Je li u za mlade osvježenoj Akademiji za Nobelove nagrade izbila amnezija?

 
 
Dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu iritantna je. Koliko je cijenjen njegov pjesnički položaj, toliko je upitna bila i njegova posvećenost srpskim nacionalističkim ratnim huškačima. Odluka svjedoči o aroganciji i nemaru.
https://img.nzz.ch/C=W1648,H2197,X0,Y73/S=W240/O=75/https://nzz-img.s3.amazonaws.com/2019/10/11/f94107fb-8973-4ea1-a036-0f26f7608ee8.jpeg
Nitko s jasnim literarnim razborom ne dvoji da djelo Petera Handkea ima format koji opravdava dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Handke je epohalni tematski seter i otvarač očiju, borac protiv zakrčenih načina vida i estetskog zadovoljstva. Njegov rad nudi vatromet za igranu formu i kulturnu kritiku. Kao "progresivni univerzalni pjesnik" luta kroz Rilkeov unutarnji prostor svijeta "Weltinnenraum". U njegovom pisanju nepogrješivo divlja vjerska muzikalnost.
 
Poremećaj etike i estetike
 
Svatko s jasnim moralnim razborom smatra da nije dobra ideja Peteru Handkeu dodijeliti upravo ovu nagradu. Jer Nobelova nagrada za književnost, koja je slijedila progresivni duh vremena osnivanja 1901. godine, moralna je ustanova. Prema statutu, nagrađuje se onoga "koji je stvorio literaturu na najistaknutiji način u idealističkom smjeru". Ovdje je poremećena etika i estetika, što objašnjava ponekad bizarni popis nagrađenih. Svjetonazor se često više cijenio nego kvaliteta; postojao je i postoji otvoreni bok protiv ideologije poboljšanja svijeta i političke korektnosti. Jedva su ikada okrunjeni pesimisti koji u čovjeku prepoznaju vuka. A autori politički oslobođene poezije ionako prolaze kroz sito. Stoga lovorov vijenac nije dobila Friederike Mayröcker, već Elfriede Jelinek, ne Aleksandar Tišma, već Günter Grass, ne Friedrich Dürrenmatt, već Harold Pinter.
 
Kada se govori o vuku u čovjeku, to evocira sjećanje na jugoslavenske secesijske ratove, u kojima su - da pojednostavimo stvari - nakon 1991. godine Srbi i Hrvati napadali jedni druge i zajedno nad Bošnjacima rješavali "stare račune". To, u ime duhovno do zuba naoružanoga etnonacionalizma, koji je zazirao od čistke (Krajina), opsade (Sarajevo) i pokolja (Srebrenica). Srbija je bila glavna pokretačka snaga zbog čega su se kolovođe Radovan Karadžić i Slobodan Milošević kasnije nalazili pred Haaškim sudom za ratne zločine (prvi je osuđen na doživotni zatvor, a drugi koji je umro prije presude).
 
Najkasnije 1996. godine Peter Handke se poistovijetio sa zlokobnom srpskom ekspanzionističkom politikom objavom svoga putopisa "Zimsko putovanje rijekama Dunavom, Savom, Moravom i Drinom ili Pravda za Srbiju". Stao je bezuvjetno na stranu šovinističkoga srpstva čak i onda kad su bili javno poznati zločini srpskih nacionalista. Do danas se nije distancirao od svojih političkih lutanja i nevolja.
 
Bestijalnost umjesto čovječanstva
 
Kolege pisaci su reagirali žestoko, u medijima se epski prepiralo oko slučaja Handke, pa se je ponavljao skandal (Heineova nagrada, Ibsenova nagrada) - a sada si novokonstituirana Švedska akademija uzima slobodu da mu da apsoluciju. Pametno bi bilo drukčije: Do sada su uvažavani vrijedni pisci koji su se protivili diktatorima i huljama (poput Borgesa, Kadarea, Adonisa), kao No-Go. Bi li se danas ponovno htjelo dodijeliti Nobelovu nagradu Hitlerovu štovatelju Knutu Hamsunu, piscu koji je nesumnjivo stoljetni genij?
 
Je li amnezija izbila u pomlađenom Stockholmu? Nakon uznemirenosti zbog seksualnog zlostavljanja, korupcije, nepotizma, bez nužde se otišlo na skliski parket na kojemu se još uvijek može gadno okliznuti. Bob Dylan je svojim nepojavljivanjem i lažnim govorom to već demonstrirao. Ceremonija bi mogla završiti nemirom. Mnogi Bosanci iz egzila koji žive u Švedskoj pokazuju svoje nezadovoljstvo, a Handke je ozloglašeni grditelj publike. Sami su krivi, moći će se na koncu reći.
 
Ništa protiv Poljakinje Olge Tokarczuk, ali Peteru Handkeu se moglo pridružiti barem jednoga od svojih „jugoslavenskih“ kritičara kao Dubravku Ugrešić, Boru Ćosića, Davida Albaharia, Dževada Karahasana – sve samo časni nositelji nagrade. To bi bio čin hrabrosti i pravde. Književnost, kaže se, služi katarzi.
 

Andreas Breitenstein, Neue Zürcher Zeitung, NZZ, 11. X. 2019., https://www.nzz.ch/meinung/prekaerer-literaturnobelpreis-handke-ist-der-naechste-fettnapf-ld.1514833