Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret

 
 
Postoje dva znakovita događaja koja su predhodili 23. VI. 2015. predstavljanju knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito” (Vlastita naklada, Zagreb, 2015., 255 stranica.). Prvo, prije nekoliko dana predstavljena je knjiga o “laganom i simpatičnom diktatoru” Titu otca i sina Goldštajna. Za Goldštajne Tito nije više “ljubičica bijela”, ali je još uvijek veliki vojskovođa i simpatičan diktator. Drugo, jučer je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović učinila pogrješan izbor; umjesto poklona žrtvama na Jazovki izabrala je veličajne antifašističke ideologije u Brezovici kod Siska. Ako je baš htjela jučerašnjeg dana biti na pobjedničkoj strani, tada je trebala u Sisku sudjelovati na obilježavanju slavne pobjede nad Turcima, tadašnjim imperijalistima i fašistima, koje su hrvatske snage porazile 22. lipnja 1593. upravo u Sisku. Stoga, ovaj današnji događaj predstavljanja knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito”, predstavlja pravi melem hrvatskoj duši, predstavlja istinski blagdan knjige. To je blagoslovljeni trenutak, jer nam ova knjiga unosi svjetlo u tamu antifašističkih ideologa, koji su nakaradna izraslina na titovskim ratnim i poratnim zločinima.
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/06/maden-ivezi%C4%87-zlo%C4%8Dinac-tito-small.jpg
Mladen Ivezić objavio je do sada već šest knjiga u kojima obrađuje komunističku zločinačku ideologiju i komunističke ili, kako ih on naziva, antifašističke ili titoističke zločine. Danas predstavljamo, dakle, šestu knjigu koja ima jednostavan, jasan i nedvosmislen naslov: “Ratni zločinac Tito”. Treba odmah na početku istaknuti bit koja proizlazi iz ovoga naslova; Josip Broz, zvani ili samozvani Tito, nije bio zločinac samo nakon rata, provodeći genocid nad Hrvatima, već i za vrijeme rata.
 
Knjiga se sastoji, osim uvoda i zaključka, od tri dijela. Pisana je na temelju izvorâ titoističkoga porijekla. Budući da se istina nikako ne može skriti i budući da svaka radnja ostavlja neki svoj trag, tako su i titoistički zločinci ostavljali iza sebe tragove svojih zločina. U objavljenim titoističkim izvorima, koji, premda su izbirljivo i necjelovito objavljeni, Ivezić je našao dovoljno tragova koji upućuju na zaključak da partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, da je bio usmjeren protiv Hrvata i da je završio s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Genocid koji se dogodio 1945. godine nije izolirani slučaj, već je on pripreman tijekom svih četiriju godina rata, kako na ideološkom planu, tako i činjenjem mnogih genocidnih radnji nad nenaoružanim stanovništvom Nezavisne Države Hrvatske.
 
Čitajući rukopis ove knjige bio sam oduševljen argumentacijom koju nam Ivezić donosi. Dakle, ne radi se tu o teorijama i tezama, koje bi tek trebalo dokazati, već o dokazima onoga što je u naslovu knjige izrečeno: Josip Broz Tito je zločinac. Mnoge sam pojedinosti želio istaknuti u predgovoru knjige, pa budući da sada imamo knjigu objavljenu, zajedno s tim predgovorom, nema potrebe da Vam iznosim ono što sam napisao. Samo ukratko želim reći da u prvom dijelu pisac obrađuje titovske zločine, kako one partijske (tj. političke), tako i vojne zločine, učinjene za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U drugom dijelu prikazuje odklon titovskoga pravnog sustava od međunarodnoga ratnog prava u tijeku Drugoga svjetskog rata. A u trećem dijelu knjige prikazuje titovsku ratnu promičbu koja je za krajnji cilj imala izvršenje genocida nad hrvatskim narodom.
 
Ratovanje jest regulirano međunarodnim sporazumima, tzv. Ženevskim i drugim konvencijama. Ti sporazumi ili dogovori obvezuju sve zaraćene strane, pa tako i titovske partizane. No, upravo su se oni ponašali mimo svi postignutih sporazuma. Za njih je bilo sasvim normalno ubiti zarobljenika. Oni su kao prevratnička – revolucionarna vojska provodili ratnu politiku spaljene zemlje, tj. fizičkog uništenja neprijatelja, ali ne samo njega, već i stanovništva koje je živjelo pod nadzorom njihovog neprijatelja.
 
Oni o svojim akcijama, koje se svode na diverzije, zastrašivanja i zločinačka istrebljenja mirnoga stanovništva, izvješćuju nadređene. Ta izvješća u sebi sadržavaju nekada izmišljene podatke, kojima žele prikriti grubo kršenje međunarodnih sporazuma, nekada sadrže hvalisanje vlastitim podvizima, a da nisu svjesni da se time samoobtužuju. Vojne zapovijedi nadređenih zapovjednika nekada sadržavaju pak izričite ili gotovo izričite zapovijedi činjenja ratnih zločina. Mr. Ivezić raščlanjuje ta izvješća i zapovijedi, te na svjetlo dana iznosi dosada zanemareni vid partizanskog zločinačkog ratovanja.
 
Navedena izvješća su čitateljskoj javnosti bila i do sada poznata. Ali malo tko ih je čitao i njima se pozabavio. Zapravo, nitko ih nije sadržajno raščlanio i onda u objektivnom svjetlu prikazao. Nije ni čudno, jer taj posao nije lagan. Naime, Vojnoistorijski institut JNA u Beogradu objavio je cijeli niz knjiga pod zajedničkim imenom: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Za svaku jugoslavensku republiku objavio je zasebni niz. Srbiji pripada 21 knjiga, Crnoj Gori 10 knjiga, Bosni i Hercegovini 35 knjiga, Hrvatskoj 39 knjiga, Sloveniji 19 knjiga i Makedoniji 4 knjige. Već je iz tog pregleda vidljivo da je najviše ratnoga djelovanja bilo na području današnje Republike Hrvatske, jer je za ta ratna djelovanja bilo potrebno čak 39 knjiga za objavu ratnih isprava. Ako pak uzmemo i Bosnu i Hercegovinu koja je bila sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, onda njezinih 35 knjiga i Hrvatskih 39 knjiga čine neusporedivu količinu dokaza o ratnom djelovanju na području ND Hrvatske, u odnosu na druge susjedne republike, danas samostalne države. Kad k tomu dodamo zbornike isprava koji se odnose na pojedina tijela i uža područja, kao 15 knjiga o Vrhovnom štabu, tri knjige o djelovanju na Jadranu, devet knjiga o Komunističkoj partiji, dvije knjige o zrakoplovstvu, četiri knjige o djelovanju četiriju armija Jugoslavenske armije 1945. godine, četiri knjige o njemačkim jedinicama, tri knjige o talijanskim jedinicama, te četiri knjige o četnicima, onda već i brojitbeno vidimo kakvo se silno zlo sručilo na Nezavisnu Državu Hrvatsku i koji je silan trud potrebno uložiti da bi se ti izvori izčitali, usustavili i javnosti predstavili. Mr. Mladen Ivezić dao si je uistinu truda i izčitao je u svrhu pisanja ove knjige 39 knjiga zbornika koji se odnose na Republiku Hrvatsku, jednu knjigu zbornika o Vrhovnom štabu i još tri knjige o djelovanju triju armija tijekom 1945. godine. To silno mnoštvo knjiga opet je samo jedan dio partizansko-komunističkih, tj. titoističkih izvora, koji su utkani u ovu knjigu, koja nam jasno poručuje da je Josip Broz samozvani Tito, ne samo poratni, već i ratni zločinac.
http://narod.hr/wp-content/uploads/2015/06/jazovka-580x435.jpg?868f86
Na ovom predstavljanju treba istaknuti, a onda i trajno ponavljati nekoliko temeljnih istina koje nam mr. Ivezić pruža ovom knjigom:
a) - Kao što je već navedeno, partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, bio je usmjeren protiv Hrvata i završio je s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Kad to tvrdi, mr. Ivezić ne misli na pojedine sudionike partizanskoga pokreta koji su u nj ušli u dobroj vjeri, kao što je nono naše Predsjednice, već na pokret kao pokret i na ideologiju koja ga je pokretala.
b) - Najgori zločinci u povijesti čovječanstva su antifašisti (str. 16.). I još konkretnije: Antifašisti bijahu i ostaju najgori zločinci nad hrvatskim narodom u povijesti (str. 105). U ovoj se knjizi nazivaju i drugim imenima: partizani, komunisti, titovci. Tu istinu ne mijenja ni govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji je izrekla jučer u šumi Brezovica kod Siska, gdje je nastavila guditi dosadašnju pjesmu o antifašizmu.
c) - Nastavljajući se na predhodnu tvrdnju, slijedi tvrdnja da je Josip Broz Tito najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda (str. 218.). To je tim više razumljivije, jer ga i europski povjesničari svrstavaju u red najvećih svjetskih masovnih ubojica.
d) - Nakon mnogih iznesenih laži o partizanskom pokretu, koje nam je u poslijeratnom razdoblju nametala titoistička zločinačka vlast, potrebno je reći kako je Istru 1943. godine oslobodio Ante Pavelić, a Josip Broz ju je 1945. godine pokorio nehrvatima. Dalmaciju su na sličan način preplavili Srbi-osvetnici, komunisti, jugofili i karijeristi.
 
O kakvim se konkretno izvješćima i zločinima u njima opisanima radi?!? Kako ovo predstavljanje ne bi ostalo nepodkrijepljeno, navedimo samo dva primjera!
U jednom izvješću čitamo: 14. XII. [1941.] likvidiran je jedan špijun i pljačkaš. Zapljenjeno je 12 komada (stoke) te […]. Gonič je neprekidno pokušavao da bježi, te je konačno bio likvidiran. 24. XII. strijeljan je pred narodom, a osuđen po NOO radi pljačke, narodu poznat pljačkaš i izdajica (str. 54.). Dakle, kad je trebalo nekoga ubiti, ili kad je već bio ubijen, bilo je dovoljno proglasiti ga špijunom, a u nekom drugom slučaju – ustašom. Time je zločin bio pokriven. Osim toga, u ovom slučaju vidimo da su NOO-i izricali i smrtne kazne, iako nisu ni kvalificirani ni izabrani za to. Najniža razina vlasti – Narodni odbor, nikako nije bio ovlašten za izricanje najtežih kazni. Ali partizanske vlasti su to činile.
 
Dio drugog izvješća slovi: 1. VIII. [1942.]jedna se omladinska četa privukla do samog Ogulina, do sajmišta gdje se trebala odigrati nogometna utakmica između Talijana i Ogulina. Jedinica je otvorila vatru iz p. mitraljeza i pušaka. Na igralištu je nastala panika. Ubijen je 1 ustaša, 1 ustaškinja, 1 igrač i 1 dijete. Ovo je težak ratni zločin kojim se partizani hvale (str. 59.). Nogometno igralište nije bilo bojišnica…
 
Ova dva primjera su dovoljna da se vidi kako partijska i vojna izvješća otvoreno govore o partizanskim zlodjelima. Ivezić zaključuje: Svaki puta kada viši organ nije reagirao na otvorenu samohvalu zločinima ili nije kaznio ili spriječio one koji su to više ili manje jasno priznavali, viši je vojni organ zločine nametao kao poštene i nužne. Uostalom, međunarodno ratno pravo izričito kriminalno karakterizira i nekažnjavanje ili nesprječavanje ratnih zločina. Sve je to znao i krivac je bio Tito. (str. 24.).
 
Posebno je značajno to da je mr. Ivezić uočio nerazmjer između broja ubijenih neprijatelja i zarobljenih njihovih pušaka. Naime, Titovci su rado priznavali da su ubili mnogo više ustaša nego li su komada oružja zapljenili, a da ih nitko zbog toga nije progonio(str. 26). Nadređeni nisu uobće pitali, a gdje je ostalo oružje, ako ste toliko ljudi pobili. Oni su očito znali da su ti navodni ustaše obično nenaoružano stanovništvo nekog napadnutog sela. Ako se, naime, poubijalo 400 ustaša, kako se to zapljenilo samo 20-30 pušaka? Tu se pitanje nije ni postavljalo, jer se znalo da su ubijeni u stvari hrvatski civili. (str. 26.). Redovita partizanska izvješća dolazila su do nadređenih, do Glavnog te Vrhovnog štaba, i o svima je bio izravno ili neizravno obaviješten Broz. Stoga mr. Ivezić toliko puta u knjizi ponavlja tvrdnju: Sve je to znao i krivac je bio Tito.
 
U pojedinom zločinu može se sudjelovati na različite načine: 1. neposrednim činjenjem zločina, 2. zapovijedanjem činjenja zločina, 3. nekažnjavanjem zločinaca, 4. nesprječavanjem činjenja zločina. Zapovjedništvo titovske vojske je odgovorno za sve učinjene zločine kojih zločince nije kaznilo, ali isto tako i za sve zločine koje nije spriječilo. To je izravna odgovornost i po ratnome pravu i po etici. Nekažnjavanje zločinaca predstavlja poticaj na nove zločine. Čak i najviši organi titoističke vojske znali su za učinjene zločine, podupirali ih te nekažnjavanjem krivaca bili odgovorni za nastavak i povećanje tih zločina.
 
Svakom bi čitatelju bilo dovoljno, kad pročita tu Ivezićevu raščlambu titovskih izvješća, da jednom zasvagda stavi u povijesnu ropotarnicu titoistički partizanski pokret kao najtragičniju epizodu cjelokupne povijesti hrvatskoga naroda.
http://1.bp.blogspot.com/-3K788xuEV0w/T9WalhN_31I/AAAAAAAAHlk/w92PbUNHtRI/s1600/380273_459736067376439_100000201491121_2030638_1096096352_n.jpg
Koliko smo puta morali slušati o tragičnom bratoubilačkom ratu, kojega su izazvali, prema komunističkoj povjesnici, ustaše i četnici. No, činjenice pokazuju nešto sasvim drugo. Kad je poglavnik Ante Pavelić uspio primiriti četničke odrede na području ND Hrvatske, koji su od 1942. godine priznali njegovu vrhovnu vlast, to je silno uznemirilo partizana Broza, koji je nastojao pod svaku cijenu razbiti te sporazume i ponovno nametnuti rat četnika protiv ND Hrvatske. Zapravo, Brozu je bio potreban taj – kako ga je nazivao, bratoubilački rat, samo kako bi ostvario svoje prevratničke i zločinačke ciljeve. Ne samo da je izazvao sukob između Hrvata i Srba, već i sukob između sela i grada. Hrvati i Srbi nisu trebali ratovati. Ako je i bilo početnih nesporazuma, pa i zločina, oni su se mogli brzo riješiti i uspostaviti miran suživot. No, to nije odgovaralo zločincu Brozu, pa je naknadno pripisao drugima, ono što je sam radio. A to je već davno poznata antifašistička metoda: “ja ću učiniti – a ti ćeš biti kriv”.
 
Gotovo je nevjerojatno kako današnji pobornici titovskog antifašizma ostaju i nakon 70 godina slijepi na ono što se dogodilo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Među njima ima i povjesničara koji su u tom pitanju veći dogmatičari, nego li vjernici u pogledu pojedinih vjerskih istina. Dok u vjeri opravdano postoje dogme, u povijesnoj struci nije uobičajeno dogmatski pristupati predmetu izučavanja. Naši hrvatski povjesničari, koji se žele prikazati kao napredni, ne mogu se osloboditi dogmatskoga pristupa Drugom svjetskom ratu i Brozovoj ulozi u njemu. Bitno je uočiti kako oni barataju uvijek s dva različita mjerila; s jednim pristupaju Josipu Brozu i za njega imaju silno veliko razumijevanje, a s drugim pristupaju njegovim protivnicima koji su samim tim jer su njegovi protivnici – zločinci. A zločinac je stvarno bio on – Broz.
 
Mr. Mladen Ivezić, ovom kao i dosadašnjim knjigama, može im u povjesničkim istraživanjima biti primjer. On je ovom knjigom revizionist u najboljem smislu te riječi. Ruši stereotipe nametnutoga crno-bijelog pogleda na prošlost XX. stoljeća. Pruža nam novi pogled, to će reći, znanstveni pogled, slobodan od svih ideologizama pogled na zločinačku ulogu Josipa Broza Tita. Broz je podpuno raskrinkan. Pala mu je i posljednja maska. Četiri godine ratovanja bile su za Broza samo temeljna priprema onoga što se ima dogoditi u svibnju 1945. Partizani su nasuprot Hrvatskih oružanih snaga u izravnoj borbi uvijek bili gubitnici. No, kad je Crvena vojska počela nadirati s istoka, titovski su partizani shvatili da im se pruža mogućnost hijena. Tu su zločinačku ulogu mogli odigrati, jer su se tijekom cijeloga rata za to pripremali.
 
Titovska promičba sotonizirala je protivnika, oduzimala mu dostojanstvo i dušu, stoga ga je bilo slobodno zgnječiti. Stvaralo se ozračje mržnje i osvete. U taj pakleni stroj bili su uključeni titovski književnici i pjesnici. Dovoljno je sjetiti se Ivana Gorana Kovačića i njegove pjesme “Mrzimo vas”. Sve protivničke vojnike prikazivali su strašnim zločincima. Samim time poticali su i zapovijedali činjenje stvarnih ratnih zločina.
 
Sredinom XX. stoljeća Hrvati su imali priliku oblikovati svoju vlastitu nacionalnu državu. Priliku su iskoristili, ali su za to platili veliku cijenu. Svojom državom “nagazili su žulj” europskih imperijalista, kao što su Sovjeti, Srbi, Francuzi i Britanci, koji im to nisu mogli oprostiti ni dopustiti. Stoga su na Hrvate navalili, u ratu i poslije rata, sve zlo koje ljudski um može zamisliti i učiniti. Nakon pretrpljene nametnute kazne, Hrvati su se ponovno digli i 45 godina nakon pretrpljenoga genocida uspostavili svoju vlastitu državu. No, podmukle podvale i napadi na Hrvate traju i danas.
 
Govori srbskih političara u Hrvatskoj, poput onoga Aleksandra Vulina, nisu ništa drugo nego nastavak srbske imperijalističke politike prema Hrvatskoj. Žalosno je da naši političari ostaju slijepi i gluhi na to. Neozbiljna je izjava hrvatske predsjednice, da to nije naš hrvatski problem, već problem srbskog predsjednika Vlade Aleksandra Vučića. Neozbiljno je, jer Vulin nije Vučićev problem, već njegova dika i ponos. Ne će on njega kažnjavati, niti ga odstranjivati, već će i dalje biti njegov glasnogovornik u promicanju velikosrbske imperijalističke politike. Očito je da se naša predsjednica ulovila u zamku koju su joj postavili hrvatski antifašisti, tj. hrvatski pomagači velikosrbske imperijalističke politike.
 
Mladen Ivezić svojim znanstveno utemeljenim knjigama daje veliki doprinos svome hrvatskom narodu u borbi za vlastito mjesto pod nebom. Kao i ostalim, tako i ovom knjigom oslobađa Hrvate nametnute krivnje, a stvarno dogođene zločine pripisuje onima koji su ih uistinu učinili. Nadamo se da će spoznate činjenice postati polazišne u govorima i nastupima naših hrvatskih političara.
 

Stjepan Razum, Marulić

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Ponedjeljak, 25/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1092 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević