Get Adobe Flash player

Poslije 2000. godine podržava se razarajuća politika Republike srpske

 
 
Od 2000. mnogo toga promijenilo se nagore. Ratovi devedesetih nisu mentalno završeni. Sve vrijeme poslije 2000. podržava se razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. Činjenica da baš nitko nije u ime Vlade Srbije otišao na komemoraciju žrtvama u Srebrenici ove godine dio je ukupnog moralnog poraza. Ako nitko ne može iskazati poštovanje prema žrtvama, sućut, žaljenje, kajanje, onda je to jasan pokazatelj društva koje je izgubilo osnovne moralne koordinate, ističe za Danas povjesničarka Dubravka Stojanović o tome što usprkos najavama nijedan dužnosnik Srbije nije bio prošli tjedan u Potočarima.
- Ako se pravite da ne vidite Potočare, oni ne će nestati, nego će vas dodatno gurati preko ruba osnovne humanosti. Zato ne vjerujem ni u kakve izjave pomirenja - ističe Stojanović.
http://www.6yka.com/img/s/724x420/upload/images/Januar%202013/duca.jpg
• Toliko je godina prošlo od ratnih sukoba, zločina, etničkih čišćenja i genocida, a građani Srbije vrlo su se malo pomaknuli u odnosu na znanje i istinu o tome kolika je odgovornost Srbije bila u tim sukobima.
- Problem je u tome što se 90-ih radilo, a što se i danas radi, o širokom društvenom konsenzusu. U stvaranju ratnog programa Srbije sudjelovali su veliki dijelovi elite: političke, intelektualne, gospodarske, financijske, vojnopolicijske... Neki su oblikovali ideologiju "svi Srbi u jednoj državi", neki su radili na njezinoj propagandi, drugi su je opjevali, treći osvješćivali, četvrti osiguravali financije, logistiku, a neki provodili. Takav rat nije bio moguć bez značajne podrške i velike organizacije. Do sada, više od četvrt stoljeća, ništa od svega toga nije dubinski dovedeno u pitanje, čitava ta konstrukcija ostala je netaknuta i u njezinom je egzistencijalnom interesu da tako i ostane. Sigurna sam da se i tzv. društvo "sjeća" svoje odgovornosti - od slavskih crtanja novih granica, pjevanja, proslava prilikom "oslobađanja" raznih teritorija... Ni ti ljudi ne žele se sjetiti sebe u tom vremenu. Ili, još gore - nemaju problem sjetiti se, samo ih tišti što se loše završilo. Zato je to "zavjet šutnje", u kojemu jedni druge pokrivaju.
 
• Mislite li da je usprkos tome moguće očekivati da to znanje ipak postane dostupno i mainstream u nekoj skorijoj budućnosti? Dokle će trajati ova borba s političkom elitom (svakom od 2000. godine) koja prikrivanje uloge Srbije u ratovima devedesetih shvaća kao prioritetnu državnu politiku?
- Mislim da se od 2000, ipak, mnogo toga promijenilo. I to nagore. Usto, nekako se sjećanje i raslojilo, nije isti odnos prema svim ratovima. Rat u Hrvatskoj gotovo se i ne spominje, samo je ostala Oluja. Zbog toga smo sve dalje od razumijevanja tog događaja, jer se i ne govori o tome što je bilo prije toga, od 1991. do 1995. Mislim da je to u najvećoj mjeri zbog toga što je taj rat izgubljen dramatičnim porazom i protjerivanjem Srba, pa se teško može očekivati neki "nastavak". O ratu u Bosni se, imam dojam, najviše zna. I oni koji odbijaju Srebrenicu nazvati genocidom, počevši od predsjednika pa nadalje, ipak priznaju "strašan zločin". To je sve do sredine 2000-ih bilo nezamislivo. Sada je ipak prihvaćeno da je više od 8.000 ljudi ubijeno u svega nekoliko dana i da su kasnije razvoženi u sekundarne, tercijarne grobnice... Zato mislim da je sada stanje gore od prethodnog poricanja. Jer, znači zna se, al nema ni trunke empatije, sućuti, žaljenja, pa samim tim ni preispitivanja, osude. Što to znači? Da mislimo da je to bilo u redu ili da smo potpuno ravnodušni? I jedno i drugo znak je potpunog moralnog sloma i truljenja, koje se vidi u svemu - od toga što se malo tko buni protiv ukidanja sloboda i bahatosti države do sad već masovnih obiteljskih ubojstava... Ne može ni biti drugačije ako ste kao društvo odlučili biti potpuno indiferentni prema ljudskoj patnji. Čini mi se da je najlošiji odnos prema Kosovu. Kao što vidimo, više se ne može održati ni izložba, ni prikazati film o toj temi. Tu se stanje pogoršava, a odnos prema tom ratu okoštava u potpunom "neznanju".
 
• Svakog srpnja već godinama srpska se javnost koncentrira na negiranje genocida u Srebrenici. Zašto je negiranje genocida toliko značajno političkim elitama (svima od 2000. godine)? Što je to što bi uslijedilo njegovim priznanjem, a čega se političari toliko boje?
- Time se oni, naravno, politički štite. Ali mislim da postoji i nešto dublje. Sve analize kulture sjećanja pokazale su da je ključna uloga koju neko društvo sebi dodjeljuje - uloga žrtve. Ili kako se to kaže - za povijest su presudni heroji, a za sjećanje žrtve. Ako se sjetimo propagande iz 80-ih godina, sjetit ćemo se da je ključna riječ bila upravo - genocid. O tome se gotovo svakog dana govorilo u prime time TV-emisijama, otvarale su se jame, organizirale tribine, kazališne predstave. Srpske žrtve u NDH zloupotrijebljene su da bi se stvorio strah i napravio novi srpsko-hrvatski sukob. U toj konstrukciji sjećanja uloge moraju biti kristalno jasne, isključivo crno-bijele, tu nijansi nema. Žrtva, dakle, ne može biti zločinac. Ona ima indulgenciju za sve buduće postupke, ona je nevina i samo takva može zauvijek ostati. Zato je ta zamjena uloga neprihvatljiva, u tom narativu nedopustivo je da žrtva genocida postane njegov počinitelj. To bi zadiralo duboko u konstrukciju nacionalnog identiteta i formiranu povijesnu svijest, i zato je, između ostalog, termin genocid neprihvatljiv. Kad bismo ga prihvatili, izgubili bismo poziciju žrtve i time bi se srušila cijela imaginarna povijesna konstrukcija i sve ono u što vjerujemo o samima sebi.
 
• Kako biste u načelu ocijenili regionalnu politiku Aleksandra Vučića? Vodi li ona pomirenju, normalizaciji odnosa, ili stagnaciji, odnosno regresiji u odnosu na vrijeme prije nego što je njegova stranka preuzela vlast - vrijeme vlasti Borisa Tadića i njegovog DS-a?
- Ono što jasno vidim jest to da se sve vrijeme poslije 2000. godine podržava razarajuća politika Republike srpske, ali i zamrznuto stanje na Kosovu. To mi nedvosmisleno govori da se to vrijeme računa kao neki intermeco u očekivanju povoljnijeg trenutka kad bi se ti zamrznuti konflikti mogli ponovno odmrznuti i lijepo nastaviti tamo gdje se stalo 1995. ili 1999. godine. Zbog toga se tako lako dižu emocije u regiji, zato je dovoljna jedna riječ pa da sve svi tobožnji napori ponište. Tako je na svim stranama, ali nas zanima Srbija, a ona je ta koja drži otvorenim i pitanje BIH i Kosova. Ratovi 90-ih nisu mentalno završeni. To se najbolje vidi iz svih ruševina koje su i dalje svuda po regiji, od Hrvatske do Beograda. To da se te srušene zgrade nisu mogle popraviti više od 20 godina govori o tome da rat i dalje mentalno traje. Traje jer je i dalje potreban elitama.
 
"Rusiji smo još samo mi ostali"
 
• Očekujete li probleme u europskoj perspektivi Srbije zbog utjecaja i uloge Rusije u tom procesu? Je li  ruski utjecaj zaista toliki i koliko su odlučni u provođenju svojih interesa u odnosu na europske integracije i budućnost građana? Koliko je to opasno i može li zaista ugroziti sigurnost, na što se uvelike upućuje?
- Nikad baš nisam vjerovala u europsko opredjeljenje, ni prethodnih, a posebno ne ovih vlasti. Ni iz čega se ne vidi stvarno prihvaćanje bilo čega što simbolizira suvremenu Europu - od pluralizma i slobode izražavanja do vladavine prava ili kritičkog obrazovanja. Sve što ideološki možemo proniknuti upravo je suprotno onome što bi trebalo da je taj ideal Europe. Zato je u ideološkom smislu Rusija daleko privlačnija, upravo kao suprotnost Europi. Usto vjerujem da se od Rusije upravo očekuje podrška za to što se zove srpski nacionalni interes, a odnosi se na te teritorije u Bosni i na Kosovu od kojih se nije odustalo. Rusiji smo još samo mi ostali. Kao što je poznato iz povijesti, Rusiji je Balkan potreban da bi se na tom prostoru dokazivala kao velika sila. A tu je ostala još samo Srbija. Vidjeli smo kakve su bile ruske reakcije na crnogorsko učlanjenje u NATO ili na makedonske izbore. Rusija se ponašala izuzetno agresivno - od organizacije pučeva do zabrane uvoza vina. Zbog toga vjerujem da je situacija potencijalno opasna.
 

Snežana Čongradin, Danas, Beograd

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 980 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević