Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Što sve ne valja u Dubrovniku

 
 
Problem današnjeg Dubrovnika možemo podijeliti barem na 4 dijela:
1. Kako očuvati život u gradskoj jezgri
2. Zaštita autentičnosti grada spomenika
3. Očuvanje vizure i ambijentalnog okruženja
4. Kako postići kvalitetu života i kvalitet turističke usluge, tj. održivi razvoj.
http://istrieninfo.s3.amazonaws.com/big_Main_street_Dubrovnik_1.jpg
Poteškoće ljudi unutar povijesnog grada većinom su prouzročene masovnim turizmom, npr. u očitom obliku buke, gužve, nesnosnih aroma. Suvenirnice i dr. poslovni prostori potisnuli su "butige" s hranom, alatima i drugim potrepštinama. Skupoća hrane, stambenih i poslovnih prostora, proizvoda, obrta i usluga osobito je uočljiva u Gradu i na otocima. Zastarjele instalacije, loša infrastruktura, te velika skupoća i teškoća održavanja objekata, uz činjenicu pada životnog standarda (osobito nakon rata), pretežitost starije populacije, a u kombinaciji s komunalnim problemima i masovnim turizmom doprinijeli su tome da veći dio stanovništva rasproda svoje nekretnine za lijepe iznose i iseli na periferiju općine Dubrovnik.
 
Nije baš "romantično" patiti od buke ili vlage, "činiti" velike skale, živjeti bez dovoljno sunčeve svjetlosti, biti toliko blizu susjednim vratima i prozorima da neželjeno postaješ sudionik u nečijoj životnoj intimi... Unatoč svemu ljudi pate i snijevaju (sanjaju) svoje rodne kuće, osjećaju se u modernim naseljima iskorijenjenima. Broj domaćih, tj. stalnih prebivalaca ("starograđana") pao je u zadnjih 30 godina sa 6000 na nekih 900. Istine radi valja nadodati da izolirani južni i SZ dio jezgre uživaju donekle mir od turističkog stampeda. Pozitivan je pomak nedavno otvaranje ambulante unutar zidina, koja na žalost (zasad) pruža usluge samo turistima.
 
Grad bez ljudi postaje prazna školjka, ljepota bez šarma, mrtvi muzej - jer Grad čine građani! Politika gradskih vlasti od 1979. naovamo tretira Grad kao kokoš koja nese zlatna jaja; sada bi tehnokratska pohlepa od te rahitične koke učinila sumnjivu juhu, a potrebe i želje domorodaca ignorirala, tj.podredila "razvoju". Umjesto grada po mjeri čovjeka imamo grad po mjeri kapitala. Stari je Dubrovnik imao antejski zagrljaj sa zemljom hraniteljicom; on je čuvao zelene dubrave, žive vode i kultivirao seoski krajolik šireći u prostor svoju filozofiju racionalnosti, asketizma, estetičnosti, rada, reda i promišljanja na duge staze. Aristokratska republika imala je prosvjećenu elitu, vodila računa o državnim probitcima i interesu malog čovjeka - ono što danas nazivamo državnom strategijom, socijalnom politikom i održivim razvojem.
 
Teško bi te pameti bilo u prirodnom izobilju, otvorenoj plodnoj ravnici i "lakšem" geopolitičkom okružju - a nikad je ne bi bilo bez čvrste vjere u Boga! Tvrđave i crkve su obilježile lice starog Dubrovnika kao oaze pravne države i kulture na Balkanu. Socijalisti su nakon 1945. donekle poštedjeli Dubrovnik svoje industrije i nebodera, zaštitili prirodu i starinu, iako su u prometnom i urbanističkom pogledu činili teške previde. Propustili su npr. osmisliti Karmen i Mrtvo zvono (gdje zjape sada ružni iskopi), dati sadržaje platou Srđa i selu Bosanka, revitalizirati Primorje mostom podignutim tek u doba dr. Franje Tuđmana. Dobar dio hotela nije prilagođen okolišu, osobito je Belvedere u estetskom i funkcionalnom pogledu bio potpuni promašaj, osim što je sretno poslužio obrani u Domovinskom ratu.
 
Gradski "oci" dopuštaju uništavanje zadnjih zelenih površina naše Dubrave, jer Dubrovnik čini iznimno lijepim sklad ljudske gradnje sa Srđom, Elafitima, Lokrumom i sv. Jakovom, nekadanjim lapadskim perivojima, župskim pitominama i riječkom čarolijom. Danas renesansni dvorci čine društvo betonskim "mastodontima", starinske kuće su stisnute urbanim vilama koje su mješavina kičeraja i futurističke geometrijske bezličnosti. Tendencija betonizacije, žrtvovanja javnog prometa "njegovom veličanstvu" automobilu, onemogućavanje pristupa javnim plažama od strane privatnih koncesionara, nabijanje stolova i štandova koji smetaju kretanje, satelitske antene i klima uređaji na vidljivim mjestima, moderne reklame, suvenirnice s dalekoistočnom robom, stvari koje nemaju ništa s autentičnim Gradom su slika koju i najpovršniji posjetitelj stječe i nosi sa sobom, a nekmoli UNESCO.
 
Kao da od jedne otmjene saloče (salona) učinite kolodvor! Problem je dubok - naime taksisti, suvenirnice, lučka kapetanija, restorani s brzom hranom, pa i vodiči jako dobro prolaze i u njihovom je interesu održavanje ovakvog stanja. Preorijentacija na nešto kvalitetnije zahtijeva kreativnost, viziju, stručnost, smionost, moral, težak rad i konsenzus oko toga što želimo; drugim riječima organizaciju i planiranje. Opcije kulturnog, trgovačkog, zabavnog, športskog, znanstvenog i sl. centra zahtijevaju djelovanje na duge staze i vjerojatno nekoliko "slabijih" sezona dok se izgradi novi lik (image) i stjekne povjerenje željene klijentele. Onima voljnim brze zarade, npr. građevinskim spekulantima takve opcije nisu atraktivne.
 
Nekad snažno dubrovačko gospodarstvo oličeno u Atlantskoj plovidbi, hotelima, Dubrovačkoj banci, Atlasu, Dubrovkinji itd. svedeno je danas na borbu za prihode zidina između trenutačnog gradonačelnika dr. Vlahušića i DPDS-a, lokalnog skrbnika starine. Tu su i prihodi rezervata Lokrum, Sanitata (parkirališta), te prihodi od nekretnina i najmova i rashodi javne garaže na Ilinoj glavici. Selo zamire, obrt nestaje, proizvodnja se ugasila (GP Dubrovnik, boje i lakovi, uljara, UTP Ragusa, Dalmacijabilje...), a država koju demonstrira bivši ministar Čačić gura megalomanske projekte koji su štetni i neozbiljni. Ovakvome stanju pridonose i sami građani povodeći se za trenutačnim interesima i obećanjima (tipično ljudski i hrvatski) razmetljivih demagoga.
 
Iako je po broju visoko obrazovanih ljudi Dubrovnik znatno iznad hrvatskog prosjeka, ipak je njegov udio u znanstvenoj i kulturnoj produkciji u opadanju. Sasvim aproksimativno (jer nemoguće je biti božanski objektivan), u doba renesanse Grad je davao blizu 40 posto kulturno znanstvene produkcije današnjeg hrvatskoga teritorija (zahvaljujući tragediji turskih ratova kulturna produkcija se uglavnom svela na primorska središta), u doba baroka recimo 20 %, do 1941. manje od 8 % i od 1945. do danas znatno ispod 3 % (po kriteriju važnih znanstvenika i umjetnika, te njihove produkcije).
 
Kriza EU-a osobito njegova mediteranskog dijela, nestabilnosti u dubrovačkom okružju (od BiH do Grčke), stvaranje trajnih kriznih žarišta u Sjevernoj Africi i JZ Aziji ne obećavaju dobru sutrašnjicu. Grad je Feniks, i dat će Bog, opet će oživjeti, ali (kao i cijeloj Hrvatskoj) treba pomoć dobronamjernih znalaca i što veću otvorenost u javnim raspravama i konkursima; postupnost, proceduru i vrijeme za temeljit posao. Silno nam trebaju red, poštenje i nadasve dijalog.
 
P.S. Ovdje se zapravo radi o svjetonazorskom pitanju smisla života; jer ako polazimo od toga da Boga nema i da je sve slučajnost i sadašnji trenutak, sljedeći korak će biti diktatura novca i nestanak morala - jer sve može postati predmet trgovine. Odatle jasno slijedi put do dekadencije, urušavanja društva i jačanja adhezivnih snaga new age barbarstva!
 

Teo Trostmann

Grade hrabrih vitezova

 
 
Vratila se nježna ptica,
Vučedolska golubica.
Da sagradi gnijezda nova
Vukovaru, gradu snova.
http://www.dw.de/image/0,,3800374_4,00.jpg
Dunav opet mirno teče,
Dok još bolno rana peče,
Vukovarci svome gradu
Nude život, nose nadu.
 
Vukovare, Vukovare,
Sve su tvoje staze stare
Za povratak poravnane,
I suzama našim prane.
 
Grade hrabrih vitezova,
Branitelja i heroja.      
Spomen si na slavne dane,
Tvojom krvlju zapisane.
 
Vukovare, spomeniče,
Vraćamo se, pobjedniče!
 

Tekst: Ljubica Kolarić-Dumić

Glazba: Ljuboslav Kuntarić

Nema lustracije, nema mira i napretka

 
 
Danas u Hrvatskoj prema službenim podatcima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“.
http://s17.postimg.org/j73agzy5b/kumrovec_tito12_26_490698_S0.jpg
"Vašar" taštine u Kumrovcu
 
Također bi se trebalo razmišljati i o inicijativi službenoga raspuštanja Udbe i njezino stavljanje izvan zakona. U tom bi smislu bilo poželjno da Hrvatski sabor na svečanoj sjednici putem deklaracije proglasi bivšu Udbu zločinačkom organizacijom i minutom šutnje oda počast svim njezinim žrtvama u domovini i u inozemstvu. Naime, zanimljivo je da su sve postkomunističke zemlje nakon pada Berlinskoga zida i raspada komunističkog sustava službeno proglasile nelegalnima i raspustile sve bivše zloglasne političke tajne službe, poput rumunjske Securitate, koja je 1990. službena raspuštena, a iste je godine uspostavljeno Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate.
 
U Njemačkoj je istočnonjemačka STASI službeno raspuštena 1989, a 1991. izglasan je zakon o dosjeima STASI-ja koji omogućuje svakom građaninu uvid u vlastiti dosje. Do danas u nas ni desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Hrvatska se treba suočiti s komunističkom prošlošću ne samo na simboličnoj razini, nego treba imati političke elite koje će u djelo provesti strukturalno i institucionalno saniranje postjugoslavenskog nasljeđa. To konkretno znači stati na kraj fenomenu kadrovske unutarnje kanibalizacije, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. Jednako tako treba uspostaviti nov institucionalni sustav kroz koji će se filtrirati i obučavati državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke ili političke podobnosti.
 
Također treba imati na umu da je opstanak udbaških struktura omogućila brojnost njezinih članova te velika rasprostranjenost i organiziranost. Danas u Hrvatskoj prema službenim podacima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“. Također ne treba zaboraviti ni brojne Udbine suradnike u medijima, kulturi, u znanosti, na fakultetima, pa i brojne doušnike koji su fušali za Udbu.

 

Mijenjati zakon o manjinama
 
Drugi trenutak koji je početkom rujna uznemirio hrvatsku javnost prisilno je uvođenje ćirilice u Vukovaru, događaj kojim se još jednom potvrđuje dubok jaz i nerazumijevanje između naroda i države. Taj događaj otvara pitanje valjanosti i prilagođenosti današnjeg ustavnog zakona o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj kao ravnopravnoj članici Unije. Možda je došlo vrijeme i da se u povodu pitanja uvođenja dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru preispita zakon o nacionalnim manjima prema kojemu Hrvatska ostaje talac jednog konteksta nastalog neposredno nakon rata, kada je Unija zahtijevala od tadašnjih vlada da se u Hrvatskoj primijeni što povoljniji i što širi zakon o manjinama. Danas imamo sasvim drugi politički kontekst. U tom smislu Hrvatska u odnosu na druge članice EU još i danas ostaje eksperimentalna i hibridna zemlja glede pitanja zaštite i prava manjina, s kojima se neprestano može licitirati i koja se mogu različito interpretirati. Danas se Hrvatska kao ravnopravna članica Unije nalazi pred novim tržišnim, gospodarskim i demografsko-migracijskim izazovima. Otvaranje granice drugim članicama izlaže Hrvatsku novim europskim i izvaneuropskim migracijskim i kulturnim tokovima, koji na dulji rok mogu izmijeniti strukturu stanovišta, a veći broj useljenika i novih etničkih manjina mogao bi s ovakvim, vrlo dvosmislenim, zakonom o manjinama otvoriti put prema jačanju komunitarizma, stvaranju manjinskih geta i daljoj nacionalnoj fragmentaciji.
 
Stoga još nije kasno da Hrvatska zakonski uredi i zajamči novu ustavnu kategoriju jednakoga hrvatskog i republikanskog građanstva, prema kojoj bi svi građani Hrvatske imali ista prava i obveze bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. Ona bi pripadala privatno-pravnoj sferi. U tom smjeru nitko ne bi bio na gubitku jer bi se manjinska prava mogla rješavati prema načelu reciprociteta bilateralnim sporazumima („onoliko prava dobiješ koliko i sam daješ“) te bi bila zajamčena međunarodnim konvencijama o zaštiti manjina.
 

Priredio: Ivan Zvonimir Remeta

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Nedjelja, 20/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1467 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević