Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Srbijanske laži o pola milijuna ubijenih u Jasenovcu postaju istina!

 
 
Nakon što su početkom godine u sjedištu UN-a organizirali po mnogočemu spornu izložbu o logoru Jasenovac, službena Srbija najavljuje da će uskoro snimiti i igrani film o istoj temi. U tu svrhu spremni su, kako pišu visokotiražni beogradski mediji, potrošiti čak 20 milijuna eura, a tim novcem namjeravaju privući najpoznatije svjetske glumce te nekog hollywoodskog producenta (koji bi osigurao još novca), kako bi tako cijelom svijetu ponudili svoju ‘istinu’ o genocidnoj Hrvatskoj!
https://i.ytimg.com/vi/LYlyJP1rfFQ/hqdefault.jpg
Poruke iz srbijanskoga koncentracijskog logora smrti na Banjici u Beogradu
 
Lako je pretpostaviti da će film, čije snimanje inicira Vučićeva Srbija, ponovno iznositi krivotvorine i laži o broju žrtava jasenovačkog logora, jer i srbijanski predsjednik Vučić, kao i njegovi najbliži suradnici, u svakoj prigodi lažu i udeseterostručju broj žrtava, kada god javno govore o Jasenovcu. Spominjupola milijuna žrtava, gdjekad i 700 tisuća(!), kao da je potrebno uvećati broj žrtava ustaškog logora Jasenovac, kao da i nekoliko desetina tisuća (Tuđman je pisao i govorio o oko 40.000 tisuća) nije dovoljno strašan broj. I ne bi to bio toliki problem, da službena Hrvatska zna odgovoriti na neistine i provokacije.
 
No, dok se istočni susjedi spremaju cijelom svijetu, prema svemu sudeći, kroz visokobudžetni film (spominju se De Niro i Spielberg) na osnovu laži i manipulacija objasniti u kojoj mjeri su Hrvati genocidan narod, službena Hrvatska za to vrijeme – kukavički šuti! I ne samo da šuti. Čim u hrvatskoj javnosti netko progovori o potrebi da se napokon znanstveno i nepristrano rasvijetli cijela istina o logoru Jasenovac, odnosno da se utvrdi točan broj žrtava ustaškog logora (koji je u svakom slučaju strašan), ali i ono što se u Jasenovcu događalo nakon svibnja 1945. godine, kao i da se utvrdi konačno istina o broju žrtava komunističkog režima, o broju ubijenih sudionika ‘Križnog puta’, ubijenih ili živih zazidanih u rudnicima, jamama i rovovima…, kreće lavina medijskih napada na one koji su se usudili taj logičan prijedlog javno iznijeti?!
 
U ljutitim napadima na sve one koji se usude predložiti nepristrano i znanstveno istraživanje, prednjače, čini se, profesor Ivo Goldstein, te povjesničari ‘opće prakse’ Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić. One hrvatske znanstvenike, pak, koji brane potrebu da se napokon nepristrano utvrdi istina o broju jasenovačkih žrtava, hrvatski mediji, gle čuda, niti ne zovu u emisije, niti ih pitaju za mišljenje. Tako se i u hrvatskom medijskom prostoru, prema svemu sudeći, stvara dojam da su Vulin i Vučić u pravu kada govore o pola milijuna odnosno 700.000 ljudi pobijenih u nekadašnjem ustaškom logoru smještenom uz obalu rijeke Save. Zašto Hrvatska na taj način pomaže Srbiji da promiče laži koji itekako štete Republici Hrvatskoj, ali i svim hrvatskim građanima, pokušali smo istražiti u razgovoru s više uglednih hrvatskih stručnjaka. No, brzo je zapelo.
 
Čim smo spomenuli Jasenovac, većina povjesničara spuštali su slušalicu, ili su molili da o tome upitamo nekoga drugoga. Dr. Ante Nazor bio je, doduše, vrlo susretljiv, ali o Jasenovcu nije htio govoriti. Kazao je da to nije tematika kojom se u užem smislu bavi te je predložio da zovemo kolege koji su istraživali događaje iz Drugog svjetskog rata te poraća. Nazvali smo stoga dr. sc. Vladimira Geigera, znanstvenika koji se bavi upravo tim temama, posebice istraživanjem ljudskih gubitaka, sudbinom hrvatskih Nijemaca te partizanskom i komunističkom represijom i zločinima u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i neposrednoga poraća… No, čim je čuo riječ ‘Jasenovac’, Geiger nas je prekinuo. ”Već godinama ne komentiram takve teme. Prekipjelo mi je, idu mi na živce! Hrvatskim neruozama oko Bleiburga i Jasenovca ne želim se baviti”, uzrujano je kazao Geiger. Nije dozvolio niti da pojasnimo kontekst cijele priče, da dovršimo pitanje… Bio je vrlo uzrujan. Prekinuo je vezu.
 
Napokon, dr. Mario Jareb, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest, pristao je razgovarati o ovoj, čini se, i dalje vrlo neugodnoj temi. ”Lako je vidjeti da službena Srbija i danas ponavlja krivotvorine i laži koje su masovno korištene tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. No, to samo pokazuje da oni – za razliku od Hrvatske, razumiju koliko je važno promicati državne, odnosno nacionalne interese, pa makar to činili manipulacijama i lažima. Mi Hrvati mislimo, pak, da će se istina sama od sebe probiti do svjetske javnosti. Nitko na ovako agresivnu propagandu ne regira, kao da nikoga nije briga što Srbija uporno iznosi laži na štetu Hrvatske”, ističe u uvodu povjesničar Jareb. Naglašava potom da hrvatski povjesničari, koji nastoje istražiti i objaviti istinu, u pravilu u hrvatskim institucijama nailaze na prepreke i nerazumijevanje!
 
„Kada od države zamolimo da nam pomogne da na engleskom objavimo knjigu o tim događajima, u pravili dobijemo odbijenicu. I onda se čudimo što u svijetu sve više prihvaćaju srbijansku ‘istinu‘ o tim događajima. Na žalost, u širenju laži pomažu im i neki naši ‘borci za ljudska prava’, odnosno oni koji izvan Hrvatske govore o ‘ustaškim zmijama’. Mislim da smo mi Hrvati sami sebi najveći neprijatelji. Puno toga trebamo riješiti u vlastitom dvorištu, da bi mogli i od drugih očekivati da nas uvažavaju. Trebamo istražiti i utvrditi mnoge povijesne činjenice koje ni danas nisu dovoljno istražene”, podvlači dr. Jareb, s Hrvatskog institutu za povijest, koji je, važno je spomenuti, od 2006. do 2008. godine bio član Savjeta Javne ustanove Spomen područje Jasenovac.
 
„U toj ustanovi danas koriste broj od oko 83.000 žrtava logora, no mislim da je i to prenapuhana brojka. Bio sam član Savjeta tog spomen područja i znam kako se tamo radi. Do broja od oko 83 tisuće došli su nakon što su uzeli podatke iz svih žtrtvoslova koji su postojali. To je trebao biti dobar temelj za daljnja istraživanja, za kopanje po arhivama, odnosno za provjere imena koja su tamo pronađena, jer je bio velik broj imena koja se ponavljaju, jer su mnogi tvrdili da su ljudi s tog popisa stradali negdje drugdje, a ne u Jasenovcu… No, koliko mi je poznato, oni nisu kasnije provjeravali, kritički preispitivali ta imena, već su zadnjih godina samo dodavali nova. Taj posao, dakle, nije dovršen i u pravu su oni koji predlažu nastavak nepristranih znanstvenih istraživanja u Jasenovcu”, podvlači dr. sc. Mario Jareb. Osvrnuo se potom na žestoke javne istupe dr. Ive Goldsteina te primijetio da on javno nastupa više kao politički komesar, a ne kao znanstvenik, povjesničar.
 
”Zašto se o svemu ne bi smjelo razgovarati? Čim netko kaže da treba  istražiti činjenice, Goldstein prijeti da će napustiti emisiju?! Kao znanstvenik trebao bi znati da ne smije biti zabranjenih tema. Pročitao sam da u inozemstvu izjavljuje da su u Jasenovcu imali ‘drobilice kostiju‘ te da je zbog toga nemoguće pronaći posmrtne ostatke svih ubijenih. Ranije su pričali o izradi sapuna od ljudskih ostataka, a sada su drobilice kostiju krive jer se ne mogu pronaći ostaci tolikih osoba. Ranije je izjavio da je zbog močvarnog terena nemoguće pronaći sve ostatke, što je najobičnija glupost, jer svi studenti arheologije će vam reći da močvarno tlo najbolje čuva ostatke živih bića. Izmišljaju se, dakle, razlozi da se ne bi dalje istraživalo”, podvlači Jareb. Navodi potom još jedan primjer koji dobro opisuje u kojoj mjeri se u Hrvatskoj izbjegava utvrditi istina o točnom broju svih zločina tijekom Drugog svjetskog rata i poraća.
 
„Slovenska državna komisija istražila je lokacije u Teznom i utvrdila da je tamo ubijeno od 15 do 20 tisuća ljudi, mahom Hrvata. Goldstein je negirao i omalovažavao i to otkriće, premda do njega nisu došli ‘hrvatski nacionalisti’, već slovenska komisija. Jakovina i Klasić, pak, stalno u javnosti komentiraju ovu temu, premda se uopće ne bave tim područjem. Ponašaju se kao povjesničari opće prakse, kao da su stručnjaci za sve. Takvi istupi itekako pomažu Srbiji da širi svoje laži o Jasenovcu. Ne znam rade li to namjerno ili slučajno. U svakom slučaju, njih u Srbiji koriste kao korisne budale”, bez dlake na jeziku govori povjesničar Mario Jareb. Nastavlja riječima kako ne zna koliko hrvatski političari znaju o temi ‘Jasenovac’, no dodaje da je hrvatska javnost s pravom frustrirana kada uopće ne reagiraju na govor mržnje i laži koje u Hrvatskoj izgovaraju predstavnici Srbije, primjerice Aleksandar Vulin.
 
„Kada hrvatski dužnosnici ne ragiraju na javno izrečene laži kakve je izrekao, primjerice, ministar Vulin, tada pristojnost postaje kukavičluk. Pogotovo stoga što se tu ne radi o akademskoj raspravi, već o govoru jednog huškača. Ta hrvatska šutnja polako dolazi na naplatu, jer srbijanske sto puta ponovljene laži pomalo postaju opće prihvaćena istina”, upozorava dr. Jareb. Dodaje da je službena Hrvatska devedestih godina pomagala hrvatskim povjesničarima u otvaranju svih spornih pitanja o događajima u Drugom svjetskom ratu, ali da Republika Hrvatska već dugo ništa ne čini po tom pitanju. ”Istraživali smo i ratne događaje u ustaškom logoru Jadovno. Pronašli smo puno krivotvorina, veliko pretjerivanje u navođenju broja žrtava, no kada smo od države Hrvatske zatražili sredstva da objavimo o tome rad na engleskom jeziku, nisu nam dali ni pet kuna! Srbija s druge strane, u slične svrhe izdvaja milijarde! Činjenica je da oni imaju jako puno publikacija na stranim jezicima. Za takve stvari uvijek imaju novca, premda je životni standard u Srbiji niži nego u Hrvatskoj. Hrvatske političke elite, s druge strane, nemaju razumijevanja za ovu tematiku. Hrvatski povjesničari govore i pišu o svemu ovome, no mi nismo medijski moćni, a nemamo ni novca da promoviramo radove”, naglašava Jareb. Podsjeća zatim da je pokojni dr. Franjo Tuđman kao povjesničar istraživao Jasenovac te na osnovu podataka koje je imao došao do spoznaje da je tamo smrtno stradalo oko 40.000 ljudi, zbog čega je, između ostaloga, i završio na robiji.
 
„Tuđman nije imao sve podatke, već samo informacije o žrtvama na teritoriju Hrvatske, nije imao one iz BiH. No, zabranjeni i naknadno bunkerirani popis žrtava rata na području Jugoslavije, iz 1964. godine, gotovo da je potvrdio da je Tuđman poprilično točno odredio broj jasenovačkih žrtava. Jugoslavenske su vlasti, naime, u to vrijeme radile popis svih ratnih žrtava, zbog reparacije ratne štete od Njemačke. No, kada je na tom popisu osvanuo podatak da je u logoru Jasenovac smrtno stradalo sveukopno oko 49.000 osoba, jugoslovenske su vlasti zabranile i u bunker spemile to istraživanje. Ono, međutim, potvrđuje da je Tuđman u svojim istraživanjima došao najbliže, čini se, pravoj brojci. Osim toga, i Tuđman i još neki povjesničari tvrde da je u Jasenovcu bilo žrtava i nakon 1945. godine, dakle za vrijeme Titova režima. Nešto je sigurno bilo. Zašto onda to ne ispitati? Zašto se neki, poput Goldsteina, pjene i na sami prijedlog da se takve stvari istraže? Zar je to znanstveni pristup povijesnoj tematici?”, pita se na kraju dr. sc, Mario Jareb, iz Hrvatskog instituta za povijest koji se znanstveno bavi temama iz Drugog svjetskog rata i međuraratnim razdobljem, a koje se tiču Hrvatske.
 
Napravit ću skandal, ako ćete pričati o Jasenovcu nakon '45.
 
„Ma nema nikakvog Jasenovca nakon ’45! Ja znam i nemojte pričati o Jasenovcu nakon ’45. jer ću se ja sada dići i napraviti skandal pred čitavom hrvatskom javnošću! Jasenovac nakon ’45. postojao nije! To je falsifikat i manipulacija koja je krenula 90-ih godina. Pogledajte sve emigrantske žrtvoslove do 90-ih godina. Imate desetke i desetke lokacija na kojima su ljudi na Križnom putu bili zatvarani odnosno internirani i ubijani, jednim dijelom – Jasenovca nigdje. Jasenovac nakon svibnja ’45-e izmišljotna je 90-ih godina, nakon svibnja ’45., izmišljotina 90-ih godina. U Jasenovcu se nakon svibnja ’45. logor raščišćavao. Došli su kažnjenici iz kaznionice Sisak koji su lokalnim pomagali seljacima iz Jasenovca i okolnih sela koja su bila razrušena, da se cigla i drugi građevinski materijal kojeg je u Jasenovcu bilo u izobilju, odnese i da se od toga grade kuće. To je bila kaznionica, zatvor, ljudi su mogli primati posjete nedjeljom, ubijen nije nitko, jedan ili dvojica pri bijegu, bilo je oko 500 zatvorenika koji su dvije godine raščišćavali. Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o tome sam pisao, moj otac o tome je pisao i nema se više ništa tu reći.
 
Društva koja se bave Jasenovcem nakon svibnja ’45. sramota su Hrvatske i način na koji su pisali i način na koji ih javnost podržava sramota je Hrvatske”, rekao je Goldstein nedavno u emisiji Hrvatske televizije. Nije pri tom objasnio kako ta da i povjesničari – doktori nauka s Hrvatskog instituta za povijest –  koji se bave ratnim i poratnim razdobljem govore o potrebi daljnjeg istraživanja Jasenovca. Ratnih, ali i poratnih žrtava…
 
Hrvoje Klasić, kojega je Mario Jareb nazvao ‘povjesničarom opće prakse’ (jer se znanstveno ne bavi događajima iz Drugog svjetskog rata i poraća), oštro je pak napao hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, kada je predložila da se osnuje nezavisna međunarodna komisija koja bi nepristrano istražila događaje u logoru. ”Nisu mi jasne njezine izjave kada se radi o prošlosti. Sigurno je pokazala da u hrvatskoj povijesti nije baš doma. Žao mi je što predsjednica nema bolje savjetnike” – odgovorio je Klasić na pitanje treba li se osnovati komisija za Jasenovac…
 

Damir Kramarić, http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/kukavicluk-i-hrvatska-sutnja-dolaze-na-naplatu-srbijanske-lazi-o-pola-milijuna-ubijenih-u-jasenovcu-postaju-istina-1168568/

Srpski film o Jasenovcu je zločinački, kroatocidni i lažni film

 
 
Nakon izlaganja u prostorijama UN-a, Srbija sprema i igrani film o Jasenovcu. Kažu da su tu pozvani i najpoznatiji holivudski filmski producenti i  glumci - Steven Spielberg i Robert de Niro, te da će i Holywood sufinancirati srpski film o Jasenovcu. Što vapi za političkom raspravom, pa i za sudskom tužbom. U taj kontekst je nužno ubaciti odbijanje nagrade (Oscara) Marlona Branda, kao i prijatelja Stevena Spielberga Branka Lustiga.
https://i.ytimg.com/vi/OZuNtpByUeE/hqdefault.jpg
Film o koncentracijskom logoru na Banjici u Beogradu od 1941. godine
 
Nema sumnje da američki igrani film ima vrlo važnu ulogu u politici i kulturi. Ne samo u SAD-u. Iako je Brandovo odbijanje Oscara samo jedan moralni čin samo jednog pojedinca, Brandovo odbijanje Oscara ima veliku društveno-političku težinu. Mislim da se može reći kako američki igrani film generira stereotipe, predrasude, pa i mržnju. Posljedice čega mogu biti ratni zločini, pa i masovne grobnice. Nema sumnje da je u američkom igranom filmu genocid nad američkim Indijancima opravdan. A Vukovar u tom filmu? Roberta de Nira i Stevena Spielberga treba podsjetiti na američki igrani film ČETNIK iz Drugoga svjetskog rata. Ovo je samo jedan aspekt tog projekta.
 
Drugi aspekt bi trebao biti istina o temi (Jasenovcu), a treći, istina o autoru scenarija (Srbiji). Tu se bez zadrške može reći da će to biti zločinački, odnosno kroatocidni film, kojeg treba dovesti na sud. Hrvatska bi zbog toga morala uraditi jedan dokumentarni film. Pa reći kako autor scenarija za srpski film Jasenovac zadržava arhiv o Jasenovcu. Pa onda autor scenarija za film o Jasenovcu zna što radi. Onda je scenarij za film vjerojatno objektivan, reći će oni. A zašto autor scenarija (Srbija) ne da arhiv njegovu vlasniku (Hrvatskoj)? S time bi prije snimanja morali biti suočeni Spielberg i De Niro. Na sudu. Robert de Niro bi u tom hrvatskom dokumentarnom filmu trebao gledati kako njemu toliko dragi Beograđani cvijećem u Beogradu posipaju Brynnerove, Burtonove i četničke tenkove (filmovi NERETVA, SUTJESKA i ČETNIK – Yul Brynner i Richard Burton) koji idu na Vukovar. I na kraju, tu bi se morao oglasiti i prijatelj Stevena Spielberga Branko Lustig. Gospodin Lustig bi morao reći što on misli o srpskom scenariju za holivudski film Jasenovac, i što misli o Brandovu odbijanju Oskara.
 

Jure Vukić, Tribanj

Suvremena Hrvatska sa zločinima NDH nema nikakve veze!

 
 
Zvijezda petokraka nije samo jedan od simbola pobjede nad fašizmom nego i pobjede nad monarho-fašizmom dinastije Karađorđevića kako nas je učila povijest. Petokraka je srpskoj politici pokrivala monarhofašizam dinastije Karađorđevića. O fašizmu srpske politike zorno svjedoči kokarda kao simbol monarho-fašizma kapitulirane dinastije Karađorđević koju, po svemu sudeći, nije pobijedila zvijezda petokraka. Kokarda je  zablistala  nakon neuspjele agresije na ostatak Titove Jugoslavije i na isti je način zamijenila petokraku kao što ju je postavila kad je Italija kao sila osovine kapitulirala u Drugom svjetskom ratu (1943.).
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/07Wk9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvWTJFN01EQV8vZGI3YzQ1MTI5N2ZiMWFmMmMyZGVkZjEyYThlZDYwYzkuanBlZ5GTAs0C5ACBoTAB
Velikosrpska agresija pokazala je da je Srbija moćna samo kad koristi oružje protiv nenaoružanih protivnika.  Hrvatska je uspjela obraniti se od premoćne srpske agresije potpomognute naoružanjem i kadrom JNA. Nažalost nije se obranila od njene politike koja je u konačnici zadržala elemente monarho-fašizma kralja Aleksandra Karađorđevića i ostataka službi što su čuvale Titovu Jugoslaviju).[1] Taj, zamračeni, dio povijesti više od pedeset godina je most preko kojeg se srpska politika bavi osuđenim fašizmom Drugog svjetskog rata kako bi opravdala svoj aktualni fašizam.
 
Kad je bilo izvjesno da sile osovine gube Drugi svjetski rat, Srbi su, uz međunarodnu asistenciju, zamijenili kokardu petokrakom da bi uz tragične žrtve, srijemske fronte)[2] dočekali kraj Drugog svjetskog rata kao  legitimirani antifašisti. Pod egidom antifašizma srpski su nacionalisti pokazali svoje nakazno lice nad nemoćnim i razoružanim izbjeglicama na putu nade prema Bleiburgu. U toj izbjegličkoj masi nisu svi bili zločinci nego obitelji i pojedinci što su tražili spas od komunizma. „Junaci“, su apelom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ prijetili pohodom  od Vardara pa do Triglava i Istre im, posebno mile, kao čuvari srpskog bratstva  i razarači  hrvatskog jedinstva.
Monarho-fašističku kokardu nije pobijedio, niti je se odrekao, srpski antifašizam; ona je danas simbol koji nastavlja tamo gdje je srpsku hegemoniju, u Kraljevini Jugoslaviji, zaustavio Drugi svjetski rat. Jednako tako je neuspjeloj srpskoj agresiji nad ostatkom Titove Jugoslavije, pokazalo se, srpska politika otkrila svoje, petokrakom, maskirano lice fašizma. Danas, odmakom godina, logor u Jasenovcu, čije nevine žrtve zaslužuju sućut i respekt, povjesničari ne mogu, a posebno ne pisci poput Jakovine, Goldsteina, Klasića, Markovine, Budaka i sličnih dovesti do istine kako bi opravdali zločine partizanske gerile nad nevinim žrtvama na izbjegličkom putu bježanja od komunizma.
 
Hrvatskoj, po svemu sudeći, još nije jasno kako bi valjalo tumačiti jugoslavensku istinu, a ne povijest koja se ne dotiče  monarho-fašizma Karađorđevićevih. Nisu li Vulin, Dačić,Vučić i, sad već zaboravljeni, Nikolić poznati retorikom protiv davno osuđene države NDH samo da bi opravdali agresiju na ostatak raspadnute Titove Jugoslavije?
I dok im njihov politički mentor Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac,  sjedi u parlamentu i prijeti Hrvatima i Hrvatskoj, plašeći golom stražnjicom ježa, gospoda se bave već davno osuđenim zločinima Drugog svjetskog rata, ali ne i zločinima poraća kao ni zločinima srpske agresije. Umjesto da se riješe vojvode Šešelja šalju policijske snage kako bi ukrotili goropadnog i voluminoznog Vojislava Šešelja koji govori točno ono što oni,  zbog visoke politike, ne smiju govoriti paradirajući sa represivnim službama sustava što čuvaju vojvodu, a ne građane od njega. Naravno da je vojvoda Šešelj, kao i cjelokupna srpska politika, stvar koja se Hrvatske ne bi ticala da srpska politika uporno i dosljedno ne optužuje Hrvatsku za zločine s kojima suvremena Hrvatska država nema nikakve veze.
 
Mala je vjerojatnost, gotovo nulta, da se počinjeni zločini srpske agresije mogu pokrivati onako kako je to uspjelo srpskoj politici kad je mijenjala kokardu za petokraku ili petokraku za kokardu. Hrvatska svojom obranom nije samo porazila srpsku politiku nego i njene vojne suradnike u jedinicama JNA i tako oduzela prerogative izjašnjavanja u ime antifašizma od kojeg se monarho-fašizam dinastije Karađorđević, kad je u pitanju Hrvatska, ništa ne razlikuje. Srpskoj politici su zločini NDH potrebni samo da bi maskirali svoj nacionalizam sa svim elemntima fašizma).[3]
 
P.S.
Titova Jugoslavija trajala je više od pedeset godina čije posljedice snosimo i danas ili, kako piše Goran Gerovac (Obzor, 13. Kolovoza 2016.) u svojoj kolumni „Nikad robom“: „Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve to za dobrobit građana. Proces je naravno obrnut. Građani služe državi da je zabave i daju kakvu-takvu legitimaciju. Zato gledati lica Perkovića i Mustaća znači gledati samo lice države. Trabunjanja da su boljševičke tajne službe ubijale zbog ugnjetavanja koje su provodile nad ljudima, a da tajne službe slobodnog i demokratskog svijeta ubijaju da bi zaštitile slobodu i demokraciju uvredljivo je glupo.“
 
I onda? Kakva je razlika između privatnog terora amatera Barešića kojeg neki doživljavaju kao viteza i državnog terora kojemu služe profesionalci? Za profesionalce je to očiti rizik profesije, ali ne i odgovor na pedesetogodišnji teror totalitarnog režima danas posrnule države s kadrom koji u nas, to je očito, ne izlaže se riziku nego se grčevito bori za mjesta kontrole nad policijom i službama koje bi u bari punoj krokodila o(p)stali nakon posrnule države, pa i „demokratskih vlada“ suvremene Hrvatske. 
 
Bilješke:
 
1. Nacrtana svastika na poljudskom stationu na kvalifikacijskoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Italije vjerodostojno je djelo djelatnika tajnih službi bivše države.
2. Borbe na Sremskoj fronti svjesno su vođene da bi se mobilizirana i vojno nespremna srpska mladost žrtvovala za stjecanje antifašističke legitimacije. Borbe su vođene 172 dana, od 21. X. 1944.  do 13. IV.  1945. godine. Na tom bojištu sudarilo se oko 250.000 vojnika, a na strani Jugoslavenske armije u jednom periodu sudjelovale su jedinice Crvene i Bugarske armije, kao i brigada „Italija“. Većinu sastava 11 partizanskih divizija koje su duže ili kraće vreme ratovale na Srijemskoj fronti činili su novaci iz Srbije. Radi se o (dodao bih žrtvovanim) mladićima mobiliziranim u jesen 1944. i početkom 1945. godine. Dok partizanska historiografija ističe da je ova operacija protiv Nijemaca bila nužna, historičar, dr. Bojan Dimitrijević, smatra da arhivski podaci upućuju na drugačiji zaključak.
- Partizanska vojska je u Srbiju ušla kao gerilska formacija, a na Srijemskoj fronti je pokušala da se taktički i strategijski ponaša kao stajaća vojska, što u tom trenutku nije bila. Analizirajući borbe na Sremskoj fronti, bio sam iznenađen kada sam prije nekoliko godina pronašao dokumente koji su ukazivali da je partizansko rukovodstvo olako shvaćalo taj zadatak. Vrhovni štab je računao da već u prosincu može izvršiti proboj fronte, s idejom da se krene prema Zagrebu. To je bilo eklatantno nepoznavanje njemačkih snaga (Izvor: Wikipedija).
3. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase, kako piše Peter Sloterdijk. Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao »antikomunizam«, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sred­stvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije ne­dostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausescua, Pol Pota i drugih komunistič­kih vođa dogodila na planetu Pluton.

 

Željko Mataja


Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 28/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1337 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević