Spomen na tragično ubojstvo petero mladih gospićkih domoljuba

U četvrtak 9. svibnja u crkvi Krista kralja na Mirogoju služena je tradicionalna sveta misa zadušnica u čast Senjskih žrtava, gospićkih mladića i djevojaka koje su su žandari ubili 9. svibnja 1937. u Senju.

Senjske žrtve naziv je za tragičan događaj od 9. svibnja 1937. u Senju, kada su jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su sa hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka. U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva "Trebević" iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima. Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo "Hajd'mo, hajd'mo, narode, pod barjak slobode" zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice "Nehaj" iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila:

Tome Nikšić

Nikola Bevandić

Marko Smolčić

Katica Tonković

Frane Jelača,

dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:

Jakov Milković i

Pere Frković.

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao "ustaše, frankovcei komuniste", no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

Maja Runje

Prije su bili povlašteni Srbi, a danas i Srbi i komunisti

Na postavljena pitanja - zašto nam je tako - odgovor daju povijesne činjenice o aktivnosti pete kolone. Tragično ali istinito, hrvatski narod doveo je na vlast jugo-komunističke ideologe, one koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. To su sinovi, kćeri i ostali ideolozi onih koji su od 1945. do 1990., progonili Hrvate kao katolike, poručili im da više nema Boga, zabranjivali bogoslužje, zabranjivali crkveno vjenčanje i crkveno krštenje djece, proganjali i zatvarala kardinala Alojzija Stepinca, negirali sve što simbolizira hrvatski nacionalni identitet.

Kao primjer zašto su se Hrvati progonili i zatvarali, dovoljno je spomenuti tekst jedne stare hrvatske pjesmu „Vilo Velebita“, koja je prvi put izvedena 1882. godine, koja govori o ljepotama hrvatskom Velebita, a jugokomunistički ideolozi su ju proglasili ustaškom, a za njezino pjevanje završavalo se u komunističkim kazamatima od godinu do čak sedam godina zatvora, ovisno o sucu i razdoblju i sličnim prilikama.

Progon Hrvata bio je nemilosrdan. Taj velikosrpsko-komunistički režim iza sebe je ostavio preko 1500 masovnih grobnica u kojima se nalazi preko 1.129.000 raznih neprijatelja režima, što na propovijedi 15. kolovoza 2007. godine, kaže krčki biskup Valter Župan. Po ključu velikosrpskog zlotvora Aleksandra Rankovića da su od likvidiranih preko 85 posto su Hrvati, dakle preko 950.000 ubijenih su Hrvati, što potvrđuje i Milovan Đilas koji kaže „Hrvate je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija živjela“.

Milan Ivkošić kaže da se djeca komunizma ne odriču ni Tite ni povlastica. Oni su zauzeli fotelje Ustavnoga suda, Vrhovnog suda, Državnoga sudbenog vijeća, Državnoga odvjetništvo, policije, HRT-a, Vlade, državne uprave i kompletnoga hrvatskog gospodarstva. To potvrđuje da nam se vratila 1945. s nekim izmijenjenim varijacijama. Ostale su mnoge sličnosti, pa tako nije bilo poželjno, čak strogo kažnjivo prebrojavanje krvnih tjelešaca, na što je danas jako osjetljiv ministar obrazovanja Hrvata Željko Jovanović. Mađari, Česi i ostale nacionalne manjine moglo se nesmetano prebrojavati, ali svete krave nikako. Očito da Jovanovića, kao i tada privilegiranu čeljad, smetalo je prebrojavanje krvnih tjelešaca radi otkrivanje istine. Tako napr., u ta bajna vremena velikosrpsko-komunističke „demokracije i ravnopravnosti“, od tadašnjih oko 11 posto Srba, bilo ih je preko 75 posto u policiji, a slična situacija je bila u cijeloj državnoj upravi i ostalim dobro plaćenim radnim mjestima i funkcijama, s bezbrojnim privilegijama, koja su bila rezervirana za biranu čeljad. Tako na primjer, u Željezari Sisak, od 14.000 zaposlenih bila su 33 direktora. Od ta 33 direktora bio je jedan Makedonac, a sve ostalo one nacionalnosti čija se krvna tjelešca nisu smjela prebrojavati.

Tako i u ovoj samostalnoj Hrvatskoj, prije nekoliko godina u općini Aljmaš, bilo je zaposleno u općinskim strukturama 18 ljudi od čega „čak“ dvojica Hrvata. To su sve razlozi zašto je opasno prebrojavanje krvnih tjelešaca, zašto ti jugokomunistički ideolozi i danas neizmjerno vole i veličaju druga maršala Titu. Tako ovih dana Rajko Ostojić ministar zdravlja (ne hrvatski zdravstva), kao kandidat SDP-a za gradonačelnika Zagreba, kaže da je drug Tito povijesna ličnost. Kako povijest ne poznaje ni stričeve, ni prijatelje, ni kumove, pa tako nije zaobišla ni druga maršala Titu. Ali ta povijest nije zaobišla ni ostale povijesne „ličnosti“ kao što su drugovi Josif Staljin, Mao Ze Dong, Pol Pot i ostale ličnosti poznate po „demokraciji“ koju je drug maršal Tito priuštio hrvatskom narodu.

Gospodin Ivo Josipović na komemoraciji žrtvama u Jasenovcu 12. svibnja 2013. kaže da svaka žrtva ima pravo na dostojan pokop, sjećanje i pijetet, pa se svaku godinu trebamo sjetiti tih zločina kako se ne bi ti zločini ponovili. To je dobra poruka za sve, ali ne vrijedi na zvjerski likvidirane Hrvate na Bleiburgu i Križnom putu. Ta gospoda s Pantovčaka, Banskih dvora i Hrvatskog sabora na sve moguće načine ignoriraju ogromne hrvatske žrtve, a tu svoju prokomunističku drskost pokazali su i ukidanjem pokroviteljstva nad žrtvama Bleiburga i Križnog puta.

Pravilo pristojnosti kaže da o mrtvima sve najbolje. Mi možemo govoriti sve najbolje i o pokojnom Borisu Špremu, ali povijest je ta koja nikome ne oprašta. Povijest kako je nemilosrdna i koja će u svoj tefter zapisati da je pod predsjedanjem Šprema Sabor ukinuo pokroviteljstvo na žrtvama Bleiburga. Sve dotle dok Ivo Josipović i ostali Josipovići s Pantovčaka i Banskih dvora budu prikrivali istinu o zločinima nad hrvatskim narodom, ne može se očekivati mir na ovim prostorima, pa tako politički ni ekonomski napredak samostalne Tuđmanove Hrvatske. Ti isti ideolozi nagrađuju protuhrvatsku udrugu „Documentu“ kao ispostavu „Veritasa“ Save Štrbca, koji brinu kako procesuirati što više hrvatskih branitelja i ušutkati nezadovoljne.

Ti isti, za upropašteno hrvatsko gospodarstvo optužuju prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, pripisujući upropašteno gospodarstvo pretvorbi i privatizaciji, a nikad ne spominju velikosrpskog agresora koji je uzročnik svih zala na ovim prostorima. Ti isti ignoriraju zločine i genocid nad hrvatskim narodom izvršen srbočetničkom agresijom, a glavna im je preokupacija kako povući tužbu protiv Srbije za izvršeni genocid i skinuti krivnju sa Srbije ili barem izjednačiti krivnju. Gospoda s Pantovčaka i Banskih dvora, trebaju znati da će i njihova imena ostati zapisana u hrvatskoj povijesti i to velikim - crnim slovima.

Ivan Runje