Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Dok je Franjo bio živ, sva naša srca kucala su kao jedno

 
 
„Priča o priznanju Republike Hrvatske je herojska saga
o devet stoljeća borbe hrvatskog naroda za svoju državnost“.
 
          Tmurno svibanjsko jutro. Dan kišovit. Oblaci crni, mutni, gusti i prijeteći. Pritisli i ne daju disati. Nigdje ni komadića plavoga neba. Sve mi je nekako sivo i tmurno. A sivilo i u meni. Miriše na tugu. Jer, tuga mi se uvukla… i u dušu i u srce.
         Trideseti je svibanj. Sjedim sama. Tišina je. Ne slušam ni TV. Ne čitam ništa, ne pišem ništa. Ni za to baš nemam volje. Naviru mi samo sjećanja. Svježa i jasna.
http://i1.ytimg.com/vi/abIS5xQUd8o/mqdefault.jpg
Kao da je sve to bilo jučer. Nižu mi se slike… I one radosne i one tužne.
 
       Ali ja baš danas želim, od sebe otjerati, svu ovu tugu i sivilo. I sve ružno. Jer danas mi se hoće… RADOST. Da mi povrati NADU i vrati osmjeh na lice.
Hoće mi se sjećanja na sve ono lijepo doživljeno. Na sve one naše nekadašnje dane ponosa, slave i zajedništva. Na dane kada su
SVA NAŠA SRCA KUCALA KAO JEDNO.
        
- Kako nam je tada, mili moj Bože, sve bilo lijepo i kristalno jasno! A srca puno nadanja i radosti. Zbog svake naše pobjede i svakog našeg uspjeha. Blistavog i čistog.
Naviru mi tako sjećanja i na devedeset prvu, na devedeset drugu… devedeset petu. Pa sve do devedeset devete godine. Do svih onih naših pobjeda i do svih naših proslava… našega Dana državnosti.
       Naviru mi tako… svakog 30. svibnja. Naviru sjećanja na te daleke, ali nezaboravne godine pobjeda i ponosa.
O, Bože, Bože, kakvo je to bilo vrijeme!!!
Kakvo je to bilo slavlje!
             Najprije polaganje vijenaca na Medvedgradu. Zatim svečano postrojavanje hrvatske vojske, onda straže u povijesnim svečanim crvenim odorama, pa Lijepa naša… Pa počasni plotuni iz vojnih bitnica… pa barjak do barjaka… Vijore se. Na svakom koraku. I na svakoj kući.
A masa svijeta. Desetine tisuća ljudi. Slave. Ozarena lica. Uživaju gledajući naše hrabre momke. I njihov svečani mimohod.
Mimohod naše, HRVATSKE vojske.
Koraci ujednačeni, odlučni. Visoko podignuta čela. Stupaju ponosno. Vojnički. Kao i svaka prava pobjednička vojska. Postrojba za postrojbom…
Svi kao jedan, jedan kao Svi…
 
    A danas!? Nema barjaka, nema slavlja, nema postrojavanja, nema počasne straže… nema ni povijesnih odora.
    Nema ni školskih priredbi, nema učenja o Domovinskom ratu… o našim braniteljima. Ničega nema.
 
      - Pa gdje je sve to nestalo? Kako smo to mogli dozvoliti? Kako smo  mogli dozvoliti da se sve to izbriše? Da nestane.
 
- Pa što vi hoćete? Uvijek vam nešto ne valja!- viču  drugovi.
Pa dobili ste… pa dobili ste… 25. lipanj.
 
A može li se još itko od nas sjetiti što se slavi toga dana?  Zna li itko išta o tom nadnevku? Znači li on išta u memoriji ovovremenih Hrvata? Je li taj nadnevak, od kada su ga ustoličili,  ičim posebnim dosad obilježen? Ili je i on, kao i mnogi drugi prije, još jedan u nizu nadnevaka  kojima su rastakali sve naše nacionalne naboje i svu našu nacionalnu svijest?
        Jer, gotovo svi mi, u ovoj našoj jadnoj zemlji, ne jadnoj zbog nas običnih malih ljudi, već zbog onih koji su je takvom namjerno i učinili, to ne znamo.
Toliko su datuma smiješali i izmiješali da nitko ništa ne zna, „jer krhko je znanje“, napisa davno jedan naš pjesnik. Istina, krhko je znanje, ali znanje postaje krhko samo onda, ako mi to dozvolimo. Ako dozvolimo da nam  iz dana u dan serviraju laži i podvaljuje laž pod istinu.
        No, istina je i kako znanje nas Hrvata, posebice onih mlađih, postaje sve krhkije i krhkije, a pamćenje, nažalost, sve slabije i slabije.
A što će nam, onda, nakon svega, ostati za pamćenje? Što ćemo onda ostaviti u nasljeđe našoj djeci?
Što ćemo onda odložiti u njihovu memoriju…
 Ostaviti za pamćenje?
 Zar ovaj kaos koji su namjerno drugovi i njihovi naredbodavci stvorili? Laži kojima su nas kljukali? Njihovu istinu koju su sami kreirali.
Zar ovaj "trećejanuarski" 25. lipnja.?
Jer za mene, kao i za mnogobrojne Hrvate, pravi Dan državnosti je 30. svibanj.
 I on je kao takav, ostao i ostat će zauvijek upisan u memoriju ovoga, moga naroda. Unatoč svim onim silnim brisačima, krojačima i prepravljačima naše povijesti koji su mislili zauvijek izbrisati svaki trag te naše slavne prošlosti.
Ali, može li se izbrisati  jednim potezom pera, memorija jednog cijelog naroda? Može li!? Sumnjam. Jer se ja, kao i mnogi Hrvati, s ljubavlju, ponosom i vjerom u istinu,  sjećam jako dobro, svakog našeg  slavlja uz Dan državnosti. Još od one sudbonosne '91.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/bimage/na_oltaru_domovine5.jpg
A što danas reći za 25. lipnja? Ništa! Čak su i njega, namjerno i s ciljem ka zaboravu, stavili u ljetne vrućine, u vrijeme ljetnog školskog odmora. Da ga mlada generacije ne zapamti. Da im se  ne ureže i ne ugnijezdi u sjećanja.
Znaju drugovi dobro kako se to radi i kako se radilo u vrijeme njihovih očeva! Pa se utrtarili i zabrinuli za svoje fotelje. Znaju oni vrlo dobro i kako su u vrijeme njihovih očeva, svaka škola, svaki školski sat, svaki udžbenik, svaka ulica, prozor i balkon na zgradama, svaki trg, svaka radio postaja i TV, vrištali o onim ondašnjim „praznicima slobode“.
 
A oni zato danas šalju na uvid
 NAŠE udžbenike, NAŠE povijesti,
„mjerodavnim“ rušiteljima svega HRVATSKOG. Da nam se ne bi slučajno potkrala kakva kardinalna pogrješka ili ne daj, Bože, prava istina.
Pa, ljudi moji, to tako mora biti. To je naš domaći zadatak. Koji izvršavamo prema uputama i naputcima naših osvjedočenih prijatelja s istoka. I prijatelja, iz nama dobro znanog, otočnog kraljevstva. Ma,  to tako i treba. To je pravo bratsvo i jedinstvo. Iskovano u zajedničkoj borbi naših naroda i narodnosti, u vrijeme jedine i nikad neprežaljene Jugoslavije.
 
Ali nama nema više Našega Dana državnosti!!!
Nema ni na priredbama, ni na ulicama… Nema ga ni u učionicama ni u školama. Na TV i radio postajama. Nema ga…
NEMA GA NIGDJE GDJE BI GA TREBALO BITI!!!
      Nema ni učenja o tome nadnevku u školama. Nema školskih priredbi i proslava. Nema domoljubnih pjesama. Nema recitala o Domovinskom ratu. Nema ni  učenja o Domovinskom ratu, o našim herojima, o njihovim žrtvama koje su položili na Oltar Domovine. Za Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku. Nema ni Oltara Domovine.
          Sjeća li se još itko od nas, kada je neka strana delegacija, kako se to radi u uljuđenim državama s normalnom vlasti, otišla  položiti vijenac na spomen obilježje, na Oltar Domovine? Sjeća li se još itko što je to i što to simbolizira  u svakoj normalnoj zemlji u kojoj ne vlada partija?
     
      - I što sad!? Što sada kada smo i ovako do grla u problemima? Reci mi, molim te!
      - E, Lucija, Lucija? Kako, što sada? Lopate u ruke i na posao! Znam, znam, do grla smo u problemima! Upali smo naivno, kao i dosad bezbroj puta, u mrežu svjetskih hohštaplera koji su, po svom starom običaju, željeli uzeti svoj dio našeg velikog kolača. A mi, opet, po svom starom običaju, poletjeli k'o guske u maglu. Ali istini za volju, ni nama nisu sasvim čiste ruke. Jer smo šutjeli. Kao ništa nismo znali. Ništa nismo čuli. Ali su zato mnogi, i znani i neznani, ovaj put naši hohštapleri, dobro omastili svoje brkove, i napunili na naš račun, svoje dotad prazne džepove.
- Opet ti svoje, pa svoje! Opusti se malo. Što si odmah graknula!? Prisjeti se samo malo onih prije!
- Ma što onih prije!? Oni su ti, draga moja, prema ovima sada, prave male bebe. Jer ovi danas, dušo moja draga, nastavljaju tamo gdje su njihovi stari stali. I za to su jako, jako dobro istrenirani i pripremljeni.
 
- Što ima danas na TV programu?
- Pa ratni film.
- Koji ratni?
- Neki naš. Ne znam točno.
- Uhu-hu-u-u! Bit će, biti, novih poskupljenja!
A onda nestašice kave, brašna, šećera, ulja, te praška za pranje rublja, dječje hrane, pelena. Banane si mogao samo sanjati… Pa muke po benzinu! Zar si već zaboravila par- nepar? Zar se ne sjećaš onoga oglasa oko kojega smo stalno pravili nekakav cirkus?
        "Tražim djevojku s parnim brojem na tablicama auta!"
A povijest se izgleda, draga moja, opet ponavlja!
- E moja Lucija. moja Lucija! To ti je davno prošlo vrijeme. Vidiš, danas su druga vremena. Trgovine su pune- puncate. Robe, doduše uvozne, koliko ti srce želi.
- Ne lupetaj? Kome li ti pričaš bajke? Pa dosta nam je, za cijeli život, njihovih bajki i igrokaza. Jel' da? Ima, ima svega… A ti samo gledaš i gledaš… I rastu ti zazubice. Jer, džep ti je, dušo moja draga, umjesto pun, potpuno ispražnjen.
- Ali, što ti ustvari hoćeš? Nema ti više ni komunizma, nema više  ni partizana. Nema više ni ustaša ni četnika.
Slobodni smo ko ptice na grani!
 
***
         Šetam sama ulicama glavnoga grada svih Hrvata. Mirno i bezbrižno. A onda, kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna, trgnuh se i u trenu stadoh. Ukočena. Oko mene velike skupine policajaca … zaustavljaju ljude. Legitimiraju i popisuju...
- Što li je sad ovo!?- pitam se sva zbunjena i trljam oči. – Bit će da sam još uvijek malo mamurna od onog mog poslijepodnevnog spavanja. Ili možda nešto ipak nije u redu s mojim vidom? 
Okrećem se okolo. Vrti mi se u glavi. Kao da me je netko lupnuo mokrom krpom po licu.  Sve mi je kao u nekakvoj magli. Još iz susjedne dvorane dopire nešto kao: partizanke i partizani… Odjekuje buran pljesak. Ja još uvijek ništa ne shvaćam.
Kažu, slavi se Dan pobjede nad fašizmom. Okrećem se i lijevo i desno…        
- Ne, ne! Ovo ne može biti istina! Ovdje mi nešto ne štima. Ne odgovara vremenu.Ma ljudi moji, ovo nije moguće! Ma, čekajte! Mi smo u 21. stoljeću! Mi smo u EU i NATU!!! Doduše, Dan pobjede nad fašizmom slavi cijeli svijet, ali nije mi jasno odakle vam sada ovo… partizani i partizanke!???
       A oni slave li, slave… Sve partizan do partizana i partizanka do partizanke. Te se proslavljaju dani balkanske ljubavi, te se proslavlja zakukuljeni i zamumuljeni rođendan voljenog im i nikad prežaljenog vođe… Te nosi i prenosi štafeta… Pa se onda zajednički fešta i druži. Naravno, sve je to popraćeno i slikama velikog vođe, lijepim partizanskim kapama s petokrakama i partizanskim pjesmama.
Još samo nedostaje Kozaračko i Žikino kolo (to dolazi tek na kraju), pa da se sve ove silne usahle drugarice, od siline emocija i nabujale dragosti, u jednom trenu, nekakvom, ne daj Bože, magijom, vrate u svoju mladost pa im od svega toga silnoga uzbuđenja, ne skoči tlak i ne dobiju jadnice infarkt. Što bi onda mi jadni bez njihovih prikazanija i  muških čeličnih ruka koje su kalile i čelik? Tko bi onda skakutao po šumama i gorama? Tko bi nakon njih nosao i prenosao štafete? Tko bi onda ostao na prvoj liniji obrane antifašizma i borio se protiv domaćih fašista i fašističkih zmija?
A oni kršni, uspravni, dobro ugojeni, i još uvijek, unatoč prohujalom vremenu, spremni za prve borbene redove. I, naravno, na sve privilegije…     
I bilo je tu i pjesme, i vina, i kotlovine… Cupkalo se tu i uz partizanske taktove. Pet tisuća metuzalema i poneko dijete, slavilo je 122. rođendan čovjeka koji je već 34 godine duboko pod zemljom, čovjeka čiji ogromni grijesi još uvijek čekaju povijesni sud. Naravno kod nas. Jer, svijet je već davno rekao svoje.
Ali hvala dragom Bogu, završila se i ta prikazanija.
 Doduše, sve je bilo kao u njihova dobra stara vremena. A bila su to, kako oni kažu, lijepa vremena!
 “Drugarice partizanke i drugovi partizani”, odjekuje  i danas Lijepom našom. Sve od 'Dana balkanske ljubavi' i fešte na Bundeku, pa doDana pobjede nad fašizmom i Antifašističke lige. 
- Ali jest, istina je! Dajem vam časnu pionirsku riječ, bilo nam  je lijepo. Kakvu je samo uživanciju i privilegije imala tada naša omladina!? To živ čovjek danas ne može ni zamisliti! Sve je radila za voljenog vođu. Pa nije šala imati vođu, a uz to još i voljenog! Zato su sve i radili iz čiste i nepatvorene ljubavi… i obožavanja. I svi išli na „dobrotvorne“ radne akcije, i gradili pruge, i „bratstvo i jedinstvo“. Sve omladinac do omladinca. Pa su nosili i prenosili štafete. Sve do glavnog grada svih naroda i narodnosti. Možete li to vjerovati!?
„Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960.”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.
     Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. A ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka Udarnik” - tvrdi naša udarnička novinarka i nastavlja pričati svoju bajku.
Kakva divota! Ko prava pravcata djeca cvijeća. Sloboda i seks… što si rekao keks.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2013/06/resize_1308990233.jpg
A parade uz  Dan mladosti? To vam nije bilo nigdje na bijelom svijetu, Tite mi! Ovo što gledamo danas u Sjevernoj Koreji, sve vam  je to smijurija. Ma, nemate vi pojma!?
A na tribinama… borac do borca. I general do generala. Lijepi, nakićeni. Orden im svakom na junačkim grudima blista. Ali najljepši i najnakićeniji, naš obožavani Maršal, naša dika i ponos. Ponos svih naroda i narodnosti.
Pa tako i treba.! Treba ljude nagraditi za sva učinjena dobra i junačka djela… Ta sve što su činili, činili su iz čiste ljubavi i odanosti!
 
        E, pa dosta, dosta je više!!! Zar i danas, nakon toliko godina i nakon toliko žrtava, moramo sve to gledati? Zar moramo gledati kako s prvih stranica dnevnih listova vrišti i bode nam oči reportaža o tome kako se nekada „lepo živelo u Jugoslaviji“?
        Zamislite samo! Ali će vam za nešto takvo trebati doista bujna mašta. Jer su drugarice, tek izašle iz opanaka, nakon pješačenja po šumama i gorama,obvezatno, kako tvrdi vrla novinarka, nosile kostime Coco Chanel!!!??? Da pukneš od smijeha!
       Kakve li je bajkovite priče slušala, i po čijoj narudžbi  i naputku pisala, i od kojih li je  gazda, ova vrla novinarka dobila partijski zadatak? A uza sve te laži i obmane, još nam je servirala i stavila pod nos ,veliku fotografiju, „drage nam i obožavane“ i  nikad prežaljene Juge.
     Ali gle čuda: “Vraga je bilo dobro u Jugoslaviji. Nije bilo dobro, da je bilo dobro, ta se država ne bi raspala”, zijevajući i još uvijek bunovan, bubnu Milanović (odmah izbačeno iz večernjeg TV dnevnika).
   Ali vam i ja, kao autentičan suputnik svih zbivanja u tom „zemaljskom raju“, za kojim neki i dan danas žude i žaluju, a iz čijeg se začaranog kruga ne žele, zbog svog mentalnog sklopa, ni za milimetar pomaknuti, mogu ovu izjavu dotičnog gospodina potvrditi i ispričati sve po redu i sve potanko… kako je bilo i kako se živjelo.
Kako je bilo i kako se živjelo!? Pravo pitanje. U pravo vrijeme…
A što reći kako nam je bilo? Pa divota jedna!!! Život nam je bio prava bajka. To je tako nadahnuto i lijepo napisala ova najamna novinarska djelatnica. Čovjek nije mogao od tolike ljepote ni disati.
Živjelo se od prvog do petnaestog, a onda od petnaestog do prvog… I to od posuđenog do posuđenog. I od posuđenoga do vraćenog. Onoga davno prije posuđenog  novca.
Na odmor se išlo u sindikalna ljetovanja. Ako te i to moglo zapasti od rukovodećeg, niže rangiranog kadra. A ako si i tu izvisio, onda je na redu bilo tlačenje rodbine. Za što si, za svake slučaj, trebao imati petlje ili biti đon obraz.
Kola si kupovao od prijatelja. Naravno polovna. I to na kredit. Pa si uskoro prestao ići i na odmor, jer je trajala nestašica goriva. Pa nestašica ovoga, pa onoga. I nikad kraja.
             A naročito su lijepo živjeli i bili posebno tretirani oni koji su bili navodni unutrašnji neprijatelji… pa vjernici,  pa oni, pa ovi… A tek oni vanjski, hoću reći… ustaški emigranti!??? E ti su vam bili najprivilegiraniji. Njih je zato bilo potrebito eliminirati po kratkom postupku, kradomice. Da se Vlasi ne dosjete jadu.
A ove ovdje? Njih hitno ekspeditirati na ljetovanje. I to na ono najelitnije. U odmaralište s pet zvjezdica. Na  Golom otoku.
         Bože moj, Bože moj, kakva je tek tamo bila uživancija! Milina jedna. Sunce peče li peče, a ti se pržiš do mile volje. Temperatura četrdeset pet stupnjeva. Prava sauna. A uza sve to, ljetovanje je bilo neplaćeno, ali se boravak morao usklađivati s količinama porcija batina. I sve po zaslugama.
Nema što, bilo je lijepo i zabavno. Imao si najprije malo „zafrkancije i igre“. A igra se zvala: Uzmi, nosi, prenosi i vraćaj! Po cijeli bogovjetni dan. Onda ti, sve pjevajući, nosiš i premještaš kamenčine, pa opet premještaš i nosiš. Pa onda opet vraćaš. Pa nosiš… pa vraćaš… pa…
I tako sve ispočetka. S jednog mjesta na drugo. Onako iz čistog zadovoljstva i dosade. 
Ali ako usput dobiješ i koju porciju po leđima, umjesto porcije za ručak, nema veze. Bar će ti se, onako zgrčena zbog stalnog nošenja tereta, kičma ispraviti.
No, ni to nije sve! Slijede odlasci na termalno liječenje. I to u prirodnim izvorima hladne vode. Ali na sreću konzumenata, u posebnim i strogo čuvanim tajnim utvrdama. Za preodgoj i izlječenje pacijenata.
      Ipak najljepše je bilo, moram vam to priznati, u jednoj takvoj ustanovi u mom rodnom Mostaru. Ta je ustanova dobro poznata svima onima koji su živjeli u tom raju i osjetili njene blagodati. Zvala se Ćelovina.
Kako je dobila ime, zašto i u koje vrijeme, nije sada ni toliko važno. Važno je da je i ta odgojna i rekreativna ustanova imala svoje izvore termalne vode. Za izlječenje.
I tu voda hladna, osvježavajuća… Milina jedna. Hladna da hladnija ne može biti.
A kakvo je to tek bilo osvježenje, u vrijeme onih poznatih mostarskih  paklenih ljetnih vrućina, ne treba posebno ni naglašavati! Ali i tu je postojala jedna utvrđena procedura i redoslijed, pa i protekcija kod uvrštavanja u popis „privilegiranih“ klijenata za izlječenje.
       Najprije bi tamo sve konzumente, lijepo i s puno pažnje i strpljenja, odveli u jednu prostoriju na tretman i liječenje. Onda bi ih tu lijepo obradili. Najprije bi ih obrijali, a onda skinuli svu odjeću i obuću. Koju su ti važni klijenti donijeli sa sobom. 
      Ta, treba paziti, ljudi moji dragi, da se sve to ne uprlja i da ne ostanu svježi tragovi od tretmana, koje su drugovi i drugarice, nemilice dijelili konzumentima!  Pa se onda sve to mora i dobro prozračiti i dezinficirati. Ne daj, Bože, kakve boleštine! Mogli bi se onda i svi ostali korisnici usluga zaraziti. A nakon sveobuhvatne obrade i priprema, pacijenta je trebalo hitno  otpremiti i u  jednu posebnu prostoriju… na poseban tretman.
Uvale te tamo lijepo, tako su mi pričali, sve do ramena u tu hladnu vodu, pa ako izađeš čitav i normalan, tretman je uspio.
Takav tretmanu za izlječenje, nije mimoilazio ni žensku čeljad, pa bi, nakon izlaska i završetka svih takvih tretmana, ubrzo sve završavale na onome svijetu. Izliječene… Zauvijek.
Liječenje uspješno, a pacijent preminuo.
Milina jedna. Što reći? Pravi mali raj. A tek buđenje…? Pa taktovi i riječi glazbe, pa zajedničko pjevanje… Kakve su to bile milozvučne i pune topline melodije!? Krugoval pušten do daske… A žene poredane jedna iza druge, nakon prozivke marširaju i pjevaju.
- Jače pevaj, jače! Bando izdajnička!!! – urliču osloboditelji.
***
***
         Ali, danas ipak ne želim razmišljati o takvim stvarima. Danas se želim radovati. Jer, danas je dan za slavlje i veselje. Dan za sjećanja.  Sjećanja za sva vremena. Dan kojega se svi mi Hrvati u Hrvatskoj, u Herceg-Bosni i diljem svijeta, sjećamo s ponosom.
30. svibnja. Hrvatska samostalna. I priznata od cijeloga svijeta.
Konačno. Srce mi je puno. Prepuno. Gledam… na ulicama veselje. Sve krcato. Radost na licima. Ushit. Mnogi su i u suzama. Radosnicama.
Konačno Hrvatska! Konačno Hrvatska država… pa još i država Hrvata. Po našoj mjeri i želji.  I unatoč svima, unatoč svemu i svačemu, imamo Hrvatsku! Dišemo slobodno. Hrvatski. U slobodnoj i Lijepoj našoj. U zemlji Hrvatskoj i u zemlji Hrvata… I slavimo
DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE
            „Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo!!!“ ─ kliče hrvatski narod. Odjekuju gromoglasni pokliči cijelom Hrvatskom. Na sve strane trobojnice, pjesma i skandiranje.
         ─ E-eee, da je sada moj stari živ!? Tko bi od njega bio sretniji???
Eh, da je živ, da je sada živ moj stari otac, o kako bi samo pustio grlo, pa slobodno  i gromoglasno, da ga svi čuju, zapjevao Lijepu našu!
─ Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo…!!! ─ kliču svi.
Kliču prvom hrvatskom predsjedniku,
slobodne i samostalne Hrvatske,
Franji Tuđmanu.
       ─ Franjo!!! Franjo!!! ─ kliče hrvatski narod. I kliče cijela Hrvatska…
***
A danas??? Danas… Još uvijek nije sve uništeno, pokradeno i rasprodano.
Još uvijek imamo hrvatsko srce.
Još uvijek imamo hrvatski san.
San o slobodnoj Hrvatskoj. San koji nam nitko, i nikada više, uništiti i srušiti ne će.
Dovoljno za još jedan novi početak… I za cijeli život.
A dok je SRCA i SNOVA, bit će i HRVATSKE.
 
„Dok dišem moja domovina je naša jedina Hrvatska. Ma koliko siromašna, ma koliko korumpirana. Hrvatska nije ono što se troši kao proizvod iz samoposluživanja, nego sistem koji se gradi. To je naš prostor za življenje, pa i za plakanje. Ali od priznanja pa nadalje,to je naše i jedino utočište gdje većina ipak želimo isto.
MIR I DOBRO SVIMA.
Vjerujem u naše mlade, u našu djecu. jer smo im pokazali koliko ih volimo, dajući im sve što imamo. Dali smo im i ljubav, i znanje, i vjeru u sebe. I slobodnu DOMOVINU. A mnogi naši branitelji dali su i svoj život.
Više od toga nitko ne može niti žrtvovati, niti dati!“
(komentar čitatelja iz jednog dnevnog lista)
 

Vera Primorac

"Hrvatski Herodot" Tadija Smičiklas vratio se na Žumberak

 
 
"Hrvatski Herodot" Tadija Smičiklas simbolički se vratio u svoje rodno selo Reštovo na Žumberku gdje je u subotu 7. lipnja 2014. ispred zadružne kuće obitelji Smičiklas postavljeno kameno poprsje tog istaknutog povjesničara, rad akademskog kipara Petra Ujevića, čime je obilježena stota godišnjica Smičiklasove smrti. Poprsje su zajednički postavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kojoj je Smičiklas bio predsjednik od 1900. do smrti 1914. i „njegovi Žumberčani“ koji su u čast svog najpoznatijeg sina priredili dostojnu svečanost ne samo kako bi se prisjetili njegovih zasluga, nego i učvrstili vlastiti ponos i vjeru u bolju budućnost tog gorskog kraja nedaleko Zagreba koji se već desetljećima suočava s ozbiljnim demografskim problemima. Žumberčani su formirali poseban odbor za organizaciju obilježavanja Smičiklasova jubileja kojem je na čelu bio križevački biskup Nikola Kekić, a kao glavni operativac se iskazao Željko Hranilović, prapraunuk Smičiklasova brata i tajnik udruge "Uskok" iz Sošica.
Tadija Smičiklas poznato je ime iz hrvatske povijesti, ali izvan Žumberka i historiografske struke prepoznatljiviji je po svom pomalo neobičnom prezimenu nego po zaslugama. Rođen je 1. listopada 1843. u Reštovu, a umro 8. lipnja 1914. u Zagrebu. Potječe iz ugledne žumberačke grkokatoličke obitelji koja je dala dvojicu križevačkih biskupa – Gabrijela Smičiklasa i Đuru Smičiklasa, Tadijinog strica. Završio je gimnaziju u Zagrebu i nakon toga bio profesor hrvatskog jezika i povijesti u gimnaziji u Osijeku, a zatim je studirao povijest i u Pragu i Beču. Od 1870. do 1873. djelovao je kao gimnazijski profesor u Rijeci, a zatim u Zagrebu, gdje je 1882. postao sveučilišni profesor na Katedri hrvatske  povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu. Ondje je predavao do 1905. Za redovitog člana Akademije izabran je 1883. Smičiklas je autor prve cjelovite i znanstveno napisane sinteze povijesti Hrvata od doseljenja do 1848. pod nazivom Poviest hrvatska I-II (1879., 1882.). Također, Smičiklas je započeo objavljivati Diplomatički zbornik Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije(Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), zbirku hrvatskih pravnih dokumenata od doseljenja Hrvata do 1399. i u razdoblju od 1904. do 1914. uredio je 11 knjiga. Riječ je o jednoj od najvažnijih edicija u povijesti HAZU koja je do 1990. izašla u 18 svezaka. Tim svojim djelima Smičiklas je tadašnjom znanstvenom metodom prvi ukazao na cjelovitost povijesti hrvatskog naroda u svim hrvatskim zemljama i značajno pridonio učvršćenju svijesti o kontinuitetu hrvatske državnosti.
 
Smičiklas je bio i zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru (od 1884. – 1887. i od 1897. – 1902.) , od 1877. do 1882. rektor Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, od 1888. do 1889. rektor Sveučilišta u Zagrebu, od 1889. do 1901. predsjednik Matice hrvatske te naposlijetku od 1900. do smrti predsjednik Akademije.
 
Obilježavanje stote godišnjice Smičiklasove smrti započelo je ujutro 7. lipnja na Mirogoju kod njegova groba u arkadama gdje je biskup Kekić uz asistenciju dvojice svećenika predvodio panihidu (grkokatolički obred za pokojne), u nazočnosti predsjednika HAZU akademika Zvonka Kusića, tajnika Razreda za društvene znanosti akademika Tomislava Raukara (koji je bio Smičiklasov nasljednik na Katedri za hrvatsku povijest), Smičiklasovih rođaka i nekoliko zagrebačkih Žumberčana. Nakon obreda mlada Žumberčanka Alenka Crljenica pročitala je pjesmu najvećeg žumberačkog pjesnika Jovana Hranilovića Na grobu dra Tadije Smičiklasa koja završava stihovima:
„Seljačka je kolijevka i tebe
Hrvatskoj nam otadžbini dala.
Slava tvojih velikih vrlina
Žumberak nam dragi obasjala.
Velikana naših u svetištu
Tvoja mila slika će nam sjati,
I dok bude povijesti hrvatske,
Tvoje će se ime spominjati.“
 
Središnji dio svečanosti nastavio se u Reštovu ispred zadružne kuće obitelji Smičiklas u nazočnosti velikog broja Žumberčana iz cijelog Žumberka, Zagreba i drugih gradova (specijalni autobusi stigli su iz Berka i Iloka) te brojnih prijatelja Žumberka.
http://uskok-sosice.hr/wp-content/uploads/2014/06/1540279_799178490100620_7238586297672305189_o-300x225.jpg
Nakon hrvatske himne u izvedbi KUD-a Marko Vukasović iz Samobora skup je u ime obitelji Tadije Smičiklasa, svih žumberačkih udruga, Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom i organizacijskog odbora pozdravio Željko Hranilović, koji je upozorio da kriza na Žumberku traje već desetljećima, ali da su Smičiklasov život i djelo poticaj Žumberčanima da s optimizmom gledaju u budućnost i da doprinose revitalizaciji rodnog kraja. Zatim je biskup Kekić govorio o doseljenju obitelji Smičiklas oko 1530. iz Bosne, o njegovim roditeljima, braći i sestrama te o mladosti „jogunastog Tade“, kako ga je nazivao njegov stric biskup Đuro Smičiklas koji ga je novčano pomagao tijekom studija u Pragu i Beču. Svećenik Danijel Hranilović pročitao je ulomke iz pisama Tadije Smičiklasa stricu, a zatim je dojmljiv govor u ime Žumberčana održala studentica ekonomije i prava Alenka Crljenica. U optimističnom tonu spomenula je misao žumberačkog biskupskog vikara Mile Vranešića da će Žumberak biti rezidencijalna četvrt Zagreba i poručila da Žumberak čeka perspektivna budućnost jer ima silne potencijale koji se stalno ignoriraju. „Unatoč svim problemima Žumberak živi i diše, bori se protiv zaborava i ne dozvoljava da padne na koljena. Tadija Smičiklas je s ponosom promovirao svoj kraj i svoju domovinu. Nije li to primjer svima nama? Žumberak to zaslužuje. Zapitajmo se što možemo učiniti za svoj zavičaj“, kazala je Alenka Crljenica koja je dobila čast biti među osobama koje su otkrile Smičiklasovo poprsje. Otkrili su ga i predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je obećao pomoć Grada Zagreba u obnovi Smičiklasove obiteljske kuće. Poprsje je blagoslovio biskup Kekić, a zatim je nastupio Svećenički kvartet Križevačke eparhije.
 
Svečanost u čast Tadije Smičiklasa zaključena je svečanom akademijom u obližnjim Sošicama gdje su u umjetničkom dijelu programa nastupili KUD Marko Vukasović, Svećenički kvartet Križevačke eparhije te recitatori Alenka Crljenica i Leon Bastašić koji su govorili stihove Jovana Hranilovića. Posebno je bilo zanimljivo čuti misli iz teksta Antuna Gustava Matoša posvećenog Žumberku koji je objavljen u Obzoru 1913.: „Divni taj predio, predio Uskočkih elegija, jedan od najdivnijih i najslikovitijih u lijepoj našoj domovini, domovini Tadije Smičiklasa, Gvozdanovića, Badovinca, Hranilovića i cijelog niza čelik-popova, na topomet od Zagreba, Žumberak je jedini kraj u Europi, koji ima sve dužnosti i nema nikakvih, ama nikakvih prava. Ovi zdravi i moralni, radini i bistri potomci senjskih slavnih Uskoka, ovi pravi plemići i junački potomci s aureolom slave narodne pjesme, danas nemaju iluzornog našeg prava izbora narodnog zastupnika. Sasvim kao na Mjesecu. Oni su – Bog mi prosti -u ovoj zemlji kao nijema marva i živina, s tom razlikom da marvu hrane i da marva ne mora davati danka u novcu i krvi, dok Žumberčanin, potomak Iva Senjanina, mora po hranu u Ameriku, plaćajući međutim porez, u novcu i u krvi, kao da je pravi građanin ove zemlje koju je od Mlečića i od Turčina branio i obranio.“ O problemima s kojima se danas Žumberak suočava govorio je načelnik Općine Žumberak Zdenko Šiljak koji je upozorio da općina obuhvaća 35 naselja s 883 stanovnika, no u tri više ne živio nitko, a u sedam ih ima manje od šest stanovnika. Iako je stanje dramatično, prema Šiljakovim riječima sve više Žumberčana se vraća u rodni kraj i obnavlja svoje obiteljske kuće. U 90 posto naselja u potpunosti je uređena infrastruktura, a ove će godine asfaltiranu cestu kao posljednje dobiti i selo Grič.
 
Uslijedio je govor akademika Zvonka Kusića koji je o Smičiklasu govorio iz perspektive Hrvatske akademije. „HAZU je jedna od temeljnih institucija hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana kojoj je cilj promicanje najviših vrijednosti nacije, a protiv svih podjela te čuvanje nacionalnog identiteta. Rijetko tko simbolizira sve ove ciljeve kao Tadija Smičiklas. Kao predsjednik Akademije pokazao se ne samo kao znanstvenik, nego i kao dobar diplomat i uvrstio među najveće Akademijine predsjednike. Govorio je da Akademija ne može politizirati jer ima previše posla u znanosti i time je anticipirao današnju ulogu HAZU koja se ne bavi dnevnom politikom“, kazao je akademik Kusić. Dodao je da je Smičiklas izabran u Akademiju s 40 godina i bio njen član 31 godinu. Osim što joj je 14 godina bio na čelu, od 1893. do 1900. bio je tajnik Filologičko-historičkog razreda. „Tadija Smičiklas bio je jedan od najvećih Hrvata uopće i vi Žumberčani možete biti ponosni na njega“, zaključio je akademik Kusić. Na svečanoj akademiji govorio je i potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić koji je podsjetio na Smičiklasove zasluge za promjenu imena Matice ilirske u Maticu hrvatsku 1874., kao i na ulogu koju je imao kao predsjednik Matice u vrijeme njenog procvata kad se otvaraju brojne čitaonice o Hrvatskoj. Smičiklas je napisao i knjigu o povijesti Matice hrvatske. Rektor Aleksa Bjeliš podsjetio je na Smičiklasa kao rektora, a istaknuo je i da je 1913. bio izabran za prvog počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Bjeliš je podsjetio i na druge istaknute Žumberčane koji su djelovali i djeluju na zagrebačkom Sveučilištu. „Zagrebačko sveučilište su svi hrvatski zavičaji, a svi zavičaji su hrvatski sveučilišni zavičaji“, rekao je Bjeliš.
 
Zaključni govor održao je žumberački biskupski vikar protojerej stavrofor Mile Vranešić, jedan od zaštitnih znakova Žumberka, koji je govoreći o Smičiklasu kazao da su male sredine te koje oplemenjuju velike gradove jer iz malih mjesta dolaze veliki talenti. „Ante Starčević je politički otac domovine, a Tadija Smičiklas je znanstveni otac domovine jer je svojim Diplomatičkim zbornikom dokazao da Hrvati imaju pravo na svoju državu“, rekao je Vranešić, podsjetivši i na druge žumberačke velikane poput Jovana Hranilovića i Marka Vukasovića, autora pjesme Kraj kapele svete Ane kojem je ove godine stota godišnjica rođenja i 70. od tragične smrti. Vranešić je poručio da Žumberčani svoje velikane ne smiju „fosilizirati“ i da proslave njihovih godišnjica ne smiju biti same sebi svrha. „Moramo stvoriti jedan pozitivan naboj i prenositi ga s koljena na koljeno. Uskočki prkosni duh i dalje živi, a naši veliki ljudi neka nam budu inspiracija“, kazao je Vranešić.  
 
Svečani dio programa završen je neslužbenom žumberačkom himnom Divan je Žumberak kraj autora Marka Radelje i Dragutina Krčelića, koju je uz sastav Žaki band pjevala gotovo cijela dvorana, mnogi i sa suzama u očima. Druženje domaćina, gostiju i uzvanika zatim se nastavilo uz prigodan domjenak. Obilježavanje stote godišnjice Smičiklasove smrti u potpunosti je ispunilo očekivanja organizatora jer bila je to prilika ne toliko za nostalgično podsjećanje na prošlost, nego prije svega za okupljanje i druženje Žumberčana koji su dokazali da itekako drže do svog identiteta čiji sastavni dio su i velikani poput Tadije Smičiklasa.
 

Marijan Lipovac

Osim svega i jezično su u krivu

 
 
U svakom ljudskom naselju važan prostorni i imovinski dio zajednički je svim žiteljima, pa o njemu trebaju skrbiti svi. U urbanim naseljima to biva sve naglašenije s porastom sveukupnog prostora, ali i s porastom broja žitelja. O međusobnim odnosima žitelja zajednice ovisi hoće li zajednica opstojati pa gospodarstveno i kulturologijski napredovati. Sveukupni je sklad preduvjet napretku zajednice sposobne preživjeti u danom prostoru. Uspješnost i kvaliteta preživljavanja u danom prostoru ovise o optimalnom korištenju životnih izvora tog prostora i zbivanja u okolišnjem prostoru.
http://www.predstavnikstanara.hr/img/site/snippets/zagrebaki_holding_550_000.jpg
Treba pisati ODRŽAVANJE GRADA ZAGREBA
 
Zajednica treba biti tako organizirana da optimalno djeluje. To zahtijeva i odgovarajući red uz uvažavanje naravnih zakonitosti i poštivanje ispravnih moralnih načela. Zato se, poradi ostvarivanja zajedničkih interesa i optimala reda i sklada, odabire osobe primjernih sposobnosti, koje će nadzirati i usmjeravati djelovanja i ponašanja pripadnika zajednice prema ostvarivanju optimalnih ciljeva. Zajednice u kojima se tako postupa odoljet će i prirodnim nepogodama, jer će stvoriti uvjete koji smanjuju vjerojatnost teško svladivih negativnih posljedica te umjeti uspješno svladavati proistekle poteškoće. Takve zajednice umiju spriječiti nametanje samozvanih elitnika oskudnih sposobnosti i upitne moralnosti kao čimbenika koji utječu na sudbinu zajednice. Zato se smijemo zapitati, je li stvarnost u urbanoj zajednici u kojoj egzistiramo u skladu s ovdje općenito izrečenim. Jedan od načina za traženje odgovora je pokušati procijeniti jesu li iznosi na uplatnicama, koje dobivamo od ovlaštenih gospodarstvenih i upravnih subjekata, istinski utemeljeni i, koliko su vjerojatne moguće poslovne površnosti ili čak zlorabe.
 
Napose treba obratiti pozornost na zakonitost i moralnu utemeljenost ovrha. Naime, dojam je da su neke uplatnice i ovrhe iznjedrene od administrativnih struktura nadahnutih glavnim likom u satiričnom dramskom djelu „Kir Janja“, autora Jovana Sterije Popovića. Obavijestni ispisi strukture troškova svjedoče da obračunavanje vrlo često nisu obavile osobe inženjerskih struka na temelju pouzdanih izmjera i metodski ispravnih procjena, već osobe oskudnijih znanja, pa zato sklonije procjenjivati dopuštajući veće granice odstupanja od stvarnog, e da bi uprihodili i ponešto što im ne pripada, ne obzirući se da takvim postupkom ugrožavaju egzistenciju oštećenika. Strukturno-administrativne reorganizacije uvelike tome pogoduju, pa potrošači bivaju pogođeni i integracijama i raščlambama.
 
Komu smetaju hrvatske riječi ZAGREBAČKO ODRŽAVANJE!?
 
Dopustivo je posumnjati u pouzdanost argumenta da je pregledom poslovnih knjiga utvrđeno dugovanje nekog iznosa, napose ako se tiče poodmakla vremena. Periculum in mora, poučiše nas naši gimnazijski profesori, a vrijedi i kad je riječ o istinitom kad drugi odgađaju da bi sebi priskrbili nanoseći nam štetu. Neprijekorne poslovne organizacije ažurno vode svoje poslovne knjige u skladu s relevantnom dokumentacijom, pa obično izostaju kašnjenja i spornosti. Funkcionalno održavanje zajedničkog organizacijski je nužno, i najbolje je da mu i naziv bude hrvatska riječ, a nazivom „Holding“ pogoduje se više tuđe nego svoje. Zar se stidjeti hrvatskog naziva čije značenje svi razumiju?!
http://www.monitor.hr/slike/ludus/ludus_opomena.jpg
Tko si je uobrazio da je primjerice naziv „Zagrebačko održavanje“ neprikladan? Ma, nije Zagreb djelić Londona, već glavni grad Hrvatske. Dakle, na djelu je neprimjereno postupanje. Zato se smijem zapitati jesu li sve izmjere neprijeporne. Primjerice, ako se potrošnju pare procjenjuje na temelju mase kondenzata, uzimaju li se u obzir svojstva pare, tj. koliko je mokra. Što je mokrija, izmjerit će se više kondenzata, pa potrošač može biti opterećen posljedicama mana parovoda. Nedavno mi je pristigla uplatnica s prijetnjom ovrhe, a odaslana je od „Č“, Čistoće kao podružnice Zagrebačkog holdinga. Navodno je riječ o dugovanju za srpanj 2013. Čudno, jer sam stalno uplaćivao iznose na uplatnicama za cjelokupne obveze Zagrebačkom holdingu. Doznao sam da nisam jedini kome je poslana takva uplatnica. Čast pravnicima, ekonomistima i quasi ekonomistima, ali držim da bi u svom djelovanju koje se tiče obveza potrošača, trebali mnogo više i češće konzultirati inženjere, jer su ovi matematički obrazovaniji i svoje procjene temelje na metodički ispravnim izmjerama.
 
Usputno, kad je riječ o skrbi za grad Zagreb, Hrvatsku i njezine žitelje, dakle o Održavanju života hrvatskih žitelja i sveukupna života u hrvatskom prostoru, nameću se mnoga pitanja. Jedno se odnosi na neskladnu i nerazumnu potrošnju energije. Naime, česta je pojava da u javnim prometalima bude oskudice prostora i pogodnosti za dovoljno ugodnu vožnju, dok je u 80 – 90 posto slučajeva pri gradskim vožnjama osobnim automobilima u prometalu samo vozač, što figurativno znači da „sto konja prevoze jednog tovara“. Taj tovar može biti i bilo tko od nas, pa se smijemo zapitati, zašto se ne pokušava optimirati energijsku ekonomiku gradskog prijevoza, napose i poradi očuvanja čišćeg okoliša. Smijemo se zapitati i je li bilo moguće smanjiti vjerojatnost golemih štetnih posljedica kakve je uzrokovala nedavna poplava. Već sam o tome i ponešto izrekao (1). Promaklo mi je, međutim, upozoriti i na zemljopisnu sliku Hrvatske, kakvu „Nova TV“ redovito predočava u svezi s vremenskim prognozama. Izgleda da su meteorolozi već odavno predosjećali do čega će dovesti loše gospodarenje bogatstvima zemlje koju nam je Bog darovao, i za koju mnogi svoje živote darovaše. Dopustivo je i zapitati se: Nisu li pohlepni amoralni samozvani elitnici oskudna znanja preplaćeni za uloge na položajima koje zauzimaju?! Možda bi bilo manje onih koji postaše nezaposlenici, da se te „elitnike“ usmjerilo da pošteno zarađuju svoj kruh.
 
Bilješka:
 
1. Marijan Bošnjak, Poplave i suše, www.hrvatski-fokus.hr, 7. 3. 2014.
 

Marijan Bošnjak

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Ponedjeljak, 20/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1362 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević