Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Zločini partizanskih postrojbi ne smiju se više skrivati!

 
 
Knjiga Ivana Kozlice “Markovića jama” bavi se partizanskim zločinima u Aržanu i Podima 1944. godine. Uz njegovu prethodnu knjigu “Krvava Cetina”, to su još jedna mučna svjedočanstva o partizanskim, odnosno komunističkim zločinima učinjenima pred kraj Drugog svjetskog rata.
http://hrvatskonebo.com/wp-content/uploads/2016/02/Ivan-Kozlica-KC.jpg
• Ukratko, o čemu je riječ u “Markovića jami” i zašto se u javnosti, bar mi se tako čini, o tim i općenito zločinima u Cetinskoj krajini, ali i na drugima mjestima, danas vrlo malo ili uopće ne govori?
- Zločini partizanskih postrojbi na prostoru Dalmacije bili su česti i u pravilu nisu istraženi. Jedan od njih zbio se krajem svibnja 1944., nakon partizanskog napada na Aržano, u blizini Imotskog. Tu je u nekoliko sati ubijeno oko 40 domobrana, dok su partizani imali dvoje mrtvih. Upravo taj omjer žrtava ukazuje da se radilo o likvidaciji zarobljenih i ubijanju prilikom pokušaja proboja iz obruča, što potvrđuju neki dokumenti i brojna svjedočanstva. Osim toga, zarobljeno je 130 branitelja koji su povedeni u Pode pokraj Trilja. Tu ih je većina tijekom nekoliko dana pobijena i pobacana u Markovića jamu duboku oko 50 metara.
 
Njihovi su posmrtni ostatci izvađeni iz jame 1993., a 2001. pohranjeni u spomen-kosturnicu u Dobranjama na imotskom prostoru. Svirepost počinitelja tog zločina najbolje se ogleda u činjenici da su neki zarobljenici čak i živi bacani u grotlo jame, a jedan je preživio pad te je nekoliko dana dozivao pomoć. Možemo samo zamisliti kako se osjećao, ostati na mrtvim tjelesima svojih suboraca, strašno da strašnije ne može biti. Patrizani su mu kasnije bacili uže, izvukli ga i ponovno bacili u jamu. Većina ubijenih bila je iz imotskih sela te iz okolice Ljubuškog, Gruda, Tomislavgrada i Posušja u BiH.
 
U knjizi sam detaljno obradio borbe na Aržanu, križni put do Poda dug 25 km, ubijanje, skrivanje zločina, krivotvorenja dokumenata, otvaranje jame poslije 1990. i dr. Donio sam popis 138 ubijenih te imena onih koji su se uspjeli spasiti bijegom, goli! Velika vrijednost knjige brojni su dokumenti i izvorna svjedočanstva, kako s partizanske tako i s hrvatske strane te izjave očevidaca, čak i nekih sudionika u provedbi zločina. Cetinski kraj jako je stradao u Drugom svjetskom ratu, ubijeno je ili poginulo više od 5000 osoba, što je oko 10 % stanovništva. Masovne sam zločine opisao u “Krvavoj Cetini”, još ostaje za istražiti mnoga pojedinačka ubojstva koja su najvećim dijelom počinile partizanske postrojbe.
 
• Zašto se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata više govori u ideološkom kontekstu, a manje u povijesnom, znanstvenom? Naime, dojam je kako se, nažalost, zločini uključujući i najveći blajburški, koriste za dnevnopolitičke obračune desnice i ljevice u Hrvatskoj, konkretno HDZ-a i SDP-a. Koliko to zamagljuje pravu istinu?
- Brojna ubojstva koja su počinili pripadnici komunističke vojne sile još uvijek nisu istražena, a kako stvari stoje proći će još mnogo vremena da se to dogodi, ako se ikada i dogodi. Slažem se s vama da se tom problemu više pristupa s ideoloških pozicija, a manje sa znanstvenih. Ne može se reći da se u posljednjih dvadesetak godina nije ništa učinilo, napisane su i objavljene mnoge znanstvene studije, održani brojni skupovi, ali još uvijek se problemu komunističkih zločina ne pristupa na onaj način kako bi to trebalo biti, sve je to nekako na kapaljku. Kao da se iz nekog nevidljivog središta sve nadzire s ciljem da se opća slika pobjednika i poraženih osjetno ne izmijeni.
 
Nisu do kraja jasne namjere desnice i ljevice, jer u vrijeme vlasti jednih i drugih nije učinjeno mnogo na utvrđivanju konačne povijesne istine, ako se ona može uopće i utvrditi. Istina, HDZ je tu činio mnogo više, a oni procesi koji su započeti zaustavljeni su nakon promjena vlasti. SDP pak ima neskrivenu politiku da se slika iz jugoslavenskog doba ne mijenja, jer su mnogi kadrovi ne samo ideološki vezani s partizanskim i komunističkim strukturama, nego su čak i dio tih struktura. To se dijelom odnosi i na HDZ, ali i na druge političke stranke.
 
• Zašto Hrvatska, danas samostalna i neovisna, a usto još i članica EU-a, još do kraja nije raščistila s takvim teškim i traumatičnim nasljeđem Drugoga svjetskoga rata i godina nakon rata? Evidentno je kako se neke zločine prešućuje, a neke, poput Jasenovca, izvlači u prvi plan...
- Različitost odnosa prema ratnim događajima najbolje se može ilustrirati činjenicom da je predsjedništvo Hrvatskog sabora nedavno odbilo pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdesete obljetnice teških zločina u cetinskom kraju u kojima je ubijeno oko 1400 osoba. Osim odbijanja pokroviteljstva nitko se od pozvanih državnih dužnosnika nije došao pokloniti nedužnim žrtvama. Žalosti obrazloženje kako se ne radi o događajima od državnog značaja i kako zločini nisu istraženi. Teško je to razumjeti, ja za to nemam riječi. Ali zato se u Jasenovcu na obilježavanju jednog neistraženog događaja s neusporedivo manje žrtava pojavljuju sva tri predsjednika! Kako onda očekivati “završetak” rata?
 
• Koliko je po tom pitanju izražen strah od tzv. revizije povijesti, budući da se nerijetko, kad se spomenu komunistički, partizanski zločini, tema izokreće zlorabeći širi kontekst antifašističke borbe za slobodu?
- To je veliki problem. Revizija napisane povijesti je prijeko potrebna. Molim vas, što bi trebao danas u hrvatskoj značiti pojam antifašizma. U knjizi sam citirao izjavu bivšeg predsjednika Mesića kako je antifašistička borba bila “čista u ideji i izvedbi”. Za mene danas nema spora, i ideja i izvedba bile su nečiste, neljudske. Zar je bacanje živih ljudi u jame, ubijanje zarobljenika bez suđenja, zar je to čisto. To samo može izjaviti zlonamjeran čovjek, da ne izrečem još teže riječi, iako ih prema svemu zaslužuje. Kada takve teze i stavove zastupa bivši predsjednik RH, i to u dva mandata, što nas onda treba čuditi? Komunistički antifašizam ne razlikuje se mnogo od samog fašizma i nacizma, ni u ideji ni u izvedbi!
 
• Prošlog tjedna na mariborskom groblju Dobrava pokopani su posmrtni ostaci oko 800 dosad ekshumiranih žrtava iz rudnika Barbarin rov kod sela Huda jama. O žrtvama je govorio i premijer RH Andrej Plenković rekavši kako je sazrelo vrijeme za suočavanje s prošlošću. Kako to komentirate?
- Svi naši političari već godinama slično pričaju, nadam se da će se na mandata ove vlade učiniti barem mali pomak. Vrijeme je odavno sazrelo, zabrinjavajuće sazrelo. Nije bilo spremnosti za suočavanje s istinom niti je još uvijek ima, čak što više, ponekad mi se čini da je društvo na tome planu sve više podijeljeno. Komunistički simpatizeri više ne mogu negirati masovne likvidacije jer su suočeni s dokazima, ali ih na razne načine nastoje opravdavati što stvara dodatni bijes kod njihovih protivnika.
 
• Malo grubo rečeno - zašto nam drugi nam, Slovenci (Slovenija ima Ured za žrtve komunizma Slovenije), moraju dostojanstveno obilježavati jame i stratišta u kojima su pokopane i hrvatske žrtve, dok se u RH o tome ne vodi dovoljno računa, unatoč zalaganja pojedinaca uključujući i povjesničare (vas i drugih), kao i Hrvatsko žrtvoslovno društvo, primjerice. Je li problem u državi, izvršnoj vlasti?
- Problem je isključivo u vlasti. U vrijeme vlade Zorana Milanovića ukinut je ured koji se bavio žrtvama rata, a poslovi su prebačeni u Ministarstvo hrvatskih branitelja iz čijeg je naziva izbačen pridjev “hrvatski”. Nastojeći pod pojmom “branitelji” obuhvatiti i partizane, nesvjesno su priznali da su oni ipak bili samo jugoslavenski branitelji, nikako hrvatski. Ma kakve veze ima Domovinski rat i Drugi svjetski rat? Hrvatski predsjednici Mesić i Josipović na sve su načine pokušavali prikazivati hrvatske branitelje kao sljedbenike partizana, “antifašista”. Partizanski sljedbenici bili su srpski pobunjenici i JNA, konačno, na kapama su nosili ista obilježja dok ih nisu zamijenili čitničkim.
 
Molim vas, država je odredila 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe, a nekakve skupine iz srpskih redova i takozvanih hrvatskih antifašista među kojima su i dva bivša hrvatska predsjednika, okupljaju se u Srbu slaveći dan kada su srpski pobunjenici 1941. pobili nedužno hrvatsko stanovništvo uz Unu i oko Drvara. I još ih osigurava hrvatska policija!? A i taj Dan antifašističe borbe kojega obilježava tek jedna šačica ostarjelih ljudi i neki politički predstavnici, upitan je. Mora se znati da je tada mala komunistička skupina po nalogu Kominterne izvršila diverziju pokraj Siska upravo na dan kada je Njemačka napala SSSR. Njezin kolovođa Vlado Janić zvani Capo kasnije je bio politički komesar KNOJ-a, zloglasne organizacije čiji su pripadnici bez ikakvoga suđenja pobili tisuće hrvatskih ljudi. Vrlo dobro se zna koja je bila uloga političkih komesara, a Capo je na toj dužnosti bio od osnivanja do ukidanja KNOJ-a! Vlast koja želi “završiti” Drugi svjetski rat o ovim činjenicama i te kako mora voditi računa.
 
• Kad se traži da se zločini poslijeratnog komunističkog razdoblja poput Hude jame i još mnoštva drugih (i u RH) stratišta pomno i studiozno istraže i jasno i glasno kaže tko su krivci za te silne žrtve, dojam je da se ta razina tragedije nekako “gubi”, da tako kažem, u poopćavanju tipa da se osuđuje svi totalitarizmi i zločni. Zašto je tome tako?
- Nije dobro govoriti samo o komunističkim zločinima poslije rata, oni nisu ništa manji u ratnom vremenu, naročito poslije osnivanja OZNA-e u svibnju 1944. Najodgovornija osoba za sve te zločine je Josip Broz Tito. Nema dokaza da je on zbog masovnih likvidacija zarobljenih hrvatskih civila i vojnika ikada zatražio bilo čiju odgovornost. Naprotiv, zločinci su postajali generali i narodni heroji, uspinjući se na komunističkoj ljestvici srazmjerno zlu koje su počinili. Pa zar treba drugoga dokaza o Titovoj odgovornosti. A hrvatske vlasti svih razina danas na ove činjenice uopće ne obraćaju pažnju, mnogi trgovi i ulice u RH nose Titovo ime, iako je dao pobiti tisuće i tisuće hrvatskih ljudi.
 
Vlastima ne smeta ni što se svi poraženi hrvatski vojnici nazivaju zločincima, a svi pripadnici pobjedničke komunističe vojne sile “plemenitim antifašistima”. Ovi prešutni stavovi podloga su za opravdavanje komunističkih zločina. U svim vlastima je bilo puno onih koji iz različitih razloga nisu željeli ni htjeli da se nešto mijenja. Molim vas, kako nakon ovih spoznaja očekivati da je sazrelo vrijeme za suočavanje s istinom. Zar se ne čini da bi neke stvari trebalo zakonodavno urediti. Pa gdje se još može javno širiti mržnja i laži, bez ikakve odgovornosti.
 
• Kakvo je zapravo pravo stanje s jamama i stratištima u Hrvatskoj, otkivenim i još - neotkrivenim?
- Najveći problem je manipulacija s Jasenovcem. Ustaške zločine treba ozbiljno istražiti jer su ih pobjednici preuveličavali, za što je najbolji primjer upravo Jasenovac. Sve je manje onih koji negiraju činjenice postojanja tih zločina, ali se stalno zamjećuju nastojanja da se i o njima utvrdi prava istina. U Hrvatskoj je još mnoštvo neistraženih i neotkrivenih stratišta komunističkih žrtava. Već sam kazao da Ministarstvo hrvatskih branitelja ne bi trebalo biti adresa u čijoj bi nadležnosti trebalo biti istraživanje i briga o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Mali broj ljudi i nedostatna sredstva pokazuju da ne postoji iskrena želja kako bi se konačno utvrdio broj žrtava i razotkrili počinitelji zločina. Država mora pokazati punu ozbiljnost da bi generacije koje dolaze bile rasterećene tog ogromnog tereta, onako kako je to urađeno u mnogim zemljama
 

D. J., http://www.glas-slavonije.hr/316463/11/Ivan-Kozlica-Zlocini-partizanskih-postrojbi-ne-smiju-se-vise-skrivati

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Ponedjeljak, 25/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1306 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević