Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Da je Slovenija izgubila arbitražu, priznao je odmah po objavi konačne odluke Janez Janša

 
 
Ako je hrvatska diplomacija u pravu, Slovenija je počela od Hrvatske zahtijevati područja mora i primorja tek 1993. Hrvatska je tad bila duboko u ratu sa srpskim snagama koje su zaposjele trećinu hrvatskoga državnog područja, a kraj rata i oslobođenje zaposjednutih područja nisu bili u obzoru. Iako je u diplomatskim odnosima prešućivan, to je vjerojatno najvažniji - i politički opravdan - razlog protiv hrvatskog priznanja i provedbe konačne odluke Arbitražnog tribunala o hrvatsko-slovenskome teritorijalnom sporu od 25. lipnja 2017. Je li politički dovoljan? Možda, ako je pravno opravdan. Ako jest, je li najbolji? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, treba odgovoriti na ona koja slijede.
http://www.hkz-kkv.ch/images/savudrijska_vala.jpg
Hrvatska dobila spor? Procjena ovisi, među ostalim, o uspješnosti izraženoj u postotcima. Protivno većini komentatora, po kojima se spor vodio o nekoliko kapi mora, vodio se o potpunim ili djelomičnim međunarodnim pravima na 42.000 četvornih kilometara mora i oko 150 četvornih kilometara podmorja. Slovenija je od traženih dobila samo nekih pet četvornih kilometara mora koje joj Hrvatska nije bila spremna priznati bez arbitraže. Da je Slovenija izgubila arbitražu, priznao je odmah po objavi konačne odluke Janez Janša, dvostruki slovenski premijer, a sada vođa oporbe u slovenskom parlamentu. Doista, Slovenija konačnom odlukom nije dobila gotovo nijedno od potpunih ili djelomičnih prava koje je zahtijevala arbitražom o graničnom sporu na moru i u primorju s Hrvatskom: nije dobila granicu na kopnu južno od Kanala sv. Odorika i po samom rubu hrvatske obale Piranskog zaljeva; nije dobila cijeli Piranski zaljev; nije dobila teritorijalno more, nekoliko puta veće od onoga koje ima, na račun hrvatskoga sve do otvorenog mora na sjevernom Jadranu; nije dobila epikontinentalni pojas na račun hrvatskoga; nije dobila priznanje navodno historijskih prava slovenskih ribara da love u hrvatskome teritorijalnom moru; nije ishodila zabranu Hrvatskoj da iskoristi svoje pravo da promijeni dio otvorenog mora u Jadranu u svoju isključivu gospodarsku zonu; nije dobila koridor za slobodnu plovidbu i drugo u otvorenom moru u Jadranu od Slovenije do Crne Gore ili Albanije ili Grčke i Italije.
 
Konačnom odlukom Slovenija je stekla samo jedan važan dobitak koji joj Hrvatska ne bi dala bez arbitraže, a to je navedenih 5 četvornih kilometara teritorijalnog mora. Oko 1 četvorni kilometar stekla je time što je konačnom odlukom Slovenija dobila 3/4 Piranskog zaljeva, a Hrvatska bila joj je spremna priznati samo 2/3. Slobodu plovidbe, preleta i drugoga u hrvatskome teritorijalnom moru između slovenskoga i otvorenog mora Hrvatska je bila spremna dati Sloveniji još 1994. (Iblerovim non-paperom). Slovenija je stekla oko 3-4 četvorna kilometra time što je konačna odluka prilagodila granicu slovenskoga teritorijalnog mora smanjivši hrvatsko.
 
Da je Slovenija prihvatila da joj granica s Hrvatskom na moru i u primorju bude utemeljena isključivo na međunarodnom pravu, a ne na pravičnosti protiv zakona, Slovenija bi teško dobila čak ono malo što je dobila konačnom odlukom. A možda ni to malo da se Hrvatska nije 2015. povukla iz arbitraže, ocijenivši time da je pravno iznad Tribunala.
 
Sutkinja u vlastitoj stvari?
 
Hrvatska se, čim je saznala da je Slovenija povrijedila povjerljivost arbitraže time što je Simona Drenik, slovenska zastupnica pred Tribunalom, razgovarala o arbitraži s Jernejem Sekolcem, slovenskim članom Tribunala u ljeto 2015., proglasila arbitražu nepopravljivo kompromitiranom te se iz nje povukla i proglasila da možebitnom odlukom arbitražnog tribunala o graničnom sporu sa Slovenijom ne će biti vezana. Arbitražni tribunal istražio je i ocijenio sporno djelovanje slovenskih dužnosnika te zaključio, prethodnom odlukom iz 2015., da je Slovenija putem svojih dužnosnika povrijedila arbitražu, ali da povreda nije tako teška da Tribunal ne bi mogao nepristrano i ispravno donijeti svoju konačnu odluku. Pritom je ocijenio, pozivom na nesporno pravilo međunarodnog prava, da je samo međunarodni sud, iako je utemeljen međunarodnim ugovorom država i/ili drugih subjekata međunarodnog prava da presudi njihov spor, nadležan da odlučuje o svojoj nadležnosti pa tako i u slučaju povrede ugovora kojim je sud utemeljen.
 
Usprkos prethodnoj odluci, Hrvatska se nije vratila u arbitražu te protivno međunarodnom pravu ne priznaje ni Tribunal niti njegove odluke. Time se ogriješila i o opće načelo prava da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari. Zamisao niza hrvatskih političara i analitičara da se problem riješi tako da Hrvatska i Slovenija zaključe ugovor koji će sadržavati konačnu odluku, dijelom ili čak u cijelosti, toliko je smislena koliko je to i zamisao da 2 i 2 jednako je 4 ako se onaj tko je čita slaže da 2+2=4.
 
Cijena protupravnosti?
 
Europska unija, a još prije nje Vijeće Europe, utemeljeni su na pravu koje države članice dobrovoljno provode. Tako provode i odluke suda EU-a u Luxemburgu i Europskog suda za čovjekova prava u Strasbourgu. Ta praksa nije iznimka. Dobrovoljno se provodi i međunarodno pravo i velik dio trgovačkog prava. Nije ni novost. U Njemačkoj prije ujedinjenja 1848. stranka koja je izgubila spor pred najvišim sudom jedne od stotinjak država imala je pravo na žalbu jednome od njemačkih pravnih fakulteta. Njegovu odluku provela bi njemačka država čiju odluku je fakultet ukinuo. Ta praksa temelji se opet na provedbi rimskog prava u Europi stoljećima nakon propasti Rimskog Carstva. Hrvatska je odbijanjem da provede odluke arbitražnog tribunala već postala ozbiljan problem EU-a jer narušava njene temelje i povlači se iz EU-a.
 
Oni koji vjeruju da je pravo samo sredstvo kojim jači tlače slabije korisno je da uoče da je pravo također, a nerijetko prvenstveno, sredstvo kojim se slabi štite od jačih. Upravo zbog toga se u pravilu onaj tko je politički i ekonomski slabiji poziva na pravo i poštuje ga. To objašnjava činjenicu da su neposredno nakon objave konačne odluke i hrvatskoga ponovnog odbijanja da je prizna, države Beneluxa odmah iskazale očekivanje da će odluka biti poštovana. Onaj tko je slab, poput Hrvatske, a ne priznaje ili čak krši pravo, mora za to platiti cijenu. Upravo to objašnjava da je SAD proglasio provedbu konačne odluke bilateralnim pitanjem. SAD je tako potvrdio svoju zaštitu Hrvatskoj koju će ona plaćati još i više nego što ju je dosad plaćala - sve dok SAD ne nađe nekoga važnijeg saveznika od Hrvatske, primjerice, ponovno Srbiju.
 
Rijeka protiv Kopra?
 
Hrvatska može imati samo jedan valjani interes da ne prizna i ne provede konačnu odluku arbitražnog tribunala, a to je razvoj riječkoga prometnog pravca i u istu svrhu zatiranje koparskoga svim pravno dopustivim sredstvima. Hrvatska ima taj interes samo ako je završila sve pripreme dogradnje riječke luke i izgradnje nizinske pruge Rijeka - Zagreb - Botovo/ Kotoriba - Budimpešta/ Bratislava/ Brno/ Krakov/ Beč. Kopar i Trst ne mogu se mjeriti s riječkom lukom koja je uz Genovu najdublja na europskom Sredozemlju. Proširenje operativne obale u Rijeci, s mogućom dogradnjom na Škrljevu ili Krku te nizinska pruga, mogu učiniti korištenje željezničke pruge preko Semmeringa (880 m) i Slovenije toliko skupima da Kopar i Trst postanu suvišnima kao luke i za one robe koje bi u njih dovozili manji brodovi. Pripreme sadržavaju studije izvodivosti, građevinske nacrte, otkup zemljišta, prikupljanje dozvola i slaganje internacionalnog konzorcija. Uključuje Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Češku, Austriju te snažne strane investitore i bankare, primjerice indijske i malezijske, uz političku i financijsku podršku Europske unije te političko dopuštenje vlada u Berlinu, Parizu i Rimu. Konzorcij je nužan jer samo izgradnja pruge između Rijeke i Botova stoji blizu 5 milijardi eura koje Hrvatska ne može sama prikupiti jer je prezadužena. Dijelom zbog toga što je izgradila 900 km autocesta koje se ne mogu isplatiti. Bit će još više zbog toga što Agrokorovi gubici od, po nekima 5,5 milijardi eura, terete i Hrvatsku.
 
Propust ili taktika?
 
Ako je Hrvatska izvršila sve pripreme, opravdana su i dva propusta hrvatske diplomacije. Prvi je da Hrvatska ne pristaje ni na to što je sama nudila Sloveniji, a konačna odluka Arbitražnog tribunala propisala, a to je da Slovenija ima pravo slobode plovidbe, preleta, polaganja kabela i drugog u hrvatskome teritorijalnom moru između slovenskoga teritorijalnog mora i otvorenog mora. Hrvatska ima razloga da povuče svoj pristanak samo ako će svim pravnim sredstvima, naročito onima za zaštitu okoline, otežavati neškodljivi prolazak brodova u Kopar i iz Kopra kroz hrvatsko teritorijalno more, zato da bude što manja konkurencija Rijeci.
 
Drugi je taj da Hrvatska nije nikada od Slovenije tražila ništa za uzvrat za slobodu plovidbe, preleta i drugog kroz hrvatsko teritorijalno more. Očito je da je Hrvatska mogla i trebala tražiti služnost puta od Plovanije do Trsta i/ili Rupe i Trsta i/ili Macelja i Spielfelda i/ili sl., barem zato da strani turisti lakše putuju preko Slovenije u Hrvatsku i natrag. Propust da traži opravdan je samo ako Hrvatska obnovom riječke luke i izgradnjom nizinske pruge namjerava Kopar i čitavu Sloveniju prometno izolirati od srednje Europe. Na uznapredovalost priprema koje su zamišljene još 1906. upućuje činjenica da su riječka luka i nizinska pruga na predsjedničin prijedlog uvrštena u strategiju Inicijative triju mora u Varšavi 2017. Sve ostalo upućuje na to da od priprema gotovo ništa nije napravljeno.
 
BiH država?
 
Zašto Hrvatska kojoj konačna odluka od 25. lipnja 2015. ide u prilog mnogo više nego Sloveniji, ne prihvati poziv Slovenije da provede odluku i traži savezništvo Slovenije u rješavanju problema Bosne i Hercegovine? Slovenija koja je jedina članica EU-a što je drugu državu - Hrvatsku - više godina onemogućavala da uđe u EU, i to bez pravnih razloga, dužna je sada iz načela po kojemu je to radila, ali sada s pravnim razlozima, takvu politiku nastaviti prema Srbiji i BiH zato da onemogući njihov ulazak u EU prije nego što se BiH ustanovi kao država. Za Sloveniju državnost BiH nije samo načelno nego i sigurnosno pitanje. Za Hrvatsku može biti pitanje opstanka a mogućnost da ga riješi, najavljivanim Daytonom II., prilika stoljeća.
 
Rješenje uključuje nalaženje odgovarajućeg položaja Hrvata u BiH. Pokušavaju se održati statusom konstitutivnog naroda. To je izvedenica iz velikosrpskog razlikovanja naroda koji su konstitutivni, tj. državotvorni, i narodnosti, kao što su to Hrvati i Slovenci u prvoj Jugoslaviji i Albanci u drugoj koji to nisu. Za SFRJ je na talijanski prevođena kao popoli i popolini (topolino = mišić = Mika Miš = Fiat 500). Zahvaljujući poglavito prvome hrvatskom predsjedniku koji je dugo živio u Beogradu, ta izvedenica upisana je u Ustav Republike Hrvatske i razvijali su je istaknuti hrvatski znanstvenici. U Daytonu II. koji zahtijevaju Bošnjaci nitko sa Zapada ne će je prihvatiti jer je nespojiva s modernom državom. No izgledno je da će prihvatiti da je BiH građanska država, kao što to predlažu bošnjački političari. Ne će.
 

Ivan Padjen, profesor prava u.m. i znanstveni savjetnik u polju politologije Sveučilišta u Rijeci i u Zagrebu, Nacional

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 961 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević