Sociološki gledano, postoji karakterna predodređenost da se čine ili ne čine nečasne radnje

 
 
Nedavni događaji u svezi „iznenada“ otkrivenih tobožnjih nečasnih radnji i u to umiješanih osoba, u svezi projekta i gradnje vjetroelektrana Krš-Pađene, u javnosti opravdano izaziva dvojbe radi li se o tomu da za HDZ odista „nema nedodirljivih“ ako su za nešto krivi, da je to namjerno inicirana afera od vodstva HDZ-a da se pokaže njihova spremnost za borbu protiv korupcije, ili je to 'provaljena' istraga inicirana od strane protivnika HDZ-a, i sve to upravo pred parlamentarne izbore? Dvojbeno je najviše zašto se to događa upravo pred izbore, a za sve se znalo već godinama?
https://www.bileckilawgroup.com/wp-content/uploads/2019/08/82.png
Prava istina se vjerojatno u sličnim slučajevima u nas, ne će saznati nikada, no što god da je od navedenih mogućnosti „otvaranja“ afere istina, otvara se opravdana mogućnost postavljanja pitanja – „Je li prilika stvara nečasne osobe, ili nečasne osobe koriste prilike? Naime neki politički i ini komentatori, kolumnisti i osobe, blago rečeno, naklonjene opravdavanju nečasnih radnji narodnom uzrečicom –„prilika čini lopova“, gotovo da, ako ne brane, ali i ne osuđuju preveć Josipu Rimac i ostale umiješane u ovu aferu. Jedan od bivših ministara, Slaven Dobrović, čak izjavljuje da je investitor u ove vjetroelektrane Milenko Bašić bio reketiran od strane države, čime gotovo potvrđuje da Josipa Rimac i ostali osumnjičeni nisu učinili ništa što i sama država ne čini, pa je sve ovo samo zgodni predizborni igrokaz o „čistom“ HDZ-u!
 
Da prilika čini lopova ili blaže rečeno navodi i inače časnu osobu da čini nečasne radnje, je gotovo stopostotno točno, ali samo u slučajevima kada se tijekom nereda i nemira, kada vlada opća neimaština i glad, i nema nikakvih opasnosti da se bude uhvaćen, jer država ne funkcionira, prolazi pored razbijenih izloga, vrata od raznih prodavaonica ili napuštenih auta, a da se ništa ne uzme? Budimo pošteni i priznajmo tko ne bi uzeo  iz razbijenog izloga zlatarnice nešto, uz izliku – ako ne uzmem ja uzet će netko drugi, ili iz samoposluge hranu uz izliku - dijete mi je gladno? Nemojmo se lagati, malo tko to ne bi učinio, zar ne?
 
No u ovakvim aferama kao što je ova afera vjetroelektrane, ili kao što su „slučajevi“ tipa Sanader, Vidošević, Merzel, Saucha, Kuščević, Dalić-Borg, Fimi-media, afera Index, afere sa poticajima, i u svim slučajevima raširene korupcije u nas, ne radi se o tome da su počinitelji zlodjela bili primorani radi materijalne ili fizičke ugroženosti bili prisiljeni na izvršenje tih zlodjela, već se radilo o osobama na određenim funkcijama i sa određenim ovlastima za donošenje nekih odluka, pa je za njih opravdano upitati se – je li mogućnost da im je funkcija omogućavala da čine nečasna djela, učinila da i sami postanu nečasni, ili su već po svom osobnom habitusu bili nečasne osobe kada se dolazile na neke funkcije.
 
Pomnija psihološko psihijatrijska istraživanja vjerojatno bi pokazala da se pretežno radi o ovom potonjem slučaju, to jest da je osoba koja se postavlja ili dođe do neke funkcije gdje ima ovlasti da donosi neke odluke koje će mu donositi materijalnu korist, i to i čini, bila nečasna i nemoralna osoba i prije nego što je došla na neku funkciju. Pokojni HSS-ov Josip Pankretić je u hrvatskom Saboru najslikovitije to izrazio kada je 'posumnjao' da je većina zastupnika tamo radi borbe za opće interese, a ne za vlastite materijalne probitke. Što se na osnovi toga može zaključiti, iskoristivši nekoliko poznatih primjera iz života poznatih osoba?
 
Staljin, Hitler i Tito bile su osobe na takvim funkcijama gdje su mogli praktično raditi što žele, no sve troje nije to koristilo za zgrtanje materijalnih bogatstva, pa bi se moglo reći da su u tom pogledu bili donekle časni ljudi, ali njihov nečasni i može se reći urođeni nemoralni karakter je došao do punog izražaja kada su došli na funkciju gdje su imali takvu moć da fizički eliminiraju sve svoje protivnike, pa su stvorili gulage, konc-logore i Goli otok. Za razliku od njih Charles de Gaulle i Mahatma Gandhi bili su na funkcijama gdje su mogli stjecati i dolaziti do materijalnih bogatstava i moći, ali njihov moralni habitus nije bio takav da čine nečasne radnje.
 
Neka sociološka istraživanja potvrđuju da postoji karakterna predodređenost da se čine nečasne radnje ili da se one ne čine, ovisno od utjecaja koji su formirali karakter osobe tijekom odrastanja, a posebno je interesantno istraživanje Hanne Arendt u svezi nacističkih zločinaca koje je promatrala na suđenjima i došla do zaključka da su izgledali kao posve normalni ljudi, ali da su ipak činili strašne zločine, pa je zaključila da su prilike bile takve, i oni na takvim funkcijama da su to mogli činiti nekažnjeno. No budući da nisu svi Nijemci bili članovi naci-partije, ni SS-a, a najteže zločine su činili upravo oni spontano se nameće pojednostavljeni zaključak da postoje slijedeće vrste ljudi/osoba:
 
1. Oni koji ni u kakvim okolnostima ili prilikama ne bi nečasno postupali, čak i po cijenu vlastite štete, pa i života:
2. Oni koji imaju takav urođeni ili stečeni mentalno-etičko-moralni habitus/karakter da su u osnovi normalni i pošteni ljudi/osobe, ali koji bi u okolnostima krajnje potrebe ili opasnosti po vlastiti život ili život njihovih najbližih, bili u stanju iskoristiti povoljnu priliku ili situaciju da ne budu  uhvaćeni u činjenju nečasnih djela, to ipak činili.
3. Oni koji imaju takav urođeni ili stečeni mentalno-etičko-moralni habitus da im činjenje nečasnih radnji nije strano, uz uvjet da im to prilike omogućavaju, i oprezno postupanje da ih se ne bi otkrilo u činjenju nečasnih radnji.
4. Oni koji imaju takav urođeni ili stečeni mentalno-etičko-moralni habitus da činjenje nečasnih radnji smatraju posve normalnim postupanjem, u svim situacijama kada im prilike to omogućavaju, bez obzira na moguće rizike da budu otkriveni u činjenju nečasnih radnji, pogotovu ako se nalaze na takvim funkcijama koje ih čine praktično „nedodirljivim“.
5. Oni koji se kolokvijalno nazivaju „rođenim kriminalcima“ za koje je pošteni rad nezamisliv, pa im je cijeli život posvećen činjenju nečasnih djela i kriminalna aktivnost
 
Gotovo svatko bi od nas mogao navesti neku osobu iz politike, radne sredine, susjedstva ili čak bliže ili dalje rodbine, koju bi mogao razvrstati u neku od ovih pet navedenih kategorija. Primjera radi, pokušat ću ilustrirati to situacijama iz naše okoline, ne navodeći namjerno imena, nadajući se da će čitatelji moći ipak naslutiti o kojim se osobama radi.
 
U kategoriju 1. svakako spadaju svi sudionici Domovinskog rata sa prvih linija bojišnica, koji su išli braniti domovinu od agresora, bez „kalkulacija“ da će radi toga imati neke osobite materijalne koristi.
U kategoriju 2. spadaju oni, koji u javnosti kolokvijalno poznati kao „sitna riba ili kokošari“, kao što su pripadnici nekih manjinskih skupina koje su sustavno diskriminirane.
U kategoriju 3. spada ona ne beznačajna masa ljudi/osoba na niskim i nižim funkcijama općinske, županijske i državne uprave, u institucijama javne uprave, javnih poduzeća i onih privatnih poduzeća gdje vlasnici to omogućavaju nesavjesnim odnosom prema poslovanju.
U kategoriju 4. spadaju praktično svi političari koji imaju ambicije penjati se na hijerarhijskoj ljestvici u politici, posebno u političkim tijelima stranaka, tijelima državne i lokalne uprave i tijelima institucija poput sudstva, sustava obrazovanja, kao i u tijelima raznih sportskih ili kulturnih ustanova. No tu valja napomenuti da u ovu kategoriju spadaju gotovo beziznimno većina saborskih zastupnika, većina dosadanjih ministara i njihovih pomoćnika, tajnika i savjetnika, uključivo i neke premijere, predsjednike države, i oni iz njihovih svita, što je ovih trideset godina bilo uočljivo, pa nekad i procesuabilno, u hrvatskom političkom životu.
U kategoriju 5. spadaju notorni kriminalci poput onih koji su stradavali u obračunima po hrvatskim ulicama, i za njih je jasno da oni ne čekaju „priliku“ da budu nečasni, oni te prilike sami sebi „otvaraju“, često uz blagonaklono odobravanje politike i organa gonjenja.
 
Koji bi se rezime mogao formulirati na osnovi svega ovoga? Držim da bi najrealnije bilo reći da je točno da prilika dovodi do nečasnih postupaka i inače časne ljude/osobe, uz neophodnu napomenu da je to točno samo u slučajevima za koje je politika izmislila elegantno opravdanje „lopovluk male vrijednosti“, a da se u slučajevima gdje se radi o nečasnim radnjama/lopovluku/kriminalu većih i velikih vrijednosti, uvijek i beziznimno radi o osobama koje nije prilika učinila takvima, jer su oni takvi bili i prije toga, samo nisu imali priliku biti na funkciji gdje su tu svoju aktivnost mogli „razviti“ u svom punom „sjaju“! Za nečasne radnje, lopovštinu i kriminal nema opravdanja, bez obzira kolikog opsega ono bilo, no činjenica je da se upravo zahvaljujući onima koji to rade „na veliko“, sustav se pretežno bavi lovom na „sitne ribe i kokošare“, dok se „krupna riba i velike štetočine“ zaštićene i smatraju „sposobnjacima“, koji će onda pomoći da i sirotinji udijeli neku mrvicu od rezultata svojih nečasnih djela. No to je oduvijek bilo, i oduvijek će biti samo NA VRBI SVIRALA, za „uspavljivanje“ onih naivčina i nesposobnih koji smatraju da je časno postupanje i poštenje neka vrijednost.
 

Laslo Torma, dipl. el. ing.