Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Busom u Moravče

 
 
RADNO MJESTO
Mujo, gdje radiš?
Neugodno mi reći.
Što neugodno, reci.
U fabriki papira za brisanje.
http://www.sesvete-online.info/wp-content/uploads/2017/05/DVD_Belovar.png
KUPLE RAJ
Djelatnica: Starce pripuštam samo po mraku.
Konzument: Ti samo žmiri, a ja ću paziti da ne promašim.
 
ZAGORSKI
Došle dve udovice, stare lezbače matičaru da bi se registrirale, oženile kao bračni drug i
drugarica.
Iznenađeni matičar će: Pa vi niste homoseksualni par, kako se možete ženiti?
Zbog poreza, ako jena bu vumrla, druga ju bu nasledila i ne bu plaćala poreza. Ak si proda oba grunta, morda bu imela za bogečki dom.
 
ZAGORECU DALMACIJI
Meni je važnejša moja rit nego cili svit.
I meni kar.
 
MOLITVA PREOBRAĆENOG KOMUNJARE
Vjerujem u druga boga oca svemogućeg, stvoritelja neba i zemlje i svega i svačega…
 
U KUPLE-RAJU
Gost kuca na vrata
Radodajka: Oprostite, pričekajte, obučena sam!
 
UDOVICA U SEKSI SHOPU
Imate li vibrator velikog kalibra?
Imamo, ali je poluautomatski.
Je li dobar?
Morate ga ručno staviti da bi ostao.
ZORANOVA
Žena Zoranu: Dragi, jako te volim!
Zoran: No dobro, to si mi već jednom rekla.
 
Kad ćeš konačno krepati da se smirim?
Do tada se smiri.
 
SVAĐA
Opet si cijelu noć bio kod nje!
Nisam!
Jesi, lažeš!
Nisam!
A gdje si onda bio?
Na njoj!
 
SUSJEDE
Ideš na odmor sama ili s mužem?
S mužem.
Šteta.
 
ZAPIS
Najveseliji dani kada je napravljen i rođen, najtužniji kad je oženjen i skončao.
 
ODGOVORAN ODGOVOR
Mama: Sine, što bi volio biti kad narasteš?
Stipe?
Zašto?
Dobro živiš, a ne moraš ništa raditi.
 
LAŽLJIVAC
Bio sam u crkvi pa velečasni kaže da nas je Bog stvorio.
Tata, zašto se hvališ okolo da si me ti napravio?
 
NA STAJALIŠTU BUSA
Idete li na Mirogoj?
Ne, još mi je rano.
 
U AUTOBUSU
Putnik šoferu: Je li bre, jel ovo bus za Moravče?
Šofer će: Je, neg kaj.
 
STAJALIŠTE AUTOBUSA
Idete na Mirogoj?
Ne, još mi je rano.
 
KRIVO SPOJENO
Imaš 12 godina i još si nevina?
Šta mogu kad parnice traju godinama.
 
Dida, je li bolje straga ili natraške?
Ne sjećam se, pitaj ćaću ili Čačića.
 
ANKETA
Gospođo, je li bolje biti djevojka ili žena?
Najbolje je biti žena, a živjeti kao cura.
 
Mala, bi li htjela roditi?
Problema nema, ako plate kao što su obećali.
 
PENZIĆ U RESTORANU
Molim juhu?
Za popiti?
Popit ću poslije rezanaca.
 
 
KOD DOKTORA
Pijete li još?
Ne.
Kad ste zadnji puta pili?
Jučer.
Kad ste počeli piti?
Od rođenja.
Što ste počeli piti?
Najprije mlijeko, potom rakiju.
 
KOD KROJAČICE
Zašto mi stalno padaju gaće?
Popustio vam je šprajc.
 
NA REBRU
Sestra: Nešto stenjete, nije vam dobro?
Bolesnik: Ma dobro je, samo sam se prejeo.
 
SAMOUK
Bila je od mene veća za glavu. Od nečega je bila debela i teška.
 

Martin Jakšić

Kako obuzdati autokraciju i politički voluntarizam?

 
 
Budući da ni u razdoblju od skoro 30 godina Hrvatska nije promišljeno, sustavno i kompetentno izvela tranziciju, tj. nije stvorila političke, društvene i gospodarske pretpostavke za to da se iz urušenoga komunističkog sustava u kojemu su dominirale jednopartijska diktatura i dogovorna ekonomija što bezbolnije prijeđe u sustav višestranačke parlamentarne demokracije i tržišnoga gospodarstva, Hrvatska je, na žalost, ostala nezavršena država, nije se dokraja ostvarila kao suverena država (koliko je to moguće u sadašnjim geopolitičkim okolnostima) niti se potvrdila kao poštovanja vrijedan međunarodni politički i gospodarski čimbenik, koliko god se sadašnji »premijer« Andrej Plenković i njegovi »dečki i cure« trsili tvrditi suprotno. Zbog te nesretne činjenice već skoro tri desetljeća živimo u svojevrsnom vakuumu, društveno-političkom i gospodarskom međuvlašću koje neki nazivaju klijentelističko-rođačkim kapitalizmom i u kojemu se sve svodi na praksu »ti meni, ja tebi« i »ruka ruku mije«. Osim toga to međuvlašće toliko je nestalno, kolebljivo i podložno inozemnim utjecajima da više sliči na bezvlašće nego na uređeni interregnum ograničena trajanja.
https://www.total-croatia-news.com/media/k2/items/cache/b9d75509b4e870b213c1c79e3450dd67_XL.jpg
Andrej Plenković
 
Hrvatska ima Ustav napisan u skladu s političkim stečevinama suvremenoga doba, kao i zakone i druge propise što se sadržajem gotovo ne razlikuju od pravne regulative kojom se uređuje društveno-politički i gospodarski život u zapadnoeuropskim zemljama, jer najveći dio domaćih zakonskih rješenja preuzet je iz zapadnoeuropske pravne prakse, u prvom redu njemačke i austrijske, kao i iz pravne stečevine (acquis communautaire) Europske unije. No na toj točki prestaje svaka sličnost Hrvatske sa zapadnom Europom. Odatle hrvatska država, društvo i gospodarstvo nastavljaju vlastiti hod, koji ni u kojem slučaju nije sigurno kretanje po poznatom i dobro utabanu putu, nego nepredvidljivo vrludanje po opasnoj stranputici gdje su najneugodnija iznenađenja moguća.
 
Rečeno drugim riječima, Hrvatska je teoretski jako dobro uređena država, u njoj je na papiru sve u najboljem redu, ali zato u svakidašnjoj praksi ama baš ništa nije u redu. Zbog čega je takav raskorak moguć? Zbog toga što Hrvatska već skoro 30 godina ne smatra potrebnim da vlastiti društveno-politički i gospodarski život uredi po vlastitim zakonima. Svoje zakone Hrvatska provodi tek u mjeri u kojoj ju na to s vremena na vrijeme prisile vanjskopolitički čimbenici, u prvom redu »naši europski prijatelji« (fraza što ju je prvi počeo rabiti s vlasti sramotno odbjegli Sanader, nastavila od njega nametnuta Kosorica te im se poslije pridružio Plenković), a sve ostalo vrijeme na djelu je najgrublji i najnevjerojatniji politički voluntarizam.
 
Vladanje na takav način s jedne strane te s druge strane nepostojanje jasna cilja koji valja dosegnuti, zbog toga što tranzicija nije izvedena dokraja, izazivaju stalnu društvenu, političku i gospodarsku nestabilnost, nesigurnost i napetost. Posljedica toga ne može biti ništa drugo nego ono u čemu se sada nalazimo i u čemu ćemo zauvijek ostati onda ako se država Hrvatska i dalje nastavi ponašati na isti način. To je posvemašnji društveni i gospodarski nered, kaos koji melje sve što mu se nađe na putu. Ako država Hrvatska već jednom svim raspoloživim sredstvima ne počne suzbijati taj zastrašujući nered, tj. ako napokon ne počne učinkovito vladati u skladu s vlastitim zakonima, tada joj se ne piše dobro. Pogotovo ako vlast (u svim trima sastavnicama) ne prestane s praksom ohola i cinična podcjenjnivanja cijele društvene zajednice, što ju je u posljenje vrijeme na velika vrata, uza zdušnu potporu nemala broja laskavaca i dodvorica, uveo »europejac i elitist« A. Plenković (koji po potrebi izigrava i demokršćanina). Zar ima veće oholosti i ogavnijega cinizma nego kada prvi čovjek izvršne vlasti gotovo 400 tisuća ljudî koji zahtijevaju raspisivanje referendumâ o promjeni izbornoga zakonodavstva i otkazivanja Instanbulske konvencije nazove neznalicama i marginalcima?
 
U Hrvatskoj ne djeluju mehanizmi kontrole izvršne vlasti
 
Politički voluntarizam znači oprjeku političkom legalizmu, tj. vladanju državom strogo u skladu zakonima i moralnim načelima radi postizanja općeg dobra. Onima koji vladaju voluntaristički zakonske odredbe i moralne norme znače jako malo ili ne znače ništa, a skrb za opće dobro doslovce im je zadnja rupa na svirali. Premda im s usta ne silazi govor o pravnoj državi i demokratskim načelima, takvi vladaju posve autokratski, što znači samovoljno i nepredvidljivo ili čak kaotično, obazirući se tek na odnos snaga u vlastitim redovima i na povremene političke pritiske izvana. Tko u tom opisu ne prepoznaje našega dičnog »europejca i elitista« (i po potrebi demokršćanina) Andrjušu P. te one koji se vrte oko njega i poslušno u djelo provode svaki njegov naum, taj bi žurno trebao poći na tečaj političkoga opismenjivanja.
 
Svrha autokratskoga vladanja nije stvaranje uvjetâ za to da u zemlji vladaju red i sigurnost te da široki slojevi stanovništva žive u kakvu-takvu blagostanju, nego se autokrati svojom vlašću koriste da bi ispunili politička, gospodarska ili kakava druga očekivanja pojedinih interesnih skupina prema kojima imaju nepodmirenih računa, koje su ih nečim zadužile, ili čak koje su ih, bez obzira na demokratsku izbornu proceduru, doista dovele na vlast (pojedinci iz tzv. duboke države). U najgorim slučajevima politički voluntaristi vladaju jedino radi vlastita probitka, zato da bi »jamili« ili da bi se »namirili«. Ipak, kombinacija udovoljavanja zahtjevima interesnih skupina i stjecanja vlastite koristi tijekom obnašanja autokratske vlasti jest najčešća. Politički voluntarizam ne trpi nikakve kontrole nad sobom. Zbog toga su sukobi autokratskih vlasti sa sredstvima javnoga priopćivanja i institucijama civilnog društva neminovni i česti te traju dotle dok autokratska vlast posve ne zagospodari i njima. Istom kada svi ti »subjekti« pušu u isti rog, autokratska vlast osjeća se donekle sigurnom.
 
Najgore pak jest to što u autokratskim sustavima izvršna vlast potpuno prevladava nad zakonodavnom i sudbenom vlašću koje bivaju njezinim sluškinjama. Nagradno pitanje: čini li vam se da su Hrvatski sabor kao vrhovno tijelo zakonodavne vlasti i Ustavni sud kao jedno od ključnih tijela pravosudne vlasti u svom radu potpuno neovisni i da su kadri oduprijeti se možebitnim protuustavnim, protuzakonitim i ostalim pritiscima iz Banskih dvora ili pojedinih ministarstava? Konkretno, hoće li te dvije državne institucije posve samostalno odlučivati i poduzimati pravne radnje u vezi s već spomenutim raspisivanjem referenduma o promnjeni izbornoga zakonodavstva i otkazivanja Instanbulske konvencije? Ili će na kraju ipak ispasti onako kako to hoće Banski dvori i njihov prvi stanovnik (ili, bolje rečeno, privremeni korisnik)? Sjetimo se tko je u sličnoj situaciji godine 2014. bio »jači« - Hrvatski sabor i Ustavni sud ili pak Ministarstvo uprave.
 
Autokratska vladavina po naravi stvari nikada nije u službi cijele društvene zajednice, svih stanovnika neke zemlje, nego je uvijek služi nečijim partikularnim interesima. Zbog toga takva vlast nikada ne vodi brigu o cjelini niti budno bdije nad općim dobrom, ponajprije nad time funkcioniraju li sva državna upravna tijela, ustanove i službe na zadovoljavajući način kako bi se građani osjećali sigurnima, zaštićenima i spokojnima. Budući da se u autokratskim sustavima vlast ne radi na opće dobro niti vodi brigu o njemu, nego se bavi vlastitim, marksisti bi rekli otuđenim, poslovima (danas je moderno reći »projektima«), ona jednostavno nema vremena voditi državu, tj. pozitivno usmjeravati državna upravna tijela, ustanove i službe, davati im promišljene i svrsishodne zadaće, neprekidno nadzirati njihov rad i poboljšavati ga te kažnjavati odgovorne onda ako i kada se u upravnim tijelima, ustanovama i službama čine grubi propusti ili krše zakoni. Zbog te činjenice većina državaljana ima osjećaj da vlast ne vlada istinski, nego da izigrava vladanje. Taj osjećaj i te kako ima uporišta u zbilji jer ni jedna autokratska vlast ne vlada na dobrobit svih državljana, nego zato da bi postigla svoje ciljeve.
 
Već više od sedam desetljeća, od svršetka Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.), u zapadnoeuropskim zemljama pojedinici na vlast dolaze isključivo demokratskim putem, pobjedom na predsjedničkim, parlamentarnim ili lokalnim izborima na kojima se glasuje tajno. Izišavši početkom devedesetih godina iz komunističke diktature, i Hrvatska je nominalno postala demokratska država te otada i u njoj pojedinci na vlast dolaze na demokratski način. No pošto minu izbori, prestaje svaka sličnost s praksom demokratskog vladanja u zapadnoeuropskim zemljama. Naime, nakon što pobjedom na demokratskim izborima preuzmnu vlast, domaći ju političari uglavnom ne obnašaju demokratski (čast onima koji su iznimke od toga), pod čime se ponajprije podrazumijeva vođenje zemlje u skladu s hrvatskim Ustavom i zakonima te rad i briga za opće dobro, nego se odmah prometnu u nedodirljive autokrate (naš Andrjuša P. najsvježiji je primjer takve metamorfoze) i nepredvidljive voluntariste. Takva preobrazba ne pada im nimalo teško niti u njima izaziva moralne lomove, jer mnogi od njih o demokraciji i moralnim načelima ne znaju doslovce ništa, a kamoli da bi sami bili uvjereni demokrati i vladali u demokratskom duhu.
 
Ne treba imati iluzijâ da je u zapadnoeuropskim zemljama sve krasno, sjajno i bajno, da ondje političari vladaju isključivo u demokratskom duhu te da rade i brinu se jedino za opće dobro. I Angela Merkel, i Emmanuel Macron i Giuseppe Conte, a da se i ne govori o pojedincima na nižim razinama vlasti, i te kako naginju autokratskom ponašanju i skloni su voluntarističkim rješenjima. Ali u zapadnoeuropskim zemljama postoji nešto čega u Hrvatskoj nema ni u povijima. To su mehanizmi kontrole izvršne vlasti razvijeni unutar same države kojima je moguće učinkovito (doduše ne baš uvijek) spriječiti autokratsko panašanje i obuzdati voluntarističke apetite.
 
U Hrvatskoj na pogrješne ili štetne poteze što ih čine pojedinci iz izvršne vlasti reagiraju jedino mediji koje ona ne uspije podjarmiti ili doista neovisne udruge civilnoga društva, dakle subjekti izvan državnoga sustava, dok u državnim strukturama ne djeluju mehanizmi kontrole upravne vlasti. Takvih mehanizama formalno ima, ali oni koji bi ih trebali pokretati u slučaju potrebe iz ovih ili onih razloga ne rade svoj posao. Opet se spotičemo o grijeh nečinjena i grijeh propusta. A navodni  demokršćani koji sada vladaju Hrvatskom morali bi znati značenje riječi grijeh. Ili pak ne moraju. Tko će znati, ionako je sve relativno.

 

Sudbena i zakonodavna vlast obvezne su nadzirati izvršnu vlast
 
Kada bi u Hrvatskoj mehanizmi kontrole izvršne vlasti bili razvijeni, tada bi šef državnoga odvjetništva, kojemu je osnovna dužnost da državu štiti od ugroze s bilo koje strane pa i od vlastite izvršne vlasti, odmah te bez oklijevanja i kalkuliranja regirao svaki put kada bi po procijenio da je npr. predsjednik Vlade ili koji ministar donio kakvu štetnu odluku ili pak da je na drugi način prekršio zakon. Kada bi državni odvjetnik opomenuo takve, oni bi bili obvezni u najkraćem roku popraviti štetu što ju je država pretrpjela zbog njihova nerazborita čina, a ne bi smjeli takvu opomenu smatrati nedobronamjernim ili čak neprijateljskim napodom na sebe. No naši glavni državni odvjetnici jesu odreda stari lisci premazani svim mastima. Oni dobro znaju kakva je Hrvatska država te da takvo što ne smiju ni pomisliti a kamoli učiniti, jer bi to odmah bilo okvalificirano kao »politički udar na Vladu«, a oni bi istoga trenutka mogli zaboraviti na svoju visoku poziciju i oprostiti se od dobro plaćene funkcije.
 
Pokušajmo zamisliti što bi se moglo dogoditi kada bi umjesto bizarnoga »Nonje« Hrvatskim saborom predsjedao čovjek neprijeporna intelektualnoga i moralnog integriteta kojemu bi i te kako bilo stalo do toga da zakonodavna vlast bude samostalna a ne sluškinja upravne vlasti. Takav bi stalno uznastojao na tome da Hrvatski sabor u što većoj mjeri bude poštovanja vrijedna zakonodavna vlast neovisna o bilo kome, dakle vladao bi kao neovisan demokratski izabrani političar koji ni u snu ne pomišlja na to da po vlastito mišjenje odlazi predsjedniku Vlade ili predsjedniku stranke.
 
I ne samo to: takav predsjednik Hrvatskog sabora u vlastitoj bi instituciji postavljao pitanje povjerenja Vladi i stavljao ga na glosovanje svaki put kad bi bilo očito da ona ne vlada u skladu s Ustavom ili pak po nekome od zakona kojih je donošenje inicirala sama. Kada bi bilo tako, tada bi se izvršna vlast trudila svoj posao raditi istinski, a ne tek »odrađivati« ga (čitaj: površno ga zbrčkavati ili čak ni to) kao što je sada slučaj. Tada se po ministarstvima vjerojatne ne bi mogla čuti znakovita rečenica: »Dajte, ljudi, da sjednemo te odradimo i taj zakon i pošaljemo ga u Sabor pa da smo mirni«.
 
Kada se zakoni »odrađuju« jedino zato što činovnici nešto moraju raditi za plaću koju dobivaju umjesto da se izrađuju promišljeno, sustavno, kompetentno i s jasnom sviješću o tome kakve posljedice mogu izazvati u društvu i gospodarstvu, tada je neminovno da su takvi zakoni jako loši i neprovedivi u praksi. Isto je tako onda kada se u lošem prijevodu prepišu inozemna zakonska rješenja koja zbog drugačijih okolnosti i uvjeta ne mogu dati ploda u Hrvatskoj.
 
Kada se pak na »odrađene« domaće i »uvezene« zakonske uratke stavi kruna, tj. kada se upravna vlast tvrdokorno i uporno ne obazire na ono što sama propiše, tada kao krajni ishod »razvoja« društva i gospodarstva može biti jedino posvemašnji nered, kaos u kojemu teško pate milijini, a dobro se snalaze tek malobrojni. Suzbijanje toga posvemašnjeg nereda uvjet je opstanka hrvatske države. A to je moguće jedino na demokratski način - strogom vladavinom prava te promišljenim, sustavnim, kompetentnim i moralnim vođenjem države. Savaki drugi način samo skraćuje put u propast.
 
Korijeni autokracije i voluntarizma
 
Zašto se domaći političari nakon što se na demokratski način domognu vlasti tako lako prometnu u autokrate i voluntariste koje bi mehanizmi kontrole upravne vlasti, kada bi djelovali, neprestance trebali lupati po prstima, i to svojski? Zbog toga što se ljudski um, ljudska psiha te ljudsko djelovanje, ponašanje i navike mijenjaju teško i sporo, kao i zato što je ljudskoj naravi prirođeno da više teži zlu nego dobru. U zemljama gdje se tradicija demokratskog vladanja mjeri stoljećima plitički su mislioci to shvatili odavno i zaključili da pred takve nedostatke koji su svojstveni svim ljudima, a to znači i političirima, treba postavljati učinkovite brane kako ti nedostatci ne bi nabujali do velikih razmjera dok političari obnašaju vlast.
 
Drugim riječima, zaključeno je da je potrebno napraviti triobu vlasti te da sudbena i zakonodavna vlast kao nevisne poluge države moraju nadzirati obnašatelje izvršne vlasti koja je najbrojnija i koja odlučuje o raspolaganju golemim materijalnim dobrima i financijskim sredstvima, zbog čega su pojedinci koji ju obnašaju u velikoj napasti da čine zlouporabe te da podlegnu korupciji. Tako je to u teoriji, a u praksi ni u dugovjekim demokratskim zemljama stvari ne funkcioniraju uvijek idealno. I ondje ima i zlouporabe vlasti i korupcije, ali ima i mogućnosti da se ta zla suzbijaju stalno. U Hrvatskoj još uvijek nema takvih mogućnosti, i zato država glavinja i trese se kao u groznici jer ju memilosrdno čerupa i čereči svatko tko stigne. 
 
Skoro pola stoljeća živjeli smo u jednopartijskoj diktaturi i političkom jednoumlju. Nakazni politički i dvojbeni moralni svjetonazor što su ih mnogi tada upili i koje su doživljavali jedino ispravnima, a koji nemaju ništa zajedničko ni s demokratskim duhom ni s prihvatljivim moralnim načelima, ne će tako brzo ishlapjeti iz njihovih glava. A upravo takvi u najvećem broju vladaju Hrvatskom u posljenjih tridesetak godina. Zbog njih nam ide tako kako nam ide, a ide nam svakako samo ne dobro. Koliko god se možda upinjali, takvi politički metuzalemi nikada ne će moći vladati u demokratskom duhu jer je njihov mentalni sklop sveudilj programiran na autokraciju i voluntarizam. A preprogramiranje ide jako teško i sporo. Najčešće ne ide nikako. Shvatili su to ljudi iz inicijative »Narod odlučuje« i odlučili sasjeći korijenje autokracije i volutarizma kako bi se Hrvatska s vremenom što više približila idealu istinski demokratske i gospodarski uspješne države. Ali njihove su namjere i te kako dobro prozreli oni koji bi se nakon promjene izbornoga zakonodavstva trebali naći u povijesnoj ropotarnici, a onamo im se baš i ne ide jer je vlast slatka i unosna. Tko bi bi toliko glup da se odrekne vlasti tek za volju tamo nekim »neznalicama i marginalcima« pa brojili se oni i u stotinama tisućâ. Zbilja svašta i kaj god!
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Marković

Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje

 
 
Brutalna velikosrpska agresija na hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najavljena je 17. kolovoza 1990. godine, kad iz središta srpske terorističke pobune – Knina – započinju prve akcije rušenja balvana i zapriječavanja cesta i pruga. Tako se nastoji paralizirati Hrvatsku i onemogućiti uspostavu njezine samostalnosti. Srpski teroristi pod vodstvom Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelembabe, Jovana Opačića, Sime Dubajića i drugih kolovođa stavljaju se u službu Beograda i osvajačkih planova Srbije postavljajući punktove s naoružanim stražama (barikade) i započinju oružane prepade na hrvatske redarstvenike i civile pravdajući to svojom „ugroženošću“. Od tada nadalje, u sklopu sveobuhvatnih planova stvaranja „velike Srbije“ (osvajanjem najvećeg dijela Hrvatske i cijele Bosne i Hercegovine), poveden je krvavi i brutalni rat protiv svega što nije srpsko.
https://direktno.hr/upload/images/cms-image-000047582.jpg
Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje. Posrijedi je najprije bila „puzajuća agresija“ koju je prema ranije razrađenim planovima vodila „JNA“ oslanjajući se na ekstremiste iz Srbije i redova srpske manjine u Hrvatskoj i zauzimajući strateške pozicije za napade koji će uslijediti. Od prvih oružanih sukoba u Pakracu (početkom ožujka 1991.) i na Plitvicama (31. ožujka 1991. – kad teroristi ubijaju hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića) nadalje, domaći srpski teroristi odrađuju ono što je isplanirao Generalštab „JNA“, dok „narodna vojska“ pod zapovjedništvom Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića stavljajući se u ulogu operativnog provođenja Memoranduma SANU-a (iz 1986.) i Miloševićevih ciljeva, pod krinkom „razdvajanja sukobljenih strana“ i stvaranja „tampon zona“ osigurava ostvarivanje njihovih ciljeva: zauzimanje policijskih postaja, presijecanje komunikacija, izolacije hrvatskih naselja i gradova i onemogućavanje svakog normalnog života – s ciljem destruiranje nove hrvatske vlasti u samome začetku.
 
Poslije neuspjelog državnog udara (siječanj/veljača 1991.) nakon kojega su „JNA“ i velikosrpski politički vrh planirali preuzeti vlast na cijelom području bivše SFRJ, aktivnosti terorističkih skupina i naoružavanje srpske manjine u Hrvatskoj intenziviraju se i na područja pod kontrolom Milana Martića i njegove razbojničke družine ubacuju se novi operativci SDB-a Srbije i KOS-a „JNA“ (ove su službe u tim su krajevima inače djelovale već od 1989. i razdoblja četničkih mitinga u Kninu, Karlovcu, na Petrovoj gori i drugdje) kako bi se otvorila krizna žarišta i stvorili uvjeti za oružane sukobe s većinskim hrvatskim narodom. Od tada niču srpske barikade diljem buduće „sao krajine“ – od istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Gorskog kotara i Dalmacije.
 
Masakr nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selu podmuklo i iz zasjede pobijeno njih 12 (a potom im tijela unakažena do neprepoznatljivosti) i mučko ubojstvo (također iz zasjede) hrvatskog redarstvenika Franka Lisice na brdu Štrkovača kod Polače (u Zadarskoj županiji) istoga dana, označili su početak tog otvorenog rata u koji se iz taktičkih razloga Bograd i „JNA“ još uvijek nisu otvoreno umiješali. Tog svibnja 1991. godine, raspoređene su topničke i mehanizirano-pješačke snage agresora uz granicu s Hrvatskom, kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u Bosni i Hercegovini. Napad na policijsku postaju u Glini (26. lipnja) izveo je s okupljenom skupinom svojih terorista zločinac Dragan Vasiljković koji je od strane SDB-a Srbije doveden iz Australije kako bi konsolidirao redove srpskih ekstremista i ustrojio njihove „specijalne jedinice“ u srcu terorističke pobune „kninskoj krajini“.
 
Početkom srpnja „JNA“ kreće u otvoreni rat i koordinirano djelovanje sa svojim postrojbama koje se već nalaze u Hrvatskoj i Martićevim teroristima, ojačana četnicima, dobrovoljcima i „teritorijalcima“ iz Srbije i BiH. Njezine oklopne i mehanizirane snage ulaze 3. srpnja u Baranju i istočnu Slavoniju, a već sutradan je opkoljen Vukovar. Na mjesta iz kojih kreću pravci predstojećih napada raspoređuju se topništvo i elitne pješačke i mehanizirane postrojbe koje su ojačane tisućama srpskih rezervista, pripadnika „teritorijalne odbrane“, dobrovoljaca, četnika i „specijalnih“ paravojnih jedinica. Oni se povezuju s već ustrojenom paravojskom i skupinama domaćih Srba i tako se kreće u genocid i etničko čišćenje, uz zatiranje svega što nije srpsko. Uz istočnu granicu s Hrvatskom (u Vojvodini, kod Šida) tada je već stacionirano dodatnih 380 oklopnih vozila „JNA“ s ogromnim brojem pješaka spremnih za napad. U isto vrijeme s akcijom okruženja Vukovara odvijaju se topničko-pješački napadi iz Borova Sela na Borovo Naselje
 
Već 7. srpnja razoreno je, spaljeno i izbrisano s lica zemlje malo hrvatsko selo Ćelije (u općini Trpinja) i time započinju opsežne operacije etničkog čišćenja i masovnih zločina u kojima nitko nije pošteđen, a sela i gradovi bjesomučno se napadaju i razaraju iz zraka i s kopna. Glavna udarna sila je „JNA“, koja u osvojena područja planski pušta svoje (već spomenute) pomagače i tako se vrše masakri i progon civila. Oštrica agresije usmjerena je i na Banovinu, pa tako srpski teroristi ohrabreni potporom „JNA“ i Srbije 26/30. srpnja 1991. zauzimaju mnoga hrvatska sela i čine masakre nad žiteljima (u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, kod Pastuše itd.).
 
Lika je također suočena s agresijom već od kraja lipnja 1991., kad na lokalitetu planinskog prijevoja Ljubovo započinju napadi srpskih terorista koji nastoje osigurati strateške pozicije za kasnija djelovanja koja će voditi sinkronizirano s „JNA“ a slične aktivnosti jugovojska i srpski teroristi započinju i u drugim hrvatskim područjima koja prema njihovim zamislima trebaju tvoriti buduću „veliku srbiju“ sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin - Karlobag. Junački otpor hrvatskih branitelja (redarstvenika, tek ustrojenog Zbora narodne garde i civila) ostat će zabilježen kao jedinstveni slučaj besprimjerne žrtve. Razoružani, goloruki narod stao je na put jednoj od najjačih, najopremljenijih i najbojnijih armija u Europi, braneći golim životima svoje pravo na postojanje i zemlju za koju je toliko puta tijekom svoje duge i teške povijesti proljevao krv. Naš narod ubijan je oruđima, oružjem i bombama od strane vojne kamarile koju je svojim novcem stvarao i plaćao punih 45 godina, a komunisti i četnici, opet su, kao i tijekom Drugoga svjetskog rata stupili u savez i skupa krenuli u njegovo istrebljenje. To je jedina prava istina i mi je se ne smijemo odreći.
 
Posljednjih godina svjedoci smo bezočnog iskrivljavanja upravo te istine i činjenica o našem Domovinskom ratu, pa i brisanja s internet mreže sadržaja koji govore o tomu ŠTO I KAKO SE UISTINU DOGODILO. S time se pomiriti ne smijemo! Zato pišimo, govorimo i podsjećajmo, KAKO NAM SE NE BI PONOVILO! Pogledajmo ovaj video koji su napravili naši vrijedni djelatnici Hrvatskog povijesnog muzeja i podsjetimo se. Izdvojimo 13 minuta za istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu. U ime onih čije su kosti ugrađene u temelje naše Hrvatske! https://www.youtube.com/watch?v=EyxOBHFYVNo
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1100 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević