Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Kao i ja, Bogdan Malešević kao književnik suprotstavlja se novim vladarima svijeta, koji ne dozvoljavaju da čovjek bude Sin Božji

 
 
Izlaganje na predstavljanju Sabranih djela književnika Bogdana Maleševića i Zagrebu, 20. svibnja 2014. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5.
Na kraju ovog mog izlaganja pročitat ću Vam ulomak iz moje nove knjige "U zrcalu ljudskih duša" koju pripremam u kojoj pišem kako se moja životna borba održavala u ljudskim dušama. Evo kako me je opisao i vidio Bogdan Malešević jer naša borba bila je vrlo slična. Ono što sam ja izražavao u svojim knjigama kao politolog i političar Bogdan je još snažnije  jasnije izražavao svojim umjetničkim jezikom u svojim sjajnim knjigama u kojima kao vizionar istovremeno govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ne kao odjeljenim vremenima nego kao vječnosti koja stalno traje. Evo dijela Bogdanovog opisa naše zajedničke borbe za duhovnost i vrlo slične ciljeve.
http://croatia.ch/tjedan/images/bogdan2.jpg
 
Političaru treba duhovna snaga
 
Izvodi iz dnevnika hrvatskog katoličkog književnika Bogdana Maleševića
„Da je Bog želio zajednički nastup dra Tomca i mene, pokazao je i jednim znakom: dr. Tomac je u Narodnoj knjižnici Pleternice, na poziv prof. Franje Novaka gostovao tjedan dana prije mene. Naša svjedočenja su se počela ispreplitati, kao znak jednog duhovnog susretanja intelektualaca hrvatskog naroda. Povod tome bijaše gostovanje dra Tomca u TV emisiji novinara Tihomira Dujmovića, gdje je on demaskirao sramni odnos bruxelleske elite prema hrvatskom narodu i državi. No, pokazalo se, da bi on to mogao razumjeti, bilo je potrebno da progleda duhovnim očima, bilo je potrebno da se iza karakternog političara javi i duhovna snaga. To se zbilo dru Tomcu, o čemu svjedoče njegove dvije posljednje knjige, Predsjednik protiv predsjednika i Ponoćne misli.
 
I jedna i druga su predstavljene u Pleternici. A potom, tjedan dana kasnije, i moj roman "Dva svjedoka". Kao da te tri knjige korespondiraju, a one doista korespondiraju. Lapidarno je rekao dr. Tomac: "Bogdan je umjetnički izrazio u romanu "Dva svjedoka", ono što sam ja kao političar na svoj način izrazio u Predsjednik protiv predsjednika" i "Ponoćnim mislima".
 
Predstavljajući dra Tomca u Matici hrvatskoj, kao promotora moga romana "Dva svjedoka", pročitao sam već citirana dva odlomka iz knjige Predsjednik protiv predsjednika. Onaj tko je dublje ušao u svijet romana, naslutit će da se u komparaciji, psihološkoj i metafizičkoj, Prvog i Drugog predsjednika Kroacije ustvari krije jedna globalna shema dvije vrste ljudi, koji biraju stranu, lijevu ili desnu, gubitničku ili pobjedničku, ne samo u politici, nego i u sferama kulture, religije, Crkve, ekonomije, svih aspekata društvenog života. Tako da bi "ne" Uniji iz Bruxellesa automatski povlačilo biranje "gubitničke strane", makar se radilo o dobitku u Vječnosti.
http://www.ri-exlibris.hr/media/knjige/0/017651.jpghttp://www.knjigolov.hr/slike/slika9761).jpg
U svojem romanu "Dva svjedoka", opisujem više takvih lica (makar samo pozadinski), koji ne umiju biti gubitnici, radilo se o pjesniku, ambasadoru, novinaru, ili osobi koja je pozvana u ekumenski institut u Rimu... Ima mnogo ljudi koji ne misle sebe i svoje poslanje, nego svoju poziciju, pa i unutar crkve, u molitvenim zajednicama, u katoličkim medijima... Tako mi je bilo stalo da u liku romana, Dimitriju, književniku, pokažem osobit tip "esencijalista", koji priznaje samo ono što je u njemu, esenciju, a ne zna misliti dobitno", kako u društvu, tako unutar crkve. Dakle, kao što meni vele "katolici" da sam "osobenjak" to bi se moglo reći i za Dimitrija. Radi se dakle o jednom imanentnom, duboko unutarnjem stavu prema realnosti današnjeg "doba krivokletnika", gdje je moderno, "in", biti – Judom. Mislim da u ovom slučaju trebam samo s audio zapisa skinuti govor dra Zdravka Tomca na prezentaciji u zagrebačkoj Matici hrvatskoj, 11. svibnja 2006.“
 
Izlaganje Zdravka Tomca o romanu "Dva svjedoka"
 
"Dopustite da izrazim svoje veliko zadovoljstvo što mi je ukazana čast da kažem  nekoliko riječi o sjajnom romanu "Dva Svjedoka" kolege Bogdana Maleševića. Mislim da se radi o izuzetnom djelu, kakvog u zadnje vrijeme nismo imali prilike čitati u Hrvatskoj. Možda uopće nismo imali prilike u Hrvatskoj čitati takav roman, u kome se miješa sadašnjost, prošlost i budućnost, u kojem se istovremeno govori o realnosti hrvatskoj, balkanskoj, europskoj i svjetskoj, ali isto tako se kroz misterije, na jedan mističan način, govori o tome što će se dogoditi s ovim čovječanstvom i svima nama.
 
Ja nisam književni kritičar, ovdje mogu govoriti kao intelektualac koji je pročitao mnogo knjiga, i moram reći da je ovo bila jedna od onih koju sam čitao s najviše strasti, najviše zadovoljstva, da me duboko potresla. Glavni lik djela je Dimitrije, vjerojatno autor, hrvatski književnik koji doživjevši progon u vlastitoj domovini Hrvatskoj, radi odlučnog 'ne' Uniji, odnosno ideji Bruxellesa i globalizacije, krenuo je suprotnim smjerom od službene politike svoje zemlje, koja je željela Zapad, a on je pošao u dubinu Balkana, duboko, u podzemlje, krenuo je u Pravoslavlje, u Grčku, Istambul, i do legitimnog duhovnog pastira Carigradskog patrijarha. Na tom putu miješaju se prošlost, sadašnjost i budućnost, stvarnost i jedna sjajna fikcija, autor govori o posljednjim vremenima, o tome kako je Zvijer, a to je taj personalizirani globalizam, ubila i Papu, i Carigradskog patrijarha.
 
Kako je Zvijer zavladala svijetom, i kako progoni, a to se u romanu sjajno opisuje, katolike, kršćane, duhovne ljude, sve one koji se suprotstavljaju jednoobraznosti Zla i njihovoj vlasti. Kaže autor: Orao ne leti zato jer ima krila, nego jer ima Zvijezdu u svojem srcu. I autor ustvari pokušava ovu zbilju, i u Hrvatskoj i na Balkanu, u Europi, svijetu, gledati s pozicija Orla koji visoko leti, jer Orao vidi Cjelinu. A Istina je u Cjelini, i autor nam daje sjajnu viziju onoga što nam prijeti, što će se događati. Na kraju knjige, on kaže da svaki čovjek treba tražiti svoju Zvijezdu, i knjiga završava sugestijom: "Idemo van – da gledamo zvijezde." Zvijezde u duši čovjeka, on misli da je spas čovječanstva u duši čovjeka, u duhovnosti čovjeka, i u otporu vladavini Zvijeri hedonizma i globalizma.
Mislim da je knjiga s velikom umjetničkom snagom razobličila globalizam, i sve ono što nas muči. Autor ustvari, na umjetnički način, opisuje istu zbilju ateističko-hedonističkog svijeta, slično koju ja u svojoj knjizi kao politolog, i političar analiziram i opisujem. Autor smatra da se ljudi mogu ujediniti u Isusu, a ne protiv Isusa. I zato je ideja njegove knjige ekumenizam, da se Katolička i Pravoslavne crkve ujedine u Isusu, te da na taj način počnu stvarati jedno novo jedinstvo, nasuprot jedinstvu masona, Zvijeri, krupnog kapitala, globalizma, tajnih službi, koje čovjeka žele pretvoriti u jednu malu ciglicu: bespomoćno biće.
 
Svaki od nas, Bogdan Malešević kao književnik, a ja kao politolog, suprotstavljamo se novim vladarima svijeta, koji ne dozvoljavaju da čovjek bude Sin Božji. Ja sam u svojoj knjizi "Ponoćne misli" napisao da će kršćani uskoro morati ponovo bježati u katakombe, kao što su bježali u Starom Rimu. Malešević u svom romanu "Dva svjedoka" u svojoj umjetničkoj mašti taj progon sjajno opisuje.
 
I jedan i drugi svaki na svoj način pokazujemo kako "Zvijer", osim što ne dopušta čovjeku da bude sin Božji (posinovljeno dijete Božje), ne dopušta ni da bude sin svojeg oca i majke. Žele ukinuti čovjeku emocionalnu i svaku povezanost sa svojim precima, sa svojim krajem, narodom. Prema tome, umjesto konkretnog čovjeka, osobnosti, oni žele stvoriti apstraktnog pojedinca koji je malena, nemoćna ciglica tih velikih globalnih sistema. Njima treba poslušan potrošač, zato ga čine ovisnikom ne samo drogama nego i mas medijima stvarajući virtualni svijet dobrovoljnih robova.
 
Kao vrhunac slobode nameću lažnu slobodu kao prava na ostvarivanje najnižih i najjadnijih strasti i poriva čovjeka. I sad, takvom jednom modelu društva suprotstavlja se autor svojom vizijom, i to na jedan zanimljiv, sjajan način. Čestitam što je to uspio vrlo jasno izraziti. Doduše, knjiga je pesimistička, završava progonom kršćana, ubojstvom Pape i Patrijarha, stvara se Nad-država, Unija, oni koji to ne prihvaćaju se progone kao u nekim noćnim morama. Stvara se Piramida nove moći koja je apokaliptička Zvijer, koja je konačno pobijedila duhovnost u čovjeku.
 
I zadnje, knjiga je sjajna jer pokazuje prilike u Hrvatskoj na umjetnički način. Pokazuje zašto i kako je srušen mit o Prvom hrvatskom predsjedniku. Kako je i zašto srušen mit o Domovinskom ratu. Kako smo došli u ovu situaciju, u kojoj se sada nalazi Hrvatska, da je jedan dio naših ljudi, ne govorim o dijelu hrvatskih elita, političkih, medijskih i drugih, prihvatio, i to provodi, da je i ova Hrvatska utemeljena na zločinu, da je ova Hrvatska ustvari nastala kroz zločinački pothvat i zločinačku organizaciju.
 
U tom smislu, autor vrlo fino opisuje na koji se način ruši mit o Prvom hrvatskom predsjedniku, i zašto, a isto tako sjajno opisuje koja je uloga Drugog hrvatskog predsjednika, i onih koji ga podržavaju u rušenju toga mita o Prvom hrvatskom predsjedniku, i ja bih rekao u diskreditiranju svega onoga što je u Domovinskom ratu napravljeno. Zato ova knjiga ne će biti medijski podržana, neće biti popularizirana, dapače, ali je upravo tu njena vrijednost. Mediji su u Hrvatskoj zatvoreni, u funkciji su rušenja Hrvatske kao nacionalne države, u funkciji obezvređivanja vjere i Crkve, kaže autor u knjizi. Žele srušiti Crkvu, moramo je srušiti, moramo je obezvrijediti, vele oni, i s obzirom da živimo u takvom svijetu, mediji, kako kaže autor, osim par listova čiji su urednici u Haagu, ili optuženi iz Haaga, provode tu jednu politiku ispiranja  mozga hrvatskom narodu. I u tom smislu, mislim da trebamo svi zahvaliti autoru, što je napisao tako sjajnu knjigu, a svi mi, bez obzira koliko smo u manjini, trebamo je preporučiti svojim prijateljima, neka je čitaju, jer izgleda da ovoj manjini hrvatskoj, koja se suprotstavlja toj globalnoj politici, koja želi rušiti Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, – ostaje još jedina mogućnost da piše knjige. Iako knjige ne čita puno ljudi, kada je nešto napisano, kada se zna da je to napisano, i kada je jasno dana jedna vizija kako se tome suprotstaviti – onda će se to ipak postepeno širiti.
 
Evo, kolega Bogdane, stvarno iz srca govorim, dugo vremena nisam pročitao nešto što me toliko fasciniralo, što mi je toliko pokazalo da ne smijemo šutjeti, da moramo pisati, da moramo tražiti izlaz iz ove situacije. Hvala lijepo!"
Zaorio se pljesak.
 
Poslije kraće šutnje, odgovorio sam spontano: "Hvala doktore Tomac, iz jednog dubljeg razloga. Za jedan kontinuitet od devedesetih godina do danas, hvala za Božji zahvat u vašoj duši, vi ste nekoć bili u Komunističkoj partiji, pokazali ste da oni koji bijahu s one strane pretekoše danas mnoge, mnoge koji rade u "katoličkim" medijima, a nisu večeras ovdje. Hvala na svemu, a predstoji da nastavimo veliko djelo uz neprocjenjive žrtve, trošenje, jer sve što radimo radimo za Isusa Krista. Hvala velika. Evo idemo dalje..."
 
Nadam se da će današnja promocija Bogdanovih knjiga biti nastavak naše suradnje i da ćemo u ovim presudnim sudbinskim danima za budućnost Kroacije opet zajedno djelovati svaki na svoj način jer moralna kriza je izvor svih ostalih kriza jer je gubljenje duhovnosti i odustajanje od deset zapovjedi Božjih najveći problem. Zato je borba za duše, za duhovnost, za smisao je najbolja borba za rješavanje gospodarske i svake druge krize. Zahvaljujem  Bogdanu na sjajnim knjigama i još jedanput čestitam a Vama preporučujem da ih čitate iako se radi o vrlo debelim knjigama i opsežnim neće vam biti žao što ćete provesti mnoge sate čitajući ono što je Bogdan napisao.
 
(Svršetak)

 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa sveto, pa ni život Aleksandre Zec

 
 
Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava 'Aleksandra Zec' autora Olivera Frljića. Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti.
http://www.b92.net/news/pics/2013/10/18/24748570452612cef4ee4a647739347_640x437.jpg
Oliver Frljić
 
Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?
 
Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi 'Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku'.
 
Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.
 
Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.

Protiv manipuliranja
 
Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.
http://www.sbplus.hr/_Data/Slike/132_2012052792625247.jpg
Sjećanje na poginulu djecu u Slavonskom Brodu od strane srpskog agresora
 
Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?
 
Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika. Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto.
 

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, Hrvatski tjednik

Biskupu Uziniću bilo bi bolje da nije govorio o onome što nedovoljno poznaje

 
 
Povodom 69. godišnjicu bleiburške tragedije u subotu 17. svibnja 2014. je na Bleiburškom polju održan spomen na žrtve ove tragedije. Organizator je bio Počasni bleiburški vod, a suorganizator u liturgijskom dijelu u ime Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH Ured za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz nazočnost mnoštva vjernika i nekoliko prigodnih govora Spomen je održan pod pokroviteljstvom desetak hrvatskih županija, jer je vladajuća lijevo-liberalna koalicija ovom Spomenu uskratila pokroviteljstvo Sabora. Euharistiju je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u zajedništvu s ravnateljem Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu fra Josipom Bebićem i asistenciju više svećenika. Pjevao je katedralni zbor sv. Duje iz Split pod ravnanjem don Šime Marovića uz oguljašku pratnju s. Mirte Skopljanac-Mačine, ministrirali su ministranti Hrvatske katoličke misije Ljubljana pod vodstvom svog dušobrižnika Marka Prpe.Molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti izrekao je imam iz Gunje Idriz ef. Bešić.
http://croatia.org/crown/content_images/2011/demovic/dubrovacki_misal_biskup_uznic_pavica_sundrica800.jpg
Biskup Mate Uzinić
 
Pozdravne govore su uputili: u ime pokrovitelja, župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja; u ime hrvatskog naroda iz BiH, predsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović; zastupnica u austrijskom saveznom parlamentu u Beču i predsjednica udruge prognanih Volksdeutscher-a u Austriji gđa. Anneliese Kitzmüler i predstavnik PBV-a, glasnogovornik Ante Kutleša. Na početku svoje propovijedi dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić je podsjetio da se svibanj 1945. godine u svjetskoj povijesti pamti po završetku Drugog svjetskog rata u Europi, a u „Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije…“1
 
Prema njemu Republika Hrvatska se nalazi u dramatičnoj krizi koja svoje korijene ima ne samo u korupciji, kriminalu, nesnalaženju i nespretnosti, nego i u neprevladanim ideološkim sukobima iz prošlosti, dvjema povijesnim istinama, Bleiburgu i Jasenovcu kao simbolima stradanja.„I zapravo, ključni problem je to“, kaže msgr. Uzinić, „što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuje primjer Vukovara i Knina.“ Bez  objektivnog odnosa prema vlastitoj prošlosti „nemoguće je imati ispravan stav prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastavit ćemo se i dalje dijeliti i, ovisno o stranama na kojima se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove.“ Ponovo ćemo se zatvoriti u sebične interese, „udbaške ili ustaške, svejedno“, što će nam, naravno, škoditi.
 
Do objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti možemo doći ako budemo sposobni „vidjeti ne samo 'svoje' žrtve' i 'tuđe' zločine, nego i 'svoje' zločine i 'tuđe' žrtve.“ Rješenje situacije u kojoj se nalazimo msgr. Uzinić pronalazi u dvije riječi ili dva načela: načelu istine i načelu oprosta, koje je tijekom svoje propovijedi i obrazložio. Nakon toga je odgovorne pozvao na veći trud oko utvrđivanja istine, osudu svih zločina, jednako poštovanje prema svim žrtvama te uputio svoju temeljnu poruku s ovog skupa: „Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost.“
http://hercegovina.info/img/repository/2010/05/web_image/obiljezena-65-godisnjca-bleiburga.jpg
Sličan poziv na pomirenje ustaških i partizanskih sinova i na politiku pomirenja uputio je puno prije Franjo Tuđman. Msgr. Uzinić se nije osvrnuo na dobre i loše posljedice već 25-godišnjeg iskustva politike pomirenja predsjednika Franje Tuđmana, koju je on zastupao i provodio od osnutka Hrvatske demokratske zajednice. U međuvremenu se vodio Domovinski rat sa svim svojim posljedicama, provedena je privatizacija, dogodilo se bogaćenje sadašnjih bogataša, životarenje i siromašenje nekih drugih… Politika pomirenja nije Hrvatima donijela samo dobro, mnoge negativne pojave su posljedice loše shvaćene i na krivi način provedene politike pomirenja.
 
Jasenovac
 
Govoreći o žrtvama Jasenovca, msgr. Uzinić nije napravio razliku između istine o Jasenovcu i antihrvatskog mita o Jasenovcu; nije napravio razliku između onih koji traže istinu i onih koji zlonamjerno šire laži. Hrvatski narod nije bio samo žrtva fizičkog nasilja i zločina, nego je bio i žrtva neprijateljske promidžbe, crnih legendi, laži i antihrvatskih mitova koji su poticali nasilje i zločine nad hrvatskim narodom. I to su bolne rane. Govoriti o Jasenovcu na bleiburškom polju, a ne spomenuti da ga je antihrvatska promidžba pretvorila u mit i optužnicu za opravdanje genocida nad hrvatskim narodom, ne ostavlja dobar dojam. Prema nekim svjedočanstvima i nekim povjesničarima Jasenovac je poslije Drugog svjetskog rata radio kao partizanski logor u kojem su ubijani hrvatski zarobljenici. Stvaranje antihrvatskog mita od takvog mjesta prokazuje moralnu izopačenost pobjednika Drugog svjetskog rata. Treba li hrvatski katolički biskup na bleiburškom polju govoriti o Jasenovcu, a na spomenuti  hrvatske jasenovačke žrtve? 
 
Mi Hrvati smo se već navikli na činjenicu da su žrtve jednake, ako nisu naše, ako nisu hrvatske. Isusovac Vladimir Horvat o Jasenovcu kaže „da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.
 
Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom 'Istina o tri Jasenovačka logora'“.2
http://www.titoslavija.org/tekstovi/bedz.jpg
Mladen Ivezić:Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja…“ 3
 
Tko su ustaški sinovi?
 
Jesu li ustaški sinovi sadašnjeg političkog jezika  tjelesni potomci pripadnika ustaških postrojbi i dužnosnika, ili su to simbolično gledajući politički potomci svih onih koji su bili za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ili su to možda predstavnici sadašnje državotvorne, suverenističke politike?  Etiketu ustaše je lakše dobiti nego čašu hladne vode.Tjelesni ustaški sinovi nigdje nisu istupili kao neka posebna politička skupina. Jednom je Franjo Tuđman u Saboru RH izjavio da je za Nezavisnu Državu Hrvatsku bila većina Hrvata, a slično je priznanje izrekao i kardinal Stepinac pred komunističkim sudom kad je rekao da se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za svoju državu i da bi on sam sebe smatrao ništarijom kad ne bi osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u Jugoslaviji. Samo se uvjetno i simbolično može reći da su za Nezavisnu državu hrvatsku bile samo ustaše. Sumnjam da su tjelesni ustaški sinovi i njihov sukob s partizanskim sinovima uzrok podjela u hrvatskom narodu.
 
Objektivni problemi različite politike
 
Tjelesna djeca ustaša i partizana nisu po nikakvom mehanizmu nužno na suprotnim stranama i neprijatelji jedni drugima, a nisu to niti u stvarnosti. Može li se reći da su Hrvati na svojim radnim mjestima, zabavama, igralištima, u crkvama, školama itd. neprijatelji jedni drugima zato što su djeca ustaša i partizana. Ja to ne bi rekao. Kad momci traže djevojke ili djevojke biraju momke biraju li tada po ustaško-partizanskoj liniji. Ne bih rekao. Sve je to daleko od obične svakodnevnice. U tom kontekstu pozivanje na završetak Drugog svjetskog rata je suvišno. Novi životni, društveni i politički problemi traže nova rješenja i opredjeljenja. Ustaški i partizanski sinovi su često na istoj strani, za iste ciljeve. Može li se s pravom reći da se braniteljska populacija po pitanju ćirilice u Vukovaru dijeli na ustaške i partizanske sinove?  Da li  se po pitanju ulaska u EU hrvatski narod dijelio po liniji ustaških i partizanskih sinova? 
 
Partizani, komunisti i slobodni zidari
 
Mnogi partizani su bili silom mobilizirani civili, mnogi su bili zarobljeni domobrani, mnogi su bili četnici.  Msgr. Uzinić ne pravi razliku između komunista i partizana. Komunizam je bio neka vrsta ratoborne bezbožne religije materijalističkog nazora. Kad je Lenjin svoje komuniste/boljševike doveo na vlast: „Boljševizam je Katoličku Crkvu gledao i progonio kao glavnog neprijatelja“,4 tvrdi pisat Crkvene povijesti August Schuchert.* Usprkos progonima i žrtvama komunisti u hrvatskom narodu nisu uspjeli uništiti niti Katoličku crkvu niti narod preodgojiti u nevjernike. Da pokušaji preodgoja nisu bezazleni pokazuje nam primjer nekad katoličke Francuske: „Ovdje je antiklerikalno i laicističko učiteljstvo pod slobodnozidarskim vodstvom u Ministarstvu kulture postiglo svoj žalosni cilj u francuskom narodu putem sustavnog prosvjetiteljskog rada sve do posljednjeg sela. U Francuskoj je laicistička škola uništila vjeru u narodu.“5
 
Braneći svoju slobodu, Hrvati su kroz svoju povijest ujedno branili svoju vjeru i svoju kulturu. Zato su se antikomunistički gerilci nakon drugog svjetskog rata počeli nazivati križarima. Niti u Drugom svjetskom ratu ustaše nisu postojale radi ustaštva, nego radi očuvanja i obrane hrvatske državne nezavisnosti, a partizani nisu mobilizirani radi partizanstva, nego radi obnove Jugoslavije pod komunističkim vodstvom. Dok postoje suprotstavljeni politički ciljevi, govor o pomirenju i pomirenje u političkoj areni je moguće ako je moguće izmirenje ciljeva.
 
Pregrupiranje snaga
 
Nakon propasti komunizma i Jugoslavije, došlo je do pregrupiranja na političkoj i društvenoj pozornici. Ne gledajući čiji je tko sin, nove elite se sukobljavaju oko više ili manje važnih pitanja. Pri tom se često, radi svoje djelotvornosti u rušenju ugleda protivnicima, koriste stare isprobane fraze i etikete kao što su fašist, nacist itd., iako ti izrazi u novim okolnostima mijenjaju značenje. Msgr. Uzinić u svojoj propovijedi nije spominjao različite i nepomirljive političke ciljeve sukobljenih strana niti u Drugom svjetskom ratu, niti u sadašnjem vremenu. Što danas znači političko pomirenje i kako o njemu govoriti ako neki politički ciljevi trenutnih političkih vrhuški ne samo da izazivaju krize, nego mogu, ako se provedu do kraja, upropastiti narod i državu? No, tu se više ne radi o onom pomirenju iz prošlosti, nego o trenutnoj borbi na političkoj pozornici.  
 
Protuhrvatska politika proizvodi „ustaše“
 
„No ne treba podcijeniti opasnost od moćnih i dobro raspoređenih protuhrvatskih snaga, koje upravo kriminalizacijom vukovarskih branitelja žele promijeniti povijest, stalno izmišljaju ustaštvo i stalno pokušavaju branitelje prikazati kao nastavak ustaške politike, a Hrvatsku kao zmijsku dolinu u kojoj su Srbi stalno izloženi smrtnoj opasnosti“ 6, kaže Zdravko Tomacu, koji predsjednika Josipovića i premijera Milanovića upozrava da nisu svjesni štetne dalekosežnosti svojih izjava o navodnoj ustaškoj opasnosti.„Predsjednik Josipović i premijer Milanović nisu svjesni da govorima u kojima svuda vide ustaše i opasnost od obnove zla zapravo promiču velikosrpske krivotvorine i strategiju koja je cjelovito izražena monstruoznim optužbama u Haagu da je današnja Hrvatska nasljednica Pavelićeve NDH i da je srpski narod desetljećima izložen stalnom ponavljanju hrvatskih genocida te da je Jasenovac samo jedan od genocida u tom nizu, koji se nastavio i Olujom kao najvećim etničkim čišćenjem i zločinom nakon Drugoga svjetskog rata.“.7
 
U Zagrebu je nedavno osnovana „Antfašistička liga“ koja je podizanje spomenika poginulim braniteljima IX. bojne HOS-a u Splitu proglasila fašizmom. „Ti se ljudi ne mogu pomiriti sa slobodom generala i pobjedom Hrvatske u Haagu“, tvrdi Ivica Marijačić, „Nakon što su izvrnuli istinu o Drugom svjetskom ratu, sada isto žele i o Domovinskom i pišu da je pokolj hrvatskih policajaca u Borovu izazvala hrvatska strana. U svemu tome pokazuju zapanjujuću agresivnost pa preko naslovnica svojih novina srpom kolju vrat pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, a splitski gradonačelnik Ivo Baldasar izložen je najprimitivnijim napadima jer je sudjelovao na otkrivanju spomenika HOS-ovcima.“8
 
Staljinovi antifašisti ili Staljinovi komunisti su pokolje Poljaka u Katinskoj šumi podmetnuli Nijemcima i poslije rata im za te iste pokolje sudili na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu. Isto su napravili Staljinovi i Titini komunisti/antifašisti u Hrvatskoj, svoj zločinački karakter i svoje zločine su podmetnuli svojim protivnicima i žrtvama, što njihovi nasljednici i danas uporno čine i ponavljaju:  esdepeovka Dragica Zgrebec tvrdi da „su u Bleiburgu ubijeni oni koji nisu bili nevini“.9
 
Pobjednici su svoje zločine podmetnuli poraženim protivnicima, poraženi se nisu mogli branit, a pobjednici su se izopačeno iživljavali veličajući svoje zločine i podmećući ih svojim žrtvama. Izmišljene su stotine tisuća i milijuni žrtava koji nikada nisu postojali, stvorena su udruženja, muzeji, spomen obilježja, pisane knjige, studije, doktorati i držana predavanja u kojima su se pobjednici natjecali u ocrnjivanju i ponižavanju svojih protivnika. Dok se to činilo jugoslavenski komunistički režim je srušio logor Jasenovac da bi zametnuo tragove i sakrio dokaze svoje izopačene djelatnosti. Ovu politički i moralno izopačena baštinu nameću nam neke političke skupine, pojedinci i centri moći kao trajnu i neupitnu vrijednost.  To bi trebale biti naše postmoderne vrijednosti.
 
Moderno vrijeme je završilo u dvadesetom stoljeću tragedijama dvaju svjetskih ratova i bacanjem atomskih bombi na japanske gradove, ostale su ne samo materijalne ruševine.  Postmoderno vrijeme sebe određuje po onome što nije, po onome iza čega dolazi, a ne po onome što jest. Koje su njegove duhovne i moralne vrijednosti? Prepoznatljivo je po tome da su u njemu izražena nastojanja uništavanja tradicionalnih vjerskih, obiteljskih i nacionalnih vrijednosti. Iza tih nastojanja stoje snažni svjetski centri moći. Njihov pritisak je prisutan na svakom mjestu i u svakom trenutku. Sustavno uništavanje tradicionalnih vrijednosti ponekad izgleda kao neka vrsta ludila. Zato  Miroslav Tuđman kaže: „Republika Hrvatska sišla je s uma. Reformirani komunisti propalu ideologiju internacionalizma zamijenili su novom ideologijom postnacionalizma. Temeljne odrednice svojega komunističkoga mentaliteta pri tome nisu promijenili: država i nacija su prolazne povijesne kategorije koje trebaju odumrijeti. Ideja suverenosti i samostalnosti za njih je retrogradna ideja 19. stoljeća, a samoodređenje nacije je program nazadne, zatucane, kriminalne, podzemne politike. Hrvati, hrvatski narod, hrvatsko društvo terminologija je koja je za lijevu političku opciju  moralni kategorijalni aparat kojeg nije pristojno javno koristiti. Dok se političari u Americi obraćaju Amerikancima, u Kanadi Kanađanima ili u Njemačkoj njemačkom narodu, lijeva se opcija u Hrvatskoj obraća samo poreznim obveznicima i građanima. Nikad, ili gotovo nikad, i Hrvatima i hrvatskome narodu. Samo se u Hrvatskoj aktualna državna vlast odriče vlastite nacije, one društvene snage koja jedina može osigurati i kolektivne i osobne slobode, kao i sigurnost države i stabilnost međunarodnih odnosa.“10
 
Ne može se ozbiljan odnos prema vlastitoj povijesti svesti na odnos prema vlastitim ili tuđim žrtvama i zločinima. Što je s pravom naroda na samoopredjeljenje, vjeru, slobodu? što je sa državom u toj istoj povijesti i u sadašnjosti? Spremnost na pomirenje je kršćanska vrlina, ali slabost prema vrhuškama i politikama koje su štetne za narod i državu nije vrlina. Političko pomirenje u Hrvatskoj je moguće samo uz pobjedu državotvorne politike, koja bezbožnoj postmodernističkoj vrhuški neće dozvoliti da svojim razaranjem tradicionalnih vjerskih, obiteljskih i nacionalnih vrijednosti uništava Crkvu, narod i državu, unosi nemir i razdor.  Bez toga nema niti države Hrvatske, niti pomirenja.
 
Bilješke:
 
1. http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=160437
2. http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/17726-mladen-ivezic-titov-jasenovac.html
Damir Borovčak, Povodom predstavljanja knjige Mladena Ivezića Titovi Jasenovac, 23. svibnja 2014. u Zagrebu. Evo još jedan zanimljiva citata s predstavljanja. Mladen Ivezić: „…dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?... to da je NDH imala svoj arhiv. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd.
 
3. Isto.
4. „Die katolische Kirche wurde vom Bolschewismus als Hauptfeind angesehen und vervolgt.“ August Schuchert, Kirchengeschichte, I. und II. Band, Buchgemeinschaft der Katoliken Österreichs, Win-St. Pölten, 1958., str. 681
5. „Hier hat eine antiklerikale und laizistische Lehrerschaft unter freimaurerischer Führung im Kultusministerium durch systematische aufklärerische Arbeit bis ins letzte Dort ihr trauriges Ziel im französischen Volk erreicht. Die laizistische Schule in Frankreich hat das Volk um seinen Glauben gebracht.“ August Scuchert, Kirchengeschichte str. 671
 
6. http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/17707-prof-dr-zdravko-tomac-hrvatska-nije-zmijska-dolina.html
7. Isto
8.http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/17689-i-marijacic-jugosrpski-sovinisti-krecu-u-novi-specijalni-rat-protiv-hrvatske.html
9. http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/unutarnja-politika/10760-britansko-masonstvo-u-bleiburskom-pokolju-i-logoru-eboli
10. http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/udruga-hip/17669-m-tudman-rasclamba-jednoga-izgubljenog-vremena-u-kojem-je-hrvatska-sisla-s-uma.html
 

Vlatko Ljubičić, Virovitica

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1328 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević