Get Adobe Flash player

Branili su mi snimiti i Kiklopa i Glembajeve i Generala. I svima sam rekao: Ma boli me

 
 
Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugivati. Svjedočio sam ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se kukavica i zadnjeg ološa. Filmski redatelj i glumac Antun Vrdoljak u 86. godini snima film “General” o generalu Anti Gotovini. S redateljem filmova “U gori raste zelen bor”, “Deps”, “Kad čuješ zvona”, “Kiklop”, “Gospoda Glembajevi” i “Duga mračna noć” razgovarali smo u njegovu domu prepunom knjiga. Tog je dana Vrdoljak u Zagrebu snimao scene s Mustafom Nadarevićem koji u “Generalu” glumi generala Bobetka i nije mogao gledati kako mu omiljena Barcelona gubi od Juventusa.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2015/01/markov-trg-vrdoljak.jpg
• Imate pripovjedačkog dara. Jeste li ikada pisali?
- Pa pišem sve svoje scenarije. Dijalog vam je čista literatura. Ja sam i nadrljao jer sam mislio da je dijalog čista literatura, pa je Društvo filmskih radnika kojem sam 1967. godine bio predsjednik potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Smatram da je sve literatura i da se ništa ničim ne može tako izraziti kao riječima. Riječi su alat koji ima svaki čovjek, a pitanje je želi li ga koristiti. Ja sam pisao svoje scenarije i stalno pokušavam napisati svoja sjećanja.
 
• Dakle, memoare?
- Ali ljudi ne vole da pišete o njima ako ste ih dobro vidjeli. Mene je Tuđman stalno špotao jer ne pišem, pa sam spomenuo sjećanja, a onda me Hrvoje Šarinić preplašen pitao: “Pišeš li ti dnevnik?” “Ma ne, pišem sjećanja na ljude.” “A koje ljude?”, pita Šarinić. “Pa ljude koji su mi važni u životu, moji roditelji, pa prva učiteljica gospođa Marija Frančeski.” “A kad će to izać’”, pita Šarinić. “Kad vi svi koji se toliko bojite umrete.” Mislim da se ne može ni živjeti ako nemate neki odnos ne sa životom, nego s nečim puno dubljim od života. Znate, ja sam aktivni katolik. Ali ima jedna Isusova poruka u kojoj on kaže: “U mog oca ima puno stanova”. Jednom sam razgovarao sa sisačkim biskupom Košićem o tome može li čovjek živjeti bez sumnje. Mislim da ne može. Pa čak i ono u što najviše vjerujete, i to dolazi u pitanje. Ako tamo gdje bih ja volio otići ne nađem tatu, mamu, svoja tri brata i sestru, koju sam beskrajno volio, što bih ja tamo radio. Ako tamo ne ću naći Miljenka Stančića ili Ranka Marinkovića, ljude do čijeg mi je prijateljstva beskrajno stalo. Čovjek je pun sumnji, ali ja vjerujem u zagrobni život. A to je i neki moj interes.
 
Ne bih htio samo tako otići, a da ne ostavim velikog traga. Nakon Krležine smrti u Zagreb je došao Zuko Džumhur. S njim sam se družio kada sam služio vojsku u Mostaru. Krleža je umro u prosincu, a Zuko je došao u veljači. Bio sam u Palaceu s nekim čovjekom i vidim Zuku i da nije siguran na nogama. I velim čovjeku da zabijemo glave u stol, da nas Zuko ne vidi. A onda vidimo sjenu i Zuko mi veli: “Tonči moj, ako misliš da te nisam vidio, varaš se, ako misliš da ne ćeš platiti kavu, također se varaš, a najviše se varaš ako misliš da sam pijan. To što sam slab na nogama, to je od minulog rada”. I veli da je sa ženom došao Krleži na grob. On je bio aktivni musliman. Pitam ga je li poznavao Krležu, a Zuko kaže da mu je bio predstavljen dvanaest puta. I pita me je li istina da je Krleža umro pri punoj svijesti. A meni je jedan čovjek koji je kod njega bio zadnju večer rekao da je bio pri punoj svijesti i da mu je oko deset navečer rekao da može ići. “Ja ću, druže Krleža, opet navratiti, ako vam ne smeta. Ne pretvarajte se, mi se sada vidimo zadnji put”. Znači da je umro pri punoj svijesti. Na to se Zuko zgrozio i kaže meni: “Bog je nepravedan i zao. Zamisli ti natjerati ateista da umre pri punoj svijesti. Koja je to sudbina”.
 
• Vi ste bili scenarist s Marinkovićem, ali kako ste potpisali scenarij za “Glembajeve”?
- Antun Vrdoljak prema drami i motivima Krležinih djela. Krleža je vidio film “Kad čuješ zvona” i rekao Šiblu da mu se to jako sviđa i da bi me volio upoznati.
 
• Taj je film imao golemu gledanost, pola milijuna gledatelja?
- Je. I onda sam išao Krleži koji mi je podijelio komplimente. Ali je Šiblu rekao da je idiot zbog scene u kojoj Zagrepčaninu ilegalcu dolazi žena u partizane i nosi malo dijete pa stari Banovac puca iz puške jer mu je prijatelj dobio sina. A Šibl mu kaže da je Vrdoljak patrijarhalan čovjek kojem su najvažniji obitelj i djeca, pa je napravio sentimentalnu scenu. A Krleža kaže da je to najjače u filmu jer je to prvi put da se pojave emocije u nekom ratnom, partizanskom filmu. Krleži sam počeo dolaziti češće u Leksikografski. Znao me odvesti na ručak u Palace. On je napisao scenarij za “Put u raj” i pitao me jesam li vidio film. Lagao sam da nisam, ali nije mi se svidio film. I on mi daje Forum u kojem je bio objavljen scenarij. Kada sam pročitao i došao do njega, rekao sam mu: “Druže Krleža...” On nije dao da mu se kaže gospodine, to je najkraće rečeno intimna drama u spektaklu. A dalje počinju problemi i to s onim koji bira objektive. On se naljutio jer je shvatio da mi se film nije svidio, no pitao je kada ću ja raditi nešto po njemu. “Ako imate neki gotov scenarij, ja bih to pročitao”, rekao sam. A on kaže: “Ja imam još hiljadu dana života, a stol mi je krcat započetim rukopisima. Ali mogu vam za tri noći od bilo čega što imam gotovo napisano napisati scenarij”. Pa to ni Prévert nije mogao. Dugo sam odolijevao reći Krleži da bih radio nešto po njegovim djelima. Znam koliko je bio osjetljiv na svako svoje slovo, s razlogom. Nije njega imao tko čitati u Hrvatskoj. Kad je umro, išao sam Enesu Čengiću pitati ga za “Glembajeve”. On mi kaže da postoje tri recenzenta koje je Krleža odredio da moraju pročitati scenarij. To su Ivo Frangeš, Mladen Kuzmanović i Branko Hećimović. Hećimović je napisao pozitivnu recenziju, a Kuzmanović da je trideset posto dopisanog teksta unutra. Frangeš ga pita ima li šavova, Kuzmanović kaže da nema. Frangešu sam napravio projekciju u kinu Zagreb i on mi kaže: “Znaš, da si scenarij dao Krleži, on bi te ispljuvao i otjerao iz ureda, a da je vidio film, cjelivao bi te cijelog života”.
 
• A kako je sada raditi “Generala”?
- Teško jer radim film o živom čovjeku. To nije dokumentarni film o Anti Gotovini. Ako je nešto u njemu dokumentarno, to je onda Domovinski rat. Opsjednut sam pričom o Domovinskom ratu. Ja i dalje ne vjerujem da smo stvorili državu jer sam gledao kako smo je arčili, uništavali. Tko sve nije ugrizao barem jedan zalogaj te države.
 
• Uglavnom ste radili filmove o bivšim vremenima?
- Ne samo to. Radio sam po piscima. Ranko Marinković bio je moj intimni prijatelj. “Kiklop” je izašao u Beogradu. Ranko mi je dao jedan autorski primjerak i tu sam posvetu spalio 1972. kada sam očekivao dolazak policije. “Kiklop” je čudo od knjige. Odmah sam rekao da je to sjajan film. Ja sam dotepenec u Zagreb, ali mislim da nitko ne voli Zagreb kao dotepenci. A “Kiklop” je nakon Šenoe prvi roman o Zagrebu. Sramota je koliko je pisaca tu živjelo, ali ništa o Zagrebu nisu napisali osim neke crtice i pjesmice. Kada sam dobio šansu da radim “Kiklopa”, bilo me strah Ranku pokazati scenarij. On je napisao sjajne eseje o filmu, npr. “Mehanika i poetika filma”, a danas pola filmskih kritičara ne zna gdje nastaje poetika iz mehanike.
 
Najveći kompliment koji sam ikada dobio bio je kada je u intervjuu za Vjesnik rekao da je u “Kiklopu” slika bila jača od riječi. No, ovaj put radimo film o ljudskom životu, a ne o djelu. Ja sam Gotovinu upoznao za vrijeme rata. U Hrvatskoj sam bio zadužen za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj je Gotovina vodio prvu bitku i došao u velike neprilike. Pobjegla mu je jedna cijela brigada i ostavila lijevo krilo potpuno otkriveno. Nazvao me Joža Manolić u sedam ujutro i rekao: “Ti spavaš, a tvoj ti je čovjek u neprilikama”. Tada sam upoznao Gotovinu, iako se nismo sreli. Kasnije smo se viđali, ali nismo prijateljevali, ali doznavao sam puno stvari o njemu. Igor Zidić rekao je da on sjajno slika, i to portrete. Gotovina je pitao Zidića da mu u Haag pošalje priručnik o tome kako se miješaju boje. Jedan od najvećih kritičara domovinskog filma koji je rekao da ne postoji domovinski film početkom devedesetih odbio je primiti poziv za vojsku i rekao: “To nije moj rat” i otišao u Sloveniju. To je isto moguće. Moj prijatelj Ranko Marinković otišao je sestri u Italiju jer se bojao. Marinković je osuđen na smrt bio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pričao mi je kako je 1941. sreo Bakarića na tada Iličkom placu koji mu je rekao da će ga u Zagrebu uhapsiti i da ode na Vis. Ranko je jedva došao do Visa. Kako se znalo da je ljevičar, došao mu je tajnik općine Vis i rekao kao Cilić Krleži, “morate ići u partizane”. Onda je došlo do partizanske diverzije na Visu i Marinkovića je partijska organizacija prokazala pa je odveden u Split i osuđen na smrt. Onda su intervenirali Mile Budak i neki ljudi iz literature i Ranko je osuđen na nekoliko desetaka godina robije. To govorim da vidite koje sve strane ima rat dodirujući jadno ljudsko tijelo.
 
• I kako ljudi različito reagiraju na rat?
- Apsolutno. Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugati. Ja sam svjedočio ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se hulja, kukavica i zadnjeg ološa. Ja sam bio zastupnik u Saboru i tada smo Ivan Milas, Jure Buzolić i ja iz HDZ-a glasali protiv zakona o suradnji s Haaškim sudom. Nama su prijetili isključivanjem iz stranke. Milas je bio jedan od najobrazovanijih ljudi, barem u HDZ-u. Noć uoči glasovanja u Saboru Milas me pozvao na suho meso iz Slavonije. U jedanaest i pol u kuću su upali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Vidio sam da Gojko ispod trenirke ima pidžamu. Znači da su ga digli iz kreveta. Šušak je bio zanimljiv čovjek, veliki vjernik i najveći psovač kojeg ste vidjeli. Kada sam odlazio, Pašalić mi je rekao: “Tonči, predsjednik ti je poručio...” A ja mu velim: “Slušaj, kada mene predsjednik treba, onda me nazove. Nikad mi ništa nije poručivao, a pogotovo ne po tebi”. A Šušak veli: “Znači, glasat ćete protiv zakona”, a ja velim da hoću. “Vi ćete se složiti s opozicijom”, a ja mu velim: “Pa opozicija će dići sve četiri ruke da nas pohapsi sve skupa zajedno sa mnom. A prvo tebe i Tuđmana”. Milas, Buzolić i ja glasali smo protiv. Oprošteno nam je jer je cijela opozicija glasala za i zakon je prošao. Kada gledam kako je ova država nastala, vidim da je nastala čudom Božjim.
 
• I tako je nastala ideja o filmu “General”?
- Ja sam se našao u intelektualnoj zabludi da mogu pomoći Gotovini ako napravim film o njemu. Ja sam u to vjerovao. Bio sam uvjeren da mi je to dužnost. Na svoj način pomoći Gotovini. Goran Višnjić otišao je u Haag na suđenje i bio je oduševljen time da se radi film. Rekao sam, i to je dobro, ne moramo platiti glavnog glumca. Ali onda se postavilo pitanje što se smije uzeti iz nečijeg života i o čemu se smije razgovarati.
 
• I po čijem predlošku raditi?
- Nenad Ivanković napisao je vrlo dobar predložak. Knjiga “Ratnik” vrlo je dobra, ali bolja je “Račane i Mesiću, zašto tako”. Znao sam o Gotovini jako puno, ali u “Ratniku” je sve bilo svrstano i sređeno. Jedan predsjednik HDZ-a, a tada je bio i predsjednik Vlade, nazvao me jedan dan i rekao da dođem na ručak u Vladu. Na ručku su bili Ivkošić i Ante Žužul. Vidio sam to su dva Imoćanina, pa valjda je neki imotski problem. I on meni kaže: “Čujem da radiš film o Gotovini. O čemu se radi u tom filmu?” A ja sam ispričao samo detalj o tome kako mu je poginula majka. Ante se s bratom i sestrom igrao na ulici, a u susjedstvu je netko minirao kamen za gustjernu. Miner je zavikao mina, a Ante nije ušao u kuću. Mina je pukla, majka se bacila na Antu i zaštitila ga, ali pogodio ju je kamen i ona je umrla nad svojim sinom. Skupili se ljudi i miner je rekao: “Nisam kriv, vikao sam mina”. I uvijek se u Dalmaciji nađe neki mudrac, a ovaj je rekao: “Mali je kriv”. I to “mali je kriv” prati ga cijeli život. U Haagu mu kažu da je kriv i osude ga na dvadeset četiri godine. I Žužul veli da je to dirljiva priča. A predsjednik nije rekao ništa. Drugi dan u osam sati ujutro zove me predsjednik i kaže: “Mi smo protiv toga filma”. A ja sam mu rekao da su bili i protiv “Kiklopa” i protiv “Glembajeva”, ali da sam im rekao isto što ću reći i njemu – boli me ona stvar. Ja sam se pitao tko će meni zabraniti taj film. I zabranili su mi. Ja sam deset godina nosao scenarij, dopisivao ga, hodao po natječajima. I nije prošlo. Onda se Ante vratio iz Haaga i sreo sam ga u Zadru na podizanju spomenika imotskim dragovoljcima koji su branili Zadar. Kiša je pljuštala. Išao je najprije Josipović sa svijećom, pa Milanović, a onda Ante Gotovina. Nakon toga došao je k meni i rekao mi da smo dvije budale, samo mi nemamo kišobran. Pa smo se nakon tjedan dana našli u hotelu Palace u kojem sam mu rekao da nisam odustao od filma. I bilo mu je drago.
 
• Vi ste osim s Krležom i Marinkovićem surađivali s još pisaca?
- Tu je i Slavko Kolar koji je bio odličan pisac, ali prgavac kakvog svijet nije vidio. Kolar je 1941. godine kao bivši ministar poljoprivrede u Banovini Hrvatskoj, koji je jedva dočekao NDH, doznao da je Pavelić dao Dalmaciju Italiji. I Pavelić ga zove na neki prijam kao predsjednika Društva hrvatskih književnika. Kolar dolazi nervozan u Banske dvore i, kada se pojavio Pavelić, koji je bio dobar pisac, prvo se dolazi pozdraviti s Kolarom. I pita ga: “Kako ste, gospodine Kolar?”, a ovaj veli: “Gade jedan, tko te rodio”, a Pavelić kaže: “On je lud, on je lud”. “Pa ti si stvarno lud”, rekao je i Mile Budak i odjednom se ispraznila cijela dvorana, a Kolar je ostao sam s tom čašom. Izašao je i posljednje što se sjeća jest to da je došao do Schlosserovih stuba. Nije došao kući na ručak pa ga je njegova žena tražila. Zvali su i Milu Budaka, a on je rekao da ga ne pitaju za tog luđaka. Na kraju su ga našli popodne u četiri sata u komi na jednoj klupi na Zrinjevcu potpuno oznojena i hladna. I onda je postao junak u opozicijskim krugovima jer je rekao Paveliću što ga ide. A Kolar je u Božjakovini kao ministar poljoprivrede napravio jedno ogledno dobro pa su ga poslali da tamo živi. Ja sam tamo bio s njim, obilazili smo mjesta u kojima je on nekada radio kao agronom i našli upravitelja, a to je tada bio Ante Todorić, jedan sjajan čovjek. Slavko Kolar dočekao je kraj rata kao junak i onda je 1945. opet izabran za predsjednika Društva književnika, da bi godinu poslije bio izbačen iz društva. Petar Šegedin pričao mi je da postoji jedna sramota koje se ne može osloboditi, a to je da je primljen u Akademiju kada je Kolar skinut s liste. A skinut je s liste kada je Krleža napisao tekst u obranu Ervina Šinka. Jer je Kolar napisao da Šinko ne zna hrvatski. Ali pozadina je bila u tome što se Šinko uselio u stan Vladka Mačeka na Prilazu. Ali je onda Šinko jedan dan došao u Kolarovo društvo tražiti da se iseli i Mačekov nećak, veliki pijanist Ivo Maček, jer da on svira nekog Chopina i smeta mu dok on smišlja marksističko usmjerenje grada. Kolar je bio uplašen da će propasti sva naša povijest pa me kao studenta vodio k sebi na večere da mi priča povijest HSS-a. A moji su svi bili haesesovci pa mi je to bilo zanimljivo. Kolar je napisao i komediju “Svoga tela gospodar”, pa sam nagovarao Gavellu da to režira. “Samo mi još Kolar treba”, rekao je Gavella.
 
• Gavella nije bio omiljen nakon rata?
- Gavella do 1950. nije imao pristupa Zagrebu. Režirao je u Bratislavi, Subotici, ne znam gdje. Ali kada je pročitao tekst, pristao je, no uzeo je Ljudevita Galica koji je bio u partizanima za asistenta. Predstava je doživjela fenomenalan uspjeh. Igrala se u malom kazalištu u Frankopanskoj i bila je prodana pet, šest mjeseci unaprijed. Ja sam dobio angažman u malom kazalištu nakon Akademije i Kosta Spaić radio je komediju “Za Lukreciju”. Netko mu je rekao da mene vole žene pa me nije trpio. Dao mi je da igram lakaja koji samo daje pismo za gospođu na nekoj tacni. Kako sam ušao, morao sam i izaći sa scene. U garderobi je pisalo štedi struju, štedi šminku. Ja dođem Kosti i velim da bi se mogao našminkati u starca i on veli: “Sjajno”. I ja sam na premijeri našminkao pola lica, a pola lica bilo je normalno. Kada sam došao Miji Oremović, dobila je živčani slom. Spustili su zastor i prekinuta je premijera. Onda sam dobio izgon iz kazališta i počeo se baviti filmom.
 
• Prvo kao glumac?
- Da. Frane Barbieri bio je prijatelj s Cesareom Zavattinijem koji je napisao scenarij za film “Rat”. Dolazi Zavattini u Zagreb, a meni je talijanski skoro kao materinski jezik. I nalazimo se kod Barbierija i Zavattini čita scenarij. Bilo je to čudo od scenarija, a tu je i Veljko Bulajić, koji će to režirati, i nudi mi glavnu ulogu. Ja pristajem. Dođem u Pulu na festival i vidim katastrofu od filma. U žiriju su bili Marijan Matković, Jure Kaštelan i Zvonimir Berković. I kaže mi Jure: “Kompanjo, čestitam, dobio si Zlatnu arenu za ulogu”. Ja pitam što je s malim Dvornikom koji je glumio u “Devetom krugu”. “Pa on je student akademije”, veli Kaštelan. A ja velim: “Ne ću uzeti Arenu jer u lošem filmu ne može biti dobra uloga”. U hotelu Rivijera uz telefonsku govornicu ja telefoniram i ulazi neki krupan čovjek i veli: “Slušaj ti, fakin, ti odbijaš odličje predsjednika Republike. Mi smo te stvorili, mi ćemo te zgaziti”, kaže mi i pritisne me uz neku policu, skoro mi je kičmu slomio. Pitam tko je to, vele mi da je drug Mićunović, glavni urednik Borbe, narodni heroj i izaslanik predsjednika Republike na festivalu. Bio je to zadnji film u kojem sam glumio. Shvatio sam da je glumac na filmu ništa. Tada sam napisao tekst “Kad bi Srdoč mogao, a Brando morao”. Da je Brando morao igrati tekstove koje sam ja igrao, ispao bi govno. Glumac je roba na tržištu i ovisi o slučaju, da naiđe čovjek koji zna režirati i da mu dobru ulogu. Ipak, glumac je temelj svake predstave i svakog filma. Nema bez Branda “Kuma jedan” ni “Kuma dva” bez De Nira.
 
• Snimanje “Generala” traje mjesec dana. Kako ide?
- Traje 34 dana. Snimanje ide dobro. Posebno sam zahvalan Ministarstvu obrane koje nam puno pomaže. Imam dobre glumce. Zakleo sam se da ne ću glumce izlagati glupim tekstovima. Glupe tekstove ne može izvući ni Jean Gabin. Ali, još su tu dva mjeseca snimanja. A imam i puno glumaca. Nisu svi glavne uloge, njih je osam. Ali neki od njih su živa lica. S Antom Gotovinom je najlakše. Scenarij sam napisao prije deset godina i deset godina nije bilo šanse da se to radi. Nije bilo nijednog direktora televizije koji nije rekao da je to u redu, a onda sve stavio u ladicu. Kada je u vrijeme Milanovića pala gledanost HTV-a, istraživali su što je bio najgledaniji program. Nakon svega zaključili su da je najgledaniji program hrvatske televizije svih vremena “Duga mračna noć”. A to se napadalo i tuklo svim sredstvima. Kada je prikazivana ta serija, bio sam na pretragama na Rebru i dospio do doktorice koja me pitala odakle znam njezina oca. Ona mi veli ime i prezime koje meni nije bilo poznato pa kaže da tata poziva cijelu obitelj na gledanje serije uz riječi da gledaju ono o čemu je on cijeli život šutio. I u Washingtonu ima klub “Duge mračne noći”. I kada dođu u Zagreb, moram s njima na večeru. Znaju napamet sve dijelove dijaloga. Eto, ja ne bih mogao ništa raditi o čemu nemam svoje mišljenje.
 

Denis Derk, http://www.vecernji.hr/hrvatska/branili-su-mi-snimiti-i-kiklopa-i-glembajeve-i-generala-i-svima-sam-rekao-ma-boli-me-1163705

Strane investicije spriječit će odlazak mladih iz Hrvatske

 
 
Europska investicijska banka ove će godine na raspolaganje hrvatskim poduzetnicima staviti više od 400 milijuna eura kreditnih sredstava, najavljuje voditelj zagrebačkog ureda EIB-a Anton Kovačev, s kojim smo razgovarali u sklopu njegove »turneje« po županijskim gospodarskim komorama. Kovačev je i u Rijeci prezentirao mogućnosti koje nudi Europska investicijska banka, a nas je zanimalo zbog čega su one, kao i bespovratna sredstva iz EU fondova, dosad toliko slabo korištene od hrvatskih privrednika, a i javnih tvrtki.
http://metkovic-news.com/wp-content/uploads/2016/02/EIB_Kovacev.jpg
- Po pitanju sredstava koja je EIB odobrio u prošloj godini, ona su povećana za čak pedeset posto u odnosu na godinu ranije. Ako pogledamo iznos od 535 milijuna eura, koliko je odobreno kredita u Hrvatskoj tijekom prošle godine, to je oko 1,2 posto ukupnog hrvatskog BDP-a. Kad se objektiviziraju ti podaci, u odnosu na ostale članice Europske unije, onda smo mi prošle godine u samom vrhu, negdje na trećem ili četvrtom mjestu. EIB kao razvojna banka Europske unije brine o svojoj najmlađoj članici, kako bi Hrvatska čim prije nadoknadila zaostatak, kako bi barem došla do zlatne sredine, ako već ne među najuspješnije članice Unije.
 
• Često ističete potrebu za reformama kako bi se ozbiljnije povećao broj ulagača i veličina ulaganja. Mislite li pri tom prvenstveno na zakonodavni okvir i uklanjanje toliko spominjanih administrativnih barijera?
- Sigurno je potrebno mijenjati postojeći zakonodavni okvir, posebno na uklanjanju prevelikog broja pravnih propisa. U toj šumi propisa poduzetnici, posebno strani, teško se snalaze. Drugi veliki problem je administracija koja nije dovoljno učinkovita i brza, u odnosu na potrebe poduzetnika, posebice kada je riječ o investicijama. Treći su problem veliki nameti. Dobra vijest je da je nova vlada krenula s poreznom reformom, koja je dobro ocijenjena i u EIB-u i u Europskoj komisiji, a možda najvažnije, i kod rejting agencija, koje su kreditni rejting izmijenile u pozitivan.
 
• Domaći ulagači posebno kao problem, često ističu visoku cijenu rada. Mislite li da je to doista zapreka većim ulaganjima?
- Iz mog iskustva, te iz razgovora sa stranim ulagačima, ne mislim da je to zapreka. Do sada nije bilo primjedbi na preskup rad u Hrvatskoj kao čimbeniku koji bi priječio investicije. Bitno je ovdje također spomenuti ulaganje u obrazovanje, koje se često svrstava u kategoriju neproizvodnog troška, što je pogrešno. Bez kvalificirane radne snage, bez mislećih ljudi, zasigurno se ne mogu polučiti veliki gospodarski rezultati. Mislim da naš obrazovni sustav, unatoč nesavršenostima, stvara vrlo kvalificiranu radnu snagu i stručnjake koji mogu dati dodatnu vrijednost.
 
• Promjena kreditnog rejtinga pozitivan je pomak, no što bi on konkretno trebao donijeti domaćem gospodarstvu?
- To je znak investitorima da Hrvatska poboljšava svoj zakonski i porezni okvir, kao i ulagački. To je znak stranim ulagačima - krenite u Hrvatsku.
 
• Potreba za stranim investicijama česta je tema vaših istupa. Zalažete se za povećanje stranih investicija, čak dovodeći to u vezu s iseljavanjem radno sposobnog stanovništva. Zašto mislite da su baš strane investicije ključ u zadržavanju mladih, radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj?
- S obzirom na broj nezaposlenih s jedne, te još porazniji broj mladih, obrazovanih ljudi koji su u zadnjih nekoliko godina napustili Hrvatsku, jasno je da nije otvoren dovoljan broj radnih mjesta. Očito je da domaći poduzetnici nemaju dovoljnu financijsku snagu ni ulagački potencijal za otvaranje potrebnog broja radnih mjesta. Zbog toga smatram da, ako moramo birati između toga da nam mladi odlaze, i to posebno visokoobrazovani, ili otvoriti vrata za dolazak stranih investitora, dileme ne bi smjelo biti.
 
Bolji kreditni rejting ubrzat će investicije
 
• Je li slab investicijski potencijal posljedica hrvatskog bankarskog sustava? Znamo da građani u bankama drže milijarde kuna štednje, dok istodobno te banke nerado plasiraju ta sredstva u gospodarstvo, nego dobrim dijelom opet građanima za potrošnju?
- Mi u EIB-u, i izravnim kreditima i kreditima preko poslovnih banaka nastojimo potaknuti upravo kreditiranje poduzetništva. Naši krediti su isključivo namijenjeni ili poduzetništvu ili ulaganjima u infrastrukturu što opet neizravno rezultira otvaranjem novih radnih mjesta.
 
• I dalje se ipak čini da je Hrvatska neprivlačna zemlja investitorima, osim možda u turizmu i još ponekim svijetlim primjerima.
- Ne možemo govoriti da nema investicija, ali nema ih dovoljno. Trend povećanja investicija zasigurno je pokrenut. Bolji kreditni rejting još će više ubrzati priliv stranog kapitala i ulaganja stranih poduzetnika u Hrvatsku.
 
• Većina ih ipak ulaže u turizam. Nije li takvo trpanje svih jaja u istu košaru dugoročno potencijalno štetno, posebno kada znamo koliko je turizam krhka košara, podložna raznim negativnim utjecajima, što vidimo na primjeru Turske ili Egipta?
- U pravu ste. To nije dobro. Ne mislim reći da treba zaustaviti ulaganja u turizam, nipošto, ali u EIB-u smatramo da u turizmu treba prvenstveno ulagati u povećanje kvalitete usluga, odnosno, recimo to tako, povećanje broja zvjezdica na razini cijele destinacije, a time i količine prihoda. Ono što je još značajnije - treba povećati ulaganja u industriju, proizvodnju i nove tehnologije i usluge.
 
• U fokusu EIB-a, na razini EU, su infrastruktura, zaštita okoliša i energetska učinkovitost, te inovatorstvo. Na razini Hrvatske se u tim područjima ulaže prilično slabo, iako potencijala itekako ima. Može li EIB tu nešto promijeniti?
- I u Hrvatskoj ćemo se posebno fokusirati na ulaganja u tim područjima. Od 13 do 18 milijardi eura godišnje EIB ulaže samo u inovacije, pronalaske, poboljšanja postojećih proizvoda i usluga. Nastojat ćemo to pojačati i u Hrvatskoj, izravnim kreditima i kreditima preko HBOR-a i poslovnih banaka.
 
• Do 2020. u sklopu Junckerova plana Europska komisija kani aktivirati 500 milijardi eura »zaspalog« kapitala. S obzirom na kasni start u odnosu na ostale članice, a i sve zapreke o kojima ste govorili, kolike su šanse da Hrvatska privuče neki značajniji dio tog kolača?
- Nadam se da će poduzetnici, ali i javna uprava, od općina i gradova do države i njihovih tvrtki, značajnije koristiti mogućnosti iz Junckerova plana, nego što je to do sad bio slučaj. U 2016. mnogostruko se povećalo korištenje tih sredstava. Vjerujem da će se taj trend nastaviti. U okviru tog plana u Hrvatsku je uloženo 207 milijuna eura, što nije zanemarivo u odnosu na veličinu našeg gospodarstva.
 
Očekujemo aktivniju suradnju komorskog sustava
 
• Prezentacije ovih dana držite po gospodarskim komorama. Smatrate li da bi i HGK trebala preuzeti veći dio odgovornosti, te se fokusirati na pomoć poduzetnicima u povlačenju europskih darovnica, ali i povoljnijih kredita EIB-a?
- Samom ovom prezentacijom mogućnosti u okviru redovnih EIB-ovih aktivnosti i Junckerova plana u HGK-u, dali smo naznaku da očekujemo aktivniju suradnju komorskog sustava u poticanju korištenja dostupnih sredstava, te otvaranju značajnijeg ulagačkog ciklusa u Hrvatskoj. Računamo na komorski sustav, kao prirodni most između EIB-a i Europske komisije, te bankarstva i poduzetnika.
 
Nisam sklon špekulirati o sudbini Agrokora
 
• Kako, kao bankar s dugogodišnjim iskustvom u HBOR-u i EIB-u gledate na mogući ulazak ruskih banaka u vlasništvo Agrokora, a time, na velika vrata, i u ukupno gospodarstvo države?
- Teško je komentirati nešto što se nije dogodilo, ili se barem još nije dogodio. Nisam sklon špekulirati o nečemu što će se možda događati, a s druge strane, mogu govoriti samo o onome što je u okviru EIB-a.
Spremni smo kreditirati izgradnju LNG terminala
 
• EIB će biti uključen u projekt LNG terminala na Krku, imate li konkretnijih informacija o dinamici realizacije tog projekta, koji se dugo priprema, ali nikako da krene?
- EIB je spreman kreditirati izgradnju LNG terminala. U pripremi projekta uključeni smo već dvije godine i nastojimo pomoći koliko god je to moguće. Do sada nije bilo velikih aktivnosti, ali u zadnja dva mjeseca napravljeni su veliki pomaci, prije svega odlukom Europske komisije o odobrenju darovnice za LNG terminal, ali s druge strane i nastojanjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike da požuri postupak. To je ulaganje izuzetno bitno ne samo za ovu regiju i Hrvatsku, nego i za dobar dio susjednih zemalja. Također, izuzetno je značajno i za gospodarstvo Primorsko-goranske županije, zbog pratećih projekata koji će otvoriti brojne nove mogućnosti.
 
• Vidite li i druge projekte na području Rijeke i okolice koje bi EIB bio spreman podržati?
- U industriji, turizmu, IT sektoru i drugim područjima već postoje projekti koji se razmatraju za sufinanciranje i iz našeg redovnog programa i iz Junckerova plana. O iznosima ne mogu precizno govoriti, ali oni bi zasigurno bili dvostruko viši nego prošle godine.
 

Marinko Glavan, Novi list

Kardinal Alojzije Stepinac je simbol ne samo svetosti Crkve, nego i simbol slobodne Hrvatske

 
 
Razgovor s mons. Vladom Košićem, biskupom sisačkim.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2016/09/vlado-kosic.jpg
Vrijeme je korizme i iščekivanja svetkovine Uskrsa, uskrsnuća Sina Božjega. U kakvom duhovnom i materijalnom stanju naš Kvirinov grad Sisak i naša Sisačko-moslavačka županija, naši poštovani vjernici i stanovnici, dočekuju taj naš veliki kršćanski blagdan? S kakvim osjećajima, nadama, molitvama dočekujemo ovogodišnji Uskrs?
- Korizma je uvijek posebno, sveto vrijeme koje nas priprema na proslavu Uskrsa. Da bismo bili što bolji slavitelji Uskrsa, potrebno je da se u korizmi što više produhovimo, a tu nam pomažu osobito sakrament ispovijedi i pobožnost križnoga puta. Dakako i slavlje svete mise u nedjelju te dobra djela, koja smo pozvani činiti osobito prema bližnjima, i to potrebnima. Mislimo tako više na siromašne i bolesne, posjećujemo ih i pomažemo im. Naš Sisak, Kvirinov grad, jesu ljudi. A među njima je najviše upravo katolika. O našoj duhovnosti ovisi koliko smo sposobni stvoriti ozračje koje nas može ispuniti zadovoljstvom i radošću. A na ulicama našega grada, kao i po čitavoj domovini Hrvatskoj, ima previše ljudi čija lica ne odaju ni zadovoljstvo ni radost. Sigurno je, imamo puno problema. Riječ je o egzistencijalnim problemima. Ljudi strahuju za svoj posao, a sve je više onih koji niti ne rade. Mladi se školuju, a perspektive im nisu dobre pa već na školovanju razmišljaju da svoju budućnost potraže u inozemstvu. Zanimljivo je ovih dana u Vijencu, glasilu Matice hrvatske, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta ustvrdio da ne odlaze djeca zbrinutih političkih elita nego su to uglavnom djeca istih onih siromašnih i obespravljenih građana koji su i u komunističko vrijeme bili progonjeni i obespravljeni.
 
Uskrs nam dolazi uoči lokalnih izbora kao najznačajnijeg događaja za demokratski i pluralni život našeg grada i županije. Što vi mislite o skorim lokalnim izborima? Je li Sisak u protekle četiri godine vladavine SDP-ove gradonačelnice Kristine Ikić Baniček napredovao ili stagnirao? Je li doživio sustavnu paradigmu, razvojni iskorak, duhovnu obnovu, ostvario boljitak? Što nas kao grad priječi da bolje ostvarimo naše prirodne i ljudske potencijale i kvalitetnije ih stavimo u funkciju razvoja i budućnosti?
- Mislim da sveukupni razvoj našega grada Siska priječi upravo ideološka matrica upravljanja gradom, a to je na žalost neokomunistički model, za koji smo vjerovali da je propao već davne 1990. godine. Odgovorno tvrdim da navedena stranka SDP nije ni socijalna ni demokratska, a najmanje je to hrvatska stranka. Ona jedina ima u imenu riječ partija i time namjerno aludira na Komunističku partiju, kojoj je ona i sljednica, bilo po imovini, bilo po ideološkim stavovima. A to nije dobro. Previše je naš hrvatski narod u gotovo pedesetogodišnjem razdoblju trpio od tog totalitarnog režima koji je zatirao ljudska i nacionalna prava, a na poseban način i vjerska prava. S tom motrišta ja gledam i ove četiri godine vladavine sadašnje garniture vladajućih u našem gradu, koji na žalost nije ni u čemu posebno napredovao jer nije bilo dovoljno projekata koji bi uključili njegov cjelokupni napredak. Na žalost nisu došle investicije u Sisak, a zaposlenost je sve manja. Najveće naše tvrtke – Ina Rafinerija i Željezara – i dalje stagniraju, a što je najgore, nije se ponudila niti neka  alternativa. U tom kontekstu mislim da je nazadovanju grada doprinio i izostanak komunikacije između Grada i Biskupije, a ne ocjenjujem ocjenom dovoljan ni poljepšavanje grada koje je učinjeno selektivno i bez prave vizije, a što je najgore zaduživanjem budućih naraštaja, što nikako nije dobro.
 
Kako kao sisački biskup, predstavnik Sisačke biskupije i naše Katoličke Crkve ocjenjujete dosadašnji odnos sadašnje gradske vlasti i gradonačelnice Kristine Ikić Baniček prema Sisačkoj biskupiji, prema Vama kao našem sisačkom biskupu, prema vjernicima, katolicima našeg grada? Bili smo svjedoci kako je Grad Sisak odbio plaćati dječji vrtić u Župi Svete Marije Magdalene u Selima, kako se od dolaska ove gradske vlasti održavaju dvije odvojene svečanosti proslave Dana grada Siska i blagdana zaštitnika Siska biskupa svetog Kvirina, jedna svjetovna, a druga vjerska? Jesu li ti odnosi bili "idilični" kao što je intervju NST-u u lipnju prošle godine rekla gradonačelnica ili su odnosi ipak drugačiji od njezine izjave?
- Već sam naznačio u prijašnjem odgovoru da naši odnosi nisu bili idilični. Veoma sam se začudio kad sam prije godinu dana u Vašem tjedniku pročitao takvu ocjenu, koju je dala sama gradonačelnica. Što se tiče dječjeg vrtića Svete Marije Magdalene u Selima, mi kao Biskupija nismo ni tražili da ga financira Grad. Ja sam samo molio da ga sufinancira. Dobio sam odgovor gradonačelnice da taj vrtić nije potreban i da ga oni ne mogu pomagati. U Hrvatskoj trenutačno ima 54 vjerska vrtića koji moraju zadovoljavati sve propisane kriterije Ministarstva obrazovanje, znanosti i športa, imati sve potrebne dozvole i biti u svemu usklađeni s drugim takvim, civilnim ustanovama. I od tih 54 vrtića jedini je naš, u Selima, koji potpuno mi sami financiramo. Evo kakav odnos ima Grad prema Biskupiji, odnosno prema nama katolicima. Rekao bih da je grad Sisak poput Sjeverne Koreje u hrvatskom sustavu obrazovanja i predškolskih ustanova, jer je usamljen slučaj takvog ignorantskog i ja bih dodao diskriminirajućeg odnosa prema Katoličkoj Crkvi. Ni u jednom civilnom vrtiću nije dopušten vjerski odgoj, a inače po Hrvatskoj to je ponuda u svim vrtićima. A to je eklatantno kršenje Ustava Republike Hrvatske koji jamči svim svojim državljanima pravo vjeroispovijesti, a i Ugovora koji je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom 1996. o sudjelovanju Katoličke Crkve u odgoju i obrazovanju kojim država Crkvi jamči pravo na vjerski odgoj u osnovnim i srednjim školama te u predškolskim ustanovama. Također Sisačka biskupija i katedrala su na Trgu bana Josipa Jelačića. To je gradski trg. I kada mi organiziramo koncerte ili neke druge događaje, moramo za to dobiti dopuštenje Grada jer je on njegov vlasnik. Ovog je prošlog ljeta Grad stavio binu za svoje koncerte baš pred sam ulaz u Veliki Kaptol, a da nas nije pitao smeta li nam. Tada je dakle taj trg njihov, kad tu rade što hoće. No, kad recimo padne snijeg, kao što je bio ove godine cijeli siječanj, tada to više nije gradski trg jer ga mi sami moramo čistiti, dok istovremeno Grad po svojim komunalnim službama čisti pristup svim školama, poštama, bankama, kolodvorima, kazalištima, čak i trgovinama jer u sve te ustanove ulaze građani ovoga grada. Samo nama, katolicima, Grad ne želi to osigurati premda svi naši vjernici, kao i sve naše ustanove, redovito svojim doprinosima Gradu plaćamo prireze, komunalne naknade itd. A kad smo upitali jednog radnika gradskih komunalnih službi može li nam očistiti snijeg pred katedralom, on je odgovorio da bi to rado učinio, ali da se boji da će izgubiti radno mjesto. Također Grad ništa nije učinio, a niti pomogao, da se urede i održavaju trgovi pred sisačkim crkvama Svete Marije, Kraljice mira  i Svetog Kvirina, a to su gradski trgovi. Zar to nije diskriminacija? Ili pitanje blagoslova, što je vjerski običaj. Ja sam rekao gradonačelnici da nije sve s njom počelo pa neće ni završiti, no kad je ona došla na tu funkciju zabranila je blagoslov na početku Dana kruha na gradskoj tržnici, na otvaranju novog vrtića i nove škole, a roditelji naših učenika su to tražili jer su katolici. Zar nije ona gradonačelnica svih građana, pa i katolika? A ponaša se kao da je gradonačelnica samo esdepeovaca. Ona svoj stav argumentira time što je Hrvatska sekularna država, no pri tom krivo shvaća sekularnost kao antiteizam, što nije. Sekularnost označuje odvojenost institucija i međusobno poštivanje različitih kompetencija, a ne zadiranje u tuđe kompetencije ili diskriminaciju zbog vjerskog uvjerenja. Ti primjeri koje sam spomenuo samo su pokazatelji tog odnosa Grad - Biskupija, ali temeljni je problem u tome što nema komunikacije, a uzrok je tomu što bi gradonačelnica željela da zbog njezine nevjere u gradu Sisku svi postanu nevjernici. Ja pak ne očekujem, ako dođe na čelo Grada katolik, da će svi morati biti katolici. Imam dobre odnose i s pravoslavnim parosima i vjernicima, kao i s islamskom zajednicom i njihovim imamom. I oni imaju kao građani jednaka prava, dakako i obveze, kao i katolici ili nevjernici. Ali ako je u Sisku 81 % katolika, 8 % pravoslavnih, 6 % muslimana i 5 % nevjerujućih, to nešto govori. U demokraciji se poštuje većina, zar ne? Vi spominjete i proslavu Dana grada, a to je blagdan svetog Kvirina. Nije neočekivano da u kontekstu naznačenih odnosa postoje dvije proslave tog Dana, premda bi to trebala biti jedinstvena proslava. Za Kvirinovo 2015., kao čestitku, gradonačelnica je organizirala koncert grupe Let 3, što sam ja shvatio kao provokaciju. Gđa Ikić Baniček je na žalost u svom programu kad se natjecala za čelno mjesto u Gradu, najavljivala predatirati Dan grada s blagdana sv. Kvirina na dan „oslobođenja“, dan kad su partizani, i to srpska udarna divizija 1945., ušli u Sisak i „oslobodili“ života mnoge naše građane. Slično je i s proslavom Božića: jedno je naša kršćanska proslava, a drugo gradska koja nema veze s našom, premda se naziva „Božić u gradu“. Kad sam to u Božićnom čestitanju pred Županom problematizirao, došao mi je odgovor ispod svake razine na gradonačelničinom portalu.
 
SDP-ova gradonačelnica nas je vratila u komunizam i partizanštinu
 
Dosadašnja SDP-ova gradonačelnica Kristina Ikić Baniček ponovno se kandidirala za gradonačelnicu na lokalnim izborima. Kakvo je vaše mišljenje o njezinoj četverogodišnjoj vladavini i ponovnoj kandidaturi, te mogućnosti da još četiri godine upravlja našim gradom Siskom na proklamirani način slavljenja pozdrava "Smrt fašizmu-sloboda narodu", "bacanju u Savu poput Turaka", infrastrukturnih objekata upitnog smisla, izvedbe i vrijednosti, gušenja funkcije Gradskog vijeća i lokalne demokracije, parlamentarizma i pluralizma, autokratskog vladanja bez dijaloga i konsenzusa?
- Moje mišljenje o dosadašnjoj četverogodišnjoj upravi našim gradom je negativno. Molim se Bogu da se ta protugrađanska i protuvjerska vladavina gradom Siskom završi i da dođe netko tko će osjećati sve građane svojima i svima jednako pomagati. Ovo vraćanje u komunizam i partizanštinu – što nedvojbeno znači pozdrav koji ste citirali, kao i pjevanje pjesama poput „Po šumama i gorama“ u Brezovici i po Sisku – ne može Sisku u 21. stoljeću donijeti ništa dobra. To je neki hibrid agresivne revolucije koji nema ništa s ljevicom koja je potrebna Hrvatskoj, ali koja treba biti nacionalno svjesna i socijalno osjetljiva. Vladajuće elite na žalost upale su u zamku samodostatnosti, okružile su se poslušnicima kojima vladaju pod prijetnjom gubitka radnih mjesta i to sve zajedno stvara ozračje straha zbog kojeg ne može doći do kreativnih inicijativa niti ostvarenja novih ideja koje bi pokrenule malo poduzetništvo, zaustavile demografsko propadanje i veliki odlazak mladih iz ovog lijepog kraja.
 
Kakve bi osobne i etičke karakteristike, te političke sposobnosti morala imati osoba koja želi postati sisački gradonačelnik ili gradonačelnica, koja bi na pošteniji, korektniji i uspješniji način vodila ovaj Grad hrvatskih pobjeda? Zašto nemamo sreće s vodećim ljudima našeg Grada?
- Ne može biti sreće s onima koji ne shvaćaju da njihov položaj na koji su izabrani nije u svrhu njihove vlastite koristi, nego da treba biti u korist svih građana. Za to se traže nesebični, karakterni ljudi koji su kadri zatomiti svoje vlastite interese i podrediti ih zajedničkom dobru i napretku zajednice. Osobine poštenja i nesebično služenje zajednici bile bi za mene takve poželjne karakteristike, na prvom mjestu. Ako je to i karizmatična osoba, to je dobro, ali to nije presudno. Važno bi bilo da čelnog čovjeka podupire ne samo njegova stranka, nego i širi krug ljudi, a on se dokaže svojim potezima da može uživati povjerenje svih građana. To bi bilo jedino ispravno. No, u našem gradu bojim se da su tolike podjele među političarima, a to je na žalost zbog vlastitih interesa, da se narod nema baš čemu nadati. Jedinstvo raznih srodnih opcija, dakako domoljubnih, bilo bi međutim jedino kadro promijeniti smjer u kojem ide naš grad, a to je njegovo stagniranje i propadanje.
 
Kakvo je vaše mišljenje o našim lokalnim političkim strankama, političarima, praksama? Mnogi koji se bave politikom, zaklinju se u Crkvu i vjeru, a u praksi čine suprotno (jedno misle, drugo govore, treće rade),  primjenjuju makijavelizam, kameleonizam i "sotonizam"? Kako to tumačiti? Shvatiti? Nadvladati?
- Rekao bih da te devijantne pojave koje spominjete ne mogu biti izraz vjere nego odsutnosti vjere iz njihova života. To je svakako – u slučaju da se takvi pozivaju na Crkvu i svoju pripadnost njoj – prijetvorno i licemjerno. Općenito govoreći mislim da su se do sada u našem gradu Sisku stvarale, kako se to voli reći, neprincipijelne koalicije jer su se stranke koje su potpuno različitih načela znale ujedinjavati samo zato da bi zajedno „dijeliti vlast“, dakle zbog vlastitih interesa. I tada ne može biti dobro narodu niti lokalnoj sredini jer oni ne razmišljaju što bi mogli učiniti za narod, da ljudima bude bolje, nego samo kako da se oni sami što više namire, kako da dobiju što bolje fotelje, kako da uhljebe svoje pristaše. To je zapravo prividno prijateljstvo, jer takvi savezi ne počivaju na povjerenju nego na ucjeni. A oni koji su spremni ucjenjivati, ali se ponašati po diktatu i ucjenama, nisu hrabri ljudi nego kukavice. To je stajalo kroz povijest, a i danas, naš narod najgorih posljedica.
 
Mnoge ste iznenadili oštrim govorom na božićno-novogodišnjem prijmu kod župana Ive Žinića? Što vas je potaknulo za tako oštar istup koji bi se mogao nazvati i prozivkom župana i Županije, ali i državne vlasti? S čime niste bili zadovoljni? Što danas mislite: jeste li trebali tako istupiti? Kakav je danas vaš stav o pitanjima koje ste tada iznijeli, je li se što pomaknulo, pokrenulo po tim pitanjima?
- No, dobro, nisam ja tada samo kritizirao, nešto sam i hvalio. Recimo, pohvalio sam župana što je osnovan županijski Odbor za obilježavanje žrtva komunističkog terora Drugog svjetskog rata i poraća. I mene zovu kada obilježavaju neko masovno stratište iz tog vremena, da se pomolim i prikažem sv. misu za žrtve. Ali ne mogu shvatiti da npr. Hrvati s Kosova već 17 godina u Hrvatskoj nemaju doma! Mislim na naše ljude u Dumačama. Živjeli su više od 11 godina u kontejnerima, pa potom više od 5 godina u prognaničkom naselju u Maloj Gorici, gdje su još danas smješteni u barakama, dok se 40 kuća za njih sagradilo već prije 3 godine. Pa zar nitko ne može, ne zna ili neće završiti tu gradnju da se te ljude useli u te kuće, a ne da im se predaju onda kad će već od nebrige početi propadati? Taj nemar i ta procedura, gdje se birokracija poigrava s ljudima, meni je neshvatljiva. Također ne mogu razumjeti kako je moguće da se za neke projekte čeka odobrenje više mjeseci, pa i više godina, dok bi za njih bilo potrebno tek nekoliko tjedana. Tu neučinkovitost naše administracije pokazao sam na primjerima Zrina i našeg vjerskog vrtića u Selima. O Zrinu, koji bi trebao biti simbol hrvatske borbe za slobodu, već godinama se dopisujemo s državnim institucijama, čak i kupujemo zemlju – koja nam je kao Crkvi bila oduzeta poslije Drugog svjetskog rata, jer ne možemo dočekati njezin povrat – a za dječji vrtić u Selima jedan državni ured dobio se pohvalio da su sve dozvole ishođene u rekordno kratkom vremenu – a to je bilo više od pola godine, jer da inače to traje barem godinu dana. Ja sam odgovorio da se time ne trebaju hvaliti jer se te sporosti treba stidjeti! Rekao sam također da za Zrin naša Županija nije ništa napravila, a prošla je godina bila Godina Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, budući da je bila 450. godišnjica bitke kod Sigeta. Doduše postavljena je jedna ploča tom hrvatskom junaku na stari grad Zrin. Ipak za Zrin se sad neke stvari pokreću. Na sjednici Vlade RH u Sisku 23. veljače odlučeno je da će se obnoviti i asfaltirati cesta Divuša – Zrin, što je dobra stvar jer kako Zrin može postati poželjna destinacija u Hrvatskoj ako se do njega ne može ni doći?
 
Imamo razloga za blagi optimizam
 
Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? Imamo li razloga za optimizam, ide li Hrvatska u dobrom smjeru, poduzima li mjere za zaustavljanje iseljavanja mladih iz Hrvatske, za sprečavanje demografske katastrofe, za otvaranje novih radnih mjesta, za suzbijanje korupcije kao rak rane hrvatskog društva, za stvaranje pravednije, socijalno osjetljivije, humanije i bolje Hrvatske?
- Rekao bih da imamo razloga za blagi optimizam. Naša Predsjednica je svjesna da je naša hrvatska budućnost vezana uz zapadnu Europu i tu traži saveznike. Inicijativa Triju mora je odlična jer Hrvatsku odmiče od Balkana, kamo nas još uvijek mnogi žele vratiti. A mi smo u EU, i to kao srednjoeuropska, mediteranska zemlja. Predsjednik Vlade gosp. Plenković dobro za sad balansira, jer mu stalno ovi agresivni hrvatski izdajice – tzv. antifa – izmišljaju fašizaciju, ustašizaciju, ugrozu manjina, dok te iste skupine nisu nikad imale veća prava u Hrvatskoj. To je naša nenarodna i protunarodna politika koju bi trebalo iskorijeniti. Kažem, premijer to sve uspijeva dobro premostiti prije svega insistiranjem na gospodarskom rastu, na pravima manjina, ali ne na njihovom diktatu, te ovim najnovijim potezima koji su mnoge iznenadili. O tom ćemo poslije. No, još bih rekao da Hrvatskoj nedostaje povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. A toga su se sve vlade, poslije smrti prvog predsjednika Tuđmana, bojale. Zašto? Jer je sve više prevladao utjecaj starih komunističkih kadrova koji nisu željeli dolazak niti hrvatskih iseljenika niti njihovog znanja niti kapitala. Radije će iseliti pola Hrvata u inozemstvo negoli što će dopustiti da se iseljenici vrate i svojim znanjem i kapitalom obogate našu domovinu. Stvoreni su takvi zakoni koji to onemogućavaju. Volio bih da to Premijer bude u stanju preokrenuti, da se toga ne boji. A to bi značilo dirnuti u osinje gnijezdo. No, time bi se ne samo se podiglo gospodarstvo, nego dolaskom iseljenika bi se i demografski spasila Hrvatska. Dok zemlju napuštaju mladi, ostaju uhljebi one vlasti koja je prije, u bivšoj državi, razarala Hrvatsku, i – kako da takvoj zemlji krene na bolje? Premijer se ne bi smio bojati povući radikalne poteze. Prije svega da potpuno otvori vrata povratku hrvatskih iseljenika. To bih mu ja savjetovao.
 
Učinjen velik korak naprijed u procesu lustracije
 
Vlada RH je donijela odluku o formiranju Vladinog povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Kakvo je vaše mišljenje o formiranju povjerenstva, s obzirom na kontroverze koje prate osnivanje takvih tijela i očekivanja od njih? Što se može očekivati od Povjerenstva kada se za pozdrav "Za dom spremni" HOS-a iz Domovinskog rata traže zabrane, osude, kada se takav pozdrav proglašava "ustaškim", "fašističkim", "neonacističkim", dok se zvijezda petokraka i poklič "Smrt-fašizmu-sloboda narodu" proglašavaju antifašističkima i poželjnima? Možemo li kao država oko toga postići nacionalni konsenzus?
- Ustanovljeno je Vijeće za suočavanje s prošlošću, što je svakako veliki pomak na bolje jer je do sada – a osobito u bivšoj komunističkoj vladi – to bilo nemoguće. Ipak tu su izostali predstavnici onih institucija koji su najviše trpjeli od totalitarnih vlasti, kao npr. Udruga bivših političkih zatočenika, Udruga Huda jama, ali i Udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata, Udruga zatočenika srpskih koncentracijskih logora i sl. Nema u tom sastavu ni Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je već stručno valoriziralo i osudilo rad pojedinih javnih osoba u Hrvatskoj, a koje su uništavale hrvatske interese. Nema ni Čička koji na čelu HHO u zadnje vrijeme sve bolje radi. Od znanstvenih institucija nedostaje mi Institut Dr. Ivo Pilar. Ne znam po kojem je ključu ušao Ivo Goldstein, a nije Ivo Banac. Ali sve u svemu, držim da je ovim vijećem učinjen velik korak jer je time započeo proces lustracije. Mislim da je to pravo ime za očekivani plod ovog vijeća. Svakako da bi bilo puno lakše kada bi lustracija bila zakonski provedena prije tog vijeća, ali i ono može puno tome pridonijeti. Npr. ako se osude svi pripadnici tajnih jugoslavenskih službi i njihovi suradnici, tada ne bi takvi više mogli naći mjesta u javnim državnim službama, kao npr. u politici, u inozemnim predstavništvima, u znanstvenim i kulturnim ustanovama, itd.
 
Pobačaj nije dio ljudskih prava
 
Ustavni sud Republike Hrvatske nakon 26 godina donio je odluku o odbacivanja prijedloga da se pravo na pobačaj proglasi neustavnim, te zatražio od Hrvatskog sabora da u roku od dvije godine donese novi zakon o pitanju abortusa? Poznat je stav Crkve da život počinje začećem, Crkva se zalaže za zaštitu života, nerođenih. Što mislite o odluci Ustavnog suda o abortusu? Hoćete li nastaviti molitvene aktivnosti, te aktivnosti na promociji života, protiv abortusa?
- Mi ćemo svakako nastaviti s molitvama i svim aktivnostima koje štite život nerođenih. Upravo smo 5. ožujka započeli s prikazivanjem prezentacije o vrijednosti nerođenog života, što organizira udruga U ime obitelji, a to će se provoditi u svim župama naše Biskupije na kraju nedjeljnih misa tijekom ove korizme. U katedrali je osobno bila nazočna gđa Željka Markić koja je i vodila prezentaciju. Također je pred našom bolnicom na Pepelnicu započela molitvena inicijativa „40 dana za život“, koja se već peti puta organizira u 25 gradova Lijepe naše da bi se upozorilo na vrijednost života, a odvratilo od pobačaja. A Ustavni je sud, s velikim zakašnjenjem, dao svoje mišljenje kako zakon iz 1978. nije protiv našeg Ustava, premda u Ustavu u 21. čl. stoji: „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Ipak vrijednost izjave Ustavnog suda je u tome što je u obrazloženju naveo i naše uvjerenje da ljudski život počinje začećem. To je stav Crkve oduvijek, a danas to potvrđuje i medicinska znanost, kao i biologija. To nije sporno. Sporno je spada li pravo na abortus u ljudska prava, kako to ističu pripadnici tzv. ženskih pokreta. Međutim abortus nije dio ljudskih prava jer to različito reguliraju pojedine države. Kod nas je to nedefinirano i dobro je da je Ustavni sud dao državi rok od dvije godine da donese novi zakon koji će to pitanje regulirati. Mi smatramo da je to prilika da educiramo naše vjernike o čemu se tu radi i kako nitko nema pravo Božji dar ljudskog života prekinuti, tj. počiniti ubojstvo. Tu se mi žestoko protivimo svakom takvom „pravu“ jer to smatramo nedopustivim. Crkva čak povezuje s grijehom pobačaja i kaznu ekskomunikacije, tj. izopćenja, što se samo s dopuštenjem biskupa ili čak pape, u ispovijedi, kad se taj grijeh ispovijedi, ukida odnosno briše. Bog je milosrdan, ali čovjek se mora odgovorno ponašati.
 
Kako stoje stvari s kanonizacijom našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca? Mnoge je iznenadila odluka pape Franje o osnivanju povjerenstva Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o Stepincu. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Kakva su vaša saznanja? Hoće li nam i kada kardinal Stepinac postati svetac?
- Iskreno se nadam da će sljedeće tj. 2018. godine Papa proglasiti bl. Alojzija Stepinca svetim. Zapravo ne može taj proces drukčije završiti, premda bi se protivnici Katoličke Crkve i blaženog Alojzija veselili da to ne završi tako. No, oni mogu kritizirati, ali ne mogu utjecati na taj unutarcrkveni postupak Katoličke Crkve. Kad gledamo izvana taj presedan, da se SPC umiješala i osporila naš, čisto katolički postupak proglašenja svetim našeg Blaženika, to izgleda nemoguća misija. Nikad se takvo što nije dogodilo. A papa Franjo želio je dati priliku SPC-u da čuje njihove probleme pa je osnovao mješovito povjerenstvo da o tome raspravi. Važno je da je tom povjerenstvu dano ograničeno vrijeme rada, a to je od srpnja prošle do srpnja ove 2017. godine. Usprkos velikim očekivanjima, čini se da će plodovi rada ovog povjerenstva bili neznatni. Moći će se reći da je Papa imao želio čuti probleme koje s našim svecem ima SPC, ali oni nisu kadri osporiti njegovu svetost jer je ona neupitna. Oni zapravo igraju političku igru, i sve je ovo otišlo na žalost u političko nadmudrivanje. Država Srbija službeno i dalje zastupa velikosrpske stavove prema Hrvatskoj, a na žalost u to se uključila i SPC. Bitna je u stvari zamjerka, zašto je nadbiskup Stepinac podupirao pravo hrvatskog naroda na neovisnu državu. To je veoma neobično, osporavati pravo bilo kojem narodu da želi imati svoju državu. Ali mi Hrvati to možemo razumjeti jer smo od 1918. bili pod srpskom vlašću, koja nas je beskrajno iskorištavala, Hrvati su bili u obje Jugoslavije podjarmljeni i jasno je da milom oni nama nisu željeli dati slobodu, već smo ju krvlju morali izboriti. U okolnostima neprestane borbe za slobodom neobično bi bilo da neki hrvatski domoljub ne želi samostalnost svoje domovine. Kardinal Alojzije Stepinac je simbol ne samo svetosti Crkve, nego i simbol slobodne Hrvatske. I zato ja želim da mu Biskupija podigne spomenik, na Trgu bana Jelačića pred Velikim Kaptolom. Mi se već pripremamo za to. Bit će to veliko slavlje i opet jedna velika katolička i hrvatska pobjeda u hrvatskom narodu i u našem gradu Sisku.
 
Politička elita je potkupljena od velikih trgovačkih lanaca
 
Crkva se zalaže da se zabrani rad nedjeljom, da nedjelja bude sveti dan, za odlazak na misu u crkvu, za obitelji i zajedništvo. Takva zabrana vrijedila je vrlo kratko vrijeme, zakon je ukinut, ponovno trgovački centri  rade nedjeljom, radnice moraju raditi cijelu nedjelju, a najčešće im nije plaćen prekovremeni rad. Zašto se u demokratskoj, pluralnoj, katoličkoj Hrvatskoj ne može zabraniti rad nedjeljom, zašto nedjelja ne može biti slobodna i sveta?
- To se do sada nije reguliralo jer je, mislim, vladala politička korupcija, političari su bili potkupljeni od velikih trgovačkih lanaca i morali su im se odužiti donoseći zakone koji su išli njima u korist a na štetu radnika i naše katoličke tradicije. Mi u Crkvi, na temelju katoličkog socijalnog nauka, ne tražimo neradnu nedjelju samo zato da naši vjernici mogu doći na misu, nego prvenstveno zato što je to pravo radnika i ljudsko pravo, imati jedan dan odmora u tjednu, a to je tradicionalno kod nas nedjelja, samo ime joj to kaže da se taj dan „ne dela“, ne radi. Otkako je u modernoj hrvatskoj državi to došlo u pitanje, mi smo se borili za prava radnika, u ovom slučaju to su uglavnom radnice, mlade žene koje za neadekvatnu povišicu (koja može biti i samo jednu kunu!) rade prekovremeno, pa ne mogu biti ni sa svojom obitelji, umaraju se i razbolijevaju pa ne mogu biti od koristi ni firmama ni društvu. Daje nam nadu to što je Premijer obećao da će Vlada razmotriti to pitanje u kontekstu demografske obnove jer to jest povezano. Kako će mlada obitelj planirati više djece ako je majka uvijek odsutna, ako se ne može ni u nedjelju posvetiti svojoj obitelji? Možemo se usporediti sa zapadnim zemljama odakle dolaze ti trgovački lanci, a gdje je to pitanje najčešće regulirano tako da su trgovine nedjeljom zatvorene, pa ne strada ni turizam niti su ljudi gladni kruha. Zar se ne bi to sve moglo nabaviti kroz šest radnih dana pa da i trgovci imaju neradni dan i vremena za sebe i svoju obitelj? To se mora promijeniti.
 
Bili ste spriječeni doći na javnu tribinu o medijima, te ste kao svog izaslanika poslali kancelara Sisačke biskupije mons. Marka Cvitkušića, na čemu se od srca zahvaljujemo. Kakvo je Vaše mišljenje: treba li hrvatskom i europskom Sisku tjedni list, treba li našem gradu NST? Kakvo je vaše mišljenje o ovom i ovakvom NST-u? Što se može učiniti da NST opstane, da Sisak ne ostane bez jedinih tiskanih novina?
- Svakako je dobro što imamo ovaj tjednik jer su to, kako velite, jedine sisačke novine. Ona trebaju opstati i sve treba učiniti da ne dođe u pitanje njihovo izlaženje. Tu bi se svi trebali uključiti, od Grada do Županije, poslovnih tvrtki i pojedinaca. Meni je uvijek zanimljivo uzeti NST u ruke i mislim da je prilično dobar tjednik u kojem se, kao u zrcalu, odražava život našega grada Siska. Žao mi je što se nalazi u problemima. Nadam se i želim da se to riješi i da on dobije svoje zasluženo mjesto u rukama svih naših građana. Treba ga i dalje tako voditi, da bude neovisan, svestran, po sadržaju raznovrstan, odmjeren i na visini, da izvješćuje i o politici, i o športu, o vjerskom životu svih vjerskih zajednica, o radovima u gradu i okolici, o događajima i problemima u firmama, o znanosti, medicini, kulturi, jednom riječi – o životu svih naših građana. U tome vam želim svaki napredak!
 

Željko Maljevac, Novi sisački tjuednik, http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/3924-intervju-biskupa-koia-nst-u

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1561 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević