Kineskim novcem već se financira oporavak Grčke, Portugala i još nekih država eurozone

Iako je Kina najmnogoljudnija zemlja na svijetu, rijetko se novinarima iz Srbije ukaže prilika razgovarati s kineskim ekonomistom. Još rjeđe s nekim tko istodobno odlično poznaje prilike i u Kini, i u SAD-u i u Europskoj uniji. Upravo je takav kineski ekonomist Jun Zhang, direktor Ernst & Younga za kineske poslove u Europi, koji otkriva da će najveći izazov za novu vladu NR Kine, koja će biti sastavljena u listopadu, biti ispuniti očekivanje javnosti i pronaći način da održi dosadašnji dinamičan gospodarski rast. Kina je rasla i kada su najrazvijenije zemlje svijeta posrtale, a u posljednje vrijeme i sama je počela usporavati. „Model rasta iz prethodnih 20 godina je privremeno, a možda i trajno istrošen i sada treba naći novi, koji će vjerojatno iziskivati i određene ekonomske reforme. Zato će izazov za novu vladu biti još veći“, kaže Zhang za NIN.

• Mogu li recesija u eurozoni i spori oporavak SAD-a ugroziti i kinesku ekonomiju, u kojoj je nakon duljeg razdoblja stopa rasta pala ispod 10 posto?

- Prošle godine bruto domaći proizvod Kine povećan je za 9,2 posto, a na posljednjem nacionalnom Kongresu vlada je procijenila da će ove godine rast najvjerojatnije biti ispod osam posto. Globalna recesija i kriza javnog duga prezaduženih europskih zemalja negativno su utjecali i na kineski izvoz. Zato vlada pokušava pogurati javnu potrošnju i motivirati stanovništvo u Kini na veću potrošnju i da se tako nadomjesti pad izvoza. Kada se nađete u ovakvoj situaciji, imate dvije mogućnosti. Ili, kako znate i umijete, povećati ili barem održati razinu ulaganja, ili, ako unatoč svemu ulaganja padaju, poticati potrošnju. I to je upravo ono što kineska vlada sada pokušava. Naravno, u usporedbi s eurozonom ili SAD-om, Kina puno bolje prolazi, ali definitivno i ona osjeća negativne posljedice globalne krize.

• Može li sve što se zbiva na globalnom planu dovesti i do unutarnjih strukturnih promjena u Kini?

- Postojeći model gospodarskog rasta, koji je isključivo bio temeljen na izvozu i ulaganjima, polako postaje neodrživ i moraju se tražiti nova rješenja. Čak i bez krize u eurozoni i SAD-u, kineska vlada je prije određenog vremena uočila da se za gospodarski rast, utemeljen prvenstveno na proizvodnji za izvoz, plaća određena cijena i to u vidu ogromnog zagađenja pojedinih gradova i regija i prekomjerne potrošnje nekih resursa. To je cijena koja se u jednom razdoblju morala plaćati kako bi se povećao izvoz, ali se sada traga za drugačijim rješenjima. I to je jedan od razloga zbog čega vlada sada nastoji ohrabriti ljude na trošenje novca. Ona, dakle, potiče potrošnju, kako bi se na taj način održala visoka razina proizvodnje i rasta.

• Može li ta promjena, stavljanje većeg naglaska na domaću potrošnju, umjesto na izvoz, dovesti do nekih drugih problema, prije svega inflacije?

- Trenutačno su najveći okidač za inflaciju u Kini ulaganja u osnovna sredstva. To je čak veća opasnost za inflaciju od povećanja lokalne potrošnje.

• Ogromne količine novca Kina je plasirala u državne obveznice SAD-a i još nekih zemalja. Vidite li u tome opasnost za Kinu i njenu ekonomiju, s obzirom na financijske probleme tih zemalja?

- U srži, ta ulaganja su već generirala neki gubitak. Trenutačno je najveći rizik od apresijacije - jačanja kineske valute, juana, prema euru i dolaru. Ukoliko u slijedećem razdoblju juan značajno ojača, samim time će biti veći i gubitak Kine na tim vrijednosnim papirima.

• Kini, dakle, ne odgovara jačanje juana, a iz SAD-a stižu primjedbe da je kineska valuta namjerno podcijenjena, kako bi proizvodi iz Kine bili što konkurentnija na svjetskom tržištu?

- Postoje očito različita mišljenja o tome. Jedan od razloga je i što juan nije u potpunosti međunarodno konvertibilan, a sve dok je tako nitko ne može sa sigurnošću tvrditi ni da je precijenjen, niti da je podcijenjen. No, postoje i vrlo ozbiljni radovi pojedinih ekonomista koji smatraju da eventualna apresijacija (jačanje) juana za 20-30 posto prema euru i dolaru ne bi bila nimalo dobra i da bi imala vrlo negativne posljedice. I to ne za kinesku, već za europsku i američku ekonomiju!

• Razmišlja li Kina da veći dio novca koji joj ostaje zbog suficita u robnoj razmjeni sa SAD-om uloži u nešto drugo, a ne u američke obveznice?

- To se već u određenoj mjeri događa. Kineske rezerve su oko 3.200 milijardi dolara i osim u američke obveznice uložene su i na neka druga mjesta, pa i u Europski fond za stabilnost. Tako se u biti kineskim novcem već financira oporavak Grčke, Portugala i još nekih zemalja eurozone. Kineska vlada sada, također, nastoji svoje ulagače ohrabriti na ulaganje u Europu i na taj način spriječiti prelijevanje tih sredstava natrag u Kinu, što bi moglo potaknuti povećanje inflacije.

Mali za velike

• Ima li mala zemalja poput Srbije bilo kakvo mjesto na karti ulagača iz Kine? Koje su eventualno oblasti zanimljive kineskim ulagačima?

- Prije svega, ako želi privući neka ulaganja iz Kine, prvo što Vlada Srbije treba učiniti je ozbiljno predstaviti zemlju na azijskim tržištima. Trenutačno ozbiljni ulagači iz Azije i iz privatnog i iz javnog sektora ništa ne znaju o potencijalima i uvjetima ulaganja u Srbiju. Neki možda još misle da ovdje traje rat, neki ne znaju ni gdje se zemlja nalazi. Prvi korak je da se promijeni percepcija kod azijskih ulagača, da ih spominjanje Srbije počne asocirati na ulaganja. Tek će se tada početi raspitivati o uvjetima za ulaganje. Srbija se, dakle, mora predstaviti poslovnim ljudima iz Kine, koji traže nova tržišta i mjesta za ulaganje. Također bi trebali identificirati područja, koja bi mogla izazvati najveći interes ulagača i nema dileme da su to energetika, infrastruktura i poljoprivreda.

• A Željezara Smederevo?

- Samo ako to bude dio neke veće, regionalne priče. Neka od velikih kineskih željezara došla bi u Srbiju samo ako će im to omogućiti da čelikom opskrbljuju cijelu regiju. Veliki igrači smatraju da nije baš pametno promatrati srpsko tržište izolirano, već samo kao dio šireg, regionalnog tržišta.

Milan Ćulibrk, NIN, Beograd