Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Na riječkoj fešti, moram to iskreno reći i priznati - iz dna srca i duše -, nedostajao mi je Let3

 
 
»Od svih obmana, 
samoobmana je jedna
od boljih.«
 
KAD JE BAL, NEK' JE MASKENBAL II.
“Prije je bilo bolje” - nema dana a da to ne čujemo. Bilo od poznanika, od prijatelja, bilo od susjeda,  na ulici, na tržnici ili u kavani… A to tako traje, skoro punih 30-ak godina. Zato, svima onima kojima je bilo bolje i ljepše u onoj njihovoj, a nama danas, hvala dragom Bogu,  i bivšoj, kada im ovdje nije dobro-jer su ovdje samo po zadatku-onda neka idu tamo gdje će im biti bolje i gdje su za djelovanje i dobili naputke. Ali, neka onda ostave i sve ono što su stekli u ovoj HRVATSKOJ, njima tako mrskoj.
https://croativ.net/wp-content/uploads/2020/02/rijeka.jpeg
„A, mladi neka ne vjeruju tim njihovim lažima! Da bi saznali kako nam je nekad „bilo lijepo“, neka u jednu prostoriju u koju ne će ulaziti deset dana, ostave računalo, kao i svako prijenosno- kako oni kažu- laptop, TV iz svake sobe, svu modernu kućnu opremu, svu IN garderobu poznatih marki, luksuzni auto ili bilo kakav auto oca i majke, zaključaju ga pa ključ sakriju, neka deset dana ne jedu ni banane, ni mlijeko, ne piju kavu, ne idu u kafiće i kavane, ne koriste stroj za pranje rublja, neka sve peru na ruke sapunom u kućnoj izradi, neka otpišu i stroj za pranje posuđa, neka deset dana rade u vrtu jer će samo tako moći jesti svježe povrće, pa onda odu hraniti svinje i koke, jer drugačije ne će moći jesti meso, pa nek nabave i plave kute za školu- jer nisi mogao nositi ništa drugo- pa neka onda bace u smeće sve nove i stare cipele koliko ih sada imaju, i ostave samo jedan par koji će nositi narednih tri-četiri godine, neka se pozdrave s maturalnim, sa zimovanjem i skijanjem, s izlascima....
I ima tu još milijun malih i velikih stvari koje bi se morale uraditi da bi se vidjelo koliko nam je nekada bilo „lepo“. A ja, ima još nešto! Umjesto odlaska na more ili planine, trebalo bi se pripremiti i za „dobrovoljne radne akcije“ (iako nam ni danas ne bi to bilo zgoreg), na kojima se grade pruge.
„DOBROVOLJNO, naravno!!!
Jer su se onda gradile pruge nepostojećeg „bratstva i jedinstva“, a danas bi se mogle graditi i one naše- POSTOJEĆE  HRVATSKE,
HRVATSKE ZA SVA VREMENA“, komentar
prenesen s jednog internetskog portala.
 
„O, KAKO NAM JE NEKADA BILO LEPO!!!“, viču i urliču drugovi antife. Pa, iako ta olinjala fraza nema nikakvog pokrića niti neke logike, uvijek nam se to perfidno podastire, ne baš cijelo vrijeme, ali s vremena na vrijeme.
No, nažalost, i sada nam nameću slične i skoro iste mitove i bajke. I sada bi htjeli nekakvu, Bože mi oprosti, socijalističku demokraciju koja je, gle čuda, propala davnih dana, svugdje po bijelom svijetu. Čak i kod njihovih vrlih prijatelja liberala iz Velike Britanije koji su se oslanjali na socijalizam, tamo negdje 79. u vrijeme premijerskog mandata Jamesa Callaghana,pa onda, kao takvi, neslavno propali i nestali s političke scene njihove kraljevine.
Ali, evo i nas sada, tu negdje, tu gdje i jesmo. A već jesmo, po svemu sudeći, dobro zagazili u njima dragi region. Zahvaljujući našim „poštenim, umnim i domoljubnim političarima“.
I Tuđmanu su se, potkraj devedesetih, podsmjehivali kad je upozoravao na opasnost povratka Hrvatske u jugoslavenske okvire.
Govorili su da su to njegove opsesije, bez utemeljenja u stvarnosti.
Tek danas vidimo koliko je bio, kao političar  dalekovidan i mudar, u odnosu na svoje suvremenike. Jer, danas je skoro svima u Hrvatskoj, postalo normalno da je u velikoj većini medija, barem polovina vijesti iz tzv. regiona. A za to vrijeme, Hrvatski političari, i oni lijevi i oni desni, kao mantru ponavljaju kako je ”hrvatski interes da Srbija što prije uđe u EU”.
Te tako ispada kako i Hrvatska i hrvatska kultura postoji, samo zato, da bi se što prije zbratimila i ujedinila sa srpskom. U bratski i drugarski savez.
I  sve ono što nije na tom tragu, proglašava se kamenjarskim, ognjištarskim, nazadnim, manje vrijednim i gura na margine.
–To ti je, moja Lucija, već odavno znano.  Iste su to note, ista melodija.  Kao i u vrijeme Juge. Još im samo nedostaje „bratstvo i jedinstvo“, pa da bi sve bilo…isto kao prije.
–Ma, pusti ih! Puste su im to sanje, moja Monika! Jer je i naša drugarica Peović (jedna od jedanaest kandidata u utrci za predsjednika), isto kao i oni engleski liberali iz 79. na čelu sa Callaghanom, „plesala samo jedno ljeto“.
–Ne brini ti za nju! Dočekala je ona, ovih dana, svojih pet minuta. Njen rodni grad je postao prijestolnica kulture. Pa nam je kultura procvjetala na sve strane.
Zato su se i slali pozivi, svima i svakome, na tu kulturnu svetkovinu iliti svetkovinu kulture, a posebice rođenim Riječanima. Jer će samo oni, tako kažu  (što se i vidjelo po ushićenim licima nazočnih), shvatiti sve upućene kulturne poruke nama ostalim građanima.
Jer, drage moje Hrvatice i Hrvati, Rijeka nam je grad tolerancije i multietičnosti, otvoren grad, grad koji prima sve ljude, raširenih ruka i otvorenog srca.  Naravno one koji misle kao i oni.
A to se najbolje i vidjelo po onome što su nam oni i predočili. Od zastava bivše Juge, zvijezda petokraka, himne bivše nam države-gdje se miješalo bratski i srpski i hrvatski, i sloveni i slaveni, pa se onda širilo i proširilo- sve do Bella ciao. Da se valjda netko, ne daj Bože, ne bi uvrijedio što je zapostavljen i izostavljen.
I svi su kulturnjaci iz grada, okoline, regiona i šire,  tu bili predstavljeni. Od prvoga do posljednjega.
Ali mi je, moram to iskreno reći i priznati - iz dna srca i duše - nedostajao Let3.
Nedostajao mi je onaj njihov avangardni izgled, njihov futuristički nastup s pratećom glazbom i proizvedenim zvukovima, uz paljbu čepova iz njihove pozadine tj. njihove stražnjice.  Sigurna sam kako bi to fasciniralo i „vascelo“ gledateljstvo, i ostavilo, zbog cjelokupnog umjetničkog dojma i kulturnih dosega, neizbrisivi trag u sjećanju nazočnih gledatelja. Ipak, oni nisu, na njihovu sreću, ostali uskraćeni. Jer, tu je bio nazočan kao voditelj, jedan od njihovih vrsnih i vrhunskih članova.  
Ipak, mora se priznati…što jest-jest. Sve, sve je taj dan u Rijeci bilo vrhunsko i na visokom nivou.
A tek prateća im glazba!? Nemam riječi.
Milina za uši.
Tu se sviralo, pililo, rezalo, oštrilo, tupilo, lupalo, bubnjalo, drečalo, ječalo i zvonilo… Pa se sve to skupa stopilo u pravu simfoniju bratstva i jedinstva iliti Operu industriale. I svi su tzv. lijevi intelektualci bili oduševljeni i ushićeni, onim viđenim i doživljenim.
     A o „oduševljenju“ našega velikog Zajca (zbog zlouporabe njegove opere), koje bi uslijedilo da je kojim slučajem živ, da i ne govorim.
E, da je kojim slučajem živ…
 
Bilo je, mora se priznati, na sve to izvedeno, i mnoštvo ljubomornih kritičara i kritika. Ali, nazočni znalci i znalci ocjenjivači, znali su im, onako multi-kulti, odmjereno i kulturno... odmjeriti. No, ne ću reći kako i s čime, jer nije kulturno.
 
GLAS NARODA
 
• E sad će u obnovljenom Titovom brodu "Galeb", galebar Vojko zvani "ambrela" i gostom si Radetom Šerbedžijom te kulturnjacima iz riječkog kazališta i Rudanicom da se voza na račun državnih obveznika, od Rijeke pa sve do Golog otoka, da upozna svijet sa crvenom zvijezdom petokrakom te njenom učinkovitošću. Posljedice nebitne.
• Za ovakvo s.anje toliki novci? I nitko neće odgovarati za izdaju, provokaciju i sramoćenje Hrvatske države. Zašto je država, ako je uopće to uradila, odobrila održavanje te budalaštine? Tko je odobrio budžet? Jesu li oni uopće normalni? Što to tamo vrijedi da toliko košta? Gledala sam prvih po ure, malo više, pa mi se zamračilo ispred očiju od muke. Pa, jesmo li mi stvarali državu za ovu debilariju koju oni zovu umjetnost? Jesu li oni sigurni da znaju što je umjetnost? Jer, avangarda ima i lijepih i kvalitetnih djela, ali za ovo nemam niti jednu lijepu riječ, osim…sramota.
• 500 milijuna kuna od toga 350 milijuna od građana.
Zato, svim podržavateljima pitanje…zašto? Grad koji nema odgovarajuće kolodvore, koji ima ruinirane zgrade, grad koji je ostario, grad s najvećom stopom iseljavanja u Hrvatskoj, demografskim slomom (dva puta više umrlih nego rođenih) je nažalost na putu potpunog uništenja. A vlastodršci, na čelu sa Kim Kum Obijem, sebe su i svoje namirili.
• Oduvijek je tako bilo u našoj "naprednoj Rijeci", samo sada to zna cijeli svijet i cijelo naše okruženje.
 
–Blago, blago nama! Zar ne, Lucija!? Pred nama je još cijela godina dana da se kulturno uzdižemo. Samo se nadam, da će na kraju balade, naš vrli gradonačelnik Rijeke, nakon svega što je radio i gradio tijekom prethodne četiri godine, dobiti ne samo još koje kilo više, nego i nešto drugo osim torte u obliku, ne ću reći čega-bilo bi nepristojno i nekulturno služiti se takvim nekulturnim izričajem, baš u ovoj godini, kada je naša Rijeka postala centar svekolike europske kulture.
–Naravno, naravno! Ali, draga moja  Monika, treba stalno pričati pa i sada, jer to i jest  njihova i njegova  zadaća, ukazivati i dokazivati kulturno i europski:
KAKO NAM JE PRIJE BILO LIJEPO.
Treba i isticati jugo zastave, postavljati zvijezde i pjevati pjesme partizanske.
Treba ispirati mozak naivnim i bedastim  Hrvatima.
Jer, ponovljena laž nekoliko puta, uskoro postaje i općeprihvaćena istina. Dobro to znaju naše antife pa nam zato i bacaju prašinu u oči.  
 „Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno“. Pa, da bi sve to što govore i rade djelovalo što uvjerljivije, najprije se mora među običan puk baciti poneka kost razdora.
–E,  dragi moji Hrvati i Hrvatice, za to su naši jugofili uvijek spremni! Tu su im uvijek pri ruci i  partizani, i navodne ustaše, i nekakve ustaške  zmije. A kada se i to istroši. i ne poluče određeni rezultati, tek onda se prelazi na veličanje njihove nikad neprežaljene Juge.
 „O, kako nam je nekad bilo lijepo!“, uzdišu i pate naši jugonostalgičari.
 
Pa, ljudi moji dragi, oni stvarno govore istinu.
Jer i Peovićka,koja govori o buržoaziji i o demokratskom socijalizmu, bila je zapravo prethodnica   nastupu Lepe Brene, a Lepa Brena uvertira za Operu industriale.
–Njima je u Jugi, moja Lucija, stvarno bilo lijepo.Ništa nisu izmislili niti slagali. Pa bi i sada sve to „lijepo i lepo“, ponovo vratili. Pa su tako ponovo vratili i Lepu Brenu i njihovu i njenu Jugoslovenku.
Te se, tako, zaori u srcu Hrvatske, u samom njenom glavnom gradu Jugoslovenka i zavijori jugo zastava.
„Oči su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je duša Slovenska
Ja sam Jugoslovenka“, peva Lepa Brena.
Nek se vidi, nek se zna i ovo je Srbija.
“Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbofolk je izgaranje naroda. Turbofolk nije glazba, to je pobuđivanje najnižih strasti kod ljudi. Ja nisam izmislio turbofolk. Ja sam mu dao ime. Uz turbofolk vezane su sljedeće stvari: meso na ražnju, piće, pornografija, niske šovinističke strasti, kriminalci, silikoni, droga, terenci s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadioni, modni kreatori, politički marketing“ i, meni najdraža usporedba, “turbofolk je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, izjavio je idejni tvorac toga imena.
„To ništavilo koje odjekuje i zavodi sračunato se iz Srbije uvozi u Hrvatsku i po namjeri se ne razlikuje od uvezenih Miloševićevih mitinga otprije 30 godina na kojima se također pjevala “Jugoslovenka” i uzvikivalo “Ovo je Srbija”.
Agresija je to neukusa i primitivizma. 
Jer „kad bi se pravila hijerarhija vrijednosti na kojima se temelji država, Lepa Brena i njena glazba, bila bi na samom dnu. Njezine pjesme i pjevanje nemaju ni umjetničke, ni ljudske, ni moralne osobine, ali svojom privlačnošću za glazbeno neobrazovanu publiku, uspješno prikrivaju nedostatak takvih osobina i u samome  hrvatskom društvu.
Pa, dok se Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatskom glazbeniku i hrvatskom branitelju, zabranjuje održavanje koncerata u Hrvatskoj, i dok traje nesmiljena kampanja da mu se zabrani i nastupanje u inozemstvu, pjevači turbofolka koji su otvoreno poticali na velikosrpsku agresiju protiv Hrvatske, slobodno nastupaju diljem Lijepe naše“.
Naravno, uz potporu njihove države.
„Hoće li hrvatska država i nadležne institucije smoći snage za reakciju i otvoriti vrata hrvatskim građanima, mladima i djeci, za iskorak u svijetlu budućnost: civiliziranu, kulturnu i pozitivnu? Bez dima i kafanskog ugođaja, vulgarnosti i prostakluka s rubova društva“.
–Pa gdje je moja Lucija, porez na šund? Proglasiše šundom stručne i povijesne knjige generala Praljka, a šund-onaj pravi-svugdje je oko nas. Iako nam je tu
pošast, još davnih dana, najavio pokojni Aleksandar Tijanić, bivši direktor TV Srbije:
„To je tempirana „Tijanićeva bomba“ koja može biti i upravljiva, i kontrolirana, a može ponekad i eksplodirati kada determinirani kaos to nalaže.
…Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite“.
To bi najprije trebalo početi „od  grada kojemu je nekada na čistoći i civilizacijskom nivou zavidio i Beč, pa su ga Bečani i prozvali „beli Zagreb grad“, što je  s vremenom i prihvaćeno.
A takvog ga, nažalost, još uvijek pamte, samo rijetki Zagrepčani. Jer, stoljetna jugoslavenska „kuhinja primitivizma“, razdire ga i ovih dana i na njegovim rubnim dijelovima. I širi se kao hobotnica po cijeloj Hrvatskoj.
–Možeš li ti zamisliti Thompsona kako u Beogradu, uz ovacije publike, pjeva pjesmu “Lijepa li si”?
Naravno, ne možeš, jer bi se “cela Srbija” digla na noge. Ali, kad Lepa Brena u Zagrebu pjeva “Jugoslovenku”, Hrvatska šuti. Dok mediji s oduševljenjem, izvješćuju o nezapamćenom spektaklu.
“Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv rata, ona je simbol zajedništva koje su budale uništile”, komentiraju neki iz jugofilskog jata.
Ali, tako kaže i naša Vedrana, te je i ona razvezla o Titu kojeg, kako je kazala, „kriminalci koji vladaju našim prostorima žele pod svaku cijenu svrstati među najgore svjetske zločince, a kao njegovu najveću grešku navela je da "nije pobio dovoljno idiota.
…Doduše, nikad ne možeš pobiti dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe“, kaže naša Rudanica.
Izgleda mi, ipak, kako i naša Rudanica, polako dolazi k pameti. Izjavila je nešto što od nje dosad nismo ni čuli niti očekivali:
„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali što je kriminal.“
–Istina, ali nismo ništa niti znali niti imali.
Bilo nam je, bilo nam je lijepo!!!
GLAS NARODA
„Odlično se živjelo, nema što. Auti su se vozili na par nepar, bonovi za benzin se dilali na crno kao droga, redukcije struje i život pod lampama i svijećama, bila je normalna stvar, a nestašice mlijeka, ulja, šećera… također normalna stvar. Čak i po žvake se išlo u Trst, za ispričan vic o našem voljenom vođi ili zapjevanom domoljubnom hrvatskom pjesmom ili budnicom,  išlo se na Goli otok, ubijalo se bez suđenja na tisuće ljudi,…, a za cijelo to vrijeme, u zemlji koja nema ni mlijeka, ni ulja, šećera, benzina, struje,… naš voljeni drug Tito, uživao je u blagodatima bratstva i jedinstva i tzv. nesvrstanosti... Nitko nije smio zucnut protiv njega jer bi ga taj “dobrotvor” likvidirao istu noć, a on je uživao u luksuzu, pušio najskuplje cigare, živio na cijelom otočju rezerviranom samo za njega, na Galebu koji je u to doba bio jahturina kakvu danas nemaju ni razni Abramovići. Ručke na vratima je imao od slonovače, a slavine oblagao zlatom. I slične perverzije koje je naravno narod platio. Ceste i pruge gradile su se prisilnim radom, zvanim radna obaveza, što je značilo kako moraš uzeti lopatu u ruke i raditi do besvijesti za badava. Da bi dobio zdjelicu graha. U suprotnom istu noć “drugovi” ti upadaju u kuću, a ti završiš na Golom otoku.  Stvarno se super živjelo, nema što!
A svima koji žale za ovim zločincem, želim život kakav je bio u njegovo vrijeme: prisilni rad, Goli otok, petrolejke, svijeće i sl.
Pa, neka im je sa srećom!“
 
 BILO NAM JE, BILO NAM JE LIJEPO!!!
 
Godina je 1946. Iako je kraj te kalendarske godine, u jednoj prigradskoj osnovnoj školi, nastava tek počinje. Sve vrvi od učenika. Žagor i vreva na sve strane. Razredi dupke puni djece željne novih znanja. Znatiželjno i širom otvorenih očiju, upijajući svaku novu izgovorenu riječ, gledaju u svoju učiteljicu. Mladu i lijepu. Pridošla je, tako ona, nakon završene osmogodišnje škole i tek završenog tromjesečnog tečaja za učiteljski poziv( tako su se tada obrazovali svi kadrovi pa i onaj učiteljski), te odmah stupila na dužnost, krajem te iste godine.
     A nakon što ih je sve upoznala, i nakon što su se oni
predstavili imenom i prezimenom, novopečena učiteljica upita Ivicu:
”Ivice, kaži ti nama tko je djed Mraz?”
Mali Ivica ustane, pa ponosan i sretan što zna odgovor,  glasno uzvikne:
 “To je mlađi brat  Svetog Nikole koji je otišao u partizane!”
E, pa da ne bismo opet počinjali od Sv. Nikole i „njegovog mlađeg brata Djeda Mraza, treba nam, a krajnje nam je vrijeme,
ISTINA o svemu.
I o Djedu Mrazu, i o Svetom Nikoli, i o našoj pravoj povijesti.
LUSTRACIJA, LUSTRACIJA!!! 
TREBA NAM LUSTRACIJA!!!
Jer, bez LUSTRACIJE,
Nema nam ni istine, a ni Kroacije.
„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice.
Nismo znali što je kriminal“.
Istina, ali nismo ništa niti znali niti imali.
 

Vera Primorac

Ako Rijeka nema pjesmu o Slobodi, neka ovu Markovićevu ne šporkava, nego je napiše

 
 
Dragi svi u, koliko toliko našoj, Domovini i dijaspori, Vi, što Dubrovnik osjećate, kao ”Grad u Srcu”.
Grad za kojega su oduvijek, ali i nedavno, najbolji nam sinovi, svoje živote polagali, a preživjeli, za one golgote, krv i znoj prolijevali… Izražavam bojazan, što bi se dogodilo s našom ”lokalnom” kulturom pa i proslavom Feste svetog Vlaha, da smo proglašeni EU-ropskom prijestolnicom kulture, mjesto grada Fiume, ili ti nam Rijeke, i kako bi se, tad, pjevala ”Oda Slobodi”, ili ”Himna Svetom Vlahu”, kad se od ponosa i baštinjene kulture, najuzvišenija glazba njihovim ”mirotvornim” perom,  oštrim kao žilet, reže i secira, pod krinkom “bratske ljubavi”. Može bit, bi postale ”Oda uzapćene radosti”, ili ”Himna – Đavlu u selu”. Evo sramote!!!
https://www.dubrovnikportal.com/wp-content/uploads/2020/01/A046C6C4-2087-40FC-90AB-D73513AF9D0D.jpeg
Snage ništavnosti i igre s tradicijom u svrhu ”stvaranja” patvorine, tobožnje rapsodije mira, u Plavom, prepjevavanjem arije iz opere ”Nikola Šubić Zrinski”, koju su stranci Japanci izgovarali (njima najbolje moguće), sred Straduna, s većim ponosom od sasranaca, što su zaboravili braniti Grad, a i Hrvatsku 1991. godine. Oni bljedunjavi, Minkenski, sitnošvercerski, NATO-vski (a nismo bili), Europski (a nismo bili), ali zato bjelosvjetski (kao što i jesu), numizmatičari i škudoljupci, kad su se vratili, propovijedahu da im je žrtva bila veća od onih, koji su, vele sretni, što su život dali za OVAKVU Hrvatsku… Sikter!!!
 
Po meni, nakon odgledanog ”kazališnog” otvorenja Rijeke, osjetio sam, kao da se je raširila, da Olivera slušam ono „ženo razmakni se”, a bogme se razmakla i sprijeda i straga, pravo rodno, prezentirano voditeljem obučenim u žensko (ako je muško, kako bi se po izbrijanoj bradi reklo), dok mi istaknuti branitelj, obučen u odijelo i kaput, kaže, kako neće uljesti (nekulturno) na svečanu sjednicu Grada, u Kazalište Marina Držića, povodom Feste, jer nije ponio kravatu. Jadna Majko!!! On samokritički ”nekulturan” postupio, a da nije, može bit bi ga protokol, odozgornji, sačekao i zaustavio, kao pukovnika dr. Vladimira Onofrija, onomadne, bez milosti, dignuvši nam obojici tlak na točku ključanja čelika, ali ”Kultura” (ej), kao ona golopimpekaška Androva… sva, za puk Vražje dobro zatvorena vrata… Otvara.
 
Nut, da budem u trendu, razumljiviji im, u tom stratosu razine ”patosa”, i u stilu planiranog podizanja u vis, ponovo, crvene totalitarističke zv(ij)ezde , ”našega” Nemanje Cvijanovića, s onim stogom sijena (slame), za skoro 100.000 kuna, ne na skromnu kuću gospodina Obersnela, nego na znameniti Riječki neboder, djelo kršćanskog arhitekta Umberta Nordija.
Ne radi se, očito je to, kaj ne, o ” orkestriranom silovanju”, pod palicom ministrice (ne)kulture Nine Obuljen Koržinek, kojoj nakon previše tečnog engleskog, najeuropejskija Ervatica Dubravka Šuica ne zna izgovorit drugo prezime, nego je, valjda, prekrštava ili pokrštava, u gospođu Korižek.
Sve se ovo događalo na znakovito ukulturiranoj, ali, jal gey, jal drag queen (muški u ženskomu rublju), vođenoj “svečanosti” otvaranja, i proglašavanja Rijeke, čuj, kulturnom prijestolnicom, hvala Bogu, ne Europe, nego tek trenutno, i ne vječno, EU-Ropske. Što bi na ovu lakrdiju prekrajanja riječi naj domoljubnije pjesme na Svijetu, rekao autor, Križevčanin Franjo pl. Marković, hrvatski filozof i književnik rođen 26. srpnja 1845. godine? Na žalost ništa, sigurno mu se, nemoćnom da progovori, ”okreću kosti u grobu”, radi onih kojima, očito gotovo sve može biti zajebancija. Ipak, ne šutimo svi.
 
Ako Rijeka nema pjesmu o Slobodi, neka ovu Markovićevu ne šporkava, nego je napiše, na neku, originalno svoju, a morti i boljševičku melodiju. Jer osim deklarativno, većina ih našu današnju slobodu, ostvarenu s pomoću tek šačicama branitelja iz 1991. godine, ne cijeni, ali zato bahato uživa.
 
Očito bi, kultura sljedbenika Moše Pijade, krojila i prekrajala, ono što je tim braniteljima bila najveća moguća inspiracija i svetost, obezvređujući, pored raznih, one istinske borce, pa tako i mir, za koji su se Ti, najbolji nam, Sinovi žrtvovali. Oni pod zemljom, oni ”nestali”, i oni koji s tugom u očima gledaju korupciju, nepotizam, propast ekonomije, svedenu ozbiljno, još samo na ”domaći” turizam, koji bi nas, u slučaju krvavih buđenja u susjedstvu, kojima ”nema” naznaka, i bez emigranata, zavio u crno!
P.S. Oni, koji se igraju sa svetinjama, u pokušaju visokog leta, neki i grabeža, jer nisu mala sredstva u pitanju, za očiti cirkus, neka se samo nadaju da savjest nema kolektivnost svijesti, a Dubravki Šuici, što mi je kulturno došla pružiti ruku, koju sam s indignacijom odbio, poručujem, da se može tješiti, kako joj se, usprkos smiješku, dogodilo isto što i Ivu Josipoviću, kad mu se ukiselila faca, dok je bio s Pilselom ”crvenin ustašom”, kad su u Slanomu došli dizati sebe na spomeniku junaku bratu mu Andrésu Branku Pilselu, koji je dao srcem život za našu slobodu.
Sjećaš se Dubravka, kad sam Ti stao u obranu od razjarenog čovjeka, branitelja (pokojni), stranca, koji je došao braniti Dubrovnik, čime sam riskirao vojni sud, da je došlo do tjelesnog sukoba. Ništa Ti nisi meni dužna, stao sam, među ”pekinezerima”, u obranu Gradonačelnice Dubrovnika, ali ruku zaboravi. Ipak, možda Ti i je pružim, ali tek kad se obuhvat Golfograda vrati u legalno stanje od stotinjak hektara, a ne u onih preko tristotine hektara Malverzacije Sanader, Šuica, Bosnić i Dubrovački dogovor… možda Ti i konzervativni župan Nikola Dragoslavić pametno pomogne s donošenjem na pravu osovljene odluke, koju je zanemario. Do tad budi pozdravljena tamo visoko U tobože Europama, a u Grad, kad dođeš, znaš kako Ti je. Čekam, strpljivo, dok dišem.
 

Marko Mujan, https://www.dulist.hr/marko-mujan-sveti-vlaho-branitelj-dubrovnika/634742/?fbclid=IwAR0fO9T3eH7Zd1dyheVnLMS8bGsdi_eT1SbjQ74AZe-xeg4Is9Owj45YLfI

IDS od osnivanja do danas, preko istrijanstva, negira hrvatski identitet istarskih Hrvata

 
 
Dana 10. veljače u Italiji obilježavaju Dan sjećanja na žrtve fojbi, jer je na taj dan 10. veljače 1947. godine u Parizu potpisan Mirovni sporazum po kojem je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. U ožujku 2004. talijanski parlament 10. veljače proglasio nacionalnim danom sjećanja na fojbe i egzodus Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 1947.
https://www.milanoweekend.it/wp-content/uploads/2014/02/giorno-ricordo-foibe.jpg
I za ovogaobilježavanja Dana sjećanja na žrtve fojbi, vjerojatno će biti provokacija s njihove strane! Evo što kaže prof. dr. sc. Ivan Milotić, o priključenju Istre Hrvatskoj: "Proglas istarskih rodoljuba od 13. rujna 1943. godine, odnosno lažiranoj odluci o priključenju Jugoslaviji 25. rujna 1943. godine, koju su komunisti preradili. Kriterij za priključenje nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička linija stanovništva. Tito je u 40 dana 1945. godine, što je držao Trst dao pobiti 15.000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8. rujna 1943. godine. Sve te masovne likvidacije pravdaju se antifašizmom, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva. Uloga Katoličke Crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunistički antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička Crkva jednako je štitila sve stanovništvo Istre!"
(Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” Miroslava Akmadže, prvo poglavlje)
 
Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine. “Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru. Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52”.
Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«
 
I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika! Međutim, komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta. Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.
 
Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje. Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975. godine! Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-ak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”
 
No političko se ozračje promijenilo ,počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti ,gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju. Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama. Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja. Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!
 
Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke, komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju. Utemeljenije procjene variraju između 4500-6000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih - esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika. U svemu navedenom ogleda se sva pokvarenost i perfidnost komunističkog režima, načina razmišljanja i donošenja odluka, ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista Iskoristili su ustanak koji su podigli istarski rodoljubi i pretvorili ga u komunistički, a kada je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, onda su počeli progoniti te ista svećenike, koji zbog specifičnosti svoje službe nisu emigrirali, nego nalazili načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama.
 
Talijani i svi ostali koji su iselili, jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula, i svakog 10. veljače, obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre. Hrvati koji su stoljećima održali svoj identitet i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, a izborili se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti se sa maticom zemljom Hrvatskom, događaj koji se obilježava kao Dan Istarske Županije, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja! Apsurdno! Djelujući sustavno na mentalni sklop stanovnika Istre, umanjujući hrvatske vrijednosti, neprestano ističući istarske specifičnosti i na taj način raditi na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, IDS želi stvoriti preduvjete za jedan eventualni referendum o odcjepljenju od Republike Hrvatske! IDS to radi u kontinuitetu od osnivanja do danas, preko istrijanstva negirajući hrvatski identitet istarskih Hrvata!
 

Lili Benčik

Anketa

Tko je "zaslužan" što je 2018. mason Dražen Jelenić došao na čelo DORH-a?

Petak, 21/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1171 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević