Get Adobe Flash player
Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Kako su se 1997. mogle spojiti srpske stranke SDS i SDSS, kada je SDS...

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Pokrenuli su ga domaći i inozemni leftardi, serbokroatisti,...

Red laži, red apsurda

Red laži, red apsurda

Plenkoviću »Čega bi se pametan stidio, time se budala...

"Labrador" po drugi puta u Zagrebu

Večernji list i 24 sata objavljuju subverzivne...

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Ili nije svjestan, ili ne želi vidjeti kako srpska manjina provodi preko...

  • Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 10:20
  • Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 11:58
  • Red laži, red apsurda

    Red laži, red apsurda

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 18:00
  • "Labrador" po drugi puta u Zagrebu

    četvrtak, 19. studenoga 2020. 14:30
  • Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 17:55

Život u Dalmaciji očima engleskog diplomate

 
 
Vrlo je inteligentan i pronicljiv,pa i zabavan rad dr. Katarine Spehnjak
(http://a1450176.sites.myregisteredsite.com/web/oautoru.asp?str=191) o Dalmaciji u britanskim diplomatskim izvještajima pedesetih. Donosim niz zanimljivosti u skraćenom obliku i samo uz najnužnije komentare, bez analize autoričina teksta.
http://www.antifasisticki-vjesnik.org/userfiles/images/antifasisticki_vjesnik/kalendar/Roden_Vicko_Krstulovic/gallery/22046080_791772634351515_895071573756412452_n.jpg
Vicko Krstulović
 
Autorica u uvodu daje skicu unutarnje i vanjskopolitičke situacije: "početkom pedesetih godina Jugoslavija je zemlja koju obilježavaju proturječnosti. Na vanjskopolitičkom planu ona je zemlja koja zbog nedavne izdvojenosti iz Istočnog bloka uživa političku naklonost Zapada, a time i mogućnost dobivanja ekonomske i vojne pomoći. Na unutarnjem planu, nasilna kolektivizacija sela, represivna politika prema neistomišljenicima te nedostatak hrane za stanovništvo i sirovina i strojeva za započetu industrijalizaciju – činjenice su koje ne pridonose slici zemlje bliske Zapadu. Ipak, kako se važnost njezina izlaska ispod blokovskog kišobrana procjenjivala u uvjetima hladno-ratovskoga poratnog okruženja, ona je postala zanimljiva zemlja u zapadnim strateškim procjenama. Jugoslavija je bila privrženica bloka zemalja narodnih demokracija na čelu sa Sovjetskim Savezom. Raskid s njima 1948. otvarao je mogućnost da takav primjer slijede možda i druge satelitske zemlje".
 
U izvještaju iz studenoga 1950. splitski konzul George Burton navodi da se u gradu dosta govori o nedostatku hrane, ali i da građani pri tome naglašavaju “da će sve žrtve s tim u vezi biti vrijedne ukoliko to natjera vlast da shvati da opstanak i režima i zemlje ovise o tješnjim vezama sa Zapadom“. To znači da se mora voditi liberalnija politika, prenosi Burton njihovo stajalište. “Čovjek s ulice smatra da je vlast do sada morala shvatiti da pridobivanje simpatija američkog i britanskog naroda uključuje napuštanje prisilnih metoda naučenih u ruskoj (staljinističkoj, op. T.T.) školi.“ Narod, “uključujući i inteligentne članove KP“, smatra da vlast može naučiti nove metode upravljanja i vladanja, a da u ovoj fazi “šegrti“ mogu biti i oni “koji nose značke s crvenom zvijezdom“ – “jer drugi nisu dostupni. (…) Smatra se da jedini način da član KP nauči da je gljiva otrovna, jest, da je pojede“. 
 Mjera njezine(vladine) prosvjećenosti, smatra se, bit će odnos prema individualnim seljacima. 
 
Godine 1950. konzul konstatira da su predratni anglofili sada manje nervozni oko pokazivanja svojih osjećaja i prema nama i međusobno. (…) Stari prijatelji izlaze iz svojih ljuštura i pripravni su prihvatiti pozive za posjet Konzulatu. Dobrodošlom promjenom na bolje u crkvenim redovima je protumačeno dopuštenje školskoj djeci da izostanu iz škole zbog sudjelovanja u obredu za dan Svih svetih. Ipak, kasnije je, piše Burton, onima koji su izostali rečeno da je bila riječ o pogrešci i da će izostanak biti zabilježen. Bit će zanimljivo vidjeti, kaže konzul, kako će biti za Božić.
 
Konzul izvještava i o porastu ilegalnih bjegova preko morske granice, u Italiju: u Splitu je osuđena skupina uhvaćenih mladića i jedna djevojka, a u blizini Dubrovnika pri sličnom pokušaju ubijeno je nekoliko mladih osoba koje su navodno tajno pokopane na Visu. Konzul je događaju koji je tih dana bio u središtu političke javnosti – utakmici Hajduka i Crvene zvezde – poklonio relativno malo pažnje, odnosno nekoliko šturih rečenica, bez posebne ocjene. Podsjeća da je pismo Hajduka objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji prenijela Borba 16. studenoga. Pismo ocjenjuje “zanimljivim“ u smislu “bljeska hrvatsko-srpskog animoziteta“. Na utakmici su bili prisutni i ministri – savezni, Vicko Krstulović i republički, Vice Buljan, a njihove kasnije izjave, kaže Burton “nisu ostavile ikakve dvojbe o njihovoj privrženosti“. Riječ je o pismu koje je uprava kluba objavila 9. studenoga, nekoliko dana nakon utakmice u sklopu državnog prvenstva Jugoslavije. Utakmica je završila pobjedom Hajduka, a novinski napisi nakon utakmice upozorili su na šovinističke pojave. Uprava ovog kluba je odbijala ikakvu odgovornost i nije događaju pristupala tako dramatično kao drugi.
 
Napisi su govorili o grubosti igrača i ponašanju navijača Hajduka iz Zagreba, tzv. Torcide. O tome je raspravljao Politbiro CK KPH 19. prosinca, na temelju opširnog izvještaja koji je analizirao “negativne pojave“ u športu, osobito nogometu. Kritizirane su zloupotrebe političara, članova uprava te njihovo klubaško ponašanje tj. nekritičnost prema nešportskom ponašanju igrača te podilaženje navijačkim skupinama. U javnosti se osobito kritiziralo ponašanje torcidaša koji su došli u Split besplatnim vlakom – što im je omogućio član uprave Hajduka, inače pripadnik Udbe. Tijekom puta ponašali su se nasilnički, za vrijeme utakmice njih 500-injak dalo je ton atmosferi, koristili su navijačka sredstva dotad nepoznata u Jugoslaviji: čegrtaljke, baklje, vrijeđali protivnički klub na nacionalističkoj osnovi, pročitali “osmrtnicu“ igračima Zvezde. Odgovornima su označeni lokalni političari A. Jurjević i Jure Bilić.
 
“Zasad, bauk blizanaca Velike Srbije i Pravoslavne crkve opet iznova progoni misli i komunista i nekomunista.“ Jer, prema njemu, “Dalmatinci rado vole imati nekakav bauk koji im dobro dođe kao opravdanje“. (pokazalo se da je bauk realan, i da se ne radi o Arsenu Bauku, op. T.T.) Godine 1953. konzul Burton je na početku zapisao: “Pri svakoj procjeni političke situacije u Dalmaciji, čini mi se treba imati u vidu tradicionalnu ‘nezavisnost’ ovog područja. Ta nezavisnost je stoljećima bila poticana relativnom udaljenošću obalnog pojasa od svake središnje vlasti u unutrašnjosti (prije rasulom uslijed turskog faktora, op. T.T.). Također i političkim uspjesima Dubrovačke republike... Burton se zatim pomalo ironično osvrće na “teoriju koja govori da će komunizam riješiti probleme o kojima je liberalna misao razbijala glavu tijekom međuratnog razdoblja i koja već sada pokazuje unutarnje slabosti“. 
 
Veći dio izvještaja Burton je posvetio Vicku Krstuloviću, najistaknutijoj političkoj osobi u Dalmaciji, tada članu Saveznoga izvršnog vijeća, koji je prije rata bio nekvalificirani radnik brodogradilišta u Splitu . Nakon što je “stoički izdržao oštar policijski tretman partija ga izabrala za lokalnu figuru koja zastupa radne mase.
Popularnost je postigao “zato što je bio među onim drugovima koji su bili dovoljno uskogrudni a istodobno lukavi i koji kao pravi Dalmatinci nisu skloni potpuno podržati nešto što je skovano u Moskvi i dorađeno u Zagrebu i Beogradu“. To da ne posjeduje baš visoku inteligenciju i da je bio vizionar s prilično ograničenom imaginacijom označilo ga je kao pravog kandidata za taj posao, prema dalmatinskom načinu razmišljanja. Partija ga je nagradila dodjeljivanjem ordena narodnog heroja i ministarskim mjestom u Beogradu. Burton zatim navodi da je Krstulović nakon 1948. “prizemljen“, ali “legenda“ o njemu je i dalje ostala. “U interregnumu između smrti Vladimira Nazora i potvrđivanja Bakarića, uživao je kratko indijansko ljeto kao predsjednik Hrvatske, a što je bio mudar potez od strane Zagreba.“
 
Konzul nastavlja: “Njegov visoki položaj i prihodi omogućili su mu da ocu priredi veličanstvenu sahranu kakvu Split nije vidio nakon rata. Ali, on ipak nije primitivac i preferira običan i miran život. Upravo je zabranio podizanje spomen ploče koju su njegovi odani prijatelji htjeli staviti na kuću u kojoj se rodio.“ Iako “predani borac za bolji život budućih pokoljenja Krstulović je pokazao veoma malo ideja izvan otrcanih partijskih fraza“. Njegove “indiskrecije u tisku povremeno su trebale naknadnu korekciju od strane viših vlasti. Koliko je njegovih nepromišljenosti proizašlo iz vlastite ograničenosti, teško je reći ali sklon sam misliti da savjete radije prima od trećorazrednog novinarstva nego od linije odozgo“. 
 
Burton navodi da je Krstulović izraziti antiklerikalac, odnosno da je “antiklerikalnost jedna od njegovih fiks-ideja“ i da je stoga “aktivno ili pasivno pridonio politici podvala i organiziranja napada na pojedine crkvene dostojanstvenike a što je otišlo veoma daleko u posljednje vrijeme“. Sve donedavno, piše Burton, u Dalmaciji se nije loše postupalo prema crkvenim dostojanstvenicima. Konzulovo je mišljenje da je u tome značajna bila uloga Frane Franića, splitskog biskupa koji je “taktički izbjegavao sve što bi razjarilo lokalnu partiju, te on sam nikad nije bio izvrgavan ruglu u novinama“. Vlast je, pak, pokrenula žestoku kampanju, napadajući Crkvu u novinama te potičući i organizirajući javne prosvjede protiv nekih biskupa. U nekim mjestima narod je ometao tijek crkvenih obreda, osobito krizme, te na više mjesta i fizički napao biskupe, uključujući i Franića (Split, Korčula, Sinj, Šibenik). Ovakvo ponašanje konzul ocjenjuje potpuno promašenim i glupim te dokazom nepostojanja sposobnih propagandista u lokalnoj partiji. “Tek nekoliko pametnijih članova se zamislilo“ oko svega, kaže on. Napadi na Franića i druge biskupe izvedeni su baš u jeku turističke sezone,a stranci su sve to snimali.
 
U reakcijama Dalmatinaca na ove događaje pojavljuju se i spekulacije da su “Srbi iza svega ovog“, što nije neka novost, piše konzul, jer tu postoji sklonost da se “uvijek krivi Srbe za sve neprijatno i proizvodi argumente za to“, ali “ponašanje u pravoslavnoj zajednici u Dalmaciji ne daje osnove za zaključak da je sve smišljeno u cilju sramoćenja Hrvatske a u interesu Srbije“. Konzul piše da se identitet Dalmacije oblikovao više pod utjecajem zemljopisa, nego što bi na to utjecala ideologija odnosno “državni nacionalizam“. Kao primjer uzima “dalmatinski animozitet prema Italiji“ koji je, prema njemu, faktor koji više ujedinjuje nego ikakva komunistička ideologija. Jedinstvo Dalmatinaca se, dakle, utemeljuje na pitanjima zavičajnosti a manje na državnim pitanjima, što znači da će Dalmatinci “podržati bezrezervno, svaki politički potez protiv Italije ali će biti suzdržani oko svega drugog“.
 
Kraći izvještaj iz siječnja 1955. na početku se zadržava na općoj razini tj. komentarom ekonomskih teškoća i pokušaja reformi, što povremeno ostavlja dojam kaosa. Pri tome konzul konstatira: “Karakteristična rasipnost Jugoslavena, tako atraktivna kao izraz njihove gostoljubivosti, postaje porok kada joj je dopušteno da se slobodno odvija u gospodarenju na razini države.“ Ipak, u Partiji se gaji “samozavaravanje“ da će teškoće biti lako svladane. Tome su osobito skloni Dalmatinci koji “zbog svoje žarke želje da profitiraju“ i zbog samodopadnog “znam“ ponašanja u vezi s svim problemima, ne prihvaćaju promjene i poznata načela koja bi jamčila napredak. Kako nedostaje sustavnosti i promišljenosti “režim je zapravo žrtva vlastite obmane da trčanje dolazi prije hodanja“, stoga će trebati mnogo vremena da zažive ideje s početka 1950.-ih o novom modelu socijalizma. U Partiji na području Dalmacije još uvijek ima puno mentaliteta iz 1946., iako ima i mnogo mladih, školovanih kadrova, ali njihov utjecaj još je uvijek neznatan. Da se u javnosti ipak nešto mijenja svjedoči, prema konzulu, nedavni događaj, “kamen spoticanja“ između uprave Jugoslavenske mornarice i gradskih vlasti Splita. Mornarica je htjela sagraditi golemu bolnicu u predgrađu, ali je njezin nacrt zadirao u neke aspekte gradskog urbanističkog plana. Nakon žestoke rasprave na sjednicama gradskoga narodnog odbora – na kojima je Mornarica čak optužila arhitekta koji je branio gradski urbanistički plan da je “državni neprijatelj“ – vijećnici su ga podržali i opredijelili se za njegov nacrt, odbivši plan Mornarice.
 
Kad je riječ o tzv. građanskim elementima, ljudima izvan Partije, sve je manje, piše Burton, kako taj naraštaj stari, “tvrdoglavog odbijanja“ režima. “Njihovi nasljednici sve više se bave time kako preživjeti i zaraditi, shvaćajući da militantna opozicija neće biti nikad organizirana, ili, ako bi i bilo pokušaja, sve bi bilo izgubljeno.“
 

Dr. Katarina Spehnjak, (http://a1450176.sites.myregisteredsite.com/web/oautoru.asp?str=191)

Teo Trostmann

Ponedjeljak, 23/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2729 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević