Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Dinamovke navijaju samo za potentne Dinamovce…

 
 
Ako je diplomata gajdaš, onda je diplomat muljator.
Ako su jedni socijal-demokrati, onda su protivnici asocijalni nedemokrati.
Ban Jelačić je jahao konja Bošnjaka Emira – nije fer.
Bolje je navijati  i za HDZ nego za ZDS.
Bolje je vjerovati u jednoga Boga, a ne u mnoge.
Bolje je u krevetu nego na kauču.
Bolje je Dinama gledati u fotelji, nego u loži.
Bero upozorava da zdravstvena skrb služi svima, a ne samo privilegiranima. To, to – bravo!
http://futbolgrad.com/wp-content/uploads/2019/03/GettyImages-1045619638.jpg
Da nam nije demokracije radio i televizija ne bi smjela reklamirati tuđice i iskrivljene hrvatske riječi.
Dinamovke navijaju samo za potentne Dinamovce koji nabijaju i zabijaju.
Dobro je što građane educiraju kako se boriti protiv zagrebačkih komaraca.
Fokusirani suradnici pišu za popularnost i slavu, a komentatoru – šipak.
Gdje se može nabaviti pravda ako ne može na sudu, u policiji i inspekciji?
Gdje se može popiti kava za pet – minita?
Gospa je samo velika.
I češalj je luksuz.
 
I Hajduk igra u Europi zahvaljujući EU-u.
Jadran najviše hvale oni što ljetuju kod prijatelja.
Je li jezikoznanac rječoznanac, lingvist,  jezičar ili jezikoslovac koji zna čitati slova?
Jesu li autočasnici časnici kao hodočasnici?
Još samo Bošnjaci i Hercegovci njeguju pravo staro bratstvo i jedinstvo.
Kad Orban pomaže Osijeku u gradnji velebnog stadiona zašto ne bi pomogao i Zagrebu?
 
Kako bijaše na početku tako i sada... Sada je ipak malo jeftinije.
Kakvi su ljudi kojima trebaju ratovi?
Kako javno priznati da grizu samo komarice, a da ne bude seksizam ili kakav politički problem.
Kaže da Bog pomaže, a bogovi odmažu.
Kaže da više nema što za dati, ali ima za primiti.
Kažu da je vrhunski igrač jer ima „tu lijevu i desnu nogu“, ali je šteta što nema i srednju.
 

Osvrt na prošle izbore - HF

 
Ivona Milina: A tko pita za duševne boli abnormalnih?
Zlatko Hasanbeg: Bolje je prisiljavati nego moralizirati.
Željko Prvan: Kritiziram Hrvatsku iz ljubavi, a ne kao drugi. Ideja budale je da na grobovima rastu rogovi.
Dr. Mesić nas educira o razlici između željezne  zavjese i zastora.
Stipe misli da smo u regiji i da bismo trebali surađivati s regionalcima u boljoj kondiciji.
 
Branko Mijić: Šteta što predsjedničino srce nije imao prilike osluškivati prostim uhom.
Istrijan Frank: Šeks i Pašalić su se kretali razinom umjesto po zemlji.
Prof. Milorad: Neki njeguju milu militarističku kulturu u akutnoj vlasti.
Milojko Panta: I etno sukobi mogu biti zapaljivi.
Ciglenečki: Glupost nije hrvatska percepcija.
 
Dejan Kovač: Kad je mogao polubravar biti predsjednik može i kovač. Iščezao je Adolf, ali se oživio Fred.
Martić (u otsutnosti): Zašto je Milošević prestao o tome govoriti?
Vukovarski grdonačelnik se boji ako mu opet u goste dođe preko 100 tisuća kako će ih nahraniti i napojiti.
Ž. Cvrtilo misli da Srbija drži svoje moćne poluge i ćuskije u Hrvatskoj.
 

Martin Jakšić

Zbog izjave u Saboru 1861. o pogubnosti jugoslavizma po hrvatski narod, Haulik je istisnut iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice

 
 
Ivan Biondić: Kardinal Haulik – Prorok jugoslavenske propasti, drugo dopunjeno izdanje, nakladnik Kraljevska akademija Zagreb – Hrvatska, sunakladnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori, Basel, Švicarska -  Zagreb, 2019.
Slikovni rezultat za Ivan Biondić: Kardinal Haulik – Prorok jugoslavenske propasti
Prof. dr. sc. Ivan Biondić objavio je drugo dopunjeno izdanje knjige posvećene liku i djelu kardinala Jurja Haulika (1778. – 1869.), podrijetlom Slovaka, zagrebačkog biskupa, hrvatskoga domoljuba i borca za svekolika hrvatska prava u Habsburškoj monarhiji, kao i čovjeka koji je upozoravao i na brojne druge ugroze koje prijete hrvatskom narodu. Tako je 1861. godine proročki izjavio: Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje prava svojine, zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu. Bilo bi to poguba naroda. Te 1861. godine Haulik je maestralno upozorio na nekoliko bitnih činjenica koje će sudbinski zaokupljati život hrvatskoga naroda: pogubnost jugoslavenstva za hrvatske interese i njegove propasti; sudbinu hrvatskoga i drugih naroda koja će ovisiti o interesima velikih sila i komunizam kao opću prijetnju svim slobodoljubivim narodima.
 
Nadbiskup i kardinal Juraj Haulik rođen je u Trnavi 20. travnja 1788. Zagrebačkim biskupom imenovan je u svibnju 1837. U svom pastirskom nastupu pred vjernicima i svećenicima, među inim rekao je: Vas molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom domovinom. Godine 1856. papa Pijo IX. imenovao ga je kardinalom. Brojne su zasluge Haulika za hrvatski narod i Katoličku Crkvu u Hrvata o kojima piše autor ove vrijedne monografije. Spomenimo samo neke: uzdignuće  Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i uspostavu hrvatsko-slavonske crkvene metropolije, uspostavio je književno i izdavačko društvo sv. Jeronima za promicanje pučke prosvjete, jedan je od suosnivača MH, za javnost je otvorio Metropolitansku knjižnicu, uredio je park Maksimir, suprotstavljao se ugarskom hegemonizmu, podupirao je i financijski pomagao knjižnice, glazbena društva, novine i časopise, kulturne ustanove, izgradnju Hrvatskog glazbenog zavoda, Narodni muzej, podupirao zaklade za siromašne, a novčano je pomagao i brojnim hrvatskim gradovima. Ovo je tek mali isječak iz djela ovog velikana Crkve u Hrvata, hrvatskoga domoljuba i duboko utkanog u razvoj ondašnjeg hrvatskog društva – gospodarskog, znanstvenog, kulturnog, političkog.
 
Prof. Biondić prihvatio se zadaće, rekli bi oživljavanja velikog Haulikova djela, suočen sa poznatim našim hrvatskim zaboravom vrijednih ljudi i njihovih djela. Upravo njegova knjiga ponovno vraća sjaj i svijetlo nad tim čovjekom i njegovim djelom. Biondić ukazuje na Haulikova znanstvena djela kao i na literaturu te autore koji su o njemu pisali, a podsjeća nas da je početak oživljavanje djela Haulika vezan uz krug povjesničara oko Družbe „Braće Hrvatskoga Zmaja“. Autor spominje stavove nekolicine njih – A. Szabo: Haulik je djelovao u prilog hrvatske državotvorne politike i bio mecena hrvatske kulture i znanosti, a također i jedan od najdjelatnijih ljudi toga vremena. Dragutin Pavličević: Naspram maksimalističke (Starčević, Kvaternik) i minimalističke (Strossmayer, Rački), Haulik je pripadao optimalističkoj političkoj opciji (I. Mažuranić, A. Vranitzany, I. Kukuljević i dr.), što je kanila postići izravnu nagodbu s Austrijom, a ne Ugarskom. Juraj Kolarić: Iako podrijetlom Slovak, prihvativši Hrvatsku kao svoju domovinu, Haulik je ostavio duboki trag u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća. Uz crkveno, djelujući na političkom, društveno-gospodarskom i kulturno-prosvjetnom području, Haulik polaže temelje moderne Hrvatske.
 
Haulikov magnum crimen?!
 
Biondić se nakon temeljitog suočavanja s djelom Jurja Haulika pita? U čemu je, zapravo , Haulikov magnum crimen? Između maksimalističke (pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske) i minimalističke (nagodbenjaštvo i kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu) što je 1860-ih izabrala onodobna politika, Haulik je zagovaratelj optimalističke opcije (koja želi maksimalnu autonomiju unutar Habsburške Monarhije). S tim u svezi, proročki upozorivši na nacionalnom Saboru (1861.) na tragične „pogube naroda“: jugoslavizam (koji se „bez prolijevanja čovječje krvi i drugim mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, neće moći dogoditi) i komunizam (koji „nije drugo nego nijekanje prava svojine“, odnosno poguba za politički, društveni i ljudski život. To su prema Biondiću glavni razlozi da je Haulik bio istisnut iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice.
 
Biondić nadalje kritički promatra minimalističku političku opciju koju su zastupali Strossmayer i Rački, vidjevši u njoj veliku opasnost, obzirom na različite antihrvatske političke opcije koje su se na nju lijepile. Da kažemo do dana današnjega. Tako je u nekim ondašnjim, a nama i bliskim vremenima, ovaj dvojac bio predstavljen kao nezaobilaznim temeljima jugoslavenstva. U tom bi smislu trebalo više inzistirati na priznanju zabluda,(poput ove  Račkoga: Žuđeno jedinstvo svij Jugoslovjenah, a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah, pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj- Zagreb, 1860.)  kako Strossamyera tako i Račkoga, napose iz njihovih pisama u kojima su svjedočili o srpskoj prijetvornosti i zalaganju za, prije svega, vlastite srpske, a ne neke imaginarne interese jugoslavenskih naroda, o kojima su populistički zborili.  Nešto slično što će kasnije 1928.g. , po povratku iz Beograda, kada su prešli Zemun, izjavio teško – na smrt ranjeni, Stjepan Radić: Nikad više s Beogradom!
 
Hrvatska povjesničarka A. Szabo suočena sa dugotrajnim zanemarivanjem Haulikova djela, napose što se i kada se o njemu pisalo to je bilo uglavnom negativno, primjerice kao čovjeku (nazadnjačkih) usmjerenja, protivniku narodnog preporoda, odanom politici bečkog dvora i apsolutizma, upozorava, da se pri tome zabacivala izvorna povijesna građa koja o njegovu djelu govori posve drugačije.  
 
Biondić otvorio brojna pitanja hrvatske politike u 19. stoljeću
 
Svojom knjigom o Hauliku Biondić nije razgrnuo i opovrgnuo samo  laži o zagrebačkom nadbiskupu i velikom čovjeku hrvatske kulture i politike Juraju Hauliku, nego i otvorio brojna pitanja hrvatske politike u 19. stoljeću s posljedicama na 20. stoljeće: jugoslavenstvo, srpstvo, ilirizam, pravaštvo, nauk i politiku braće Radić i HSS-a, komunističku ideologiju, panslavenstvo i dr., sve ono što će do dana današnjega pratiti hrvatsku političku misao i tegobne političke sudbine političkih aktera i hrvatskoga naroda u zadnja dva stoljeća. Iz Biondićeve knjige možemo puno toga naučiti, razumjeti brojne nedoumice, povijesne laži i iskrivljavanja istina, političke i ine manipulacije s djelom Jurja Haulika. Možemo i trebamo usvajati načela i činjenice istinite povijesti i na njima učiti, djelovati i prenositi ih. Jer, kako se kaže narodu koji ne poštuje svoje istine i ne živi u skladu s njima, pripast će zabit zaborava i ponavljanja življenja u laži i tragičnoj sudbini.
 
Biondić je uz teme vezane uz središnju ličnost knjige dao i vrlo vrijedne priloge od kojih valja izdvojiti: Hrvatsko jezikoslovlje pred zrcalom istine, O duhovnim temeljima Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, povijesnim odnosima Haulika i Mažuranića, a u pogovoru mr.sc. Emila Čića: Masonski značaj prikrivenog jugoslavenstva i rasnog kulturocida. S mišljenjem Emila Čića zaključujemo i naš prikaz Biondićeve knjige: Međutim, neovisno o mogućem kaptolsko-zrinjevačkom otkupu grijeha propusta (mea culpa maxima), nakon znanstveno-historiografske, Biondić odlučno zagovara javnu rehabilitaciju kardinala Haulika, njegov povratak u povijesno pamćenje hrvatskog naroda (Haulik redivius), a oživljavanje Haulika bilo bi najbolji znak da prestanemo biti predmet slavo-srpskih eksperimenata, kako je  te davne 1867. godine na to  upozoravao Ante Starčević.
 

Mijo Ivurek

Prošlo je 28 godina od pisma patrijarha srpskog Pavla lordu Carringtonu

 
 
Uskoro će se navršiti 10 godina od smrti patrijarha srpskog Pavla (građansko ime Gojko Stojčević) i 28 godina od njegova pisma lordu Peteru Carringtonu (u to vrijeme predsjedatelju Konferencije o bivšoj Jugoslaviji) koji je ostao upamćen po svome mirovnom rješenju kojim je tadašnja savezna država trebala biti transformirana u labavi savez suverenih republika – država (a što Srbija nije prihvatila). U vrijeme dok srpski agresor bezdušno i barbarski razara Hrvatsku (od Vukovara do Dubrovnika), sela i gradovi gore, dnevno se ubija na desetke civila i branitelja a na tisuće ljudi progoni iz domova, srpska propaganda u kojoj SPC igra zapaženu ulogu nastoji svijetu dokazati kako su ustvari Srbi žrtve rata, da se brane i da su izvrgnuti „genocidu“. I te se floskule i bolesne laži ponavljaju poput mantre, unatoč svim činjenicama i dokazima i usprkos tomu što je cijeli civilizirani svijet posredstvom medija svjedokom onoga što se događa.
https://i1.wp.com/www.zbor.rs/wp-content/uploads/2017/04/1114843_08_28-1.jpg?ssl=1
NA ISTOJ CRTI - Gojko Stojčević i Slobodan Milošević
 
U tom velikom zločinu čiji je krajnji cilj doseći „zapadne granice Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag metodama genocida i etničkog čišćenja (ili točnije: zatiranjem Hrvata i brisanjem tragova njihova postojanja, prije svega na njihovim povijesnim etničkim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine), politička, intelektualna i crkvena elita su ujedinjene i uživaju nepodijeljenu potporu goleme većine srpskog naroda. Uz to, na svojoj strani imaju i saveznu vojsku („JNA“) koja predstavlja udarnu snagu u borbi za „Veliku Srbiju“. Svoju huškačku, zločinačku karijeru, Gojko Stojčević je započeo samo 3 mjeseca nakon što je postao patrijarh srpski i uzeo ime Pavle, „Uskršnjom poslanicom“ (u kojoj prosipa otrovnu mržnju i zaziva osvetu i naplatu „duga u krvi“ – na jedan perfidan način, krijući se iza tobožnjih „hrišćanskih“ poruka).
 
U toj „Poslanici“ prožetoj patološkom mržnjom, koja se prvih dana travnja te ratne 1991. godine čita u svim srpskim pravoslavnim crkvama i objavljuje preko svih medija, on podsjeća na one koji su uništavali i satirali srpski narod „krvožderjem“, spominje ustaški Jasenovac kao „greh svih grehova“ i „novo raspeće Hristovo“ i posebno naglašava kako se „to isto događa i danas, na istom mestu i od istih počinilaca“. Ne propušta ponoviti lažnu brojku od „700.000 jasenovačkih žrtava“ i jasno, optužiti Hrvate za „bratoubilaštvo“, pozivajući se među ostalim i na citate antisemita, fašista i trovača ljudskih duša, đavoljeg vladike Nikolaja Velimirovića (potonjeg sveca srpske crkve, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i jednoga od tvoraca militantne naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije nazvane „svetosavlje“). (Za šire izvode iz „Uskršnje poslanice“ vidi:)
 
Treba li podsjećati kako je ovaj pamflet od „Uskršnje poslanice“ objavljen u vrijeme kad su već srpski teroristi prolili krv naših redarstvenika u Pakracu, ubili Josipa Jovića na Plitvicama, u vrijeme kad njihov višemjesečni terorizam (koji je započeo rušenjem balvana u okolici Knina 17. kolovoza 1990. godine) dobiva sve zloćudnije oblike i kad svojim agresivnim ponašanjem jasno daju do znanja što su im ciljevi i na što su sve spremni? Bilo je to smišljeno dolijevanje ulja na vatru – huškanje iz najnižih pobuda, stvaranje zle krvi i ozračja nacionalne mržnje i to iz samoga vrha Srpske pravoslavne crkve, od njezina prvosvećenika, patrijarha, posljednjega koji bi sebi takvo što smio dopustiti.
 
Prvosvećenik SPC-a u kandžama Sotone
 
Dana 1. studenoga te ratne 1991. godine, službeni list SPC „Pravoslavlje“, na naslovnici donosi pisma patrijarha Pavla lordu Peteru Carringtonu (iz kojega će ovdje biti citirani samo dijelovi).
"(...) Kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturnoistorijskog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda u ovom prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i fašističkom tvorevinom nacističke Nemačke i fašističke Italije. Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Srbi su lišavani života i na druge, po pravilu surove, načine u Jasenovcu i drugim logorima smrti i u brojnim jamama i ponorima. U takvim jamama neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još su i danas živi svedoci tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba, što je najbolje izložio ustaški ministar bogoštovlja i nastave doglavnik Mile Budak, koji je rekao: 'Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.'
Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba, što je provodila Katolička crkva u Hrvatskoj.
(...) Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.
Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema.
Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama. Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno.
Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica.
Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.
Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju.
Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa.
Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima. Srpska pravoslavna crkva se zalaže za poštovanje interesa hrvatskog naroda, ali da se na isti način uvažavaju i životni interesi srpskog naroda.
Zalažući se za ove principe, molimo Vas da se i Vi zalažete za njih, kako bi se došlo do pravednih rešenja i kako ne bi ogrešili duše. U duhu svoje izvorne misije, Srpska pravoslavna crkva, svi njeni arhijereji, klirici i mirjani, moliće se i mole se Bogu za mir u ovoj napaćenoj zemlji."
(Vidi: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf)
 
Eto, tako zbori patrijarh srpski, poglavar Srpske pravoslavne crkve „Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački“, Pavle, u vrijeme kad srpski agresor drži pod okupacijom gotovo četvrtinu Hrvatske, kad je već preko 500.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti protjerano s okupiranih i ratom zahvaćenih područja, dok „JNA“, četnici, srpski dobrovoljci, „specijalne“ i paravojne postrojbe u suradnji s teroristima iz „SAO Krajine“ ruše, pale i pljačkaju sela i gradove, siluju, razaraju crkve, bolnice, škole, groblja i spomenike kulture, masovno ubijaju, otvaraju koncentracijske logore, a sve u ime „Pravoslavlja“, „Srpstva“ i „Otadžbine Srbije“. Osim redovitih „opela“, „parastosa“, „molebana“ i liturgijskih obreda iznad kostiju tobožnjih „srpskih žrtava“ iz Drugoga svjetskog rata (jer, svaka je kost koja se nađe gdje bilo uvijek i obvezno „srpska“) i posjeta Jasenovcu (središnjoj tribini srpske mitologije i mitoamnije s koje se širi otrovna mržnja prema Hrvatima – tom „genocidnom narodu“ koji ne zaslužuje drugo nego istrebljenje), patrijarh Pavle je aktivno angažiran i na dizanju morala „patriotima“ svih vrsta i boja.
On njeguje prisne odnose s Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Milanom Martićem i Milanom Babićem, neumorno ih blagosilja, lomi s njima pogače i drži im liturgije. Druguje i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zločincem i kriminalcem koji ga naziva „vrhovnim komandantom“ (a u novčaniku nosi sliku svetog Save s njegovim potpisom), sastaje se s Vojislavom Šešeljom, Dobricom Ćosićem, klanja se Slobodanu Miloševiću.
Pavle i njegova svita od 1991. godine nadalje, vrijedno obilaze i „sve srpske zemlje i krajine“ zapadno od Drine i agitiraju za nastavak borbi do konačne pobjede, a protiv svakog eventualnog mirovnog sporazuma, pa tako i 1994/95. godine, kad je već posve jasno da od „Velike Srbije“ sa željenim zapadnim granicama nema ništa.
 
Hodočasti se i diljem „najzapadnije srpske republike“ – „SAO Krajine“, od Vukovara preko Pakraca, Okučana, do Petrinje i Knina.Patrijarh Pavle samo 4 dana prije VRO Oluja (30. srpnja 1995.) dolazi u Knin, pred nekoliko stotina okupljenih drži emotivni govor spominjući „srpsko mučeništvo kroz vekove“ i obvezuje na krajnju žrtvu („Ako ne možemo ni da bežimo, ni da se borimo, moramo da budemo mučenici za pravdu i istinu“). (https://rs-lat.sputniknews.com/analize/201508013652964/) Tamo su i general Ratko Mladić, Mile Mrkšić, „kapetan“ Dragan koji s Babićem i Martićem spremaju strategiju obrane „srpskih zemalja“ i s gnušanjem odbacuju svaki dogovor s „ustašama“, pa i plan „Z-4“ koji je (po njima) „poniženje za srpski narod“.
 
Krvi nikad dosta, „Nebeska Srbija“ čeka, a „Lazareva vojska budno motri“, pa je poželjno na klaonicu poslati što više sunarodnjaka, a sve ne bi li se ipak nekako (uz topove, tenkove i zrakoplove, ognjem i mačem, istrebljenjem i zatiranjem drugih i drugačijih) dohvatilo carstvo zemaljsko (iliti sanjano „Carstvo Dušanovo“). Episkopi, mitropoliti, vladike, arhijereji, protojereji i drugi klerici na istom su tragu. Oni slijede Pavla, Pavle njih, svi pušu u isti rog, jednako kao i Sveti arhijerejski sinod, Sabor SPC, crkvena štampa. Ekstremizam, velikosrpska ideologija i mržnja prema „vekovnim neprijateljima“ (prije svih Hrvatima) je ono što određuje poslanje i djelovanje „svetosavske crkve“ i njezinih „pastira“.
 
Najveći ratni huškači i zločinci iz redova klera (poput Atanasija Jevtića, Filareta Mićevića, Artemija Radosavljevića, Lukijana Vladulova i drugih) bivaju unapređeni zbog ratnih zasluga za „Srpstvo“ i „Pravoslavlje“. Tu nema mjesta Bogu, moralu i razumu – jedini kriterij je odnos prema „Velikoj Srbiji“. U toj kronici beščašća SPC u ratovima 90-ih, jedna od značajnih epizoda koja u potpunosti razobličuje njezino zločinačko djelovanje i dokazuje sramotnu ulogu što ju je imala u tom razdoblju, jeste slučaj gubitka sudske parnice pred francuskim sudom u Parizu. Naime, u kolovozu 1994. godine, patrijarh Pavle sa svitom dolazi u  Foču (poslije srpske okupacije nazvanu „Srbinje“), gdje je dvije godine ranije izvršeno etničko čišćenje, uz teške i masovne zločine i progon svih koji nisu Srbi (u prvom redu muslimana). U ovom gradu je prema popisu iz 1991. godine bilo 45,2% Srba, ali prema mjerilima agresora morao je pripasti „Republici Srpskoj“ i tu su oni planirali otvoriti „Duhovnu akademiju 'Vasilije Ostroški'“, što je i bio glavni razlog patrijarhovog posjeta. I otvorili su je na zgarištu velikog zločina, na krvi nevinih, u etnički očišćenoj Foči, ali to nije prošlo nezapaženo od svjetske javnosti.
 
Još 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je „Republika Srpska“ odbacila mirovni plan Kontaktne skupine), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj „Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“, u kojemu se pozivaju svi Srbi da ustanu u obranu „srpskih zemalja“, ističući kako imaju legitimno pravo na „Republiku Srpsku“ i „Republiku Srpsku Krajinu“ (dakle, na sva okupirana područja u BiH i Hrvatskoj“). Podsjetimo, tada srpski agresor drži pod svojom kontrolom gotovo trećinu Republike Hrvatske i oko 70% Bosne i Hercegovine. Ova je turneja patrijarha Pavla imala za cilj učvrstiti to uvjerenje među bosanskim Srbima kako se ništa ne bi prepustilo slučaju i spriječilo svako možebitno prihvaćanje mirovnog sporazuma. Pavlov posjet „srpskim zemljama“ u BiH kulminira njegovim odlaskom na Pale (u tzv. Srpsko Sarajevo), gdje 14. kolovoza blagosilja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihove suradnike i s njima na velikoj svečanosti uz liturgiju i prigodnu „besedu“ lomi pogaču.
 
Prvak SPC-a ih na tom skupu zaklinje „Bogom i svetim Savom“ da po svaku cijenu održe „jedinstvo sa Srbijom“ i riješe međusobne nesporazume (na relaciji Pale – Beograd), jer se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”. Dva tjedna nakon ovog okupljanja pod kišobranom patrijarha Pavla na Palama, mirovni plan Kontakt skupine odbačen je i na referendumu u „Republici Srpskoj“ (28. kolovoza) s 96,66 % glasova „protiv“, što je značilo da su Srbi u BiH gotovo plebiscitom ponovno izabrali nastavak rata umjesto mira i potpisivanja sporazuma. Nedugo poslije ovih događanja dio zapadnih medija oštro je osudio postupanje Srpske pravoslavne crkve, a neki su listovi u svojim tekstovima zaključili kako ova institucija „podržava etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini“, među njima i francuski: Libération. Le Figaro, Le Monde.
 
U Srbiji i vrhu SPC-a su bili naročito ogorčeni pisanjem spomenutih francuskih listova, budući da su do tada uvijek računali na tradicionalno prijateljstvo i potporu Francuza, pa je srpska crkva odlučila tužiti ih za klevetu. Na procesu u Parizu, SPC je zastupao poznati jastreb, nikolajevac, ratni huškač i velikosrpski fašist, Atanasije Jevtić, dok su se na drugoj strani kao eksperti-vještaci našli intelektualci i povjesničari Paul Garde (vodeći francuski slavist) i dr. Ivan Đurić (svjetski poznati bizantolog i sveučilišni profesor, Srbin, podrijetlom iz Kruševca). Poslije provedenog dokaznog postupka SPC je glatko izgubila, što je praktično značilo kako je francuski sud posredno potvrdio njezinu odgovornost za zločine etničkog čišćenja i genocida u BiH. Jedinstven je to slučaj u svijetu i prvi takav u Europi, da je jedna crkvena institucija na sudu, službeno označena kao krivac za najteže zločine protiv čovječnosti, a stvar je utoliko zanimljivija što je ovdje riječ o „hrišćanskoj“ crkvi, što svakako ima posebnu težinu.
O svemu tomu i sramoti koju je srpskom narodu i pravoslavlju nanijela SPC, pisao je srbijanski sociolog religije i vjerski analitičar Mirko Đorđević, koji se žestoko protivio ideologiji svetosavlja i vladavini nikolajevaca (s pravom smatrajući kako je to rak rana srpskog pravoslavlja i ono što ga u bitnoj mjeri dijeli i udaljava od izvornog kršćanstva). (https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla)
 
Povlačenje patrijarha Pavla na „rezervni položaj“
 
Osam godina poslije izbijanja rata, u vrijeme kad je već posve jasno kako Srbija sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag nije moguća, u ožujku 1999. godine patrijarh Pavle dolazi u posjet Hrvatskoj i Sloveniji i u Zagrebu se sreće predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nadbiskupom Josipom Bozanićem i kardinalom u miru dr. Franjom Kuharićem. Ovdje „okreće ploču“ i gudi posve drugačiju melodiju nego je bila ona s početka 90-ih (iz „Uskršnje poslanice“ i „Javnog pisma lordu Carringtonu“). Posipa se pepelom i kaže među ostalim kako „dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“, a ni prema civiliziranoj „integraciji u hrvatsko društvo“ i na kraju poručuje da je “veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski” i smjerno priznaje: „Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali“.
 
Bilo je to prvi (i jedini put!) u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa da se jedan srpski crkveni poglavar tako odredio prema hrvatskoj državi i njezinu Ustavu i otvoreno pozvao svoju pastvu na lojalnost domovini. Pavle ide i korak dalje, pa se 12 godina po svršetku rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (2007. godine) u jednom intervjuu (verbalno) odriče čak i „Velike Srbije“: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”
 
Ovo su, naravno, stavovi promišljanja koja su sasvim u skladu s kršćanskim vrijednostima. Jedini je problem što su te poruke iz usta srpskog patrijarha došleu vrijeme kad je veliko zlo već počinjeno a rat odavno završen i što više nisu imale nikakvoga značaja.
Uzmemo li k tomu u obzir kako je njegov nasljednik Irinej nastavio stopama ratnih huškača i velikosrpskih ideologa ne libeći se otvoreno zagovarati „Veliku Srbiju“ i drugovati s ratnim zločincem Šešeljem, opravdano se postavlja pitanje koliko su te namjere uopće bile iskrene i nisu li te Pavlove riječi izgovorene u Zagrebu 1999. godine bile samo kurtoazne floskule bez značaja i efekta. Vrijeme je pokazalo da SPC svoju strategiju nije promijenila i da je još uvijek čuvar velikosrpske ideologije i rasadnik ekstremnih pro-fašističkih ideja kojima se siju mržnju i razdor među narodima.
 
Zločinac u svakom slučaju – svetac nikako!
 
 U ožujku 2015. godine, u Vojvodini i Srbiji su reakcije pojedinih novinara iz Nezavisnog društva Vojvodine koji su patrijarha Pavla (među srpskih radikalnim nacionalistima već je za života slovio kao „svetac koji hoda“) bez oklijevanja nazvali onako kako zaslužuje (zločincem), izazvali ogorčenje i gnjev ne samo klerika i nacionalističke intelektualne elite, nego i dobrog dijela javnosti. Tadašnji predsjednik ove asocijacije, Dinko Gruhonjić je bez pardona izjavio: „SPC je bila jedan od vodećih generatora ratova. Prvo su popovi, pa topovi, pa lopovi, a posle svega toga ostaje činjenica da je SPC jedina nacionalna institucija koja i dalje uživa veliki ugled u narodu. Pa je*eš takav narod.“ (https://www.info-ks.net/vijesti/regija/53336/nezavisno-drustvo-novinara-vojvodine-proglasilo-patrijarha-pavla-ratnim-zlocincem) U navedenom tekstu, pod naslovom „Srbija nad nogama“ navode se i brojne izjave drugih novinara koji iznose argumentaciju zbog koje su patrijarha Pavla proglasili zločincem: činjenicu da su „u vrijeme njegovog upravljanja SPC počinjeni najstrašniji zločini, uključujući i genocid, a on je blagosiljao ratne zločince“; podsjećajući kako su „sveštenici SPC učestvovali u ratnom huškanju i pozivanju na zločine i etnička čišćenja“, te da se „to nije promenilo“ itd., itd. Dokaza u prilog ovim tvrdnjama je na pretek.
 
Uzme li se u obzir samo odnos prema vodećim zločincima i ratnim huškačima iz vlastitih crkvenih redova, ne može se opovrgnuti kako su upravo oni najgori među njima po pravilu napredovali u hijerarhiji i postajali episkopi pri čemu su jedini kriteriji bile ratne zasluge. Tako je, primjerice, jedan od  najopskurnijih likova, notorni fašist koji se u vrijeme rata predstavljao kao „monah“, Filaret Mićević, među svojim sunarodnjacima i crkvenom subraćom stekao ugled svojim medijskim nastupima u kojima je pred televizijske kamere donosio lubanje lažnih (nepostojećih) „srpskih žrtava" (djece) i sjekire kojima su (navodno) „odsijecane glave srpskoj djeci“ (i to u vrijeme kad se u Hrvatskoj i BiH odvijalo etničko čišćenje praćeno masovnim zločinima što su ih činili Srbi), kao i time što se slikao u ratničkim pozama s puškomitraljezom na ramenu (ispred oklopnog borbenog vozila, kod manastira Komogovina, na Banovini – Hrvatska), te aktivno poticao na etničko čišćenje i rat do istrebljenja Hrvata i muslimana, u svibnju 1999. godine postavljen na položaj episkopa mileševskog.
 
Lukijan Vladulov, arhimandrit manastira Bođani (u Bačkoj) koji je od početka „antibirokratske revolucije“ (1988. godine) nadalje bio angažiran na velikosrpskom projektu – uključujući događaje u Borovu Selu, agresiju na Vukovar, okupaciju Dalja, Erduta i Aljmaša – i jedan od glavnih pokretača huškačke ratne kampanje u istočnoj Slavoniji, već je prije okupacije Dalja (14. srpnja 1991. godine) ustoličen za episkopa nove episkopije SPC (koja je trebala biti prva episkopija sa sjedištem u „SAO Krajini“) osječkopoljske i baranjske. Njegov ratni put obilježen je aktivnim sudjelovanjem u etničkom čišćenju, pri čemu je usko surađivao s Vukašinom Šoškoćaninom, Vojislavom Šešeljem, Milanom Paroškim, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Mirkom Jovićem, Dragoslavom Bokanom i drugim ekstremistima i samo zahvaljujući tim zaslugama rukopoložen je za episkopa.
 
Ovo su samo dva primjera iz mnoštva drugih iz kojih je jasno vidljivo da su jedino mjerilo za napredovanje u službi bile ratne zasluge. Na sreću, po tom pitanju je u SPC vladao čvrst konsenzus, tako da nije bilo nikakvih odstupanja i iskakanja.
 
Kolo su (pored patrijarha Pavla) vodili najekstremniji episkopi i mitropoliti (Amfilohije Radović, Artemije Radosavljević, Atanasije Jevtić, Nikolaj Mrđa, Lukijan Pantelić, Irinej Bulović, Nikanor Bogunović, Lukijan Vladulov, Jovan Pavlović, Vasilije Kačavenda, Longin Krčo i drugi), a slično se ponašala i golema većina nižeg svećenstva koje je mahom ustalo za „Veliku Srbiju“ i iz petnih žila, poslušno i podanički podupiralo tu opciju.
Nakon svega rečenog i uzmemo li u obzir i ono čemu svjedočimo danas, doista ne čudi da su među svecima srpske crkve fašisti Nikolaj Velimirović Žički i Joanikije Lipovac, četnički koljači Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, da u crkvenom diptihu ima mjesta za četničke krvnike Dražu Mihailovića i Nikolu Kalabića, pa nije neobično ni to što SPC slavi najveće krvnike (poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Željka Ražnatovića Arkana, Milana Lukića i mnoge druge) kao najveće nacionalne veličine.
Bude li se SPC držala svoje tradicije, u skoro vrijeme možemo očekivati i plejadu novih svetaca u njihovom kalendaru i to onih koji su se posebno istaknuli u ratovima 90-ih godina.
Na nama je da otvorimo oči, pogledamo istini u lice i budemo svjesni toga s kime imamo posla i što od njih možemo očekivati u budućnosti.
To je najmanje što moramo učiniti. Da nam se prošlost ne bi ponovila.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Utorak, 19/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1123 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević