S pola novca koje dobije Pupovčevo Srpsko narodno vijeće riješili bi se mnogi problemi Srba

 
 
Vuku se sporovi oko (izrazito lošeg) filma “Ministarstvo ljubavi”, a na kraju bi trebalo reći – da su onako u nekom drugom filmu kao što su u tome umjesto udovica branitelja i samih branitelja izrugani i iskarikirani homoseksualci, lezbijke, Srbi, Židovi, Romi..., tresla bi se cijela Hrvatska i Europa. Ali Dalibori Matanići, Pave Marinkovići, Hrvoje Hribari i drugi ljevičarski redatelji mogu se do mile volje rasistički, nacistički iživljavati nad Hrvatima, nad Domovinskim ratom, njegovim žrtvama i junacima, nad Dalmatincima iz Zagore i Hercegovcima i nitko im ne smije ništa. I mogu biti bez brige: novca uzetog iz naših džepova uvijek će imati u obilju, otevši ga nama, dat će im ga Andrej Plenković i Nina Obuljen, kao što ga daju i protuhrvatskim udrugama i srbujućim Novostima. Stoga sam bez rezerve na strani udovica branitelja i braniteljskih udruga, koje još jedine, uz ovakvu ljevičarsku politiku HDZ-ove, HNS-ove i Pupovčeve koalicije, štite Domovinski rat. Kad-tad će narodu prekipjeti jer je jedini u svijetu koji financira najcrnju propagandu o sebi i o svom herojskom vremenu.
http://safejournalists.net/wp-content/uploads/2017/11/stankovic-700x466.jpeg
Voditelj HTV-ove emisije “Nedjeljom u dva” je i pjesnik. Pa se pamti pjesma u kojoj osvetnički Denisu Kuljišu, koji je briljantno opisao njegovo ulizištvo prema jednim i agresivnost prema drugim gostima u emisiji, stavlja u usta stihove: “Na svoju i tuđu nesreću/ Jeo sam govna i opet ću/ Dajte mi kašiku najveću/ Jeo sam govna i opet ću”. Osebujna pjesnička raskoš uresila je Stankovićevo stvaralaštvo i u štivu o meni pa mu tako jedan tekst počinje rečenicom: “Krenuo Milan Ivkošić po potvrdu da mu majmuni nisu rodbina.” To iznimno nadahnuće s nedavno izrečenom tezom o Domovinskom ratu kao građanskom tvori jedinstvo Stankovićeve lirske i političke ličnosti, koja je došla do izražaja i u današnjoj emisiji “Nedjeljom u dva” u kojoj je zavapio – “Zaustavite mržnju u medijima.” Ne mrzite, dakle, nego volite njegovu protuhrvatsku mržnju, krivotvorine o obrani Hrvatske, beogradsku propagandu o Domovinskom ratu, metafore od govana i majmuna, volite njegova šefa, izabranika HDZ-a Kazimira Bačića, koji je Stankoviću dao u ruke politički barjak HRT-a. I volite vrijeme Plenkovićeva HDZ-a koje će se po tom barjaku prepoznavati.
 
U srpskom listiću Novosti novinar pita načelnika općine Plitvička Jezera Antu Kovača: “Koji su najveći problemi srpske zajednice? Neke od tih obitelji još uvijek nemaju struju i vodu...”, a Kovač odgovara: “Istina je da je mene kao Hrvata sramota proći kroz neka srpska sela.” I ja sam prolazio kroz srpska sela u Lici i vidio neveselu pustoš, stanovnika je malo, kuće i staje su zapuštene, ograde porušene, nigdje ni obrađenih vrtova ni stoke na pašnjacima. No nije me kao Hrvata bilo sram poput Kovača, Hrvati nisu krivi za takvo stanje i u istim područjima gdje s njima žive imaju iste nevolje kao i Srbi. Za te nevolje Kovač optužuje politike u Zagrebu i Beogradu koje “potpiruju postojeće stanje kako bi prije izbora stvorile kulminaciju strasti i kaosa u kojem narod ne bi razlikovao bandita od poštena čovjeka”. Ne znam je li pri tome mislio i na Pupovca, a nije se usudio reći, no lako je izračunati da bi se s pola novca koje dobije Pupovčevo Srpsko narodno vijeće riješili mnogi problemi Srba u Lici i drugdje – struja, voda, itd. – a velik dio toga novca potroši se za “struju i vodu” u mjestima važnijim od srpskih sela, u Ivančićevu, Čulićevu i drugim dupencima, u tvornici mržnje prema Hrvatskoj, srpskim Novostima, kojima je Kovač dao intervju, ne srameći se kao Hrvat.
 
Slovenci bi, nakon hrvatskog mora, u svoje povijesno korito svrnuli i jednu poznatu rijeku – svojatajući Bulajićev film “Bitka na Neretvi”. Do prije nekoliko godina jedva da su ikad imali državu pa im sada treba i prostora i historije. Svoju su lopovštinu s teritorija prenijeli i na kulturu pa sve više sliče na svoju jaču braću Srbe. Ali će ipak biti uskraćeni za sintagmu – velikoslovenska politika: toliko su uskogrudni da im ni grabežljivost nema imena. Evo kako im je, tvrdeći da “Slovenija nije sudjelovala u realizaciji filma ‘Bitka na Neretvi’, kao ni Srbija”, uzvratio Bulajić: “Preko 80 posto bili su hrvatski filmski radnici, scenograf Duško Jeričević, kostimograf Vladimir Tadej, ja redatelj. Prema tome, taj film je stvarno djelo hrvatske kinematografije”. Vijest o svojatanju Bulajićeva filma kaže da je “Slovenija ovih dana u Srbiju uputila podsjetnik da joj se vrati 313 umjetničkih djela, povijesnih predmeta i dokumenata koji se nalaze u srpskim muzejima, službenim rezidencijama i državnim ustanovama”. Kako su slovenske povlastice u bivšoj državi bile uvelike zasluga Beograda, u nekom srpskom muzeju mogla bi biti i cijela Slovenija.
 

Milan Ivkošić, https://m.vecernji.hr/premium/aleksandar-stankovic-govor-mrznje-zoran-milanovic-novosti-milorad-pupovac-1221051