Get Adobe Flash player
Znanstvena fantastika u službi znanosti i promidžbe

Znanstvena fantastika u službi znanosti i promidžbe

Jugoslavenska filmska industrija (po)služila za radikalizaciju...

Drobilica Goldsteina ml. i dalje kosti drobi

Drobilica Goldsteina ml. i dalje kosti drobi

Jedini spas Balkana proglasiti Srbe...

Poruka drugu Andreju Plenkoviću

Poruka drugu Andreju Plenkoviću

Hrvatska i hrvatski narod ne mogu preživjeti još šest...

Treba nam međusobno povjerenje

Treba nam međusobno povjerenje

Ne treba tražiti krivca. Krivi smo si...

NOVO NORMALNO – Ozakonjeno laganje

NOVO NORMALNO – Ozakonjeno laganje

Neodgovorno je ponašanje Sabora da prihvaća svaki prijedlog...

  • Znanstvena fantastika u službi znanosti i promidžbe

    Znanstvena fantastika u službi znanosti i promidžbe

    srijeda, 25. studenoga 2020. 18:22
  • Drobilica Goldsteina ml. i dalje kosti drobi

    Drobilica Goldsteina ml. i dalje kosti drobi

    srijeda, 25. studenoga 2020. 17:45
  • Poruka drugu Andreju Plenkoviću

    Poruka drugu Andreju Plenkoviću

    srijeda, 25. studenoga 2020. 16:43
  • Treba nam međusobno povjerenje

    Treba nam međusobno povjerenje

    srijeda, 25. studenoga 2020. 17:01
  • NOVO NORMALNO – Ozakonjeno laganje

    NOVO NORMALNO – Ozakonjeno laganje

    srijeda, 25. studenoga 2020. 14:08

Stjepan Radić: Blagoslivljem čas, kad sam ugledao i upoznao tebe, kćer prvoga slavenskoga naroda

 
 
Ideja Hrvatsko-češkog društva da se Mariji Radić podigne spomen-ploča na zgradi u Mihanovićevoj 34 u Zagrebu gdje je 1954. umrla uspješno je ostvarena na Dan žena 8. ožujka 2014., u godini u kojoj se obilježava 140. godišnjica rođenja i 60. godišnjica smrti supruge Stjepana Radića. Akcija je realizirana jer su se u nju uključili i Grad Zagreb te Organizacija žena HSS-a „Hrvatsko srce“ kojem je Marija Radić bila prva predsjednica. Ploča je rad kipara Stjepana Divkovića i djelatnika ljevaonice umjetnina "Ujević".
 
„Ovo je najmanja gesta i znak pažnje koji smo mogli napraviti za ovu ženu. Njezina Slavenska knjižara, njena hrvatsko-češka duga prijateljstva bit će upisana zlatnim slovima u povijest Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Hvala Hrvatsko-češkom društvu i HSS-u što su organizirali postavljanje ove spomen-ploče na čast i ponos Grada Zagreba i naših čeških prijatelja“, kazao je na svečanosti otkrivanja spomen-ploče zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, podsjetivši na zalaganje Marije Radić za ravnopravnost žena i opće pravo glasa.
http://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2014/03/SPOMEN-PLO%C4%8CA-MARIJA-RADI%C4%86-280x420.jpg
Marija Radić i uglednici prilikom otkrivanja spomen-ploče u Zagrebu
 
Predsjednik HSS-a Branko Hrg rekao je da je ovo možda najbolja proslava Dana žena u Zagrebu. „Ima li boljeg načina proslaviti Dan žena nego otkrivati ploču ženi koja je bila prosvjetiteljica hrvatskog naroda, boriteljica za prava žena, vjerna supruga i pratiteljica svog supruga, političara, jednog od najsvjetlijih imena hrvatske povijesti", istaknuo je Hrg koji smatra da je postavljanje ove spomen-ploče veliki europski poduhvat, s obzirom na mjesto rođenja i nacionalnost Marije Radić, koja osim u Pragu ima sada i spomen-ploču u Zagrebu.
 
Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac podsjetio je da je na inicijativu HČD-a spomen-ploča u Pragu 2011. otkrivena u crkvi sv. Norberta gdje je Marie Dvořáková, udajom za Stjepana Radića, postala Marija Radić. „Niz desetljeća, sve do 1990., nije uvijek bilo ugodno biti njihov potomak. Njihova djeca, unuci i praunuci doživljavali su progone i neugodnosti, a danas su dočekali da njihovoj baki i prabaki Zagreb i Hrvatska napokon odaju javnu počast podizanjem spomen-ploče na kući u kojoj je prije 60 godina umrla. Drago nam je što su neki od potomaka Marije i Stjepana Radića članovi Hrvatsko-češkog društva jer naša je udruga nastavlja djelo koje je krajem XIX. stoljeća započeo Stjepan Radić populariziranjem Češke u Hrvatskoj i promicanjem hrvatsko-češkog prijateljstva. Toga naravno ne bi bilo da Radića uz Češku nije vezala njegova supruga Čehinja i Pražanka Marie Dvořáková, daljnja rođakinja češkog skladatelja Antonína Dvořáka koja je svom suprugu bila ne samo životna suputnica, nego i najbliža suradnica.
 
Koliko je ona značila Radiću svjedoči rečenica iz njegovog pisma iz 1896. u kojem piše: „Blagoslivljem čas, kad sam ugledao i upoznao tebe, kćer prvoga slavenskoga naroda.“ A u pismu poslanom iz zatvora 1919. čitamo ovo: „Ti si stalnim svojim značajem stvorila korito bujici moga temperamenta, ti si dubokim svojim osjećajem za pravicu stvorila korijenje mojim mislima za slobodom i napredkom.“ Ljubav i brak Stjepana i Marije Radić koji su trajali od njihovog prvog susreta na izletu u dvorac Karlštejn u srpnju 1894., pa sve do Radićeve smrti 8. kolovoza 1928. na najbolji način simboliziraju hrvatsko-češko prijateljstvo. Radić je kao češki zet marljivo radio na promoviranju Češke u Hrvatskoj, a Marija je Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu i pomagala suprugu u njegovom političkom radu.
Njegov nauk slijedila je i za njegova života i nakon njegove smrti, kad se hrabro odupirala svim trima diktaturama koje su u XX. stoljeću vladale Hrvatima – srpskoj kraljevskoj diktaturi, ustaškoj i komunističkoj. Hrabrost je pokazala odbivši mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar s porukom da ne želi mirovinu od ubojice svoga muža. Uz sve to Marija Radić nije prestala biti Čehinja, a i u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda ušla je po češkom obliku svog imena, kao Marženka. U hrvatsko-češkom duhu Radići su odgajali i svoje četvero djece, koje je Marija Radić naučila govoriti češki, jednako kao i svoje unuke. Sve to bili su razlozi zašto je Hrvatsko-češko društvo iniciralo postavljanje ove spomen-ploče koje ne bi bilo da nismo naišli na pozitivan odjek Organizacije žena HSS-a „Hrvatsko srce“ i Grada Zagreba. To je inače druga spomen-ploča u čast Marije Radić koju je inicirala naša udruga, a prva je 2011. otkrivena u Pragu u crkvi sv. Norberta gdje Marie Dvořáková, udajom za Stjepana Radića, postala Marija Radić. Ona je umrla u ovoj zgradi s pogledom na Botanički vrt koji je tek jedno u nizu djela koje su Zagrebu podarili Česi.
 
Mnogima od njih Zagreb se odužio imenovanjem ulica ili podizanjem spomenika i ploča, ali do sada nijedna Čehinja nije imala svoje spomen-obilježje. Stoga je ova današnja svečanost korak naprijed u vrednovanju brojnih žena koje su ostale u sjeni svojih muževa. Odavanje počasti supruzi Stjepana Radića podsjetnik je na brojne hrvatsko-češke brakove koji su i nekad i danas bili važan most koji spaja naša dva bliska slavenska i srednjoeuropska naroda. Osim Radića u Češkoj su svoje supruge pronašli i banovi Nikola Šubić Zrinski i Josip Jelačić, nobelovac Vladimir Prelog, zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, slikar Vilim Svečnjak i mnogi drugi znani i neznani. Ljubav i brak Marije i Stjepana Radića prošli su mnoga iskušenja i teške trenutke, ali nikad nisu došli u pitanje, kao što je uostalom slučaj i s prijateljstvom Hrvata i Čeha koje se razvijalo kroz stoljeća i odoljelo nepovoljnim povijesnim okolnostima. Stoga neka nas sve koji smo pobornici prijateljstva Hrvata i Čeha trajno nadahnjuje životni primjer Marije i Stjepana Radića.“, zaključio je Lipovac.
 
Na svečanosti je bio i češki veleposlanik Martin Košatka, kao i potomci Marije i Stjepana Radića, a u glazbenom dijelu programa nastupio je KUD Mihovil Krušlin koji je otpjevao hrvatsku himnu, svečanu pjesmu HSS-a i svečanu pjesmu „Hrvatskog srca“ te zbor Češke besede Zagreb Bohemia koji je na kraju svečanosti otpjevao češku pjesmu Ach, synku, synku. Zatim je u središnjici HSS-a održana svečana akademija na kojoj su o životu i radu Marije Radić te braku sa Stjepanom Radićem govorili Marijan Lipovac i povjesničarka Suzana Leček, a nazočnima su se obratili i potpredsjednica HSS-a Marijana Petir i predsjednica Hrvatskog srca Marija Ledinski Anić.
 

Vid Hinković

Gladna mladost

 
 
Stolovi.
Svibanjska večer.
Sjede djevojke site glada.
U kutu mladići bez para.
Pasu po stolovima.
Po ženama.
http://www.stimme.de/storage/pic/alfa/hloer/328784_1_1115830202_TANZ001.jpg?version=1215188919
Ples.
Iz kuta sjene miču se.
Ustaje glad sa stolica.
I plešu, plešu…
A trbusi gladuju.
A duše trebaju Boga.
 
More. Mjesec. Glazba. Ples.
I mladost bez mladosti.
Ideal bez ideala.
Smrt, koja još ne umire.
 
A negdje za brdom
miriše trava.
I seljak spava.
I živi životom.
 
Ovdje kavana.
Pijanice. Bludnice.
I kad sjutra rodi se sunce,
njima ne će svanuti zora.
Jer oni su mrak.
 
Mladost pleše
i ne zna da živi
i mre,
a ne zna da umire.
 
Mladost gladna svega,
a sita grijeha i gluposti.
 
Stolovi šute.
Oni znaju za tisuće misli i želja.
Oni znaju, ali…
 
Zove more.
Opaja svibanjska noć.
Svibanj je svuda,
samo ovdje je novac.
Ovdje je on bog.
 
Stolovi šute.
Stolovi kavanski.
 

Ivan Bošković (Dubrovnik, 14. III. 1936. - Split, 25. III. 2002.), Dubrovnik, 16. svibnja 1957.

Egzodus ili bežanija?

 
 
Istina, u Hrvatskoj se dogodilo „etničko čišćenje“ u tijeku operacije OLUJA 1995. godine. Naravno da je netko ili neki su odgovorni za taj događaj. I to je istina. Ali tko je odgovoran za agresiju ondnosno rat na prostorima Hrvatske, odgovoran je i za ratnu operaciju OLUJA koja je oslobodila okupirane krajeve od agresora odnosno ratnog začetnika. Istina o etničkom čišćenju, a riječ je ovdje o srpskom etnosu, na području takozvane Krajine ili kako su je oni zvali RSK (republika srpska krajina), uključuje i genocid kojeg je izvršen u bježaniji ispred Hrvatske OLUJE, bježaniji srpskog etnosa, od vlastitih tenkova koji su nagnali prema BiH te u žurbi nisu štedjeli svoje koji su bili ukrcani na traktore ili druga vozila. A da je tome tako, tj. kad je riječ o bježaniji srpskog stanovništva iz njihove rsk, govori i njihov vožd S. Milošević na sljedeći način:
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRis9-Bu3uRYOzGxVmOdDWszjGlmy8nFF1ydQwV9uqJGxujRi1J
Evo kako je tu okupiranu i etnički očišćenu 'Krajinu' prema govoru Slobodana Miloševića iz 1995. godinu, branio JNA-general Mile Mrkšić, inače hrvatski Srbin:….Pitanje je ko je, zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?! Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazuduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!....“ Posve se ovdje može postaviti znak jednakosti među terminima: etničko čišćenje= egzodus=bežanija=genocid= napustiti “Krajinu“. A o pregaženima od vlastitih tenkova svjedočio je nasudu u Den Haagu, na takozvanom ICTY-ju, Žarko Puhovski, upitan od odvjetnika obrane naših generala Luka Mišetića na sljedeći način:
 
Luka Mišetić je tada u haaškoj sudnici pustio autentične snimke o pregaženoj koloni civila kod Dvora na Uni (sektor sjever, ali je relevantno jer su izbjeglice kretale i s juga). Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od kolega iz Helsinškog odbora 'Republike srpske' 1996. dobio podatke da se radi 'o incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'; 'mini-genocid' nad vlastitim narodom u naloženom bijegu!?
 
„Naloženi bijeg“, to je to etničko čišćenje, pa se i on može pridružiti znaku jednakosti. Sad usporedimo poginulog u Kninu, tj. broj stradalih na lokaciji Knina i kod Dvora na Uni? Naravno, može se dodati da je „izvršen i genocid“ s hrvatske strane u Oluji kad je bombardiran Knin gdje je poginula jedna oružana osoba srpske nacionalnosti. A da je JNA izvršila agresiju na Hrvatsku proizlazi i iz ovih izvora, tj. od zapovjednika JNA Veljka Kadijevića kako stoji u sljedećem: U svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ (Beograd, 1993., str. 135.) general Veljko Kadijević iznosi veoma precizni strateški plan napada (tada u potpunosti srbijanske, Miloševićeve, nap. a.) JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:
 
„Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora; Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška-Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga 'osloboditi' istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar-Split. Nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske; Za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili 'domobiliziranih' jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana, zavisno od stupnja 'borbene gotovosti' jedinice i njene udaljenosti od pravca uporabe.“
http://banjalukain.com/media/pictures/2013/08/04/b596f472921dac547fa8d3b1a3c8ae7b.jpg
I sad se povežimo s onim što je rekao Milošević: Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!...
 
I što sad Srbi traže od suda u Haagu u svojoj protuoptužbi Hrvatskoj o genocidu u Oluji? Pitam i onu njihovu babu s mitraljezom u ruci kod oslobađanja medačkog džepa u Lici, zbog koje, i njezine bratije, su odležali u zatvoru neki naši branitelji, a jedan i s visokim vojnim činom? Ponavljam: „sva sila koju je imala JNA“; pa kad će biti suđen i kažnjen zapovjednik JNA koji je genocidirao Vukovar i toliki njemu podređeni barbarogeni izvršitelji monstruoznih djela u Vukovaru? Ta samo onaj događaj na Ovčari može biti zabrana uvođenja ćirilice u Vukovaru, makar 50 godina koliko je bilo Njemcima zbog genocida u Kragujevcu u Drugome svjetskom ratu. A da ne govorimo koliko godina zbog bombardiranja bolnice u Vukovaru i to s takozvanim krmačama iz aviona. Godinu dana zabrane ćirilice za svaku silovanu ženu u Vukovaru. O ho, tu bi bila i koja tisuća godina! Kazniti, to je dio pravde, a ne nagrađivati za izvršena zlodjela. Jer uvođenje ćirilice je nagrada onima koji su dosegli nekakav zakonski kriterij manjine, ali isti je toliki jer su barbarogenim ratnim činima uništili Vukovar uz drastično smanjenje stanovnika hrvatske nacionalnosti,što ubijenih što protjeranih i bez kuća i stanova do njihove obno- ve, koja je tek iza 1998. nastupila.
 
I nije lako ponovno braniti Vukovar od onih koji su se „preobratili“ nakon naloženog bijega. Netko i sada daje nalog da Hrvati u Vukovaru moraju, gotovo do suza, primati i izvršavatisve ono što odgovara onima od naloženog bijega.E ne će to biti tako, tj. na vjerujem da smo danas slabiji ispred „onih naših“ u Zagrebu nego smo bili ispred cele Prve armije, vazduhoplovstva, čuda i sve sile koju je imala JNA, ali metaforično rečeno, jer nije nam potrebno vojno oružje protiv „onih naših“. Važan je snažan i nesalomljiv duh nacije.
 

Nikola Bašić, Vis

Utorak, 01/12/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2477 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević