Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

U Virovitici ne vlada ustaški, nego komunistički duh

 
 
Ovih da na se mnoga gospoda uzbudiše zbog neobičnog humora nekog mladića iz Virovitice i rekoše: „Strašno, sad se otkrilo kakav politička klima vlada u Virovitici i u vladajućoj stranci Hrvatskoj demokratskoj zajednici…“ Momak je pustio dimnu bombu? Sve je drugačije nego se u dimu čini.
U Virovitici nema ustaša. U središtu Virovitice se nalazi kuća ustaše Josipa Begovića po kojem je za vrijeme NDH nazvana i jedna ulica. Kuća je smještena između Gimnazije Petra Preradovića i Dvorca te s njima čini neku vrstu trokuta unutar kojeg se nalazi park i šetalište. Kuću su komunisti oteli obitelji Begović, a na njoj nema nikakvog znaka da je to kuća Josipa Begovića. Na spomen ploču se ne smije ni pomisliti. Zna se tko vlada: Zgroženi i Kupljeni, sve redom naši drugovi komunističkim mlijekom odgojeni. Zgroženi su zgroženi postojanjem hrvatske države, a kupljeni su kupljeni da je upropaste. Nema šanse, oni nikad ne će biti ustaše. Ne bojte se, drugovi.
 
Na obnovljenom Dvorcu Pejačević, za koji se priča da se obnavlja u izvornom obliku, kojeg su neki komunisti htjeli srušiti, jer je proizvod kapitalističkog duha, stoji spomen ploča na kojoj piše „NJIHOV SVJETAO LIK VODIT ĆE NAS U BOLJU BUDUĆNOST“. Ne bojte se, drugovi komunističkim mlijekom odgojeni. To nisu ustaše, to su naši. Njihov je lik svijetao zato što su bili na vrijeme prosvijetljeni komunističkim marksizmom. Zato na dvorcu Pejačević spomen ploča njima, komunistima, ČLANOVIMA OKRUŽNOG I KOTARSKOG KOMITETA  Komunističke partije.
 
Zaslugom jednog pametnog našeg druga naši drugovi komunisti dvorac nisu srušili. Bili smo mudriji nego njemački komunisti. Njemački komunisti su 1950. godine minirali pruski kraljevski dvorac u Berlinu. Simbolizirao je kraljevsku vlast. Nitko valjda nije mislio da će nakon rata komunisti obnavljati simbole kraljevske vlasti. Na njegovu mjestu je komunistička Istočna Njemačka sagradila Palaču Republike. Komunistička republika je nakon nekoliko desetljeća propala voljom njemačkog naroda. Komunistička Palača Republike je u međuvremenu srušena pa će odlukom njemačke vlade dvorac ponovo biti sagrađen. To će ih naravno koštati. Tko zna bi li se naš Dvorac ikad obnovio da smo ga srušili. Mi smo bili mudriji. Mi nismo rušili, mi smo otimali.
 
Josip Begović, on se junačio i pred smaknuće. Ostavio nam je svoju pjesmu i osjećaje, ali opet, ništa od spomen ploče. Njegova kuća je naša, i Dvorac Pejačević je naš.

 

JOSIP BEGOVIĆ

 
Štrik se njiše, vjetar leti,
vije ga uz stup…
mlad ustaša sad će mrijeti,
dati životi skup.
 
Josip Begović
 
On je spreman život dati
za hrvatski dom,
i tiranu na put stati –
dušmaninu svom.
          …
Krvnik već se štrika maši
meće petlju sad!
Al ustašu smrt ne straši,
nit ga mori jad!
                …     
 

U Virovitici na dan oslobođenja 30. svibnja 1990.

"Moderne ustaše" nanose nam neprocjenjivu štetu

 
 
Iako se politika uspoređuje s najstarijim zanatom na svijetu, netko bi morao, ako ne narediti, onda makar upozoriti na minimum morala i odgovornosti političara u Hrvatskoj. A da to ne bude „kažnjavanje na sljedećim izborima“. Makar u preferencijskom glasovanju gdje glasač svoj glas daje osobi s imenom i prezimenom. Ponavljam - u Hrvatskoj, jer je politički poredak u Hrvatskoj vrlo važna politička karika u međunarodnoj politici. Politička karta svijeta bi sigurno bila drukčija da nije ubijeno toliko Hrvata, samo u XX. stoljeću. Tu bi bilo mnogo Modrića, Rimaca, Preloga i Trnina. Što ne odgovara ni Zapadu, ni Istoku, ni Sjeveru ni Jugu. Zato imamo ovakav politički poredak u Hrvatskoj. Zato imamo „antifašizam“ i „rigidnu desnicu“ kao udarnu brigadu „antifašista“. Zato imamo specijalni, perfidni i sofisticirani rat protiv Hrvata (Hrvatske). Rat u kojem se Jasenovac i(li) ustaša koristi kao glavni strateški alat protiv Hrvata (Hrvatske). U tom se ratu pojavljuje „moderni ustaša“ (na facebook profilu) s odrubljenom srpskom glavom, kao čestitka Srbima za njihov Božić. S obzirom da je to izvedeno javno (nego kako?), slijede pravne i političke sankcije. Pa se „moderni ustaša“ brani i kaže: Da je to netko drugi učinio, ne bi bilo nikakvih problema.
https://i.ytimg.com/vi/fNKpSgs4H9M/hqdefault.jpg
Strašno, prestrašno, „moderni ustaša“ kao insajder kaže kako on živi u narodu odrubljivača srpskih glava. Logično, nakon toga, na naslovnici srpskog tjednika NOVOSTI Franjo Tuđman pod rukom drži odrubljenu glavu partizana. Što treba gledati kao jednu sinkroniziranu operaciju. Gdje je pogrješno Srbe, zbog njihove naslovnice na njihovu tjedniku optuživati za njihovo optuživanje Hrvata da su zločinci. Umjesto optuživanja Srba, hrvatski „desničar“ bi morao reći da Jure i Boban nisu odrubljivali srpske glave. Ovakvom postavom i razvojem drame, „antifašisti“ postižu stopostotni učinak.
 
„Moderni ustaša“ je dokaz da je Jure Francetić bio koljač. Dakle, vrlo opasna i prljava operacija. Pravi Hrvat bi morao napasti „modernog ustašu“ jer on propagira „antifašističku“ laž o Juri i Bobanu, onda bi on od „hrvatske desnice“ bio optužen da je Udbaš i Jugović. Pa pravi Hrvat mora braniti „modernog ustašu“, tako i on postaje „antifašistički“ propagandist Juri i Bobanu.
 
Nadalje, u ovoj igri sumnjivih i nemoralnih radnji, jedan slučaj treba posebno naglasiti. Taj slučaj postaviti kao uvjet svom političkom izabraniku. A to je slučaj Pupovac - dr. Šreter. U medijima se može pročitati da je Milorad Pupovac povezan s ubojstvom  dr. Ivana Šretera. Prema tome, ja od mog političkog izabranika tražim da on ne pije kavu s Miloradom Pupovcem. Jer da su to normalni, moralni ljudi, Milorad Pupovac bi bio izoliran. Da su to normalni, moralni ljudi, Milorad Pupovac, kao eksponent jedne genocidne organizacije uopće ne bi mogao funkcionirati u jednom parlamentu.  
 
Još sam nešto zaboravio u mom prošlom članku na ovom portalu. A to je Milan Bandić i njegov gradonačelnički staž u Zagrebu. Pa sam rekao da su on i njegov kolega po gradonačelničkom stažu Većeslav Holjevac nečije marionete. Čije? Ne znam, je li uzimanje (na usta) i koljiva i hostije teološki prekršaj? Ja mislim da jest. U prošlom članku spominjem rasplakanu djevojčicu koja na tegljaču na Dunavu bježi iz Dalja. Zar je potrebno govoriti da ona bježi od SPC-a. A Milan Bandić od SPC-a u Zagrebu uzima (jede) koljivo. Nema sumnje da Milan Bandić za svoju toliku vladavinu u Zagrebu može zahvaliti i SPC-u (Srpska pravoslavna crkva). Ja mislim da tu ima posla i za HNES (Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište) i za teologe.
 

Jure Vukić, Tribanj

Banac je prikazivao Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu

 
 
Iako je od haaške presude šestorci i teške tragedije koja ju je pratila prošlo više od godinu dana, postoje takvi ljudi u koje spada i moja malenkost, koji se s tim nikako ne mogu pomiriti. General je oduzeo sebi život iz više razloga, a onaj koji  je svima jasan i oko kojeg se nitko ne spori je onakva haaška presuda. U toj presudi najbolesniji paragraf je paragraf 54. A u kojem da skratimo sve te kvazipravničke zavrzlame stoji da su Hrvati sami sebe protjerali s područja odakle su ih brutalnim etničkim čišćenjem protjerali Muslimani.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2010/12/web_image/ivo-banac-u-bih-ni-novi-ratni-sukobi-nisu-iskljuceni.jpg
Jedan od idejnih tvoraca te bolesne teze je Ivo Banac, čovjek koji je skupa sa svojom ženom Andreom Feldman, Žarkom Puhovskim i Nadeždom Čačinović sudjelovao u otvaranju prve ispostave Soroseve infrastrukture u Hrvatskoj pod imenom „Otvoreno društvo Hrvatska“ kojem je bio i na čelu, kao što je bio  na čelu i druge Soroseve ispostave u Hrvatskoj, tzv HHO-u iliti Hrvatskom helsinškom odboru koji se „proslavio“ brojeći mrtve srpske civile nakon Oluje i u dosluhu sa Sorosem, a po receptu Save Štrbca uvelike multiplicirao broj istih prikazujući Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu pokojnog predsjednika Tuđmana kao zločinca na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Dana 17. veljače 2009. godine u predmetu „Gotovina i ostali – operacija Oluja“ pred haaškim sudom, obrana generala Gotovine pritisnula je svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog koji je pod teretom činjenica morao priznati da im je Soros plaćao pola milijuna dolara godišnje za proizvodnju lažnih vijesti koje su imale za cilj prikazati predsjednika Tuđmana kao ratnog zločinca.
 
Ivo Banac u toj galeriji likova koji su predvodili HHO ima posebno mjesto, a danas je bitan jer je upravo on taj koji je „intelektualni lider nove  desnice i politički mentor „zvijezde hrvatske desnice“. Budući da su to ljudi koji su svojim djelovanjem jednako kao i neki s ljevice tipa Mesić, Manolić, Nobilo, Pusić itd. zapravo doveli do sramne haaške presude i tužne sudbine generala Praljka, njihovu rabotu koju  je  doktor Tuđman još 1996. godine opisao kao spregu „žutih i zelenih vragova“ ovim tekstom koji je prvi u nizu želim raskrinkati i povezati  sve te stvari u jednu smislenu cjelinu. Samim paragrafom 54., dakle sramnim paragrafom sramne haaške presude bavit ću se u idućem tekstu, a ovdje ću polemizirati s tekstom Ive Banca koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz BiH prvi ubacio u eter, i to ne bilo koji nego američki eter. Zahvaljujući knjizi akademika Ivana Aralice „Što sam rekao Bosni“ imamo taj članak pod nazivom „Hrvatstvo“ kojeg je  Banac objavio u američkom listu The new republic 25. listopada 1993. godine iako je, kako akademik Aralica to s pravom tvrdi, taj članak  napisan sinkronizirano s famoznim pismom šestorice, kojom se tražila ostavka predsjednika Tuđmana, a što je bio uvod u pokušaj državnog puča u režiji Mesića i Manolića koji je neslavno propao i svibnnju 1994. godine. Oba ta antihrvatska pamfleta možete naći na ovoj poveznici, a ja ću se u ovom tekstu pozabaviti ovim drugim:
https://www.scribd.com/document/385914562/Aralica-Varijacije-uz-pismo-%C5%A1estorice#download
 
Ivo Banac: Hrvatska je zaboravljeno bojište bivše Jugoslavije. Nedavne strahote u Bosni izbrisale su sjećanje na 1991., kada su Vukovar i Dubrovnik svjetlucali na nezainteresiranom ekranu zapadne pažnje.
Odgovor: Već u uvodu ovog bjednog pamfleta vidi se nekoliko problema. Kao prvo, infatilno-patetični stil kakvim je obojen cijeli ovaj tekst. Kao drugo, kako su to „strahote u Bosni“ mogle izbrisati Vukovar i Dubrovnik iz sjećanja zapada kad Banac tvrdi da je taj isti zapad bio nezainteresiran? I kao treće, država u kojoj su se događale strahote ne zove se Bosna, nego Bosna i Hercegovina. U redu njegovo je pravo gajiti patološku mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima kakvu već gaji, a u čemu mu mu u Hrvatskoj mogu parirati samo Mesić i Manolić, ali to mu ne daje pravo da izvaljuje takvu gomilu laži kakva slijedi u nastavku ovog sorosevskog pamfleta.
 
Ivo Banac: Priznanje Hrvatske u siječnju 1991. od strane Europske zajednice i prvi Vance-Owenov plan trebali su osigurati častan izlaz Jugoslavenske narodne armije iz Krajine – Krajina  je ime koje je Srbija nametnula dijelu Hrvatske koju je okupirala. 
Odgovor: Kao prvo, Europska zajednica nije priznala Hrvatsku u siječnju 1991. nego u siječnju 1992. godine a Banac ima kroničnih problema s pokušajem pogađanja datuma i godina pojedinih događaja, što je čudno za  nekog tko se predstavlja kao povjesničar. Jer, povjesničar koji  ima problema s datumima je kao nogometaš koji  ima problema s loptom, liječnik koji ima problema sa stetoskopom ili zidar koji ima problem sa zidarskom žlicom. U daljnjoj raščlambi  njegova pamfleta vidjet ćete da mu to nije jedini put samo u ovom tekstu da ima problema s datumima. Kao drugo, ne postoji „prvi  Vance-Owen plan“ kao što Banac ovdje  diletantski tvrdi. Plan koji je doveo do sarajevskog sporazuma od 2. siječnja 1992. godine i prestanka borbi u Hrvatskoj  kolokvijalno se zvao „Vanceov plan“ ali bez Owena. Tadašnja MKBJ (Mirovna konferencija o bivšoj jugoslaviji) imala je dva supredsjedatelja. Jednog je nominirao UN  a drugog EZ (preteča današnje EU koja je tad brojila 12 članica). U vrijeme potpisivanja ovog sporazuma, supredsjedatelj kojeg je nominirao UN bio je Cyrus Vance po  kojem je sporazum i dobio ime, a supredsjedatelj kojeg je nominirao EZ bio je britanski lord Peter Carrington koji je na tom mjestu ostao sve do kolovoza 1992. godine kad je umjesto njega EZ imenovao Davida Owena. I taj Owen je onda skupa s Vanceom napravio prvi i  jedini Vance-Owen plan predstavljen u siječnju 1993. godine koji se tiče BiH i podjele iste na 10 provincija a za kojeg su mnogi usuglasili da je imao efekt dolijevanja kante benzina na tinjajući plamen koji je razbuktao muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. Ukratko, Banac nema blagog pojma o čemu priča, ali bitno je za Sorosev i Manolićev račun blatiti Tuđmana, pa čak i ovakvim nesuvislim diletantskim  glupostima. I kao treće, primjetite kako pojmove kao što su „krajina“ i „jugoslavija“ ili „jugoslavenska“ Banac piše velikim slovom, dok pojam Hercegovina ne piše niti  malim. Za  njega ne postoji Bosna i  Hercegovina, postoji samo Bosna. Pametnom dosta.
 
Ivo Banac: Nespretni i loše tempirani pokušaji Hrvatske da se bori protiv srpske okupacije, kao što je to bio slučaj u mlakoj vojnoj akciji protiv Srba u Maslenici i Peruči prošle zime, izložili su vladu u Zagrebu osudi Zapada.
Odgovor: Kao sudionik akcije Maslenicamogu  iz prve ruke (za razliku od Banca) posvjedočiti da ta operacija nije bila nimalo mlaka. Zapravo, promatrajući ovu Bančevu tezu post hoc, mi znamo da su predsjednik Tuđman i Glavni stožer OSRH jako dobro, čak štoviše vrhunski, tempirali i proveli sve vojne operacije, ne samo Maslenicu. Doduše, Maslenica je nakon deblokade Dubrovnika bila prva akcija takvog tipa koju je vodio tadašnji načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko i istina je da je bilo problema u njenoj provedbi, pogotovo u odbijanju srpskog protuudara, ali su  sva tri bitna cilja te operacije ostvarena unatoč teškoćama, a svaka iduća operacija Hrvatskih snaga bila je sve bolja i bolja, sve vrhunski tempirane i provedene. A ta osuda zapada bila je samo izraz izraz licemjera za koje i sam Banac tvrdi da su bili nezainteresirani dok su gorjeli ne samo Vukovar i Dubrovnik, nego  cijela Hrvatska, a onda su  odjednom kad je HV počeo oslobađati okupirana područja, postali zainteresirani. Prava istina je da je Vanceovim planom dogovoreno da se u roku od 6 mjeseci moraju deblokirati i pod hrvatsku upravu vratiti i  komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad i zrakoplovna baza u Zemuniku i brana na Peruči. Kao što sam rekao, Vanceov plan stupio je na snagu sarajevskim primirjem od 2. siječnja pa bi čak i takav povjesničar kao Banac koji ima kroničnih  problema s datumima mogao zbrojiti da je prepuštanje tri navdena cilja Hrvatskoj trebalo biti  realizirano do 2. srpnja  1992. Međutim, Tuđman je znao da će  zapad lajati kad Hrvatska krene pa je  na tih šest dogovrenih dodao još šest mjeseci i tek tad krenuo u  napad. Dakle, vrhunski tempirano.
 
Ivo Banac: Većina zapadnih vlada kritizirala je akcije Hrvatske. A rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda tražile su  od Hrvatske da se povuče. Poluslužbeno stajalište bilo je da zapad kažnjava Hrvatsku zbog njenog udjela u raspadu Jugoslavije. Možda su žrtvena  janjad i hipokrizija doista na cijeni u sadašnjem balkanskom sukobu. Ali pouzdanije objašnjenje  ponašanja Zapada prema  Hrvatskoj treba tražiti u samoporažavajućoj politici  hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njegovi  pokušaji da poistovjeti Hrvatsku sa sobom uspjeli su oznad njegovih najsmionijih maštarija, ali uglavnom  na štetu njegove zemlje.
Odgovor: Dakle, ponovno, sarajevski sporazum potpisan je 2. siječnja 1992. UNPROFOR je trebao osigurati provedbu dogovorenog, odnosno da se u roku od 6 mjeseci Hrvatskoj vrate cestovna komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad, zrakoplovna baza u  Zemuniku i brana na Peruči, odnosno takozvane „ružičaste zone“.  Hrvatska je čekala godinu dana, dakle je pokazala je i te kako dobru volju za duplo prolongirajući rok koji je dogovoren i potpisan. Po Bancu i tom vrlom zapadu (dovoljno je vidjeti kako se danas taj isti  zapad odnosi prema institucionalnom teroru kojeg  nad Hrvatima u BiH čine Muslimani) valjda smo trebali čekati kao grčki dio Cipra, do onog što naši Zagorci zovu „svetog nigdarjeva“. Nu, nakon diletantskog uvoda Banac u tekst uvodi svoju metu, doktora Tuđmana. I kaže kako je Tuđman poistovjetio Hrvatsku sa samim sobom i to u istom ulomku o kojem on zapravo Sorosa i neoliberalnu ološ  poistovjećuje s čitavim zapadom, kao da na zapadu nema konzervativaca i nacionalista. I kaže da mu je to uspjelo „iznad najsmonijih maštarija“ ali, dodaje ovaj neviđeni diletant, „uglavnom  na štetu njegove zemlje“. Cijeli ovaj odlomak posvetio je blaćenju Tuđmana da svojata Hrvatsku da bi na kraju rekao da je Hrvatska „njegova“, odnosno Tuđmanova. Da nije žalosno bilo bi smješno. 
 
Ivo Banac:  Mašta je kreativna sposobnost koja Tuđmanu  sigurno nedostaje. On je došao na vlast u  travnju  1990. Na krilima hrvatske  pobune protiv nacionalističkih provokacija Slobodana Miloševića uspješno iskoristivši snagu hrvatskog otriježnjenja od komunizma i Jugoslavije, koje se tiho povećavalo barem od 1971. 
Odgovor: Tuđmanu nije trebalo mašte i maštarija, nego realnog sagledavanja teškog stanja u kojem se Hrvatska  nalazila tijekom srpske agresije. S druge strane, Banac ima bujnu maštu pa vidi više Vance-Owen planova, vidi hrvatsko priznanje u siječnju 1991. odnosno prije nego je Hrvatska uopće proglasila neovisnost, pa i u ovom kratkom ulomku on vidi „dolazak Tuđmana na vlast u travnju 1990., unatoč notornoj činjenici da je Tuđman na vlast došao 30. svibnja 1990. ili vidi „nacionalističke provokacije Slobodana Miloševića“ unatoč tvrdoj činjenici da te Miloševićeve provokacije nisu bile nacionalističke, nego upravo suprotno, unitarističke, a Ivo Banac očito spadaju u one diletante koji ne znaju da su nacionalizam i unitarizam dva dijametralno suprostavljena pojma.
 
Ivo Banac: Njegova vlast je od početka autokratska (ustav iz 1990. dao mu je praktički kontrolu nad vladom i parlamentom) a njegova  strategija bila je strategija kompromisa.
Odgovor: Banac u američkim novinama, dakle u državi koja ima predsjednički sustav, autokratskim  naziva polupredsjednički sustav u tadašnjoj Hrvatskoj. Ako je hrvatski sustav autokratski, onda je američki još autokratskiji. Na  primjer danas, Trump nema kontrolu  nad Kongresom jer tamo sad demokrati imaju većinu, a tko je branio u Hrvatskoj oporbi koju su činili uglavnom liberali, pravaši i komunisti osvojiti više glasova od HDZ-a i preuzeti kontrolu nad Saborom? To što je HDZ osvajao većinu a Tuđman je imao utjecaj na HDZ jer mu je bio na čelu ni po čemu nije nedemokratski ako je tako odlučio narod na demokratskim izborima. Takav model se pokazao funkcionalnijim od svih „demokratskih“ modela nakon Tuđmanove smrti, pa sad Banac mora živjeti s činjenicom da je prije 25 godina napao Tuđmana lažima i glupostima iz kojih se ne ogleda nikakva Tuđmanova autokracija nego samo Bančeva zavist, ljubomora i mržnja prema Tuđmanu.
 
Ivo Banac: Tuđman je bio uvjeren da je moguća velika hrvatsko-srpska nagodba; da će Milošević pustiti  Hrvatsku da veselo ide svojim putem samo ako ga Tuđman ne smeta drugdje, osobito na Kosovu, Vojvodini i  Crnoj Gori, te ako je moguće sklopiti nagodbu o podjeli Bosne između Srbije i  Hrvatske. Nije teško  vidjeti kako je Milošević, koji je nadmašio Tuđmana i u lukavosti  i u oružju, te ga potpuno potukao u autokraciji i nedosljednosti, lako nasamrio ovog Hrvata.
Odgovor: Banac opet Bosnu i Hercegovinu naziva „Bosna“. Bunca o podjeli bez ikakvog dokaza, ali njemu nije cilj  bio pružiti dokaz nego tu bjednu laž  koja je na leđa navalila tešku haašku kalvariju Hrvatima iz BiH upucati u američki medijski prostor. Teza da je tad Tuđman mogao Miloševiću na bilo koji način naškoditi u Vojvodini, Kosovu ili Crnoj Gori toliko je idiotska da mi ju je ispod časti komentirati, a teza da je Milošević nadmašio Tuđmana u oružju je zlobna koliko i idiotska. Tu zlobnu tezu Banac želi provući kako bi abolirao Račana (u čijoj vladi je kasnije bio ministar) koji je predao oružje hrvatske teritorijalne obrane početkom svibnja 1990. pa se to može dovesti u kontekst laži da je Tuđman stupio na vlast u Hrvatskoj u travnju 1990. Dakle, Banac pokušava Račanovu krivnju prebaciti Tuđmanu. A ovo da je Milošević „nasamario ovog Hrvata“ to smo vidjeli u kolovozu  1995. kad su se velike traktorske kolone od Knina kretale put Banja Luke i Beograda. Tu se vidjelo tko je koga na kraju priče nasamario. Miloševiću  je ostalo samo da na onom famoznom srbijanskom „Vrhovnom savetu obrane“ (VSO) od 14. kolovoza 1995. bjesno pjeni kako su ovi u „krajini“ ili kako bi  to Banac bez navodnika i  velikim slovom napisao – Krajini, „utekli kao zečevi iako su imali sve uslove da se  brane“ te „i da  smo napravili  najveću  idiotsku stvar da im pomognemo, nismo imali kuda kad zakrčiše sve puteve u sveopštoj  bežaniji“. Toliko o tome tko je koga  nasamario unatoč prednosti u oružju, ali i strjeljivu, obučenom zapovjednom kadru, pomoćnim sredstvima itd. Takvi kao Milošević, Banac, Mesić i slični su preslabi za Tuđmana i tu je izvor njihove zapjenjene zavisti, a ne nekakav a izmišljena Tuđmanova autokracija.
 
Ivo Banac: Milošević nikad ne bi nanio toliko štete da je  hrvatsko  vodstvo slijedilo drugačiju strategiju. No umjesto traženja saveznika kako bi zaštitio svoju zemlju, Tuđman je učinio tri očite pogreške. Prvo, da bi dobio podršku od srpskog vođe, Tuđman  se nastojao distancirati od veza s  anti-Miloševićevom koalicijom. Nade kosovskih Albanaca, Crnogoraca i raznih manjina – kao što je manjina bosanskih Muslimana u srpskoj pokrajini Sandžak – brzo su bile iznevjerene Tuđmanovom susretljivošću u  odnosu na apetite Srbije. Drugo, usprkos svojoj odlučnoj retorici, Tuđman  je  učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske narodne armije. Tuđman je glasno govorio ali je nosio čačkalicu. Treće, i najpogubnije, on je  tajno pregovarao  sa Srbijom i podjeli Bosne.
Odgovor: Prvo, u to vrijeme nije postojala nikakva „anti-Miloševićevska koalicija“ to je potpuna deluzija, izmišljotina i laž. Pogotovo ne  neka u kojoj bi sudjelovali Crnogorci koji su bili u Miloševićevskoj koaliciji. Moguće je da je Stjepan Mesić nadahnut ovim glupostima koje je Banac zapravo prepisao od još jednog sličnog patološkog detuđmanizatorskog i antihrvatskog lažljivca, tadašnjeg vođe stranke prava u jednoj  prigodi 2000-ih izjavio kako „mi  nismo nikad ratovali s Crnogorcima“. Dubrovnik su vjerojatno napadali marsovci i Aborídžini iz podgoričkog korpusa. Sramno po Banca je to što je on od Dubrovnika, a prodaje ovakve gluposti  i izmišljotine na  koje bi mu se tad smijala cijela Hrvatska. Nu, ovo pismo je ionako bilo namjenjeno američkoj javnosti, a Amerikanci nisu mogli znati da je nekakava fantomska „anti-Miloševićevska koaliija“ obična izmišljotina jednog jalnuškog diletanta koju je prenio drugi jalnuški diletant. Što se tiče teze o „Tuđmanovoj susretljivosti u odnosu na apetite Srbije“, Tuđman je bio toliko „susretljiv“ da je zapravo jedini u izmišljenoj „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ organizirao pružanje oružanog otpora velikosrpskoj agresiji. Za razliku od Tuđmana, primjerice Alija Izetbegović je čak i nakon prvo strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. govorio kako će njih  „armija braniti od četnika i paravojnih jedinica SDS-a“ sve do početka svibnja kad ga je ta ista  armija (JNA) otela i zatočila u zračnoj luci Butmir  kod Sarajeva.
Drugo, Tuđman je  učinio sve u okviru tadašnjih mogućnost da obrani što veći dio teritorija Hrvatske. Ponavljam da je ov pismo pisano za američku javnost koja je na temelju ovog mogla steći utisak da smo mi te 1991. bili naoružani i opremljeni u jednakoj mjeri kao i Srbi. Zamislite samo koja je to patološka mržnja prema Tuđmanu kad se američkoj javnosti ide podastirati takva bezočna laž koja je izuzetno štetna po Hrvatsku u tom trenutku? Ništa čudno od jednog Sorosevog lutka na koncu.
I treće, laž je da je Tuđman „tajno pregovarao sa Srbijom o podjeli Bosne“. I bez obzira na to što su Hrvati u BiH koji su zapravo bili žrtve unutarnje muslimanske agresije u Haagu osuđeni kao da su oni agresori a ne obratno, i kao da su oni protjerali i pobili najmanje 5 puta Muslimana a ne obratno, do dana današnjeg nitko  nije pokazao niti jedan jedini dokaz za ovu tezu. Svi „dokazi“ u Haagu sveli  su se na svjedočenje Mesića protiv Blaškića i Manolića protiv šestorke, dakle istog onog dvojca koji je ovim člankom i onim pismom Banca, Pusićke, Goldsteina, Gotovca, Cviića i Žuneca otpočeo radnje koje će završtiti neuspjelim pokušajem puča u  proljeće 1994. Osim toga, oba ta svjedočenja iz druge ruke, rekla-kazala, su prepuna dokazanih laži, gdje su obojica reterirali u protuispitivanjima, a njihove teze s glavnog ispitivanja nisu ništa drugo nego konstrukcije kojima su se htjeli osvetiti Tuđmanu za gubljenje  poizicija u  HDZ-u, na drugom općem saboru te stranke održanom u listopadu 1993. Zbog kojeg je Manolić i naručio ovakav članak kao i ono pismo od Banca i kamarile.
Također, nikad nitko nije pokazao niti jedan  jedini materijalni dokaz za ovu tezu. Sve se svelo na „salveti Paddyja Ashdowna“ koja je  neslavno propala, a kompletno svjedočenje Paddyja Ashdowna naknadnom intervencijom, nakon 15 godina uklonjeno sa službene web-stranice haškog suda, i ta činjenica dovoljno govori sama po sebi.
 
Banac: Zajednička crta Tuđmanovih grješaka bilo je naivno vjerovanje  da je Miloševića moguće smiriti. Svakako, srpski vođa je u raznim trenucima popustio. Njegov prvotni cilj 1987. godine bio je preuzeti vodstvo cijele Jugoslavije i  ponovo centralizirati zemlju  svrgavanjem Titovog federalnog ustava. Kasnije 1990., napustio je zamisao  da zadrži Sloveniju. Još kasnije 1992., pomirio se s mogućnošću slabe Hrvatske (bez teritorija koje su Srbi okupirali) i smekšane Makedonije. I, nedavno, odustao je od  zamisli da zadrži cijelu Bosnu.
Odgovor:  Kad Banac naziva Tuđmana naivcem to je jednako smješno koliko i tragično. Točno je da je prvotni Miloševićev cilj bio ne centralizirati nego unitarizirati jugoslaviju (na isti način na koji uz navijanje  Mesića, Banca i sličnih danas pokušavaju Muslimani s BiH), međutim, Banac ponovo ne može pogoditi godinu kad kaže da je „napustio zamisao da zadrži Sloveniju“ bilo 1990. godine. Notorna je činjenica naime da je sporazum Milošević Kučan potpisan 24. siječnja 1991. godine, a ne 1990. Dakle „cjenjeni povjesničar“ ponovo ne može pogoditi ni  godinu a nekmoli datum. Nije ni čudo  da su Amerikanci pravi „eksperti“ za povijest i zemljopis dočim im ovakvi poput Banca predaju na jednom od dva njihova najprestižnija sveučilišta. Banac ovdje preskače vrlo bitnu fazu. Naime, nakon što je odustao od koncepta unitarne jugoslavije, Milošević prelazi na koncept velike  srbije koja je  svoje zapadne granice zamišljala na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Od ove zamisli Milošević je odustao i prešao na politiku „zadržimo koiko god možemo u   Hrvatskoj i BiH“ tek  nakon  što  su hrabri bojovnici Hrvatsklog  vijeća obrane zaustavili „sadejstvo“ Srba i Muslimana odnosno  njihovu zajedničku ofenzivu pod kodnim nazivom „operacija Neretva“ u jesen 1993. odnosno upravo u vrijeme kad  se odvija cijela ova priča, odnosno kad Banac piše ovaj članak i vodi još pet sličnih njemu da potpišu ono pismo kojim traže Tuđmanovu ostavku, dakako, sve po narudžbi Josipa Manolića.  
 
Banac: Ali, Tuđman  je pogriješio kad je tumačio ove poteze kao geste pomirenja. U stvari, Miloševićeva povlačenja samo su pojačala njegov zahtjev za proširenom srpskom državom. Na svako to povlačenje bio je prisiljen čvrstim otporom Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i bosanskih Muslimana. Stoga je potpuno nerealno pretpostaviti, kao što to Tuđman očito čini, da će se Milošević suglasiti s povlačenjem iz Hrvatske u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje Miloševićevih otimačina zemlje u Bosni. Milošević postiže napredak u ostvarivanju  svojih ciljeva uvijek kada se njegov cilj stvaranja etnički etnički čiste srpske države pogrešno smatra ideološki neutralnom sitnom trgovinom.
Odgovor: Banac opet bunca. Kakav nesretni otpor Slovenaca ili Makedonaca protiv Srba? Deluzije su inače vrlo jasan simptom ozbiljnog psihičkog oboljenja, a nema naznaka da se Banac od tog vremena do danas oporavio od istih. Država u kojoj takvi nisu hospitalizirani na zatvorenom odjelu psihijatrije ima ozbiljnih problema sa zdravstvenim sustavom. Što se tiče „otpora bosanskih Muslimana“ on je bio sve samo ne čvrst. Istok i sjever BiH koje su Muslimani trebali braniti  pao je doslovno u roku od 5 minuta. Mjesta poput Zvornika, Višegrada, Ključa, Sanskog mosta, Prijedora, Bjeline, Donjeg Vakufa itd pala su šaptom. Jedini koji su pružili čvrsti otpor kako u Hrvatskoj tako i u BiH bili su Hrvati. I tu Banac, gle čuda, dakle što se tiče čvrstog otpora Hrvata, malo za promjenu, govori istinu. A drugo je  pitanje  kako on taj trunak istine koji  se  našao u ovom članku može pomiriti s tezama iz istog ovog članka, da je  Tuđman „učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije“ te da je „Tuđman glasno govorio ali je nosio čačkalicu.“ Dakle osim što bezočno laže, izmišlja, montira, ne može pogoditi niti jedan datum, on je toliko zbunjen da ne može pratiti ni tijek vlastitih misli pa u jednom te istom  članku u jednom ulomku sam pobija vlastitu tezu iz prethodnog ulomka. Jadna li si moja  današnja hrvatska „desnice“ tko je tebi spiritus movens.
 
Banac: Tuđman je dobacio loptu Miloševiću u ruke na drugi način. Međunarodna zajednica priznala je brutalnosti, srpske agresije u Bosni, no njen bijes bio je veći od njezine volje za intervenciju na strani Bosne. I tako su nastali razni planovi kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov, koji su stvorili dojam pravičnosti, ali su zapravo ojačali Miloševićeva nastojanja  da ideje o djeljivosti Bosne i pravu  Srbije da zadrži ono što je osvojila, učini legitmnima. Ni jedan od ovih planova ne bi vrijedio da je Hrvatska stala uz bosansku vladu. Umjesto toga, Tuđman je promicao podjelu Bosne  najmanje već od 1990. a 1992. uspostavio je svoju para-državu Herceg-Bosnu, što je Miloševiću samo olakšalo posao.
Odgovor: Banac ovdje kaže da je Tuđman dobacio loptu Miloševiću na drugi način, a onda počinje totalna bolest kakvu samo teško bolesnici mogu izbljuvati van. On naime ovdje optužuje Tuđmana pa navodi nešto što je učinila međunarodna zajednica a čime stvara dojam da je Tuđman upravljao postupcima međunarodne zajednice (inače ovo je jedna od omiljenih manipulacija soroščadi, detuđmanizatora, udbaškioh otpadnika i muslimanskih unitarista, pridavanje Tuđmana nevjerojatnih, supremenskih, gotovo božanskih moći) a onda niči izazvan  opet promašuje cijelu godinu kad kaže da je „Tuđman 1992. Osnovao paradržavu Herceg-Bosnu“. Notorna činjenica je da je Hrvatska zajednica Hereg-Bosna osnovana 18. studenog 1991. godine a Hrvatska Republika Herceg-Bosna 28. Kolovoza 1993. godine. Osim toga, nju nije osnovao Tuđman nego Hrvati iz BiH. Osim toga, a to je ovdje  najveća i najbolesnija laž koju ponavljaju svi detuđmanizatori od „desnog“ Parage preko „centrističkog“ Banca sve do „lijevog“ Mesića da je osnivanje Herceg-Bosne Miloševiću olakšalo posao. Ujedno, to je i razlog zašto Banac nije američkom auditoriju objasnio koncept velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, notorna i neoboriva činjenica je da  je upravo Herceg-Bosna bila mjesto gdje je slomljena kralježnica konceptu velike srbije. S tim u svezi evo jedne skraćene lekcije iz povijesti ovom povjesničaru 3. srpnja 1991. 600 tenkova iz Srbije preko Batinskog mosta ulazi u  Hrvatsku i hvata stareški raspored za ubojno djelovanje u istočnoj Slavoniji i Baranji 6. srpnja 1991. Počinju pregovori između srpske i muslimanske  delegacije o pokušaju iznalaženja sporazuma između Muslimana i Srba. Muslimansku delegaciju vodi Izetbegovićev izaslanik Muhamed Filipović a srpsku Miloševićev izaslanik Radovan Karadžić 2. kolovoza 1991. Muslimani i Srbi sklapaju ugovor koji je nazvan „Historijski  sporazum“ koji je sklopljen iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a koji zapravo u svojoj biti predstavlja pakt o nenapadanju sličan onome kojeg su 23. kolovoza 1939. potpisali Sovjetski Savez i Njemačka odnosno Staljinov izaslanik Molotov i Hitlerov izaslanik Ribbentrop. Kad su Srbi sebi osigurali bok od eventualnog muslimanskog napada krenuli su punim opsegom u agresiju na Republiku Hrvatsku u akciji kodnog naziva „Ram“. Samo ime te operacije „riječ „ram“ u srpskom jeziku znači „okvir“ govori o tome kako je to tek prva faza njihovog plana. Dana 5. i 6. listopada 1991. oni famozni Crnogorci iz mokrih Bančevih snova o „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ angažirani kroz podgorički korpus tzv. JNA napadaju selu Ravno u Hercegovini, dakle u državi BiH ili kao to Banac rekao „u Bosni“ hvatajući taktičku širinu za napad na Dubrovnik. Općina Ravno naseljena pretežito Hrvatima je etnički očišćena, sela su spaljena i opljačkana, a istog tog 6. listopada Alija Izetbegović na državnoj televiziji izjavljuje „Zapamtite, ovo nije naš rat!“.
 
U tom trenutku Hrvati u BiH su ostali bez svake iluzije da će Muslimani braniti BiH kad Srbi završe svoj okvir odnosno „ram“ u Hrvatskoj i krenu u drugu fazu realizacije projekta velike Srbije agresijom na BiH, i počinju pripreme za osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kako bi se  bar oni, ali i drugi narodi koji s njima to žele, mogli obraniti od očekivanog srpskog  napada, koji se dogodio u travnju 1992., kad već to muslimansko vodstvo na čelu s Izetbegovićem očito nema namjeru učiniti. Nakon održanih priprema osnivačka skupština HZHB zakazana je za 18. studenog. 1991. Na žalost taj dan pao je Vukovar, a kasnije su neki zločesti bolesnici ta dva događaja dovodili u izravnu vezu, kad da je čelništvo HZHB imalo kristalnu kuglu pa je znalo da će Vukovar pasti upravo taj dan. Dobro da  takvi u tu konstukciju nisu ubacili i križarsko osvajanje  Zadra koje se dogodilo na isti datum 1202. godine. Bilo kako bilo, Srbi su u Hrvatskoj ostvarili značajan dio svojih ciljeva, 2. siječnja 1992. U Sarajevu je potpisano primirje, u Hrvatsku je došao UNPROFOR a Srbi su se počeli pripremati za drugu fazu koja je podrazumjevala „popunjavanje rama“ odnosno okvira osvajanja u Hrv atskoj odnosno prvi val agresije na BiH i drugi val agresije na Hrvatsku kroz takozvana „velika i mala kliješta“. Velika kliješta su značila osvajanja na istoku u rijeku Drinu i na sjeveru i sjeverozapadu koja su onda trebala biti  stegnuta oko Sarajeva komunikacijom Jajce-Travnik-Vitez-Kaonik i odatle jednim pravcem preko Visokog a drugim preko Kiseljaka na Sarajevo. Mala kliješta su značila ovladavanje Dalmacijom preko jugozapada Bosne i preko Hercegov ine odnosno sjevernim krakom malih kliješta preko Kupresa, Tomislavgrada i Livna gdje su imali naum izbiti na Vaganjski plato  a južnim krakom kliješta preko Mostara i Čapljine izbiti u deltu  Neretve. I u tom trenutku, da je taj plan  uspio, odnosno da hrabri branitelji HVO-a uz pomoć dragovoljaca iz HV-a među kojima je bio i zapovjednik obrane Livna Ante Gotovina nisu zaustavili taj napad, najužnija točka Hrvatske bila bi selo Ribnik nekih par kilometara južno od Gospića. Prema tome, možda je Banac povjesničar, iako sam ja sigurno što se tiče tema iz Domovinskog rata za njega tata, ovo su  činjenice temeljene na vojnoj znanosti a tu sam ja za  njega tata-mata.
Ali unatoč tome, on ima obraza  biti toliko bezobrazan i reći da je osnivanje Herceg-Bosne koja nije bila nikakva „paradržava“ kako on  tvrdi neko zajednica općina koja je imala utemeljenje u tadašnjem ustavu  SFRJ kao i u Ustavu SR BiH (ma koliko Bančev istomišljenik  Ciril Ribičič, inače sin krvničkog komunističkog ratnog zločinca Mitje Ribičića tvrdio drukčije).  
 

Predrag Nebihi, 11. I. 2019., https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac/

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 914 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević