Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

HDZ i SDP u korijenu imaju isti kod – vezanost za državu i otpor prema liberalizmu

 
 
Od kraja Prvog svjetskog rata do danas kod dijela stanovništva zadržala se averzija prema liberalnom kapitalizmu. Upravo takve glasače privlače gospodarske politike i HDZ-a i SDP-a
https://magarticles.magzter.com/articles/241/449471/5eb505b881b23/Liberal-capitalism-is-bust-But-what-next.jpg
I posljednji parlamentarni izbori, unatoč ponekim iznenađenjima, još su jednom potvrdili dominaciju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Socijaldemokratske partije (SDP) u hrvatskom političkom životu, uz, nikako ne zaboravimo, apstinenciju znatnog dijela biračkog tijela u zemlji i inozemstvu. Politički analitičari i razni drugi stručnjaci manje-više ponavljaju razloge za takav trend, a pri njegovu objašnjavanju prvenstveno se pozivaju na procese i događaje od nastanka samostalne Republike Hrvatske (RH). Neki traže korijene togaduopola u razdoblju s kraja 1980-ih i urušavanja komunizma i Jugoslavije ili pak kraja 1960-ih i početka 1970-ih, odnosno Hrvatskog proljeća, za vrijeme kojega je dio hrvatskih komunista došao u sukob sa službenom politikom Beograda. Među njima bio je i Franjo Tuđman.
 
Neki idu još dalje u prošlost, pa oštru podjelu hrvatske političke arene na HDZ i SDP uspoređuju s podjelom na pristaše režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Nema sumnje da se iskustva svih nabrojenih povijesnih razdoblja, procesa i događaja odražavaju u spomenutoj podjeli i dominaciji tih dviju stranaka. Međutim, svi koji se upuštaju u ovakve analize čine pogrešku što razloge za opisanu situaciju traže samo u podjelama, u elementima koji dijele hrvatsko biračko tijelo. Tu se u prvom redu radi o već spomenutim refleksijama povijesnih procesa i događaja iz relativno nedavne hrvatske povijesti, kao i o ideološkim pitanjima vezanim uz odnos prema nacionalnom identitetu, religiji, vrijednosnim stavovima, biranju vanjskopolitičkih saveznika (recimo „regija“ naspram Inicijative tri mora) i slično. No, razloge za dominaciju HDZ-a i SDP-a treba tražiti i u elementima koji su zajednički tim dvjema strankama. Dio birača negira takvo stanje, stavljajući u prvi plan njihove razlike. Argumenti onih koji pak ukazuju na sličnosti često sadrže elemente koji podsjećaju na teorije zavjere.
 
Uz to su snažno prožeti emocijama, subjektivnošću i osebujnim rječnikom. Stoga ih dobar dio birača odbacuje kao neosnovane, iako su u biti točne. Onaj tko zaista želi dokučiti podlogu povijesnog razvitka u Hrvatskoj koji je među ostalim rezultirao dominacijom HDZ-a i SDP-a, a na temelju njihove sličnosti, tada se mora vratiti ne u početak 1990-ih, ne u kraj 1980-ih, ne u vrijeme Hrvatskog proljeća ni Drugog svjetskog rata i sukoba ustaša i partizana, nego na početak suvremenog razdoblja u hrvatskoj povijesti, odnosno na završetak Prvog svjetskog rata.
 
Discipliniranje represijom
 
Hrvatska politička scena nakon završetka Prvog svjetskog rata, propasti Austro-Ugarske Monarhije i ukidanja cenzusa prilikom izbora, doživjela je radikalne izmjene. Glavna politička opcija u hrvatskim zemljama nekadašnje Trojedne Kraljevine postala je Hrvatska seljačka stranka (HSS) Stjepana Radića koja je do propasti prve Jugoslavije samo jačala svoj utjecaj u hrvatskom narodu, pretvorivši se u drugoj polovici 1930-ih u narodni pokret za izmjenu položaja hrvatskog naroda u Jugoslaviji kao i promjenu postojećih društvenih odnosa. Takvu je situaciju HSS dugovao dobrim dijelom činjenici da je većinu stanovništva u hrvatskim zemljama činilo seljaštvo koje je bilo u izrazito teškom položaju.
 
Neki od problema koji su opterećivali većinu tadašnjih seljaka bili su nerentabilnost proizvodnje, zbog malih i rascjepkanih posjeda te iznimno niskog stupnja upotrebe strojeva u proizvodnji, nedostatak kapitala za ulaganje, agrarna prenapučenost, ograničenost domaćeg tržišta i ograničene mogućnosti za prodor na strano tržište, nerazvijena transportna mreža i mnogi drugi. Država nije bila zainteresirana da radikalnim zahvatima mijenja stanje, osim kada se radilo o intervencijama koje su išle na ruku beogradskoj vladajućoj eliti. HSS, izuzmemo li kratko razdoblje iz sredine 1920-ih te Banovinu Hrvatsku 1939.-1941., nije sudjelovao u vlasti i nije iz te pozicije mogao mijenjati situaciju. Tako je velik broj Hrvata, prvenstveno seljaka, doživljavao državu i njezine institucije neprijateljima.
 
Da je takav stav umnogome bio opravdan, pokazuje trend osnivanja raznih HSS-ovih organizacija koje su trebale na određenim poljima obavljati posao koji država nije radila ili joj se čak suprotstavljati. Tako je Seljačka sloga bila organizacija koja je među hrvatskim seljaštvom djelovala na kulturnom, prosvjetnom i dijelom gospodarskom polju, dok su Seljačka i Građanska zaštita, među ostalim, trebale braniti hrvatske seljake od žandarskog nasilja. Osim toga, zbog takvog stanja, liberalni je kapitalizam također shvaćan kao neprijateljska ideologija, koja uništava hrvatske seljake, pa time i hrvatski narod, dijelom i zbog toga što je dio kapitalista bio stranog porijekla. Zbog toliko problema i, po shvaćanju seljaka, nepravde bila je potrebna radikalna intervencija kako bi se promijenilo postojeće stanje. Jedini faktor koji je mogao provesti tako opsežne promjene bila je država.
 
Takvo je shvaćanje osnaženo zbog Velike gospodarske krize koja je trajala od 1929. do sredine 1930-ih godina, zbog čega je politika državnog intervencionizma bila doživljavana kao izlaz iz krize i poluga za sprečavanje sličnih kriza u budućnosti. Također, kao oblik organiziranja društvenih i gospodarskih odnosa promoviralo se i zadrugarstvo kao dobrovoljan savez sitnih proizvođača, potrošača, trgovaca i drugih sudionika gospodarskog života, među ostalim i zbog stoljetne tradicije seljačkih kućnih zadruga. Također, dio Hrvata vidio je i u korporativizmu, gospodarskom modelu fašističkog sustava, mogući uzor za društveni i gospodarski ustroj. Ta je ideologija predviđala suradnju i dogovor različitih slojeva društva, umjesto njihova konstantnog sukoba kao u liberalnom kapitalizmu ili pak diktature jedne klase – proletarijata, što su nudili komunisti.
 
Treba reći da liberalni kapitalizam i komunizam u očima HSS-ovaca i hrvatskih nacionalista nisu bili pogubni samo na gospodarskom polju, nego su doživljavani i kao ugroza za moral te hrvatski nacionalni identitet. Iako su socijalističke ideje koje su također išle za temeljitom izmjenom trenutačnog stanja u prvoj Jugoslaviji više pristaša nalazile među radnicima, prihvatili su ih i poneki seljaci. U tom kontekstu treba istaknuti ključnu stvar – dominaciju ideologija u hrvatskom narodu koje su predviđale snažnu ulogu države u gospodarskom životu kao izlaz iz postojećih društvenih i gospodarskih teškoća. Uspostava komunističkog režima u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata snažno je antagonizirala široke slojeve u Hrvatskoj, pa tako i brojne seljake, teško pogođene eksproprijacijom zemljišta te prisilnom kolektivizacijom.
 
No, režim se uspio učvrstiti i s vremenom pacificirati stanovništvo, s jedne strane brutalnom represijom koja je bila usmjerena na iskaz bilo kakvog oblika nezadovoljstva, a s druge strane uključivanjem dijelova stanovništva u sustav vladanja, od kojega su uključeni imali stanovite beneficije. Pri tome treba naglasiti da se „uključivanje“ u vladajući sustav obavljalo prvenstveno na temelju podobnosti, poslušnosti i ideološke prikladnosti, a ne obrazovanja, sposobnosti i rada. To je rezultiralo teškim poremećajima u jugoslavenskom komunističkom sustavu koji je bio obilježen korupcijom i nepotizmom te neobrazovanim i nesposobnim dužnosnicima na vodećim mjestima.
 
Takvi trendovi bili su posebno jaki i zbog tzv. jugoslavenskog samoupravnog socijalizma u kojem su radnici tobože upravljali poduzećima. Naravno, gospodarstvo je, unatoč uvođenju nekih elemenata kapitalističkog sustava, i dalje kontrolirala država odnosno Savez komunista (SK), no i to malo slobode, „samoupravljanja“, koje je prepušteno nižim razinama vlasti, često se zlorabilo. To „društveno“ vlasništvo mnogi nisu doživljavali svojim, misleći da će netko drugi „pokriti“ to što su oni neredovito dolazili na posao, obavljali ga neodgovorno, činili pronevjere novca poduzeća, krali raznovrsni materijal, u privatne svrhe koristili „društvene“ strojeve, dodjeljivali si povoljne kredite i slično. Što je više ljudi tako razmišljalo i djelovalo, sustav je klizio sve dublje u probleme.
 
Podobnost i poslušnost
 
Takav način razmišljanja bio je blisko povezan s još jednim stavom koji se može nazvati predmodernim. Riječ je o mišljenju da su interesi obitelji, roda ili još šire zajednice važniji od interesa nacije i/ili države. Stoga se sve radnje poduzimaju kako bi prosperirala uža ili šira krvna zajednica, bez obzira na to je li se pri tome radilo na štetu nacije i/ili države. Rastući broj ljudi koji je tako djelovao pridonosio je ukupnoj degradaciji hrvatskog društva. Unatoč značajnom broju Hrvata koji je sudjelovao u svim razinama vlasti komunističke Jugoslavije, kod dijela tih ljudi i dalje to nije bila njihova država, kao i za one koje je režim kao neprijatelje odgurnuo na margine društva ili direktno ili indirektno otjerao u inozemstvo. Tako je kao i u međuraću država ponovno doživljavana kao neprijatelj, kojega treba iskorištavati. Jugoslavenski komunistički režim tijekom cijelog svog postojanja susretao se s oblicima hrvatskog državotvornog otpora i opozicije. Znakovito je za primijetiti da neki neistomišljenici režima koji su se zauzimali za stvaranje samostalne hrvatske države, iako su bili pristalice demokratskog ustroja države, ujedno nisu smatrali da je zapadni tip kapitalizma idealno uređenje za buduću samostalnu hrvatsku državu.
 
Niz takvih držao je da bi uređenje koje bi najbolje odgovaralo budućoj samostalnoj Hrvatskoj bilo ono što su nazivali kršćanski socijalizam. Nadalje, iako je nemoguće potpuno rekonstruirati stavove hrvatskih komunista koji su za vrijeme Hrvatskog proljeća odbacili jugoslavensku državnu ideju i stali razmišljati u smjeru hrvatske neovisnosti, opravdano se može pretpostaviti da su u budućoj hrvatskoj državi upravo državu vidjeli kao ključnoga gospodarskog aktera. Tako su mnoge hrvatske državotvorne alternative u razdoblju od 1945. do 1990. godine željele promjenu državnog okvira (Hrvatska umjesto Jugoslavije) te političkog sustava (demokracija umjesto komunizma), no kada je riječ o društvenim i gospodarskim odnosima i dalje su priželjkivale snažnu ulogu države. I upravo se taj scenarij ostvario tijekom 1990-ih. Hrvatska je postala samostalna i demokratska država sa snažnim utjecajem države na društvene i gospodarske odnose.
 
Konačno je nestalo i Austrijanaca i Mađara i Talijana i Srba; nije bilo više ni Habsburgovaca ni Karađorđevića ni Tita ni jugoslavenskih komunista iz ostalih republika bivše države. Međutim, svi opisani trendovi odnosa prema državi i naciji i njihovim interesima zadržali su se kod znatnog dijela stanovništva koje ga je do tada prakticiralo. Štoviše, u to su se uključili i neki od onih koji su do 1990. godine bili označeni kao neprijatelji jugoslavenskog komunističkog režima. Država je konačno bila „naša“ i umjesto da postane instrument koji se koristi za opće dobro, država je od neprijatelja postala plijen koji se dijelio između onih koji su njome vladali do sloma komunizma i novih dionika vlasti. Stoga je sustav koji je stvoren tijekom 1990-ih i koji najvećim dijelom postoji i danas u personalnom smislu kombinacija komunističkog razdoblja i onoga s početka 1990-ih, dok je u pitanju načina upravljanja državom, odnosa prema državi i naciji te vrijednosnom sustavu kombinacija predmodernih načina razmišljanja, stremljenja seljačkog stanovništva iz međuraća, potom socijalističkog sustava izjedenog brojnim slabostima te divljeg kapitalizma iz 1990-ih.
 
Zbog brojnih i dubokih problema koji su tištili većinu stanovnika hrvatskih zemalja na početku suvremenog razdoblja te njihova nerješavanja, kod većine su potporu zadobile ideologije koje su promovirale snažnu ulogu države i zadrugarstva, nasuprot liberalnom kapitalizmu te širokim osobnim slobodama u gospodarskom životu. Nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je instaliran komunistički sustav koji je, kao i na ostalim područjima života, težio potpunoj kontroli države nad gospodarstvom. S vremenom je režim uspio steći podršku dijela stanovništva, među ostalim i zbog toga što ga je u određenoj mjeri uključio u upravljanje državom i podijelio niz beneficija. To je otvorilo vrata brojnim negativnim pojavama koje su slabile sustav koji je i bez tih teškoća bio pogođen nizom problema koje je sam generirao. Promjene u razdoblju ranih 1990-ih odnosile su se prvenstveno na državni okvir i politički sustav, ali ne i na način upravljanja državom i gospodarstvom.
 
Također, dobrim dijelom nije došlo ni do personalnih promjena. Takav razvoj situacije rezultirao je unošenjem niza elemenata jugoslavenskog komunističkog sustava u onaj novi (?) samostalne Republike Hrvatske. Hrvatsko se društvo danas nalazi u sličnom stanju kao hrvatsko društvo na početku suvremenog razdoblja. Ono je tada rješenje svojih problema tražilo u snažnoj državnoj intervenciji, koja se nije dogodila. No, „snažna“ država došla je u obliku komunizma, pa onda i sustava koji i do danas opstaje u samostalnoj Republici Hrvatskoj. No, u tih stotinu godina i dalje se kod dijela stanovništva zadržala snažna averzija prema liberalizmu, pa tako i u gospodarskom životu, bez obzira na iskustva od 1945. godine do danas. S obzirom na gospodarske politike i HDZ-a i SDP-a te dvije stranke privlače upravo takve glasače.
 
Također, od 1945. godine do danas izgrađivao se i opstao sustav na temelju kojega stanovit broj ljudi ostvarujezaradu, beneficije i moć, koju u drukčijim, liberalnijim uvjetima dobrim dijelom ne bi mogao ostvariti, budući da se njihov društveni položaj temelji na podobnosti i poslušnosti, a ne obrazovanju, sposobnosti i trudu. Uz to, mnogi takvi prakticiraju opisane obrasce ponašanja, odnosno državu i dalje doživljavaju kao neprijatelja odnosno plijen te u prvom planu imaju interese uže ili šire krvne zajednice, a ne nacije i države. Jedini način da i dalje nastave s takvim životom jest „velika“ država, država s velikim utjecajem na društveni i gospodarski život, budući da takav model otvara mogućnost akumulacije moći i kapitala, koje onda mogu zlorabiti. Kako HDZ i SDP zagovaraju opstanak „velike“ države, jasno je da ljudi koji funkcioniraju na opisani način glasaju za njih, odnosno za daljnji opstanak svoje egzistencije na način koji je škodljiv za većinu društva.
 
Nužno ‘smanjenje’ države
 
Takve osobe čine manjinu u hrvatskom društvu, no zbog nekvalitetne i razjedinjene oporbe, izbornog sustava koji odgovara „velikim“ strankama, masovnom iseljavanju nezadovoljnika vlašću u posljednjih nekoliko godina, općom apatijom te još nekim sličnim čimbenicima, i dalje u demokratskom sustavu uspijeva dominirati nad većinom. Izbjegavajući spuštanje na razinu dnevne politike, ono što se može kazati o mogućem poželjnom razvoju trenutačne situacije, a uzimajući u obzir opisanu povijesnu perspektivu, jest to da se kao društvo moramo osloboditi zazora i neprijateljstva prema višem stupnju slobode pojedinca u odnosu na državu. Samo „smanjenjem“ države možemo oduzeti, marksističkim rječnikom rečeno, “sredstva za proizvodnju“, odnosno moć, utjecaj i kapital onima koji ga zlorabe.
 
Nacionalna integracija
 
Isto tako, moramo težiti tome da barem dio one manjine čiji trenutačni način života sve ubrzanije razara hrvatsko društvo i državu shvati da osiguravanjem svoje budućnosti na taj način, uništavaju budućnost velike većine svojih sunarodnjaka i općenito hrvatskih državljana, a na kraju i hrvatske države. Iako kao neprijeporna istina egzistira tvrdnja da je hrvatska nacionalna integracija započela i dovršena još u 19. stoljeću (za dijelove hrvatskog nacionalnog korpusa početkom 20. stoljeća), to bi se zapravo moglo tvrditi tek nakon što velika većina pripadnika hrvatske nacije počne svoje interese usklađivati s interesima nacije, društva i države.
 

Wollfy Krašić, https://www.vecernji.hr/vijesti/hdz-i-sdp-u-korijenu-imaju-isti-kod-vezanost-za-drzavu-i-otpor-prema-liberalizmu-1426288

Srpske povjesničarke Olivera Milosavljević i Branka Prpa razotkrile laži o Nedićevoj Srbiji

 
 
Velikosrpska ideologija i njezina historiografija stvorila je priču o genocidnosti Hrvata, prije svega uvećavanjem broja žrtava nepostojećih žrtava u radnom logoru Jasenovac. Taj je broj dosegnuo brojku 1.706.000, pa se spuštao 1.000.000 ubijenih Srba, te na 700.000  ubijenih Srba… Optuživanjem drugih za genocid, to je danas sasvim jasno, valjalo je prikriti vlastite srpske zločine. Milan Nedić danas se u Srbiji prikazuje kao spasitelj nacije iako se njegov kvislinški režim prilagodio nacističkoj ideologiji donoseći rasističke zakone. Valja napomenuti da je u četiri logora u Beogradu ubijeno oko 80.000 ljudi. Laži o Nedićevoj Srbiji razotkrivaju srpske povjesničarke Olivera Milosavljević i Branka Prpa Jovanović Ćuruvija. Prešućuje se da je u Srbiji bilo „riješeno“ židovsko pitanje.
https://projektvelebit.com/wp-content/uploads/2020/01/cetnici_nijemci.jpg
DRUGI SVJETSKI RAT - Četnici s nacistima ruku pod ruku...
 
Srpska historiografija (npr. Milan Bulajić) zanemaruje četničke genocidne zločine nad Hrvatima i Muslimanima od 1941. do 1945. Ti zločini imaju ishodište u ideji o velikoj Srbiji koja je tražila da se srpske zemlje očiste od katolika i muslimana (Stevan Moljević, 1941. i mnogi četnički ratni dokumenti). Dok autori poput Bulajića Katoličkoj Crkvi pripisuju odgovornost za genocid nad Srbima, prešućuju ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru i obećala je Nediću suradnju u duhu svetosavlja, a nije osudila koncentracijske logore. Dakako, prešućuju se i istupi kardinala Alojzija Stepinca protiv ustaškoga režima i rasizma. Crta vremena od 1941. do 1945. nedostatna je i stoga krivotvorena,  ako na njoj uz zločine NDH nema i onih počinjenih u kvislinškoj Srbiji te četničkih zločina u Hrvatskoj i Bosni. https://www.matica.hr/vijenac/497/kronika-povijesnih-lazi-ili-kako-posljedice-postaju-uzroci-21315/
 
Nakon poraza Srba u Domovinskom ratu nastaju novi Memorandumi SANU (2. i 3.) kojima se pokušava, drugim sredstvima, ostvariti projekt velike Srbije. Srbija ne odustaje od težnji za hrvatskim teritorijem, ne odustaje od svojih patoloških laži o Hrvatima kojima truje nove generacije Srba. Rehabilitacijom četništva Srbija danas pokazuje da nije odustala od stvaranja velike Srbije, da nije odustala od širenja laži i mržnje prema susjednim narodima. Obilježavanje se ipak dogodilo unatoč koronavirusu u Srbu, ali samo kao „ustanak naroda Like i Korduna“! U organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) i Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Donjem Srbu je u nedjelju, 26. srpnja 2020., kod spomenika “Ustanak naroda Like i Korduna”, obilježen dan ustanka u Srbu. Zbog protuepidemijskih mjera nazočilo mu je tek nekoliko desetaka ljudi, desetak puta manje nego prethodnih godina, dok je na cesti podno spomenika dvadesetak pripadnika Autohtone – Hrvatske stranke prava (A-HSP) održalo ‘kontraskup’ sa zahtjevom da se obilježavanje takvih obljetnica zabrani.
 
“NDH i Nedićeva Srbija – sličnosti i razlike” autora Zlatoja Martinova napisana je isključivo po riječima autora zbog nepostojanja kritičkog odnosa u javnosti u kojoj se u prvi plan ističu isključivo hrvatsku ustašku kolaboraciju s nacističkom Njemačkom i Italijom, pri tome  potpuno zanemarujući ili, pak, svjesno marginalizujući kolaboraciju Nedićeve Srbije, odnosno njegove takozvane “vlade narodnog spasa“.
"Autor je u ovom radu prikazao usporednu analizu Nedićeve Srbije i Nezavisne Države Hrvatske, dvije tvorevine njemačkih nacista i talijanskih fašista’ i na osnovi postojeće ali i nove građe pokazao njihove neodoljive sličnosti, kao i činjenicu da Nedić i njegova kvislinška vlada i te kako snose ogromnu krivicu za holokaust u Srbiji i svestranu suradnju sa okupatorom”. Eto čak i u Srbiji se polako uzdiže na svijetlo dana povijesna istina, dok u Hrvatskoj ovakvo djelo proglase kao povijesni revizionizam!
 
A kako Srbija kažnjava zločince najbolje se vidi kroz rehabilitaciju četničkog vojvode Draže Mihailovića 14. svibnja 2015. godine, kada su poništavanju presude bili nazočni kralj Aleksandar Karađorđević i neizostavni Vojislav Šešelj. A zamislite si samo da Hrvatska rehabilitira dr. Antu Pavelića? Pa to bi bila vriska po cijelom svijetu, ha, ha, ha… Milorad Pupovac dignuo bi i mrtve na noge, samo ne istinu o dr. Ivanu Šreteru! Proslava u Srbu se ipak održala. Želimir Brala, izaslanik Antifašističke lige RH, istakao je kako je datum godišnjice ustanka do 1991. društvo obilježavalo kao svoj najznačajniji praznik, pored Dana Republike, i dodao kako se u ovim vremenima krize, pod sve jačim pritiskom revizionističkih snaga, i Europska unija pridonosi revizionizmu i pokušajima da Drugi svjetski rat dobiju oni koji su ga izgubili. Očito je Želimir Brala prespavao 30 godina od stvaranja RH, pa ne shvaća da to nisu obljetnice koje se obilježavaju u RH, jer je RH nastala na "...na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi i na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.)". Znači da ponovim taj Dan ustanka je bio jugoslavenski praznik, ustali su za Jugoslaviju!
 

Lili Benčik

Zašto znanstveno istraživati srpsku agresiju na Hrvatsku 1991.?

 
 
Neposredno pred početak srpske agresije na Hrvatsku, tiskana je knjiga grupe hrvatskih autora Izvori velikosrpske agresije u kojoj se pokušalo znanstveno utemeljeno odgovoriti kontinuitetu velikosrpske ideje, tj. srpskim teritorijalnim posezanjima za hrvatskim i bosansko-hercegovačkim područjima. Čitajući radove iz te knjige moglo se dosta utemeljeno predvidjeti da će Srbija nakon raspada Jugoslavije izvršiti agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kako znanstveno predviđanje, međutim, nikada nije bitnije utjecalo na političke i vojne akcije zbog njihove orijentacije ka ostvarenju pragmatičkog cilja, na znanosti ostaje najčešće da konstatira, uvijek iznova, "uzroke i posljedice" rata. Nažalost, njeno korištenje u ratu najčešće ima sasvim drugu svrhu od preveniranja sukoba. Jednom je to u smislu proizvođenja razornog oružja, a drugi put u planiranju ratno-propagandnih poruka i instrumentaliziranju ljudi za agresivno ponašanje posljedice kojeg su razaranje i ubijanje. U takvom cilju, i u agresiji Srbije na Hrvatsku, korištena je i znanost i znanstvenici. Time su ti znanstvenici pogazili sva temeljna načela bavljenja znanošću - etičnost, objektivnost i univerzalnost. Proizvodeći "znanstvene dokaze" o "genocidnom karakteru hrvatskog naroda" i koristeći sociološka i psihološka znanja za instrumentalizaciju ljudi da čine ratne zločine, te krivotvoreći povijest, sudjelovali su u pripremi i provedbi srpske agresije na Hrvatsku 1991...
https://inavukic.files.wordpress.com/2014/08/croatia-1991-in-war.jpg
Nakon što se agresija dogodila, i još traje, nužno je i hitno, stoga, prići objektiviziranju i definiranju stvarnih uzroka i posljedica srpske agresije na Hrvatsku, kako ratne činjenice na ovim prostorima još jednom ne bi bile zanemarene, tj. povijest falsificirana. U takvom kontekstu, u okviru projekta Rat protiv Hrvatske - akteri, ratni zločini, ratno izbjeglištvo i žrtve animiran je širi krug znanstvenika iz društveno-humanističkog znanstvenog područja, koji su, uz stručni tim projekta, izradili interdisciplinarni "mozaik" radova kojima se pokušalo znanstveno utemeljeno odgovoriti na pitanje uzroka i posljedica srpske agresije na Hrvatsku 1991... Interdisciplinarni pristup izabran je kao jedini kojim se mogu zahvatiti svi relevantni čimbenici agresije. Radovi u ovom tematskom bloku, navedeni logičnim redoslijedom od analize uzroka do analize posljedica, nisu slučajni već planirani skup radova. Rad o općem okviru srpske agresije na Hrvatsku 1991... (Šakić), osim analitičkog, ima i svojevrstan programatski karakter. Uzroci su analizirani s povijesnog (Pavličević), geopolitičkog (Klemenčić), demografskog (Šterc, Pokos, Crikvenčić, Pepeonik) i sociološkog (Štulhofer) aspekta, dok su posljedice analizirane u radovima užeg projektnog tima (Šakić i suradnici), u kontekstu općeg hipotetičkog okvira srpske agresije (Šakić). Posebni podblok radova čini analiza vukovarskog otpora srpskoj agresiji (Werthaimer-Baletić, Jurčević, Rogić). Na kraju tematskog bloka) objavljen je rad temeljen na ispitivanju javnog mnijenja građana Hrvatske tijekom rata, a glede srpske agresije na Hrvatsku 1991... (Rihtar).
 
Budući da je većina autora stalnim ili vanjskim suradnicima Instituta za primijenjena društvena istraživanja, ovaj planirani blok tema nije samo radna realizacija dijela spomenutog projekta nego i prvi doprinos Instituta u kontekstu znanstvenog proučavanja srpske agresije na Hrvatsku. Rad na projektu se nastavlja, što znači da će sve analize biti i dalje znanstveno provjeravane i potkrepljivane novim činjenicama. Drugim riječima, ovo nipošto ne smatramo jedinom i konačnom znanstvenom verifikacijom srpske agresije na Hrvatsku 1991... Na kraju, ali ne i najmanje važno, napominjem da nijedan od autora izvan projekta, kojeg sam zamolio da sudjeluje u upotpunjavanju ovog interdisciplinarnog "mozaika" radova, nije odbio suradnju, na čemu im zahvaljujem.
 

Dr. sc. Vlado Šakić

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1487 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević