Vremena prolaze, predsjednici se mijenjaju, ali gosti ostaju uvijek isti…

 
 
Jučerašnja proslava Dana državnosti dobila je svoj ovogodišnji epilog na Pantovčaku, okupivši društvenu elitu iz javnog i političkog života Hrvatske. Po procjeni aktualne predsjednice to nisu svi oni koji su tamo zaslužili biti, već oni koji su u ovom trenutku njoj podobni, odani i obećavaju potporu za drugi mandat predsjednice države ili za dolazak na čelo HDZ-a, a onda zna se….
http://predsjednica.hr/slike/DSC_6226.jpg
Bilo je tamo zaslužnih ljudi, ali i onih kojima tamo nema mjesta, ni po kojem važnom i vjerodostojnom kriteriju. Nije to nikakva novost. Tako je oduvijek bilo. Sada je to ekspilicitno, u skladu s “vladavinom”, estradizacijom državničke uloge i dužnosti, “osvetom”, vraćanjem dugova, novim zaduživanjem, po scenariju “dvora” i dvorske kamarile. Nego, nigdje nisam vidjela Kiku, važnu obitavateljicu predsjedničkih dvora. Možda joj nisu uspjeli sašiti novu paradnu obleku, botoksirati je i napraviti joj mladenačku frizuru u stilu Marie Antoinette. Možda su jednostavno zaboravili na Kiku, kao i mnoge druge, koji su predsjednici države pomogli da dođe na Pantovčak, tamo se ustali i opstane svih pet godina, iako je bilo puno razloga da je se odatle makne i to više puta. Ne sviđa mi se što nisu došli “dečki i cure” iz oporbe, kao ni predsjednički kandidati. Vjerojatno nisu niti pozvani, već samo oni nad kojima bi mogla likovati ili koji joj pomažu ispod stola.
 
Iskreno mi je žao što tamo nije bio gospodin Mamić. Niz okolnosti ga je spriječilo u tome. Bez njega taj koktel, ili kako se to već zove, nije ono što bi trebalo biti i što bi zaokružilo šepurenje KGK po Pantovčaku. Žao mi je što tamo nije bio gospodin Thompson. Njegove su pjesme dobre, podobne, domoljubne, prikladne i poželjne, dok on kao autor i izvođač nije. To je više nego licemjerno. Nisam tamo vidjela niti gospodina Mesića, niti Josipovića. Za profesora Josipovića mi je to donekle jasno. Bio je najdirektniji i najopasniju kokurent aktualnoj predsjednici u izbornoj kampanji, s nekoliko puta većom potporom od nje, prema  anketama respektabilnih agencija. Nekim se čudom ta velika prednost u drugom krugu istopila. Vjerojatno je četnički vojvoda Šešelj tome doprinio. Gospodin Mesić je zaslužio po više osnova tamo biti, najprije po tome kad je gospođu Kolindu onomad “uskrisio”, kad je politički bila otpisana. Nedavno je to objasnio kao su je on i Budimir Lončar poslali u Ameriku, jer su vidjeli kako je Bush gleda. Sapienti sat! Žao mi je što se tamo nije pojavio gospodin Milanović i podsjetio svoju kolegicu iz Ministarstva vanjskih poslova i diplomacije, kako se on tih vremena dobro sjeća, kao i njihove bliske suradnje. Bilo bi lijepo da su tamo bili neki zaslužni učenici, studenti, učitelji, profesori, znanstvenici, radnici, seljaci, nezaposleni, blokirani, oni s ruba i margina ovog društva, što  su ih sustav i politika dovela tamo gdje su sad.
 
Dvije učiteljice doktora Škore bile su neki dan u Bujici, što je određeni presedan. Bila je to emisija za pamćenje i podsjećanje svih onih koji ne drže gotovo ništa ili malo do nastavničkog poziva, kako se voli, kako se radi, kako se domoljublje živi, kako se ne može s njima manipurirati, čak ni najveći majstori u tome. Nisu se dale navući ni na kakav štos vještog voditelja, koji često sugerira i imputira odgovore na svoja pitanja. Svi mi volimo svoje učenike. Svakog na svoj način, bez obzira na njihove ocjene, vladanje i odnos prema školi. Miroslav Škoro je imao uvijek sve petice. On je to postigao interesom učenjem i zalaganjem. Danas mnogi imaju sve petice, naročito u završnim razredima, uglavnom prisilom, roditelja ili školskog sustava, koji “ubija” sve one koji nisu “petnulaši”. To je jedna druga priča, koju bi trebalo  stalno pričati, analizirati, sintetizirati, preokrenuti i privesti djelotvornosti, bez učeničkog stresa i vanjske motivacije.
 
Kakve to veze ima s proslavom i Pantovčakom? Pitaju se čitatelji. Ima i te kakve. Tamo je bilo puno štrebera, “jalovih” petnulaša, koji samo poziraju, ponavljaju ono što im drugo govore, kradu tuđe ideje, obmanjuju narod, provode tuđu strategiju uz određeno taktiziranje, uz uvije rezervnu varijantu, uz sve prisutnu kognitivnu distorziju, opće poznatu estradizaciju svega i svačega, pa i suverenizma u svim njegovim oblicima, naročito političkom, bez istinske narodne i participativne demokracije.
 
U višku slobodnog vremena, zamišljam na Pantovčaku neke od mogućih predsjedničkih kandidata. Škoru uz tamburice i njegove pajdaše, bivšeg Zorana Milanovića uz njegove “mangupe” koji znaju, kad hoće, bivšeg suca Mislava Kolakušića, uz ne znam koga, kao ukida 100 zakona u jednom danu, kako progoni lopove, kako proširuje zatvore, kako odstranjuje “paunove”, gospodina Pernara i njegove “anarhiste”, možda se i jedan moj unuk nađe pored. Njemu se naime, dopada sve ono što je zabranjeno, što se ne mora, što se kosi sa svime dosad viđenim, što je po njemu domoljubno i prihvatljivo mladima i onima koji se tako osjećaju. Bez obzira tko od ove gospode došao 2020. na Pantovčak, uz njega vidim poznate likove, koji tamo već tridesetak godina borave povremeno, privremeno ili stalno psihički, fizički i duhovno. To su osobe koje se uvijek svima mogu prilagoditi, isključivo za svoje dobro. Makar sad kudili i bili protiv određenog predsjedničkog kandidata, oni će pronaći načina, kao uvijek do sada, da se za to opravdaju, baš kao što su bivši komunisti pronašli razlog zbog kojeg su godinama bili u Partiji, te preko noći prešli u HDZ, krstili se, vjenčali, primili ostale svete sakramente, krstili djecu, preselili se u crkve diljem Lijepe naše, postal praktični vjernici, otjerali iz crkava,sve one prave, pobožne katolike, bakice i po rođenju lojalne vjernike katoličke crkve-
 
Ne bi me čudilo da se tamo, uz novog predsjednika države, nađu  Rojs, Šeks, Granić, Jandroković, Bernardica Juretić, gradonačelnik Bandić… Plenković sigurno ne, jer on ima drugačije zacrtan put i međunarodnu karijeru, za koju ima sve uvjete i preduvjete. Nadam se da HDZ to ima u vidu, da se sprema za taj i takav slučaj, da si ne će opet i ponovno pucati u nogu, prihvativši kukvičje jaje, za lidera državotvorne političke stranke, da ne će morati uvoziti premijera i da će konačno shvatiti tko je pravi domoljub, tko je uhljebarski domoljub, tko je licemjer, tko je vjerodostojan, zaslužan sposoban, odgovoran, uključiv, tko sebe ne stavlja ispred stranke i države, tko se ne divi samom sebi i tko ne misli da je Bogom dani Mesija.
 

Ankica Benček