(Neo)liberalnofašističke elite stvaraju novo društvo

U povodu godišnjice posjeta dr. Judith Reisman

S obzirom da su Hrvati, kako se čini, prilično "zaboravan" narod (a za to postoje brojne indikacije, od kojih su neke i vrlo aktualne), čini nam se potrebnim podsjetiti na godišnjicu jednog događanja koje je u velikoj mjeri označio prekretnicu u životu našega društva, posebice onoga koji se odvija na javnoj sceni. Riječ je dakako o posjetU dr. Judith Reisman, velikog borca za prava djece i jedne od vodećih ličnosti pokreta koji se sada već i na globalnoj razini suprotstavlja uznapredovalom projektu "socijalnog inženjeringa" kojim (neo)liberalnofašističke elite što "drmaju" današnjim svijetom, pokušavaju stvoriti neko novo društvo i neke nove ljude, koji bi im valjda puno više bili po volji nego ovi sadašnji.

Dr. Judith Reisman

Srećom, na plodove posjeta gospođe Reisman našoj zemlji nije potrebno podsjećati - oni su brojni, i može ih se susresti na svakom koraku. Imajući ih u vidu, bez pretjerivanja možemo konstatirati da je gospođa Reisman u svega desetak dana svoga boravka u našoj sredini uspjela "probuditi Hrvatsku", i to prvenstveno kroz svoj krucijalni doprinos stvaranju ozračja u kojemu će akcija protiv tzv. zdravstvenog odgoja u našim školama, kao i ona za ustavnu definiciju braka, kao i mnoge druge manje akcije i inicijative iz vjerničkih krugova naići na izvanredan odziv i biti široko prihvaćene i podržane u našem društvu, te na taj način polučiti značajne rezultate.

Važnost ovoga posjeta leži također i u činjenici da su protivnici vjere, morala i naravnog poretka stvari, u svom suočenju s ovom velikom aktivisticom konačno bili prisiljeni skinuti maske svoje tobožnje civiliziranosti, tolerancije, empatije, "brige za društvo" i pokazati svu svoju bezobzirnost i brutalnost, čime su cijelom našem puku jako lijepo demonstrirali kako bi to bilo kad bismo sve konce društvenih zbivanja prepustili u njihove ruke. No kao što znamo, svi su oni pri ovom suočavanju bili stjerani u mišje rupe - pa možemo reći kako je nakon odlaska gospođe Reisman iz Zagreba manevarski prostor za njihove akcije zavođenja i kvarenja hrvatskog pučanstva ostao toliko sužen da više nema gotovo nikakvih izgleda za njihov uspjeh. Uistinu, nemjerljiv je doprinos gospođe Reisman javnom raskrinkavanju domaćih zagovornika spomenutog "socijalnog inženjeringa" odnosno "Novog svjetskog poretka", kao i afirmaciji javnoga mišljenja u kojemu te tobožnje intelektualce (koji su poznati po svojim imenima, a ne po svojim dostignućima) više nitko ne shvaća ozbiljno. Kad bi naš vjernički puk bio odan idolopoklonstvu, poput naših protivnika, gospođa Reisman bi vjerojatno u Hrvatskoj bila slavljena kao ikona tzv. "konzervativne revolucije".

A kad smo već kod "konzervativne revolucije", onda treba napomenuti kako je ova fraza potpuno promašena tj. besmislena, jer bi se konzervativcima trebali nazvati upravo oni koji su je smislili i koji je rabe - a oni su zapravo psi-čuvari ovoga našeg današnjeg, okoštalog i do krajnosti kompromitiranog poretka (koji datira još iz vremena komunizma) čija je budućnost definitivno zapečaćena, pogotovo nakon Referenduma za obitelj i još uvijek aktualnih udbaških afera. Smatramo da bi pravi termin ovdje bio "Revolucija duha i duše", premda bi procesi koji su zahvatili našu vjerničku populaciju do takve revolucije tek trebali dovesti. Inače potrebno je naglasiti kako ova revolucija nije usmjerena, kako su to neki stalno tvrdili, protiv homoseksualaca, Srba, Židova i komunista nego protiv reakcionarnih i po naše društvo opasnih "kružoka" i "struktura" unutar kojih se reproducira tzv. "društvena elita" tj. "upravljačka kasta" koja godinama i desetljećima terorizira hrvatske građane i upropaštava ovu zemlju, njezino gospodarstvo i uljudbu, njezine prirodne i ljudske resurse, njezin nacionalni i kulturni identitet.

Uostalom, kad bi bilo tako kako oni govore, onda bismo gospođu Reisman, kao Židovku, trebali omalovažavati, možda i progoniti, a ne slaviti. Također bi po toj logici posve nemoguća bila suradnja recimo sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je bila uspostavljena i u konkretnom slučaju Referenduma za obitelj.

Nema sumnje da bi ova Revolucija trebala doprinijeti postizanju mnogo produktivnijeg razumijevanja i dijaloga među religijama odnosno vjerskim zajednicama, posebice jačanju ekumenskog duha u Kristovoj Crkvi. A to što se u javnosti često čuju mišljenja kako je ta stvar "nepotrebna" ili kako od nje "nema ništa", jer su "razlike i protimbe prevelike" i sl. ne bi nas trebalo puno zbunjivati - to je mišljenje "svjetovnih ljudi" koji ne računaju na Božju promisao i planove. A da oni u ovom smislu postoje, svjedoči recimo i danas poznata "Druga fatimska tajna" u kojoj se govori o "obraćenju Rusije" i njezinom "posvećenju Prečistom Srcu Marijinu od strane Svetoga Oca" (a sve su tri fatimske tajne službeno potvrđene kao vjerodostojne od najviših crkvenih vlasti), čiji značaj proizlazi već i iz konteksta u kojemu je ona bila objavljena - radi se o godini 1917. i portugalskom gradiću Fátimi, na krajnjem zapadu Europe. Nije potrebno mnogo mudrovanja kako bi se shvatilo da se radi i o ekumenskoj poruci - jer kakvog bi smisla u protivnom moglo imati spomenuto posvećenje i zašto bi "obraćenje Rusije" uopće bilo važno za katolike i ostale vjernike europskoga Zapada. Posve je sigurno da uloga Hrvatske u ovome razvoju (zbog poznatih povijesnih i zemljopisnih razloga) vrlo značajna.

Dakako, Revolucija o kojoj je ovdje riječ trebala bi uz onaj ekumenski imati i i mnogobrojne druge aspekte, od kojih među najvažnije spada i onaj socijalni. Da bismo mi, ovdje u Hrvatskoj, na ovaj aspekt trebali trebali obratiti posebnu pozornost, ne upućuje samo aktualna ekonomska situacija tj. sveopća kriza i besparica, koju svatko od nas može osjetiti izravno, već na to u mnogim svojim istupima ukazuje i naš papa Franjo koji je ovim problemima posebno zaokupljen. Uistinu, čini se kako je došlo i vrijeme da se nakon određenih političkih tema na koje je bio koncentriran papa Ivan Pavao II, te nekih teoloških i unutarcrkvena pitanja kojima se uglavnom bavio papa Benedikt XVI. na red dođu ona socijalna. Premda se radi o vrlo kompleksnim i dubokim problemima, uvjereni smo da će se naš papa Franjo uz pomoć Božju znati s njima nositi i da će naša Crkva odigrati veoma bitnu ulogu u njihovom rješavanju. Sigurno je da će pritom biti potrebno "da se lađa izveze na pučinu", odnosno na vjetrometinu života (gdje joj se dugo vremena baš nije mililo izlaziti), no treba reći da tu rizika nema nikakvog, pogotovo ako je naše pouzdanje u Kristove riječi da vrata paklena ne će nadvladati njegovu i našu Crkvu apsolutno. Nadamo se da će se i pripadnici vodstva Crkve u Hrvata, kao i svi drugi naši svećenici i laici pokazati kao dobri moreplovci; naša je tradicija uostalom u tim stvarima vrlo bogata. Ovu nadu potkrjepljuju dakako i rezultati naše Revolucije (koja bi kako rekosmo trebala postati "Revolucijom duha i duše") čije začetke posebno obilježava posjeta gospođe Reisman našoj zemlji od prije godinu dana.

Stoga bi bio red da se u prigodi ove godišnjice još jednom zahvalimo gospođi Reisman što nas je probudila iz naše letargije. Pa onda nastavimo s našim poslom, uz još puno više žara i zauzetosti, i u još čvršćem uvjerenju da ćemo pod Kristovom zastavom i vodstvom izvojevati pobjedu u borbi sa silama zla.

Zdenko Kremer

Nastavlja se urušavanje hrvatskoga suvereniteta

Ništa više ne može hrvatski narod iznenaditi što dolazi od ove ćetverokrake, jedan krak od petokrake ipak im je nestao zbog čega i jesu tako osvetnički, SDP-ovo, HNS-ovo, IDS-ovo i HSU-ove, kukuriku vlade. Zakukurikala i umuknula, jer kažu da u tom svom kukurikanju ništa nisu obećali, osim onoga da žele i hoće vlast po svaku cijenu. I osvojili su je, te na tim stolicama vlasti iskazuju nešto neviđeno u svijetu demokracije i kulture dijaloga. Pokazuju onu pravu balkansku, diktatorsko komunističku, bahatost, drskost, aroganciju, i nedodirljivu svemoć. Iz dana u dan Hrvatska sve više tone u beznađe, siromaštvo, nezaposlenost, i bijeg mladi preko granice.

Bedž ispod kojega crvena vlast na spavanje ide

Iz dana u dan se povećavaju plaće politički podobnim  drugovima i drugaricama, istarski župan, sisačko-moslavačka županica, vukovarski gradonačelnik, menadžerima, i to u tvrtkama koje su na teret državnih obveznika. A upravo ti državni obveznici iz dana u dan su sve više opterećeni raznim nametima, haračima, davanjima i porezima, u tolikoj mjeri da svaki radnik pored svoje plaće mora zaraditi još jednu za državni neučinkoviti i koruptivni aparat. U nizu tih uzimanja od radnika, što je razlog zaobilaženja stranih investitora, je i bivši doživotni predsjednik, sa svim privilegijama, povlasticama, vozačima, ćuvarima, kakve ne uživa niti jedan bivši predsjednik u svijetu.

Umreženi u takvu političku spregu nedodirljivi, bahati, drski i neodgovorni, jer nisu ništa obećali, uspjeli su u prve dvije godine vladavine standard hrvatskog naroda unazaditi u vrijeme Hrvatske borbe za samostalnost, i oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija od strane velikosrba i balvan revolucionara. Uspjeli su Hrvatsku pretvoriti u „slučajnu državu“, hrvatski narod svijetu prikazati kao neku mješavinu bez vlastitog identiteta, hrvatski teritorij pretvoriti u „dva kamena“, te stvoriti vojsku nezaposlenih od 378.000, a u isto vrijeme troškove ministara za putovanja, i boravke u  luksuznim hotelima Brijuna od 6 kuna za ručak, uzdignuti na stotine tisuća kuna troškova. Silni ti novci od kojih se moglo otvoriti tisuće radnih mjesta mladim obrazovanim ljudima, potrošeni su u susrete sa stranim državnicima na kojima se razgovaralo o skijanju, biciklizmu, banalnostima za koje se u zemljama duge i odgovorne demokracije, ne samo podnose ostavke, nego dobivaju i velike kazne zatvora i vraćanje svega netransparentno potrošenog novca. Stoga bi se moglo reći da je u ovoj četverokrakoj vlasti puno više politički tajkuna negoli u svim dosadašnjim koje su vladale Lijepom Našom.

Čini se, stoga, da je svaki njihov potez osvetnički, antihrvatski i antidržavni, što na neki način ima elemenata izdaje nacionalnih interesa. Jer, nije li svako birokratsko sprječavanje stranih, ali jednako tako i domaćih investitora u otvaranje novih radnih mjesta, izdaja nacionalnih interesa, indirektan progon mladi iz Hrvatske. Podsjeća to na vrijeme šezdesetih godina XX. stoljeća kada su, ovi isti današnji vlastodržci samo pod drugim imenom, na isti način, birokracijom, neodgovornošću, neinvestiranjima i velikim brojem nezaposlenih iz Hrvatske istjerali pola milijuna mladih ljudi. Danas je ta generacija, zajedno s drugom koju su odgojili u inozemstvu, na „trulom Zapadu“, zauvijek izgubljena za Hrvatsku. I danas se tretiraju, poglavito agresivno od strane bivšeg predjednika, kao „ustaše“, fašisti, nacionalisti, neprijatelji društva i države. Sve stare naljepnice komunizma i danas im se lijepe na njihovo časno i pošteno čelo. A sve to kako ta „ustaška emigracija“ ne bi došla sa svojim radnim navikama u Hrvatsku i donijela joj novu dimenziju, novu kulturu rada i odgovornosti, tolerancije i dijaloga, demokracije i europejstva.

U tom osvetničkom procesu koji sliči na suradnju s agresorom, najteži i najbolniji je bio onaj za objavljivanja Registra hrvatskih branitelja. Kako bi ministar branitelja, čiji ratni put je upitan i posao istraživača, sebe prikazao kao najzaslužnijeg za obranu Hrvatske i ponosio se sa svojim nekim brojevima devet, morao se objaviti Registar branitelja, kakav nikada u povijesti nije objavila ni jedna država svijeta. Ta objava Registra hrvatskih branitelja ravna je onoj objavi brijunskih transkripata, i onoj u kojoj je bivši drugi predsjednik otvorio sva vrata državnim tajnim stranim, a ponajviše antihrvatskim, novinarima i novinarčićima i njegovoj tajnoj suradnji s Den Haagom.

I nije slučajno Registar branitelja objavljen poslije oslobađajuće haaške presude hrvatskih generala. Nakon što su očekivali optužujuću presudu, i što su tim povodom planirali četnički govor na Hrvatskoj televiziji tamo nekog Štrbca, uz njega i Pusića, i kada im se to sve haaškom oslobađajućom presudom izmaklo i propalo, objavljen je Registar hrvatskih branitelja. Agresorima su data imena hrvatskih branitelja kako bi ih mogli hvatati po granicama kao zečeve, dizati optužnice i zatvarati kao u vrijeme režimskog „bratstva i jedinstva“. Naprosto tim registrom zatvorile su se i sve granice hrvatskim braniteljima, čime je uskraćena njihova sloboda kretanja što je zapravo kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Tim objavljenim Registrom hrvatski branitelji su postali najnezaštićenija kategorija hrvatskoga društva, meta jugopartizana, „antifašista“, velikosrba i četnika, te svih onih četničko-partizanskih formacija koje štite politiku Velike Srbije. Tim registrom dati su svi podatci hrvatskih branitelja, jer ministra branitelja zasigurno iz više razloga nikada ne će progoniti, zatvoriti i hvatati na granici prema Srbiji, Republici srpskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, svim onim susjedima što pretendiraju na hrvatski teritorij. Stoga je taj registar neki oblik Berlinskoga zida za hrvatske branitelje, i jedan veći oblik zatvora. Za ovu vlast i ovog ministra branitelja to je bio cilj, a ne otvaranje novi radnih mjesta, borba protiv korupcije i gospodarskog kriminala.

Sve je to dio opasnog procesa desuverenizacije i dekroatizacije „slučajne Hrvatske“, koja bi nakon ove objave trebala postati „zahrđana država“. Običnom malom, gladnom, nezaposlenom, obespravljenom, pokradenom i haračima pritisnutom hrvatskom čovjeku izgleda da „slučajna“ i „zahrđala“ Hrvatska „šaptom pade“ i pada na Balkan i juzajednicu „pogašenih svjetla“.

Vinko Đotlo