Get Adobe Flash player

Pokazati svoju snagu u svakom aspektu naših života

 
 
Nedavno je iz tiska izišla nova knjiga professora emeritus Matka Marušića „Mi Hrvati“ u kojoj na 620 stranica obrađuje niz tema iz hrvatske povijesti, ali i aktualnog političkog i društvenog života. Tim povodom razgovarali smo gospodinom Marušićem.
https://croative.net/wp-content/uploads/2015/10/MM.jpg
• Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga pod naslovom „Mi Hrvati“. Koje teme obrađujete u knjizi?
- To je velika, romantična knjiga od 620 stranica u kojima se, kroz humoristične opise običnog hrvatskoga života, iznosi kakvi smo i zašto smo takvi. Bolio me politički rascjep u narodu i htio sam objasniti izvore nesporazuma i sukoba, koji sežu i do mržnje i nasilja. Htio sam, jednako istomišljenicima i onima koji misle i osjećaju drukčije, reći da su svi ljudi dobri, a da naše bolne razlike proistječu iz povijesnih nesreća koje donosi nesloboda. Nesreća neslobode obilježila je sav hrvatski politički život u tisuću godina, a Hrvatima je donijela i dobre i loše značajke; zbog neprijateljske propagande mi dobre zanemarujemo, a oko loših se gložimo. Jednom kad se ispiše istinita povijest, kad shvatimo izvore svojih vrlina i mana i kad jedni drugima pružimo ruke i pomiješamo suze, shvatit ćemo da razlike mogu biti i lijepe, čak i zabavne. To je knjiga pomirenja, ali pomirenja na temelju istine, na boli kajanja i radosti opraštanja. Ona je osobna, općenito humoristična, ali s mnogo potresnih pripovijedaka, koje su, u većoj ili u manjoj mjeri, dio svačijeg iskustva. Petnaest poglavlja, koja nose naslove običnoga života („Kuća“, „Škola“, „Ljubav“, „Umjetnost“, „Šport“...), ilustriraju da su sve sastavnice hrvatskoga života prožete stoljetnom čežnjom za slobodnom i samostalnom državom. I da je došlo vrijeme da svi živimo tu samostalnost i slobodu, bez obzira na to što različito mislimo i osjećamo.
 
• U knjizi posebno obrađujete i tzv. Frankfurtsku školu. Zašto je ona toliko važna?
- Frankfurtska škola je nedovoljno poznata, kao i većina komunističkih urota. A neizrecivo je važna. Ona je naslijedila, produbila, prilagodila i produljila učenje Marxa i Engelsa. Ukratko, skupina komunističkih intelektualaca je 1922. osnovala u Frankfurtu institut koji je toliko utjecao na ljevičare da su njegovo učenje nazvali Frankfurtskom školom, dakle ne školom gdje se đake uči, nego školom mišljenja koja je imala namjeru, a takvom je među svojim sljedbenicima i smatrana, promijeniti svijet u komunistički. Institut se otvoreno, programski, bavio izučavanjem razloga neuspjeha komunističke revolucije izvan Sovjetskoga Saveza, prije svega u Njemačkoj. Pitao sam se kako su se ti ljudi usudili objaviti takav program neposredno nakon što je komunistička revolucija u Njemačkoj ugušena silom. Ta mi je zagonetka ostala bez objašnjenja za vrijeme do dolaska Hitlera na vlast, a tada su se članovi Frankfurtske škole preselili u Sjedinjene Američke Države. Tamo su otkrili da lokalna radnička klasa nije spremna za revoluciju pa su je proglasili masom sastavljenom od „malih, zlobnih ljudi mase“ i okrenuli se izučavanju stupnja i podrijetla antisemitizma u toj masi. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat, pa su ih američke obavještajne službe angažirale za svoje poslove. Najistaknutiji među njima, Herbert Marcuse, radio je za službu koja će se razviti u CIA-u, ali nije dana procjena koliko je on tomu razvoju pridonio.
 
Potom je rat završio i oni su se vratili u Frankfurt. U međuvremenu, a napose po povratku u Frankfurt, napisali su brojne knjige, po kojima se komunistička revolucija odvija i danas. U Americi je ostao Marcuse, koji je doživio i godinu 1968., stalno sanjajući revoluciju i smišljajući kako bi je izazvao i čime bi je objasnio. On je izazvao „revoluciju“ iz 1968.! Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim otkrićima tlačenja u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne. Napose se uzdao u feminizam. Revolucionarnu svijest podučavao je globalno, a onda je posljedice te poduke s proučavao i svoje teorije modificirao prema događajima na terenu.
 
Godine 1968. Marcuseova je sveproširena „avet oslobođenja“ uspjela pobuniti pariške studente. Zauzeli su ulice izvikujući „tri M“ – Mao, Marx, Marcuse! Proglasili su „Veliko odbijanje“, pozivajući na „neprestano protivljenje“ i „neprestano učenje“, s tim da nisu ciljali na školsko, nego na revolucionarno učenje. U svjetlu Marcuseove misli, društvenu su nepravdu prepoznali čak i u najuzvišenijim dosezima tradicionalne kulture i u najimpresivnijim dosezima tehnološkoga napretka.
 
Ta se „škola“ proširila po cijelom svijetu i dok su radnici, i hrvatski, kopali kanale i gledali kako će preživjeti, nove generacije komunista iz neomarksističkih su udžbenika učile osvajanje svijeta „drugim sredstvima“. Primjerice, talijanski komunist Gramsci je optužio kapitalizam da se „kulturnom hegemonijom“ održava na vlasti, pa je na tome stvorena taktika komunističkoga „marša kroz institucije“ i preuzimanja kulture za hegemoniju komunizma. Otud proistječe omiljeni ljevičarski stav da „kultura mora provocirati“! Po tom načelu, naprimjer, danas u nas brane Frljićevo vrijeđanje Hrvatske, Crkve, kućnoga odgoja i zdravoga razuma.
 
Osnovna ideja i jest da nestanu vjere i nacije. Sve fraze, taktike i djelovanja današnjih ljevičara, zapravo čistih komunista, proistječu izravno i konkretno iz „udžbenika“ Frankfurtske škole i njezinih nastavljača. O njoj komunisti malo govore zato da se što kasnije otkrije njihova nova taktika. (Strategija je i dalje osvajanje svjetske vlasti.) Narod ne čita ni jeftinije i jednostavnije knjige i komunizam preuzima vlast, a da to malo tko vidi ili vjeruje. Maske su im opet savršene!
 
• Nedavno ste u jednoj emisiji govorili o povijesnom revizionizmu. Zašto se povijesne istraživače tipa g. Igora Vukića nastoji diskvalificirati? Nije li revizionizam (znanstveni, dakako, ne ideološki) bit znanosti?
- „Revizionizam“ jest bit svake znanosti, a napose povijesne znanosti. No taj je izraz skovan u Frankfurtskoj školi da bude prljava riječ i DA SPRIJEČI REVIDIRANJE LAŽNE POVIJESTI KAKO SU JE NAPISALI KOMUNISTI. Tako je oblaćen i nacionalizam i sve što komunisti moraju pobijediti i iskorijeniti da bi zauzeli vlast bez oružane revolucije. Naime, više ne govore o oružanoj revoluciji, jer danas to nisu očajni radnici nego debeloguzi neuspješni intelektualci, koji bi svakako htjeli izbjeći jurišanje na ikakve utvrđene položaje pri čemu bi mogli dobiti po tom debelom dijelu tijela. Diskvalificiranje ljudi poput časnog gospodina Igora Vukića borba je protiv otkrivanja istine. Komunisti, kao lešinari, žive i vojuju na strvinama vlastitih izmišljotina o ružnoći i zločinstvu onih koje ne mogu pobijediti ni oružjem niti argumentima.
 
• Kako gledate na aktualnu migrantsku krizu?
- Naš odnos prema „migrantskoj krizi“, pa i svim drugim problemima, treba sagledavati u odnosu na našu nacionalnu snagu. Dopustite da u tom kontekstu citiram tu moju knjigu „Mi Hrvati“, Predgovor (koji se zasniva na pjesmi Vladimira Nazora „Zvonimirova lađa“):
No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. I da je opet moramo slušati. Zato su stihovi Zvonimirove lađe dragocjeni i danas, i zauvijek. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.
Drugim riječima – Hrvatska, to smo mi! Što god mi odlučimo o svojim životima, tako će i biti. „Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju“. No srca trebaju raditi s umom, na osnovi znanja, iskreno, domoljubno, marljivo i pošteno. Svaki se grijeh plaća; ljudi ne opraštaju pogrješke kao što ih oprašta Gospodin.
 
• Možemo li u RH i općenito Europi govoriti o prijeziru elita prema biračima?
- Elite po prirodi stvari preziru sve i svakoga, dakle i birače. No birači preziru i sami sebe; to su oni koji ne izlaze na izbore.
 
• Što nam u tom kontekstu poručuje odluka da se ne raspišu tri referendumske incijative?
- Da te inicijative ne odgovaraju vlasti i da se ona služi komunističkim metodama zabrane. I jedno i drugo dolazi od te prevage neokomunizma (Frankfurtska škola!) u zapadnom svijetu, napose u Europi. Kao što sam rekao, te zabrane se plasiraju prikriveno. Primjerice, „verbalni delikt“ iz komunizma danas je „govor mržnje“, „kontrarevolucija“ je „neofašizam“, diranje u povijesne laži je „revizionizam“, ljubav prema domovini je „nacionalizam“, svako nesuglasje s njima je „netolerancija“, istinite izjave koje im ugrožavaju prevlast su „ugrožavanje ljudskih prava“, itd. Vokabular terora iz Staljinova i Titova vremena prerađen je u vokabular Gramscija i Marcusea. Primjerice, u nas je, po istom (a tradicionalnom povijesnom) načelu Hrvatski pravopis Radoslava Katičića prerađen u pravopis Željka Jozića; tu tragediju je primijetilo malo ljudi, jer su mediji, prema taktici Frankfurtske škole, potpuno u rukama neokomunista. Uvijek je to nasilje pod krinkom nekoga „progresa“ koji su smislili da bi vladali drugim ljudima uvjeravajući ih da je to za njihovo dobro.
 
Jeste li znali da se Marcuse uzdao u feminizam? Sada malo povežite stvari i lako ćete se suglasiti s mojom ocjenom da se u aferi s ratifikacijom Istanbulske konvencije radi o planiranom i vješto provedenom međunarodnom komunističkom pritisku koji se poslužio ženama, točno kako je Marcuse propisao.
 
• Danas je u modi kod tzv. europskog mainstreama napadati tzv populiste i tzv. desničare. Kako gledate na to?
- To je primitivnija verzija politike Frankfurtske škole. Naime, upravo su komunisti populisti, to su uvijek bili i to su i ostali! Oni narodu (populus) obećavaju brada i doline da bi narod njih birao na izborima. No, opet po istoj školi, oni upiru prstom u druge! Uzmimo jedan očit i jasan primjer: vidjeli ste na hrvatskoj televiziji kako SDP traži od Vlade da se luđački iracionalno povise minimalne plaće. Kad je bio na vlasti nije ih povisivao, a ne bih ih povisio ni da zadobije vlast. To je populizam, laž i blef koji služe osvajanju vlasti. Toga novca nema, jer ga nismo stvorili radom, ali njih to ne zanima. Njihov cilj je poticanje nezadovoljstva u narodu. Nezadovoljstvo obezvrjeđuje hrvatsku državu, dakle slobodu i samostalnost, nacionalni ponos i vjeru i izravno gura društvo u Marcuseovu revoluciju.
 
I priča s „desničarima“ je frankfurtska laž (ali starija): izvorno su desničari bili ono što su današnji liberali – ljudi koji zastupaju ukidanje ograda poduzetničkom kapitalizmu. No, danas se u desničare ljude ne svrstava po kriteriju odnosa prema ekonomiji, nego kada izražavaju ljubav prema svojemu narodu, ili kad idu u crkvu. Zato komunisti i izraz „desničar“ tretiraju kao psovku. A to znači da tom psovkom pljuju na našu Hrvatsku i na našu vjeru katoličku.
 
• Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje suverenističkih snaga koje toliko smetaju „mainstreamu“?
- Jako je hrvatsko domoljublje i hrvatska vjera! Ljudi moraju shvatiti što se zbiva, a snagu imaju. Neshvaćanje da se radi o neokomunističkoj revoluciji bez topova proistječe iz neznanja: komunisti maskiraju svoje namjere u ljudska prava, kritiku siromaštva, „pedofiliju“ u Crkvi, „primitivizam desničara“, strah od „ustaštva“, a ljudi to ne vide, čak ne mogu shvatiti i prihvatiti ni kad im se objasni. Ljudi koji nesvjesno podržavaju neokomunističku transformaciju društva ima mnogo više među onima koji nemaju simpatije za komunizam, nego što ima izvornih komunista koji dolaze iz komunističkih ili orjunaških obitelji. Mi smo puno jači od komunista. No trebamo znati (opet citiram moju knjigu: „... Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života“.
Znam da će mnogi pomisliti da pretjeravam, čak i da sam „neofašist“, ali sretan sam da to mogu javno reći! U pravu sam, ne budite naivni! A ako sam u pravu (ponavljam da jesam), onda je sasvim jasno što nam je raditi: pokazati svoju snagu u svakom aspektu naših života.
Nitko drugi ne će obaviti naš posao očuvanja vjere i nacije, a time i naše kulture i naših života, umjesto nas. A mi ga lako možemo obaviti. Ali ne s figom u džepu – brinući za svoje privatne probitke a računajući da će nas ukupno netko drugi zaštititi. I glupo je čekati da nam vile dođu pred oči.
 
• Unatoč svim lošim pojavama u državi Vi ste ipak optimistični – zašto?
- Jer nakon tisuću godina neslobode, iskorijenjivanja i odnarođivanja još uvijek imamo jaku vjeru i čist, a jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Dokaz je Domovinski rat koji smo dobili u neizrecivo nepovoljnim okolnostima, samo na osnovi naše ljubavi prema domovini. To na 115 načina ilustrira ta moja knjiga, i zato sam je napisao. Ona se oslanja na davno spjevane stihove pjesme Vladimira Nazora „Zvoninmirova lađa“:
Još je tu. – Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,
Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al još tu je!
Zato kažem (citat):
(Nazorovi stihovi)„U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.“
Bolje od toga ja vam ne znam reći.
 

Davor Dijanović, https://www.hkv.hr/razgovori/30714-razgovor-s-prof-emeritusom-m-marusicem-pokazati-svoju-snagu-u-svakom-aspektu-nasih-zivota.html

Metropolis u mojem slučaju više je kao utopijsko pozitivno mjesto

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica Marija Lopac, pripadnica je mlade, vrlo aktivne generacije, autorica je zapaženog, osebujnog opusa.
http://akademija-art.hr/wp-content/uploads/galerija/galerijaL/LopacMarija/HAZU_grafike_2016/Marija_Lopac_grafike_1.jpg
• Gospođo Lopac, pripadate skupini najmlađih hrvatskih autora, osobno se ističete realiziranim opusom ali i organizacijom izložaba.
- Diplomirala sam 2009. na Likovnoj akademiji u Zagrebu, nastavnički smjer, klasa grafike. Do sada sam izlagala na dosta samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Neke od njih (samostalne): Insomnia u galeriji Volksrom u Bruxellesu, Insomnia 2. 2014. u galeriji Filakovac u Dubravi, Vertigo u Lazaretima u Dubrovniku, 2015. Prije toga još 2012. Izložbom slika i grafika u palači Sermage / Gradski muzej Varaždin (Kada odeš)., Imagination of disappearing, Hue, Vijetnam, 2014. Neke od grupnih izložbi su: GrafičaRi, Mali Salon, Rijeka, sketchbook-galerija Sc, Zlatni Ajngel Varaždin, Autoportret - pojam o sebi, galerija Prica, Samobor, 2017. Niz izložbi u Kini povodom programa 'Belt and road', Month of art practice, Heritage space, Hanoi, Vijetnam, 2016., Terra mobile izložba u galeriji Lazaretto u Cagliariju, Sardinija, 2015.
 
• Gradite sliku tako da na grafičkom otisku slikate akrilnim bojama.
- U svome radu sam uvijek na granici grafike i slikarstva. I za vrijeme studija sam eksperimentirala na grafičkoj presi sa razno raznim materijalima osim papirom, otiskivala sam matrice linoreza na platno, a zatim sam krenula otiskivati matrice na oslikani medijapan. Sve je to bilo izvan zadanih grafičkih radova i izvan vremena obveznog boravka u klasi. Kao grafičarka radim linorez i drvorez u viče matrica i više boja na istom otisku. Tako da ono što je tipično za grafiku, a to je rad u više istih otisaka, za mene ne vrijedi. Grafiku tj. otiskivanje doživljavam isključivo kao tehniku koja mi omogućava daljnje izražavanje, a ne kao gotov proizvod. Jedno od mojih iskustava pri izradi 'čiste' grafike bilo je 2017. na umjetničkoj rezidenciji Printmaking base u Guanlanu, Kina, gdje sam bila predstavnik naše države u programu 'Belt and road' niz putujućih izložbi u organizaciji NR Kine (program izložbi unutar ''oživljavanja'' starog puta svile. U Guanlanu sam boravila mjesec dana i prema ugovoru sam im predala 25 otisaka svake grafike. (Do sada izložba održana u Nacionalnom muzeju, Today art muzeju u Pekingu, Nacionalnoj galeriji u Sofiji.) Iskustvo otiskivanja grafika također imam i u grafičkom studiju u Maastrichtu u Nizozemskoj 2015.
 
• Motivi me podsjećaju na slike „Megalopolisa“, grada budućnosti.
- Metropolis kao pojam grada budućnosti može se uzeti kao jedan od motiva, u mojem slučaju više kao utopijsko pozitivno mjesto.
 
• Kako pristupate motivu?
- Motivi pri stvaranju su mi redovito osjećaji, nevidljive, neizgovorene riječi, tako da moji radovi jesu svojevrsni neverbalni dnevnik. Stvaram apstraktne forme, ponekad se zaputim u figurativnost, ali uvijek stiliziranu. Pri samim izložbama volim formu instalacija tako da cijeli galerijski prostor ''obučem'' u likovni rad.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/thumbs/thumbs_moonlight-and-city.marija-lopac.jpg
• Kolor na Vašim slikama djeluje primireno dok je sklop linija vibrantan.
- Kombinacija grafike i slikarstva mi pomaže pri stvaranju jer mi upravo ta grafika daje određeni okvir (matrica) bilo to zbog oblika ili boje. Uvijek sam zavisna o toj matrici, tj. mijenjanju na određenoj plohi, kao što sam rekla, upravo to me uspori u dobrom smislu. Volim grafiku jer nema brzu izradu. Moje matrice su uvijek velikog formata i zavisno o radovima uvijek ih imam dosta koje primjenjujem na isti otisak. Treba vremena da nožićima, brusilicom, bušilicom ili trganjem napravim matricu. Zatim treba vremena da nanesem boju svaki puta ponovno, da okrećem presu, mjenjam matrice. Ono što najviše volim u tom procesu je što do zadnjeg momenta ne znam kako će otisak stvarno ispasti. Najčesće već spomenute otiske radim na već gotovim slikama ili samo obojanom papiru. Nastaju otisci 1/1, tj. nove slike.
 
• Slikate i izlažete vani. Kakva su iskustva?
- Dosta izlažem i boravim vani. Uspjela sam spojiti (barem donekle) dvije ljubavi - putovanja i umjetnost. Nakon diplome počela sam se prijavljivati na umjetničke rezidencije u svijetu što su nama umjetnicima u Hrvatskoj i dalje nedovoljno poznate. Tako sam boravila i umjetnički se usavršavala u Tajlandu, Vijetnamu (kojeg smatram drugim domom), Kini, Islandu, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Indiji. Smatram da je iskustvo življenja vani i rada vrlo bitno, ne samo profesionalno već i privatno. Ne ću nikada zaboraviti iskustvo pri pripremanju samostalne izložbe u Vijetnamu 2013. i 2014. kada sam otiskivala drvorez i linorez u New space art foundation galeriji u gradu Hueu, kako je grafička presa bila dosta loša i pritisak se nije mogao namjestiti, kolega, ujedno vlasnik rezidencije mi je rekao ''u Vijetnamu si, moraš biti pametna, nema ti tko pomoći oko toga...'' Tada sam odlučila taj tehnički nedostatak prese iskoristiti u pozitivno i promijenila sam cijeli koncept izložbe, na kraju sam napravila preko 4000  različitih krugova koje sam lijepila po cijeloj galeriji (loše dijelove otiska sam jednostavno izrezala). Godine 2016. boravila sam na rezidenciji u Hanoiju u organizaciji Heritage space galerije gdje smo nas dvanaest likovnih umjetnika iz cijeloga svijeta stvarali grupnu izložbu uz interakciju s lokalnim stanovništvom. Na Islandu sam boravila 2015. u hostelu, rezidenciji The Freezer gdje sam oslikavala murale u interijeru.
 
Kroz iskustva izložbi vani i boravka shvatila sam koliko je bitno biti fleksibilan i jednostavan. Najviše boravim u Aziji i imam vrlo pozitivna iskustva. S obzirom da sam upoznala mnogo umjetnika, galerista, kustosa, provodim program Other side project, gdje svake godine jedan vijetnamski umjetnik ima izložbu u Hrvatskoj, a kao drugi dio programa je grupna izložba hrvatskih umjetnika (Memories) koje se provodi sada već treći puta. Od 2016. prve dvije godine u Vijetnamu, ove godine ću biti u Indiji a na godinu u Japanu. (Do sada predstavljeno je više od dvadeset hrvatskih umjetnika.) Trenutačno dosta boravim u svojem ateljeu koji se jednim dijelom nalazi na otoku Lošinju, a dijelom u Zagrebu.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/when-you-think-you-know-how-to-do-it..but-not.marija-lopac.JPG
• Što je novo u atelijeru?
- U zadnje vrijeme na Lošinju dosta crtam i bojam olovkama i flomasterima, nekako možda jer mi je to najjednostavije, ali uvijek mi je u torbi blok i par boja flomastera i markera. Nedavno sam ilustrirala priručnik ''Mali i zdravi'' u nakladi Zavoda za javno zdrastvo Varaždinske županije. Trenutačno pripremam izložbu – instalaciju, opet kombinaciju grafika i slikarstva pod nazivom Infinity. Kao i moje prethodne izložbe Insomnia (Belgija), Insomnia 2 (Hrvatska) gdje sam imala 24 m otiska linoreza 1/1, izložba održana u galerijI V. Filakovac u Dubravi, 2014., Zagreb, Imaginatiom of disappearing (Vijetnam) instalacija 4000 krugova drvoreza i linoreza, bavim se pojmom razmišljanja, analiziranja osjećanja, prolaska vremena... Osim grafike i kombinacije istih sa slikarstvom, radim murale. Prvi veći mural nastao je u Dubrovniku još 2010., ostali se nalaze na Islandu, Madridu, Vijetnamu (Phu Quoc), Tajlandu (Bangkok).
 
• Planovi?
- Planovi su mi trenutačno odraditi organizaciju izložbe u Indiji, nakon toga bolje se posvetiti nadolazećoj izlozžbi Infinity, ujedno želja mi je crteže, ilustracije preoblikovati u knjigu ili slikovnicu. Također želja mi je da i u Hrvatskoj zaživi varijanta art rezidencije, te imam planove organizirati istu.
 

Miroslav Pelikan

Institutov pravopis pisan je pod utjecajem politike i nije prošao znanstvene ocjene

 
 
Artur Rafaelovič Bagdasarov hrvatskoj stručnoj javnosti nije nepoznat, osim objavljenih knjiga i priručnika, posljednjih godina zapaženi su njegovi mnogi članci o pitanjima hrvatskoga jezikoslovlja (među ostalim, i u Školskim novinama) ali i znanstveno-popularni članci o povijesti i kulturi Armenije. Bagdasarov je jedan od rijetkih inozemnih kroatista koji kontinuirano pišu i objavljuju tekstove na hrvatskom jeziku. Dobitnik je godišnje nagrade Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu (2009.), ponajviše zbog afirmacije hrvatskoga jezika u Rusiji. Surađuje u više hrvatskih časopisa, tjednika i portala. Živi i radi u Moskvi, gdje na više fakulteta predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Biografsko-bibliografsku natuknicu o njemu ima Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža”, hrvatska i armenska Wikipedija.
https://i.livelib.ru/auface/023288/o/d73b/Artur_Bagdasarov.jpg
• Zbog čega ste se posvetili kroatistici?
– Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, sastavio 1998. godine kratki školski rusko-hrvatsko-srpski/hrvatsko-srpsko-ruski razlikovnik. Pisao sam disertaciju još do raspada druge Jugoslavije. Na koncu konca nakon obrane disertacije morao sam odabrati što dalje, tj. u kojem smjeru moram ići dalje. Odabrao sam kroatistiku, jer nismo imali strukovnjaka za hrvatski jezik. Imali smo strukovnjaka za hrvatsku književnost, a baš za hrvatski jezik nije bilo. Godine 2004. napisao sam i objavio u Moskvi na ruskom jeziku monografiju Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća. Iza knjige slijedi nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika, gramatika, udžbenik za početnike i slično, odnosno ono što je potrebno za samostalno izučavanje upravo hrvatskoga jezika. To posve ne znači da samo ja pišem priručnike za hrvatski, imamo i pišu još nekoliko autora: A.Ju. Kalinin, G. G. Tjapko.
 
• Ako ste pak doktorirali na razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, napisali razlikovnik, sigurno smatrate da je riječ o dvama različitim standardnim jezicima, a ne umjetno stvorenim razlikama kako to neki tvrde?
– Neprijeporno je da su standardni jezici četiriju naroda srodni, bliski i izrađeni umnogome na novoštokavskoj osnovici, ali su i dovoljno različiti što se tiče na primjer povijesti, ovladanosti… Je li sveučilištarac pa i profesor u inozemstvu jednako, primjerice, govori, piše ili prevodi na hrvatski, bošnjački, crnogorski ili srpski? Kažu nam neprestano o sporazumijevanju. Danci, Norvežani i Šveđani dobro se sporazumijevaju, isto možemo reći i o Česima i Slovacima. Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Zašto prema njima jedan kriterij i pristup, a prema hrvatskome drugi? Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto tih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima isto pravo barem se jednako jezično ophoditi. U jezikoslovlju nema općeprihvaćenoga kriterija što je jedan, a što su dva ili tri jezika. Prema mojemu mišljenju, riječ je o dvama srodnim, ali ipak različitim standardnim jezicima. Treba na to staviti točku i ići dalje prema svojemu izboru i vlastitomu razvoju.
 
• Kakav je status kroatistike na ruskim sveučilištima?
– U Rusiji se hrvatski jezik predaje odvojeno od srpskoga. To se može provjeriti i na internetu. Ne možete nigdje u Rusiji naći tečaj takozvanoga srpskohrvatskoga ili štokavskoga jezika, niti se igdje na moskovskim ili peterburškim filološkim fakultetima može naći da danas još predaju takozvani srpskohrvatski ili štokavski. Prije je postojao, naravno, samo srpskohrvatski. Danas je u nas situacija bolja nego u nekim zemljama Europske unije, gdje se na fakultetima predaje takozvani štokavski, bhs ili bchs jezik kao nekakav suvremeni surogat srpskohrvatskoga.
 
• Znači li to, drugim riječima, da se na ruskim sveučilištima hrvatski jezik izučava posebno?
– Na Odsjeku za slavensku filologiju hrvatski i srpski izučavaju se odvojeno, ali profesora za hrvatski jezik jako je malo. Ima onih koji misle da, ako znaju srpski, mogu predavati i hrvatski, ali griješe.
 
• Hrvatski jezik ima osebujan put. To se može vrlo lako dokazati primjerima iz hrvatske književnosti. No, svejedno se stalno nameće teza da je hrvatski književni jezik stvoren Vukovom intervencijom i bečkim dogovorom, 1850. godine. Zbog čega to krivotvorenje povijesnih činjenica, iz nepoznavanja razvojnog puta hrvatskog jezika ili zbog političkih razloga?
– Sada je 2018. godina, a ne 1850.! Ne možemo živjeti i misliti znanstvenim spoznajama ili kriterijima 19. stoljeća, ali na veliku
žalost ima onih i sada, često ili katkad hotimice, koji baš tako misle, govore i rade.
 
• Hrvatska je 2013. godina ušla u EU, hrvatski jezik postao službeni. No, na katedrama u EU hrvatski se još predaje kao srpskohrvatski ili bosansko-crnogorskohrvatski-srpski (bchs). Je li to s političkog i znanstvenog motrišta paradoksalno?
– To stanje nije iz bilo koje strane normalno i treba na različitim razinama reagirati, ali ne nasjedati provokacijama. Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi jezik, tzv. srpskohrvatski, zajednički, štokavski jezik. Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik, jezik takozvanog regiona.
 
• Kome za status kroatistike u Rusiji ponajviše pripadaju zasluge?
– Ne znam, valjda pragmatici, logici, životu…
 
• Što bi hrvatska država trebala učiniti da hrvatski jezik i njegova književnost postanu još bliži ruskim stručnjacima i građanima?
– Treba vjerojatno aktivnije promicati hrvatski jezik i kulturu, predlagati i slati što više profesora za hrvatski jezik.
 
• Švicarski slavist Robert Hodel prije određenog je vremena izjavio kako na Sveučilištu u Hamburgu nisu podijelili štokavski jezik, jer je po njegovu mišljenju to jedan jezik. Znači li to da nam sada umjesto srpskohrvatskog guraju naziv štokavski kao zajednički jezik?
– Što se tiče naziva jezika u pojedinim stranim obrazovnim ustanovama, riječ je zaista o vašem pravu na etnolingvonim, dakle nacionalni naziv jezika, koji imate kao i sve druge države EU-a, osim možda Austrije. U zadnje vrijeme sve češće susrećemo različite nove nazive za takozvani srpskohrvatski: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, bhs ili bchs jezik, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik... I to, nažalost, ne samo u inozemstvu nego i u Hrvatskoj. Svaki roditelj ima pravo nazvati svoje dijete onako kako on to želi i svatko to mora poštivati. Svaki narod, tako i hrvatski, ima nepobitno pravo na vlastiti naziv jezika i samostalni razvoj i nitko mu ga ne može ničime uskratiti, preinačiti na svoj način ili bilo što uvjetovati. Poštujući druge, poštujemo i sebe!
 
• Ali, na tragu Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku, zar od srbijanske politike nije iskorišten kolovoški Međunarodni kongres slavista u Beogradu, posvećen Aleksandru Beliću, da bi se oživjela njegova gledišta o jednom jeziku i tvrdilo da situaciju na prostoru Balkana dodatno komplicira„stalni proces fragmentacije srpskog jezika, stvaranje novih jezičnih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju”?
– Mogao bih samo kratko reći da su slavisti došli na međunarodni slavistički kongres, a pojedini dužnosnici rabe znanstveni skup u svoje svrhe.
 
• Odgovaraju li hrvatski jezikoslovci dovoljno odlučno na takve podvale, ili se pomalo komotno ponašaju nakon što je hrvatski jezik u Ustavu definiran kao službeni jezik?
– Već ste sami odgovorili na to pitanje.
 
• Bivša je hrvatska vlast ukinula Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojem je bio ugledni hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić na čelu, a današnja vlast, osim što to nije ispravila, odugovlači s donošenjem zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te činjenice?
– Nekoliko sam puta u različitim prilozima pisao da je Hrvatskoj potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi Republike Hrvatske, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova te javnih sredstava priopćavanja, medija, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru prihvaćen zakon o državnom, hrvatskom jeziku i jezicima manjina u RH-u koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U sklopu toga vijeća moglo bi postojati povremeno pravopisno povjerenstvo za izradbu općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa. Treba razmisliti i o osnivanju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe, koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor prihvaća. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore i nitko drugi.
 
• Iz perspektive inozemnoga kroatista koji priručnici kroatistici ponajviše manjkaju?
– Ponajprije bih razradio i objavio teoriju standardnoga hrvatskoga jezika na svim razinama jezične strukture, usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika i crkveni stil koji je neopravdano izočan. Ne treba ovo pa i našu subesjedu, razgovor shvaćati kao da nekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samo osobno mišljenje i ništa više.
 
• Je li Hrvatski pravopis IHJJ (2013.) pridonio hrvatskom pravopisanju ili sve može ocijeniti kao politički pokušaj bez znatnih rezultata?
– Ispada da je taj pravopis pisan pod utjecajem politike, nije prošao put znanstvene ocjene od strane većine znanstvenih ustanova i kulturnih udruga. Na veliku žalost, većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se šutnjom na institutsku zamolbu da sudjeluju u javnoj raspravi, a one malobrojne ustanove i udruge kao što su Razred za filološke znanosti HAZU-a, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, koje su sudjelovale ili odazvale se raspravi, dale su pravopisu negativnu ocjenu ili ukore. Trebalo je prije, oprostite, jezikoslovno obrazložiti potrebu sastavljanja novoga pravopisa jer za to je trebalo proći određeno razdoblje i imati ozbiljne razloge. Pravopis bez opće strukovne sloge i volje ne rješava ništa. Objavljivanjem „jedinstvenoga pravopisa” nije došlo, nažalost, ni do pomirbe, ni do pravopisnoga jedinstva... Što se mene tiče, mislim da se politika ne treba miješati u jezikoslovlje.
 
• Kritički ste pisali o rječniku toga pravopisa. Rječnik bi trebao biti srce pravopisa. Nije li i taj rječnik dokaz da je posao napravljen na brzinu?
– Ispada da su već imali ili preuzeli neki nedovršen rječnik, ali nisu imali dovoljno vremena da ga dovedu do kraja, jer njihov sadašnji ima mnogo mana i nedostataka.
 
• Koliko često dolazite u Hrvatsku?
– Posljednji sam put bio u Hrvatskoj 2015. na predstavljanju knjige „Armenija – domovina svetoga Vlaha” u Dubrovniku i Stonu koju sam napisao s hrvatskim povjesničarom dr. sc. Vinicijem Lupisom. Drugim riječima, prije tri godine.
 
• Koji su bili Vaši prvi kontakti i s kim najviše surađujete u Hrvatskoj?
– Prvi je kontakt bio s kolegicama – prof. Dubravka Sesar, prof. Branka Tafra i prof. Željka Fink – na konferenciji u Sankt-Peterburgu, a zatim s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje dok je prof. dr. Marko Samardžija bio na čelu te institucije. Surađujem s kroatistima i prijateljima diljem Hrvatske, a članke objavljujem u različitim časopisima, novinama i na portalima: Crkva u svijetu, Croatica et Slavica Iadertina, Filologija, Fluminensia, Glas Koncila, HKV, Hrvatska revija, Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Jezik, Kaj, Kolo, Lahor, Riječ, Školske novine, Zadarska smotra i drugim.
 
• Dobitnik ste Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu, s prof. dr. Leopoldom Auburgerom. Nekoliko posljednjih godina nije dodjeljivana. Kakvo je za Vas značenje te nagrade?
– Bili smo, čini mi se, posljednji koji su dobili tu nagradu. U svojem govoru rekao sam tada na svečanoj dodjeli da moram još puno raditi da opravdam nagradu koju sam primio 2009. godine za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
 
• Na Interliberu će biti predstavljena Vaša nova knjiga „Armenija – Noina zemlja: povijest i kultura”, u izdanju Školske knjige. Koji su sljedeći planovi?
– Nova je knjiga u izdavačkoj kući Školska knjiga „Armenija – Noina zemlja” peta knjiga na hrvatskom jeziku i treća o Armeniji. Knjiga je bogato likovno opremljena i sastoji se od četiriju poglavlja: Armenija – Hayastan, Kulturna baština, Duhovna baština, Poznati djelatnici kulture i povijesti. U njoj se mogu naći osnovni podatci o Armeniji, njezinoj Crkvi, znamenitostima, uglednim predstavnicima kulture i povijesti. Hrvatski čitatelj upoznat će se s armenskim jezikom i pismom, književnošću, mitologijom, narodnim običajima, slikarstvom, knjigotiskanjem, glazbom, filmom, minijaturama, hačkarima (kamenim križevima), također o pojedinim poslovicama armenskoga narod. Za izdavanje i pripremu knjige o Armeniji zahvaljujem predsjedniku Nadzornoga odbora Školske knjige dr. sc. Anti Žužulu i urednici knjige Snježani Bakarić Palički, ocjeniteljima prof. dr. sc. Milanu Nosiću, književniku Hrvoju Hitrecu te kolegama koji su preveli sažetke knjige na desetak jezika. Što se tiče budućih planova, moram ponajprije pričekati izlazak knjige, a zatim se malo odmoriti.
 

Marko Curać, Školske novine

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1809 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević