Get Adobe Flash player
Bandić ugostio Arkanova pobočnika

Bandić ugostio Arkanova pobočnika

IDS-ovci ugostili talijanske fašiste u jeku srbijanske agresije na...

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Aktualna Vlada nema izborni i politički legitimitet građana, što...

"Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

Srpski i crnogorski agresori došli naoružani u Hrvatsku i sada...

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

Zašto se snaha Slavena Letice ne preziva Letica ili...

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Da su tijela izvršne vlasti radila svoj posao, ne bismo imali...

  • Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:23
  • Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:16
  • "Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:12
  • (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:08
  • Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    četvrtak, 08. studenoga 2018. 14:30

Sto godina rata slovenskih nacionalista protiv Hrvatske: Ima li kraja?

 
 
Obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. ne bude samo ugodne uspomene nego podsjećaju i na mučne rane devedesete godine kada su se zapadne države uplele u jugoslavensku državnu krizu. U glavnim ulogama pojavili su se visoki zapadni diplomati i političari koji su dobili mogućnost da kroje sudbine milijuna pojedinaca i cijelih naroda. Njihova bi se politika mogla sažeti u zloglasnu izreku „dajmo šansu ratu“ koji će „prirodno“ završiti vojnom pobjedom jače strane. To je značilo da treba pustiti „balkanskog krvnika“ Slobodana Miloševića da obavi posao - da silom pacificira secesionističke republike, poglavito Hrvatsku kao ključ opstanka Jugoslavije, i zavede red u zemlji po svojoj mjeri.
http://www.mladina.si/media/www/slike/2013/42/__610/tema-velika-milo_evi.jpg
Kakvih je sve likova bilo u toj kamarili koja je odlučivala o našim životima! Recimo, Gianni de Michelis, talijanski ministar vanjskih poslova, koji je u protukorupcijskoj akciji „Mani Pulite“ optužen za podmićivanje i ilegalno financiranje te osuđen na zatvorsku kaznu, ali je pred pravdom pobjegao u inozemstvo. Pa nadmeni Hans van den Broek, ministar vanjskih poslova Nizozemske, čija je politika doživjela sramotan vrhunac u srpskom pokolju Bošnjaka u Srebrenici 1995. pred očima nizozemskih vojnika koji su poslani onamo da čuvaju tu „sigurnu zonu“ UN-a. Pa James Baker, američki ministar vanjskih poslova, koji je pilatovski prao ruke od krvave jugoslavenske drame uz tipičnu američku izreku da „mi u tome nemamo svoga psa“.
 
Pa Jacques Poos i Jacques Santer iz malog Luksemburga koji se pretvorio u političku velesilu Europske unije. Poos je predsjedao Vijećem Europske unije, a Santer je najprije bio luksemburški premijer, a potom predsjednik Europske komisije. Pa tobože neutralni britanski lord Peter Carrington, politički pristrani i moralno bezobzirni američki diplomati Cyrus Vance, Lawrence Eagleburger, Warren Zimmermann podli Francuzi Roland Dumas i Jacques Delors, a da se ne govori o njihovim šefovima: britanskom premijeru Johnu Majoru, američkom predsjedniku Georgeu Bushu st. te, vjerojatno najgoremu od svih, francuskom predsjedniku Francoisu Mitterrandu. Kakva je to bila galerija likova svih političkih boja - socijalista, demokršćana, katoličkih pučana, konzervativaca, liberala, republikanaca - koji su nam radili o glavi.
 
A onda im se pridružio Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, najmoćniji i najomiljeniji slovenski političar u doba kasnoga jugoslavenskog socijalizma, koji je imao mnogo simpatizera i u Hrvatskoj. Slovensko političko vodstvo, koje je predvodio Kučan, i srpsko političko vodstvo, koje je predvodio Milošević, sastali su se 24. siječnja 1991. u Beogradu i sklopili pakt: Srbija će pustiti Sloveniju da slobodno „ode“ iz Jugoslavije, a Slovenija je zauzvrat izrazila razumijevanje za interes srpskog naroda da živi u jednoj državi. To je značilo priznati pravo Miloševiću da silom mijenja republičke granice te dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su živjeli Srbi, bilo kao većina bilo kao manjina, pripoji Velikoj Srbiji. To je de facto značilo priznati Miloševiću pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela.
 
Još se dobro sjećam zaprepaštenja što ga je ta vijest izazvala u Hrvatskoj. Neopravdano, uostalom, jer se pakt Kučan-Milošević uklapao u tradiciju protuhrvatske slovenske politike u objema jugoslavenskim državama: od „popa Korošca“, vođe Slovenske ljudske stranke, koja je sudjelovala u velikosrpskim vladama Kraljevine Jugoslavije i onda kada se pucalo na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini koji su se zauzimali za federalizam, do glavnog ideologa jugoslavenskog socijalizma Edvarda Kardelja, koji se vrlo žustro angažirao u gušenju Hrvatskog proljeća 1971. u kojemu se glavna struja zauzimala za određeno konfederaliziranje federacije.
 
Milan Kučan pridružio se toj tradiciji kao svojevrsna inkarnacija Chamberlaina i Daladiera u jednoj osobi. Kao što su britanski i francuski premijeri potpisali Minhenski sporazum 1938. kojim su dali pravo Hitlerovu Trećem Reichu da pripoji Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj naseljenu većinom Nijemcima, tako je Kučan dao pravo Miloševiću da Velikoj Srbiji pripoji dijelove Hrvatske koje su okupirali i koje će okupirati Srbi. Kao što su Chamberlain i Daladier htjeli prodajom Čehoslovačke kupiti mir Britaniji i Francuskoj, tako je Kučan prodajom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, htio kupiti mir Sloveniji. Britanija i Francuska skupo su platile kolaboraciju svojih čelnika s Hitlerom, a ni Slovenija nije izbjegla plaćanje danka Kučanovu paktiranju s Miloševićem. Neusporediva su, dakako, ratna stradanja ljudi i materijalne štete Britanije i Francuske u Drugome svjetskom ratu sa stradanjima i štetama Slovenije u desetodnevnom sukobu s JNA, koji Slovenci nazivaju „osamosvojitvenom vojnom“, premda ni po kakvoj znanstvenoj definiciji to nije bio rat. U tom sukobu poginulo je osam ljudi na slovenskoj i pedesetak na strani JNA. Surovi general JNA Blagoje Adžić kazao je da „toliko pogine u sudaru dvaju autobusa“.
 
Tako je slovensko-hrvatsko strateško savezništvo u presudnim razdobljima suvremene povijesti obiju zemalja završilo prije nego što je počelo. Kada su novinari upitali Stipu Šuvara kakvi će biti odnosi Slovenije i Hrvatske kao samostalnih država, odgovorio je: „Bit će to hladno susjedstvo.“ Šuvar je dobro poznavao unutarnje odnose u Savezu komunista Jugoslavije, pa tako i odnose među slovenskim i hrvatskim komunistima. I doista, kako je vrijeme protjecalo, odnosi su sve više hladnjeli. Tome su bitno pridonijeli Kučanovi nasljednici iz slovenskoga socijalističkog tabora koji se poslije 1990. razdvojio na dvije glavne grane: jedna je ostala u Slovenskoj socijaldemokraciji (SD), formalnoj stranci-sljednici Saveza komunista Slovenije, a druga je stvorila nekoć jak liberalni blok koji se u međuvremenu sasuo u prah zato što u Sloveniji nema ni tradicijskih ni suvremenih pretpostavki za trajniju dominaciju liberalnih stranaka: u zemlji s velikim udjelom državnog vlasništva u privredi, prevlašću tradicionalne kulture i nacionalističke politike nema uvjeta za dugoročan opstanak ni ekonomskoga ni političkog liberalizma. Premijer Miro Cerar, formalno vodeći slovenski liberal iz Stranke modernog centra (SMC), koja se izvorno diskretno nazivala Strankom Mira Cerara, upravo se svim silama bori protiv privatizacije Ljubljanske banke, odnosno njezine prodaje prema tržišnim uvjetima.
 
Ako je Kardelj bio Kučanov ideološki preteča u protuhrvatskoj i kroatofobnoj politici na ljevici, onda je Dejan Židan njegov nasljednik. Sadašnji predsjednik SD-a i ministar poljoprivrede u aktualnoj koalicijskoj vladi u proteklom se mandatu istaknuo vođenjem trgovinsko-političkih ratova s Hrvatskom: rata za teran, rata za slavonski kulen, rata za varaždinsko zelje... Najvažniji je bio teranski rat u kojemu ga je dobro upoznao i hrvatski europarlamentarac lvan Jakovčić (IDS), čovjek nesklon svakom nacionalizmu i jedini istaknuti hrvatski političar koji se otvoreno zauzima za primjenu arbitražnog sporazuma, te ga je na temelju tog iskustva nazvao „demagogom i lažljivcem“. Sve svoje poraze Židan je slovenskoj javnosti prikazivao kao pobjede, a mnogi su nasjeli na njegove laži. Židanovi su glavni pobočnici Matjaž Nemec i Tanja Fajon, potpredsjednici SD-a. Nemec je višekratno briljirao u šovinističkim istupima na Televiziji Slovenije, a ni Fajonova se nije mogla othrvati nacionalističkim ispadima u sklopu tumačenja arbitražnog postupka.
 
Stranački ili politički bliski su im jugoslavenski i slovenski diplomati Ivo Vajgl, Danilo Turk, Dimitrij Rupel, Jelko Kacin, Vojko Volk i dr. Agresivni bivši veleposlanik Slovenije u Zagrebu Vojko Volk zauzimao se za to da slovenski parlament ne ratificira hrvatski pristupni sporazum Europskoj uniji dok Hrvatska ne odustane od tužbe Ljubljanske banke. U povodu afere Agrokor Volk je sve hrvatske velike tvrtke proglasio kontaminiranima, što je jednako tvrdnji da je sav bankarski sustav Slovenije kriminalan zato što je Ljubljanska banka otela novac hrvatskih i bosanskohercegovačkih štediša te, u zataškavanoj aferi, oprala oko milijardu eura iranskog podrijetla dok je Iran bio podvrgnut sankcijama međunarodne zajednice.
 
Arbitražni sporazum o granici glavno je političko bojište slovenskih nacionalista. Kakvi se sve argumenti u tom boju koriste! Slovensko kompromitiranje arbitražnog postupka naziva se „malim incidentom“ koji nimalo nije utjecao na rezultat sudskog spora. Hrvatska se naziva problematičnom državom zato što ima granične sporove sa svim susjednim državama, premda je jasno da su ti sporovi proistekli iz neprecizno utvrđenih unutarnjih granica među bivšim republikama. Slovenija je imala samo unutarnju granicu s Hrvatskom i o njoj vodi granični spor. Nijedna država nema problema s međunarodnim granicama bivše Jugoslavije s Austrijom, Italijom i Mađarskom. Tvrdi se kako Hrvatsku nije trebalo pustiti u Europsku uniju dok ne bude riješen granični spor sa Slovenijom. A tko je pustio Sloveniju u Uniju prije nego što je riješila granični spor s Hrvatskom? I tko je prva država koja je ušla u Uniju s neriješenim graničnim sporom: Hrvatska 2013. ili Slovenija 2004.? A opet, nije dobro što Juncker traži da države Zapadnog Balkana prije ulaska u Uniju riješe svoje granične sporove jer to ide na ruku Hrvatskoj koja ih može ucjenjivati. Ucjena je očito legitimno sredstvo ostvarenja interesa samo kada je riječ o Sloveniji.
 
U slovenskoj politici mnogo je mediokriteta
 
U slovenskoj politici mnogo je mediokriteta kojima sav politički svjetonazor stane u uzak i priprost nacionalistički ram. Samo se u takvu okruženju Karl Erjavec mogao prometnuti u najsvestraniju figuru postkomunističke Slovenije: bio je ministar za okoliš i prostorno planiranje, ministar obrane, ministar vanjskih poslova, tajnik ministarstva pravosuđa i što sve ne. Zaslužan je za to što se Slovenija uvelike pretvorila u državu koja nema vanjsku, nego samo hrvatsku politiku i što Ministarstvo vanjskih poslova praktično djeluje kao Odjel za Hrvatsku.
 
Televizija Slovenija = RTS
 
Posebnu dimenziju cijelom sporu daju glavnostrujaški slovenski mediji, posebice Televizija Slovenija. Ta medijska kuća godinama vodi nacionalističku protuhrvatsku političku kampanju mimo svih standarda novinarske profesije. Ilustrirat ću to novijim primjerom. U jednoj od bezbrojnih emisija o arbitražnom sporazumu, koje se obično desetak puta repriziraju na trećem kanalu, voditeljica Eva Furlan ugostila je predstavnike četiriju stranaka, među njima i predstavnika Slovenske demokratske stranke Anžea Logara. Logar je oprezno nastojao upozoriti na neke slabosti u postupanju slovenske vlasti i tumačenju arbitražnog sporazuma, što nije naišlo na dobar prijam ostalih sudionika. A onda je stvar u svoje ruke uzela voditeljica. „Gospodine Logar“, kazala je Furlanova, „hrvatski mediji koriste izjavu predsjednika vaše stranke Janeza Janše da Slovenija nije vjerodostojna država jer se ne pridržava dogovora s Europskom komisijom o rokovima prodaje Ljubljanske banke“. „Zar to nije istina?“ uzvratio je Logar. No, nastavila je Furlanova, je li to konstruktivno ponašanje u luči slovensko-hrvatskoga arbitražnog spora?
 
Dok svuda u svijetu političari žele disciplinirati novinare kako bi pisali i govorili onako kako oni misle da koristi „nacionalnoj stvari“, u Sloveniji novinari nastoje disciplinirati političare kako ne bi naštetili „nacionalnoj stvari“. Dok svuda u svijetu političari nastoje prikriti, a novinari otkriti istinu, u Sloveniji su novinari predaniji prikrivanju istine i od političara. O, da, istina zna biti vrlo „nekonstruktivna“.
 
Hrvati ne razumiju slovenski jezik, ne prate tamošnje medije i ne poznaju politiku pa ih stoga premijer Andrej Plenković i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić mogu zavaravati tvrdnjama da je dogovor na domah ruke. Dogovor može biti na domah ruke samo ako hrvatska Vlada pristane na primjenu arbitražnog sporazuma. Ako misli da je to dobro ili nužno, neka od Sabora zatraži da poništi svoju odluku o istupanju iz arbitražnog postupka. Na koncu konca, možemo se pretvarati da ništa nije ni bilo. I slovenski je parlament prije nekoliko godina donio odluku da ne će prihvatiti nijednu presudu koja Sloveniji ne jamči izravan dodir s otvorenim morem. Prihvaćena je arbitražna presuda kojom Slovenija nije dobila izravan dodir s otvorenim morem, premda prethodna odluka nije suspendirana. Ako je to vjerodostojna europska politika u Sloveniji, zašto ne bi bila i u Hrvatskoj.
 

Mirjana Kasapović, Globus

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Srijeda, 14/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 894 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević