Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Stari Ivan Nikolić, dvije deke i par dana i noći na spavanje, a u kući žena i šestero djece...

 
 
ZAGREB, 1965. – PEDESET GODINA OD SUĐENJA I SRAMOTNOG PREŠUĆIVANJA
 
Uvod
 
Davne 1964. godine stigao sam iz Zenice na studij u Zagreb gdje su već bila moja braća. Posjetio sam HNK i jasno, operu „Nikola Šubić Zrinski“ što je za nas iz Bosne bilo kao i Dinamo – san i nada. Bilo je puno pljeska i vike kod – Hrvatu ban je kralj – Na kraju smo mirno silazili s balkona, a na stepenicama su čekala dvojica civila u balonerima i šeširima i po nekoga bi iz grupe pod ruku i na sporedni ulaz gdje je čekala „ marica“. Ljudi i žene bi okretali glave i pravili se da ne vide ili ne razumiju što se događa, ubrzali hod i šmugnuli kući u sigurni i topli dom. Prijatelji vikači kojima je ban - kralj u Petrinjsku na „obradu“. Ne ću reći da se nisam uplašio, ili ne daj Bože, pitao ih što se događa, nego sam se polako uputio prema kući.
Zbog Zrinskog su mnogi studenti, ljubitelji opere zaradili „pendrek“ ili drveni krevet u Petrinjskoj . To su mi bila upozorenja da je UDBA-sudba i da OZNA-sve dozna. Neka iskustva već sam imao iz Zenice u obitelji. Po moga oca, učitelja i nastavnika bi dolazili u rano jutro svaki puta kada bi Josip Broz zvani Tito ili neki titić dolazio u Zenicu ili Željezaru. Stari Ivan Nikolić, dvije deke i par dana i noći na spavanje, a u kući žena i šestero djece. Na kraju su ga izbacili iz škole na ulicu. Zahvaljujući svekru ,mome djedu Ćorković Stjepanu-Brki austrougarskom časniku i rudarskom bolničaru koji je porađao i liječio pola Zenice i okolice s dr. Goldbergerom drugi puta mu spašava glavu. Prvi puta 1945. u KPD Zenica kada su pale mnoge glave hrvatskih intelektualaca, svećenika, časnika, radnika, rudara i seljaka iz Tetova. Otac uvijek u nekom strahu, šutljiv, tiho radi do mirovine u Narodnom pozorištu Zenica kao knjigovođa i kao redar u gledalištu.
https://www.kurir.rs/data/images/2016/04/10/21/883473_atentati-bune-i-nemiri-u-srbiji-tito_ls.jpg
Drugi šok. Više nema opera i HNK, 1965. je godina, 8. svibanj, u Kurelčevoj ulici s bratom Krunoslavom studentom druge godine Građevine u podstanarskoj sobi kod Jure Matijevića - poslije čuvenoga arhitekta – u rane sate provališe u sobu hrpa udbaši u civilu. Baciše se na mene , bio sam za glavu veći od starijega brata i izgledao opasniji. Mene su brzo oslobodili i bratu lisičine na ruke i za krevet ga zavezaše onako bunovnog. Kada sam pogledao kroz prozor cijela Kurelčeva i dio Jurišićeve ulice blokirana specijalcima s dugim cijevima, mislio sam da love neke ubojice ili teroriste a ono dva bosanska jadničeka od 19 i 21 godinu iz Zenice.  Brata u „maricu“ ubacuju, „tabanaju“ i odvode a mene ostaviše s dvojicom udbaša. To se zvalo „sačekuša“ gdje moji prijatelji koji su naišli, dobiše što bi danas rekli OIB u Petrinjskoj i pozive na razgovor pa i pokojni Jura Matijević i njegov bratić Ivan.
Moga ujaka Miroslava Ćorkovića urednika i osnivača „Informatora“ uglednog povjesničara hapse u uredu u Masarykovoj u lisice i šamaraju pred zaprepaštenim činovnicima. Danima ga ispituju ili puštaju da cijeli dan sjedi na hodniku bez hrane i vode, dok nije doživio živčani slom i dok sinovi s odvjetnikom nisu došli i odveli ga u bolnicu.
Tada počeše masovna hapšenja i privođenja. Strah i muk zavlada Zagrebom fakultetima i studentskim domovima, stotine studenata su pritvoreni , neke su studente hapsili na samom fakultetu / Građevinskom/ usred ispita.
Tisak, mediji – ni riječ a Partija daje nalog – strogo i beskompromisno osuditi za primjer.
 
U PUTU JE SMISAO
 
Pjesnika Zlatka Tomičića i njegov tihi odlazak na vječne i zelene ličke poljane na Nebu pamtim iz daleke ‘68., kada smo u maloj i zagušljivoj redakciji u Palmotićevoj slagali i otpremali na poštu uvezane brojeve Hrvatskoga književnog lista, HKL-a, prvog oporbenog lista u Titovoj Jugoslaviji. Bilo je nekako polulegalno i poluilegalno, svaki čas očekivali smo raciju ili privođenje u Petrinjsku. Brat i njegova grupa robijaju u Staroj Gradiški.
Kasnije, brat i njegovi su već na slobodi, zadnji izašli Branimir Petener i Ivan Vukić iz Gospića.
Godina 1971, „Hrvatsko proljeće“, opet hapšenja, Matica hrvatska, čelnici i mnogi u zatvoru. Pjesnik Zlatko Tomičić je završio na robiji četiri godine strogog zatvora. Za vrijeme 1966.– 1968. – redovito mjesečno sam išao zajedno s ženom i tek rođenim sinom Mate Nevistića zvanog Strikan u KPD Staru Gradišku bratu Krunoslavu.
Grupu HOP – Hrvatski oslobodilački pokret je g. 1965. brkati sudac Milko Gajski, pod nadzorom Vladimira Bakarića i po naredbama Aleksandra Rankovića, osudio na teške samice i dugogodišnje robije, zbog rušenja Jugoslavije, osnivanja HOP-a, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, bacanja letaka s Iličkoga nebodera i nadvožnjaka u Savskoj, te po studentskim domovima i gimnazijama.
Tadašnji javni tužitelj Joso Gašparović dodao im je i oružanu borbu, dokazanu jednim neispravnim revolverom samo da kazne udvostruči . Javnost u mišjoj rupi, od Crkve ni glaska, inteligencija i slobodni intelektualci – niti slova, Europa – briga ih.
Tito je bio miljenik svijeta, bonvivan koji je trošio buduće dječje doplatke svojih građana, i njihove djece, vođa svijeta nesvrstanih kojega je poznavalo svako dijete  Afrike, ali i rijetka djeca, žene i muževi s Bleiburga Križnoga puta koji su imali sreću preživjeti pokolj.
Naši studenti su u zatvoru, u KPD Stara Gradiška zatekli „ratne“ robijaše zasužnjene prvih godina nakon 1945., svećenike i križare, studente s demonstracija u Zagrebu i Splitu 1959., Antu Urodu i njegove, HRB – Hrvatsko revolucionarno bratstvo (devetoricu uskoka iz g. 1963.: Iliju Tolića, Jozu Oblaka, Dražena Tapšanja, Radu Stojića, Vladu Leku, Branka Podruga, Stanka Zrilića, Krešimira Perkovića i Ivana Fumića), fra Rudija Jeraka i njegove, Krešimira Paraća i Blaža Bordića, fra Marijana Hermana (26 godina robije), seljaka Šimu Serdarevića iz Medviđe, koga zajedno sa ženom ubiše/zaklaše četnici godine 1991... Više nije bilo Ive Mašine, Đure Siteka, Vjekoslava Balina... u samicama ih i mračarama od 1961. do 1964. ubiše četnici-udbaši. Kao što su bezbrojne nemoćne i okovane „ratnjake“ ubijali u starogradiškome podzemlju od 1945. nadalje, kada god im se prohtjelo. Ipak, 1966. zastadoše s mučenjem i ubijanjem, kada na Brijunskome plenumu CK SKJ propade njihov obožavani drug Marko Ranković. Slijede nova hapšenja i dugogodišnje robije - Tvrtko Miloš, Đuro Perica 15 godina, Ratko Peraić akademski kipar 4 godine i prijatelj mu urednik u Vjesniku i pjesnik, Tomislav Držić u dva navrata 6 godina i pred rat 1987. - 4 godine. I drugi popuniše logore nakon 1972., kada su se udbaški bjesovi opet bili otrgnuli s lanca.
Velika je promjena za mene nastala na kraju studija i nakon studentskoga bunta 1971. godine sam radio i zametnuo trag po gradilištima autoceste Zagreb-Karlovac. UDBA me tražila po Zagrebu i na fakultetu. Ipak sam imao sreću i anđele zaštitnike, ali padoše iz Matice nacionalisti Tuđman , Gotovac i comp. Studenti Budiša, Čićak i comp. te „partijaški proljećari“  Savka, Tripalo,
Ponovno napuniše zatvore hrvatski nacionalisti. Nekima su presude više „folklorne“, uglavnom godinu ili pola Šeks i Mesić vode biblioteku i TV dvoranu. Tuđmanu – „ne pakovati“, spakovaše četiri godine, odležao je  manje i nisu ga tukli kao njegova budućeg savjetnika dr. sc. Anđelka Mijatovića. Poslije stiže „Laščinska skupina studenata“ s Markom Grubišićem i opet stroge kazne kada su mladi u pitanju. Komunistička elita hrvatska dobi po prstima čak i nedodirljivi Krleža, Tripalo ostade bez privilegija, ali zatvor ne omirisa, kao i Savka „ruža hrvatska”, Bakarić i elita s Pantovčaka niti dlaka im s glave ne pade, ali zato padoše mnoge emigrantske hrvatske glave čak i djeca, od udbaša iz našega sokaka, ali i susjednoga sokaka – Dolanc i Ivan Maček-Matija koji je još na Bleiburgu i Teznom/Huda Jama bio krvnik zarobljenih Hrvata, žena i djece.
Studenti opet dobiše više i strože kazne – za primjer. Po četiri godine, Čičakk, Budiša, pjesnik i književnik Vlado Gotovac cijelo uredništvo Hrvatskoga tjednika i Zlatko Tomičić pjesnik, skoro cijela Matica hrvatska, s časnom iznimkom Marka Veselice i njegovih 11 godina izdržanih do kraja.
 
Nakon pogroma Hrvata, dvadeset godina „prosperiteta“. Tito otvori granice, živjelo se na kredit, grebalo se o Rusiju i Ameriku, trošilo se na tone, i svatko tko je htio je  imao kuću na moru i kućicu u planini, a komu se to nije dalo, imao je sindikalno more i sindikalno skijanje. Idila ne potraje dugo, ode zločinac preko Romanije i šahovski mu prijatelj i nesuđeni nobelovac Krleža ostaviše iza sebe Jugoslaviju koju Slobodan Milošević uneredi.
Takve nas je nespremne i bez oružja dovelo do raspada „Juge“, agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Na opće iznenađenje nestade „bratstva i jedinstva“ – u krvi do koljena, klanja i ubijanja kakvo Europa od 1945. nije vidjela. I ponovno srpski pohod i kako nedavno reče blesavi sudac Francuz u Haagu – „opravdan politički cilj“ za veliku Srbiju od Virovitice do Karlobaga, pa zator Hrvata do istrage. To dovede do selidbe hrvatskih Srba u Srbiju i Bosnu i bosanskih Hrvata i Muslimana u Hrvatsku i Europu i stotine tisuća mrtvih i ranjenih i razrušenih domova.
 
Devedesetih godina, mladež, starež i studentarija u borbu za slobodnu i samostalnu Hrvatsku krenula je u tenisicama i bez oružja. Odnekud iz mišje rupe izviriše stari udbaši, manolići, perkovići i vugrinci, kostolomci i konfidenti, partijski sekretari i ideolozi, sada hrvatski domoljubi širokih prsa kao Velebit i sjedoše u prve redove Hrvatskoga državnoga sabora, Starogradske vijećnice i zagrebačke Prvostolnice, i bez potpunog znanja Očenaša i Zdravomarije, ali zato operativna i izvršna vlast po vertikali i horizontali i zauzimanje strateških radnih mjesta  za pretvorbu i privatizaciju –spremni!
 
Hrvatska je samostalna i ne slučajno Zorane. Opet Milko Gajski, predsjednik Vrhovnog suda, sjedi u prvom redu s onim svojim crnim brkom; vitalni je i dobrostojeći, vjerojatno se ni ne sjeća studenata koje je spremio u Staru Gradišku na dugogodišnje robije, a da nije ni trepnuo – Petenera, Vukića, Peranića, N. Burića, Markovinovića, Došena, Nevistića, Pavlića, Lukača, Nikolića, T. Burića, Bušića, Mijatovića, Gabelice i mnogih drugih. Hrvatskoj udbaškoj, političkoj eliti i tajkunima, lustracija ne pada na pamet, pa ne će sami sebi grob kopati, a plijen je golem, na dohvat ruku i bez rizika jer su svi dobro raspoređeni.
 
Usred rata započe pretvorba i privatizacija svega i svačega, posebno „zlatnih koka“ prvo banaka i nastadoše novi tajkuni i političke elite povezana s mafijaškom elitom, novi feudalci, a da ih nitko nije pitao – odakle i pošto. Sudstvo, DORH i MUP spavaju zimski san ili se prave i ništa ne vide.
 
Višestranačje je u povoju i Tuđman pokušava dovesti hrvatsku emigraciju za prijeko potrebne investicije, koju odmah prozvaše ustaškom. Francek, morao je hitno uvesti u igru udbaše i partijske sekretare da njega, partizanskoga generala ne stave uz bok Luburiću ili Poglavniku. U taj procjep se ubaciše manageri, uglavnom udbaški sinovi, započeše hitnu pretvorbu i privatizaciju, koja je za njih došla kao mana s neba, a mladu hrvatsku državu i narod uz pomoć lijevih i desnih nazovi političara odvedoše na rub ponora i pred stečaj i dužničko ropstvo i ko guske u magli - žuđenoj Europi.
Dođoše novi vladari, narod se bacio na kante za smeće i oporabu, a kažu da smo još i dobro s obzirom na stanje u Rumunjskoj ili Biafri. Uskoro smo u EU-u, koji već puca po šavovima od liberalnog kapitalizma, virtualnog novca i vrtoglavih bonusa, kako u svijetu, tako i kod nas. Platit će to opet raja, radnici i seljaci, jer ih nema tko povesti u odlučni boj. Vidjeli su kako završi Matija Gubec. Zavladaše novi tajkuni, uz pomoć šutljive, potkupljive i ustrašene tehničke, humanističke i političke inteligencije.
 
Prođe rat 1991. – 1995., dođe nam Hrvatska. Naši roditelji dočekaše kao i papu Wojtyłu na koljenima, ali padoše na koljena i tvornice, i banke, i Pliva, i INA, i HT, i gradovi postadoše shopping centri s uvoznim boflom. Hrvatska s dugom od 42 milijarde eura (bez kamata), a najveći je uspjeh izvozni kad nam svijet daje nov kredit s kamatom od 6 do 9 posto, uz preširok osmijeh ministra Šukera. Kad pipu zatvore, nastat će muk i oskudica i mnogi će, koji su ovdje žarili i palili, već biti na južnim morima.
 
ZA KRAJ
 
Osmi svibnja 2015. je 50 godina od kada moji prijatelji i brat baciše letke s iličkoga nebodera i Savskoga nadvožnjaka tražeći slobodnu i samostalnu Hrvatsku bez udbaša i komunista i dobili su teške robije u Staroj Gradiški  obilježeni za cijeli život i zdravstveno i svakako. Najgora je ipak od svega medijska i politička i povijesna šutnja o tome sramotnom suđenju, skoro djece, od 19, 20 godina uglavnom iz provincije Bosanske i Hercegovačke, ponosne Like, ravne Slavonije i Primorja i zaborav i to namjerni kako bi salonski robijaši dobili na važnosti i značaju ,sinekure i privilegije i mjesto u aleji velikana.
Davno je otišao veliki Pjesnik i domoljub Zlatko Tomičić, ali je većina mojih prijatelja i brat još živa i neka se svi ti sekretari i udbaši, tajkuni i konfidenti, sjete patnjâ koje su im podarili i, ako znaju, izmole Očenaš za pjesnikovu dušu koju su obogatili svojom bešćutnošću i mržnjom, pa nam i ne znajući darovali najljepše stihove hrvatske rođene u zatvoru jer u zatvorima se oduvijek pisala istinska povijest Hrvatske.
 
Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.
 
Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki te nosim kraj.
 
Hrvatska, gujo pod kamenom
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
- tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
 
Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke 
iz tijela i krvi raspetoga Boga.
 

Zlatko Tomičić, pjesnik u KPD-u Stara Gradiška od 1972. do 1976.

 

Stjepan Nikolić, Zagreb, 22. lipnja 2008.

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1146 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević