U Vladi Federacije BiH se pod pričom povratka Hrvata i Bošnjaka radilo na povratku samo Bošnjaka

U Banjoj Luci je završen Međunarodni skup za mir i pomirenje koji je okupio više od 200 sudionika iz BiH, Europe i SAD-a. Ovom prigodom ponovno je aktualizirano pitanje povratka izbjeglih i raseljenih osoba u zemljama bivše Jugoslavije. Poseban naglasak stavljen je na povratak izbjeglih u Republiku srpsku. U razgovoru za Dnevni list ministar za raseljene osobe u Vladi RS-a Davor Čordaš ističe kako zainteresiranih obitelji za povratak itekako ima.

• Gospodine Čordaš, kako ocjenjujete uspješnost protekle konferencije?

- Hvala i vama što ste pokazali zanimanje. Možda ja nisam kompetentan ocjenjivati uspješnost skupa. Ono što je meni drago jest što je jedna od tema na ovom skupu sigurno bila i tema o povratku jer bilo kakva priča o pomirenju i koraku naprijed bez povratka samo je priča za lijepe snove i uši te misli koje nemaju djela. Osobno, kao čovjek i kao političar, zadovoljan sam s ovim dijelom samita u kojem sam ja mogao sudjelovati. Ovih par sesija što smo imali s profesorima, pogotovo jučerašnje, za mene je bilo fascinantno. Ljudi su u sat i pol nacrtali i napisali sve što mi i znamo, a ne primjenjujemo. To je način na koji mi moramo organizirati cijeli sustav, od nevladinoga, međuvladinog vladinog sektora, međunarodne pomoći i kako to sve usmjeriti u jednom pravcu. Ovaj drugi dio sigurno daje jedan veliki značaj, pogotovo što su se sastali vjerski lideri i oni su dali još jednom svoju poruku. Tu su i politički predstavnici iz pet zemalja koji su dali svoju jaku poruku i mislim, ako svi iz tog izvučemo dobru stranu ovog samita, da smo onda dali doprinos pomirenju i budućnosti BiH.

• Je li  ovo korak naprijed, kako se zove skup, ili korak natrag budući da Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije bila aktivni sudionik nego samo promatrač? Činilo se i da potpora institucija nije bila na zadovoljavajućoj razini. Bi li, da deklaracija jest potpisana i od SPC-a, to bila još jača poruka?

- Vidite, prva misao koja dođe čovjeku jest da je korak naprijed dva koraka natrag. Mislim da se to ne će dogoditi nakon ovog skupa. Ne bih komentirao vjerske dužnosnike, kako što su i oni uradili. Oni su dali svoj doprinos, i predstavnici Katoličke Crkve i Islamske zajednice u BiH te Židovske zajednice pa i Srpske pravoslavne crkve na svoj način. Sad je samo pitanje kako ćemo mi to protumačiti i prenijeti široj javnosti. Ono što sam ja čuo u katedrali jest da će i oni (SPC, op. a) sudjelovati, ali i da ne će biti potpisnici. Oni su pokazali svoju spremnost samim sudjelovanjem i nastavkom sudjelovanja u svemu. Znači da nisu zainteresirani. Što se tiče političkih predstavnika, taj dio mi uopće nije jasan. Jedan od organizatora je predsjednik Narodne skupštine RS-a gospodin Igor Radojičić, čovjek koji je uložio najviše truda da se sve digne na razinu institucija. To je jasna poruka kako institucije ovdje u Banjoj Luci na ovom dijelu sudjeluju. Na plenarnom dijelu  imali smo predsjednika RS-a, potpredsjednike, par ministara iz Vlade RS-a, zastupnike… Dakle, svi oni koji su zvani i odazvali su se. Sad je samo pitanje koliko je tko htio primijetiti koliko ima ljudi iz institucija RS-a koji su zainteresirani za korak naprijed.

• Koliko su konkretno Hrvati zainteresirani za povratak u RS? Koliko se obitelji prijavilo?

- Jedna od značajnih tema i u samom plenarnom dijelu, pogotovo (predsjednik Sabora RH) gospodin Josip Leko je naglasio pitanje održivog povratka. To je ono što je mene posebno zainteresiralo. Naravno i razgovori i koliko se jedni drugima približavamo, sve su to bitni trenutci. To je sigurno tema broj jedan. Što se tiče povratka u RS, Hrvati su po tko zna koji put pokazali da imaju interes. Često se stvara klišej da se Hrvati ne žele vratiti, a meni je i jasno zašto se on stvara, no moramo napredovati korak naprijed, kao što su to ovi ljudi danas i jučer i govorili. Na razini BiH imamo oko 7000 zahtjeva Hrvata za povratak. Najveći dio se odnosi na RS. Do 6. lipnja ove godine u regionalnom stambenom povratku od 5300 zahtjeva za povratak više od 3300 zahtjeva je zaprimljeno upravo iz Republike Hrvatske i odnosi se upravo na RS i manjim dijelom na FBiH. O samom interesu ne možemo govoriti da on ne postoji. Ja se divim ljudima da se stalno prijavljuju. Svaki put se traže novi dokumenti. Mi sad možemo pokriti taj broj, tih 5300 zahtjeva. Pokrenuli smo konačno i sredstva s državne razine, iz fonda za izbjeglice, sredstva OPEC fonda, saudijski kredit od 15 milijuna dolara. Govorimo o projektu koji bi trebao riješiti pitanje svih alternativnih smještaja na razini BiH. Govorim o svima. Što se tiče Hrvata, oni ne će biti izostavljeni. To je sretna okolnost u ovom trenutku, to što Hrvati u RS-u imaju svoja dva ministra. Na žalost, tamo gdje nas nema, predstavlja se kao da se ne želimo vratiti. To jednostavno nije točno. Sad je ministar Damir Ljubić na razini BiH i ja ovdje na razini RS-a. Sad u tom smislu nitko ne može govoriti u naše ime, pogotovo ne raditi. Činjenica je da kad nemamo svojih predstavnika, ne predstavljaju svi sve. To smo pokazali mnogo puta, evo i ovdje.

Donedavno su Hrvati dobivali tek 5-6 posto pomoći

Do mog dolaska, od sredstava pomoći koja su bila mnogo puta veća za Hrvate se izdvajalo 5-6 posto. Sad su ipak malo drukčiji odnosi i sa skoro dvostruko manjim proračunom mi imamo skoro dvostruko više sredstava nego što smo imali s oko 20 milijuna koliko je bilo u proračunu. To su činjenice. Slično je i u Vladi u FBiH gdje se pod pričom povratka Hrvata i Bošnjaka radilo na povratku samo jednog naroda. Mi svoje podatke objavljujemo javno i radimo i za Bošnjake, na povratku u RS, radimo za interno raseljene Srbe, za Rome, pripadnike nekonstitutivnih naroda, naravno, koliko možemo i koliko su oni podnijeli zahtjeva. To sam i gospodinu Dervi Sejdiću jučer pokazao.

Predrag Zvijerac, Dnevni list, Sarajevo

Mnogo mi znači kipić Majke Božje

Mateo Kovačić, reprezentativac hrvatske nogometne reprezentacije i odnedavno igrač Intera iz Milana za Raskrižje - Hrvatski katolički portal u intervjuu progovara o svom prelasku u Inter, o prvoj utakmici za hrvatsku A reprezentaciju, o vjeri i drugim iskustvima.

• Mateo, prije svega čestitke zbog prelaska u jedan od europskih nogometnih velikana, Inter. Kako bi se, u par rečenica, predstavio našim čitateljima? Mateovim riječima – tko je Mateo Kovačić?

- Kao prvo, hvala na čestitkama. Ukratko da se predstavim vašim čitateljima – ja sam Mateo Kovačić, jednostavan momak koji je rođen u Linzu, u Austriji. Imam dvije mlađe sestre. S 12 godina sam se preselio u Hrvatsku. Igram nogomet, i hvala Bogu, zasad uspijevam u tome. Sad sam 19 godina star, igram u Interu i mogu reći kako sve ide svojim tijekom.

• Kakav je osjećaj igrati za jedan tako veliki klub? Što se sve promijenilo proteklih mjeseci i kako doživljavaš ovaj silni skok u karijeri, ali i u životu općenito?

- To je stvarno jedan veliki skok. U pitanju je druga država, sve je drugačije. Ne bih podcjenjivao hrvatski nogomet, ali naravno da je tamo sve teže, sve je puno brže i jače, a drugačije je i što se tiče navijača. Stadioni su puni i naravno da je odmah ljepše igrati, odmah se ugodnije osjećaš. Što se tiče života, ostao je isti. Na žalost, nema mise na hrvatskom pa mi to nedostaje, ali sad sam na odmoru i odmah je ljepše, duhovno se obnoviš. Zasad je sve u redu, živim u svom stanu. Dođu mi roditelji i prijatelji ponekad, tako da moram biti prezadovoljan.

• Tvom je uspjehu prethodilo puno rada i odricanja. Kakvu je ulogu imala vjera u tom periodu tvog života?

- Ne znam koliko ja mogu reći o vjeri, upoznao Boga jesam, ali ja sam odgojen od malih nogu tako, uz Crkvu i vjeru. To je kod nas uobičajeno. Ali što se tiče tog perioda, vjera je imala dosta utjecaja. Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo „uzbrdo“, jedino što sam imao taj lom noge koji mi je, moram reći, dobro došao jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro. Što se tog loma tiče, iako to može čudno zvučati, ali stvarno je dobro došao. Meni put nije bio težak, neki dečki moraju ići po posudbama, meni je sve išlo dobro tako da se ne smijem buniti i drago mi je da se moram odricati zbog takvih stvari.

• Već smo spomenuli tu ozljedu. Je li bilo straha da se nećeš moći dalje baviti nogometom?

- Sigurno je teško to kad vidiš kako ti skidaju gips, a noga oslabi, ne možeš hodati tri-četiri mjeseca. Normalno da je teško, ali nikad nisam sumnjao u sebe, uvijek sam znao da mogu, da želim i da hoću. Naravno, tu mi je pomogla i moja obitelj i svi oni koji su bili uz mene. Na kraju krajeva, kad se sve to zbroji, ne mogu reći da se nisam htio vratiti nogometu, ali tad sam se bio posvetio vjeri i obitelji. Nogometu sam se i prebrzo i predobro vratio, tako da zaista moram biti Bogu zahvalan.

• Za tebe kažu da si jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša u Hrvatskoj, pa i šire. Kako ti doživljavaš svoj talent? I tko je prepoznao tu darovitost za nogomet?

- Prvo, zahvaljujem na pohvalama, stvarno je lijepo čuti takve pohvale. Ne znam tko ga je prepoznao, Bog ga je darovao, vjerojatno sam određen za taj put. Naravno da tu uvijek imaju neki faktori koji to pokrenu. Mama me prva odvela na trening, prva je shvatila da nešto imam u sebi i onda sam nastavio dalje. Moram zahvaliti roditeljima jer nikad nisam doživljavao pritisak obitelji zbog nogometa. Dosta djece odustane zbog roditelja, zbog pritiska. Moji su roditelji to uvijek gledali sa strane, naravno nekad su morali nešto i reći, ali nikad nije prisutan pritisak, tako da je sve prošlo dobro. Sretan sam što živim takvim životom i što mogu dati sve od sebe u nogometu.

• Jesi li i u jednom trenutku osjetio strah da bi se zbog tvog sportskog uspjeha i slave kad tad mogao udaljiti od vjere i Crkve?

- Iskreno, nisam nikad tako razmišljao, nisam uopće razmišljao da bih se nekad mogao udaljiti. Ostajem uvijek taj koji jesam, ništa se kod mene ne promijeni, samo što igram nogomet, a uz uspjehe dolazi i to da si poznatiji. Međutim, nadam se da se nikad ne ću promijeniti, nadam se da ću uvijek ostati isti. Znam da ću nekad i posustati u vjeri, uvijek ima trenutaka kad posustaneš, ali tu je obitelj, tu su prijatelji da ti pomognu, da te izvuku iz toga.

• Sama vjera i vjerski život su na neki način i jedan proces, to nije gotova stvar...

- Naravno.

• Kako, po tvom mišljenju, jedan mladić ili djevojka (samci i oni u vezi) u današnjem vremenu mogu živjeti i svjedočiti svoju vjeru?

- Sigurno da je meni lakše zato što imam intervjue pa mogu o Bogu govoriti, ne znam kako je drugima. Ja se nikad ne volim isticati kao vjernik, svatko ima svoje mane. Ne želim da se od mene pravi nekog sveca i ne držim da se vjera mora toliko riječima isticati, ja više volim da se to pokaže u životu. Naravno da treba posvjedočiti, treba reći, ali ja više volim ne naglašavati to previše.

• Iza tebe je prvi nastup u A reprezentaciji, i to u jednoj takvoj utakmici kao što je bila ona protiv Srbije. Kako si doživio taj nastup?

- Naravno da je ta utakmica značila puno za naš narod. Ja ne mogu puno govoriti o ratu, jer sam u to doba tek bio rođen, ali sigurno je da su tu velike rane za hrvatski narod. Naravno, i za srpski, također. Što se tiče utakmice, hvala izborniku, hvala svima koji su mi dali tu priliku. I, hvala Bogu, na kraju smo i pobijedili, uzeli ta tri boda što je bilo bitno. Nadam se da su Hrvati svi uz nas i da im je taj uspjeh mnogo značio, više nego samo ta tri boda.

• Koliko vremena ti gust raspored treninga i utakmica ostavlja za molitvu i prakticiranje vjere? Ili to uspijevaš spojiti jedno s drugim?

- Uvijek ima perioda kada više moliš, i kada manje moliš. Naravno, ponekad mi treba netko da me malo „pogura“ u molitvi, recimo kad molim s roditeljima ili s djevojkom. Kao što sam rekao, u Italiji mi je malo teže jer nema mise na hrvatskom, ali sad kad sam na odmoru odmah mi je ugodnije. Kako sad imam dosta obveza, ne nađem uvijek vremena za molitvu jer uglavnom negdje žurim, ali kod mene je uvijek Bog prisutan, uvijek je tu bar znak križa.

• Kako na tvoju vjeru gledaju tvoji najbliži, ali i suigrači? Možeš li s nekima od njih razgovarati o tome? Je li bilo neugodnih iskustava zbog javnog iskazivanja vjere? Jesi li se našao u situaciji da si reagirao na psovke ili neka ponašanja koja su neprimjerena?

- Uvijek sam držao do toga, suigrači su znali za to. Ima puno igrača koji su vjernici, ali uvijek se nađe netko tko psuje Boga. Naravno, ja sam pokušavao reći – Daj nemoj, nemoj psovati! Međutim, kad bih vidio da moj - nemoj, nemoj - nema učinka, onda bih prestao govoriti. Ako želi i dalje psovati, ne mogu ja tu ništa, samo ga preporučiti u molitvi. Sigurno da je bilo nekih situacija, to je možda čak više bila i zezancija, više nego što bi to bilo vrijeđanje, podrugljivo bi me nazivali ministrantom, ali nisam ja to shvatio kao neke uvrjede. Naravno da sa suigračima mogu popričati i o vjeri.

• Imaš li neku sveticu ili sveca zaštitnika koji su ti posebno na srcu i kojima se utječeš?

- Marija, Majka Božja je naravno „broj jedan“ koja mi je u toj ozljedi i u svemu najviše pomogla. Njezin kipić koji imam mi mnogo znači. Poštujem sve svece, svi sveci imaju nešto svoje posebno. Od svetaca tu je sveti Antun Padovanski, zaštitnik moje župe. On je, naravno, jedan od velikih svetaca. Međutim, ne bih izdvajao nikoga posebno, nisam posebno vezan za pobožnost nekom svecu, ali ako baš moram izdvojiti nekog sveca, onda je to sv. Antun Padovanski, a kao što sam već rekao, Majka Božja zauzima posebno mjesto u mome životu.

• Koja je tvoja najdraža misao (životni moto) ili citat iz Svetog Pisma koji te nadahnjuje?

- Uzdaj se u Boga – uz tu sam misao odrastao. Predaj sve u Božje ruke – to mi je nekako i najdraže i najbolje.

• Podrijetlom si iz BiH, točnije iz Kotor Varoša, odrastao si u Austriji, nekoliko posljednjih godina živio u Zagrebu. Kako je sve to utjecalo na tebe kao osobu?

- Ja sam u svemu tome uvijek ostajao isti, ali naravno, kod tih prelazaka bilo je teško, gubio sam prijatelje, bilo je teško ići. Kad sam išao iz Austrije, tad sam bio stvarno sretan, oduševljen što mogu živjeti u Zagrebu, što će moj život, moje djetinjstvo proći u Zagrebu. Međutim, sad kad sam odlazio u Milano, bilo mi je znatno teže jer sam se vezao i za curu i za prijatelje, bila mi je tu i crkva, proveo sam tu šest prekrasnih godina, ali to je dio nogometa. Naravno, nije mi teško palo otići u takav klub kao što je Inter i takav grad kao što je Milano, presretan sam što sam tamo otišao, ali ipak, znam gdje mi je kuća, gdje mi je dom i to mi je najvažnije.

• Među Hrvatima se ponekad naglašavaju podjele po tomu iz kojeg je tko kraja. Jesi li se ti s time susretao?

- Mogu reći da baš i nisam, a nadam se da i ne ću. Kad sam bio mlađi, bilo je tu nekih podjela, recimo, na relaciji Hajduk - Dinamo, ali kako smo zreliji i odraslijii, mislim da nema nikakve potrebe za tim. Naravno, svatko je od nekuda, iz nekog kraja i ja poštujem svaki naš kraj. Svaki kraj ima svoje čari. Mislim da su to neke dječje gluposti, te neke svađice - ja sam otuda, a ti si otuda. Međutim, ne treba to previše uzimati k srcu. Trebamo se dičiti svakim našim talentom jer smo kao takva mala država postigli jako velike uspjehe.

• Što bi posebno stavio na srce mladim Hrvatima katolicima, bez obzira na to iz kojeg su kraja?

- Neka se diče svojim, a neka ne vrijeđaju drugog. To je po meni jedina pametna izreka. Moramo biti ponosni na Hrvatsku državu, biti svi k'o jedno da bismo napravili velike rezultate.

• I za kraj, molim te uputi nekoliko riječi čitateljima Raskrižja – Hrvatskoga katoličkog portala.

- Zahvaljujem što sam mogao sudjelovati u ovako lijepom intervjuu, što sam mogao ispričati svoje iskustvo, a možda nekome i pomoći. Rekao bih mladima da jednostavno odu Gospodinu, da ga upoznaju i nađu svoj mir i da unatoč grijesima, jer svi griješimo, dođu Gospodinu. Jednog dana ćemo svi doći gore, pred Gospodina, na suđenje, tako da je bolje ne trošiti vrijeme na gluposti i svađe, nego da budemo u miru i da ovaj svoj život provedemo što ljepše.

Josip Križić, Raskrižje - Hrvatski katolički portal, www.raskrizje.com