Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Vladajući ne polemiziraju, nego vode agresivni monolog protiv zdrave pameti

 
 
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.
Psalm 23. (Davidov)
 
U moru raznoraznih antifa slavlja, proslava i  protesta, prije nekog vremena imali smo i jedan koji je premašio sva, i njihova i naša, očekivanja. Bila je to protestna povorka uz Dan žena. I bilo je tu svega i svačega, a najmanje onoga što bi svaki normalan čovjek i očekivao: Dostojanstvenost. A bio je to, ustvari, još jedan u nizu, skup primitivizma, bahatosti, nekulture i gluposti. Skup nekih bizarnih likova, nabijenih mržnjom, likova koje je najbolje zaobići u širokom luku. I s njima ne kontaktirati niti polemizirati.
„Marš iz moje maternice“, „Smrt fašizmu sloboda pobačaju…“, viču i urliču.
- Zar itko normalan, može biti toliko emocionalno osakaćen i urlikati nešto takvo? Stvarno, stvarno su za žaliti. Zar su toliko frustrirani, toliko nesretni i toliko nezadovoljni sami sa sobom i sa svojim ispraznim životom? A ako je to tako, a tako i jest, onda im nije lako. I stvarno su za žaliti!!!
–A sjećaš li se ti, Lucija, one prošlogodišnje povorke „za život“? Jesi li promatrala onu djecu, one ljude i one žene, i njihove obitelji? Jesi li vidjela one mnogobrojne nazočne trudnice? Jesi li primijetila tu njihovu produhovljenost, tu blagost? Pa, onaj preobražaj i mekoću… u svemu. I u pogledu, i u pokretu, i u ponašanju. Pa, ono blaženstvo kojim, svaka od njih, odiše i koje širi oko  sebe. A tek koliko  sreće, zbog ostvarene životne želje, isijava iz njihove nutrine i sjaji u njihovom pogledu?! U svakom trenu. Dok čekaju Novi Život…
Bože dragi, Bože dragi! Kakvo blaženstvo? Kakva radost? Kakva sreća? Kakav osjećaj!!!???
http://balkans.aljazeera.net/sites/default/files/styles/d8/public/plenkovic_juncker_epa_main_1.jpg?itok=3TbddEFo
Od sluga do poturica...
 
A kakva je, tek, sreća osjećati svaki pokret, svaki trzaj toga malenoga bića? I osluškivati svaki otkucaj njegovoga srca. Pa, onda, blaženo slušati kako skladno kucaju zajedno. Istim ritmom i istom ljubavlju. U njenoj božanskoj utrobi.
Pjevati, milovati, osjećati… I biti sretna, presretna. I lebdjeti životom… A nositi u sebi još jedan život. Odisati mirom. I biti   smirena. Pa ti ni čekanje ni iščekivanje, ne pada teško. Jer, dolazi nešto novo!  Dolazi vrijeme topline i blizine djetinje nevinosti. I blaženstvo dodira i zagrljaja. I rađa se nešto veliko! Rađa se novi život. Rađa se ČOVJEK!!!
Rađaju se LJUDI!!!
A neke kažu:“ Marš iz moje maternice!“
Kakva monstruozna poruka!?
Kakvo nečovještvo!?
Kakvo siromaštvo duha?
 
Zar itko živ, ljudi moji dragi, može biti toliko sebičan, toliko zaveden, toliko nezreo da svjesno sam sebi  uskraćuje nešto što nam je, po prirodnom i Božjem zakonu darovano?
Ali, oni su zgroženi, „uvređeni i povređeni“, ovim našim, kako oni kažu, hrvatskim primitivizmom. I zato bi nas, najradije, potjerali sve zajedno… Jedne iz Hrvatske, a druge bi s marš…maršem, potjerali iz sebe, iz svoje nutrine van.
A kao kruna svega, kao kruna njihovog neznanja, njihove gluposti, njihovog primitivizma i prostaštva, slijedi i  miroljubiva, a nadasve, odgojna parola za buduće generacije i budući odgoj i obrazovanje : „Što je za ručak? Jedi go-na!“
I što reći, nego: Bože im oprosti, jer ne  znaju niti što govore niti što čine!
– E, moja Monika! To i jest ono pravo lice promicatelja tzv. ljudskih prava i njihove borbe za ženska prava! To su njihove parole. To je njihov  vokabular. To je i prava slika njih samih, njihove kulture i njihovog tzv. europeizma. A to je i slika  s njihovog ovogodišnjeg prosvjeda uz Dan žena, te mnoštva sličnih prosvjeda tijekom cijele godine. I slika je to njihovog pravog lica i pravog naličja.
Nema što, slika je to za povijest. I za pamćenje. Naročito!!!
–A što veliš kakva je, tek to,  uzor-slika za mlade? A posebice za njihov odgoj koji nam sada nameću. 
- Vjerojatno će to, moja Monika, koristiti u tzv. kurikularnom programu kao očigledno sredstvo na satu obrade: Građanska kultura, kultura ponašanja i nametanje nekulture. 
–Jer, ovo su oni pravi. Onakvi kakvi i jesu. A maska, koju su stavljali i koju su povremeno i koristili, ma kako im, nekada davno i bila snošljiva, sada se potpuno izlizala. I gadljiva je. 
Bože, Bože dragi, kakav jad i bijeda!? I duhovna i moralna. A tek ona umna!?
No, o tome ne treba ni zboriti. Dovoljno je samo pročitati neke umotvorine njihovih dičnih trbuhozborki, pa da normalan čovjek zanijemi. 
„Marš iz moje maternice“, napisa jedna takva.
I nikom ništa.
 
–Pa o kakvim to, onda, oni ženskim  pravima lupetaju?
–O ženskim sigurno ne. Jer da je tomu tako, onda ne bi ništa nametale, nego bi ostavile svakoj ženi ponaosob  da same odluče što žele, kada žele i kako žele živjeti.
Gledam ih s nevjericom, onako nabrijane, dok zapjenjene od bijesa i mržnje, urliču i viču, i ne mogu ostati ravnodušna.
Toliko se, čini mi se, u svakoj od njih skupilo nekog pritajenog bijesa i mržnje, nekog nezadovoljstva prema svima ostalim koji ne dijele njihova uvjerenja (ako su to stvarna njihova uvjerenja, a ne isforsirana zbog silnih obećanih dobitaka), da ih čovjek teško može ozbiljno shvatiti i razumijeti.
–Nemoj tako, Lucija! A toliko se one jadne bore „za sve one ugrožene i zlostavljane“, da je čovjeku toplo oko srca. Eto, ja imam osjećaj, gledajući ih onako dok protestiraju. kako će, u svom tom silnom borbenom žaru, svakog trena izgubiti svijest. Zar ne vidiš kako su od silnoga rada i nagomilanih emocija i posivjele. Sigurno od velikih briga i nesanice. Pa su nekako i uspaničene (a sam Bog zna zbog čega), da ih čovjek, na kraju, mora i žaliti. 
– Očito su, moja Monika, duboko nesretne, frustrirane i uskraćene  za sve ono (osim novca) što svaka normalna ženska osoba želi i treba.
Voljeti i biti voljena.
Imati svoju obitelj.
Davati onima koje voliš.
Primati od onih koji te vole.
Slaviti život!!!
 
„Ma kakav vas je spopao život!? Bit će love, bit će love. Bit će lova, sve do krova!!! A onda ćemo, muško-ženske mrke, omastiti brke. I gdje će nam tada biti kraj!?“, nadaju se potajice one.
„Pitala me novinarka jednog BiH tjednika što me još u konvenciji smeta osim definicije rodnih uloga.
Ona: Meni se čini da je u pitanju novac.
Ja: Apsolutno da.
Ona: Zašto vas smeta što će ga neke udruge dobiti? Je li to jal?
Ja: Ne, više od jala. To je ogorčenje.
Ona: Zašto?
Ja: Zato što su to neradničke krpelji bez zvanja i zanimanja koji žive od ljudskih prava, a ne za ljudska prava. Neki su od njih  ljudska prava, osamdesetih štitili, kao članovi Saveza komunista.
Njih ne zanimaju žene niti nasilje. Njih samo i isključivo zanima novac. Već su osnovali zaklade, organizirali se, premrežili i u niskom startu spremni čekaju ratifikaciju kako bi novcem koji će im dolaziti mogli nastaviti svoje “progresivne” ljevičarske diverzije u društvu, a koje veze nemaju s provedbom konvencije i zaštitom od nasilja.
Fućka se njima za nasilje kad je zabavnije proganjati fašiste (i ) vjernike. Ako ih se sada ojača, nikada ih se više ne ćemo osloboditi“, komentirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel.
„I ja sam za to da se ratificira, ali Istambulska nevjesta“, kaže jedan slušatelj jedne lokalne  TV postaje.
„A koju epizodu?“, upita ga, smijući se grohotom voditeljica.
- Ali, iskreno, nije nam baš vrijeme za smijeh!!
Ratifikacija Istanbulske konvencije, draga moja Monika, gubitak je državnog suvereniteta RH! Pa će nam uskoro slijediti i u vrtićima, umjesto Pepeljuge i predivnih bajki braće Grimm, neka druga i drugačija literatura. Nešto kao “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca i gay obitelj”. Pa će se i neki princ zaljubiti u nekog princa, a djevojka-princeza će maštati o udaji za neku princezu. Jer su kreatori takve literature već u ofanzivi. I dobro su potkoženi. Našim novcem. I ne odustaju ti oni tako lako, draga moja! Vidiš da nas stalno tlače, napadaju, viču i urliču.
‒ Imaš pravo! Zato i ne polemiziraju, nego vode agresivni monolog. Upadaju u riječ, prijete, unose se u lice, napadaju… I svi kao jedan. A jedan kao svi. Iste geste, iste fraze, isti napadi… A nisu jadni ni svjesni, kako tako samo pokazuju svoju nemoć.
„Vi biste onda kažnjavali i ove sudionike u studiju?“, upitao je nedavno, u jednoj emisiji, voditelj na HTV, na što je dobio potvrdan odgovor.
Slušam ih tako, malo češće, u zadnje vrijeme. Jer, stalno su neke debate o rodnoj ideologiji, o Istanbulskoj konvenciji. A, tema se tiče i dotiče sve nas zajedno. I dok jedni, smireno i argumentirano, objašnjavaju svoja stajališta, dotle drugi lamentiraju o navodnoj zaštiti žena, o novcu kojega će dobiti za njihovu zaštitu i o tome kako će se od toga graditi skloništa samo za ugrožene žene i djecu, a koji se ne će, kako oni tvrde, slijevati u njihove džepove. 
‒ A tko su nam pa oni i što su nam oni, pa da nam oni određuju   što ćemo mi raditi i što graditi s našim novcem?
Zar i oni, kao i naš predsjednik Vlade, misle kako mi ne znamo čitati? Jest da su promotorice Soroševih načertanija sve to dobro savladale na njegovim tečajevima širom svijeta i izvrsno ponavljaju sve već naučene fraze, ali i mi, ne samo da  znamo čitati, nego smo naučili čitati i između redova. Pa smo tako naučili  i kako ih, sve redom, pročitati.
 
– E,moja Lucija, moja Lucija! Da pukneš i od smijeha i od jada, dok ih slušaš. Jer, kada slušaš jednu, odslušao si sve! Kaže jedna od njih  kako će se one o svemu brinuti i pobrinuti. Malo morgen!
Brinut će se one kao što su se i dosad brinule… samo o svome džepu. I sve u stilu: „U se, na se, i poda se“.
–Mora se, mora. Moraju  braniti, draga moja, njihove prošle, i sadašnje  novostečene pozicije u hrvatskom društvu. I svoj, sada još više napunjen, džep i novčanik. I svoje tajne i debele račune. Negdje na nekom mjestu, u nekoj tajnoj zemlji ili na nekom tajnom otoku. A sve to, iz našeg džepa i s naših tankih radničkih i trudbeničkih računa.
– Ma, nemoj tako, moja Lucija! Rade oni, rade. I svoj prostor omeđuju „žilet jezikom i žilet djelom“. I stvaraju utvrde. Za sebe i za svoje istomišljenike. Ali, i za svoje naredbodavce.
– A za općeljudski probitak?! A za napredak hrvatskog društva i hrvatske države?!
NIŠTA! Nula-a-a-aaaaaaa…
„Ma, lako ćemo mi to srediti! Sve po kratkom postupku. Kao u naša dobra stara vremena“, obećavaju „solidarno“ drugovi.
A tko su ti,
Odakle su ti,
Čiji su ti,
Od koga su ti,
UHLJEBI na našim jaslama?
NITKO NIŠTA NE ZNA…
 Jer, zamračeno i zamagljeno nam je znanje.
 Sve je uvijeno i skriveno u tajnovite pretince. I sve ono njihovo prijašnje, izbrisano je zauvijek. Kao da prije dolaska na hrvatsku političku scenu, nisu ni postojali. Niti se za većinu zna   gdje su rođeni, ni tko im je otac i majka, ni što su, ni gdje su završili školovanje.  
A, ne bi bili ni prvi a ni posljednji - kako sada stvari stoje - koji su zaradili svoje diplome i svoje doktorate, na poznatim „mirovnim sveučilištima“. I sve to kod tzv. doktora, bez vjerodostojnih  doktorskih diploma.
– A sve se meni čini, moja Monika, kako su se školovali za prodavače magle. 
– Nemoj tako! Sve su to  „borci za ljudska prava i za zaštitu obitelji, žena i djece“.
– Ne lupetaj, Monika, života ti! Jer bi, ti isti, iz nekakvog „Centra za mirovne studije“, svima onima koji se ne slažu s njihovim gledištima, zabranili javne nastupe! 
– Reci mi, molim te Lucija, a što su to ti tzv. rodni studiji kojima oni ponosno mašu, kite se i hvale?
– Rodni studiji, pročitala sam negdje, uključuju izučavanje ženskih studija i LGBT studija. Osnovani su 60-ih godina XX. stoljeća pod utjecajem kulturnog marksizma kojim se bavila “Frankfurtska škola”. Cilj ovih studija je promjena civilizacijskih i društvenih normi, tj. onim što oni nazivaju rodna teorija. U Hrvatskoj rodni studiji djeluju kao “Centar za ženske studije” od 1995. godine.
Čitala sam i kako je i naša Rada B. jedna je od osnivačica Centra za ženske studije. A s njom surađuje i Sanja S. koja je, ne tako davno, u nedostatku argumentacije za svoje tvrdnje o Istambulskoj konvenciji, čak i zapjevala: „Rodne ideologije nema, ona ne postoji!“
Tu su (a sve na istoj adresi) i Ženska mreža Hrvatske, i Antifašistička liga Hrvatske, i CROSOL (Gordan B.) i GOOD Inicijativa Borisa J. koju financira Soroš.
A jedan od najpoznatijih zagovaratelja rodne teorije i podupiratelja rodnih studija u Hrvatskoj Aleksandar Š.- bivši je student nekadašnjeg  Kinsley instituta koji je ukinut svugdje gdje je god postojao. A ta tzv. rodna teorija svoj vrhunac zabilježila je, negdje, između 2000. i 2010. Pa, nakon što su je znanstvenici prokazali kao neznanstvenu, Nordijsko vijeće ministara (regionalna međuvladina kooperacija sastavljena od predstavnika Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda) ukinulo je 31. 12. 2011. "Nordijski rodni institut". Rodnu teoriju je 1950-ih godina osmislio američki psiholog John Money. Njegov je eksperiment s dva muška blizanca, od kojih je jednoga pokušao pretvoriti u djevojčicu, završio tragično, samoubojstvom oba blizanca u njihovoj odrasloj dobi. Jer, rodna teorija je protivna prirodi žene i muškarca, nije znanstveno potvrđena i o njoj ne postoji konsenzus u znanstvenoj zajednici. Nakon što su „šarlatani rodne ideologije“, u Norveškoj bili ismijani pred čitavom nacijom, ljudi su počeli postavljati i pitanja:  Zašto je utrošeno za istraživanja nečega što je puka ideologija a ne znanost, godišnje 56 milijuna eura iz džepa poreznih obveznika? Zašto su ljudi bili obmanjivani tolike godine? Zašto im se prao mozak putem masovnih medija sve to vrijeme!?
Eto, zato su političari u tim državama, pod pritiskom javnosti morali reagirati i ukinuti financiranje dotičnog instituta tek tada.
– Jasno mi je sve to, moja Lucija, ali mi nije jasno što ti je, najedanput? Odakle ti sada neka Rada B, te nekakav Aleksandar Š, te Boris J.? Imaju li oni svoja imena i prezimena?
– Imaju, imaju. Ali, draga moja, to ti je za svaki slučaj! U zlu ne trebalo. Zar ne vidiš da su borci za ljudska prava, počeli gaziti ljudska prava. I prijete… tužbama. I, unatoč tome što se zna da je rodna teorija  samo ideologija koja društvu ne će donijeti ništa dobro. Kao što nam nisu donijele ni sve druge dosadašnje  ideologije. Ali nam se ona i dalje uporno nameće,   iako je znanstveno neutemeljena. Pa se pokušava putem Istanbulske konvencije, ispod žita i na mala vrata, izbjegavajući sve stručne argumente naših vrhunskih stručnjaka, prisilno  „ugurati rodnu ideologiju i u školstvo i u sve službene akte i dokumente“.
I nije to od danas. Rodnu ideologiju nam  je, ispod žita, nametnuo i ministar Jovanović, još dok je bio ministar u Vladi Zorana Milanovića.
Zato se i pitam, ovakvi kakvi smo dosad bili, hoćemo li i mi čekati 40 godina, kao i Skandinavci, da bismo tek onda reagirali? Kada nam za sve bude prekasno. Zar nam nije bilo dosta pranja mozga za vrijeme terora komunističkih ideologa!? Zar nam treba još neka nova koja će nas potpuno istrijebiti i zauvijek umno osiromašiti, osakatiti i uništiti.
 
Zar ti stvarno misliš, moja Monika, da oni  nenamjerno stvaraju među hrvatskim pukom paniku i kaos zbog, kako oni kažu,  ugroženih, maltretiranih žena, koje muškarci tuku a bome i usmrćuju? 
 „Ako se gleda objektivno, i iz perspektive sljedećih 50 godina, onda možemo biti optimisti. Hrvatska je među prve tri zemlje u kojima se najmanje zlostavlja i provodi nasilje nad ženama.
‒ A znaš li ti, Lucija, u kojim se zemljama žene najviše zlostavljaju?
‒ U onima iz kojih nam najviše i dolaze moralne prodike. A to su Danska, Švedska i Norveška.
– A-ha! Tu smo, dakle!!! Pa, ljudi moji dragi, zna li itko živ išta o tim veleumnim likovima iz bijeloga svijeta i ovim ovdje kod nas, koji nam sole pamet ?
Zašto rade to što rade?
– Dobile zadatak, draga moja! A bez rezultata nema ni „kruha preko pogače“. Zato, onako prepotentno i s visoka traže, da se u ovoj godini, odmah osiguraju sredstva. Naravno koje će, onda, one raspoređivati, i kojima će one i raspolagati. Naravno, za efikasnu provedbu Istambulske konvencije, a tu prije svega misle, kako one kažu, na sredstva koja osiguravaju izgradnju autonomnih ženskih skloništa i za 24 sata dnevno otvorene linije za pomoć žrtvama nasilja.
– Pa, moja Lucija, o čemu te žene pričaju? Pa to je, u svakoj normalnoj državi, stvar Vlade i određenog ministarstva. Zar su one te koje trebaju o tome voditi računa?
– Gomile  su novca, draga moja, u pitanju. I lova do krova. A puno je, puno gladnih i zainteresiranih. „Money, money“, pjevale su nekada davno Abbe. A pjevaju i svi oni sada. Jer, velik je to i slastan zalogaj. Zato i viču i urliču: „Nema tu nikakve rodne ideologije!“ Ovo je borba za prava žena i djece!
I tako bi, kako piše u IK, „na našu veliku radost“, u provedbi IK Hrvatsku nadzirale istomišljenice Sanje Sarnavke i Rade Borić, Sandre Benčić, Marine Škrabalo, Vesne Teršelič.
– Pa moja Lucija, što se sekiraš bez veze!? Pa i one su katolkinje. I to one normalne, kako su  one rekle za sebe, pa će sve to uraditi onako kako Bog i zapovijeda. Sve na sliku i priliku čovjeku.
– A naročito se, u svemu tome uzdam, u našu Marinu koja je javno i na HTV izjavila da je vjernica i da je u tom duhu i odgajana. Ja joj sto posto vjerujem. Posebice kada ju slušam kako umno zbori i s dužnim poštovanjem sluša svoje sugovornike, kako im se ne unosi u lice, kako nije agresivna. Kako je kulturna, mila, draga i bogobojažljiva. Zato i jesam sigurna u njene dobre namjere. Naročito sada, kada sam saznala i tko joj je otac. A on je bio, kao što svi mi to dobro znamo, i veliki vjernik, i veliki katolik, i veliki Hrvat. I iza sebe je ostavio svijetle tragove. Upisane u našu povijest i u povijest naših povijesnih nadnevaka. Zato mu hvala do neba. Zato i sve TV emisije, moraju širom otvoriti vrata, jednoj takvoj gošći, tj. njegovoj sljedbenici, od koje sve generacije, u svakoj našoj katoličkoj obitelji,  imaju štošta naučiti.
A do groba hvala i našem velikom vođi, našem domoljubnom predsjedniku Vlade Plenkoviću, što se za sve pobrinuo i od svega se problematičnog „ogradio“ pa nas tako sve i smirio, tj. smirio je sve nas koji ne znamo čitati, izjavom kako će se Hrvatska ograditi od ideologije roda koja je već ušla i u Istanbulski bećarac:
Mala moja, zrela kruško,
ja te ljubim, a ti muško!
Ali, dragi moji Hrvati i Hrvatice „problem je taj što se država obvezuje i financirati nevladine udruge koje djeluju kao menadžeri ženske patnje, uvijek iste, a koje djeluju para-politički u hrvatskom društvu.  Dakle, imamo institucije koje nitko ne bira i koje nikome ne odgovaraju, a koje odlučuju o našim životima. Dokaz je čl. 14. st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja . 
…Zato, nemojte dopustiti da vam otvoreno lažu i od vas prave budale, kako nema tzv. Rodne ideologije u tzv. Istanbulskoj konvenciji!“
 
– Ako je nema, moja Lucija, čemu tzv. ‘Interpretativna izjava’? Otkud sad odjednom ograđivanje od nečeg čega nema? Dakle ipak nešto ima! Izgleda da smo mi, koji smo to tvrdili i koji smo razumjeli sadržaj Konvencije, bili u pravu, a onaj tko je tvrdio suprotno, uhvaćen je u laži. Jer, u laži su uvijek bile i sada jesu kratke noge.
„Izgleda da su Istanbulsku konvenciju razumjeli i hrvatski biskupi, papa Benedikt XVI., papa Franjo, akademici HAZU-a, a ima i još nekoliko pismenih, koji su razumjeli i usudili se usprotiviti bezočnim lažima!”
– A što na sve to kaže Plenković?
– A što kaže? Najprije nam je htio podvaliti, navodnim ograđivanjem i uvođenjem navodne „Interpretativne izjavue“, a onda i nametnuti  Istanbulsku konvenciju, uvođenjem rodne teorije i koncepta spola, odvojenog od roda, što bi postalo i zakonska obveza, te se, kao što stoji u Konvenciji, mora uvesti u obrazovanje, kulturu, športska društva, u službena dokumenta, a sve pod nadzorom  i prema tumačenju nadzornoga  tijela GREVIO.
– „Ograđivati se od nečega što ne postoji. Pa gdje je tu logika?
“Vidjet ćemo tko će iz HDZ-a biti protiv ratifikacije”, prijeti Plenki.
I poletio s ratifikacijom naš Plenki. Kao na krilima. Nošen rezultatima i dosadašnjim pobjedama. Poletio u svoju svjetliju i sretniju budućnost.
Krčmio on na naš račun, ali bez nas. I tako nam stvorio još veći kaos. Pa, dok su druge države i njihove vlade, zastupale interese naroda kojega predstavljaju, dotle je naš Plenki, zastupao svoje i interese EU-a koju on i predstavlja i zastupa.
A na popisu zemalja koje nisu ratificirale Konvenciju nalaze se Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Letonija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Moldavija, Slovačka, Švicarska, Makedonija, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo koje je osim toga, odlučilo reći zbogom i EU-u. Dok Rusija uopće nije niti potpisala Konvenciju Vijeća Europe, a kamoli Istambulsku konvenciju.
„Kako je, onda, moguće da u Švicarskoj ili Luksemburgu, odakle dolazi Jean-Claude Juncker, ne žele poboljšati zaštitu žena od nasilja?“
Naravno da žele. Ali, radi se o tome da spomenute zemlje štite svoj državni suverenitet, što Hrvatska  i hrvatska Vlada ne čini.
I nije to počelo od jučer. Niti od ove Vlade i Plenkovića. On daje sada samo „posljednju pomast“ hrvatskoj državnosti koja je na izdisaju.
– Znaš li kako je počeo i on, kao i Josipović, hodočastiti od mise do mise, od procesije do procesije…
A, zašto to radi?
– Zašto radi!? Radi da izgladi… Imao je i dobre uzore i dobre izvore. Valjda se nada oproštenju od svih dosadašnjih grijeha i propusta…
 
„Ni jedan sluga ne može dva gospodara služiti: ili će na jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati, a drugoga zanemariti“. (Lk 16, 10, 16,13)
 

Vera Primorac

Odgovoran je za smrt brata dr. Zvonimira Šeparovića i još dvojice nevinih ljudi

 
 
Narodni heroj Marin Cetinić učinio je u životu veliku pogrješku, naime odgovoran je za smrt brata dr. Zvonimira Šeparovića i još dvojice nevinih ljudi.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e0/Marin_Cvetini%C4%87.jpg/220px-Marin_Cvetini%C4%87.jpg
Marin Cetinić - ubojica nevinih Hrvata
 
Marin Cetinić (Blato na Korčuli, 2. III. 1915. – 14. VII. 1996.) bio je politički radnik SFRJ. Kao postolarski radnik i omladinac sudelovao je u revolucionarnom pokretu. Više puta bio je uhićivan i proganjan. Član KPJ od 1936. U NOB-u bio jedan od organizatora ustanka i politički rukovodilac u korčulanskom i dubrovačkom kraju, gde je obavljao funkcije sekretara SK i OK KPH. Nakon rata 1945. bio je sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju i predsjednik Oblasnog odbora za Dalmaciju, potpredsjednik Vlade NRH, odnosno IV. Sabora Hrvatske, zatim član SIV-a te sekretar za promet i veze, predsjednik i potpredsjednik SK SSRNJ. Biran je za zastupnika Sabora SRH i zastupnika Savezne skupštine. Bio je član CK SKJ i CK SKH.
 
Kako i zašto se dogodio zločin na Paklenici? Toga su dana, kao što je bilo uobičajeno, mnogi mladi ljudi su išli na kupanje u obližnju Prigradicu. U jednom trenutku trojici prijatelja Mirku Sardeliću, Dušanu Šeparoviću i Dušanu Suličiću pristupila su dva naoružana partizana i pozvali ih da „dođu na razgovor s Marinom". Pod tim imenom su svi znali da se radi o Marinu Cetiniću, partizanskom i partijskom lokalnom rukovoditelju. Kako su moj brat i drugi iz njegova kruga više puta razgovarali s Marinom Cetinićem, a jedan je takav susret održan i u našoj kući, smatrali su da će to biti još jedan dogovor o tome što učiniti prema okupatorima, Talijanima koji su se nalazili pred kapitulacijom. Između partije i ove trojice koji su pozvani na razgovor postojala je temeljna razlika: komunisti su bili za Staljina i Moskvu, a moj brat i njegovi prijatelji za Churchilla i London. Smatrali su da će uskoro Englezi i Amerikanci osloboditi zemlju.
 
Pozvani su bili spremni da idu na još jedan razgovor. Usprotivio se samo Petar Sardelić koji je rekao: „Ja njima ne vjerujem i ja idem sa svojim bratom." Petar je bio težak, zemljoradnik, koji je često i mnogo pomagao partizane posebno u Hotini, mjestu gdje je bio partizanski logor, a gdje je on imao svoje imanje. I tako su njih četvorica krenula u pratnji dvaju naoružanih partizana na istok od Prigradice prema mjestu koje se zove Blaca. Tamo su ih odmah vezali i počelo je maltretiranje. Desetak partizana nakon toga povelo ih je kozjim putem po teško prolaznom putu do jame Paklenica. Na tom mjestu jedan od traženih Dušan Suličić uspio je pobjeći (smatra se da ga je jedan partizan pustio), a partizani su preostalu trojicu bacili žive u jamu. Tu se događa veliki apsurd: partizani ubijaju i Petra Sardelića kojega nisu tražili, a Dušana Suličića koji je bio među pozvanima dvadeset dana kasnije kada su poslije kapitulacije Italije došli u mjesto Blato, nisu ubili. Suličića su poslali u partizane gdje je on postao kapetan i politički komesar. Na prvom javnom skupu u Blatu Marin Cetinić javno je obznanio da su događaji na jami Paklenica bili velika pogreška partizanskog pokreta na otoku.
 
Zanimljivo je da Britanci nisu prekinuli odnose sa Titom i Jugoslavijom ni nakon daleko ozbiljnijih incidenata. Jednom je Marin Cetinić držao govor u Stonu i tražio prebacivanje radnih normi. Obratio se Marinu Zaeru, postolaru pitajući ga koliko postola (cipela) proizvede dnevno. Gospar Zaer odgovori da proizvede jedan par postola. E, na to će mu drug Marin, triba to povećat na tri pari postoli dnevno. Marin Zaer ga pogleda u oči i reče: Marin ja - Marin ti, Šuster (postolar) ja - šuster ti, evo ti pa napravi tri. Zaerov sin Vlado bio je legendarni golgeter dubrovačkoga GOŠK-a (tražio ga je onda kada se igralo skoro "mukte" i Hajduk, ali to je druga priča).
 
Drugom prilikom u Stonu dr. Rapaić se nakon predavanja druga Cetinića javio za riječ. Liječnik je završio škole stipendiran od države kao ratno siroče i nije se očekivao da će reći slijedeće: "Druže Marine Vi ste lud čovjek, i ludo je sve što ste danas govorili." Cetinić se zacrvenio od bijesa i upitao otkle mu dokazi da je on lud? Doktor mu je rekao da ako treba potvrdu neka sutra ujutro dođe u njegovu ordinaciju, da će mu potpisati dijagnozu na papiru. Doktor je bio doduše ortoped, ne psihijatar.
 
Kratko sam se družio (T.T.) sa N. Kučerom, pukovnikom i SKOJ-evcem iz Janjine, vrlo dragim čovjekom kojega su u mjestu voljeli svi, pa i dragi HDZ-ovac i branitelj Nožica. Gospar Niko mi je opisao susret sa Mikom Tripalom u Splitu 1971. "Iden ja rivom na poso, kad eno moga Mike i idem mu se javit, zagrlit ga, mog prijateja s kojim sam dijelio zadnju koricu kruha i teško doba rata skupa prošli - kad Miko se izmiče, prelazi na drugu stranu,odguruje me. Mislin se pa nije nikad bio govno i umislio se, što je sad ovo - kad u kasarni zove me zapovjednik na raport: pa ti se druže Niko nasred rive ideš grlit sa narodnim neprijateljem. Tako sam doznao da je Mika smijenjen."
 
To vam je dragi čitatelji partijska (stranačka) stega. Pitao sam: "Niko, kako ste se osjećali kada je bio pakt Staljin - Hitler?" Nije mi odgovorio. Još je lijepši slučaj srčanoga borca i rođaka našeg lijepog i valjanog gradonačelnika (djedov brat) koji se oženio u Crkvi (tako je Mare htjela), izgubio visoki čin, izgubio posao i zaboravljeni mu juriši na njemačke bunkere... Nije im Crkva vonjala (mirisala) ni sad ni onda! Dalo bi se još pričati o "hajduku" Morđinu Crnom (nomen est omen), papučaru (obrtom) sa divnim guslarskim brcima, ili književniku Petru Šegedinu, kremen karakteru, ali zasad stanimo na balun. Točka.
 

Teo Trostramnn

Suci bi na početku procesa pred sudom optuženike trebali pitati: Jeste li krivi po točkama optužnice?

 
 
Na početku nastavka suđenja Ivi Sanaderu, na pitanje suca Sanader je odgovorio "Ne osjećam se krivim!". Nije to ni prvi, a ne će biti ni posljednji put da neki naš političar optužen za neko nezakonito djelovanje, na sudu izjavljuje da se "...ne osjeća krivim!" Ovo poslednje očitovanje Ive Sanadera me podsjetilo na nešto veoma zanimljivo. Naime, gotovo se ne mogu sjetiti da je ikada ikoji politčar ili dužnosnik optužen za neko nedjelo, na sudu izjavio "Kriv sam!", mada je toliko jasno da je netko bio i kriv. Svi se oni izjašnjavaju da se NE OSJEĆAJU KRIVIM! Ne govore da NISU krivi, već se ne osjećaju krivima?!
http://shoestringtheory.com/wp-content/uploads/2010/02/zkp-logo-1.jpg
Što nam to govori glede karaktera i mentalnog sklopa takvih osoba? Pa logičan je zaključak da se takve osobe po karakteru i mentalnom sklopu ne razlikuju ništa od običnih prijestupnika i kriminalaca, kojima su protuzakonito djelovanje, krađe, nasilništvo, pljačka i ugroza tuđih života 'modus vivendi', to jest uobičajeni način života, pa sukladno tomu oni se ne smatraju krivim što žive na takav način. Zar postoji netko tko bi povjerovao da se Al Capone 'osjećao krivim', za bezbroj ubojstava koje je osobno izvršio? Pa konačno ni jedan nacist, NKVD-ovac ili UDBA-š se nikada nisu osjećali krivim ni za jedno nedjelo koje su činili. Niti jedan osvajač, niti jedan diktator se nisu nikada 'osjećali krivim', dapače tvrdili su da rade ispravne stvari. Pa se čak niti jedan dželat ili plaćeni ubojica nikad nije 'osjećao krivim', jer smatraju da naprosto rade "svoj" posao !
 
Zašto sve ovo navodim? Zato jer je po meni ogromna razlika između izjave "ne osjećam se krivim", i izjave "ja nisam kriv"! Tko kaže "nisam kriv", tvrdi da nije činio ono za što ga optužuju, a tko kaže "ne osjećam se krivim", na indirektni način priznaje da je činio ono za što ga optužuju, ali ne smatra se krivim, ne osjeća da je kriv za to, jer smatra da to što je činio nije ništa loše. U konkretnom slučaju Sanader nije rekao da nije primio mito od MOL-a, već da se ne osjeća krivim za optužbu da je primio mito, kraće rečeno smatra da primanje mita nije nešto za što bi trebalo snositi kaznenu odgovornost. A još svježiji primjer od Sanadera je Ivica Todorić, koji zasigurno 'ne osjeća' da je kriv za bilo što kao vlasnik Agrokora. Ne osjeća se vjerojatno krivim za izvlačenje novca iz kompanije na vlastite račune u inozemstvu, za zaduživanja koje nije ni namjeravao vraćati, za prikazivanje lažnih bilanci kompanije, za podmićivanje političara i državnih dužnosnika.
 
Takve primjere bi mogli iznositi "do sutra", i bit će ih sve dok bude osoba koji govore "ne osjećam se krivim" jer im je moralni profil odnosno karakter i mentalni sklop takav da smatraju da činiti krive, nezakonite i loše stvari nije ništa loše, te se za takva činjenja "ne osjećaju krivim"! Takve osobe se vjerojatno ne će nikada promijeniti, radit će uvijek krive i nezakonite stvari - svaki put kada za to budu imali mogućnosti i prigode, a vjerojatnost da budu kažnjeni bit će mala.
 
Zato bih predložio da u ZKP-u (Zakon o kaznenom postupku) bude uneseno, i da suci prakticiraju pristup početku procesa pred sudom, da optuženike ne pitaju osjećaju li krivima, već da ih se isključivo pita sljedeće: "Jeste li krivi po točkama optužnice?" Time bi se osim konkretnog odgovora DA ili NE, postiglo i to da se donekle onemoguće odvjetničke smicalice da nakon optuženikovog očitovanja da se "ne osjeća krivim", to uporabe kao argument da je optuženik mentalno neuračunljiv ili mentalno/moralno deficitaran, pa time postizali ublažavanje kazni, ili čak oslobađanje od zasluženih kazni!
 

Laslo Torma

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1143 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević