Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Biti političar je čar i žar

 
 
Ako po anketama godinama Hrvatska ide u krivom smjeru, zašto ne bi na izborima vlastnici i političari izabrali taj narod da bismo konačno krenuli u pravom smjeru?
Ako jebeneficirani radni staž za zetovske autobusere, tada mora biti i za penzijunirce.
Baš smo duhovit narod – vrijeđamo one koje smo izabrali.
Bački Hrvati i Bunjevci divane hrvatski, a psuju po srpskom.
Bilo bi pametno kad bi se tko stručan usudio na mostu montirati živi zid.
http://arhiva.dalje.com/slike/slike_3/r1/g2015/m06/x30395336564515527_5.jpg
Biti političar je čar i žar.
Bit će bolje kada domoljubi budu rasli i na Mostu.
Božo je najnapredniji jer nije za dogovor, već za konsenzus.
Dačić nije Đačić ni Đapić, a najbolje mu stoji kad – sjedi.
Dirljivo je što u Saboru složno brani svaki svoje.
Dobro nam je bilo dok je bilo, dok nije došao ovaj okej.
 
Europu bi više fascinirao Grbin nego što je Ingrid.
Hrvatski političari neće složno, oni bi zajedno ili čoporativno.
Iako ih napada svaki vrag, političarima se ipak isplati.
Imali smo razna državna ustrojstva, ali nam još fali –  anarhija.
Imamo li više politikanata ili politikazera?
Ipak je demokracija korisna, jer su šutljivi konačno zinuli.
Je li prisega važeća kad ateist prisegne „Tako mi Bog pomogao“.
 
Je li Alija jalija ili je delija?
Jesu li izbori rješenje za nekoga ili razrješenje nekoga?
Kad predsjenica spomene periferiju, hrabre žene si počnu umišljati.
Kad će nam konačno svanuti  stranka zvana „Zora“?
Kad Šešelj konačno rodi kako li će izgledati mali Šešeljko.
Kad Vulin ne će, neka nam barem  u Zagreb pošalju dragog nam gosta Šešelja.
Karamarku je trebalo dati unutarnje, a Zoranu vanjske poslove i – kvit posla.
 
Kažu da među zastupnicima ima i običnih stupova.
Komunjare su Božić proslavili 1. maja.
Marko trg bi trebalo proširiti radi nasušnih potreba naših građana i seljaka.
Najdemokratskiji izbori bili su još 8. marta.
Nakon oslobođenja sloboda, a nakon obrambenog rata obranaški mir.
Nakon što je Šešalj odavno kontaminiran, još uvijek je kronično gravidan.
Ne dižite tenzije, već penzije.
Neki se bore samo „Za bolju Hrvatsku“,  ali im neki ne daju.
 

Martin Jakšić

Ima nas ima, bilo nas je, ima nas i bit će nas

 
 
A? ŠTO KAŽETE? JE L' BILO DOBRO!? KAKO SE OSJEĆATE DAN POSLIJE – NAKON NAJVEĆEG NARODNOG SKUPA U HRVATSKOJ IKAD? KAD STE POSLJEDNJI PUT NA JEDNOM MJESTU U GLAVNOM GRADU SVIH HRVATA VIDJELI POLA MILIJUNA LJUDI? Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo. Što reći osim NEOPISIVO, VELIČANSTVENO... I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
https://i0.wp.com/tuzlanski.ba/wp-content/uploads/2018/07/raketa-marko.jpg?resize=587%2C298&ssl=1
Ivan Rakitić i Marko Perković Thompson
 
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom. Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje športske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge športske rekvizite, pjevali... I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku. Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.
 
I nikako ne zaboravimo: S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!
 
Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru. Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima. Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom, ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje. NEOPISIVO... riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
 
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža. Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve. Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma. Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo. HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS! Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.
 

Zlatko Pinter

Izvadci iz informativnih razgovora Udbe s poznatim svećenikom-mučenikom

 
 
O svećeniku Draganoviću doista je teško složiti cjelovit i razuman sud na osnovi informativnih razgovora koje je s njime obavila jugoslavenska sigurnosna služba (tada se zvala UDBA). O tome nam je materijale dao vrijedni povjesničar Miroslav Akmadža u djelu "Krunoslav Draganović, iskazi komunističkim istražiteljima", Zagreb, 2010. To je kao da na osnovi nekoliko deformiranih koščica nastojite rekonstruirati nepoznatu vrstu dinosaura, jalov zadatak, ali ipak materijala za portret povijesne osobe i vremena ima, jer i istražitelji svojim pitanjima puno nagovješćuju, dok im umni ispitanik i zatočnik daje neupotrebljive informacije i zanimljive detalje koji nam otvaraju biće Crkve u Hrvata, osobito iseljene Hrvatske.
http://verbum.hr/images/artikli/velike/5712.jpg
Je li UDBA njega uhvatila jer je pripremao knjigu o Bleiburgu kao udarac kiklopskom jednoumlju i partizanskoj mitomaniji, ili je nimalo naivni Draganović dao jednom imotskom mutikaši i dvojici bošnjačkih trgovaca da ga "nasamare", jer je znao da ga Jugovići namjeravaju likvidirati, pa da će biti jugoslavenskim službama vruć kesten u odnosima s Vatikanom i Zapadom u vrijeme kada režim nakon pada Rankovića (aparatčika Brozovog) nastoji sebe prikazati u liberalnom ruhu kao socijalizam sa ljudskim licem? Kao Jona u utrobi kita!
 
Materijali o Bleiburgu su unaprijed spremljeni na sigurno kod svećenika Vilima Cecelje, prijatelja Draganovićevog. Draganović je rođen u Brčkome 1903. godine. Očeva obitelj seljaka napoličara, majčini Ličani Franići imali su dva istaknuta strica, generala Filipa Franića, carskog ruskog namjesnika Port Arthura, te prof. Dragutina. Otac je učitelj i revni pripadnik stranke Hrvatske narodne zajednice Nikole Mandića. Osnovna škola u Travniku, realna gimnazija u Sarajevu, s Politehnike u Beču prebacuje se na Bogoslovni fakultet. Doktorirao na Gregoriani djelom "Massenubertritte von Katholiken zur serbischen herrachaft", tj. o masovnom prijelazu katolika na pravoslavlje u BiH, osobito u Zapadnoj Bosni. Preveo nam je ovo dragocjeno djelo don Mijo Bosankić, nekada rektor Sjemeništa u Dubrovniku.
 
U Sarajevskoj nadbiskupiji (1935.-1940.) vjeroučitelj, nadbiskupijski tajnik, ravnatelj kancelarije i prisjednik Duhovnog stola. Prelazi 1940. na Bogoslovni fakultet u Zagrebu kao docent, od 1942. redovni profesor. U godinama 1942./43. uređuje časopis "Croatia sacra", od 1941. član ravnateljstva za kolonizaciju, te u Srbiji i Makedoniji pomaže povrat Hrvata u domovinu. Godine 1943. pri Svetoj Stolici pomaže Hrvate u Italiji, mahom ratne zarobljenike i izbjeglice. Proširuje djelovanje na Austriju, uspostavlaj kontakte s Angloamerikancima, te pomaže prebacivanju naših izbjeglica u Južnu Ameriku i drugdje. Od 1953. do 1957. radi u Zavodu sv. Jeronima, od 1963. do uhićenja 1967. istražuje bečke arhive u svezi Bleiburga. Pritom izdaje crkvena djela (shematizam npr.), povijesne rasprave o BiH, te jedan solidan njemački rječnik.
 
Od uhićenja u jesen 1967. pa do smrti 5. srpnja 1983. živi u SFRJ, gdje na sarajevskoj Bogosloviji predaje Crkvenu povijest. Zanimljivo je da je osim u Rimu i Beču boravio u Carigradu i Parizu, njegovo poliglotstvo i silna energija, velika socijalna inteligencija i neustrašivost naveli su pojedine neozbiljne srbijanske šovene da Draganovića nazovu Jamesom Bondom u mantiji i prišiju mu u svojoj fantazmagoriji spas Pavelića i zloglasnih nacista Eichmanna i Mengelea. Čak je i čuveni antifašist Simon Wiesenthal nasjeo srbijanskim lažima i ušao u oštri sukob sa dr. Draganovićem, pri čemu nije podnio nikakve dokaze, te je čak i antihrvatska UDBA upozorila jugoslavenskog "ambasadora" u Beču da ne nasjeda na priče, te na sumnjive motive sa kojima Wiesenthal nastupa (M. Akmadža, str. 75.). O groznoj atmosferi u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči prijetnja učitelja Ikovića Draganoviću pred punom zbornicom: "lako ćemo za hrvatsko pitanje (1936., op. T.T.): Nama treba nekoliko Puniša Račića i ono je riješeno. Ban Velja Popović (Drinske banovine, op. T.T.) zataškao je aferu, Iković nje ni opomenut (str. 83.).
 
Humanitarac odan čovjeku u nevolji, ali i političar više računice Draganović je pomagao i spašavao ljude bez obzira na političku opredjelbu, vjeru i naciju. Komunistici Anki Berus (kasnije ministrici u socijalističkoj Jugoslaviji) i njenoj obitelji je pomogao da dođu iz Maribora u Hrvatsku, iako je znao za ideološku pripadnost crvenima. Bio je i član komisije za prelaske na katoličku vjeru, ističe da je više od 200.000 katolika u vrijeme Kraljevine Jugoslavije radi karijere prešlo na pravoslavlje, koje je protežirano toliko da je čak i na Visu podignuta pravoslavna crkva. Ozbiljni skubi s vojskovođom ustaškim Slavkom Kvaternikom i samim poglavnikom Pavelićem opisani su od str. 89. do str. 91., lukavi Draganović je sačuvao Kvaternikovo pismo u kojem traži (S.K.) od dr. Draganovića da otkaže suradnju na Sveučilištu i prijeti mu životom, tj.prijekim sudom.
 
Pavelić nije imao povjerenja u Crkvu, nadbiskupa Stepinca posebno; kad je došlo do prisege hrvatske Vlade Pavelić se prisegnuo pred svećenikom Ceceljem, jer Stepinac mu je kao i Draganović otvoreno spočitao terorističke metode upravljanja državom, iako se Pavelić vadio da nema kontrolu nad svima na terenu, pače se i pribojavao ponekih među ustašama (str. 198.). Na stranici 97. navodi Stepinčeve veze sa saveznicima preko Vatikana, te želju njemačkoga generala Glaisea Horstenaua da ga se abolira. Draganović je u kontaktu s veleposlanikom engleskim lordom  Osbornom i Hughom Montgomeryjem, nećakom slavnog generala Bernarda. Pomaže naš svećenik više od 80.000 interniranih, većinom komunista, među kojima su i mnogi neprijatelji Hrvatske i ne Hrvati; ostao je cijeli život srdačan s kapetanom Nikšom Sekulovićem iz Herceg Novog, ne znam je li se osjećao kao Crnogorac ili Srbin rečeni kapetan. Na takve djelatnosti proustaški HOP ga je optužio da osobno zarađuje na prodaji bijelog roblja, što su naši neuki izbjeglice shvatili kao trgovinu ženskim bijelim rubljem, a jugovićki Vjesnik u srijedu opet je objavio (zakašnjelo više od desetljeća) senzacionalistički kao vijest da prof. Draganovć otprema karavane hrvatskih djevojaka u javne kuće Sirije i Libanona... sapientis sat (str. 107.). Naravno Vjesnik je to objavio 1962. kad dr. Draganović započinje u bečkim arhivima proučavati razmjere smaknuća bleiburškoga.
 
Na stranici 123. Draganović ističe da je Crkva ostala jedina koja se nije (još, op. T.T.) pokušala nagoditi sa zemljama "progresivne demokracije" (čitaj komunizma, op. T.T.), te je primala nebrojene udarce, a rekompenzacije za to svoje držanje nije imala ni sa koje strane, najmanje od strane SAD-a kojima je vodstvo države u rukama  protestanata-framasuna-Židova. Nagodbe sa komunističkim državama držao je dr. Draganović štetnim i nikakvim, osobito biskupa Josipa Ujčića sa SFRJ. Stepinac je smatrao ako dođu komunisti stradat će kler i inteligencija, ali ostat će narod (str. 141.). Zanimljivo je obrazlaganje na str. 143. zašto Vatikan nije priznao NDH. Kada je Vatikan imenovao biskupe u Hrvatskoj Petra Čulu (Mostar 1942., op. T.T.) i dr. Janka Šimraka nije pitao za to Pavelića! Biskup mostarski Petar Čule je propatio i od Pavelića i od komunista! Sjećanja na Vjekoslava Vrančića, Milana Gorkića (Josip Čižinski, generalni sekretar KPJ 1936., volio je pisca Maksima Gorkoga - odatle prezime Gorkić, op. T.T.), Stijepa Perića iz Broca kod Stona, neprijatelja talijanske okupacije, Pavelić ga vraća kao ministra u studenom 1943., ali na pritisak Nijemaca ga smjenjuje 1944.; ta sjećanja pokazuju da su se te osobe međusobno poznavale i nekad drugovale (str. 152.). Vrlo rano je počeo Draganović raditi na prihvatu izbjeglica iz Hrvatske i pokušao je vršiti vezu Vatikana sa Haroldom Alexanderom, šefom britanskih snaga, jer se pribojavao da će vojska i civili biti izručeni partizanima; nažalost vrijeme mu je uskoro dalo za pravo!
 
O karakteru Josipa Broza svjedoči njegova šala kada se s beogradskim biskupom Ujčićem našao i kazao da je on raskrstio s Moskvom i da je sad red na njima da raskrste sa Rimom. Biskup Šimrak je strahovito iznuren u zatvoru 1945. Pomilovan od smrtne kazne i oslobođen optužbi, tvrdio je da su ga boljševici otrovali. Umro je mjesec dana po "puštanju na slobodu". Draganović smatra da je u ratu i poraću stradalo više od 400 svećenika u Hrvatskoj, od čega su četnici pobili 20 - 25., Nijemci, ustaše i Talijani 5 - 7, znači partizani između 370 i  380!
 
Zadni jači napad na Crkvu je 1952. godine kada je organiziran fizički napadaj na biskupe dubrovačkog, subotičkog i banjolučkog. Batinani i pljuvani, osobito je banjolučki biskup ozlijeđen, te se nije nikad oporavio. Ne bih trebao ulaziti u unutarnje stvari Crkve, ali Draganović nema simpatija za kardinala Šepera (možda i radi "zabavljanja" istražitelja sporednostima?), ističe jedinstvenost slovenskih svećenika u Rimu (oko biskupa Antuna Prešerna), nezadovoljstvo domaćega klera stranim podrijetlom mnogih biskupa (npr. njemačkim), nezadovoljstvo djelovanjem ekonoma crkvenoga Rudolfa Pukljaka, koji da voli novac i da zagrebačka nadbiskupija nikako nema sreće u odabiru ekonoma (str. 215.). Na str 251. govori o teološkim i osobnim antagonizmima Frane Franića nadbiskupa splitskoga, kojega dr. Draganović izrazito voli i nadbiskupa Šepera koji se čudio kako mu isti Franić vječito oponira. Franić je bio jako solidan teolog, i nije volio popuštati, iako blag i pitom čovjek. Nije nam dr. Krunoslav Draganović puno rekao, ali je puno učinio za nas koji živimo u današnjici.
Vječna mu hvala!
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 986 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević