Josipovićevom 'glavnom savjetniku' najspornija je – hrvatska država

 
 
Dobili smo rat i stvorili državu, ali sve su prilike da je nismo u stanju urediti onako kako bi trebalo. Jer da to znamo, ne bi nam po njoj vršljali tipovi poput Dejana Jovića koji bi u svakoj normalnoj zemlji nakon niza redikuloznih izjava izgubio svaki kredibilitet i bio najuren iz akademske zajednice i s fakulteta na kojemu zauzima mjesto nekom kompetentnom i poštenom mladom čovjeku. Umjesto da se bavi strukom taj lik krivotvori povijest i politizira. Dok nam obrazovana mladost odlazi trbuhom za kruhom po bijelom svijetu mi upošljavamo i njegujemo joviće, markovine, klasiće, jakovine i od sveučilišta stvaramo bastione neokomunističke ideologije, što je izvan pameti i čega nema nigdje, samo u Hrvatskoj.
http://thesrpskatimes.com/wp-content/uploads/2015/09/Dejan-Jovic-2.jpg
I da odmah raščistimo jednu stvar. Dr. sc. Dejan Jović je engleski đak koji na hrvatsku javnu scenu i u akademsku zajednicu nije stigao slučajno, a ponajmanje radi toga da se bavi znanošću ili profesurom. On je instaliran u hrvatsku akademsku zajednicu kao eksponent politike Velike Britanije u čiju se stratešku matricu uklapa velikosrpska ideologija i Memorandum 2 i to je jasno kao dan imamo li u vidu kako je u Hrvatskoj u posljednjih 17 godina djelovao i kako se ponašao. Ne znam je li i formalno na platnoj listi kakve britanske ili neke druge tajne službe, ali i da jest, to već poodavno u ovoj državi nije nikakav krimen. Sjećate li se, primjerice, izjave Stjepana Mesića koji je svojedobno u svojstvu predsjednika države na upit naših novinara je li mu poznato da agenti tajne britanske službe MI 6 djeluju na teritoriju Hrvatske nonšalantno i šeretski (kako to samo on zna) odgovorio kako to nije nikakav problem „sve dok poštuju hrvatske zakone“(!?) Zar ovo nije izjava za ludnicu ili za rubriku vjerovali ili ne? Ima li normalnog i psihički zdravog čovjeka koji se neće zgroziti nad takvom reakcijom predsjednika države u kojoj živi? I nije li to očiti dokaz da je opskurni Stjepan Mesić imao zadaću destruirati državu i srozati instituciju predsjednika do razine cirkusa? A svrha tog projekta?
 
Smišljena destrukcija hrvatske države
 
Hrvatsku je trebalo učiniti nesposobnom za provođenje vlastite, samostalne politike i tako ranjivu i anesteziranu primorati da igra onako kako to odgovara Britancima i njihovim saveznicima. Sve ono što se od 2000. godine nadalje događalo u našoj zemlji, zaključno s nastojanjima Mesićevog nasljednika Ive Josipovića da s Velikom Britanijom postigne ugovor o strateškom partnerstvu (u jesen 2013., kad ga je primila i engleska kraljica nakon čega je najavio „tijesnu suradnju“ s Britancima) govori u prilog tomu. Da ne govorimo o besramnom dilanju dokumenata iz arhiva predsjednika (zbog čega bi u svakoj pravnoj i uređenoj zemlji Mesić i Josipović završili na sudu i na robiji kao veleizdajnici) i svemu drugomu što se događalo u tih 15 sramnih godina smišljenog i planskog urušavanja države od strane njih dvojice i njihovih pomagača.
 
No, da se vratimo dr. sc. Dejanu Joviću koji čak izigrava tutora i arbitra na javnoj sceni i sebi daje za pravo prozivati „redikule iz 90-ih godina koji su danas u politici“, a sam se ponaša gore nego bilo koji od njih. Nemam namjeru „secirati“ njegov lik i djelo u tančine (jer to bi zahtijevalo barem formu poduljeg eseja), pa ću na ovom mjestu navesti samo nekoliko natuknica s tezama što ih zastupa i kratko ih analizirati.
 
Šira javnost upoznala je Jovića u vrijeme kad je postao glavni analitičar predsjednika države dr Ive Josipovića. I u Ured predsjednika države nije došao slučajno, jer tamo se ne stiže ni preko javnog natječaja ni po stručnosti. Tamo se ljudi postavljaju kako bi pomogli predsjedniku provoditi određenu strategiju. Dakle, on je instaliran u Ured čelnog čovjeka države (već u veljači 2010., odmah po dolasku Josipovića na dužnost predsjednika) kao eksponent britanske i velikosrpske politike, što je već u vrijeme njegove karijere „glavnog analitičara“ postalo potpuno jasno kao dan, naročito nakon što je s te pozicije započeo svoju kampanju za kompromitiranje hrvatskoga referenduma o samostalnosti (od 19. svibnja 1991.).
 
Ne ulazeći u sve detalje Jovićevih tvrdnji, već na prvi pogled pada u oči činjenica da je usporedba našeg referenduma s onim u Škotskoj ne samo promašena nego i toliko diletantska da je to moralo izazvati reakciju javnosti, pa na kraju čak i njegovog šefa Josipovića. U svome spornom članku u časopisu Politička misao tadašnji „glavni analitičar“ predsjednika države pored ove je iznio i neke druge tvrdnje, primjerice i onu kako je spomenuti hrvatski referendum bio „neliberalan“, odnosno da su „svi referendumi na području bivše SFRJ održani 1991. i 1992. godine bili „neliberalni“. Nadalje, on osamostaljenje Republike Hrvatske tretira kao „separaciju“ od SFRJ (!?) i konstatira kako je uspjeh našeg referenduma o samostalnosti „u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji, neslobode, a ne slobodno izražene volje, izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka“. (Vidi: http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/
 
Svakomu tko pročita ove redove jasno je kako Jović eksplicite optužuje hrvatsku vlast za „neliberalnu“ atmosferu koju dosta podrobno opisuje (navodeći kojekakve marginalne pojave kao „uzročnike“), što je doista nevjerojatna tvrdnja – kako bi se reklo u slobodnoj interpretaciji „izjava za ludnicu“, a ne konstatacija ozbiljnog i uz to vrhunski obrazovanog čovjeka koji se nalazi na položaju glavnog analitičara predsjednika države!
 
Jovića je na kraju Josipović bio primoran smijeniti (jer od njegovih teza ogradio se čak i SDP putem izjave glavnog tajnika stranke Igora Dragovana), ali ostaje činjenica da je taj „gospodin“ imao gotovo 5 godina pristup tajnim dokumentima u Uredu i arhivu predsjednika, što nije ni malo benigno niti zanemarivo. Što je Jović tamo sve analizirao i čime se bavio to zna samo on i njegovi nalogodavci. Mi možemo jedino zaključiti da su destrukcija hrvatskih institucija i trend urušavanja Hrvatske u vrijeme Josipovićevog mandata nastavljeni istim tempom kojim je teklo i u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića (uostalom, prije nego je dobio izbore, Josipović je izjavio kako će nastaviti njegovu politiku – i to je bilo jedino obećanje koje je ispunio za svoga mandata).
 
Ostavimo po strani medijske kalkulacije o tomu kako je Jović više od 5 mjeseci radio u Uredu predsjednika bez sigurnosne provjere, jer to na kraju u državi koja smatra normalnim djelovanje stranih tajnih službi na svome području nije ni malo neobično i zaključimo da je Josipović bio primoran smijeniti ga radi vlastitog imidža pred izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat, a ne zato što bi mu njegove nebulozne teze smetale. Na kraju se i reda radi „ogradio“ od stavova svog „glavnog analitičara“ jer smjenu je nekako morao obrazložiti. Ova epizoda gotovo bi pala u zaborav – jer u Hrvatskoj se iz dana u dan valjaju afere (stvarne ili simulirane koje služe kao dimna zavjesa), da Jović nije nedavno „podgrijao“ staru juhu, vezano za hrvatski referendum o samostalnosti uz iznošenje proširene „argumentacije“ kako bi dokazao njegovu „nelegitimnost“ i to u svojoj knjizi Rat i mit (Zagreb-Fraktura, 2017.).
 
Je li referendum 'sao krajine' bio legitiman?
 
Ovoga puta „ekspert“ za prekrajanje povijesti i krivotvorenje prošlosti Dejan Jović „izračunao“ je i postotak hrvatskih građana koji su bili za samostalnost Republike Hrvatske (1991.) i on (po njemu), vjerovali ili ne, iznosi točno i precizno 11,5 %! Dakle, na tom referendumu, ogromna većina građana (93,24 %) koji su se izjasnili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske) glasovali su tako „iz straha“, zbog „nasilja i prijetnji“, odnosno, zahvaljujući „nedemokratskoj“ i „neliberalnoj“ atmosferi koju je stvorila Tuđmanova vlast!? S druge strane, „Jugoslaveni“ su bili toliko „ustrašeni“, da ih je samo 4,15 % glasovalo za ostanak u SFRJ. Budući da je na referendum izašlo 83,56 % od ukupnog broja birača, postavlja se logično pitanje tko i kako je natjerao toliki broj građana na glasovanje – ili ako su već izašli što nisu glasovali protiv samostalnosti i za ostanak u Jugi!? (Rezultate referenduma vidi na: http://www.sabor.hr/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti).
 
Dakle, Dejan Jović navodi brojke koje nitko živ opravdati ne može, a to ozbiljni i psihički stabilni ljudi ne rade, osim ako ih – kao u ovom slučaju – ne angažiraju poslodavci sa sasvim određenim nakanama i ciljevima. A što je cilj dr sc Dejana Jovića? I zašto juriša na hrvatski referendum o samostalnosti od 19. svibnja 1991.? Naime, bez „obaranja“ hrvatskog referenduma ne može se dokazati teza o „građanskom ratu“, jer ta je plebiscitarno izražena volja građana Hrvatske DOKAZ kako je golema većina njih željela samostalnu hrvatsku državu, dok su srpski ekstremisti i pobunjenici u svojoj „sao krajini“ bili po brojnosti marginalna pojava i nikako nisu mogli legitimno predstavljati i zastupati prava i interese ni srpske zajednice, a kamo li u tom smislu parirati Republici Hrvatskoj.
 
Za Jovića nije sporan „referendum“ u „sao krajini“ koji je (tjedan dana prije legitimnog hrvatskog izjašnjavanja građana – 12. svibnja 1991.) provelo stotinjak tisuća terorista „s pravom glasa“ i to tako što su KUPONE ZA SVOJ „REFERENDUM“ TISKALI U DNEVNIM NOVINAMA I TJEDNICIMA diljem Srbije, pa je svaki potencijalni „glasač“ mogao glasovati koliko je puta htio!? Broj tih „glasača“ nikad nije objavljen, kao ni broj onih koji su u vrijeme „referenduma“ živjeli na području „sao krajine“, a jako bi zanimljivo bilo vidjeti te njihove podatke. Oni se, međutim, mogu utvrditi posredno i poprilično točno uzmu li se u obzir već spomenuti službeni rezultati što ih je objavio Hrvatski sabor neposredno po svršetku prvog općenarodnog referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske (http://www.sabor.hr/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti) iz kojih proizlazi kako na području koje su uzurpirali srpski teroristi (11 „srpskih“ općina s Kninom kao središtem), nikako nije živjelo više od ¼ (25 %) od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, dakle, ne više od 145.000 (od 581.663 koliko ih se na popisu u ožujku 1991. izjasnilo kao Srbi). U odnosu na ukupno stanovništvo Republike Hrvatske, ovi Srbi činili su cca 3 % stanovništva koje je krenulo u osvajanje preko od 25 % hrvatskog teritorija i to nasilno, obaranjem balvana i oružjem, uz pomoć „JNA“ i subraće iz Srbije, BiH i Crne Gore. Protivno svim normama međunarodnog prava, ova teroristička klika haračila je na dijelu međunarodno priznate države Republike Hrvatske (članice UN-a), rušila, palila, pljačkala, vršila masovne zločine i odbijala sve mirovne sporazume i prijedloge više od 4 godine, sve dok Hrvatska nije na kraju bila primorana silom osloboditi svoja područja. Ta „sao krajina“ se stvarala tamo gdje nikad u povijesti nije bilo nikakve pokrajine niti regije, pogotovu ne srpske koja bi mogla poslužiti eventualnom (barem formalnom) legitimiranju tih ciljeva.
 
I sve to „genijalac“ Dejan Jović zanemaruje i elegantno zaobilazi šutke prelazeći preko neoborivih činjenica i na mala vrata provlači tezu o „krivnji“ hrvatskih vlasti za sve ono što se događalo u vrijeme krize u SFRJ i u ratu 90-ih godina prošlog stoljeća!? Tko je to stvarao i oko sebe širio „neliberalnu atmosferu“ te 1991. godine? Treba li Jovića (i sve druge koji su to „zaboravili“) podsjećati da su JEDINI STRAH koji je tada postojao kod građana SR Hrvatske širili velikosrpski naci-fašisti iz Beograda, „JNA“ i njihovi eksponenti – srpski ekstremisti iz Hrvatske – okupljeni oko Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelenbabe, Jovana Opačića i drugih pro-četnički orijentiranih terorista kojima su se priključili i najugledniji komunistički „prvoborci“ iz redova Srba u Hrvatskoj (Simo Dubajić, Dušan Pekić, Rade Bulat i mnogi drugi)?
 
Zar velikosrpsko četničko orgijanje po Hrvatskoj nije započelo već 28. veljače 1989. godine mitingom u Kninu (pod krinkom protesta vezano za stanje na Kosovu), kad se tadašnje hrvatsko političko vodstvo oštro optužuje za „podršku albanskim separatistima“, a nastavilo se 9. srpnja iste godine u Kosovu Polju (kod Knina) okupljanjem kod pravoslavne crkve Lazarica gdje je održan veliki miting potpore Slobodanu Miloševiću i njegovom projektu. Na skup pored domaćih Srba dolaze i njihovi gosti iz Srbije i s Kosova, četnici koji u svemu kolo vode i oko sebe okupljaju šljam najgore vrste. Već se tada čuju glasni uzvici: „Ovo je Srbija!“ i pjeva se: „Nedamo te zemljo obilića, nedamo te bez krvoprolića“. Ne smije se zaboraviti kako je ovaj miting uslijedio u općoj srpskoj euforiji poslije okupljanja milijun Srba na Gazimestanu (pokraj Prištine, pokrajina Kosovo) na Vidovdan 28. lipnja, gdje je novi „vožd“ Milošević rekao kako se srpski narod i poslije 600 godina „ponovo nalazi u bitkama i pred bitkama koje još uvek nisu oružane iako i takve nisu isključene“.
 
Sve te prijetnje Srbije, uz činjenicu da su do tada već metodom ulice nasilno srušena politička vodstva Vojvodine, Kosova i Crne Gore i najavljeni isti takvi pohodi na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, izazvali su (sasvim razumljivo) nemir među građanima SR Hrvatske, utoliko prije što su se srpskim ekstremistima pridružili i tadašnji istaknuti komunisti i „narodni heroji“ Dušan Pekić, Rade Bulat i mnogi drugi koji su osipali paljbu na hrvatsko političko vodstvo i potpaljivali situaciju u istoj mjeri kao i četnici. Dakle, do otvorenog saveza između jednog dijela srpskih komunista u Hrvatskoj i četnika dolazi već u prvoj polovici 1989. godine i oni su od tada nadalje na istoj liniji.
 
I ne zaboravimo: sve se to događa u vrijeme kad HDZ-a nema ni na pomolu (ova stranka utemeljena je u tajnosti 17. lipnja 1989., a u javnost izlazi 24./25. veljače 1990., kada održava Prvi opći sabor). Je li rušenje balvana oko Knina (koje je započelo već 17. kolovoza 1990.), te napadi srpskih ekstremista na hrvatske građane iz zasjeda, nasilno zauzimanje policijskih postaja uz ubojstva naših policajaca (Josip Jović – 31. ožujka 1991.; Franko Lisica 2. svibnja 1991.; planski izveden pokolj u Borovu Selu nad 12 redarstvenika također 2. svibnja iste godine) dovodilo do uznemiravanja hrvatske javnosti i „neliberalne“ atmosfere? Je li „neliberalnoj“ atmosferi doprinosilo koketiranje Srba s „JNA“ koja se već u jesen 1990. godine (u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Srbiji) stavila na srpsku stranu protiv razoružanog hrvatskog naroda (kojemu je oduzeto oko 200.000 cijevi oružja vlastite Teritorijalne obrane u svibnju iste godine)?
 
Je li naoružavanje Srba u „krajini“ (od strane „JNA“ i srbijanske policije) već od jeseni 1990. godine (sjetimo se Željka Ražnatovića Arkana i njegovih suradnika: Zorana Stevanovića i Dušana Bandića iz Beograda te Dušana Carića iz Dvora od 29.11. iste godine, koji su uhićeni u Dvoru s punim džipom oružja što su ga nosili u četničke baze na Baniji) i otvorena potpora srpskim teroristima od strane Miloševića i „JNA“ doprinosilo stvaranju ozračja straha i neizvjesnosti u Hrvatskoj? Treba biti lud ili zlonamjeran pa ne vidjeti i ne priznati kao realnost ono što se u to vrijeme događalo i što je dokumentirano i opće poznato kao nepobitna povijesna istina.
 
A što ćemo sa srpskim naci-fašizmom i njihovom mitologijom?
 
Što se raspada Jugoslavije i događaja u Srbiji u to vrijeme tiče, mnogi tamošnji demokratski opredijeljeni intelektualci i znanstvenici koji drže do istine (dr. Latinka Perović, dr. Olivera Milosavljević, dr. Dubravka Stojanović i drugi) smatraju kako je već sredinom 1985. godine „većina javnog mnijenja prešla na četničku stranu“ i to su u bezbroj slučajeva javno iznosili u medijima, na tribinama u knjigama, člancima i raspravama. Po njima, prijelomni događaj koji je izazvao takvu masovnu reakciju bio je izlazak iz tiska Knjige o Milutinu (autora Danka Popovića) koja je s više od 20 izdanja doslovno ušla u svaku srpsku kuću (što joj je bila i namjena) i postala neka vrsta katekizma ili manifesta novog srpskog (pro-četničkog) radikalizma.
 
Knjiga je predstavljala digest (sažetak) opusa Dobrice Ćosića Vreme smrti i u njoj je prikazana „istorijska drama“ srpskog naroda (od Balkanskih ratova do komunističkog razdoblja) kroz lik mučenika i paćenika, šumadijskog seljaka Milutina koji se kroz cijeli svoj život bori za slobodu drugih i podnosi nepravdu i poniženja. Milutin je doživljen kao „deda svih Srba“ (kako ga je i sam autor romana nazivao) i kroz njegovu se sudbinu ogleda „usud srpskog naroda“ koji je vječiti „pobjednik u ratovima a gubitnik u miru“. Srbin uvijek proljeva svoju krv za one „druge“ nezahvalne narode (Hrvate, muslimane, Slovence) i žrtvuje vlastite interese i svoju „državotvornost“ da bi se na kraju sreo s njihovom nezahvalnošću, izdajom i uništenjem koje su mu namijenili, umjesto zahvalnosti i priznanja za „oslobađanje ispod tuđinskog jarma“. 
 
O ovoj knjizi pisao je i Dejan Jović u vrijeme kad je kao mladi postdiplomac svoj diplomski rad proširio i pretočio u knjigu Jugoslavija, država koja je odumrla (Zagreb, 2003.). Pišući o fenomenu Milutina, on kaže kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi 1978... pred SANU: „U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?“  (Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344.)
 
Zanimljivo je, međutim, da Jović uzroke raspada SFRJ ipak ne pronalazi u distanciranju Srbije od SFRJ i njezinoj samovolji, pa ni u radikalnom srpskom nacionalizmu (koji se kako vidimo rađa već 1985. godine, u vrijeme kad u Sloveniji i Hrvatskoj nema niti naznaka bilo kakvih tendencija izdvajanja iz tadašnje savezne države), pa čak ne dovodi u vezu s time ni srpske mitingaške pohode po Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori iz 1988./89. godine i nasilno rušenje autonomije pokrajina i crnogorskog političkog vodstva (a time i važećeg Ustava SFRJ), pobunu srpskih ekstremista u Hrvatskoj, pohode četničkih hordi po Hrvatskoj i otvorene prijetnje ratom (već od veljače 1989. nadalje), samovoljno i jednostrano donošenje ustava Republike Srbije (u ožujku 1991.) itd.
 
U ovoj fazi svoga znanstvenog „sazrijevanja“ (kao Šuvarov potrčko koji se još uvijek probija u akademsku zajednicu), on je daleko mekši u svojim stavovima i tvrdi kako je „Jugoslavija odumrla“ jer je „bila suviše slaba da bi spriječila građanski rat“, a razloge za njezinu slabost pronalazi ne u agresiji i samovolji Srbije, nego u „smišljenom djelovanju tvoraca Ustava SFRJ iz 1974. godine“, odnosno, Edvarda Kardelja i njegove političke struje. I njemu je kriv Ustav iz 1974., kao i srpskim radikalima koji su to navodili kao jedan od glavnih razloga nezadovoljstva Srba u tadašnjoj SFRJ.
 
Ipak, pažljivom čitatelju ne može promaknuti činjenica da on ni jednoga trenutka ne dovodi u vezu Slobodana Miloševića i srpski nacionalni program, niti „vožda“ koji je vukao konce homogenizacije srpskog nacionalističkog (ili još bolje nacionalsocijalističkog) pokreta i usmjeravao ga karakterizira kao krivca za ono što se objektivno događalo!? Milošević je za Jovića „Jugoslaven“ i „borac protiv srpskog nacionalizma“ (!?) koji se „zalagao za mir i održanje savezne države“, dok njegove mitingaške pohode smatra stvarnom borbom protiv birokracije u tadašnjim pokrajinama i republikama (!?). On amnestira Miloševića, zanemarujući kako je bezbroj puta govorio o ratovima („opet smo u bitkama i pred bitkama“ – 28. lipnja 1989., Kosovo Polje), o „odbrani srpskog naroda izvan granica Srbije“ i „pravu Srba da žive u jednoj državi“, kao i to da se već poslije 24. travnja 1987. (i mitinga u Kosovu Polju kod Prištine) stavio na čelo srpskog nacionalnog pokreta kao nesporni vođa („vožd“) koji je objedinio radikalnu pro-četničku desnicu, monarhiste i nacionaliste iz komunističkih redova na platformi sasvim nalik onoj što ju je postavio Hitler 30-ih godina XX. stoljeća („zaštita“ vlastite manjine izvan Srbije, te stvaranje životnog prostora za srpski narod osvajanjem teritorija drugih naroda i stvaranjem etnički čiste srpske države), te da je već u ožujku 1991. godine obnarodovao kako je „formirao specijalne policijske snage za zaštitu Srba izvan Srbije“.
 
On ima problema s kontekstualizacijom, što u recenziji knjige Jugoslavija, država koja je odumrla naglašava i pokojna srbijanska povjesničarka dr Olivera Milosavljević (časopis Republika br. 316.-317., Beograd, rujan 2003., tekst: „Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije”), jer jednostavno zanemaruje bitne procese, a one koje opisuje uglavnom prilagođava vlastitom ideološkom narativu i tako daje potpuno krivu sliku prošlosti.
 
Mada priznaje da je Jugoslavija bila nespojiva s demokracijom, on smatra izlazak iz iste krimenom? Zanemaruje i to da je tada važeći Ustav davao republikama slobodu na samostalno odlučivanje, pa i pravo na odcjepljenje! Izvlači tko zna od kuda nebulozne teze o hrvatskom referendumu (i još nebuloznije brojke), a da ni jednog trenutka ne uzima u obzir terorizam dijela (i to manjeg) srpske manjine u Hrvatskoj koji se odvijao punih 5 godina protivno svim normama međunarodnog prava i općecivilizacijskim demokratskim uzusima. Ako je Milošević bio doista „jugoslavenski nacionalist“, kako to da su protiv njegove politike bili svi narodi osim Srba i Crnogoraca, pa i sami kosovski Albanci čija je pokrajina svoju afirmaciju doživjela upravo u SFRJ?
 
Najnovija knjiga Dejana Jovića (Rat i mit) zagovara slične teze kao i prethodno spomenuta, s time što ih dodatno radikalizira i u mnogim aspektima produbljuje. Ako mu je već bilo do proučavanja mitologije, kako to da se nije okrenuo Srbiji koja je među europskim zemljama jedinstvena i prepoznatljiva upravo po svojoj mitskoj matrici koja je već više od jednog stoljeća uporište srpskog naci-fašizma i izvor stalnih napetosti u jugoistočnoj Europi i na Balkanu? Analizom nekih od ukupno 11 ratova što ih je Srbija vodila u posljednjih 120 godina (od kojih je barem 8 izazvala sama) i proučavanjem pokretačkih mehanizama tih osvajačkih pohoda, Dejan Jović mnogo bi bolje upotpunio svoje znanje o mitskim obrascima koje vode nacije u propast, nego je to moguće na primjeru Hrvatske.
 
Nema nikakve dileme: njegov je cilj izvrtanje povijesti i njezino prilagođavanje velikosrpskom obrascu zacrtanom u Memorandumu 2 i to je potpuno jasno svima koji žele vidjeti. Dakle, nikako nije riječ o šarlatanu, naivcu ili ideološkom slijepcu, nego EKSPONENTU BRITANSKIH INTERESA u koje se uklapa velikosrpska strategija. Ukupno djelovanje Dejana Jovića sastoji se u obrani temeljnih postavki srpskog naci-fašističkog projekta. Tko to ne razumije, ne razumije ništa.
 

Zlatko Pinter