Get Adobe Flash player

On nas sve 30 godina moralno zlostavlja. To jednostavno više ne ću trpjeti

 
 
Na izjave Milorada Pupovca, koji je današnju Hrvatsku usporedio s NDH i optužio je da je faktor nestabilnosti u ovom dijelu Europe, od njegovih kolega iz akademske zajednice najoštrije je reagirao dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti. U pismu predsjedniku Vlade Plenkoviću zatražio je da, kako je napisao, smijeni "ustašu Pupovca". Na tome nije stao.
– Reagirao sam – kaže Milardović u uvodu razgovora – zato što je ta izjava značila vrhunac njegova 30-godišnjeg moralnog zlostavljanja. Taj čovjek 30 godina moralno zlostavlja građane, odnosno ovo društvo, a da ti isti građani i to isto društvo nemaju instrumente odgovoriti moralnom zlostavljaču.
https://nap.ba/storage/old-cms/slike/andjelko%20milardovic%20foto%20fb.jpg
• U čemu se ogleda to, kako ga nazivate, moralno zlostavljanje?
– U pervertiranom nasilju u svakodnevici. Tu mislim na političku svakodnevicu, jer iz dana u dan, iz godine u godinu, imamo takvu vrstu nasilja u smislu zloupotrebe moći, savršene manipulacije, sotonizacije, uporabe diskursa s temeljnim kategorijama na semiotičkoj razini ustaše, NDH, ugroženost... A s druge strane, taj isti čovjek sjedi u vlasti te replike NDH, što je, po njemu, današnja RH. U tom smislu Pupovac je za mene – ustaša.
 
• Od premijera Plenkovića javno ste zatražili da smijeni "ustašu Pupovca". Ignorirani ste, iako ste se izravno obratili i Vladi.
– Ova formulacija Pupovac kao ustaša izvedena je iz njegove teze. Da sam u odnosu na taj pojam upotrijebio opozit, ja bih bio razapet. Semiotičkim postupkom denotacija – konotacija napravio sam taj pomak i ispalo je to što je ispalo. Držim da sam trebao reagirati kao građanin ove zemlje. Naravno, ja kao građanin nemam tu snagu da bih nekoga postavio ili maknuo, niti je to moj posao, ali mogu glasno reći što mislim. Ja mislim da je tom izjavom Pupovac prešao sve granice. U njegovu slučaju moj diskurs se kreće u ovim gabaritima: okvirima njega kao političara, nepotenciranja etničkog markera uz isticanje republike i republikanskog načela, čiji je bit postojanje zakona i vladavina zakona, te njegova primjena na sve bez obzira na pojedinačnost i posebnost. Svaki zakon je po svojoj strukturi općenit, apstraktan i ne odnosi se ni na jednu individuu.
 
• Ne možete osporiti da je Pupovčevu istupu prethodio niz napada na pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj.
– Točno. Oni su se dogodili, ali jesu li oni autentični ili su dio režije, ja ništa ne tvrdim. Ja samo postavljam retoričko pitanje. To je prvo, a drugo da je moj stav kao onog koji slijedi republikansko načelo sljedeći: svako fizičko nasilje mora biti procesuirano i ono se ne može selektivno kažnjavati. Kažnjava se nasilje kao nasilje, a ne da ima etnički predznak pa se jedne kazni, a druge ne kazni.
 
• Je li bilo slučajeva da Srbi nisu kažnjavani za nasilje nad Hrvatima?
– Ne, ali ja govorim da se svakom nasilju, želimo li biti civilizacija, kao društvo moramo suprotstaviti. Ne može me se optužiti da idem na selektivnu interpretaciju na naše i njihovo nasilje. To nije moja shema, niti dopuštam da me se uvuče u takvo što. Ponavljam, moja je pozicija republikanska, legalistička. Nasilje je postojalo i zato su tu institucije da se pokrenu procedure. Još nešto, mi imamo posla s fizičkim nasiljem, ali malo vremena koristimo za promišljanje onoga mentalnog, toga moralnog zlostavljanja, kako ga je u svojoj knjizi istog naziva definirala Marie-France Hirigoyen. S tom pervertiranom igrom moći mi se susrećemo na radnom mjestu, i kod vas u medijima, i kod mene na institutu, nekoj korporaciji ili političkoj stranci. Općenito na političkoj razini imamo posla s onim što se u Splitu zove – pila naopako. Ne može se dopustiti jednom političaru da 30 godina sudjeluje u jednoj kampanji identificirajući cijeli korpus, cijelo društvo s jednom propalom ideologijom. To je za mene uvrjedljivo jer se nisam borio za NDH. Ja sam se borio za pluralizam, demokraciju, vladavinu prava, tržište, zapadni sustav vrijednosti, za civilizaciju. Govorim u svoje ime i ne mogu to raditi u ime ostalih, ali to jednostavno ne ću trpjeti. I to je jedini razlog zašto sam intervenirao.
Ništa drugo.
 
• Napravili ste i svojevrsni "dossier Pupovac" sažimajući tri desetljeća njegova političkog rada. Nazivate ga "kompleksnom, kontradiktornom osobom, čistim makijavelistom". Zašto?
– Zato što on u odnosu na zakone, koji ga ne tretiraju, koristi sva moguća sredstva da bi postigao osobne i ciljeve društvene grupe u čijoj je službi, bilo da je to radikalniji dio manjinske zajednice, bilo veće kao što je Republika Srbija. U tom smislu ga gledam kao makijavelista i instrumentalista, a ne političara koji predstavlja jednu manjinsku zajednicu.
 
• U čemu je to konkretno Milorad Pupovac izuzet od pravne države, od primjene zakona?
– Izuzet je od propitivanja na registrirana pitanja koje sam sažeo u ovoj svojevrsnoj bazi podataka.
 
• Koja su to konkretno pitanja?
– Ima ih pet. Prvo, nikada nije odgovorio na pitanje o svojoj stvarnoj ulozi za vrijeme rata, zašto se u medijima navodilo kako se bavio obavještajnom djelatnošću. Svaka bi normalna država trebala propitati zakonski za koga je taj čovjek radio u ratnom sukobu, što je radio itd.
Drugo, njegovi bliži članovi obitelji digli su ruku na Ustav RH. Nikada do kraja on to nije objasnio, niti je ikada država postavila to pitanje. Treće se tiče onoga što se u medijima provlači oko slučaja dr. Ivana Šretera, a o čemu najviše zna Slavko Degoricija. Ja sam ga doveo u kontekst toga i ništa više. Najbolje je da jednom zauvijek odgovori i odmakne to od sebe, pa nitko više neće postavljati takva pitanja. Četvrto pitanje se referira na gospodarski kriminal u Tesla banci. Unatoč brojnim napisima koje navodim u bazi podataka, država nikada nije postavila to pitanje. Pupovac je bio osnivač i predsjednik Nadzornog odbora. Peta stvar se tiče financiranja zajednice i novca koji se izdvaja iz proračuna. Pitajte Nenada Vlahovića što misli o tomu. Radi se o istaknutom pravniku, obrazovanom čovjeku i ne mislim da bi podnosio prijave da nema argumente kontra Pupovca.
 
• Tko je trebao dati odgovore na ta pitanja – sâm Pupovac ili pravna država?
– Upravo sam htio reći da je to bio zadatak pravne države. Ali ona ne funkcionira po republikanskom načelu. To je pitanje trebala postaviti pa da vidimo ima li u svemu istine, koja jest, a koja nije Pupovčeva odgovornost. Stvar bi na taj način bila riješena odavno, ali se država boji u odnosu na Pupovca primijeniti načelo zakona da ne bi bila optužena za nekakav etnički progon. Ako se upotrebljavaju zakoni, onda se oni ne odnose na nekakav etnički marker. Kako je riječ o političkom lukavcu, boje se da bi on to politički instrumentalizirao, pokrenuo priču u međunarodnim okvirima. Pa i sada je time zaprijetio. Međutim, Pupovac i nije toliko kriv što ne odgovara na ta pitanja, nego ja prst upirem u državu.
 
• Koliko mu pogoduje činjenica što je u nizu vlada bio prevaga za većinu u Saboru?
– Odgovornost je u nakaradnoj logici vlasti. Vlast je spremna sve učiniti za vlast. Ovdje mi i ne govorimo o etničkim kategorijama vlasti, nego političarima koji tvore tu vlast. Ona je u odnosu na građane potpuno disfunkcionalna. Ovo je deformirani politički sustav koji ima autoritarna obilježja, personalnu vladavinu, kontrolu i zloupotrebu medija, njihovo pretvaranje u propagandu, zloupotrebu obavještajne zajednice... Umjesto da nas štite od destabilizacije i srpske obavještajne mreže, one se upleću u dvorske igre.
 
• Zašto mislite da je na djelu operacionalizacija Memoranduma 2?
– Podsjetit ću vas da su svi, kada se pojavio prvi memorandum SANU-a, govorili o nevidljivom, nepostojećem dokumentu. Ali onda smo mi vidjeli da se pojavio i da je postojeći. Tako se govori i u slučaju drugog memoranduma. Taj je dokument objavljen u jednom časopisu koji u SAD-u izdaju bošnjački intelektualci. I rukopis ovih događaja posljednjih godina je frapantno sličan onima iz 90-ih. Zato sam u ožujku 2017. na adresu Odbora za vanjsku politiku Sabora uputio dopis i zamolbu da se očituje na ono što piše u novome memorandumu. A tamo doslovce stoji: "... destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire, slabiti oštricu optužbi protiv Srbije." Predsjednik Odbora je Miro Kovač, u njemu, među ostalima, sjede i Milorad Pupovac i Vesna Pusić. Ja do dana današnjeg nikakav odgovor od njih nisam dobio.
 
• Koliko se HDZ našao u "neobranu grožđu"? S jedne strane očito su od EU izbora zaoštrili retoriku u pokušaju da pridobiju odbjegle desne birače, a s druge su u kolaciji sa SDSS-om, iako im Hvidra i braniteljske udruge traže da je razvrgnu?
– Kao i u slučaju političara Pupovca, riječ je o bipolarnom poremećaju. Od njega pati i cijela ova vladajuća koalicija. Jer što je drugo nego to kada sjediš u Vladi RH i Saboru, za to primaš novac i onda izjavljuješ da je tvoj glavni grad Beograd ili ideš tamo na instrukcije Aleksandru Vučiću, istom onome koji je 1994.-1995. u Glini držao vatreni govor?! Taj bipolarni poremećaj nadograđuje se ovim permanentnim moralnim zlostavljanjem građana. To nas je dovelo u situaciju da mi ne smijemo ništa reći jer svi koji nešto kažu budu proglašeni ustašama. I HDZ-ova se pozicija u političkoj psihijatriji može definirati tim bipolarnim poremećajem. Na sve Pupovčeve navode, od nazivanja današnje Hrvatske replikom NDH do njegove šutnje na rehabilitaciju Draže Mihailovića ili pokušaja oko Milana Nedića, oni šute i prihvaćaju kao da je to istina. Ili govore o stabilnosti države, puna su im usta toga, za koalicijskog partnera imaju čovjeka koji je destabilizira. To građane vrijeđa i bio je jedan od razloga da Andreja Plenkovića pitam kada će nešto učiniti.
 
• Do izbora je godinu dana. Hoće li do njih opstati koalicija HDZ-SDSS?
– Hoće. Uzet će ih za partnera i nakon idućih izbora, što će samo biti nastavak ovoga bipolarnog poremećaja o kojemu govorim. Ne će im ni dalje smetati to što se radi o stranci koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. No, svaki je pojedinac odgovoran za svoje postupke, kao što sam i ja odgovoran za ovo što govorim. Držim da u ovom slučaju nisam problem, nego rješenje.
 

Zoran Šagolj, https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/622199/dr-anelko-milardovic-pupovac-nas-sve-30-godina-moralno-zlostavlja-to-jednostavno-vise-necu-trpjeti

Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito – Stepinac

 
 
ŽIVOTNA ISPOVIJEST IVANA ZVONIMIRA ČIČKA
Progovorio o svom političkom putu, odnosu s ključnim ličnostima naše suvremene povijesti, obitelji, vjeri...
https://nsp-muprh.eu/wp-content/uploads/2014/10/6d384b0d06.jpeg
Ivan Zvonimir Čičak, utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO), istaknuti borac za ljudska prava, jedan od simbola studenskog pokreta 1971., osnivač i prvi predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS)... u Sumartinu na Braču, gdje ljetuje već 42 godine, proslavio je svoj 70. rođendan. U skromnoj, kući od 40-ak kvadrata, u centru Sumartina, ovoga ljeta boravi 14 članova brojne obitelji Čičak. Ivan Zvonimir i njegova supruga Marija, rođena Štambuk, imaju petero djece i šestero unučadi.
- U jednoj maloj sobi spava devet članova moje obitelji, u njoj su kreveti na kat, kao u zatvoru. Preostali spavaju u drugoj sobici, u konobi ili na terasama. Krenuli smo u preinake kuće. Nastojimo je urediti u mediteranskom stilu sa što više kamena. Po majci i po tatinoj mami sam Mediteranac. Svako ljeto boravim u Sumartinu. Imam imanje u Zagorju, stan u Zagrebu, petero djece, šestero unučadi, prepoznatljiv sam u hrvatskoj javnosti. Na neki način mogao bih reći da sam uspio u životu. S druge strane, pitam se što uopće znači biti uspješan u životu. Pjena i ništa više? - pitanjem započinje Ivan Zvonimir Čičak svoju životnu ispovijest, večer prije njegova 70. rođendana, na terasi obiteljske kuće u Sumartinu.
 
- Ne osjećam se kao da imam 70 godina, no neki put sa sjetom razmišljam o 52 godine javne političke aktivnosti. U politiku sam ušao potpuno slučajno. Nekoliko dana prije mature 1966. izbačen sam iz 3. Gimnazije u Kušlanovoj ulici, bez prava upisa u bilo koju srednju školu u Jugoslaviji zbog školske zadaće pod naslovom: Nad razastrtom kartom moje domovine - govori Čičak koji kazuje kako je njegovo izbacivanje iz škole došlo do medija i javnosti, te da je, zapravo ne znajući, ušao u javni i politički život. Dobro se sjeća kako je zbog cijelog tog slučaja prvi put, na kratko, završio i u zatvoru. Na Čičkovu sreću, upravo u to vrijeme, 1966., sa svih funkcija smijenjen je drugi najmoćniji čovjek Jugoslavije Aleksandar Ranković, dolazi do liberalizacije društva, a na tom valu poništena je i odluka o Čičkovoj zabrani daljnjeg školovanja.
- Nekoliko mjeseci kasnije privatno sam maturirao, što nije bilo uobičajeno, ali je ipak bilo moguće. To je riješio jedan dobar čovjek, direktor 6. Gimnazije Cukrov, kojem sam na tome neizmjerno zahvalan - priča Čičak.
 
Roditeljski odgoj
 
- Roditelji su me tada podržali, kao i u svemu što sam u životu radio. Moj otac Ante bio je porijeklom iz bosanske Posavine, radio je kao meteorolog na aerodromu u Velikoj Gorici, a bio je u timu koji je uspostavio meteorološke službe na aerodromima u Puli, na Krku, u Splitu, u Dubrovniku… Otac je bio predratni zrakoplovac, a u tzv. Aprilskom ratu - to je ono kad je bilo: bolje rat nego pakt - bio je među avijatičarima koji su napali talijanski teritorij. On je već bio u braku s mojom majkom Marijom, domaćicom i krojačicom, koja je radila u modnom salonu svoje sestre, a živjeli su u njenom rodnom Kaštel Starom. No, 1941. Talijani su ga zbog sudjelovanja u Aprilskom ratu željeli likvidirati, pa je morao pobjeći iz Dalmacije. Otišao je u Zagreb i da ga ne izruče Talijanima, morao se kao domobran prijaviti za istočnu frontu, gdje je dvije godine bio pripadnik Hrvatske zrakoplovne legije. Poslije je preživio Križni put i došao pješke sve do Bele crkve na rumunjskoj granici, dva puta su ga trebali strijeljati i dva puta si je kopao grob, no sve je preživio i doma se vratio 10. kolovoza 1945., točno dvije godine prije nego što sam se ja rodio - otkriva povijest svoje obitelji Ivan Zvonimir Čičak i objašnjava da je i uz takvu prošlost, njegov otac u novoj državi odmah dobio posao zato što je u to vrijeme bilo vrlo malo kvalificiranih i školovanih ljudi. Pamti i kako je otac Ante u Meteorološkoj službi radio s ocem Željka Malnara.
 
- Odrastao sam uz sestru i četiri brata. Nikada na Božić nismo išli u školu. Osim nas, iz moje generacije na Božić u školu još jedino nije išao moj prijatelj Darko Portada. To se znalo. Otac Ante i majka Marija uvijek su nam govorili da u školi ne izmišljamo da smo bili bolesni ili nešto tako, već da otvoreno kažemo da nismo bili u školi jer slavimo Božić. Time smo bili javno obilježeni. Tada smo stanovali u Dugom Dolu, na uglu je stanovao general Mutak, ispod njega Zvonko Ivanković Vonta, cijelo to društvo bilo je na Srebrnjaku. No, za prvu pričest majka nas je sve odjenula u bijela odijela i vodila nas ponosno da tako hodamo sve do crkve Sv. Petra. Roditelji su nas odgajali kao katolike, Hrvate - govori Čičak.
 
Pod prismotrom
 
- Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito - Stepinac. U kući su nas odgajali da je Stepinac svetac, a u školi da je zločinac i neprijatelj države i naroda. I vice versa. Katolici su 60-ih godina djelovali kroz pjevačke zborove i vjeronaučne skupine, a ja sam bio član zbora i dio skupine u Petrovoj crkvi. Bili smo generacija rođena iza 1947., nismo bili opterećeni time jesmo li bili u ustašama ili partizanima. Bila je to otkačena generacija, vrijeme Beatlesa, II. Vatikanskog koncila, studentskih prosvjeda ‘68. u svijetu, događanja u Čehoslovačkoj... Sve to vrenje odražavalo se i ovdje. Tek mnogo godina kasnije u MUP-u sam doznao da me ondašnja vlast pratila od moje 16. godine, u sklopu akcija razbijanja crkvenih zborova i skupina. No, bez obzira na to, nikada nisam želio vidjeti svoj dosje iz bivše države. Evo i zašto - moj jako dobar prijatelj, odvjetnik Lav Žnidarčić - brat Anke Berus koja ga je strpala na tri godine zatvora bez suđenja jer je bio šef crkvene organizacije Križarsko bratstvo - bio je toliko šokiran kada je u svom dosjeu vidio tko ga je prisluškivao da ga je to pregazilo. On mi je rekao da nikad u životu ne odem pogledati svoj dosje. Vrlo brzo nakon toga je umro - priča Čičak, koji kazuje kako je nakon mature imao puno slobodnog vremena i još više znatiželje. Počeo je otkrivati jedan potpuno novi svijet, čitati novine, odlaziti na Književne petke, i upoznavao je ljude poput fra Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Zvonimira Bajsića, Josipa Ladike, Živka Kustića, Tomislava Ladana…
 
- Upisao sam Filozofski fakultet 1967., a vrijeme Vatikanskog koncila za nas katolike značilo je otkrivanje jednog potpuno novog svijeta. Na fakultetu sam upoznao puno novih ljudi koji su mislili slično kao i ja. Kao rezultat tog vrenja, na jesen 1968. na Filozofskom fakultetu izabran sam za potpredsjednika fakultetskog odbora Saveza studenata, a sa mnom su u odbor izabrani i još neki ljudi koji nisu bili partijski orijentirani. No, nakon nekog vremena uvidio sam da se uz postojeće partijske kadrove ništa ne može promijeniti i otišao sam od tamo. Do mog punog angažmana došlo je u prosincu 1970. kroz veliku gužvu oko izbora prvog studenta za prorektora u 300-godišnjoj povijesti Sveučilišta. Kada sam čuo za taj izbor, predložio sam da se kandidira Ivica Pađen, koji je pripadao katoličkoj struji, ali je bio uz dečke iz struktura, kao što je bio Slobodan Lang. Razgovarao sam s Pađenom koji se nije htio kandidirati pa su moji dečki nagovorili mene. Uopće nisam bio svjestan što je to, u sve to uletio sam kao vol u kupus - govori Čičak kojem je protukandidat bio Damir Grubiša.
 
Gužva na sveučilištu
 
- Nakon što sam izabran, na Sveučilištu je počela gužva i zapravo je studentski pokret počeo nakon pokušaja osporavanja mojeg izbora od Partije. Predvodnici onih koji su se protivili izboru bili su Slobodan Lang, s kojim sam poslije bio dobar prijatelj, Duško Čizmić-Marović, Dag Strpić, cijela ekipa mladih studenata koji su se proglašavali tripalovcima. Mi smo zapravo i objektivno srušili te “tripalovce”, ambiciozne kadrove koji su, kao, bili reformirani komunisti. Mi smo, objektivno gledano s današnje distance, bili - antikomunisti. Među nama je bilo i onih koji su bili članovi partije, poput Ante Žužula i Ferde Bušića, bilo je dečki iz partizanskih obitelji, poput Jakova Šupe i Gorana Dodiga. Međusobno smo se raspoznavali, miješali, njušili i osluškivali, a svi smo imali želju za slobodom i osjećali svoj hrvatski identitet. Kada je počela gužva, Savez studenata izdao je priopćenje protiv mog izbora, i to natezanje trajalo je oko mjesec dana. Nakon završetka novogodišnjih praznika početkom 1971., počeli su se organizirati skupovi za i protiv mene. Oni su krenuli razbijati te skupove, jer je na svim fakultetima 90 posto studenata bilo za mene. Bio sam poznat kao dobar govornik, pobijedio sam na natjecanju u govorništvu, pa je geslo mojih protivnika bilo: ne dajte mu mikrofon. No ipak, poraze su doživjeli i na skupovima na Ekonomskom i na Pravnom fakultetu, a onda je u studentskom domu u Šarengradskoj, 11. siječnja 1971., pred 1100 ljudi, Ema Derosi rekla da je partija protiv Čička, a na to je profesor Mirko Kovačević kazao: Ako je partija protiv Čička, onda smo mi protiv partije! Rezultati glasanja bio je 1100 ljudi za mene i 11 glasova protiv. To su prenijeli mediji, a za partiju je to bila katastrofa. Oni su pokušavali sve to stišati, ali bilo je kasno jer je počela diferencijacija između naših i njihovih, a mi smo ih naprosto pomeli na Sveučilištu - opisuje Čičak te burne dane s početka 1971., te dodaje kako je u travnju na skupštini Saveza studenata Zagreba za predsjednika izabran Dražen Budiša.
- U Matici hrvatskoj bili su pretežno bivši stari komunisti i partizani, no prava snaga naroda krenula je kroz studentski pokret. U proljeće 1971. Matica hrvatska krenula je s osnivanjem ogranaka, i kada smo se mi tu pojavili s njima, Hrvatska je buknula u želji za slobodom i izražavanjem nacionalnih osjećaja bez stigmatizacije za ustaštvo - pomalo nostalgično kazuje Ivan Zvonimir Čičak.
Slučaj Radić
Kroz jedan manje poznati događaj, prema njegovom mišljenju, prijeloman, a to je bilo obilježavanje atentata na Stjepana Radića, u subotu 21. lipnja 1971. u 12 sati, u Studentskom centru, Čičak govori o atmosferi u Hrvatskoj tada.
- Velika dvorana bila je krcata, a i dvorište je bilo puno ljudi koji nisu stali u dvoranu. Održao sam jedan nadahnuti govor, koji je kasnije bio prokazan kao politička platforma na kojoj su se studenti spremali za nerede. To je bio govor iz glave, iz duše, jer nikada nisam znao čitati pisane govore, ne znam ni danas. Na kraju svečane akademije Rene Hološ s Likovne akademije predložio je da se izabere delegacija koja će odnijeti vijenac na grob Stjepana Radića na Mirogoju. Skočio sam na binu i rekao kako nam ne trebaju delegacije, nego da svi odemo na Mirogoj. U programu su nastupili i skupine iz Šestina i Gračana u narodnim nošnjama, koje su imale stare hrvatske zastave. Nas oko dvije, tri tisuće izašlo je iz Studentskog centra i krenuli smo Savskom, Frankopanskom, Ilicom, preko Trga Republike prema Mirogoju. Priključivali su nam se ljudi putem i na kraju nas je bilo oko pet tisuća. Zbog nas su tramvaji morali stati. Bio sam s Antom Paradžikom i Draženom Budišom na čelu kolone, a iza nas su se vijorile stare hrvatske zastave. Na Trgu smo prošli pored Gradske kavane u kojoj su šokirani sjedili Jure Bilić i ostali partijski funkcionari, koji su u to subotnje popodne tamo pili kavu. Igrom slučaja, u to je vrijeme u Zagrebu bila i Bavarska televizija, koje je sve to snimila. Došavši na Radićev grob na Mirogoju, popeo sam se na grob Petra Preradovića i održao novi nadahnut govor - priča Čičak, koji se sjeća da je toga dana u 15 sati o tome događaju na Radio Zagrebu izvijestio mladi novinar Nikica Valentić.
 
- Tito je u Zagreb došao početkom srpnja 1971. i na sastanku s partijskim aktivom napao je Stjepana Radića te je tražio naša hapšenja. Miko Tripalo ispričao mi je kako je tada zadnji put razgovarao s Titom u četiri oka. Tito mu je rekao: Druže Miko, znaš da ja na tebe računam kao na svog nasljednika! Miko Tripalo na to mu je rekao: Druže Tito, vi znate što sam ja sve spreman učiniti za partiju, ali nemojte zaboraviti da sam ja ipak Hrvat! - prepričava Čičak te se sjeća kako je i nakon toga Matica hrvatska nastavila osnivati ogranke.
- Sve se to širilo kao plima, a partijski vrh uviđa da polako gubi kontrolu. Tito je znao da na duge staze gubi, pa je stari lukavac u rujnu 1971. u Zagrebu podržao Savku i Tripala. Istovremeno, iza kulisa, pripremao je rušenje, ne samo onog što se događalo u Hrvatskoj, nego i svakog duha liberalizacije društva. Na novu godinu 1972. Tito je rekao svoju glasovitu rečenicu: “Nema demokratije za neprijatelje socijalizma”.
 
Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Josip Vrhovac i društvo krenuli su i operativno protiv nas. U prosincu 1971., na godišnjem kongresu Saveza sindikata Hrvatske iz članstva su ekspresno izbacili Marka Veselicu, tadašnjeg saveznog zastupnika u skupštini Jugoslavije i potpredsjednika sindikata Juru Sarića, koji je 1941. vodio prvi partizanski odred u Srbiji. Otišao sam na sastanak s Veselicom sutradan i on mi je rekao da nešto treba napraviti, jer dok mi pričamo i pjevamo, oni nas izbacuju. Otišli smo u Studentski dom kod Dražena Budiše, a zatim je nas 11 otišlo u Studentski list i tamo smo u noći donijeli odluku o studentskom štrajku. Ta inicijativa došla je osobno od mene, no dogovorili smo da predlagatelj štrajka bude Goran Dodig, jer je bio iz partizanske obitelji - otkriva Ivan Zvonimir Čičak te priča kako je u Studentskom centru Goran Dodig održao govor nakon kojeg su svi studenti podržali ideju o štrajku.
- U ponedjeljak smo imali zakazan skup o saveznim amandmanima na ustav Jugoslavije u Studentskom centru. Goran Dodig, student medicine, predložio je štrajk i obrazložio zašto. I krenulo je. Kad se kamen zakotrlja, teško ga je zaustaviti. Sve priče da je iza toga stajala Udba najobičnije su gluposti. Cijeli taj pokret jedino je mogao zabraniti Slobodan Budak koji to nije želio, a zanimljivo je da je vrhovni tužitelj, koji je kasnije hapsio, bio Milan Čačić Sivi, otac Radimira Čačića - otkriva Čičak, koji kazuje kako su studentski štrajk podržali svi sveučilišni centri osim dekana Stomatološkog fakulteta Ive Miše. On je, govori Čičak, isto bio za njih, ali im je rekao da ih ne može podržati jer je član Centralnog komiteta. No, i Ivo Miše je kasnije stradao.
 
Početak uhićenja
 
- Studentski štrajk trajao je 14 dana, među ostalim i u vrijeme praznika u povodu tadašnjeg Dana Republike 29. studenoga. Ni Tito ni rektor sveučilišta Supek u to vrijeme nisu bili u Jugoslaviji. Tito je nakon povratka pozvao hrvatski i jugoslavenski partijski vrh u Karađorđevo na razgovor. Nakon povratka iz Karađorđeva zakazana je sjednica Centralnog komiteta Hrvatske, a mi smo kao kontraudar pripremili velike demonstracije u Zagrebu. Pripremali smo pretisak teksta “Poziv sveučilištarcima” Augusta Cesarca, kao naš poziv na demonstracije. Filip Vučak, danas drugi čovjek ministarstva vanjskih poslova, počeo je šapirografirati tekst te knjige i on je s tim materijalom 11. prosinca 1971. prvi uhapšen. Budišu su istoga dana ulovili na cesti. Ja sam s četvoricom dečki otišao alarmirati Supeka. Došli smo kod njega doma u Rubetićevu ulicu, no njegova žena rekla nam je da on spava. Tako je Supek spavao i spavao. Ja sam pak, kao prorektor Sveučilišta, zbog hapšenja kolega otišao protestirati u policiju u Đorđićevoj. Policajci su mi zahvalili što sam im sam došao, jer su me tražili po cijelom gradu. Tu noć zatvorili su i Gorana Dodiga, ukupno nas je bilo 10, plus Bruno Bušić. Mjesec dana nakon toga zatvorena je skupina u kojoj su bili Marko Veselica, Šime Đodan, Jozo Ivičević, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić i drugi - govori Čičak koji je osuđen na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.
- Zatvor me nije nimalo “opametio”. Zatvor je bio jako traumatično iskustvo koje sam dobro podnio jer sam bio mlad. Mnogi moji prijatelji mislili su da neću izdržati. Ne samo da se nisam se dao slomiti, nego sam stalno ratovao s upravom zatvora. Nas, političke zatvorenike, smatrali su najgorom kategorijom zatvorenika jer smo u pitanje dovodili sam sustav. No, nisu nas tukli. Ipak smo imali međunarodni ugled, za nas se znalo, cijeli svijet je pisao o nama - Čičak nevoljko govori o zatvorskim danima u Lepoglavi, iz koje je izašao u prosincu 1974., a nekoliko tjedana kasnije otišao je na odsluženje vojnog roka u Požarevac.
- I nakon izlaska iz zatvora i iz vojske pokušavao sam raditi na povezivanju opozicije u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji na zajedničkom rušenju jugoslavenskog komunizma - ponosno govori Čičak, koji se oženio vrlo brzo nakon povratka s odsluženja vojnog roka.
- Kako sam na fakultetu apsolvirao filozofiju i književnost, imao sam dilemu: nastaviti studij na račun starih roditelja i teško bolesne majke, koja je imala već treću metastazu raka, ili se oženiti, zasnovati obitelj i nešto početi raditi. Prvo me Slavko Goldstein u Liberu preko ugovora o djelu zaposlio kao prodavača knjiga, što mi je jako dobro išlo. No, radio sam to samo nekoliko mjeseci, jer su Goldsteina zbog mene pritisnuli iz partije. Tada sam u stanu počeo raditi ženske torbice od kože. Razvio sam taj biznis, imao sam butik na uglu Selske i Končareve ulice, radionice na Kaptolu i u Remetama - u kući gdje je danas restoran preko puta Krematorija. Torbice sam prodavao na veliko po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, za mene je radilo 20-ak ljudi, od čega su 11 bili bivši politički zatvorenici, a kako sam dobro zarađivao, financijski sam pomagao Crkvu i političke disidente. Stoga su me, kao stalnu smetnju i prijetnju, u listopadu 1987. ponovno zatvorili pod optužbom za utaju poreza. Toga dana uhapsili su 60 ljudi i pretresli su 11 stanova. Kada su me zatvorili, štrajkao sam glađu 14 dana, i nakon toga sam izgledao kao kostur - priča Čičak, no na pitanje je li bilo utaje, ne odgovara konkretno.
- Na sudu sam oslobođen. U pretresu mog stana uzeli su pisma kardinala Kuharića, s kojim sam se dopisivao, iz radione su uzeli hrvatski grb, pa se iz cijele procedure vidjelo da se radi o nečem drugom, a ne o utaji. Branilo me deset odvjetnika, i na kraju sam oslobođen. No, zatvorili su mi sve poslovne prostore i s petero djece, žena i ja zapravo smo se našli na ulici. Preživjeli smo jer je žena imala dobru plaću, a ja sam još neko vrijeme pomalo radio s torbicama, a tek tada sam počeo i pisati - priča Čičak, kojeg dolazak Tuđmana na vlast 1990. nije osobito iznenadio.
 
Stara garnitura
 
- Tuđman je zapravo bio projekt Franje Tuđmana i stare komunističke garniture iz njegova vremena, na čelu s Mikom Špiljakom. Cijena je bila da ne diraju stare partijske strukture, što je danas više nego jasno. Ja sam radio na obnovi HSS-a, postao sam njegov prvi predsjednik, a kako je na prvim izborima HSS dobio tri saborska zastupnika, išli smo u koaliciju s HDZ-om. Tuđman me tada pozvao na razgovor u središnjicu HDZ-a, na Becićeve stube, i ponudio mi je ministarsko mjesto koje želim, no rekao sam mu kako me to ne zanima, jer nisam tip za ministra. U vrijeme rađanja demokracije kardinal Kuharić i Živko Kustić i drugi u vrhu Crkve bili su žestoko protiv osnivanja demokršćanske stranke; pozicija i politika Crkve bila je uglavnom podrška HDZ-u. Na sceni je bila, što bi rekao Halil Đubran, “pogubna partija šaha koju igraju biskup i general”. Na sceni je bio veliki poremećaj odnosa vrednote i vrijednosti. Na oltaru je prevladavao totem države umjesto raspetog Krista. Bog je vrednota, a ne vrijednost. Država i nacija su samo prolazne vrijednosti, i njih se nikad ne smije podizati na razinu oltara. Kad se država i nacija dignu na razinu vrednote, onda je to za kršćane poganstvo. Mi nismo početkom 90-ih slijedili kršćansku novozavjetnu ideju. Nismo slijedili Mojsija, nego Arona i zlatno tele - državu. Pritom su prešućivane brojne nepogodnosti moralnoga karaktera, a kada državu utemeljiš na nemoralnim zasadama, ona je i danas takva kakva je. S kardinalom Kuharićem u 80-im sam se često susretao, razgovarao i dopisivao, no zbog odnosa prema HDZ-u u devedesetima žestoko smo se sukobili, no kad bismo se sreli, pristojno bismo se pozdravili - priča Čičak, koji otkriva da mu Tuđman nije zamjerio to što je odbio ponudu za ministarsko mjesto, ali da je bjesnio kada ga je kao predsjednik HSS-a u člancima počeo javno kritizirati.
- Tuđman je bio autoritarna osoba i naprosto nije podnosio kritiku. S Tuđmanom sam se od 1971. do 1990. susretao, razgovarali smo, odlazio sam kod njega doma, u Nazorovu. No, kada je HSS početkom 90-ih postao opozicijska stranka, počeo sam kritizirati Tuđmana jer je to bio posao nas u opoziciji. On to nije mogao zamisliti jer je bio opsjednut svojom misijom - smatra Čičak, koji spremno odgovara na pitanje zašto se u devedesetima stjecao dojam da ga Tuđman ne voli.
- Zato što Tuđman do tada u narodu nije imao takvo ime kao što smo ga imali ja, Budiša, Veselica, Đodan...
Ivan Zvonimir Čičak, kao jedan od simbola Hrvatskog proljeća, početkom devedesetih visoko je kotirao, mnogi su mislili da ima i predsjedničke ambicije. Je li danas razočaran zbog toga što nije obnašao neku visoku državnu dužnost?
- Ne, ja nisam čovjek za to. Nikada nisam rekao da ću se kandidirati za predsjednika, možda bih se kandidirao kada bih shvatio da je situacija “stani, pani”, jer bi me to jako puno koštalo zato što ja nisam za te forme. Predsjednik Mesić, pred Ivom Bancem i Vladom Gotovcem, nudio mi je da idem u diplomaciju, da izaberem zemlju u kojoj želim biti veleposlanik. Nudio mi je i mjesto njegova šefa ureda. Odbio sam ga jer ja nisam taj čovjek, ja sam razbarušeni tip koji ne spada u te kalupe. Mogao sam biti i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da sam htio - govori Čičak i ponosno napominje kako je on prvi Kolindi Grabar-Kitarović predložio da se kandidira za predsjednicu. Bilo je to u rujnu 2012., na stadionu u Bruxellesu, na nogometnoj utakmici između Belgije i Hrvatske, gdje je Čičak kao promatrač HHO-a sjedio do Kolinde Grabar-Kitarović.
- U prisustvu sadašnjeg ministra Olega Butkovića, predložio sam Kolindi da se kandidira za predsjednicu, a drugi dan ta informacija izašla je na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista. Kolinda mi je tada rekla kako nikada o tome nije razmišljala, a ja sam joj rekao da počne razmišljati. Na to mi je kazala kako se Tomislav Karamarko s time ne bi složio, a ja sam joj odgovorio da to nije njezin, već moj problem. Bila je potpuno zbunjena. Poslije su došli Zdravko Mamić i svi ostali koji su bili oduševljeni tom idejom. Nakon utakmice autobusom smo otišli u restoran, a kako ja vrlo dobro pjevam, zapjevao sam “U boj, u boj”, i tada smo svi prvi put nazdravljali budućoj predsjednici. Nakon toga u Dubrovniku smo Ivo Banac i ja razgovarali s Karamarkom, i on je tada pristao da Kolinda bude predsjednički kandidat HDZ-a. No, tada smo se Karamarko i ja zakvačili jer je na tribini počeo govoriti o Tuđmanu kao o kriteriju povijesti - otkriva Čičak, koji je jedan od osnivača HHO-a, bio je njegov predsjednik od 1993. do 1998., kada je obolio na srce, i prema savjetu liječnika, dao ostavku te se preselio na selo gdje se posvetio pisanju. U HHO se vratio kao potpredsjednik 2009., u vrijeme kad su rušili Ivu Banca, a nakon toga ponovno je preuzeo funkciju predsjednika.
 
Brojne operacije
 
- Prije 20 godina, 1998., kupio sam kuću s imanjem u Mariji Gorici kod Zaprešića i tamo od onda živim. Gotovo svaki dan dođem u Zagreb, odem u ured, ali kad odradim posao, vratim se u svoju Mariju Goricu, gdje se u miru mogu koncentrirati i raditi što hoću. Na imanju sam prije 15-ak godina s djecom počeo raditi jabučni ocat, zatim sam kupio inox bačve, pa sam u Sloveniju išao po prešu... Tjedno sam proizvodio 200 do 300 litara ljekovitih sokova od jabuke i cikle, desetak vrsta likera od jabuke, ruže, višnje, medovaču… Zapravo sam počeo s onim što se danas naziva OPG - govori Čičak, od kojeg je posao preuzeo njegov sin, no on ga je zatvorio prije nekoliko godina, kada je otvorio turističku agenciju.
Tijekom razgovora Čičak je nekoliko puta rekao da je invalid, a s druge strane pohvalio se kako ljeti svaki dan pliva tri sata, dva ujutro i sat navečer. Kakvo mu je zdravstveno stanje?
- Posljednjih godina vrlo teško se krećem, lani sam imao dvanaestu operaciju na trbuhu, trajala je satima i izvadili su mi 6,5 kg različitih stvari koje nisu bile kancerogene. Kao rezultat tih operacija ne smijem nositi remen, a vrlo rijetko nosim tregere koji me zatežu kad sjedim, a imam oštećenu kralježnicu. Iz tih razloga dogodila mi se i nezgoda prilikom dodjele odlikovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kada su mi pale hlače. I na koljenima sam imao sedam ili osam operacija, desno koljeno mi je zapravo skroz otišlo. U posljednjih 15 godina ukupno sam imao dvadesetak operacija. Zbog svega toga vrlo rijetko sam u javnosti. Još uvijek vozim automobil, ali me dosta često, pogotovo na duge pruge, vozi sin Martin - završava Čičak svoju životnu ispovijest, vraćajući se na temu s kojom je i počeo - vjeri i crkvi.
- Bio sam vjernik i danas sam, no ne idem više redovito na svetu misu. Zašto? Kada odem na misu, želim osjetiti sadržaj i duhovnost, čuti nešto konkretno i sadržajno. Iritiraju me ti isprazni verbalizmi i teološki narcizmi. Kad ne čujem nešto sadržajno, to je za mene gubitak vremena. U moje vrijeme središte crkve kao duhovnosti bila je euharistija. Crkva je odustala od tog koncilskog duha i danas su opet važnije pučke pobožnosti i masovke od euharistije. Nažalost, naša crkva je okamenjena, ona nije samo konzervativna, ona je konzervirajuća. Ona se vratila u baroknu raskoš koja iritira. To nije Crkva siromašnih i potrebitih o kojima govori papa Franjo. U katedrali nisam bio više od 20 godina.
 

http://velikagorica.com/vijesti/jutarnji-45903, 14. VIII. 2019.

Svim totalitarizmima treba pristupiti istim mjerilima

 
 
U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom. Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972. U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.
https://www.ljportal.com/wp-content/uploads/2018/02/dr_ante_cuvalo_nasatv.jpg
Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?
Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.
Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!
 
Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice! Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.
Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.
 
Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?
Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.
 
Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?
Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!
Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka. 
Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!
Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!
 
Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?
Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.
Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce..., pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.
Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I... „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!
Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti..., a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.
 
Je li i danas živ titoizam?
Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.
 
Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?
Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).
Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi jeil duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.
Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.
Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.
 
Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?
Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede... i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.
Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.
Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. - 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.
 
„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?
Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.
U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.
Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država... sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.
Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere...; ne odriču se sami sebe.
Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.
 
Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?
Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.
Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.
 

Željko Ivković, https://www.nedjelja.ba/hr/komentari/intervju/svim-totalitarizmima-treba-pristupiti-istim-mjerilima/11798

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Četvrtak, 19/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1308 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević