Get Adobe Flash player
Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Istarska županija ima nižu stopu rasta i od stope rasta Zadarske županije...

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Hrvati su postali obespravljena manjina koja o ničemu ne...

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Sve što radi proistječe iz njegova komunističkog mentalnog...

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Politika i političari ne ispunjavaju niti jedno...

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

Zbog IDS-a Istra je puna zločinca Tite     Dana 7....

  • Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:31
  • Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:26
  • Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:22
  • Zablude i činjenice o sustavima (4)

    Zablude i činjenice o sustavima (4)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:19
  • IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:16

Ližemo se mi

 
 
Moj pes i ja 
Dva  jarana prava
Imamo grad cijeli
Nekdašnji Zagreb bijeli.
Nama je baš lako
Trčati jutro svako
Šumom na Sljeme
Bez svake dileme.
Moj pes i ja
Najbolja druga dva
Svaki dan se mazimo
Jedan drugog pazimo.
Svi nas dobro poznaju
Mnogi nam se raduju.
Ta nesebična radost
Čista je humanost.
http://crostojkovic1958.blog.hr/slike/l/bandic-pas.jpg
To je dika cijelom gradu
Ljudima to daje nadu
To dobro je za čovjeka
To je poštovanje Boga.
Moj pes i ja
Dva fetiva purgera
Pokazujemo vjernost
Dokazujemo odanost.
U ova teška vremena
Kad grmi sa Sljemena
Kad se neke kule ruše
Kad drugi vjetar puše
Mi smo uvijek gradu vjerni
Nas dva smo na sve spremni.
 
Moj pes i ja
I naša bratija
Cijele noći i dane
Sanjamo nove fontane.
U svem ovom jadu
To spomen je gradu.
Pustimo one jalne
Naše misli su genijalne.
Tramvaj će na Pleso
To je zmislil moj peso
Metro do Male Mlake
Tunel do Pogane Vlake.
Moj pes i ja
 
Dva gradska neimara
Na Bundek idemo sad
Tam' nas svatko ima rad.
Svima dajemo na znanje
Da naše je poslanje
Smeće znati razvrstati
Na tome ne posustati
Sve od jutra rana
I tako 365 dana  …
Nema veze kaj projekta za to nema
 

Nera Krupić

Spomenik "mužu časna života"

 
 
Bjelovarsko-križevački biskup mons. Vjekoslav Huzjak i češki veleposlanik u Hrvatskoj Martin Košatka otkrili su u utorak 10. lipnja u Dubravi kraj Vrbovca spomenik prvom zagrebačkom biskupu Duhu postavljen pored župne crkve svete Margarete u povodu 920. godišnjice osnutka Zagrebačke biskupije. Postavljanje spomenika inicirali su Češka beseda Zagrebačke županije sa sjedištem u Dubravi i Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba, a u akciju su se uključili i Bjelovarsko-križevačka biskupija i Općina Dubrava. Na svečanosti su bili i predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, potpredsjednik Saveza Čeha u Republici Hrvatskoj Juraj Bahnik, predsjednik Češke besede Zagrebačke županije Darko Dragija, predstavnik češke manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Lovro Cindori te brojni stanovnici Dubrave koja je u utorak proslavila i blagdan svoje zaštitnice svete Margarete i Dan općine.
http://www.zagrebacka-zupanija.hr/static/images/misc/vijesti/2014/06/duh1.jpg
Spomenik je otkriven nakon mise koju je u crkvi svete Margarete predvodio biskup Huzjak, nakon koje je mjesni župnik Stjepan Šprajc pročitao tekst odsutnog općinskog načelnika Branimira Katalenca koji je podsjetio na najvažnije događaje iz povijesti Dubrave koja svoje početke veže uz osnutak Zagrebačke biskupije i dolazak biskupa Duha, jednako kao i Zagreb. Kako svjedoči Felicijanova povelja iz 1134., osnivač biskupije, mađarski kralj Ladislav, Duhu je darovao feudalni posjed Dubravu i njen narod kao podložnike, što znači da je Dubrava već u to vrijeme bila naseljeno mjesto povezano sa Zagrebom. U XII. stoljeću u Dubravi se spominje utvrda, a zagrebački biskupi ondje su imali svoj dom. Za hrvatsku povijest najvažniji povijesni događaj bio je Hrvatski sabor održan u Dubravi 6. siječnja 1527. na kojem je Ivan Zapolja izabran za hrvatskog kralja. Dubrava je teško stradala u osmanskim osvajanjima sredinom 16. stoljeća i nikad nije vratila nekadašnji sjaj i važnost. U Dubravu se 1882. doseljavaju Česi iz Moravske koji su dali važan doprinos razvoju. Općina Dubrava danas ima oko 5200 stanovnika.
 
Prije otkrivanja spomenika nazočnima se obratio veleposlanik Martin Košatka koji je kazao da se biskupa Duha može nazvati prvim češkim veleposlanikom u Hrvatskoj. „Kao što znate, biskup Duh je prvi Čeh u Hrvatskoj o kojem postoji pisani trag i zato ga smatramo simbolom češko-hrvatske uzajamnosti i prijateljstva. Smatramo ga također simbolom suvremene, mnogobrojne češke manjine u Hrvatskoj na koju smo mi Česi iz Praga, Brna ili Plzenja uistinu ponosni. Ne samo da vode brigu o češkom jeziku, kulturi i tradicijskim običajima, oni prije svega sudjeluju u napretku i boljitku Hrvatske. Bilo bi mi jako drago kad bi spomenik biskupu Duhu podsjećao ne samo na njegov život i djelo te doprinos crkve društvu, nego i na sve pozitivno što je češka manjina u Hrvatskoj donijela i neprestano donosi svojoj novoj domovini“, kazao je Košatka. Biskup Huzjak kazao je da se uvijek za zahvalnošću treba sjećati važnih povijesnih velikana, posebno onih koji spajaju dva naroda. Nakon što je s veleposlanikom Košatkom otkrio spomenik, biskup Huzjak ga je blagoslovio. Tijekom obreda zbor Češke besede Zagrebačke županije otpjevao je češku marijansku pjesmu Tisíckráte pozdravujem tebe prema kojoj je 1904. hrvatski isusovac Petar Perica napisao pjesmu Zdravo djevo. Zbor je na kraju svečanosti otpjevao i hrvatsku himnu te pjesmu Písnička česká koja među hrvatskim Česima ima status neslužbene himne.
 
Spomenik biskupu Duhu sastoji se od dviju kamenih ploča na kojima se nalaze stilizirani biskupski štap i mitra te tekst kojim se podsjeća na njegove zasluge i ulogu u povijesti Dubrave. To je prvo spomen-obilježje podignuto u čast ove važne osobe iz hrvatske crkvene povijesti o kojoj povijesni izvori donose vrlo malo podataka, tako da se za Duha sa sigurnošću zna jedino da je bio rodom Čeh i „muž časna života“. U Zagrebu su 2005. na prijedlog Hrvatsko-češkog društva jedne stube koje vode na Kaptol dobile ime Stube biskupa Duha. Kardinal Josip Bozanić 75. je nasljednik biskupa Duha na stolici zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.
 

Marijan Lipovac

Dok je Franjo bio živ, sva naša srca kucala su kao jedno

 
 
„Priča o priznanju Republike Hrvatske je herojska saga
o devet stoljeća borbe hrvatskog naroda za svoju državnost“.
 
          Tmurno svibanjsko jutro. Dan kišovit. Oblaci crni, mutni, gusti i prijeteći. Pritisli i ne daju disati. Nigdje ni komadića plavoga neba. Sve mi je nekako sivo i tmurno. A sivilo i u meni. Miriše na tugu. Jer, tuga mi se uvukla… i u dušu i u srce.
         Trideseti je svibanj. Sjedim sama. Tišina je. Ne slušam ni TV. Ne čitam ništa, ne pišem ništa. Ni za to baš nemam volje. Naviru mi samo sjećanja. Svježa i jasna.
http://i1.ytimg.com/vi/abIS5xQUd8o/mqdefault.jpg
Kao da je sve to bilo jučer. Nižu mi se slike… I one radosne i one tužne.
 
       Ali ja baš danas želim, od sebe otjerati, svu ovu tugu i sivilo. I sve ružno. Jer danas mi se hoće… RADOST. Da mi povrati NADU i vrati osmjeh na lice.
Hoće mi se sjećanja na sve ono lijepo doživljeno. Na sve one naše nekadašnje dane ponosa, slave i zajedništva. Na dane kada su
SVA NAŠA SRCA KUCALA KAO JEDNO.
        
- Kako nam je tada, mili moj Bože, sve bilo lijepo i kristalno jasno! A srca puno nadanja i radosti. Zbog svake naše pobjede i svakog našeg uspjeha. Blistavog i čistog.
Naviru mi tako sjećanja i na devedeset prvu, na devedeset drugu… devedeset petu. Pa sve do devedeset devete godine. Do svih onih naših pobjeda i do svih naših proslava… našega Dana državnosti.
       Naviru mi tako… svakog 30. svibnja. Naviru sjećanja na te daleke, ali nezaboravne godine pobjeda i ponosa.
O, Bože, Bože, kakvo je to bilo vrijeme!!!
Kakvo je to bilo slavlje!
             Najprije polaganje vijenaca na Medvedgradu. Zatim svečano postrojavanje hrvatske vojske, onda straže u povijesnim svečanim crvenim odorama, pa Lijepa naša… Pa počasni plotuni iz vojnih bitnica… pa barjak do barjaka… Vijore se. Na svakom koraku. I na svakoj kući.
A masa svijeta. Desetine tisuća ljudi. Slave. Ozarena lica. Uživaju gledajući naše hrabre momke. I njihov svečani mimohod.
Mimohod naše, HRVATSKE vojske.
Koraci ujednačeni, odlučni. Visoko podignuta čela. Stupaju ponosno. Vojnički. Kao i svaka prava pobjednička vojska. Postrojba za postrojbom…
Svi kao jedan, jedan kao Svi…
 
    A danas!? Nema barjaka, nema slavlja, nema postrojavanja, nema počasne straže… nema ni povijesnih odora.
    Nema ni školskih priredbi, nema učenja o Domovinskom ratu… o našim braniteljima. Ničega nema.
 
      - Pa gdje je sve to nestalo? Kako smo to mogli dozvoliti? Kako smo  mogli dozvoliti da se sve to izbriše? Da nestane.
 
- Pa što vi hoćete? Uvijek vam nešto ne valja!- viču  drugovi.
Pa dobili ste… pa dobili ste… 25. lipanj.
 
A može li se još itko od nas sjetiti što se slavi toga dana?  Zna li itko išta o tom nadnevku? Znači li on išta u memoriji ovovremenih Hrvata? Je li taj nadnevak, od kada su ga ustoličili,  ičim posebnim dosad obilježen? Ili je i on, kao i mnogi drugi prije, još jedan u nizu nadnevaka  kojima su rastakali sve naše nacionalne naboje i svu našu nacionalnu svijest?
        Jer, gotovo svi mi, u ovoj našoj jadnoj zemlji, ne jadnoj zbog nas običnih malih ljudi, već zbog onih koji su je takvom namjerno i učinili, to ne znamo.
Toliko su datuma smiješali i izmiješali da nitko ništa ne zna, „jer krhko je znanje“, napisa davno jedan naš pjesnik. Istina, krhko je znanje, ali znanje postaje krhko samo onda, ako mi to dozvolimo. Ako dozvolimo da nam  iz dana u dan serviraju laži i podvaljuje laž pod istinu.
        No, istina je i kako znanje nas Hrvata, posebice onih mlađih, postaje sve krhkije i krhkije, a pamćenje, nažalost, sve slabije i slabije.
A što će nam, onda, nakon svega, ostati za pamćenje? Što ćemo onda ostaviti u nasljeđe našoj djeci?
Što ćemo onda odložiti u njihovu memoriju…
 Ostaviti za pamćenje?
 Zar ovaj kaos koji su namjerno drugovi i njihovi naredbodavci stvorili? Laži kojima su nas kljukali? Njihovu istinu koju su sami kreirali.
Zar ovaj "trećejanuarski" 25. lipnja.?
Jer za mene, kao i za mnogobrojne Hrvate, pravi Dan državnosti je 30. svibanj.
 I on je kao takav, ostao i ostat će zauvijek upisan u memoriju ovoga, moga naroda. Unatoč svim onim silnim brisačima, krojačima i prepravljačima naše povijesti koji su mislili zauvijek izbrisati svaki trag te naše slavne prošlosti.
Ali, može li se izbrisati  jednim potezom pera, memorija jednog cijelog naroda? Može li!? Sumnjam. Jer se ja, kao i mnogi Hrvati, s ljubavlju, ponosom i vjerom u istinu,  sjećam jako dobro, svakog našeg  slavlja uz Dan državnosti. Još od one sudbonosne '91.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/bimage/na_oltaru_domovine5.jpg
A što danas reći za 25. lipnja? Ništa! Čak su i njega, namjerno i s ciljem ka zaboravu, stavili u ljetne vrućine, u vrijeme ljetnog školskog odmora. Da ga mlada generacije ne zapamti. Da im se  ne ureže i ne ugnijezdi u sjećanja.
Znaju drugovi dobro kako se to radi i kako se radilo u vrijeme njihovih očeva! Pa se utrtarili i zabrinuli za svoje fotelje. Znaju oni vrlo dobro i kako su u vrijeme njihovih očeva, svaka škola, svaki školski sat, svaki udžbenik, svaka ulica, prozor i balkon na zgradama, svaki trg, svaka radio postaja i TV, vrištali o onim ondašnjim „praznicima slobode“.
 
A oni zato danas šalju na uvid
 NAŠE udžbenike, NAŠE povijesti,
„mjerodavnim“ rušiteljima svega HRVATSKOG. Da nam se ne bi slučajno potkrala kakva kardinalna pogrješka ili ne daj, Bože, prava istina.
Pa, ljudi moji, to tako mora biti. To je naš domaći zadatak. Koji izvršavamo prema uputama i naputcima naših osvjedočenih prijatelja s istoka. I prijatelja, iz nama dobro znanog, otočnog kraljevstva. Ma,  to tako i treba. To je pravo bratsvo i jedinstvo. Iskovano u zajedničkoj borbi naših naroda i narodnosti, u vrijeme jedine i nikad neprežaljene Jugoslavije.
 
Ali nama nema više Našega Dana državnosti!!!
Nema ni na priredbama, ni na ulicama… Nema ga ni u učionicama ni u školama. Na TV i radio postajama. Nema ga…
NEMA GA NIGDJE GDJE BI GA TREBALO BITI!!!
      Nema ni učenja o tome nadnevku u školama. Nema školskih priredbi i proslava. Nema domoljubnih pjesama. Nema recitala o Domovinskom ratu. Nema ni  učenja o Domovinskom ratu, o našim herojima, o njihovim žrtvama koje su položili na Oltar Domovine. Za Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku. Nema ni Oltara Domovine.
          Sjeća li se još itko od nas, kada je neka strana delegacija, kako se to radi u uljuđenim državama s normalnom vlasti, otišla  položiti vijenac na spomen obilježje, na Oltar Domovine? Sjeća li se još itko što je to i što to simbolizira  u svakoj normalnoj zemlji u kojoj ne vlada partija?
     
      - I što sad!? Što sada kada smo i ovako do grla u problemima? Reci mi, molim te!
      - E, Lucija, Lucija? Kako, što sada? Lopate u ruke i na posao! Znam, znam, do grla smo u problemima! Upali smo naivno, kao i dosad bezbroj puta, u mrežu svjetskih hohštaplera koji su, po svom starom običaju, željeli uzeti svoj dio našeg velikog kolača. A mi, opet, po svom starom običaju, poletjeli k'o guske u maglu. Ali istini za volju, ni nama nisu sasvim čiste ruke. Jer smo šutjeli. Kao ništa nismo znali. Ništa nismo čuli. Ali su zato mnogi, i znani i neznani, ovaj put naši hohštapleri, dobro omastili svoje brkove, i napunili na naš račun, svoje dotad prazne džepove.
- Opet ti svoje, pa svoje! Opusti se malo. Što si odmah graknula!? Prisjeti se samo malo onih prije!
- Ma što onih prije!? Oni su ti, draga moja, prema ovima sada, prave male bebe. Jer ovi danas, dušo moja draga, nastavljaju tamo gdje su njihovi stari stali. I za to su jako, jako dobro istrenirani i pripremljeni.
 
- Što ima danas na TV programu?
- Pa ratni film.
- Koji ratni?
- Neki naš. Ne znam točno.
- Uhu-hu-u-u! Bit će, biti, novih poskupljenja!
A onda nestašice kave, brašna, šećera, ulja, te praška za pranje rublja, dječje hrane, pelena. Banane si mogao samo sanjati… Pa muke po benzinu! Zar si već zaboravila par- nepar? Zar se ne sjećaš onoga oglasa oko kojega smo stalno pravili nekakav cirkus?
        "Tražim djevojku s parnim brojem na tablicama auta!"
A povijest se izgleda, draga moja, opet ponavlja!
- E moja Lucija. moja Lucija! To ti je davno prošlo vrijeme. Vidiš, danas su druga vremena. Trgovine su pune- puncate. Robe, doduše uvozne, koliko ti srce želi.
- Ne lupetaj? Kome li ti pričaš bajke? Pa dosta nam je, za cijeli život, njihovih bajki i igrokaza. Jel' da? Ima, ima svega… A ti samo gledaš i gledaš… I rastu ti zazubice. Jer, džep ti je, dušo moja draga, umjesto pun, potpuno ispražnjen.
- Ali, što ti ustvari hoćeš? Nema ti više ni komunizma, nema više  ni partizana. Nema više ni ustaša ni četnika.
Slobodni smo ko ptice na grani!
 
***
         Šetam sama ulicama glavnoga grada svih Hrvata. Mirno i bezbrižno. A onda, kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna, trgnuh se i u trenu stadoh. Ukočena. Oko mene velike skupine policajaca … zaustavljaju ljude. Legitimiraju i popisuju...
- Što li je sad ovo!?- pitam se sva zbunjena i trljam oči. – Bit će da sam još uvijek malo mamurna od onog mog poslijepodnevnog spavanja. Ili možda nešto ipak nije u redu s mojim vidom? 
Okrećem se okolo. Vrti mi se u glavi. Kao da me je netko lupnuo mokrom krpom po licu.  Sve mi je kao u nekakvoj magli. Još iz susjedne dvorane dopire nešto kao: partizanke i partizani… Odjekuje buran pljesak. Ja još uvijek ništa ne shvaćam.
Kažu, slavi se Dan pobjede nad fašizmom. Okrećem se i lijevo i desno…        
- Ne, ne! Ovo ne može biti istina! Ovdje mi nešto ne štima. Ne odgovara vremenu.Ma ljudi moji, ovo nije moguće! Ma, čekajte! Mi smo u 21. stoljeću! Mi smo u EU i NATU!!! Doduše, Dan pobjede nad fašizmom slavi cijeli svijet, ali nije mi jasno odakle vam sada ovo… partizani i partizanke!???
       A oni slave li, slave… Sve partizan do partizana i partizanka do partizanke. Te se proslavljaju dani balkanske ljubavi, te se proslavlja zakukuljeni i zamumuljeni rođendan voljenog im i nikad prežaljenog vođe… Te nosi i prenosi štafeta… Pa se onda zajednički fešta i druži. Naravno, sve je to popraćeno i slikama velikog vođe, lijepim partizanskim kapama s petokrakama i partizanskim pjesmama.
Još samo nedostaje Kozaračko i Žikino kolo (to dolazi tek na kraju), pa da se sve ove silne usahle drugarice, od siline emocija i nabujale dragosti, u jednom trenu, nekakvom, ne daj Bože, magijom, vrate u svoju mladost pa im od svega toga silnoga uzbuđenja, ne skoči tlak i ne dobiju jadnice infarkt. Što bi onda mi jadni bez njihovih prikazanija i  muških čeličnih ruka koje su kalile i čelik? Tko bi onda skakutao po šumama i gorama? Tko bi nakon njih nosao i prenosao štafete? Tko bi onda ostao na prvoj liniji obrane antifašizma i borio se protiv domaćih fašista i fašističkih zmija?
A oni kršni, uspravni, dobro ugojeni, i još uvijek, unatoč prohujalom vremenu, spremni za prve borbene redove. I, naravno, na sve privilegije…     
I bilo je tu i pjesme, i vina, i kotlovine… Cupkalo se tu i uz partizanske taktove. Pet tisuća metuzalema i poneko dijete, slavilo je 122. rođendan čovjeka koji je već 34 godine duboko pod zemljom, čovjeka čiji ogromni grijesi još uvijek čekaju povijesni sud. Naravno kod nas. Jer, svijet je već davno rekao svoje.
Ali hvala dragom Bogu, završila se i ta prikazanija.
 Doduše, sve je bilo kao u njihova dobra stara vremena. A bila su to, kako oni kažu, lijepa vremena!
 “Drugarice partizanke i drugovi partizani”, odjekuje  i danas Lijepom našom. Sve od 'Dana balkanske ljubavi' i fešte na Bundeku, pa doDana pobjede nad fašizmom i Antifašističke lige. 
- Ali jest, istina je! Dajem vam časnu pionirsku riječ, bilo nam  je lijepo. Kakvu je samo uživanciju i privilegije imala tada naša omladina!? To živ čovjek danas ne može ni zamisliti! Sve je radila za voljenog vođu. Pa nije šala imati vođu, a uz to još i voljenog! Zato su sve i radili iz čiste i nepatvorene ljubavi… i obožavanja. I svi išli na „dobrotvorne“ radne akcije, i gradili pruge, i „bratstvo i jedinstvo“. Sve omladinac do omladinca. Pa su nosili i prenosili štafete. Sve do glavnog grada svih naroda i narodnosti. Možete li to vjerovati!?
„Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960.”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.
     Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. A ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka Udarnik” - tvrdi naša udarnička novinarka i nastavlja pričati svoju bajku.
Kakva divota! Ko prava pravcata djeca cvijeća. Sloboda i seks… što si rekao keks.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2013/06/resize_1308990233.jpg
A parade uz  Dan mladosti? To vam nije bilo nigdje na bijelom svijetu, Tite mi! Ovo što gledamo danas u Sjevernoj Koreji, sve vam  je to smijurija. Ma, nemate vi pojma!?
A na tribinama… borac do borca. I general do generala. Lijepi, nakićeni. Orden im svakom na junačkim grudima blista. Ali najljepši i najnakićeniji, naš obožavani Maršal, naša dika i ponos. Ponos svih naroda i narodnosti.
Pa tako i treba.! Treba ljude nagraditi za sva učinjena dobra i junačka djela… Ta sve što su činili, činili su iz čiste ljubavi i odanosti!
 
        E, pa dosta, dosta je više!!! Zar i danas, nakon toliko godina i nakon toliko žrtava, moramo sve to gledati? Zar moramo gledati kako s prvih stranica dnevnih listova vrišti i bode nam oči reportaža o tome kako se nekada „lepo živelo u Jugoslaviji“?
        Zamislite samo! Ali će vam za nešto takvo trebati doista bujna mašta. Jer su drugarice, tek izašle iz opanaka, nakon pješačenja po šumama i gorama,obvezatno, kako tvrdi vrla novinarka, nosile kostime Coco Chanel!!!??? Da pukneš od smijeha!
       Kakve li je bajkovite priče slušala, i po čijoj narudžbi  i naputku pisala, i od kojih li je  gazda, ova vrla novinarka dobila partijski zadatak? A uza sve te laži i obmane, još nam je servirala i stavila pod nos ,veliku fotografiju, „drage nam i obožavane“ i  nikad prežaljene Juge.
     Ali gle čuda: “Vraga je bilo dobro u Jugoslaviji. Nije bilo dobro, da je bilo dobro, ta se država ne bi raspala”, zijevajući i još uvijek bunovan, bubnu Milanović (odmah izbačeno iz večernjeg TV dnevnika).
   Ali vam i ja, kao autentičan suputnik svih zbivanja u tom „zemaljskom raju“, za kojim neki i dan danas žude i žaluju, a iz čijeg se začaranog kruga ne žele, zbog svog mentalnog sklopa, ni za milimetar pomaknuti, mogu ovu izjavu dotičnog gospodina potvrditi i ispričati sve po redu i sve potanko… kako je bilo i kako se živjelo.
Kako je bilo i kako se živjelo!? Pravo pitanje. U pravo vrijeme…
A što reći kako nam je bilo? Pa divota jedna!!! Život nam je bio prava bajka. To je tako nadahnuto i lijepo napisala ova najamna novinarska djelatnica. Čovjek nije mogao od tolike ljepote ni disati.
Živjelo se od prvog do petnaestog, a onda od petnaestog do prvog… I to od posuđenog do posuđenog. I od posuđenoga do vraćenog. Onoga davno prije posuđenog  novca.
Na odmor se išlo u sindikalna ljetovanja. Ako te i to moglo zapasti od rukovodećeg, niže rangiranog kadra. A ako si i tu izvisio, onda je na redu bilo tlačenje rodbine. Za što si, za svake slučaj, trebao imati petlje ili biti đon obraz.
Kola si kupovao od prijatelja. Naravno polovna. I to na kredit. Pa si uskoro prestao ići i na odmor, jer je trajala nestašica goriva. Pa nestašica ovoga, pa onoga. I nikad kraja.
             A naročito su lijepo živjeli i bili posebno tretirani oni koji su bili navodni unutrašnji neprijatelji… pa vjernici,  pa oni, pa ovi… A tek oni vanjski, hoću reći… ustaški emigranti!??? E ti su vam bili najprivilegiraniji. Njih je zato bilo potrebito eliminirati po kratkom postupku, kradomice. Da se Vlasi ne dosjete jadu.
A ove ovdje? Njih hitno ekspeditirati na ljetovanje. I to na ono najelitnije. U odmaralište s pet zvjezdica. Na  Golom otoku.
         Bože moj, Bože moj, kakva je tek tamo bila uživancija! Milina jedna. Sunce peče li peče, a ti se pržiš do mile volje. Temperatura četrdeset pet stupnjeva. Prava sauna. A uza sve to, ljetovanje je bilo neplaćeno, ali se boravak morao usklađivati s količinama porcija batina. I sve po zaslugama.
Nema što, bilo je lijepo i zabavno. Imao si najprije malo „zafrkancije i igre“. A igra se zvala: Uzmi, nosi, prenosi i vraćaj! Po cijeli bogovjetni dan. Onda ti, sve pjevajući, nosiš i premještaš kamenčine, pa opet premještaš i nosiš. Pa onda opet vraćaš. Pa nosiš… pa vraćaš… pa…
I tako sve ispočetka. S jednog mjesta na drugo. Onako iz čistog zadovoljstva i dosade. 
Ali ako usput dobiješ i koju porciju po leđima, umjesto porcije za ručak, nema veze. Bar će ti se, onako zgrčena zbog stalnog nošenja tereta, kičma ispraviti.
No, ni to nije sve! Slijede odlasci na termalno liječenje. I to u prirodnim izvorima hladne vode. Ali na sreću konzumenata, u posebnim i strogo čuvanim tajnim utvrdama. Za preodgoj i izlječenje pacijenata.
      Ipak najljepše je bilo, moram vam to priznati, u jednoj takvoj ustanovi u mom rodnom Mostaru. Ta je ustanova dobro poznata svima onima koji su živjeli u tom raju i osjetili njene blagodati. Zvala se Ćelovina.
Kako je dobila ime, zašto i u koje vrijeme, nije sada ni toliko važno. Važno je da je i ta odgojna i rekreativna ustanova imala svoje izvore termalne vode. Za izlječenje.
I tu voda hladna, osvježavajuća… Milina jedna. Hladna da hladnija ne može biti.
A kakvo je to tek bilo osvježenje, u vrijeme onih poznatih mostarskih  paklenih ljetnih vrućina, ne treba posebno ni naglašavati! Ali i tu je postojala jedna utvrđena procedura i redoslijed, pa i protekcija kod uvrštavanja u popis „privilegiranih“ klijenata za izlječenje.
       Najprije bi tamo sve konzumente, lijepo i s puno pažnje i strpljenja, odveli u jednu prostoriju na tretman i liječenje. Onda bi ih tu lijepo obradili. Najprije bi ih obrijali, a onda skinuli svu odjeću i obuću. Koju su ti važni klijenti donijeli sa sobom. 
      Ta, treba paziti, ljudi moji dragi, da se sve to ne uprlja i da ne ostanu svježi tragovi od tretmana, koje su drugovi i drugarice, nemilice dijelili konzumentima!  Pa se onda sve to mora i dobro prozračiti i dezinficirati. Ne daj, Bože, kakve boleštine! Mogli bi se onda i svi ostali korisnici usluga zaraziti. A nakon sveobuhvatne obrade i priprema, pacijenta je trebalo hitno  otpremiti i u  jednu posebnu prostoriju… na poseban tretman.
Uvale te tamo lijepo, tako su mi pričali, sve do ramena u tu hladnu vodu, pa ako izađeš čitav i normalan, tretman je uspio.
Takav tretmanu za izlječenje, nije mimoilazio ni žensku čeljad, pa bi, nakon izlaska i završetka svih takvih tretmana, ubrzo sve završavale na onome svijetu. Izliječene… Zauvijek.
Liječenje uspješno, a pacijent preminuo.
Milina jedna. Što reći? Pravi mali raj. A tek buđenje…? Pa taktovi i riječi glazbe, pa zajedničko pjevanje… Kakve su to bile milozvučne i pune topline melodije!? Krugoval pušten do daske… A žene poredane jedna iza druge, nakon prozivke marširaju i pjevaju.
- Jače pevaj, jače! Bando izdajnička!!! – urliču osloboditelji.
***
***
         Ali, danas ipak ne želim razmišljati o takvim stvarima. Danas se želim radovati. Jer, danas je dan za slavlje i veselje. Dan za sjećanja.  Sjećanja za sva vremena. Dan kojega se svi mi Hrvati u Hrvatskoj, u Herceg-Bosni i diljem svijeta, sjećamo s ponosom.
30. svibnja. Hrvatska samostalna. I priznata od cijeloga svijeta.
Konačno. Srce mi je puno. Prepuno. Gledam… na ulicama veselje. Sve krcato. Radost na licima. Ushit. Mnogi su i u suzama. Radosnicama.
Konačno Hrvatska! Konačno Hrvatska država… pa još i država Hrvata. Po našoj mjeri i želji.  I unatoč svima, unatoč svemu i svačemu, imamo Hrvatsku! Dišemo slobodno. Hrvatski. U slobodnoj i Lijepoj našoj. U zemlji Hrvatskoj i u zemlji Hrvata… I slavimo
DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE
            „Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo!!!“ ─ kliče hrvatski narod. Odjekuju gromoglasni pokliči cijelom Hrvatskom. Na sve strane trobojnice, pjesma i skandiranje.
         ─ E-eee, da je sada moj stari živ!? Tko bi od njega bio sretniji???
Eh, da je živ, da je sada živ moj stari otac, o kako bi samo pustio grlo, pa slobodno  i gromoglasno, da ga svi čuju, zapjevao Lijepu našu!
─ Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo…!!! ─ kliču svi.
Kliču prvom hrvatskom predsjedniku,
slobodne i samostalne Hrvatske,
Franji Tuđmanu.
       ─ Franjo!!! Franjo!!! ─ kliče hrvatski narod. I kliče cijela Hrvatska…
***
A danas??? Danas… Još uvijek nije sve uništeno, pokradeno i rasprodano.
Još uvijek imamo hrvatsko srce.
Još uvijek imamo hrvatski san.
San o slobodnoj Hrvatskoj. San koji nam nitko, i nikada više, uništiti i srušiti ne će.
Dovoljno za još jedan novi početak… I za cijeli život.
A dok je SRCA i SNOVA, bit će i HRVATSKE.
 
„Dok dišem moja domovina je naša jedina Hrvatska. Ma koliko siromašna, ma koliko korumpirana. Hrvatska nije ono što se troši kao proizvod iz samoposluživanja, nego sistem koji se gradi. To je naš prostor za življenje, pa i za plakanje. Ali od priznanja pa nadalje,to je naše i jedino utočište gdje većina ipak želimo isto.
MIR I DOBRO SVIMA.
Vjerujem u naše mlade, u našu djecu. jer smo im pokazali koliko ih volimo, dajući im sve što imamo. Dali smo im i ljubav, i znanje, i vjeru u sebe. I slobodnu DOMOVINU. A mnogi naši branitelji dali su i svoj život.
Više od toga nitko ne može niti žrtvovati, niti dati!“
(komentar čitatelja iz jednog dnevnog lista)
 

Vera Primorac

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Četvrtak, 20/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 742 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević