Get Adobe Flash player

Naredba o ubijanju nije mogla proći bez Titine suglasnosti

 
 
Simo Dubajić [1923.-2009.] (71), koji je kao partizanski major poslije II. svjetskog rata izravno zapovijedao specijalnim bataljunom za masovna pogubljenja zarobljenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila nakon Bleiburga, a 1990. organizirao srpsku pobunu u Kninu danas [1995.], kao umirovljeni pukovnik živi u Beogradu, gdje je, u svom stanu, dao intervju za „Globus“, u kojem kaže: Ne kajem se što sam ubio 30.000 Hrvata!
https://i.ytimg.com/vi/WWQ8OdT3f1I/hqdefault.jpg
Simo Dubajić, čovjek s bijelim brcima, nalik Franji Josipu i Vuku Karadžiću, na zapadnoj je strani Drine ratni zločinac, a na istoku su ga slavili kao čovjeka koji je zamislio i postavio kninske barikade, izmislio Milana Martića, Milana Babića… Sklon hvalisanju, reći će da je ustoličio čak i Slobodana Miloševića, i da bez njegove presudne potpore vožd ne bi bio to što jest danas, nego bi ostao zaboravljeni komunistički aparatčik. Tih se dana Dubajić učestalo javljao u novinama, nazivajući sebe srpskim nacionalistom. Pojavljivao se pred televizijskim kamerama na svim Slobinim mitinzima, „događanju naroda“. S Vukom Draškovićem i Vojislavom Šešeljem radio je na osnivanju svesrpske partije, kojoj je zadaća bila da vrati dinastiju Karađorđevića i stvori „Veliku Srbiju“ od Gevgelije do Zadra. Radio je na pomirenju četnika i komunista, pa je kontaktirao s ratnim zločincem popom Momčilom Đujićem, koji je „spiritus agens“ srpskog četničkog lobija u Sjedinjenim Državama.
 
Danas je posvađen sa svima i puna su mu usta otrova i žuči, koje izlijeva na Miloševića i njegovu ženu Mirjanu Marković, Vuka Draškovića i njegovu ženu Danicu, Šešelja, Dobricu Ćosića, popa Đujića, generala Kadijevića i ostale koje je nekoć veličao i kanonizirao. Naziva ih izdajicama, zločincima, komunističkim agentima, neprijateljima srpstva i bezbožnicima.
 
Simo Dubajić, umirovljen je 1950., u 27-oj godini, kao partizanski prvoborac i pukovnik JNA. Rođen je 1923. u Kistanjama. Zaboravljen je od srpskih medija, koji su ga još 1991. uzdizali do nebeskih visina, živi na prvom katu nebodera u Novom Beogradu, preko […] novoga „buvljaka“, sa trećom ženom Stanom, rodom iz Bukovičke […] koja mu je rodila sedmero djece. Iz prvog braka, s Hrvaticom, i iz drugoga, s Talijankom, ima po troje djece, dakle ukupno trinaestoro. Njihova su imena: Živana, Zmijštak, Zrmanja, Jangce, Spiridona, Simeona, Simo, Radojka, Dušanka, Stana, Seja, Marija i Špiro.
 
Kao osoba zaljubljena u publicitet, danas se osjeća poput odbačenog papirnatog rupčića. Piše pentalogiju pod naslovom „Život, greh, kajanje“, ali ne može naći izdavača, pa zato u nastavcima objavljuje svoja sjećanja u petparačkome listiću „Balkan ekspres“. Iz medijskog mraka Simu Dubajića (72), potkraj prošle [1994.] godine, na trenutak je izvukla prosrpski nastrojena neovisna televizijska postaja „Studio B“, koja je pustila film iz produkcije BBC-a, snimljen još 1990., pod naslovom „Britanska izdaja“. Ključni sugovornik bio je Dubajić, koji je, bez krzmanja, ledena glasa, kao da govori o broju gledatelja na nekoj utakmici, posvjedočio kako je, potkraj svibnja i početkom lipnja 1945. zapovijedao bataljunom što je u Kočevskome Rogu u Sloveniji pobio trideset tisuća Hrvata.
 
Simo Dubajić posve se predao vjeri, aktivan je u crkvenome odboru, nosi velik drveni križ na prsima i sebe naziva grešnikom i pokajnikom. U primaćoj sobi oskudno namještenoga dvoipolsobnog stan, u kojoj se odjeća suši na radijatorima, ikona je svetog Đorđa koji ubija zmaja, a ispod nje kandilo koje stalno gori. Da bi potvrdio svoju odanost pravoslavlju, Dubajić se često križa, a goste pozdravlja sa: „Mir Božji!“ i „Bog ti dao!“. Stalne su mu poštapalice: „Bože sačuvaj!“, „Bogu hvala!“ i „Sačuvaj Bože i majka Božja!“
 
• Kajete li se zbog tih trideset tisuća smaknutih ljudi?
- Bože sačuvaj! Za 30 tisuća ustaša koje sam pokopao na Kočevskom Rogu, nema kajanja. Jedino mi je žao ako je među njima bilo četnika! Žalim i to što tamo nije bilo sto tisuća ustaša!
 
• Zar vjerujete kako su među tolikim poubijanim Hrvatima baš svi odreda bili ustaše?
- Ja sam doveo 30 tisuća ustaša na Kočevski Rog, o tome postoji čak i dokument na engleskom. Tito je donio odluku da oni nestanu, a ja sam samo izvršio zadatak!
 
• Zbog čega se onda kajete, ako ne zbog ubojstva?
- Pitanje kajanja moralna je stvar duše i srca. Valja se kajati samo za grijehe protiv Isusa Krista. Stoga se pitam: ima li ikakve mogućnosti da mi Isus sudi zato što sam bio zapovjednik bataljuna za likvidaciju, kad je Bog odredio da to budem upravo ja! Njegova je želja bila da ja budem taj koji će se osvetiti ustašama za onolika zla što su ih učinili nama Srbima! Znam da osveta nije po Kristovim načelima, ali po Jahvinim – jest. Mojsijeve su knjige mahom o klanjima i ubijanjima. U njima je osveta proklamirana kao glavni aksiom postojanja. Ruka za ruku, oko za oko, noga za nogu, krv za krv. Nisam to ja izmislio, to je Jahvino, a mi smo prihvatili Stari zavjet. Naši srpski sveci, Nemanja i Lazar, bili su pravi kršćani, a oni su i ratovali i ubijali.
 
• Ali među tih trideset tisuća bilo je žena i djece…
- Koliko ja znam, djece i žena nije bilo. Ranije, prije Kočevskoga Roga, kad smo od Engleza preuzimali hrvatske, dakle ustaške i domobranske zarobljenike, i zatim ih konvojima slali u Jugoslaviju, primali smo samo vojnike. Izuzetak su bile četiri žene: dvije kćerke ustaškoga doglavnika Mile Budaka, njegova žena i ona ministra Puka.
 
• Što je bilo s njima?
- Ne znam. Moje je bilo da ih samo ukrcam u vlak. Čuo sam da su ubijene.
 
• To se, zacijelo, dogodilo u Bleiburgu…
- S Bleiburgom ja nemam baš ništa. Bio sam u tenkovskoj brigadi IV. armije, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina. Sutradan nakon ulaska u Trst, povučeni smo. U Tolminu smo razoružali tri tisuće Nijemaca. Na jugoslavensko-austrijskoj granici neki se njemački potpukovnik predao sa svojom jedinicom. Predao se meni osobno. Ne znam što je poslije bilo s njima.
 
• Što ste namjeravali učiniti pošto ste povučeni iz Trsta?
- Uloviti ustaške ministre i generale, prije svih Pavelića. U Klagenfurtu su već bili slovenski partizani, na čelu s Vidom Tomšičem i Peterom Stanteom, i čitav su grad okitili slovenskim zastavama, što je ogorčilo Engleze. Već su počele likvidacije zarobljenika, ali ih je Tito zaustavio energičnim brzojavom. Najprije smo ulovili oko četiri stotine osoba s diplomatskim putovnicama, a najistaknutiji među njima bili su ministri Budak, Mesić i Mandić. Pavelić nam je pobjegao prethodnog dana.
 
• Spomenuli ste suradnju s Englezima…
- Randolph Lokhead, obavještajni oficir, bio je dodijeljen da bude veza s nama. On nam je, na temelju sporazuma Tito – general Alexander, uvelike pomogao da uhvatimo […] Pavelićeva Tjelesnoga zdruga Pečnikara. Kod njega smo našli Pavelićevu odjeću, njegova odlikovanja, zlatni pištolj i pušku koju mu je darovao Hitler s posvetom… Englezi su, držeći se striktno sporazuma, Rusima predali Čerkeze i Vlasovljeve kvislinge, a nama četnike, ustaše, domobrane, ljotićevce, belogardejce i ostale s područja Jugoslavije.
 
• Što ste činili s njima?
- Osim pojedinačnih slučajeva osvetničkih ubojstava, uputili smo ih preko Bleiburga i Welkermarkta u Jugoslaviju… Razoružavanje je trajalo dva dana…
 
• Partizani su na tom putu upadali u vagone, pljačkali i ubijali zarobljenike.
- Ne mogu reći da toga nije bilo.
 
• Kod Rosenbacha ste, koliko sam čuo, vi preuzeli transporte sa zarobljenim Hrvatima.
- Jesam. I tada sam vidio užasnih scena. Najprije su partizanski borci krenuli u veliku pljačku, neke sam čak pljuskama morao zaustavljati. Na očigled nas i Engleza dogodila se biblijska scena: tako je obavještajni oficir Ljubo Periša, kojeg smo zvali Dinko, vidio susret svoga partizana sa zarobljenim bratom ustaškim poručnikom. On je, na očigled brata, ustrijelio poručnika!
 
• U to vrijeme… ste se i s Titom [susreli] … u Ljubljani, na proslavi njegova 53. rođendana.
- Jesam. Izvijestio sam ga da sam uhvatio čitavu ustašku vladu, osim Pavelića. Tada nisam znao da je Artuković uspio pobjeći. Na raport sam išao s generalom Petrom Drapšinom, a s njim su u društvu bili Aleksandar Ranković i Andrija Hebrang.
 
• Je li vam Tito tada naredio da likvidirate 30 tisuća Hrvata u Kočevskom Rogu?
- S Titom smo dugo razgovarali, više od četiri sata, i onda sam, vrlo umoran, pošao u hotel na Šentvidu. Spavao sam duboko, kad me u ponoć probudilo kucanje. Na vratima su bili najbliži Rankovićevi suradnici: Maks Baće, Ivan Maček i Jovo Kapičić. Ne okolišajući, naredili su mi neka se pripremim i otpremim na Kočevski Rog [za] zarobljene ustaše i domobrane, te da ih tamo sve poubijam…
 
• Po čijoj zapovijedi?
- Ne mogu ništa određeno reći, ali s obzirom da je bila riječ o tolikom broju ljudi, ta naredba nije mogla proći bez Titove suglasnosti.
 
• Kako ste reagirali na to?
- Poslušao sam naredbu. Rekli su mi da za taj zadatak izaberem najbolje i najpouzdanije dobrovoljce: komuniste i skojevce. S njima je u toj akciji sudjelovao bataljun nazvan PPK - Protiv pete kolone. Potražio sam zapovjednika XI. dalmatinske brigade Ivana Guvu da on napravi izbor.
 
• Što ste vi radili?
- Ja sam vodio akciju, ali nisam bio nazočan egzekuciji. Sjedio sam ispred jedne krčme u Kočevju, primao raporte i stalno sam, u velikim količinama, u sebe ulijevao „Bakarsku vodicu“. Neprekidno sam bio pijan. Mrtav pijan. Zbog toga ne isključujem mogućnost da sam upravo ja zapovjedio da se nakon strijeljanja u jame baci eksploziv, kako se nitko ne bi izvukao živ.
 
• Kako su se ponašali oni koji su ubijali zarobljenike?
- Ljudi su se iz Kočevskog Roga vraćali ludi, potpuno pomahnitali. Jedan mi je povikao: „Mama, ja sam gladan i žedan. Pio bih i jeo!“ Njih barem desetak završilo je u ludnici još za vrijeme masakra koji je trajao pet dana. Neki nisu više mogli natrag kad su se otrijeznili. Mnogi su dobili tzv. partizansku padavicu, a velika ih je većina ostala do kraja poremećena i traumatizirana.
 
• Vi kažete da niste zapovijedali streljačkim strojem. Tko je to bio?
- Već spomenuti Ljubo Periša zvan Dinko. Njegov je kraj bio strašan. Krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih [XX. stoljeća] radio je kao pukovnik JNA u Novom Sadu. Imao je dva sina koja je jako razmazio. Stariji je uzeo njegov džip i mladenački razulareno poveo svoje društvo na vožnju gradom. Kad se vratio kući, Ljubo ga je strašno grdio i došlo je do žestoke rasprave u kojoj je sin udario oca. Periša je rekao kako njega nitko nije udario i ostao nekažnjen, a zatim je pošao u komandu, uzeo iz ladice pištolj i ubio sina čim mu je otvorio vrata. Žena je istrčala iz kupaonice, pa je i nju ubio, a mlađeg je sina ranio, pucajući na njega dok je bježao. Na kraju je i sebe ubio. O tome su pisale novine. Naravno, nije bilo rečeno da je Periša bio zapovjednik streljačkog bataljuna u Kočevskome Rogu.
 
• Tada još niste bili navršili ni dvadeset dvije godine. Što je bilo s vama nakon likvidacija u Kočevskome Rogu?
- Do 1946. bio sam načelnik Operativnog odjeljenja tenkovske armije, potom sam služio u Skoplju, a od 1948. sam u prvoj klasi vojnih akademaca ponovno u Beogradu. Na Dan Republike, 29. studenoga 1950., razvojačio sam se i otišao kući u Kistanje.
 
• Vaši znanci tvrde da ste se tijekom boravka u Beogradu družili s Titovim starijim sinom Žarkom.
- Kad se Žarko vratio iz Rusije, kao časnik Crvene armije, bez jedne ruke, Tito, koji me je zavolio nakon Ljubljane, poslao ga je k meni. Bili smo vršnjaci, i Žarko je 1923. godište, kao i ja. Znao je samo ruski, pa sam ga učio srpski i vodio po Jugoslaviji.
 
• Ali, razišli ste se, zar ne?
- Bio je sebičan. Osjetio je da je sin velikog i moćnog čovjeka, pa se time počeo koristiti. Kad sam shvatio da je komunizam propala stvar, odlučio sam poći u mirovinu. Rekao sam mu: „Daj, Žarko, sredi to sa Starim…“, a on meni: „Idi k Rankoviću“ iako je znao da od 1945. Ranković mene nije mogao živoga smisliti otkad sam pred Titom odbio njegov prijedlog da prijeđem u obavještajnu službu.
 
• Iz Kistanja ste sprovedeni u zatvor…
- Da. Tadašnji šef hrvatske obavještajne službe, Nikola Sekulić – Bunko, koji me prije rata zajedno s Bracom Macurom i Jovom Ugrčićem uvukao u komunizam, kaže: „Simo se skinuo, a s nama nije razgovarao. Otišao dolje nešto zamutiti. Daj da mi njega preventivno strpamo u zatvor.“ To „preventivno“ značilo je 33 dana samice u Splitu. Od tada je svaki komunist za mene najveći neprijatelj.
 
• Kako ste izišli?
- Čuo je Tito za moje hapšenje i naredio da me odmah puste. Najprije sam želio studirati, ali još na Vojnoj akademiji shvatio sam da mi imamo tri povijesti istodobno: povijest radničkog pokreta koju mi je predavao Veljko Kadijević, mlađi od mene, kojem sam bio zapovjednik u ratu u bukovičkoj XIV. diviziji; zatim povijest Komunističke partije Jugoslavije i povijest sovjetske boljševičke partije. Zato sam odlučio otići u Zagreb, ali na film koji me oduvijek privlačio i fascinirao. Javio sam se u Zagrebu svome školskom kolegi Jeri Belamariću, tada direktoru „Zagreb – filma“. Budući da me nije zanimao crtani nego igrani film, Jere me uputio direktoru „Jadran – filma“ Klašterki. On i partijski sekretar Vatroslav Mimica primili su me, ali uz uvjet da najprije počnem kao scenski radnik, kako bih naučio što je kamera, što reflektor, a što su kablovi.
 
• Došli ste u „Jadran – film“ kao član Komunističke partije.
- Da, ali sam kasnije izbačen na prijedlog Vatroslava Mimice jer sam se izjašnjavao protiv slobodne ljubavi.
 
• Kako je tekla vaša filmska karijera?
- Krešo Golik je pripremao igrani film i trebao je asistenta. Mene je izabrao sračunato: u ratu je bio domobran, radio je na ustaškome radiju i slučajno je ostao živ. Zatim se zbližio s Brankom Bauerom, radili smo nekoliko dokumentaraca, a onda su došli igrani filmovi. U tri sam bio asistent; najprije u „Družini sinjeg galeba“, gdje je glavnu ulogu igrao Suad Rizvanbegović, a zatim i u filmovima „Milijuni na otoku“ i „Ne okreći se, sine“. Radio sam i na nekoliko dokumentaraca s Golikom i Bauerom.
 
• Čuo sam da ste i sami snimili nekoliko dokumentaraca…
- Jesam, tri. „Čelična kajka“ o pruzi Knin – Zagreb; „Rijeka moga zavičaja“ o Krki, po scenariju Vojina Jelića, a treći je bio „Posljednja lubara“ po mojem scenariju o šumskim radnicima.
 
• Bučno ste se razišli s Bauerom…
- I on je bio domobran, to sam mu stalno govorio. Kad smo završili „Ne okreći se, sine“ u jednom intervjuu u „Vjesniku“ hvalio se kako je antologijsku scenu na kraju, kad se motor vrti bez vozača, smislio u nastupu nadahnuća. A tu sam scenu ja režirao i snimio, jer je to bio moj doživljaj u ratu, kad je moj mitraljezac pogodio Nijemca na motociklu, a ovaj je počeo kružiti. To sam samo prenio na ustaška kola. Skresao sam mu da laže, i otišao. Javio sam se Milošu Žanku, tadašnjem ministru za kulturu, svom dobrom prijatelju. Pitao me hoću li raditi na televiziji koja još nije bila osnovana. Odgovorio sam da hoću, i zajedno s Mariom Fanellijem, Antonom Martijem i Danijelom Marušićem, školovao sam se šest mjeseci u Milanu na RAI – TV. Vratili smo se i postali prvi namještenici Televizije Zagreb, koje je direktor bio moj rođak, Duško Štrbac, a generalni direktor Ivan Šibl.
 
• Što ste najprije učinili na televiziji?
- Prvu špicu TV Zagreb, koja se godinama vrtjela, one linkove na Učki… To je bila moja ideja i realizirao sam je.
 
• Godine 1968. bili ste gorljivi sljedbenik hrvatskog proljeća, Savke Dapčević i Mike Tripala.
- Računao sam da će oni srušiti Tita i komunizam. Podržao sam i Deklaraciju o hrvatskom jeziku, zato što se uz naš lijepi srpski jezik dodavalo tuđe, hrvatsko ime. Neka se njihov jezik zove hrvatski, a naš srpski! Kad je k nama došao Miloš Žanko, moj stari prijatelj iz rata, rekao sam mu: „Ti trebaš doći na Bakarićevo mjesto i onda rastjeraj svu nacionalističku bandu u Zagrebu“.
 
• Tada ste bili izvedeni pred sud u Zadru.
- Osudili su me na godinu dana uvjetno zato što sam u Kistanju rušio ploče s latiničnim natpisima i zato što sam govorio, a to i danas kažem, kako je srpski brak s Hrvatima brak s prostitutkom.
 
• Ipak ste 1990. brzojavno čestitali Franji Tuđmanu izbornu pobjedu HDZ-a.
- Tada sam rekao da se u svemu slažem s Tuđmanom i Mesićem, osim u pitanju granica. Govorio sam: „Dođe li do raspada Jugoslavije, najprije valja spašavati Bosnu i Hercegovinu da ostane cijela kakva je i bila. Onda njoj priključiti sadašnju Republiku srpsku krajinu kako bi Srbi u toj republici postali većinski narod. I tek potom raspisati referendum, pa takvu proširenu Bosnu i Hercegovinu priključiti Srbiji. Ali Milošević nas je prevario jer to nije želio. Slobodan Milošević i danas [1995.] želi Jugoslaviju, dok ja mislim kako moramo Srbiju spasiti od komunističkih ludorija i vratiti je pravoslavlju.
 
• Ali vi ste se od mitinga pred željezničkom stanicom u Kninu, 28. veljače 1989., izjašnjavali kao najveći miloševićevac. Veličali ga kao najvećeg živog Srbina.
- Tako je. Tada je Gojko Tintor prijetio kako će pobiti i mene i sve s kojima sam radio na odvajanju krajine od Hrvatske. Pripremali su mi suđenje, pa sam morao pobjeći u Beograd. Uz Miloševića sam bio sve do beogradskih demonstracija 9. ožujka 1991., iako sam posumnjao u njegovu čestitost poslije skupa na Gazimestanu, na Kosovu 1989. na njega su sumnjali srpski patrioti s Kosova koji su bili njegovi prvi jurišnici: Boško Budimirović, Kosta Bulatović, Šolević. Odmah su me upozorili: „Sloba je komunist, u njega nema Boga i sve će nas prevariti.“ I prevario nas je. Milošević je stari boljševik, Titov čovjek, on drukčije ne može misliti i raditi. Zato nisam otišao na drugi sastanak s njime 1989. Nisam se želio sastajati s čovjekom protiv kojega ću ubrzo govoriti i pisati. Samo jedan jedini put razgovarao sam s Miloševićem, i to je moja sreća.
 
• Iako mnogi srpski generali naivno tvrde kako 1989. nitko nije vjerovao u raskol Jugoslavije, u jednom razgovoru, prvi čovjek vojne kontraobavještajne službe, KOS-a, general Aleksandar Vasiljević, priznao je da ste vi, preko njega, već tada nabavljali puške i karabine kako biste naoružali Srbe u Kninu i okolici.
- To je točno. Ali točno je i to da su ljudi koje sam ja promovirao u vodeće političare u Kninu, Milan Babić i Milan Martić, bili u Vasiljevićevim rukama i sve su vrijeme radili za KOS.
 
• I Milan Babić vas je prevario?
- Milan Babić me grdno izigrao. Umjesto da krajinu proglasi kneževinom, s knezom na čelu, kojega će, po legitimnom pravu, postaviti obitelj Karađorđevića, on je proglasio republiku. Njega je u to uvukao Jovan Rašković, pa mu je onda, kad se osilio na vlasti, Babić okrenuo leđa.
 
• Niste bili u dobrim odnosima s Jovanom Raškovićem?
- Mi smo bili prijatelji iz šibenske gimnazije, iako je Rašković bio šest godina mlađi od mene. Umro je jadan i napušten. Bio je u duši dobar, ali hedonist. Staviš preda nj hrpu mesa i on će sve pojesti. Užasne ambicije tjerale su ga da se dodvori Dobrici Ćosiću; mislio je kako će preko njega lakše ući u Srpsku akademiju nauka.
 
• A sadašnji „premijer“ Boro Mikelić. Što kažete o njemu?
- Mikelić je bitanga. Milošević ga je poslao da vrati krajinu Hrvatima. Grupa njegovih momaka došla nas je hapsiti kad smo 17. kolovoza 1990. postavili barikade. On je potjerao i pohapsio svoje ljude iz Banije. I on je, kao i Milan Babić, teški račanovac. Čim se Mikelić pojavio u Beogradu, rekao sam: „S nama je gotovo!“ Pa, on je za šefa krajiškog biroa u Beogradu postavio Prijića, koji je prošao Boljkovčevu zagrebačku policijsku školu.
 
• Što je s vašim „prvoborcima“ iz tzv. kninske balvanske revolucije?
- Svi su se razišli. Jovo Opačić je danas [1995.] distributer Crvenog križa u Kninu, Dragan Bursać bavi se svim i svačim da bi preživio i prehranio djecu, Duška Medaković rastala se od muža i ne želi se više baviti politikom, Božo Kulišić, profesor veterinarskih znanosti, jedan od najvećih europskih stručnjaka za pastrvu, povukao se iz politike.
 
• Niste spomenuli Milana Mlinara, zbog čijeg je, navodnog, ranjavanja bila podignuta velika medijska halabuka.
- Njega je doveo Jovan Rašković, a on ga je poslije prevario za novac i pobjegao u Beograd. Ništa o njemu kasnije nisam čuo. I bolje da nisam…
 
• Što ste vi, zapravo, željeli postići?
- Naša igra nije uspjela. Želio sam pomiriti srpske nacionaliste i komuniste, ali nisam uspio. Sve dok ne dođe do pomirenja, ne možemo razgovarati o velikoj srpskoj državi. Nju, bojim se, nećemo uspjeti napraviti. Jer i komunisti, a i četnici, bježe od sporazuma kao vrag od tamjana. S komunističke strane, pomirenje sprečavaju Milošević, njegova žena Mirjana i ostali, a s druge strane pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda Špiro Lukić i šef ljotićevaca u Torontu, Boro Dragašević.
 
• Što danas mislite o Radovanu Karadžiću?
- I on je hedonist kao i Jovan Rašković. A oni koji ga okružuju – Mladić, Plavšićka, Koljević i Krajišnik, iz boljševičke su škole Dobrice Ćosića, koji se, kao i Milošević, nikad nije odrekao komunističkih ideala…
 
• Što kažete o Vuku Draškoviću i Šešelju?
- Iznevjerili su našu monarhističku ideju. Nemam više veze s njima.
 
• Kako vi vidite rasplet krize na ovim prostorija?
- Loše po nas Srbe. Idemo u restauraciju komunizma, jer su se svi nacionalistički pokreti pretopili u ljevičarske, po prijašnjim vizijama Dobrice Ćosića i društva oko „Praxisa“. U Srbiji se još slušaju diktati iz komunističkog Centralnog komiteta. Mirjana Marković diktira politiku, a njezin muž Slobodan Milošević samo je provodi.
 
• Zar ste sada izvan politike?
- Nisam ni u jednoj stranci. Jednom sam se prevario s komunistima i – nikad više!
 

Pero Zlatar, Globus, 3. 2. 1995., Zagreb, str. 46.-47., 49.

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 31/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1504 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević