Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Strategija "maloga Slobe" je provedba Memoranduma 2 iz 2011. godine

 
 
Oprati krvave ruke, skinuti sa Srbije odgovornost za agresiju i ratove na području SFRJ, prikriti vlastite masovne zločine etničkog čišćenja i genocida u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nametati teme iz Drugoga svjetskog rata da se ne bi govorilo o 90-im godinama, druge optuživati za holokaust da bi se prikrio onaj što se dogodio u Srbiji; drugim riječima temeljito revidirati recentnu prošlost i nametnuti svoju „istinu“ – to bi u najkraćim crtama bio sukus strategije što ju provode Miloševićev nasljednik Ivica Dačić (kojega su ne bez razloga još za života njegovog šefa i balkanskog mesara zvali „Mali Sloba“) i njegova ekipa. Oni nastoje ostvariti svoje zacrtane planove svim sredstvima, a mi se još uvijek vrtimo u krugu i nismo u stanju odgonetnuti što misle i žele!?
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/tRuktkqTURBXy84NzVhN2I0Zjg5YzYwMTVhMDI3MmRlZmIxM2I0ZWJiZC5qcGVnk5UCzQMUAMLDlQLNAdYAwsOVB9kyL3B1bHNjbXMvTURBXy8xZDc0Y2I0MTcwNTk1MDQzNjYyOWNhYmQ2MDZmNTBmNi5wbmcHwgA
Nismo ozbiljno shvatili ni onaj prvi Memorandum SANU-a (iz 1986. godine), ali smo itekako osjetili posljedice „integracije srpske nacije na celom području Jugoslavije“ – što je bila sintagma iza koje se krilo stvaranje „velike srbije“, jer, ne zaboravimo, taj dokument (od prije 31 godinu), zagovarao je „pravo“ Srba da se ujedine i na području tadašnje SFRJ stvore svoju jedinstvenu i etnički čistu nacionalnu državu u koju će okupiti cijeli srpski narod, neovisno o tomu koliko pripadnika ovog naroda živi u susjednim republikama i pokrajinama. I od tada do danas, po tom pitanju se ništa promijenilo nije. Dakako, to „pravo“ na nacionalno ujedinjenje u okviru države skrojene po uzoru na „Dušanovo carstvo“ vrijedi samo za Srbe čije nacionalističke, političke i crkvene elite u zadnjih 150 godina njeguju ekskluzivizam, pri čemu postoje jedna mjerila za njihov narod i druga za sve ostale.
 
Ovaj je nacionalni ekskluzivizam - razvidan već u prvom Memorandumu SANU-a - kojega su ubrzo nakon što se pojavio kritizirali u to vrijeme liberalni i demokratski opredijeljeni političari iz vrha Saveza komunista Srbije, prije svih predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić i predsjednik Gradskog komiteta SK Beograda (koji su smijenjeni sa svojih dužnosti i izbačeni iz SKS na 8. sjednici u rujnu 1987. kad je Milošević proveo svoju prvu čistku u SKS). Evo što o velikosrpskom projektu definiranom u tom dokumentu SANU-a piše Dragiša Pavlović:
 
 »U Jugoslaviji živi mnogo naroda i još više narodnosti. To i jesu uslovi u kojima se rađaju razni velikodržavni i velikonacionalni koncepti, a ne jedino velikosrpski. Na takav pokušaj, neka svako sebi, i svojoj naciji, postavi pitanje koje je srpskoj naciji postavio Svetozar Marković: A gde su granice 'ujedinjenih' Srba?
Tačno je da Srbi žive u gotovo svim republikama (izuzetno malo u Sloveniji), i u obe pokrajine, ali, ukoliko bi želeli da stvore jednu državu, tada bi morali da dođu u sukob sa svim narodima u Jugoslaviji i da na sebe uzmu ulogu osvajačkog naroda.
E, pa lepo, ja ne pristajem da u tome učestvujem.
  Kompleks srpskog unitarizma? Osećanje istorijske krivice? Depresivno stanje? Srbofobija? Puni nacionalni i kulturni integritet srpske nacije u Jugoslaviji? Samostalan razvoj srpske nacije u Jugoslaviji?
  Kakva je to srpska nacionalna svest koja danas proizvodi ovakve reči? Koji je to vid i oblik srpske nacionalne svesti?
1. To je viđenje Jugoslavije kao proširene Srbije ili Srbije izvan Jugoslavije.
2. To je kompleks jedne srpske nacionalne mitomanije i državotvorne mitologije.
3. To je primitivna, anahrona i bolesna srpska svest.
4. To je nepoznavanje i nepriznavanje različitosti Srba – 'srbijanaca', 'prečana', 'kosovara', 'hercegovaca'…
5. To može biti moralna negacija svake istinske demokratije u Jugoslaviji.«
(Vidi:  Dragiša Pavlović, Olako obećana brzina, Zagreb, 1988., str. 330./331.)
 
Ivan Stambolić je već od konca travnja 1987. oštro kritizirao nacionalističku politiku Miloševića ali i SANU i njihov Memorandum kojega je nazivao  „ratnim manifestom za srpske komesare“, uz tvrdnje kako se radi o „kvazinaučnom tekstu“ s „neosnovanim optužbama“. Za SANU je Stambolić govorio da je to „ratni štab u kome se krojila 'Velika Srbija'“, te da su „srpski akademici godinama okapali geografske karte tražeći makar i kozju stazu kojom bi mogli povezati srpske krajeve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj“. Pavlović je završio u izolaciji (neka vrsta kućnog pritvora) i umro od zatajenja srca (1996.), a Stambolić je ubijen po nalogu Miloševića u vrijeme kad se pokušao vratiti u politiku (mjesec dana prije izbora za predsjednika tadašnje „Savezne Republike Jugoslavije“, 25. kolovoza 2000.). Egzekuciju su obavili plaćenici-kriminalci pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije kojom je rukovodio srbijanski SDB na čijem čelu je bio Milorad Ulemek Legija – osuđen 2007. godine zbog više ubojstava, među ostalim i za atentat na predsjednika srbijanske vlade Zorana Đinđića). Stambolićevo tijelo pronađeno je 2003. godine na Fruškoj Gori.
 
Memorandum SANU iz 1986. godine s pravom se smatra političkim manifestom za stvaranje „velike srbije“ i njegove je smjernice Srbija (uz pomoć „JNA“, Crne Gore i ekstremnih Srba iz BiH i Hrvatske) nastojala ostvariti u ratovima 1991-1995. U travnju 2011., Bosansko-hercegovački magazin 'EUROPA' donosi opsežan tekst o novom velikosrpskom tajnom dokumentu pod nazivom Memorandum 2, a kojega je navodno za vladu tadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića izradio poznati srpski nacionalist Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, u to vrijeme predsjednika Srbije). (Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.).
 
Na str. 14. sažeto se navode najvažniji ciljevi koje bi Srbija putem svojih političkih i diplomatskih dužnosnika i medija trebala ostvariti:
„- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu
 - Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
- Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
- Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.“
 
Slobodna Bosnau ožujku 2013. godine objavljuje faksimile dijela ovog tajnog dokumenta srbijanske vlade iz kojeg je razvidno da se predlaže sinergija državnih institucija Republike Srbije i tijela entiteta „Republike srpske“ s ciljem onemogućavanja normalnog razvoja i funkcioniranja Bosne i Hercegovine s odcjepljenjem srpskog entiteta u BiH kao krajnjom konzekvencom. (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU). Promatrajući sve što se u zadnjih 10-ak godina događa u Srbiji, pa i ono što su činili i čine akteri iz državnog vrha (počevši od Vojislava Koštunice preko Borisa Tadića i Tomislava Nikolića do Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i ostalih), jedini zaključak je da se Memorandum 2 iz 2011. nastavlja ostvarivati i to nažalost, čini se čak uspješnije nego je to bio slučaj s prethodnim od prije 31 godinu. Nisu li i posljednji događaji kojima smo svjedoci (nova prljava i perfidna propagandna kampanja srpskih naci-fašista dijelom vođena i iz UN-a s ciljem da se lažima i krivotvorinama obmane demokratski svijet) dokaz da se s ovakvom Srbijom ne može imati normalne odnose?
 
Oni trabunjaju o „genocidu“ koji su „ustaše izvršile nad Srbima u Drugom svjetskom ratu“, usprkos nepobitnim službenim statističkim podacima (i to njihovim: Kraljevine Jugoslavije/SFRJ) koji govore sljedeće:
1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100 % (sa 2.531.321, na 5.081.766);
2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17 % (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);
3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65 %, u Crnoj Gori za čak 963 %, u Vojvodini za 122 %, u Makedoniji za 251 %, u Sloveniji za 715 %, na Kosovu za 235 %), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5 % - što u
apsolutnom broju iznosi samo 9.218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)
(Izvor podataka: Dr. Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str. 166., tablica 14.).
 
No, s onima koji su duboko poremećeni i patološki zadojeni mržnjom i kojima je laž vrlina a ne mana, dijaloga ne može biti, pa ni s današnjim srpskim naci-fašistima koji su umjesto na robiji završili u vrhu vlasti susjedne nam zemlje. Očito da ih 90-e godine XX. stoljeća nisu ničemu poučile. Oni se svoje velikosrpske ideologije ne odriču i ta je ideologija još uvijek glavni pokretač javnog mišljenja i sukus onoga što većina Srba smatra svojom „nacionalnom misijom“. Jedino što mi trebamo i moramo uraditi, jest pronaći pravi odgovor i uzvratiti na ovu agresiju. Da se opet za koju godinu ne bi pitali što nam se dogodilo.
 

Zlatko Pinter

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1123 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević