Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Slične kante, isti sadržaj, a posve drukčije konotacije

 
 
U posljednjih 4 godine, svjedoci smo posve novih i "originalnih" vrsta "performansa" na javnim mjestima, a u kojima se rabe kante i to s fekalijama (iliti izmetom - da ne budemo baš do kraja vulgarni). Bješe to (čini mi se) u veljači 2014., kad je puna kanta fekalija završila na glavi našeg poznatog književnika Ante Tomića Krnje (ovo "Krnjo" mu dali njegovi iz Prološca, po liku kojega pale za fašnik) i to okrenuta dnom prema nebu - dakle, sadržaj se (po sili gravitacije) izlio izravno na pametnu glavu našega Krnje nacionale i to upravo kad je naručio kavu, protegnuo se, otro dlanovima krmeljive oči i naumio pripaliti prvu jutarnju pljugu.
Slikovni rezultat za krnjo proložac
I bogme se Hrvatska dobrano zatresla, od Splita do Zagreba i uokolo… A stigla vijest (tko zna kojim sve kanalima) i do U. S. State Departmenta (jes' vala!) i ne samo da je stigla tamo, nego su Krnjo (iliti A. Tomić - kako vam draže) završili i u posebnom izvješću spomenutog State Departmenta U.S. Hrvatskoj se dobro "natraljao nos" zbog "kršenja ljudskih prava" i "gušenja medijskih sloboda", jer atak na Krnju agresija je na sve slobodno i demokratske što se miče po zemlji Hrvatskoj, zar ne? I tako Krnjo koji ne smije u Proložac  svojim zemljacima na oči ni za živu glavu, jer i njih i nas godinama zapljuskuje tonama fekalija iz kolumni i knjiga što ih piše, postade "mučenik" i "žrtva" hrvatskog "primitivizma" protkanog "desničarsko-fašističko-ustaškom" nesnošljivošću. Dakako, podučiše nas "demokraciji" i "ljudskim pravima" (po tko zna koji put) Ameri kod kojih je rasizam danas jednako razvije kao i prije 300 godina (što nam uporno dokazuju - mada već odavno znamo, postojanjem Ku Klux Klana i odnosima prema crncima, budući da svako malo po kojeg maloljetnika crne boje kože policajci liše života). Aha, to nije rasizam i kršenje ljudskih prava, a kanta koja je završila na Krnjinoj glavi jest! Uglavnom, Krnjini zemljaci se umiriti i "pameti dozvati" ne dadoše, pa odmah slijedeće (2015. godine) usred Prološca zapališe lutku s njegovim likom (faca, šešir, cigar, duga nosina, sve original Krnjino, ko skenirano!), doduše za fašnik (ili mesopust), ali ipak!? Sramota! Diže se Hrvatska opet u zaštitu "slobode izražavanja" koja je bila ozbiljno narušena ovim činom. I valjaju se ove afere do dan-danas, što po Hrvatskoj, što po U.S.A.
 
Neke druge kante, sasvim slične Krnjinoj i ispunjene istim sadržajem (dakle, fekalijama ljudskog porijekla), imaju, međutim i posve drugačije konotacije. Vjerovali ili ne, one koje se istresaju pred DORH-om ili Vladom (na Markovu Trgu), izraz su "slobode" i "pravednog revolta" i tu nema ni naznaka bilo kakve društvene osude. I sad će, naravno, neki pomisliti kako ja branim Cvitana, Bajića, Plenkovića ili njegove ministre. I napadam možda "slobodnu novinarku" Ivu Anzulović koja se bori za očuvanje "lika i djela" pokojnih perjanica anarho-liberalno-komunističkog medijskog taloga Predraga Lucića i Jasne Babić - usput, dakako i protiv "bande razbojničke" (oličene u aktualnoj vlasti) koja "pljačka" što god takne, od "Agrokora" preko "Uljanika" i "3 maja" do štediša, dužnika koji su uzimali kredite, građana pod ovrhom, blokiranih itd., itd. (još ih, čini mi se, nisu optužili jedino za pljačku "Karitasa" - ali doći će i to na red). Nije mi ni nakraj pameti to. Samo se pitam kako to slične kante s istim sadržajem imaju potpuno drugačiji tretman i posve različite konotacije i posljedice.
 
I dalje sam uvjeren da je u sva tri slučaja posrijedi primitivizam najniže vrste (kako kod Krnje, tako i u preostala dva), ali sam se upravo ovih dana počeo preispitivati. Da ipak ne griješim u nečemu?
 

Zlatko Pinter

Današnji antifašizam služi im da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije

 
 
Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas „antifašizam“ njihovim baštinicima i ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.
https://i.ytimg.com/vi/rNpjRpjH_VI/hqdefault.jpg
Antifašizam u Hrvatskoj, uključujući i aktualni „antifašizam“, javio se između dva svjetska rata, a i danas ne pokazuje znakove umora. Najveći prijepor izaziva karakter antifašizma u Drugom svjetskom ratu i njegov doprinos stvaranju Republike Hrvatske. Nema nikakve dvojbe da je antifašistički pokret u Hrvatskoj 1941.–1945. bio vrlo jak i da se zbog specifičnosti okupacijskog sustava, posebice u Primorju, velik broj stanovnika okrenuo protiv talijanskih fašista, ali i hrvatskih ustaša koje su upravo Talijani doveli na vlast i naplatili im uslugu teritorijalnim širenjem u Dalmaciji, kao i okupacijskom zonom u dubini Hrvatske. Nasilna talijanizacija i protuhrvatsko djelovanje među Hrvatima, kao i otpor ustašama među Srbima, stvorili su niz nezadovoljnika koji su oružanom borbom tražili izlaz iz nemoguće situacije. Tu volju iskoristili su komunisti za svoj revolucionarni projekt preuzimanja vlasti i društvenih promjena. Nakon što su u proljeće 1942. u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini doživjeli debakl zbog crvenog terora ili lijevih skretanja jugoslavenski komunisti promijenili su strategiju djelovanja. Pomirili su se s činjenicom da kraj rata nije na vidiku i kroz platformu antifašističke borbe nastavili revoluciju i borbu za vlast nudeći nekomunistima obećanja koja nisu namjeravali ispuniti. Na taj zaokret utjecao je zahtjev i pritisak Staljina zbog odnosa SSSR-a sa zapadnim saveznicima. Takav antifašizam utjelovljen je potkraj 1942. u političko-predstavničkom tijelu nazvanu Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i dvije masovne organizacije: Ujedinjenom savezu antifašističke omladine i Antifašističkom frontu žena. Nekomuniste je pokretu trebala privući široka antifašistička platforma i obećanje da će Jugoslavija biti federativna država, što je istaknuto u nazivima predstavničkih tijela. No, kad je u pitanju široka antifašistička platforma, vrlo je upitna iskrenost komunista.   
 
Član Politbiroa Milovan Đilas posvjedočio je da je prvo zasjedanje AVNOJ-a bilo „u svemu Titovo – i po zamisli i po odlukama“. Prema Đilasu, Tito je uz pomoć Sretena Žujovića formulirao stavove koji su bili „do te mere široki da ih je mogao prihvatiti svaki protivnik okupacije – ako ne bi znao da potiču od komunista i da oni time ‘kriju’ svoje ‘zadnje namere’.“
 
NOB, a ne antifašistička borba
 
Najbliže su teorijskom objašnjenju antifašizma članici iz Proletera, glasila CK KPJ objavljena u prosincu 1942. Ilustrativan je primjer tekst Ive Lole Ribara o Ujedinjenom savezu antifašističke omladine u kojem je autor istaknuo da je najvažnija zadaća organizacije da „neumorno i neprekidno“ mobilizira „nove legije mladih boraca naše Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda“. To je zapravo bila bit antifašizma koju su komunisti tražili – borce za partizansku vojsku koju su čvrsto držali pod nadzorom i koju nisu dijelili s nekomunističkim saveznicima koje su s vremenom privukli u svoja političko-predstavnička tijela, što će se također pokazati samo privremenom mjerom zamagljivanja.
 
Premda su zlorabili antifašizam za svoje ciljeve, ne može se negirati da su svi komunisti u Drugom svjetskom ratu bili antifašisti, no većina antifašista, tj. onih koji su bili partizani, nisu bili komunisti i iskorišteni su da se pobjeda nad jednim totalitarnim režimom iskoristi za uvođenje novoga totalitarizma. Izdvojiti komuniste iz ratnog antifašizma nije moguće jer su upravo oni postavili okvir u kojem je taj antifašizam djelovao. Nema dvojbe da je antifašizam za komuniste bila prijelazna etapa u boljševičku diktaturu, koju su uveli nakon pobjede 1945.
 
Nakon rata KPJ je s Narodnom frontom učvrstila položaj i pustila antifašizam niz vodu. Već 1946. USAOJ je preimenovan u Narodnu omladinu Jugoslavije, a AFŽ je u 1953. prestao s radom. Svi koji nisu usvojili komunističku ideologiju maknuti su iz političkih tijela. Do 1990. službeni naziv rata bio je Narodnooslobodilački rat i revolucija, a ne antifašistička borba. Partizanski veterani bili su organizirani u Savezu udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata. Koliko u poslijeratnoj komunističkoj mitologiji antifašizam nije bio bitan, vidi se i u tome što u Enciklopediji Jugoslavije nije dobio ni natuknice, a u Općoj enciklopediji samo kratku crticu.
 
U gabaritima Titova kulta
 
Nova era antifašizma u Hrvatskoj krenula je 1990. da bi se rasplamsala u prvom desetljeću 21. stoljeća, posebice u drugom predsjedničkom mandatu Stipe Mesića, koji je promoviran u glavnog antifašističkog ideologa. Temelj novog antifašizma pronađen je u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., u kojima se spominju i odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. U izvorišnim su osnovama navedeni svi državni oblici od 7. stoljeća, no bez njihovih vrijednosnih ocjena, pa su razumljivi komentari da je takvim tumačenjem Ustava i feudalizam temelj današnje Hrvatske. Uostalom Ustav nedvojbeno odbacuje komunistički sustav, od kojeg se ratni antifašizam ne može odvojiti. Izvorišne osnove Ustava pisao je osobno Franjo Tuđman i one su očigledno bile temelj politike pomirbe na kojoj je gradio svoju politiku neovisnosti i demokratizacije RH. U sklopu pomirbe 22. lipnja proglašen je Danom antifašizma. Tada je napadnut SSSR, a partija je krenula u rat na poziv vođe svjetskoga komunističkog pokreta Staljina. Zanimljivo je da Dan antifašizma nije nađen u vremenu između dva svjetska rata, primjerice u kratkotrajnoj Labinskoj republici, već se ostalo u gabaritima Titova kulta.
 
Na pitanje što Hrvatska duguje antifašizmu čini mi se primjereno pozvati na ocjenu iz 2005. povjesničarke Gordane Vlajčić, koja zasigurno ne pripada među one koje su prema njemu kritične: „Suočeni smo s time da se hrvatskom antifašističkom otporu poriču demokratske tekovine, uz obrazloženje kako ih nije ni moglo biti jer je komunističko vodstvo ratne tekovine koalicijske antifašističke Narodne fronte iskoristilo kao politički kapital da bi hrvatskoj naciji nametnulo obnovu južnoslavenske državne zajednice, a njoj boljševičku diktaturu. Unatoč činjenici što je ona i uspostavljena, takav pristup odbacuje i zasluge antifašističke borbe za vraćanje matici zemlji teritorija koji su oteti prije i tijekom Drugog svjetskog rata, oslobađanje hrvatske nacije kolektivne krivnje za holokaust i genocid, sprečavanje obnove južnoslavenske državne zajednice pod vodstvom dinastije Karađorđevića i svrstavanje hrvatske nacije uz bok pobjedničkoj svjetskoj antifašističkoj koaliciji, a to jesu demokratske tekovine hrvatskog antifašizma.“ Navedeno uglavnom nije sporno, no problem počinje kada postavimo pitanje o neispunjenim obećanjima iz rata i tražimo vrednovanje režima koji je revolucionarnim metodama preuzeo vlast u svibnju 1945.
 
Dežurni revizionisti
 
Ovih dana, u kontekstu imenovanja za ministra kulture povjesničara Zlatka Hasanbegovića prevelik prostor dobivaju oni koji u njemu vide fašista i osobu nepodobnu obnašati bilo kakvu odgovornu funkciju u RH, a najmanje funkciju ministra kulture. Oni smatraju da je antifašizam potrebniji no ikad prije, u svakom slučaju najpotrebniji u razdoblju od 1990. godine. Na pitanje zašto je antifašizam danas aktualan odgovor možemo potražiti u povelji Lige antifašista iz svibnja 2014., koju je potpisalo nekoliko nevladinih udruga. Među njima su i one koje još nisu prežalile raspad Jugoslavije i stvaranje države Hrvatske, kao i one koje zagovaraju suočavanje s prošlošću i to na selektivan način od 1990, a jedna od udruga nosi i ime J. B. Tita. U Povelji piše da se antifašizam „zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim političkim sistemima“. Sve navedeno bila je značajka i jugoslavenskog komunizma uključujući, ako ne kult, onda protežiranje jugoslavenske nacije. Dalje se kaže da je posebno „zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane nacifašističkih pokreta i državnih tvorevina, te ideologija koje su te zločine osmislile i legitimirale“. Ta je rečenica odraz mišljenja Mi i Oni koji u Hrvatskoj zagovaraju i neke vrlo jake političke stranke kojima su te udruge ideološki vrlo bliske. Takva podjela na crvene i crne ne prihvaća da postoji većina onih koji imaju jednak odnos prema zlu bez obzira na njegovu boju. Kod svih njih paradoks je da ne vide ništa sporno u tvrdnji da je antifašizam „sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti, kao takav se prometnuo u programsku osnovu historijskog pokreta otpora protiv nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskog“. Svatko onaj tko se zalagao za ljudska prava, slobodu i jednakost u SFRJ, pa i SRH, riskirao je, ovisno u razdoblju, fizičku likvidaciju ili zatvorsku kaznu. Komentirati ovakvu tvrdnju moguće je samo na način da se posegne za pojmom koji je bio na snazi od 1945. do 1990., a to je revizionizam. Taj pojam u historiografiji SFRJ nije bio znanstveno priznat jer se isključivo koristio za etiketiranje onih koji su osporavali ispravnost dogme o proleterskoj revoluciji. Danas se tako nazivaju oni koji kritiziraju J. B. Tita i komunizam, što se odmah susljedno podjeli svodi na optužbu o relativiziranju karaktera NDH i njezinu rehabilitiranju.
 
Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas antifašizam njihovim materijalnim baštinicima i izravnim ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije. Današnjoj podijeljenoj Hrvatskoj na lijeve i desne nužno je jačanje goleme većine u sredini i suzbijanje ekstremizma bilo s lijeve, bilo s desne strane.
 

Davor Marijan, Vijenac, br. 572., 4. II. 2016., http://www.matica.hr/vijenac/572/zamagljivanje-partizanskog-antifasizma-25319/

DA SE NE ZABORAVI – Događaji iz svibnja 1945. iz kruga opće bolnice u Varaždinu

 
 
Ukratko bih htio opisati neke događaje kojima sam bio svjedokom prvih dana nakon ulaska jedinica JNA u naš grad (negdje oko 10. do 30. svibnja 1945.). Ja sam nekoliko dana prije toga prevrata bio primljen na prvi kat stare kirurgije, u sobu s četiri kreveta, prvu na uglu, kako se sa stubama došlo s desne strane od glavnog ulaza. Preko puta te sobe bila je tada soba (ured) šefa kirurgije prim. dr. Steve Nikolića. Na odjel sam bio primljen zbog pet-šest rana koje sam dobio od rasprsnuća ručne bombe (vrat, lijeva ruka i stegno), a ranjavanje sam skrivio sam jer sam u jarku kraj ceste ispod Tonimira (Varaždinske Toplice) ugledao odbačenu bombu, te je podigao i počeo je u ruci vrtjeti. Srećom sam je odbacio i tada je za sekundu-dvije eksplodirala par metara dalje.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/c/cd/Nikola_Majnari%C4%871.jpg/220px-Nikola_Majnari%C4%871.jpg
U sobi na katu bolnice kuda me smjestila tada glavna sestra Vatroslava, uršulinka (nosila je naočale, crvenkastih jagodica na licu) našao sam se među tri časnika Hrvatskih oružanih snaga. Jedan je bio Bosanac po imenu Nikola, imao je čin natporučnika. Bio je niskog rasta, tamne kose, lako valovite, s razdjeljkom, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio lijep crnomanjast, mlađih godina, oko 22-25 godina, tamnije puti, kao biser bijelih i zdravih zubi, što se vidjelo jer se rado smiješio i pričao, kao i nešto stariji Nikola. Obojica su bili ranjeni u noge, nisu mogli hodati bez pomoći štaka. Drugome sam zapamtio prezime, zvao se Topić. Bio je najvjerojatnije iz Dalmatinske zagore, možda i Hercegovine. Po činu je bio, čini mi se poručnik (ili tek zastavnik?). a obojica su imali u ormaru crne odore, dakle Bobanovi dečki iz legije. Treći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ali ne pamtim mu imena, a i izgled bih teško opisao (smeđe kose. srednjeg rasta). Bio je pripadnik »Ustaške vojnice« (imao je i takvu odoru u ormaru). Prva noć nakon dolaska partizana protekla je tiho, ali su sva trojica ranjenika u sobi bila vrlo napeta, zabrinuta. Tješili su se, da će ih izravno pokupiti iz bolnice, poslati u neki lazaret, pa onda u logor ili čak eventualno i na neko suđenje. Ja sam u to vrijeme imao oko petnaest i pol godina (rođen sam u Varaždinu).
 
Druge noći kada smo već legli u krevete i počeli drijemati začulo se brujanje kamiona ispred zgrade, glasovi i žamor po bolničkim hodnicima, ali bez ikakve galame i vikanja. Najednom su se otvorila vrata sobe, a netko je pozvao svu trojicu da se dignu i odu napolje. Ništa nisu smjeli sobom uzimati, a niti obuči se u odore. Nisam prepoznao, (u polutami, a bilo me je strah da će usput i mene pokupiti) nisam uspio identificirati glas onog čovjeka, očito civila, službenika koji je morao poznavati sve pacijente, koji su bili tada u bolnici, civile je znao razlučiti od hrvatskih vojnika, ranjenika. Tom čovjeku možda zahvaljujem i svoj život, jer je on morao točno znati da u desnom kutu, uz prozor, ležim ja, petnaestogodišnji mladić, slučajno ranjen. Slutio sam da se sprema nešto strašno za ove ranjenike koji su na brzinu iz svih bolesničkih soba, relativno tiho, odvezli kamionima direktno u šume kraj Drave i tamo ih sve likvidirali. One pak, kao npr. moju dvojicu časnika nisu imali vremena ni volje spustiti po stubama dolje na čistinu, a sami nisu mogli to učiniti. Njih su jednostavno bacili kroz otvoreni prozor, iz prvog kata, dolje na travu. To isto je urađeno civilu Luki Novaku mlađem, sinu hotelijera Luke Novaka, koji je na smrt bolestan i već nepokretan ležao na prvom katu odjela TBC (kasnije Interne). Mnoge pacijente, a uz njih i ranjenike, ondašnji prim.dr. Franc Vogrinčić je spasio time što ih je „razjurio“, poslao kućama, da odu kud koji. Velik je to bio poštenjak i dobričina, taj prekomurski Slovenac, zvani Očka. To je mogao učiniti i prim. Nikolić daje htio barem pokušati.
 
Kada sam se vratio iz bolnice kući još se svake noći moglo čuti pucanje, pa i rafali iz smjera Drave (šuma Jelačićka, sve od Šintarije do Motičnjaka). Tamo su naime bili streljački rovovi, a na svakih otprilike 500 metara i po jedan betonski bunker. Kako rekoh, mnoge su noći tokom svibnja jasno bili čujni pucnjevi od egzekucija koje su izvršili partizani, vjerojatno uz pomoć „domaćih“ simpatizera NOB-a, koji su, kako je poznato, iskoristili svaku priliku da denunciraju neke civile u gradu, za koje su znali da su imali veze s vlastima u vrijeme NDH.
 
Nije potrajalo dugo te je Drava naglo narasla od naglog topljena snijega u Austriji. Izašla je iz korita te odnijela meku zemlju nabacanu na rovove, koji su nama mladim dečkima (iz Optujske, sa Ledina i oko igralište VEŠKE) otkrili jezovitu sliku, stotine ubijenih ljudi koji su bili nabacani jedni na druge. Možda su među ubijenima bili i svjedoci, koji su vršili fizički dio zakapanja. Leševa je bilo i po bunkerima, jedva zatrpanim. Jasno su se vidjele i uniforme, većinom domobranske. Kasnije su zabranili na neko vrijeme pristup u dravske šume i kroz to su vrijeme izvadili sve ubijene te ih pokopali negdje u zajedničku veliku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa, Bambelesove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprethovoj), odnosno do glavnog toka rijeke Drave. Iz Drave smo tijekom lipnja kad je jako zatoplilo. i mi smo već odlazili na kupanje, često viđali kako gola tijela mrtvih i bačenih u Dravu plutaju nizvodno. Neke smo onako plivajući uhvatili za ledene i sluzave ruke, te ih izvukli na obalu. Mi ih nažalost nismo nigdje mogli pokopati.
 
Znam i za jednu veliku masovnu grobnicu, ispred sela Jakopovec, gdje se do ceste spušta potočić, dolazeći od Varteksovih gorica (vila Kussy). Tamo je jedan most od betona a nad njim je grobište. Ovo je iskaz o događanjima u svibnju 1945. iz kruga opće bolnice u Varaždinu. Cijeli me život progone te slike, ti ljudi, koje su bez suda, bez dokazivanja njihove krivice naprosto defenestrirali i za tim hladnokrvno strijeljali. Iz bolnice su pokupili dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak izbjegao s roditeljima iz svoje Ukrajine kad je započeo teror Staljina. Proveo je mladost i školovanje tu u Hrvatskoj. Nije nosio bilo koju uniformu. Kao uzoran liječnik je pružao svoju pomoć ranjenim vojnicima, bez obzira koji su bili, kakvu su uniformu nosili. To je međutim bio neoprostiv grijeh u očima naših vrlih antifašista (partizana). Pokupili su ga odmah po dolasku u Varaždin, kao i zemljaka i po struci kolegu dr. Stepčišina. Obojicu su odmah likvidirali, jer su eto bili siromačeki samo djeca roditelja, koji su bježali od krvavog terora u Rusiji. Takva je to bila politika: ubiti sve, bez suda , sve one koji nisu „naši“ crveni, a na bilo koji način su bili s druge strane, makar bili i nevini, pošteni civili, koji su izvršavali svoj humani poziv, pomagali svakome. Godinama sam kasnije susretao po ulicama Varaždina ljude, za koje smo svi znali da su i oni jedni od egzekutora, hladnokrvnih ubojica nikad nisu nikome trebali polagati račune! Branila ih je njihova Partija, koja je iza svega stajala. Neki od njih su počinili suicid; savjest peče...
 
Da se ne zaboravi! - Meni će do kraja života pred oči dolaziti likovi, nasmijana lica dvojice mladih časnika iz bolesničke sobe na I katu „stare kirurgije“ u Varaždinu. Onaj zadnji dan, prije nego ih odvedoše na Dravu, pred rovove smrti, bili su tihi, zamišljeni. Osjećali su , rekao bih, da im svijeće života, još tako mladima, dogorijevaju. Jadni, dragi Nikola i prijatelj mu Topić! Kad bi im bar najbliži mogli znati gdje im leže tijela, a to je nama starijim Varaždincima dobro znano. Sada je kod tog masovnog grobišta, sjeverno od mosta koji prelazi preko odvodnog kanala hidrocentrale u Svibovcu (selo sjeverno od Varaždina) postavljeno i spomen raspelo.

 

Nikola Nikica Majnarić (Varaždin, 25. listopada 1929. – Varaždin, 15. studenog 2015.) - hrvatski liječnik, ortoped, specijalni kirurg, primarijus i profesor. Rodio se u Varaždinu u obitelji dr. Romana Majnarića i Grete Majnarić. Pohađao je osnovnu školu „Kraljica Marija“ u Varaždinu. Nakon završetka srednje škole upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je 1955. godine. Odlazi na odsluženje vojnog roka u Beograd. Vraća se nakon toga u Varaždin. Odlazi u Beč i tamo boravi od 5. lipnja do 9. kolovoza 1958. Zatim odlazi u Pariz i tamo je od 10. kolovoza do 13. kolovoza 1958. godine, a 1959. odlazi u New York. Zapošljava se kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku i tamo radi do kraja 1961. godine. Nakon toga 1962. godine odlazi u Charlotte, Sjeverna Karolina. U lipnju 1962. odlazi u Kent, Connecticut. U New York se vraća 1963. godine. U New Yorku susreće umjetnika Salvadora Dalija i glumca Melvyna Douglasa, koji je glumio u filmu Ninočka s Gretom Garbo. Krajem 1963. godine vraća se u Varaždin. Godine 1964. godine odlazi u Celje u Sloveniji. U Celju živi i radi u bolnici od 1964. do 1969. godine. 1969. godine u Celju dodijeljen mu je naziv Primarijus. Vraća se u Varaždin. Zapošljava se na varaždinskoj ortopediji. Godine 1972. godine ženi se Tatjanom Radonjić, nastavnicom klavira i s njom ima dva sina.
 
Nikola Majnarić zaposlen kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku 1961 godine. Godine 1978. odlazi u Kyoto u Japanu na „Sicott“ - Svjetski kongres ortopeda. Tom prilikom još posjećuje: Tokio, Osaku, Hong Kong, Bangkok, New Delhi, Taj Mahal i Rajastan. Kao liječnik radio je još povremeno kao ispomoć u bolnicama u Rovinju, Lovranu i Böblingenu.
Prije odlaska u mirovinu radio je još četiri godine na Medicinskoj školi u Varaždinu kao profesor anatomije. Godine 1986. godine s mlađim sinom odlazi na tri mjeseca u Sjevernu Ameriku. Obišli su autobusom „Greyhound“: Detroit, Nijagarine slapove, Ann Arbor, Chicago, Los Angeles, Hollywood, Flagstaff, Gallup, Cherryville, Washington D.C. i New York. Proveli su tom prilikom neko vrijeme kod spisateljice, ekologinje i fotografkinje Anne La Bastille. Strast su mu bila putovanja. Omiljena odredišta su mu bila: Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Australija dva puta, Sjeverna Amerika više od desetak puta, Brazil, Tunis, Ravna Gora, Pokojec, Dobrna u Sloveniji, Šolta, Crikvenica, otok Rivanj kod Zadra.
Osnivatelj je prvih samostalnih ortopedskih odjela, prvo tijekom rada u bolnici u Celju, a zatim i u bolnici u rodnom Varaždinu. Radio je i kao brodski liječnik, obišao je tom prilikom cijeli Mediteran, te plovio brodom preko Atlanskog oceana do Brazila, Argentine, Jamajke i Haitija. Govorio je pet stranih jezika. Bio je suradnik časopisa "Priroda". Bio je član Matice hrvatske, Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatskog lovačkog saveza, Hrvatske stranke prava i Hrvatskog kinološkog saveza. Dobio je javno priznanje i plaketu Grada Varaždina za postignuća na području kulture. Dobio je diplomu Ortopeda Jugoslavije.
 

Dr. Nikica Majnarić

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1377 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević