Get Adobe Flash player
Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

Uskoro "lijevo-liberalna" kandidatkinja kod Velimira...

Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

Dok mi moramo stalno dokazivati da nismo fašisti, zlatousti Vučić...

Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

Srpska politika petokrakom je otkrila svoje maskirano lice...

Svjedok istine i glas savjesti

Svjedok istine i glas savjesti

Dr. Esther Gitman Hrvati prihvatili čista i otvorena...

Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

Mediji stvaraju uljepšanu sliku druga...

  • Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

    Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

    četvrtak, 14. veljače 2019. 14:45
  • Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

    Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:12
  • Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

    Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

    četvrtak, 14. veljače 2019. 19:33
  • Svjedok istine i glas savjesti

    Svjedok istine i glas savjesti

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:07
  • Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

    Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:01

Od ponosa se umire u općem i posebnom susramlju

 
 
Naši svjetovni i duhovni vođe se silno trude da nam objasne kako svakim danom živimo sve bolje i kako nam je  sve ljepše u Lijepoj našoj. Brojke to demantiraju kako u domaćim istraživanjima i analizama, tako i u stranim. Po svemu dobrom i poželjnom smo na dnu rang ljestvica, a po svemu lošem i ne baš dobrom smo pri vrhu. Netko gleda stvari u ogledalu i pritom misli kako je to stvarnost. Ako nema ogledalo i gleda na isti način kao i mi, onda od nas pravi neznalice i budale, odnosno u nama vidi podatnu biračku masu, koja će nasjesti pričama i obećanjima, kao desetak puta do sada. Pri tome ih nije nimalo sram
https://cdn.psychologytoday.com/sites/default/files/field_blog_entry_images/ShameAdobeStock.jpeg
Većina naroda se zbog toga srami, kao i zbog mnogih drugih stvari, činjenja, nečinjenja, zamagljivanja, obmanjivanja, čergarenja, izmišljanja, neznanja, nekompetencija, ortaštva, korupcije, kriminala, zataškavanja, pravne nejednakosti, šikaniranja, marginaliziranja, vraćanja u prošlost, raznih zloporaba, korištenja djece za osobnu promidžbu, kršenja Ustava i ostalih zakona, neprincipijelnih i neprirodnih koalicija, političke trgovine, utilitarne osobne i stranačke zamjene zakonodavne vlasti s izvršnom, nekompetencije visokih državnih dužnosnika, nesposobnosti saborskih zastupnika, pomanjkanje odgoja (kućnog i građanskog), neimanje prioritetne nacionalne strategije, neznanje o svemu i svačemu, kolko nas ima, koliko ima birača, koliko je naših ljudi  vani, tko gdje  ima boravište, neusklađivanje školstva s potrebama rada, nepoznavanja socijalnog statusa građanstva, neznanja o državnoj imovini, postupanja po filozofiji: “ja tebi, ti meni”. Zbog stranačke podobnosti, nepotizma, partikularizma, laži, laži, prijevara… I nije ih sram! Možda ponekog koji je drugačije odgajan i pomalo se boji Boga. Takvog je teško vidjeti i otkriti, jer je u velikoj manjini i nije  u prvim “borbenim” redovima za vlast i moć. Takav se ne uklapa u opći trend onih koji vladaju, na bilo kojoj razini. Takav njima smeta, te će ga malo pomalo prilagoditi sebi, ili na bilo koji način ukloniti, makar lažnim SMS-ovima ili fotomontažama.
 
I ne će ih biti sram, kao što nas nije sram da to sve znamo i ponovno biramo one zbog kojih nas je sram. To je određeni mazohizam, što pomalo prelazi u sadizam, s jedne i druge strane. Sami sebe kažnjavamo, uništavamo i dovodimo u situacije pune srama, nelagode, gorčine, letargije, depresije, nihilizma i “baš me briga filozofije”. Treba nas biti briga, za sve, pa i za to da nam se kulturan, civilizaran, moderan, napredan, svijet smije, zbog gafova nekih odabranih i “izabranih” od kojih su mnogi podmetnuti, poput kukavičjih jaja u tuđa gnijezda. Pitanje je samo tko su te kaukavice, koje nam tako podmuklo i nečasno podmeću godinama. Nisu takvi ništa krivi, nego mi sami koji to trpimo, pomalo jamramo, tu i tamo neki se pobune, a svi drugi  mirno gledaju predstave, igrokaze, cirkuse, vodvilje, dramolete, operete… i dopuštaju da svaku kritiku i satiru o tome kažnjavaju  i “zakonski” provode “organi državne sigurnosti i pravosuđa”, jer mi smo pravna država, gdje se sudi “po babi i po stričevima”.
 
Sram nas je i zbog toga što mi Zagrepčani nismo svjesni časti koju nam je ukazala aktualna predsjednica države, pohodivši naš grad, izmještanjem svojeg ureda u Bandićeve dvore, šetnjom po Zagrebu, otkrivajući njegovu povijesnu, kulturnu, tradicijsku, purgersku, gastronomsku baštinu i socijalnu stvarnost. Bilo joj je jako drago kad je otkrila kako Zagreb nema beskućnika. Tome se ne možeš smijati, kao njenom plesu na kiši, onomad u Moskvi kad je ljubila i grlila Macrona, sve dečke koji su joj došli pod ruku i zlatni francuski trofej Mundijala. Bilo bi dobro da se gospođa predsjednica u zoru prošetala po rubnim dijelovima Zagreba, gdje svaki dan započinje nemilosrdna borba oko kontenjera, pred neku pekaru gdje pekarni kradomice, da ih netko ne vidi, jer se to ne smije, dijele stari kruh sirotinji, u neku čekaonicu u bilo kojoj bolnici, gdje su nepregledni redovi pacijnata, koji nemaju niti gdje sjesti, već naslonjeni na zid po nekoliko sati čekaju svoj red na pregled zakazan pred godinu i više dana, da je negdje oko 14 sati došla na neki zagrebački plac gdje se s poda kupi voće i povrće, oko podne pred neku pučku kuhinju gdje se dijele obroci, ne samo sirotinji, već i onima koji imaju, a navikli su živjeti na račun drugih. Kad su neki moji učenici, zbog prigovora savjesti služili civilni vojni rok, dostavljali hranu po kućama iz Caritasa, pričali su mi kako su da ulazili u vile, u kojima žive “gospoda”. Nije ih sram zbog toga. Ova država im je majka, dok je pravoj sirotinji maćeha.
 
Ta maćeha nam je smanjila PDV na hranu i pelene, ali sad raste cijena energentima, koji će “pojesti” dobitak ulovljen na hrani. Kaj onda? Ne moraju se svi grijati i trošiti plin, ionako će ga biti manje kad proradi LNG. Ako nešto ne meže, onda ne meže, baš kao i kupnja izraelskih zrakoplova. Nisu za to krivi naši političari, odnosno resorni ministar i “premijer”. To su rekli Izraelci i Ameri, odnosno njihov veleposlanik, koji je sam sebe demantirao u jednom danu. To se zove politka. LNG i borbena eskadrila u sinergiji može čuda napraviti, samo što mi to ne znamo. Oni koji trebaju to znati su naučili iz propale nabave. Jest da to košta, nekih 600.000 tisuća kuna. Znanje je skupo. Iskustvo također, pogotovo kad je nastaslo iz prve ruke. Ponekad takvo iskustvo opeče.  Ali kaj je taj Pavlovljev refleks kraj sramote zbog totalne nesposobnosti i pokušaja obamnjivanja naroda.
 
Taj sram nitko ne vidi. Kažu odgovorni: Nema štete. Za kaj nam se onda drugi smiju, naročito neki susjedi. U Sabor su se opet na velika vrata vratili ustaše, udbaši, partizani, orijunaši, Titovi kileri, NDH, uništavanje dokaznih materijala, uvjeravanje koliko nas ima, izračunanje 10 posto od toga. Zar samo gospodin Bauk zna matematiku? Stvaraju se nove političke platforme, s brda s dola, s jednim jedinim ciljem: Pobijediti i osvojiti vlast. Manje više sve to čine “stara” poznata lica, s istim ili preokrenutim kaputom, s manje više jednakim temeljem iz bivše države i kumrovečke škole.
 
Žao mi je ovih mladih, obrazovanih, sposobnih, ničim opterećenih, koji nisu otišli, već se hvataju u koštac s nepravdama, lošim upravljanjen i vladanjem, korupcijom, svim ostalim negativnim izmima i žele stvari prikazati onakvima kakve jesu, te stanje u državi popraviti, idući odozdo s narodom. Naroda nema. Uvukao se u sebe, šćućurio u predgrađima, životari na marginama, jadan, gldan, ponižen, posramljen, obeshrabren, beznadan, depresivan, apatičan, ali ponosan. Ponosan? Na što? Od ponosa se ne živi. Od ponosa se umire, u općem i posebnom susramlju.
 

Ankica Benček

Književno-glazbena večer u Mostaru

 
 
U Mostaru je u utorak navečer održana književno-glazbena večer, uz izložbu knjiga, posvećena temi komunističkog totalitarizma "Istinom do pomirbe". O komunističkom totalitariznu i njegovim posljedicama, s kojima se i danas susrećemo, govorilo je nekoliko povjesničara, istraživača i novinara.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2019/02/web_image/fb-img-1550008804438_65546190.jpg
Dugogodišnji politički emigrant i profesor povijesti na Ohio State University i na collegu Joliet kod Chicaga, Ante Čuvalo, osvrnuo se na dosadašnji tijek istraživanja komunističkih zločina.
- Često čujemo pitanje: "što povijest kaže". Međutim, povijest o sebi ne kaže ništa. O prošlosti govore povjesničari. A da bi se jedno razdoblje kvalitetno istražilo, treba otvoriti arhive, treba zagrnuti rukave, pronaći sve što je zapisano i onda neka povjesničari to stavljaju u kontekst. Na žalost, puno puta u prošlosti, pa tako i u razdoblju komunizma, povjesničare se, kao i novinare i književnike, nastojalo ujarmiti u službu vladajućeg sustava. Kad se tako postupa povjesničari nemaju šta govoriti. Tada na scenu stupa obična ideološka propaganda - istaknuo je profesor Čuvalo. Osvrnuo se i na fenomen tzv. "političke korektnosti", ocijenivši ga novim, istina blažim, oblikom totalitarizma.
- Ovo se nije događalo samo u totalitarnim sustavima kakvi su nacional-socijalizam, fašizam i komunizam. Ovo se, na žalost, događa i danas i to u ime tzv. "političke korektnosti". Stoga, nije pretjerano reći da smo sve više izloženi novoj vrsti totalitarizma, koji dolazi na mala vrata, i u kome "postaje važno pakiranje a ne sadržaj" - zaključio je Čuvalo.
 
Novinar, publicist i israživač, Stanislav Vukorep, osvrnuo se na dosadašnja istraživanja u području istočne Hercegovine.
- Na području Trebinjske biskupije prije II. svjetskog rata živjelo je nešto manje od 30 tisuća katolika. U dosadašnjim istraživanjima žrtava II. svjetskog rata i poraća na tom području do sada je poimenično registrirano blizu pet tisuća ratnih žrtava. To je demografski gubitak od 17 posto, što je stravičan podatak o stradanju jednog naroda kakav nigdje u Europi nije zabilježen - istaknuo je Vukorep, dodajući kako spomenuti popis žrtava nije i konačan.
Osvrnuo se i na nedostatak istraživanja i popisa žrtava u samom Mostaru.
- Nama je Mostar bio i ostao bolna točka. Na žalost, istraživanja ratnih i poratnih žrtava u Mostaru nitko do sada nije radio. U Mostar je došlo dosta Križnih puteva a iz Mostara se nitko nije vraćao. Neistraženih grobišta u Mostaru, i oko Mostara, ima dosta. Ćelovina, Sjeverni logor i prostor sjevernije bili su stratišta 1945. i kasnije - podsjetio je.
Podsjetio je i na masovnu grobnicu na Radimlji kod Stoca za koju se vjeruje da je jedna od najvećih u Hercegovini.
- Dostupni pokazatelji pokazuju da je jedan od odvojaka Križnog puta iz Mostara vodio prema Radimlji. Tu je, prema iskazima svjedoka, nakon II. svjetskog ubijeno nekoliko tisuća ljudi. Nakon što je krvavi pir završen tu je zasađena vinova loza. Temeljem iskaza svjedoka, koji su prisilno zatrpavali pobijene,  mi smo na Radimlji došli do ostataka više ljudskih kostiju. Međutim, zbog nedostatka potpore, morali smo odustati - zaključio je Vukorep, koji je o stradanjima u istočnoj Hercegovini objavio dvije vrlo zapažene knjige.
 
Vicepostulator Vicepostulature postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” i dopredsjednik komisije HBK i BK BiH za hrvatski partirologij, fra Miljenko Mića Stojić, osvrnuo se na dosadašnje aktivnosti ovih dviju institucija.
- Tragajući za tijelima pobijenih hercegovačkih franjevaca pojavio se problem vezan za posmrtne ostatke ubijenih civila i zarobljenih vojnika različitih poraženih vojnih postrojbi. Taj problem je rješen zahvaljujući angažmanu civilnih vlasti u desetak općina s hrvatskom većinom i formiranjem povjerenstava. Popis stradalih u II. svjetskom ratu, iz poznatih razloga, u Hrvatskoj i BiH nisu obavile civilne vlasti, pa je uskočila Crkva - kazao je fra Miljenko Stojić, dodajući da će taj popis uskoro biti završen. Groblje mira na Bilima nazvao je krunom svih tih aktivnosti.
- Kruna svih tih aktivnosti je "Groblje mira" na Bilima kod Mostara. Prošle godine smo postavili križeve s imenima stradalih katoličkih svećenika i redovnika, a ove i slijedećih godina križeve s imenima dobiti će i stradali civili po općinama. Naravno, sukladno popisu koji se privodi kraju - zaključio je.
 
Povjesničar Hrvoje Mandić osvrnuo se istraživanja ove teme u emigrantskim i jugoslavenskim izvorima, te u historiografiji i publicistici od devedesetih na ovamo.
- U historiografiji i publicistici nakon II. svjetskog rata, postojalo je određeno zanimanje za stradanje puka, te katoličkih svećenika i redovnika u Hercegovini. Poglavito je to zanimanje, u vrijeme bipolarne podjele svijeta, postojalo kod hrvatskog iseljeništva u čemu su prednjačili hercegovački franjevci koji su djelovali u SAD-u, Švicarskoj i Italiji. U isto to vrijeme u jugoslavenskoj je historiografiji ciljano razmatran odnos hercegovačkih franjevaca prema vlasti NDH tijekom Drugoga svjetskog rata. Međutim, cilj tog razmatranja nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego otvoreno pokušaj utvrđivanje tzv. partijskih istina i nastavak borbe protiv tzv. klasnih naprijatelja - ocijenio je Mandić. Ukazao je i na značaj daljih istraživanja.
- Međutim, brojne su tematske cijeline i dalje ostale neobrađene ili su slabo obrađene. Tu su u prvom redu demografski gubici Hrvata Hercegovine u II. svjetskom ratu i poraću koje je nemoguće točno prosuditi do okončanja poimeničnog popisa. Znatnu pozornost, svakako,  zaslužuju i teme teme poput odnosa katoličkih svećenika i hrvatskog puka prema nacizmu, fašizmu, ustaštvu, četništvu i partizanskom pokretu. Jedna od najzahvalnijih tema svakako je uloga  hercegovačkih  franjevaca u spašavanju Židova i drugih žrtava žrtava totalitarnih režima tijekom II. svjetskog rata - temi koja je, na žalost, zbog političkih razloga desetljećima sustavno zataškavana - zaključio je povjesničar Hrvoje Mandić.
 
Predstavljajući ciljeve udruge, književnica i predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH, Anita Martinac, govorila je o značaju kulture sjećanja.
- Kultura siječanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinom područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti - koliko god da je ona teška- jer ignoriranje i potiskivanje  problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim medijskim manipulacijama onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području - istaknula je.
 
U glazbenom dijelu programa, s pjesmama na ovu temu, nastupile su mlade glazbenice Lucija Zovko i Lucija Hrstić, a pročitan je i ulomak iz djela "Napokon: Iz tame u svjetlo ili povorka smrti", autorice Renate Dobrić, ravnateljice Gradske knjižnice u Kaštelima, nagrađenog na Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Program je moderirala novinarka Radiopostaje "Mir" Međugorje Višnja Spajić.
 
Večer je organiziralo Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH, a u sklopu programa organizirana je i prodajna izložba knjiga autora koji su pisali o temi komunističkog totalitarizma, masovnim ubojstvima, stradanju naroda i katoličkih svećenika. Većina knjiga mogla se kupiti po promotivnoj cijeni, a sami autori su u više navrata istaknuli kako "ova vrsta literature uopće nema potporu državnih i entitetskih institucija".
 

D. Šimić

Valentinovo se ne slavi već prakticira

 
 
Predstojeća utakmica Viktorija - Dinamo na Valentinovo prilika je da se željni navijači barem dobro – izljube.
Sveti Valentin je zaštitnik zaljubljenih, a ne zacopanih.
Valentinovo se ne slavi već prakticira.
Valentinovo je najveći i najpopularniji muški dan žena. 
Običaj je na Valentinovo ženu za svaki slučaj namiriti odmah ujutro.
https://sacchef.files.wordpress.com/2010/02/valentine-gift-530-1.jpg
Valentinovo je važnije i od Vincekova.
Valentinovo je jedini blagdan koji zajedno slave Hrvati i katolkinje.
Valentinovo bi trebalo biti praznik za one koji se prazne.
Trgovina „Valentina“ daje na akciji samo na Valentinovo.
Zašto ne bi jedan dan bilo i Valentinino?
Žene drže do Valentinova jer su im tada muževi pri ruci.
 

Martin Jakšić

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Ponedjeljak, 18/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 934 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević