Get Adobe Flash player

Ako me svi napuste a Bog je uz mene, nitko sretniji od mene

 
 
Pjesnik i slikar Zvonko Čulina rođen je 1956. godine u Pridrazi kod Zadra gdje živi i umjetnički djeluje. Najprije je završio osnovnu školu u rodnoj mu Pridrazi, pa srednju u Zadru, potom Pedagošku akademiju u Zagrebu, smjer likovne umjetnosti, te Filozofski fakultet u Beogradu, smjer Povijest umjetnost gdje je studirao i sociologiju. Jednu godinu provodi i na postdiplomskog studiju (Moderna umjetnost) na Sveučilištu u Bochumu. Od 1984. do 2007. godine živio je u Dortmundu u Njemačkoj. Osim što slika i bavi se karikaturom i novinarstvom, piše pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike. Urednik je, pisac predgovora ili recenzent više knjiga, poezije i romana, te također urednik i pisac mnogih predgovora umjetničkih kataloga. Dosad je sudjelovao na preko 130 izložbi slika, 90-ak recitala te 40-ak likovnih kolonija, stvaraonica i aukcija u Domovini i inozemstvu, često u humanitarne svrhe. Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa, te 10-ak likovno-književnih radionica za djecu i mladež u Hrvatskoj i Njemačkoj. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zadru, a bio je i dugogodišnji član Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK), Udruženja njemačkih književnika (VS), Sindikata umjetnika i književnika Njemačke (IG Medien), te Internacionalne grupe književnika Rurske oblasti. Osnovao je i vodio Umjetničku udrugu ART-TOTAL, projekt Internacional koja je okupljala 70-ak umjetnika i umjetnica sa svih šest kontinenata...
https://res.cloudinary.com/glashrvatske/w_760,h_428,c_fill,ar_16:9,g_auto,f_auto,q_auto:best/v1549879284/acnbw76hehg1apts7umy
• Ovo je samo djelić toga o Vama. Impresivno.
- Ponovit ću naslov pjesme Bijelog dugmeta: - Dug je put... I od mene:- A godine se talože... Svega se nakupilo. Otkad znam za sebe slikam, a polaskom u srednju školu i doticaja s gradom i pišem... Dakle, pečati s obje strane – Slika i Riječi... I to me prati, to mi je životna poputbina... Slika do slike – opusi; Riječ do Riječi – zbirke... I moja, pogotovo u ranijoj fazi, nemirna priroda... Po prvom uzoru u poeziji Jesenjinu; ali ipak, kako reče, bar ranije po Turgenjevu – tihi bohem. – Inspiracije ključaju, naviru, ja prihvaćam, zapisujem, registriram i tako čitav ovaj „mali“  život. Propitujem, tražim svoje stvarnosti... Pa me neki njemački mediji usporediše s Kantom; dali je „ovo ovdje“ ili „ono ondje“ stvarno... Kao i svatko, tražim neke autentične, osobne, uz one „opće“ Istine...  
 
• Treba li ovome što dodati?
- Život, kako se veli, piše romane i mnogo, mnogo priča i „crtica“ između. Netko taloži zapisujući, netko opet nosi u svom srcu. A nitko nije bez „poputbine“. Svatko nosi svoje; ožiljke, rane, ponore i skaline; balansirajući ovoživotno kako god se umije ili kako nam se nametne. Netko kuje svoju ali mnogi i tuđe sudbine. Životni moto mi je uvijek bio: - Ne diram te, ne diraj me! I: - Živi i pusti druge da žive! Koliko god je svijet „globalno selo“ ne dajte da nam bude tijesan...
 
Bavite se karikaturom i novinarstvom, pišete pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike.
- Odmalena sam zadivljen životom, svime stvorenim, propitujući stalno ono – što dolazi; bio otvoren za sve opcije; uglavnom, prihvaćao ljude i „igre“. Znao sam puno o mnogim ljudima... Nisam se petljao u osobnosti, privatne živote... Ako sam mogao surađivati ili pripomoći, pomogao sam. Ako ne, maknuo sam se... Ipak, istumbalo me, pa mi se čini da sam ostario kao naivna budala... Jer, „neki“ su petljali, i spetljali... A što se karikatura i aforizama tiče, da bih ublažio stvarnosti, okrećem i „bacam“ sve na veselje; ono crno humoriziram. Pa evo dva na vlastiti račun, mene karikaturista, aforističara i „apstraktnog“ umjetnika: - Toliko je apstraktno mislio, da ni sam sebe razumio nije! Ili: – Od svih karikatura, najuspjeliji su mu autoportreti! Pjesama sam napisao „brdo“, duplo više od sačuvanog. Mnoge su nestale poklanjanjem u originalu, puno toga zbog čestog preseljavanja, rata, ili pak zbog „drugih nevera“i okolnosti – o tom, potom. Ipak, „brdo“ je i ostalo jer sam „vulkanski“ stvarao pa sam često knjigu napisao za samo tri, četiri ili za tjedan dana. Od priča, najdraža mi je istinita – Ribolovac na suvom. Što se basni tiče, četvrta knjiga mi je u pripremi; novinarstva: više iz ljubavi prema pisanju i pisanoj Riječi.
 
• Ne znam ni jednoga umjetnika gdje je uz njega cijela obitelj vezana uz umjetnost i živi umjetnost.
- Da, vukla me nemirna umjetnička nota, nemjerljivi magneti Slika i Riječi. Pa, kad sam upoznao suprugu, osjetio sam da ima dara... Iako sasvim prizemnog, realističnog; dok joj nisam „približio“ nevjerojatne mogućnosti „eksperimenta“ u apstrakciji i drugim Kunst-varijacijama... I za divno čudo, redale su se i redaju predivne slike, tako da je bila pozivana na izložbe na koje sam i ja pozivan... A ilustracije su još posebnija priča... I dosad 90-ak izložbi u desetak zemalja... A znam da piše i lijepu poeziju, posebno dnevnik – priče... Ali, ne će dalje... Jer, moramo „krvavo rovariti“ da bi opstali. U čitavom životnom kolopletu materijalnog i duhovnog, stalna je briga kako posložiti svakodnevni mozaik; uz usputnu samoutjehu: - Ja ne živim od umjetnosti; ja živim za umjetnost! Kasnije, kad nam se rodiše kćerkice Marija i Lucija, i one nastaviše našim putem. Tako, Marija sa šest a Lucija sa samo četiri godine i senzacija; prva izložba u Dortmundu; mediji se, naročito njemački, raspisali... Prava ilustracija njihova odrastanja  je i prošlogodišnji naslov novinarke vašeg lista Hane Radulić kad je o Luciji pisala; - Već sa dvije godine umjesto igračke držala kist! Tako smo pošli zajedničkim putem (iako nikad nisam naročito forsirao), da se nakupilo puno raznih izložbi i prezentacija uz osnovanu Jedinstvenu obiteljsku umjetničku grupu „Family ART Group“. Također, izlažemo i s drugim Udrugama i Društvima, uglavnom u smislu prijateljskog potpomaganja. Ali, stalne, svakodnevne brige i borbe za najosnovniju egzistenciju svoje čine. Marija je skoro „digla sidro“ od umjetnosti i priklonila se praktičnoj svakodnevnici, a zbog slabe brige onih koji bi trebali malo brinuti, sve više dolazi do „zamora materijala“. Ipak, vrtim(o) svoju malu umjetničku sudbinu, kao mnogi iz ove branše, više povučeno, u tišini...
 
• Slikarstvo, Vas je davnih dana spojilo, Vas i Vašu suprugu, i danas je nezaobilazni dio vašega života i života Vaše supruge i djece.
- Kako prije reče, Slike i Riječi su naša životna orijentacija, drugačije, preokupacija, interesi i neka vrsta posvećenja... Darovi su neupitni, ali nevjerojatno puno toga (najviše zbog „Znakova pored puta“ – kako reče I. Andrić) treba posložiti da bi se koračalo u svakim pa i u ovim „vodama“. Vjerujem da će se Onaj tko je darove dao pobrinuti kada bude najpotrebnije. Ja, ili mi smo ionako samo sredstvo preko kojih se sve to manifestira... Nadahnuća / inspiracije dođu same i njih se ne može naručiti. Kao i u svemu, mudrost je znati pronaći „pravu“ estetiku i vrijednosti; odvojiti bitno od nebitnoga, žito od kukolja, jer za naše male, sitne umove sva ta prostranstva i obzori su često preširoki... Dok nas raduje, čini zadovoljstvo, dok nas umjetnička nadahnuća vode – tu smo. Ili se ima i dato je, ili ne; nema prisile i moranja. U zadnje vrijeme, povučeno u tišinu manje slikam a jako puno pišem, pečatim „ovozemne“ turbulencije tijela i duše; tapšanja i čestitke, pohvale, nagrade i priznanja ali i đonove na putu... Volim plavo nebo i plavo more... Radujem se kad svaki put na kraju pobjedi vedrina...
 
Ipak, dajući se často do kraja, nesebično i bezuvjetno (i besplatno) „boreći se“ donkihotovski protiv mnogih vjetrenjača na Putu, dao sam najvrijednije – svoje zdravlje... Iako u čitavoj priči ima puno izuzetno dobrih i kvalitetnih kolega / kolegica, koji slično prolaze, za naše senzibilne i tanane poetsko-umjetničke duše dovoljno je „malo“ mulja da zagadi atmosferu. Inspiriran gorčinom upravo pišem „aforistički igrokaz“ – Humanizam i renesansa na brdovitom Balkanu“, gdje se glavna poanta manifestira u sljedećem aforizmu: - Da bi se na ovim (širim) prostorima bavili kulturom, najprije morate biti – ratnik! Kako god bilo, sve mi je to pomoglo da rastem u vjeri da ništa nije veće od Ljubavi Božje iz koje je sve; i koja sve, ama baš sve natkriljuje...
 
• U nazivima radova nastojite kako kažete, provući duhovitu notu, pa se tako, primjerice, jedan od  Vaših radova zove "Otvoreno za prijatelje" ili "Dobrodošli", a drugi "Zatvoreno za neprijatelje ili daleko im kuća (od moje)." Jedan rad ima naziv "Nešto", drugi "Ništa", neki se zovu "Vrti(m) se u krug da se smanji dug", "Glava koja mašta i u koju stane svašta", itd.
- Kako se narodski veli: - Smijeh je najbolji lijek!“, pa humorizirati i razne teme i dileme... Bez uvrede bilo koga i bilo čega; a inače, najrađe se šalim na vlastiti račun ili su to neka opća zapažanja;  poneka „čitanja između redova“, razne simbolike i značenja, i nespretne, usputne začkoljice / prolaznosti. Ono, „Vrti(m) se u krug da se smanji dug“ opet ima osobne i opće pečate. Svi smo nekako i nekom nešto dužni pa povremena mozganja i propitivanja nisu „kao višak“. Zato i trebamo razgovarati, razumijevati, opraštati, miriti se, poštivati koliko je moguće. Drage su mi igre riječi, makar nekad bez zle namjere možda ponekad i ne ispadne sve korektno. U umjetnosti i kreaciji mogućnosti su neiscrpne... Opet, neka ide na radost i zdravlje a ne na tugu... Na bliskost i suradnju, zajedništvo i opće dobro... Svi s vremenom rastemo, bar pokušavamo, pa tako i ja... U naslovima su uglavnom znakoviti kontrasti; sjever – jug, toplo – hladno, naprijed – nazad, pozitivno – negativno, dobro – zlo... Naravno, po osobnoj procjeni naše kreativne malenkosti... Bitna je namjera a ona je: – Neka bude uvijek na dobrobit i dobro!
 
• Za Vaš slikarski stil vole reći: lirski konstruktivizam, ostvaruje na komplicirani način slikanja u jednoj mreži linija, mrlja i točaka, odnosno masi raznih mrlja i krivulja koje uokviruju određenu apstraktnu figuraciju, a nju posjetitelji mogu promatrati s različitih udaljenosti od slike. Što biste na to dodali?
- Da, dosad sam se i ostvario u autentičnom pravcu Lirskog konstruktivizma o kojem su uglavnom pisali njemački mediji i kritika i koji sam izlagao na reprezentativnim mjestima i za koji sam dobio mnoga priznanja. Izlagao sam na renomiram mjestima kao što su Gradska galerija grada Dortmunda, Depot – Dortmund ili Institut za umjetnost i medije – kod Bielefelda te skupnim, u muzejima moderne umjetnosti Bochumu, Seulu i dr., što mi je donijelo priznanje uvrštenja od 1997. god. elitnog umjetnika grada Dortmunda (stranica u kulturnom vodiču). Međutim, skoro je nepoznato, da sam (bez pretencioznosti) teoretski postavio još tri pravca / koncepta kao što su Dinamička umjetnost, AS – Art  i Magnetička umjetnost! Planiram, ako se sve posloži tiskati prikladnu knjižicu / brošuru, nešto poput manifesta autentičnih mi koncepata; da se bar teoretski pojasni ono što praktički nije do kraja realizirano. O Lirskom konstruktivizmu su uglavnom pisali Dr. Ursula Tjaden (Sveučilište Dortmund), Dr. Andreas Schoppe, Essen, Dr. Nicole Glocke, Bochum i Mr. Michael Kuhlemann, Andreas Schwabe, Rainer Wanzelius, te osvrte ovdje u Zadru Fabijan Lovrić, Boris Žuža i Šefik Nadarević, koji je po našem povratku tada prvi napisao opširni intervju u Zadarskom listu.
Kako rekoh, egzistirati i do kraja živjeti umjetnost, naročito biti sklon originalnoj ideji, zahtjeva i nije samo radost nego i trnje / muku stvaranja. Ipak, ponovo bih pošao istim putem. Jer, kako (uz sitne korekcije) reče Jesenjin: - Volim ja pjesnike (čitaj: umjetnike), u njih se uvijek nađe povijest srcu znana... A što čovjeka najviše prema svijetu i univerzumu otvara nego radoznalost Duha, kroz estetsko i funkcionalno s težnjom etičkome, sve kroz širine Uma i Duše koji se počesto moraju Hrvati s darovima i zadaćama, slavohodima i mukohodima, često i pustinjama kroz mnoge takoreći džungle pojedinačnog i općeg bivstva.
 
• Vi i supruga živjeli ste u Njemačkoj, gdje ste  se i upoznali, a nakon višegodišnjeg života u Dortmundu, gdje su Vam se rodile kćeri, 2007. godine nastanili ste se u Pridrazi, rodnom Vašem mjestu. Kažu da neupitno mjesto bilježi čovjeka, čime Vas bilježi Vaše rodno mjesto?
- Kad smo se u siječnju 2007. god. odlučili vratiti (iako ja osobno tada još ne sasvim), svi su se čudili i mnogi zajedljivo nabacivali; - mnogi odlaze, a vi!? Skoro pa nas žalili... Sjećam se, snijeg je padao kroz Liku, noć, led, ralica ide ispred nas; mi polako za njom. Idem tamo, izvoru, kojeg sam čitav život najčešće  kao mnogi iseljenici bolno nosio, nostalgično opjevavao, s nadom da ću ostatak ako Bog dade proživjeti u miru, surađujući (jer sam uvijek sa svima rado surađivao, nesebično dajući se); i teklo je jedno vrijeme tako. Osnovao sam i vodio Umjetničku udrugu ART – TOTAL, PUK – Pridraški umjetnički krug te pri našoj Župi dječju likovno-književnu radionicu za djecu i mladež „LIKRU“, kao i one u Novigradu, Obrovcu, Biogradu na Moru, Diklu – Kožinu i jedan projekt u Benkovcu; organizirao kulturne susrete; susrete pjesnika, slikara / slikarica kroz izložbe na kojima su nastupale klape i KUD-ovi; pa predavanja, itd...
Pridragu sam uzduž i poprijeko opjevao u nekoliko knjiga kao što su „Nostalgične sonate“, „Sjene iskona ili pečati modrine“ (dvojezične hrv. / njem.), u tisku je „Krši i (is)krčevine ili hvalospjevi rodnom gnijezdu“, a u pripremi i dijalektalna, na izvornom pridraškom govoru zbirka „Isičci iz vrimena ili sićanja“. Gdje god sam bio s Pridragom sam disao, ljubio je i ćutio, njoj se vraćao; i što god bilo, od njene ljepote; mnogih dobrih ljudi i prekrasnih krajolika ništa me odvojiti ne će. Tu mi je ostalo djetinjstvo, nek tu koliko je moguće „cvita“ i starost. Iako, nisam poljoprivrednik, nemam puno zemlje, ipak (kojeg li umjetničkog paradoksa), osnovasmo i OPG.
 
•  U Pridrazi umjetnički stvarate i iza sebe imate na desetke izložbi, u Hrvatskoj, Njemačkoj, ali i mnogim drugim zemljama. Posebno o Karolininom slikarskom stvaralaštvu vrlo pohvalno pišu mnogi njemački mediji, uspoređujući je čak s Piccasom, a 2006. ste oboje s jedom grupom umjetnika / umjetnica proglašeni veleposlanicima umjetnosti u gradu Dortmundu. Također, oboje ste dobitnici mnogobrojnih priznanja i nagrada. Cijeni li to Vaša okolina?
- Biti umjetnik u ruralnom području, još uz to – moderni, često je zaista na rubu pameti tj. neshvatljivo... Slušam i čujem: - Ti si za nas previše apstraktan! Ili: - Mogu misliti kako ti je ovdje... Ponavljam, iako pretežito u povučenosti i tišini, ipak, sreća je biti svoj na svome... Što sam, iako svačim pomalo načet, kako – tako živ... Jer, ovo je ne tako davno bilo područje spaljene zemlje... Mnogi su izgubilli živote, puno je stradalih, žrtava progonstva, rane su preduboke... Nemam nikakvo pravo da bilo što nesuvislo kažem. Tek da u šutnji ćutim sve te rane i boli svojih bližnjih. Povukao sam se u tišinu, moj Dom, koji malo u šali malo u zbilji zovem svojim samostanom... I puno, puno pišem... Ovdje sam uredio i atelier pa kad osjetim potrebu stvaranja siđem koliko je dato u svoj mir. Mada, u ovom hektičnom vremenu, kad je sve „otvoreno“ teško da se može govoriti o miru; tj. tišini doma pa (opet malo na šalu) i „intimističkom slikarstvu“.
 
• Svoj veliki umjetnički talent i ljubav za slikarstvo prenijeli ste na svoju djecu, posebno na mlađu kći Luciju, učenicu zadarske Gimnazije Vladimira Nazora koja je svoju prvu izložbu slika i crteža imala u Dortmundu, zajedno sa sestrom Marijom, kada su joj bile samo četiri godine. Talentirana Lucija do sada je sudjelovala na 45 izložba slika u Hrvatskoj i inozemstvu i dobila desetak priznanja. Posljednju nagradu Lucija je dobila prošle godine kada je osvojila 1. mjesto u kategoriji likovnog izričaja na međunarodnom i nacionalnom natjecanju koje je organizirao Europski dom Zagreb i Europski pokret Hrvatska, a povodom proslave Dana Europe.
- „Rođeni“ umjetnik danonoćno diše, isijava i zrači umjetnošću... Za njega / nju se to naprosto „lijepi“; to su im prve misli i osjećaji, duh koji čezne i traži slične... U tom smjeru se uglavnom druži, okuplja, usmjeruje... Pa i geni svoje čine... Mariji i Luciji su kistovi i bojice poslije dudice, bili prve igračke. Bez previše fanatizma i svjesne orijentacije... Jednostavno, posložilo se... Ja i supruga smo samo podržavali; pozitivno; da nebi sve to bio teret već radost kroz jednu lijepu, ugodnu igru. Izložbe su došle samo kao neminovnost,da se vidi dokle su došle, razvoj, uspjeh i zrenje... U međuvremenu se nakupilo puno toga... Usputna priznanja su bila dodatni poticaji da se ide dobrim putem... Najprije je sve nekako bilo i simpatično; sada je sve na dosljednosti i odgovornosti; dali ostati u svemu ili posložiti nove interese i ciljeve. U hodu, kako se kaže, samo će se reći... Za Mariju već prethodno reče; za Luciju, ako joj to dalje bude pričinjavalo zadovoljstvo... Zasad, nagrade se redaju; pored mnogih prijašnjih u Njemačkoj, sada (prošle godine) uz vodstvo mentorice prof. Ivanke Radulić iz gimnazije V. Nazor koju pohađa, i prva nagrada za likovnost za treće i četvrte razrede srednjih škola Zadarske županije te kako navedoste, opet prva nagrada na međunarodnom i nacionalnom natjecanju za likovnost srednjih škola Europskog doma Zagreb. Želio bih naglasiti i nedavnu podršku HDLU-a Zadar kad se je predstavila i samostalnom izložbom u galeiji Kapetanova kula u Zadru. Tu su i nekoliko skupnih izložbi pojedinaca, umjetnika i umjetnica te udruga koje organiziraju i potiču slikarske / umjetničke akcije i kulturu. Talent je neupitan; sada je sve na daljnjoj podršci, kako nas roditelja, tako i zajednice i društva u cjelini.
 
• Dojma sam da ste se razočarali u mnogo toga?
- Ponešto, iako uglavnom ne, jer sve je to – Život; a on nije jednosmjeran i jednoličan, već sinusoidno logičan... I što se više strši, umreženost je šira, dok i jači vjetri biju...A u spektru događanja, kada sanjarimo o „lizanju meda“ moramo biti spremni „nabasati i na draču“. Iako sam uvijek otvoren za suradnju i mnoge opcije, ipak sam u biti individualac, u šali „samohodka“ i kao takav pretežito „van grupe“, ali opet u šali, CEH-ovi (zanatlije iste struke) to dobro znaju pa u toj nezaštićenosti drmaju koliko mogu. Kolike su razine i granice nekih, ne ću previše o tome... Dišem, pišem, uzdišem... I arhiviram...
Čitav život sam u kulturi i s kulturom, upoznao sam puno ljudi iz svijeta kulture, različitih uvjerenja i opredjeljenja, pa i iz drugih zanimanja i sfera i tražio u svakome ono pedagoško, ljudsko i dobro... Ali... Sad mi je puno jasnija i bliža stara njemačka izreka: - Tri prijatelja imati je nemoguće, dva teško a jednoga – sreća! Na kraju za utjehu napisah i sam izreku: - Ako me čitav svijet voli a dragi Bog me ostavi ja sam jadan čovjek. Ali, ako me svi napuste a Bog je uz mene, nitko sretniji od mene... Eto, u vjeri i nadi da je tu i da me trpi i ljubi ovakvog kakav jesam, pa i sa svom poputbinom i lutanjima, idemo koliko je dato, dalje... Zaključno; žalosno je da se bavim stvarima za koje sam mislio da se nikad neću baviti; ja ovakav, tanan i tankoćutan, sanjarske prirode koji sve opjevava i ovako: - Ja sam sanjar koji sanjat voli / u tom svijetu što prečesto boli / jer ja živim tek dok snovi teku / tako blažim realnosti rijeku.  
 
• Povučeni u gospodstvo stvaralačke tišine, stvarate. Obitelj. Duhovnost i vjera u Boga drže Vas. Dojma sam da je malo koja država nastupala okrutnije prema svojim umjetnicima. Mjesta su zauzeli oni koji ih nezaslužuju i oni diktiraju tu okrutnost prema darovitim.
- Možda je prepatetično, jer ni sam ne volim busanja, ali još davno proširih izreku: - Svoje volim do besvijesti, tuđe poštujem do besvijesti! – Svoj Dom i Domovinu i sve ljude dobre volje željne mira, sigurnosti, ljubavi i suradnje u dobru... Svijet nam je zajednička domovina. Htjeli, ne htjeli, moramo ga zajednički graditi, svaki put na bolje; jer smo ovdje tek u prolazu. Naslijedili smo ga i predajemo onima koji dolaze... Neka to bude u slozi, toleranciji i razumijevanju, na slavu zdravijeg, radosnijeg i sretnijeg života... Istina je da su mnoge stvarnosti često drugačije; one koje bole i stvaraju gorčinu (uz oproštenje ako sam i ja dao svoj prilog); pa u tim i takvim trenutcima  registrirajući i crnilo humoriziram, mada kako rekoh, često baš i nije do smijeha... Na kraju, tu je uvijek pjesma, tuge i vedrine, kako vremena i prostori uvjetuju, kako raspoloženja pa s tim i nadahnuća diktiraju... Iako često treba puno snage kako osobno tako i svakom individuumu uopće, naročito za ono najteže: - Najprije pobijediti i promijeniti sebe...
 
• Ima li što da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
- Svi koji me bolje poznaju kažu da sam više pjesnik nego slikar. Možda... Makar su mi i jedno i drugo kao dva vesla kojima brodim (po nemirnim pučinama kreacije). Međutim, dok poeziju pišem s emocijama, refleksivno, bez nekih strožijih regula i normi tj. nužnih „ukočenosti“; u slikarstvu sam, s obzirom da sam studirao umjetnost (a diplomirao u Modernoj), puno „oprezniji“ tj „programiran“; odnosno, slikar racia i ideje. Od mnogih poetskih osvrta i recenzija me posebno vesele osvrti J. Ricova, N. Pomper i F. Lovrića.
Želio bih istaći, pogotovo u vremenu ove povučenosti, veliku suradnju s bratićem, poetskom dušom i prevoditeljem A. G. Čulinom koji živi u Lübecku (Njemačka), a koji mi je u zadnje vrijeme preveo i objelodanio dvije knjige basni (sada je u tisku i treća), i s kojim radim na dvojezičnoj antologiji našega kraja i koja je skoro pri kraju a u kojoj će biti zastupljeno 30-ak pisaca / spisateljica, prijatelja lijepe Riječi kojima se ovom prigodom srdačno zahvaljujem za priloge i ustupljena djela. Također, puno hvala žiriju Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar što su me se sjetili i uručili književnu nagradu „Donat“ za književni doprinos, te Vama, novinaru i Zadarskom listu na ustupljenom prostoru intervjua, kao i našoj Općini Novigrad te Zadarskoj županiji koji su često naše projekte podržali koliko su bili u mogućnosti i koliko su mogli: našoj pridraškoj Župi s kojom sam intenzivno surađivao; svim dragim umjetnicima / umjetnicama koji su se rado odazivali, kao i svima ostalima koji su nas u pravom trenutku na bilo koji način podržali.
 
Na kraju, s tugom ali čašću, ponosom i zahvalnošću prisjećam se dragih ljudi i suradnika koji su nas napustili, s kojima sam bio u poznanstvu ili prijateljevao te surađivao i dijelio mnoge izazove kulture i sve što oplemenjuje ljudsko Biće koje bratski ljubi, misli i osjeća, s kojima sam učio, napredovao i duhovno rastao... Thomasa, Waltera, Gorana, Stipe, don Nedjeljka ..., ..., Čudnovati su putevi Gospodnji; mnoga su raskrižja, uzbrdice i nizbrdice, klizišta; usponi i padovi, u „dolini suza“.  Ali do kraja (kao mogućnost) ostaje – nakon duge, poširoke ceste, gdje se nabijaju brzine, brzo poleti te najčešće padne,  i  jedan tihi, uski put... Pa, kome je dato... Stoga, osobno, za mene i sebi srodne, bližnje umjetničke duše kad me pitaju – kako sam; odgovor je kratak i jasan: - Kao vrijeme... Niti je svaki dan oblačno i kiša, niti je svaki dan sunce... U nadi i očekivanju da će „sutra“ biti vedrije i da će biti još dobrih  i više vedrijih stihova i slika koji će bar na trenutak kod nekog stvoriti i „izmamiti“ dobra osjećanja i ugodu, kao i uz zahvalnost svima koji nas i nama slične podržavaju i potiču na daljnja nesebična stvaranja i davanja koja će biti više blagoslov nego negacija ili suprotnost; nek sve prate samo lijepe, uzvišene pjesme, note i spektri najljepših slika... Na zajedničko dobro i radost svima, a posebno zajednici u kojoj djelujemo i ostavljamo svoja dosegnuća i tragove. Svima na tom putu neka su dobra nadahnuća, bolje zdravlje, povoljni vjetri i što mirniji oceani...
 

Nikola Šimić Tonin

Rijeka sa svojim arhitektonskim karakteristikama stalni je ispirativni materijal

 
 
Ugledni suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i donedavni profesor na APURI, Mauro Stipanov, krajem prosinca prošle godine predstavio se je s novom samostalnom izložbom u Muzeju grada Rijeke.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2019/01/web_image/mauro_stipanov.jpg
• Dvadesetog prosinca prošle godine, predstavljena je u Muzeju grada Rijeke, Vaša nova izložba  ŠETNJA. Riječ je o Odabranim djelima iz Vašega opusa, neizlaganim. Koliko slika čini izložbu, iz kojeg su razdoblja.
­-Izložbu čini oko stotinjak slika, a idu od 1973 . do kraja 2018.
 
• Što odabrane slike povezuje a što možebitno razdvaja?
- Pa povezuje ih grad, odnosno grad i prostor koji ga okružuje, a to su lukobran (mololongo), Učka, nebo nad Učkom,nebo nad Cresom, i Platane koje se opet nalaze u samom gradu. Znači Kvarnerski (bazen), s tim da sam stare slike rada nadopunio sa novijim vizuram nebodera i velikim zračnim i noćnim vedutama grada. 
 
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
-Obično sam te gradske vedute birao po kompozicijskoj privlačnosti i tražio sam uvijek neobične i ne eksploatirane motive. A i bitan je motiv koji te slikarski inspirira. Kako se Rijeka arhitektonski, odnosno urbanistički (penje), vizura krovova je ona koja je najprisutnija.
 
• Osobito volite motiv Rijeke.
-Kako me arhitektura a i urbanizam od uvijek privlače, i predstavljalju posebnu komponentu mog rada, grad i njegove palače, u tom slučaju Rijeka sa svojim arhitektonskim karakteristikama, predstavljali su stalni ispirativni materijal.
 
• Gestualna apstrakcija i konstruktivizam su Vam posebice bliski.
-Istina, to je ono što je dominiralo moj rad pogotovo kostruktivizam, ali to je prošlost u koju se ne ću više vraćati.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/slike/slika-mauro-stipanov-rijeka-slika-484978.jpg
• Što je novo trenutačno novo  u atelijeru?
-Završavam nedovršene stvari od ovog lijeta i jednu veliku kompoziciju od tristotinjak malih slika koje čine cjelinu na temu Darwinove evolucije koju zovem "jungla života". Taj će rad nadopuniti i zaokružiti rad iz 2014. i 2015. na temu "Smrti" inspiriran jednim dijalogom Giacomo Leopardija... (Razgovor F.R. sa svojim mumijama). Rad je kompletiralo pedesetak slika njegovih poezija. Konačno radi se o dihotomiji (Smrt i Život).
 
Planovi
-Nemam običaj planirati previše unaprijed, znam da je muzej u pregovorima oko preseljenja izložbe u neke druge gradove i Italije, a ostalo kako dođe.
 
• Kako vidite, doživljavate domaću likovnu produkciju?
- Domaću likovnu scenu doživljavam sada, kao uostalom i zadnjih 40-ak. godina polariziranu u dva smjera, jedna, koja sebe smatra avangardnom i suvremenu i drugu koja zastupa nekakvu tradicionalnu, klasičnu poziciju. Takva je situacija i u teoriju umijetnosti, a... i ne samo u umjetnosti. Polarizirani su to stavovi koji ne prikazuju pravo stanje u uijetnosti, a to je,... svjedoci smo da se za umjetnost zanima sve manje i manje ljudi. To je možda fenomen današnjice...te nove (umjetnike) možda možemo sagledavati i kao (kreativni pojedinci) koji rade  sofisticirane programe i šalju svemirske brodove u zvjezdane prostore. Iz povijesti znamo da se nijedna promjena nije dogodila preko noći, prema tome slikar će se i dalje... a i kažu da treba pozitivno razmišljati i biti optimističan.
 

Miroslav Pelikan

U Zadru sam proveo najlipše dane moje mladosti

 
 
Ante Nadomir Tadić Šutra je hrvatski književnik i skladatelj, rodom iz Otoka. Od 5. kolovoza 1995. živi i djeluje u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu. Piše pjesme i prozu. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske. Profesor je komunikoloških predmeta. I istinski domoljub.
http://www.kutina.in/ktin/wp-content/uploads/2017/02/ante-nadomir-tadic-sutre-450x270.jpg
• Veže nas dugogodišnje prijateljstvo i suradnja u kraljevskom gradu Kninu, koje traje i trajati će dok nas je. Ima li što, što biste rado dodali u uvodu o sebi?
- Dodao bih jedino vjeru u Boga, koja mi daje snagu i nova nadahnuća u svim životnim posrtajima te poniznost, koju su mi roditelji ugradili kao temelj za čvršću gradnju odrastanja i osobnosti. Od našega poznanstva u stolnome hrvatskom gradu Kninu, a to je bilo u olujno praskozorje slobode, dobro znate da je moj jedini i najdraži pozdrav: „Hvaljen Isus i Marija“! Stoga mi dopustite da tako i započnemo ovaj razgovor, jer glagol – hvaliti – ne znači isključivati. Pače.
 
• Kada se kaže A. N. T. Šutra, kaže se i da se nije reklo: Domoljublje, Domoljubna poezija, i kaže se najbolji kazivač stihova kojeg ja znam, a znam ih nepobrojiv broj. Boljega ne zna, niti vjerujem kako takav ima.
- Lijepo je to čuti od kolege po peru. Ja se s nikim ne natječem u kazivanju stihova, nego ih govorim onim žarom kakvim sam ih pisao. Bolje rečeno, ja ih živim, a ponekad mi se čini i da moji stihovi žive mene. I to ja ta sinergija koja daje toplinu i koja grije one duše koje nas žele čuti: i mene i moje stihove.
 
• Dojma sam da se još uvijek nedovoljno govori o Domovinskome ratu. Ne daje se prostor Domoljubnom stihu koji neupitno zavređuje.
- Tijekom oslobodilačkoga Domovinskoga rata, i dok je oružje zveckalo naše Muze nisu šutjele. Rijetko je koje razdoblje u dugoj i bremenitoj povijesti našega naroda, kao u vrijeme Domovinskoga rata, bilo toliko bogato pjesničkim domoljubnim proplamsajima. Što se dogodilo nakon tih slavnih dana – samo dragi Bog zna?! Padaju mi na pamet stihovi iz Horacijevih Oda: „Dulce et decorumest pro patria mori“, III. 2,13 (Slatko je i časno umrijeti za domovinu). On se obraćao mladim Rimljanima da budu hrabri vojnici kao što su bili njihovi preci. Koliko samo simbolike imaju ovi stihovi s nebrojenim stihovima koje smo mi ispisali tijekom i nakon naše časne borbe za slobodu, jer Horacijev je otac bio rob koji je stekao slobodu prije njegovoga rođenja. No tu prestaje svaka poveznica, jer znamo dobro kakvi su bili rimski ratovi, a kakav je bio naš Domovinski. I stoga, prešućivanje istoga, kod svih nas domoljuba, osobito pjesnika, stvara još veću tugu i bol.
 
• Sami smo pokrenuli u tom smjeru promocije Domoljubne poezije, Pjesničku manifestaciju Domoljubne poezije: Stijeg slobode – Stina pradidova na Kninskoj tvrđavi.
- To je jedan od svjetlijih primjera u našoj Hrvatskoj. I zato koristim prigodu zahvaliti Vam osobno na prijedlogu, koji sam s radošću prihvatio. Osobito kada se zna da Pjesničku manifestaciju priređujemo dan uoči početka (3. kolovoza) VRO „Oluja“, najveličanstvenije operacije u povijesti hrvatskoga naroda, onda ona ima još veći značaj.
 
• Često gostujete svuda gdje Hrvati žive. Hrvati vas primaju srcem, sretni što jesu i što Vas imaju. Imali smo izuzetno druženje s jednim istinskim Velikanom domoljubne poezije, koji ne da Vas uvažava... s našim Antom Sikirićem.
- Ove godine slavim rijetki jubilej – 40. obljetnicu književnoga stvaralaštva i kroz ova četiri desetljeća gostovao sam u nekoliko stotina mjesta diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Nizozemske, Italije i drugdje gdje Hrvati žive. I dobro ste to rekli, primali su me otvorenoga srca i bio sam svoj sa svojima, ali me ugodno iznenadiopozitivni odjek i kod ljudi drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti, jer u mojim pjesmama ima samo ljubavi, a nikako isključivosti. A što se tiče našega Ante Velikoga, o njemu nije potrebno trošiti riječi, jer njegove pjesme, a osobito „Croatio iz duše tu ljubim“, jesu antologijske i kao da nisu od ovoga svijeta – nego su od samoga Boga blagoslovljene. Dok je nama našega Sikire, bit će i oštrice za britke stihove domoljublja i Bogoljublja.
 
• Što tek reći za Vašu suradnju s klapom Intrade i Stinu pradidova.
- Kada smo Davor Jašek i ja završili pjesmu „Stina pradidova (on glazbu, a ja tekst), od nekoliko kandidata pjevača, spalo je slovo na jednoga – Tomislava Bralića, koji je „Stinu“ trebao otpjevati na prvom festivalu zabavne glazbe u Kninu, „Knin.fest“, 2001. Nažalost se Tome razbolio i nije mogao doći u Knin. Nedugo zatim, on je sa svojim „Intradama“ izdao CD, na kojemu je bila i „Stina“. No ona je popularnost doživjela tek na susretu klapa „Ne damo te pismo naša“, na Poljudu 2006. Iako naše prijateljstvo traje od puno prije, moja „Stina“ je učvrstila to prijateljstvo,  jer ona je neizostavna na svim mojim Večerima poezije, kao i na svim njihovim koncertima. Ako Bog dragi dade, vjerujem da ćemo jednom napisati i otpjevati još pokoju dobru pjesmu, koja će, poput „Stine“ biti tako prihvaćena u našemu hrvatskom narodu.
 
• Često ste i u Zadru. Što Vas veže za Zadar?
- Uz već nabrojene prijatelje iz prošloga pitanja, za Zadar me, u prvom redu, vežu mnogi dragi prijatelji i Domovinski, oslobodilački rat, jer sam preko godinu dana proveo i na Zadarskom ratištu (u zapovjedništvu ZP Split – IZM Zadar), kao savjetnik za skrb legendarnom generalu Anti Gotovini. Za Zadar me veže i Sveučilište, na kojemu sam i diplomirao, i završio DPPO te taj podatak, na svim svojim predavanjima, s ponosom ističem, jer naše Sveučilište je najstarije, od Beča do Atene. Za Zadar me vežu i njegove starine, osobito crkve, jedinstveni zalazak sunca, melozvučne morske orgulje, pogled na Velebit, otoke i sve divne krajobraze, koje sam nosio i još uvijek nosim u mnogim mojim pjesničkim nadahnućima.
 
• Mnoge sam obradovao kada sam rekao kako ću raditi intervju s Vama. Uvaženi ste i voljeni u ovom gradu, od Rima starijem, i ulicom – Kalelargom, starijom od Grada.
- I to je lijepo čuti. Onda je zadovoljstvo obostrano i, kad iziđe intervju, ponosno ću prošetati ulicama Zadra u kojemu sam proveo najlipše dane moje mladosti, susresti se s nekima od tih dragih ljudi, popiti kavu i baciti koju besidu.
 
• Bilježi Vas Cetina. Žubori i teče vašim stihovima. Toliko toga lijepoga kroz Vašu poeziju donijeli ste i darovali nam, ljepotu Vašega rodnoga kraja.
- Ja sam se rodio u selu Otoku na Cetini, zaseoku Ovrlja. Kroz cijelo moje rodno mjesto teče istoimena rječica Ovrlja, koja se ulijeva u rijeku Rudu, Ruda u Cetinu, a onda ona, sa svom silinom te vode, plovi ka svome ušću, do Omiša. Upravo ta snaga vode s rodnih krasotica napajala je moje Muze, koja je porodila mnoge meni drage pjesme, a svakako je jedna od njih „Ne daj se, Cetino“, koju sam ispjevao početkom godine Gospodnje 1993., a kroz koju sam molio našu nebesku zaštitnicu Čudotvornu Gospu Sinjsku da nas spasi od velike pogibelji, jer je neprijatelj htio srušiti branu „Peruću“ na rijeci Cetini. Strah me je i pomisliti što bi se dogodilo, da nije bilo zaštite s Neba.
 
• Klape vole suradnju s Vama. S kojim ste sve klapama do sada surađivali?
- Prva suradnja je započela s klapom „Sinj“, negdje 1993., koja je i otpjevala spomenutu pjesmu „Ne daj se, Cetino“ na Festivalu zabavne glazbe u Splitu, 1995., a zatim nastavio uspješnu suradnju s već spomenutom klapom „Intrade“. Surađivao sam ja s još mnogim i muškim i ženskim klapama. Nabrojit ću samo neke, s kojima sam češće surađivao, a to su muške klape: „Sveti Juraj“ HRM, Policijska klapa „Sveti Mihovil“, „Kampanel“ „Sveti Luka“ iz Otoka, „Bunari“ iz Vodica, „Zvono“ iz Kistanja, te ženskim klapama „Štorija“ iz Kaštela, „Narenta“ iz Mostara, „Alata“ iz Podgorice… Ovo su samo klape koje pjevaju ili će uskoro otpjevati poneku moju pjesmu. Prije bih mogao nabrojiti one klape s kojima nisam surađivao, nego one s kojima sam do sada surađivao. I to mi je posebna draž, biti uz klape, biti s njima i pjevati s njima. Još kada je riječ o mojim stihovima, onda je radost još veća.
 
• Naš zajednički prijatelj Davor Jašek prvi je ukazao na to, uglazbljivost Vaših stihova. Ima li pomaka ka pozitivnome u kraljevskome gradu Kninu?
-Davor Jašek je krasan i čovjek i vrhunski, samozatajni, glazbenik. On je moj najveći suradnik. Do sada je uglazbio, za pjevače i krasnoslove, preko trideset mojih pjesama. Napisao je  glazbu i za moj mjuzikl „Kralj Zvonimir“ (u Hrvatskoj prvi mjuzikl o našemu velikom kralju). I zaista je šteta što još uvijek nije dostatno valoriziran njegov glazbeni rad u našemu kraljevskom gradu Kninu. Ja ga s ponosom zovem svojim prijateljem, a neki će, malo prije, neki malo kasnije, spoznati njegovu notnu raskoš. On glazbu jednostavno živi. No on i moje stihove živi. Njemu ne moram posebno objašnjavati – što sam htio reći.  Ne. Nema pomaka u ovome segmentu kulture. Makar ne dostatno. Vjerujem da će biti bolje i da će svi oni koji vode, ili budu voditi, kulturu drevnoga Knina, spoznati da se na temelju naših čvrstih temelja, mogu lakše graditi kulturne građevine. A Jašekova „greda“, u tom temelju, je čvrsta poput naše „Stine“.
 
• Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?
- Ima. Pa ću Vama, i Vašim čitateljima, dati prvima informaciju. U povodu 40. obljetnice mojega književnog stvaralaštva uskoro izlazi iz tiska moja jedanaesta knjiga pjesama, znakovitoga naslova „STOŽINA“. Vjerujući da ćete i u Vašem cijenom Zadarskom listu napraviti Osvrt na knjigu, ne želim iznositi niti jedan detalj, koji bi umanjio čitateljsku znatiželju. Zahvaljujući na ovom razgovoru, Vama i Vašim čitateljima želim obilje Božjega blagoslova, a mojim vjernim čitateljima radosno iščekivanje do zadarskoga predstavljanja moje knjige.
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Ponedjeljak, 18/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 974 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević