Što sve ne valja u Dubrovniku

 
 
Problem današnjeg Dubrovnika možemo podijeliti barem na 4 dijela:
1. Kako očuvati život u gradskoj jezgri
2. Zaštita autentičnosti grada spomenika
3. Očuvanje vizure i ambijentalnog okruženja
4. Kako postići kvalitetu života i kvalitet turističke usluge, tj. održivi razvoj.
http://istrieninfo.s3.amazonaws.com/big_Main_street_Dubrovnik_1.jpg
Poteškoće ljudi unutar povijesnog grada većinom su prouzročene masovnim turizmom, npr. u očitom obliku buke, gužve, nesnosnih aroma. Suvenirnice i dr. poslovni prostori potisnuli su "butige" s hranom, alatima i drugim potrepštinama. Skupoća hrane, stambenih i poslovnih prostora, proizvoda, obrta i usluga osobito je uočljiva u Gradu i na otocima. Zastarjele instalacije, loša infrastruktura, te velika skupoća i teškoća održavanja objekata, uz činjenicu pada životnog standarda (osobito nakon rata), pretežitost starije populacije, a u kombinaciji s komunalnim problemima i masovnim turizmom doprinijeli su tome da veći dio stanovništva rasproda svoje nekretnine za lijepe iznose i iseli na periferiju općine Dubrovnik.
 
Nije baš "romantično" patiti od buke ili vlage, "činiti" velike skale, živjeti bez dovoljno sunčeve svjetlosti, biti toliko blizu susjednim vratima i prozorima da neželjeno postaješ sudionik u nečijoj životnoj intimi... Unatoč svemu ljudi pate i snijevaju (sanjaju) svoje rodne kuće, osjećaju se u modernim naseljima iskorijenjenima. Broj domaćih, tj. stalnih prebivalaca ("starograđana") pao je u zadnjih 30 godina sa 6000 na nekih 900. Istine radi valja nadodati da izolirani južni i SZ dio jezgre uživaju donekle mir od turističkog stampeda. Pozitivan je pomak nedavno otvaranje ambulante unutar zidina, koja na žalost (zasad) pruža usluge samo turistima.
 
Grad bez ljudi postaje prazna školjka, ljepota bez šarma, mrtvi muzej - jer Grad čine građani! Politika gradskih vlasti od 1979. naovamo tretira Grad kao kokoš koja nese zlatna jaja; sada bi tehnokratska pohlepa od te rahitične koke učinila sumnjivu juhu, a potrebe i želje domorodaca ignorirala, tj.podredila "razvoju". Umjesto grada po mjeri čovjeka imamo grad po mjeri kapitala. Stari je Dubrovnik imao antejski zagrljaj sa zemljom hraniteljicom; on je čuvao zelene dubrave, žive vode i kultivirao seoski krajolik šireći u prostor svoju filozofiju racionalnosti, asketizma, estetičnosti, rada, reda i promišljanja na duge staze. Aristokratska republika imala je prosvjećenu elitu, vodila računa o državnim probitcima i interesu malog čovjeka - ono što danas nazivamo državnom strategijom, socijalnom politikom i održivim razvojem.
 
Teško bi te pameti bilo u prirodnom izobilju, otvorenoj plodnoj ravnici i "lakšem" geopolitičkom okružju - a nikad je ne bi bilo bez čvrste vjere u Boga! Tvrđave i crkve su obilježile lice starog Dubrovnika kao oaze pravne države i kulture na Balkanu. Socijalisti su nakon 1945. donekle poštedjeli Dubrovnik svoje industrije i nebodera, zaštitili prirodu i starinu, iako su u prometnom i urbanističkom pogledu činili teške previde. Propustili su npr. osmisliti Karmen i Mrtvo zvono (gdje zjape sada ružni iskopi), dati sadržaje platou Srđa i selu Bosanka, revitalizirati Primorje mostom podignutim tek u doba dr. Franje Tuđmana. Dobar dio hotela nije prilagođen okolišu, osobito je Belvedere u estetskom i funkcionalnom pogledu bio potpuni promašaj, osim što je sretno poslužio obrani u Domovinskom ratu.
 
Gradski "oci" dopuštaju uništavanje zadnjih zelenih površina naše Dubrave, jer Dubrovnik čini iznimno lijepim sklad ljudske gradnje sa Srđom, Elafitima, Lokrumom i sv. Jakovom, nekadanjim lapadskim perivojima, župskim pitominama i riječkom čarolijom. Danas renesansni dvorci čine društvo betonskim "mastodontima", starinske kuće su stisnute urbanim vilama koje su mješavina kičeraja i futurističke geometrijske bezličnosti. Tendencija betonizacije, žrtvovanja javnog prometa "njegovom veličanstvu" automobilu, onemogućavanje pristupa javnim plažama od strane privatnih koncesionara, nabijanje stolova i štandova koji smetaju kretanje, satelitske antene i klima uređaji na vidljivim mjestima, moderne reklame, suvenirnice s dalekoistočnom robom, stvari koje nemaju ništa s autentičnim Gradom su slika koju i najpovršniji posjetitelj stječe i nosi sa sobom, a nekmoli UNESCO.
 
Kao da od jedne otmjene saloče (salona) učinite kolodvor! Problem je dubok - naime taksisti, suvenirnice, lučka kapetanija, restorani s brzom hranom, pa i vodiči jako dobro prolaze i u njihovom je interesu održavanje ovakvog stanja. Preorijentacija na nešto kvalitetnije zahtijeva kreativnost, viziju, stručnost, smionost, moral, težak rad i konsenzus oko toga što želimo; drugim riječima organizaciju i planiranje. Opcije kulturnog, trgovačkog, zabavnog, športskog, znanstvenog i sl. centra zahtijevaju djelovanje na duge staze i vjerojatno nekoliko "slabijih" sezona dok se izgradi novi lik (image) i stjekne povjerenje željene klijentele. Onima voljnim brze zarade, npr. građevinskim spekulantima takve opcije nisu atraktivne.
 
Nekad snažno dubrovačko gospodarstvo oličeno u Atlantskoj plovidbi, hotelima, Dubrovačkoj banci, Atlasu, Dubrovkinji itd. svedeno je danas na borbu za prihode zidina između trenutačnog gradonačelnika dr. Vlahušića i DPDS-a, lokalnog skrbnika starine. Tu su i prihodi rezervata Lokrum, Sanitata (parkirališta), te prihodi od nekretnina i najmova i rashodi javne garaže na Ilinoj glavici. Selo zamire, obrt nestaje, proizvodnja se ugasila (GP Dubrovnik, boje i lakovi, uljara, UTP Ragusa, Dalmacijabilje...), a država koju demonstrira bivši ministar Čačić gura megalomanske projekte koji su štetni i neozbiljni. Ovakvome stanju pridonose i sami građani povodeći se za trenutačnim interesima i obećanjima (tipično ljudski i hrvatski) razmetljivih demagoga.
 
Iako je po broju visoko obrazovanih ljudi Dubrovnik znatno iznad hrvatskog prosjeka, ipak je njegov udio u znanstvenoj i kulturnoj produkciji u opadanju. Sasvim aproksimativno (jer nemoguće je biti božanski objektivan), u doba renesanse Grad je davao blizu 40 posto kulturno znanstvene produkcije današnjeg hrvatskoga teritorija (zahvaljujući tragediji turskih ratova kulturna produkcija se uglavnom svela na primorska središta), u doba baroka recimo 20 %, do 1941. manje od 8 % i od 1945. do danas znatno ispod 3 % (po kriteriju važnih znanstvenika i umjetnika, te njihove produkcije).
 
Kriza EU-a osobito njegova mediteranskog dijela, nestabilnosti u dubrovačkom okružju (od BiH do Grčke), stvaranje trajnih kriznih žarišta u Sjevernoj Africi i JZ Aziji ne obećavaju dobru sutrašnjicu. Grad je Feniks, i dat će Bog, opet će oživjeti, ali (kao i cijeloj Hrvatskoj) treba pomoć dobronamjernih znalaca i što veću otvorenost u javnim raspravama i konkursima; postupnost, proceduru i vrijeme za temeljit posao. Silno nam trebaju red, poštenje i nadasve dijalog.
 
P.S. Ovdje se zapravo radi o svjetonazorskom pitanju smisla života; jer ako polazimo od toga da Boga nema i da je sve slučajnost i sadašnji trenutak, sljedeći korak će biti diktatura novca i nestanak morala - jer sve može postati predmet trgovine. Odatle jasno slijedi put do dekadencije, urušavanja društva i jačanja adhezivnih snaga new age barbarstva!
 

Teo Trostmann