Get Adobe Flash player

Čovjek koji podmeće Karamarku nosio snimke s Kaptola u Centralni komitet

 
 
Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo danas upiru prstom u Karamarka, kaže bivši prvi čovjek Službe za zaštitu Ustavnog poretka Smiljan Reljić u razgovoru za Večernji list. Smiljan Reljić 90-ih godina bio je ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), a bio je i pomoćnik ministra unutarnjih poslova, kao i voditelj Nadzorne službe Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a). S čovjekom čiji je posao bio znati sve državne tajne, o Udbi, Tomislavu Karamarku, Josipu Manoliću, Franji Tuđmanu, aferi Perković, prisluškivanju novinara i ostalim aferama koje su potresale obavještajnu zajednicu i hrvatsko društvo, razgovarali smo na njegovom imanju u Drnišu, gdje aktivno, u vinogradu, provodi umirovljeničke dane.
http://direktno.hr/images/cache/700x350/crop/images%7Ccms-image-000016191.jpg
• Tko je i kada radio obavještajnu provjeru Tomislava Karamarka? Što se ustvrdilo, je li bio doušnik Udbe kao što to danas tvrdi Josip Manolić?
- Neistina je da je Karamarko bio doušnik Udbe. Ja sam prva osoba koja bi to znala. Sigurnosna provjera radila se za svakoga tko je dolazio na iole važniju funkciju u državnoj upravi, a načelnik Policijske uprave zagrebačke, kao jednog od najvećih djelova MUP-a, bila je zaista važna funkcija. Dolazak nove osobe u konzervativnu i zatvorenu sredinu kao što je tada bio MUP bio je popraćen provjerama, ali i kuloarskim pričama. Da je bilo što, čak i na razini trača, upućivalo na nešto upitno kod postavljanja Karamarka na tako važnu dužnost, ja bih to sigurno znao. To je bilo naprosto tako. SZUP je izvorno kontraobavještajna služba i on je taj koji je bio pozvan da sve sumnje provjeri.
 
• Dakle, takve sumnje nije ni bilo?
- Ne!
 
• Može li ova afera naštetiti sigurnosnom sustavu?
- Ovo što se dogodilo prvo je jako neugodno za osobu o kojoj je riječ, Tomislava Karamarka, ali je i vrlo štetno za sam sustav sigurnosti. Otvara se nedopustiva mogućnost da svatko može paušalno reći XY je bio suradnik Udbe, nemam nikakve papire, ali imam čovjeka koji će to potvrditi. Zadnji od kojega sam ja to očekivao je Manolić. To je čovjek s kojim imam dobre odnose, prema njemu gajim veliko poštovanje, ne znam zašto je to dopustio sebi.
 
• Možete li pretpostaviti koji su ga motivi vodili da upravo sad s takvom tvrdnjom izađe u javnost?
- Ne ulazim u njegove motive, ali pretpostavljam da ga je Karamarkov nedavni intervju u kojem se raspričao o lustraciji naveo na to. Iako sam ja o lustraciji zastupao iste teze kao Manolić, sada mi se čini da je u jednom momentu lustracija bila dobro rješenje jer se ovo ne bi događalo. Ljudi koji stoje iza ovoga sada itekako su trebali biti lustrirani. Neshvatljivo mi je, Joža Manolić itekako je sudjelovao u stvaranju sigurnosnog sustava Hrvatske, zašto sada ide na nešto što je sam stvarao?! Osobito mi je neshvatljivo zašto ide na ovakav način jer ovdje je doista riječ o proizvoljnoj ocjeni.
 
• Jeste li stoposto sigurni u to što govorite?
- Manolićeva tvrdnja nema utemeljenja ni u čemu. To je naprosto neistina!
 
• Je li moguće da su Karamarku oduzeli putovnicu i ispitivali ga kako bi zavarali trag, a da je zapravo bio doušnik? Ljudi se to pitaju.
- Naravno da se pitaju, zato što se otvorila Pandorina kutija i iz nje izvire milijun pitanja. Koliko znam o toj akciji, čiji je predmet istrage bio i Karamarko, to je bila republička akcija u kojoj su sudjelovali svi centri koji su imali svoje zadaće vezane uz Katoličku mladež i zahvatili su jako mnogo ljudi. Nisu ciljano išli na Karamarka. Da je on u toj priči na bilo koji način doveden u suradnički odnos sa službom, nemoguće je, to odgovorno tvrdim, da iza toga ne bi ostao nikakav pisani trag. Nemoguće! Da bi netko fukcionirao kao doušnik ili suradnik službe, on je morao proći određenu proceduru iza koje mora ostati pisani trag.
 
• Je li dokumentacija koja je zatečena početkom 90-ih potpuna, možda ju je netko odnio kući ili je završila u Beogradu?
- Naravno da nije bila kompletna. Riječ je o raspadu sustava koji je funkcionirao 40 godina, bio je nedemokratski, rigidan, služio se svim i svačim. Naravno da je bilo onih koji su se osjećali odgovornima i krivima i nastojali su sakriti ono što bi njih moglo kompromitirati, ali ne u tolikoj mjeri da ne bi ostao nikakav trag. To je bio sustav koji je imao propise, usklađene pravilnike, nije se mogla potkrasti neka greška pa da mi nakon 25 godina shvatimo da je netko bio doušnik Udbe. U to vrijeme načelnik službe u Zagrebu bio je Franjo Vugrinec. On je jako zadužio hrvatsku obavještajnu zajednicu, bez obzira što je bio iz bivšeg sustava.
Kada se Karamarko pojavio u MUP-u, ja sam s Franjom nekoliko puta razgovarao. Komentirali smo određene relacije, on je bio upoznat s time da je Karamarko bio u obradi s ostalim članovima Katoličke mladeži i nikada mi nije dao ni najmanju naznaku da je taj odnos bio drugačiji. Ako sam ikada ikome vjerovao u sustavu, to je bio Franjo Vugrinec. Nas dvojica dijelili smo najveće državne tajne, a on nijednom riječju nije stavljao Karamarka u taj kontekst. On bi tako nešto meni sigurno signalizirao, da je bilo drugačije. Želim istaknuti i to da sam ja u puno boljim odnosima s Jožom Manolićem nego s Karamarkom. S Manolićem sam se zadnji put čuo prije deset dana, a s Karamarkom ne pamtim. Joža i ja se čujemo u kontinuitetu, naravno da smo razgovarali i o novom predsjedniku HDZ-a. Ovo što sada priča nikada, baš nikada mi nije spomenuo.
 
• Jeste li pričali s Manolićem nakon njegove izjave o Karamarku?
- Ne. Namjerno nisam. Mislim da je sve ovo Hrvatskoj nepotrebno. Zadnje što nam treba su izmišljene afere.
 
Mesić laže kad zine
 
• Što kažete na to da je Stjepan Mesić prisnažio kako je čuo kada je Manolić to o Karamarku rekao Tuđmanu?
- Zadivljuje me Mesićevo pamćenje! Vrlo dobro se sjeća detalja razgovora prije 25 godina, a ne može se sjetiti onoga što narod želi znati o njemu. Ne sjeća se ni svojih govora u Australiji ni onih tu, kod mene, na Miljevcima. Sada se, eto, sjetio takvoga detalja.
 
• Manolić je, dok je bio predsjednik vlade 1991. Karamarku dao mjesto šefa svog ureda. Čime je mladi Karamarko to zaslužio?
- Ne znam ja, ali vjerojatno nečim je. Ipak ostaje otvoreno pitanje, ako imate saznanja da je netko bio suradnik jedne službe koju smo mi presjekli i koja je iza sebe ostavila brojna pitanja, poput odnosa s vojnim službama bivše Jugoslavije, kako to da nikada niste signalizirali službenim kanalima, dajte vi iz SZUP-a provjerite o čemu se radi. Mi smo čekali 25 godina pa smo čovjeka koji je u rukama imao najveće državne tajne, bio je na čelu tog sustava, sada proglasili doušnikom Udbe. Mislim da je i taj pojam doušnik vrlo precizno izabran, Joža pazi što govori. Nije suradnik, već doušnik, a to možete i bagatelizirati i banalizirati, ako bude potrebno. U danom momentu može se reći da je to "ćakula", ali do tada, proći će izbori i ta će priča ispuniti svoju svrhu. Sve ovo je jako neozbiljno. Tako nešto ne smije se koristiti u dnevnopolitičke svrhe.
 
• Što mislite o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj i sudskom procesu koji se tamo vodi? Kompromitira li taj proces hrvatske tajne službe?
- Afera Perković je dokaz da nismo svjesni što obavještajni sustav znači. Svakoj bi državi bilo najbolje da takve stvari riješi u svom dvorištu pa tako i slučaj Perković – Mustač. Ne mogu spekulirati jesu li oni krivi ili ne, ali iz toga smo mogli izaći čvršće i normalnije. Taj cirkus s promjenom zakona o izručenju i neizručenju nam nije trebao. Osramotili smo se, ali sada bi bilo normalno da netko u ovoj državi raščisti tko je stajao iza toga i čiji je interes bio da se tako kompromitira država i njezin sustav.
 
• Svjedoci u postupku govore o tome da ih bivši udbaši zastrašuju i da im prijete. Jesu li oni još uvijek povezani i aktivni na hrvatskom tlu?
- Naravno da se oni teško mogu othrvati pozivu za koji su školovani i pripremani. Sigurno je da se u momentu bilo kakve ugroze homogeniziraju i zajednički se nastoje zaštititi. Koliko je moguće da oni utječu na svjedoke, ja ne bih špekulirao o tome.
 
• Jeste li vi u mladosti imali kontakte s Udbom?
- Ne, nikakve! Nisam bio član Komunističke partije, čak ni Socijalističke omladine. Nisam ranije imao nikakve veze s policijom i službama. U Zagreb sam iz Drniša otišao 1991. na nagovor Tuđmana, htio me postaviti u Ministarstvo obrane, a ja sam smatrao da nisam za to i upravo na zagovor Jože Manolića on me imenovao pomoćnikom ministra unutarnjih poslova.
 
• Kada se formirala tajna služba 90-ih, kako je funkcionirala s obzirom na sukob emigracije i starih obavještajaca koji su se našli na hrvatskoj strani? Je li funkcionirala pomirba u ratu? Kako je bilo poslije, nakon Tuđmana?
- Za vrijeme Tuđmana sve je funkcioniralo. To je čovjek koji se itekako dobro pripremio za ulogu državnika, razumio je mehanizme i procese unutar države i shvatio što znači imati državu i boriti se za nju. Ja sam više puta bio u prilici da Tuđmanu podastrem dokaze o kolaboraciji vrlo visoko rangiranih dužnosnika SDP-a s određenim službama, ali on je bio rezolutan da to ne treba istjerivati ako ne ugrožava sigurnost države. Znao je da je kohezija najvažnija i da se moramo držati za isti štap bez obzira na političko opredjeljenje. To je bio Tuđman! Na žalost, njega više nema i u državi miševi kolo vode.
 
• U vaše vrijeme izbila je afera prisluškivanja novinara i oporbenih političara. Jeste li zbog toga otišli u mirovinu?
- Ako se vratite u povijest hrvatske države, vidjet ćete da su se u momentima političkih kriza pojavljivale afere u obavještajnom sustavu. Imali ste aferu da je Slavko Linić, tadašnji gradonačelnik Rijeke, odjednom dreknuo da ga prisluškuju u kabinetu pa je za dokaz izvukao "bubu" iz glazbene čestitke i rekao da ga tim prisluškujemo. To smo efikasno demantirali, ali nije bilo reakcije, afera je svoju svrhu postigla i "pojeo vuk magare". Najveća afera koja je poljuljala obavještajni sustav bila je priča o 126 dosjea. To je klasična politička namještaljka! Scenarij se znao, glumci su se otkrili. Cijelu je priču poremetila dreka koju sam digao jer se radilo o mojoj koži. Te, 2000. godine, oni koji su preuzeli vlast nisu imali pravi odgovor na situaciju u kojoj se država zatekla pa su se dosjetili kako tome doskočiti. Ljudima su umjesto boljeg života nastojali prikazati Tuđmanov režim kao apsolutno nedemokratski.
 
Izmislili 126 dosjea
 
• Kako mislite, izmislili su 126 dosjea? Zar ih nisu otvorili i dali ljudima na uvid?
- Izmislili su da bi rekli ljudima vidite što su vam ovi radili. Nije ni bitno što su izmislili, bitno je što na to nitko od nadležnih institucija, nijedan segment nije reagirao. Trebalo je reagirati Državno odvjetništvo koje je od saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, nakon moje predstavke, dobilo sve materijale u kojima je dokazano da je riječ o teškoj zlouporabi SZUP-a. Od 126 dosjea službeno izvješće otkriva kako ih je šest bilo stvarnih, 20-ak dosjea su ljudi koji su se na neki način našli u izvještajima jer su kontaktirali s nekim tko je bio pod mjerama. Prema njima nisu poduzimane nikakve radnje, a 100 dosjea bilo je potpuno izmišljeno. Počupali su ta imena tko zna odakle, stavili ih u nekakve fajlove i rekli: to su dosjei koje je služba radila. To je čisti falsifikat! Šteta je nemjerljiva jer sustav u kojem je jedan dosje falsificiran je bezvrijedan jer tko kaže da nisu i svi drugi falsificirani.
 
• Tko je to napravio?
- Nisam istražitelj, ali u to vrijeme ministar unutarnjih poslova bio je Šime Lučin, premijer je bio Ivica Račan, a bez njegovog znanja takvo nešto ne bi moglo izaći van, ravnatelj SZUP-a bio je Franjo Turek, a Zinka Badrić glasnogovornica MUP-a. U tom se krugu trebaju tražiti ideolozi i izvršitelji. Ja sam o tome pisao saborskom odboru, bivšem predsjedniku države. Potvrđeno mi je da su materijali i danas u DORH-u i po njima se ništa nije radilo, niti se radi.
 
• Koji su dosjei bili stvarni?
- Ja sam potpisao nalog da se radi vašeg kolegu Daskalovića koji je bio u analitičkoj grupi u CK-u, zajedno sa Slavkom Malobabićem i Radenkom Radojčićem, i to ću obrazložiti svakome tko me bude pitao. Njima je čovjek koji stoji iza podmetanja Karamarku u to vrijeme nosio originale snimki ozvučenja s Kaptola. Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo danas upiru prstom u Karamarka. Sjećam se još Davora Butkovića, Jasne Babić, a drugih se ne mogu sjetiti.
 
• Zašto ste ih obrađivali?
- Razlog nije njihov novinarski rad. Sjetite se da imate 1993. godinu i imate nekoga, nije važno čime se bavi, tko kontaktira s pripadnicima hrvatske vojske, policije i sigurnosnih službi i da taj isti odlazi u drugu državu, s kojom smo mi u ratu, pa zar ne mislite da služba sigurnosti o tome treba povesti računa? Zar ne mislite, kada imate novinara koji svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana i mi ga stavimo pod operativnu obradu, zar ne mislite da je to opravdano? Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar? Kakve to veze ima. Moglo bi i neko društvo pekara reći, zašto nas obrađujete, mi pečemo kruh narodu.
 
• Jeste li zbog te afere otišli iz sigurnosnih službi?
- Ja sam otišao jer sam vidio da to nikamo ne vodi.
 
• Čini se da ste nezadovoljni zbog tog "repa" koji je ostao za vama?
- Jako sam nezadovoljan, posebno zato što to nije bio kraj. Ni ovaj napad na Tomu Karamarka nije kraj, već početak. Početak jedne prakse, kada nemate odgovor na važna pitanje pokažite prstom i recite "On je bio suradnik Udbe". Najtrivijalnije što možete zamisliti! Na žalost, mnoge stvari u ovoj državi ostat će nejasne, onakve kako su plasirane. Ova izmišljena afera diže se na velika zvona, a kada je bivši ministar obrane Jozo Radoš jednu od najvećih tajni, razgovore s Miloševićem, jednostavno podijelio novinarima, nikom ništa, otišao je za nagradu za eurozastupnika. To je bio jedan od najvećih udara na sustav. Došao je do informacije i predao je. Da nije grozno, bilo bi smiješno.
 
• Je li bilo još izmišljenih afera i podmetanja?
- Priča o Tuđmanu i crvenim, žutim i zelenim vragovima nema veze s interpretacijom u hrvatskoj javnosti. To je politička izmišljotina. Služba je radila izvješće u kojemu opisujemo denuncijantan odnos jednog našeg političara prema stranoj ambasadi u Zagrebu. Evidentirali smo njihov kontakt i o tome poslali izvještaj. Predsjednik je u govoru na Plesu koristio rečenicu iz našeg izvještaja i time osudio ponašanje tog političara koji je prenosio informacije stranom veleposlaniku. To nema nikakve veze sa SDP-om, HSLS-om, niti s jednom strankom. To se do danas krivo tumači i Tuđman se spominje kao mrzitelj oporbe. Takvih stvari ima milijun, vrijeme ih pregazi i ostanu takve kakve su plasirane. Ako se prešuti i ova današnja priča s Karamarkom i ona će ostati, zato se čudim što je čekao, što odmah nije rekao da su to gluposti. Zato se nadam da je i ovo mali doprinos tome da se to više ne događa.
 

Slavica Vuković, Večernji list

Na djelu je sofisticirano, udbaško, policijsko i komunističko ubijanje "neprijatelja"

 
 
Bit će divna stvar kad napokon prestanu priče da je klub moj, privatan, obiteljski. Jedan ili više budućih dioničara preuzet će brigu i urediti odnose, kaže prvi čovjek Dinama. U nekoj drugoj zemlji, da je jedan nogometni klub deset puta zaredom osvojio nacionalno prvenstvo, to bi se mjesecima slavilo i svi bi o klubu govorili kao o fenomenu. No, ovo je Hrvatska pa je i Dinamova "decima" obilježena skromno. Bi li bilo drukčije da Dinamo ne vodi Zdravko Mamić, tko zna. On primjerice smatra, da nije bilo njega, ne bi bilo niti "desetke", a Dinamo bi se vrlo brzo urušio i završio gore nego Hajduk. U svakom slučaju, Dinamo ne prati zasluženi imidž.
http://www.vecernji.hr/media/cache/d8/5e/d85e490073e378a1d27a0bcb0a718f08.jpg
 
Je li dakle sve to vrijedilo?
– Vrijedilo je. Od prvog dana u kući su me učili dvije stvari, da sam katolik i da sam dinamovac. Imamo vlastitu državu, a ja sam prvi operativac najdražeg kluba, dakle, moji su snovi ostvareni. Kao klinac iz provincije sada imam privilegiju stvarati povijest tako velikog i moćnog kluba. I to jest velika satisfakcija. No, vjerujem da ni sam nisam svjestan tog značaja jer sam toliko "ubijen" psihološki, ubijen svim prljavštinama, kontaminiran onim što mi rade u sprezi politike i dijela medija, naravno u zajedništvu s različitiminteresnim skupinama i dijelom huligana. Pa se onda, i to dobro koje se dogodilo Dinamu, slabo prepoznaje. To nije samo statističko dobro, a osvojili smo 19 trofeja u 10 godina. Osim toga, kontinuirano igramo u Europi, a dodajte i da se sve to događa u recesiji i kada su sve poluge aktualne vlasti usmjerene nazatiranje imena Dinamo. I mene kao predvodnika tog Dinama. Dakle, realno, doista je riječ o velikom uspjehu.
 
• Da, razlika između Dinamovih uspjeha i vašeg imidža je brutalno velika. Zato vas i pitam je li se isplatilo ili ste odavno trebali dići ruke?
- Put do uspjeha nije lagan. Generacije nas maštali smo o primjerice hrvatskoj državi, a kada smo to konačno ostvarili, dovedeni smo u situaciju da neke političke elite i interesne grupe sada rade na zatiranju naše države. Vrlo se slična stvar događala i Dinamu. U bivšoj državi ponosio si se time da si dinamovac, a sada, a to je stvarno nevjerojatno, opet je teško biti i Hrvat i dinamovac. To jest fenomen. No, nikad nisam požalio što sam činio, i u ponosu prema svojoj domovini i prema Dinamu, ali ipak se moram zapitati – pa kakvi smo mi to ljudi? Da nakon što imamo državu 25 godina, da je sada tako arčimo i rasturamo i da je ne volimo. I da tako prolazi i Dinamo, koji niže pobjede na ponos svoga grada i države. Meni je teško o tome govoriti, bilo bi bolje da netko drugi govori, ali gdje su ti drugi? Najglasniji su dušmani i neprijatelji kojima je sve ono što predstavlja hrvatsko i domoljubno nešto što treba raznijeti. I tako je stvoren nesrazmjer između onoga što ja jesam, kao čovjek sa svim manama i vrlinama, svega onoga što sam u životu stvorio i onoga što mi je servirala politika i mediji. Ja to doživljavam kao svojevrsnu genocidnu politiku prema meni. Možda je pretenciozno, ali tvrdim da se i prema meni i prema Dinamu provodi genocidna politika. Imali smo malo saveznika, no iza Dinama još uvijek stoji pola Hrvatske i pola iseljeništva. No, oni su, kao i uvijek i u svemu, tiha većina. Koja je u stalnoj defenzivi prema agresivnoj i radikalnoj političko-medijskoj manjini.
 
• Tko ili što vas onda čuva? Ipak ste se uspjeli do sada očuvati.
- Čuvaju me isključivo rezultati moga rada, moje poštenje, što je još uvijek jače od neviđenje redaljke koja se provodi nadamnom i mojom obitelji.
 
• Čuva li vas vaš novac?
- Ne, nego rad i poštenje. I dragi Bog. Ma kakav novac! Novcem to ne možete kupiti. Tu ste uvijek limitirani.
 
• Da netko tko ništa ne zna o vama samo počne čitati o vama na googleu ili vas pogleda na youtubeu, stekao bi sasvim drugačiji dojam od ovog Mamića o kojem govorite.
- Da, čovjek bi pomislio da ima posla scrnim vragom. A pred vama stoji čovjek koji ima 46 godina Dinama u kontinuitetu. Došao sam u Dinamo s jedanaest godina 1971. i od tada se iz Dinama nisam maknuo. To je moj život, moj smisao života. Bez obzira na sliku kojom me prikazuju politika i mediji, osjećam se čestitim domoljubom, odličnim sinom, ocem, suprugom, prijateljem, vjernikom. U svemu tome sam apsolutna čista petica.
 
• A jeste li i dobar brat?
- Apsolutno. Znam zašto me to pitate i drago mi je da me pitate jer su opet mediji napravili svoj prljavi posao. Istina je da je moj brat Zoran u 80. minuti napustio trenersku klupu i to je bila njegova odluka, a ne moja. Niti sam ja njoj pridonio. Mislim da ta odluka nije bila u redu, ali onaj tko je normalan shvatit će je kaoreakciju poštenog, čestitog dečka koji nije naučio u takvim situacijama razmišljati lukavo. Ili dodvoravati se publici, nego je instinktivno odreagirao i otišao s klupe. No, sadržajno, a to znaju čak i ljudi koji nas površno poznaju, a kamoli oni koji nas dobro znaju, ovakva braća poput Zorana i mene mislim da ne postoje na kugli zemaljskoj. On je menine samo brat. On je meni sin, on je meni otac. On je u cijeloj mojoj obitelji meni najbliži sve ove godine. Stariji sam od njega 12 i pol godina, a sve smo prošli zajedno. I odrastanje, jer moji su roditelji radili u dijaspori, a ja sam mu bio i tata i mama, čuvao ga i hranio, i pratio kroz cijelu karijeru. Kada je on ranih '90-ih otjeran iz Dinama i kad je četiri godine igrao u Njemačkoj za Bochum, u te prve četiri godine u Bundesligi odigrao je 140 utakmica. Sve te njegove utakmice pratio sam uživo, a već sam tada imao troje djece. U te četiri godine u gledanju njegovih utakmica proveo sam 480 dana u Njemačkoj. Prije deset godina Zoran se vratio iz Njemačke u Hrvatsku, a Dinamo je tada bio užasno devastiran i igrački, financijski i organizacijski. To je ona godina kada je Dinamo završio u tzv. ligi za opstanak i kada sam se zarekao da ćemo u deset godina biti prvi. Prihvatili smo ga Josip Kuže i ja, i uz Kužea Zoran je bio apsolutno lider novog doba. Bio je kapetan, a na zalasku karijere bio je i pozvan u reprezentaciju. U ovih deset godina Zoran je bio na poziciji igrača, sportskog direktora i trenera u Dinamu. On i ja smo cijeli taj život zajedno prošli. Znate, mediji su gladni senzacije i cirkusa. Čak i da smo se nešto posvadili, nije priča životnih partnera stalna idila.

 

• Mišljenja su športskih analitičara da je sad trenutak da se Zoran "otpili" od vas, da se emancipira?
- Eto vidite, to je prljava podvala zbog kakvih Hrvati stoljećima krvare. To je ta najveća podvala u našem društvu, kad se vinu naši neprijatelji koji su još uvijek jako dobro raspoređeni, to je ta takozvana Udba koja još uvijek danas vlada Hrvatskom. Uvjeren sam da Hrvatskom vlada Udba i kad oni vide da se braća slažu, i simbolička braća i u ovom slučaju konkretna dva brata i braća po domoljublju, po susjedstvu i idealima, e onda oni stavljaju kajle među njih i žele ih razdvojiti. I onda govore, trebaju nam nova lica. Jer lica koja su uspješna bilo u gospodarstvu, financijama, sportu ili politici, oni kontaminiraju kako ne bi služilasvojoj domovini. Njihov je zadatak da kriminaliziraju svakog našeg čovjeka, hrvatskog opredjeljenja. To provode putem svojih medija i udbaškim metodama. I traže – ogradite se od tih ljudi, od Mamića. I kada ih uspiju maknuti, onda umjesto uspješnih dolaze frajeri, koji su nesposobni, ali vode tobož uljuđenu, proeuropsku, naprednu politiku.
 
• Dakle, dva brata ne će moći razbiti?
- Naravno da ne će. Osim što smo braća po krvi, mi smo u zadnjih deset godina zajedno s drugim ljudima i gospodinom Mirkom Barišićem stvorili moćni stroj ne samo za prilike u Hrvatskoj, nego i cijeloj jugoistočnoj Europi. A stvorili bi još više kada bi imali imalo podrške u okruženju. Odgovorno tvrdim, današnja vlast na čelu s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem željela je spaliti Dinamo i braću Mamić. Evo, ekskluzivno, mogu vam reći da je održana sjednica izvršnog i nadzornog odbora kluba i da su oni jednoglasno zaključili da se sa Zoranom potpiše novi četverogodišnji ugovor s poboljšanim uvjetima.
 
• Zoran ostaje i još – povišica?
- Tako je, jer znate, on je dosad bio među najlošije plaćenim Dinamovim trenerima.
 
• Je li skandal u Fifi dokaz da je korupcija duboko ukorijenjena u nogometu?
- Nije uopće, niti je znak. Nego su najkorumpiraniji oni koji su najmoćniji i vrte najveći novac. Meni je zastrašujuće kad vidim da smo mi Hrvati – a imamo i mi svojih mana i u našim redovima ima kriminalaca i lopova i korumpiranih – male bebe u rodilištu u odnosu na te tzv. poštene, moralne i napredne sile svijeta. Mi smo za njih, međutim, nula. Što je veća korporacija, to je korupcija veća i sofisticiranija. Samo oni to zovu drukčije, nije korupcija, nego gift, poklon. Uvjeravam vas da se u inozemstvu ne može napraviti posao a da se ne pokriju svi mogući interesi. Makako se to nazivalo.
 
• Pa gdje je onda ta "močvara", nije kod nas, nego je veća vani?
- I Uefa i Fifa nisu izolirani otok. No iz ovog skandala izvlačiti zaključak da su sport i te institucije kontaminirane korupcijom, bilo bi nepošteno. I ovdje se politikauplela. Kad je već spominjem, tvrdi se da nema veće političke stranke u svijetu koja se ne financira i iz ilegalnih izvora. Samo se nekoga pronađe, a nekoga ne.
 
• Svojedobno je bivši ministar Jovanović uzeo sebi u zadatak isušivanje "močvare". Vas je stalno spominjao, no, što se vas tiče, nije uspio?
- Ova je vlada, generalno, došla s politikom da zatre hrvatski sport, odnosno da ga podjarmi. Plan je bio preuzeti, prvo Hrvatski olimpijski odbor (HOO), Hrvatski nogometni savez (HNS), kao najutjecajniji savez i dva kluba za koje navija cijela Hrvatska, Dinamo i Hajduk. Bio sam jedan od prvih i najvažnijih ljudi koje su oni odredili kao metu. I ja sam ih, sa svojim suradnicima, uspio pobijediti, bilo je krvavo, ali nisu uspjeli zauzeti HHO, HNS, niti Dinamo. Uspjeli su, nažalost, zauzeti Hajduk, što meni jest fenomen. Jer Torcida i navijači Hajduka su nešto drugo u odnosu na one koji sada tamo vladaju. Formirana je famozna, izmišljena udruga "Naš Hajduk", kao što je bila planirana i izmišljena udruga "Zajedno za Dinamo". Te su udruge napravili "velebni umovi" s mišlju kako će tiho, s boka preuzeti Dinamo i Hajduk. HHO, HNS i Dinamo smo obranili, ali je Hajduk šaptom pao. Oni su u nadzorni odbor udruge "Naš Hajduk" izabrali sve esdepeovce. Oni su, potom, izabrali svoje kadrove koji su na daljinski upravljač vodili Hajduk. A ustvari Hajduk je nešto drugo. Ne shvaćam kako su uspjeli ovako preuzeti klub, pored torcidaša i navijača. I zato je Hajduk danas to što jest. Ekipi je poluga bio i predsjednik Josipović, koji je, podsjetimo se, na svom prvom putovanju u Los Angelesu, govoreći dijaspori, prvi rekao da je u HNS-u "neka mala mafija".
 
• Evo i prije ovog intervjua čuo sam da se opet priča kako vas češljaju i da se može očekivati vaše privođenje?
- Koliko to govori i o njihovom zlu i nesposobnosti. Oni čak ne znaju niti namjestiti. Njihov je san da mene unište, "redaljka" je nada mnom već na dnevnoj razini. Ljudi su već mnogo puta čuli da će mene uhićivati i sad zamislite te uvjete u kojima ja i poduzeće koje predvodim radimo. Pa svakih nekoliko sati dođe mi netko i širi ovakve laži, a to traje već godinama. Stalno zagađuju, a ja pitam, kako će mi u takvim uvjetima doći ljudi na tribine, a sponzori se vezati za klub. To je sofisticirano, udbaško, policijsko i komunističko ubijanje "neprijatelja". Mene su kao klinca tukli kada sam išao na polnoćku, a danas me u mojoj državi opet proganjaju. No, ovakav politički progon kao što je sada, nikada mi se prije nije događao.
 
• No, imate biznis koji donosi puno novca, dobro ste "potkoženi"?
- Ma nemam nikakav biznis, to je isto laž. Ne borim se ja za siromaštvo, naravno, ali ovdje je opet riječ o novoj podvali. Gdje se naše političke elite natječu populističkim i jeftinim metodama, sve kako bi se prikazale što siromašnijima. To je jedna od najvećih prevara u novom hrvatskom dobu. Sjetite se onih dolazaka biciklima na sjednicu Vlade, pa trpanje zastupnika u sobice, pa demagogija kako zastupnici jedu prekvalitetno za malo novca... Umjesto da se natječemo postati što bogatiji i prisiliti bogate da dio svog bogatstva daju onima koji nemaju, pa da budemo bogata i socijalna država. Umjesto da pričamo samo o projektima, a ne da lažemo narod već 20 godina kako ćemo spojiti Hrvatsku. Kažemo Pelješki most, nema ga. LNG, pa ga nema, Termoelektrana Plomin, pa je nema, monetizacija cesta – pa je nema... Netko nam je isprao mozak. I onda državu dajemo u ruke ljudima kojima u životopisu ne stoji nikakva kompetencija da vode naš narod i državu. Mi biramo na vlast ljude koji ne znaju urediti odnose u svojoj vlastitoj obitelji, a kako će onda u državi i nahraniti cijeli hrvatski narod. Gdje su to prije radili ti ljudi... pa ja za jedan dan donesem više odluka i donesem koristi više no što će oni uspjeti ucijelom mandatu.
 
• Vi jeste kompetentni u vođenju Dinama, ali prigovor je da niste transparentni u poslovanju?
- To je mantra. U klubu 250 ljudi prima plaću, i to ne bilo kakvu. Puta četiri člana obitelji, to je tisuću ljudi. Nekoliko stotina djece svakodnevno tu trenira, troši se struja, voda, imaju pedagoge, natječu se. I još Dinamo povrh svega državi plati između 25 i 30 milijuna kuna poreza. Vrlo je to jednostavno izračunati, ako je Mandžukić imao milijun eura godišnju plaću, platio je on izravno 25 posto poreza državi, a Dinamo 25% PDV-a na bruto iznos od milijun eura. I samo je tu državi plaćeno pola milijuna eura godišnje. A grad se samo brine osvojoj imovini, o stadionu, no da tu nema Dinama, ovo bi bila tek rupa.
 
Lakše je, dakle, pričati o mutnom obiteljskom biznisu Mamića?
- Tog muteža nema. Oni da imaju dokaze, a sve je u njihovim rukama, već bi davno to riješili. Što nisu dokazali da mi mutimo s nogometnim biznisom? Ne mogu jer je to laž. Da bi nas se diskreditiralo i da ne bi postizali nove rezultate. Koji su vidljivi svakoj budali, a kamoli pametnom čovjeku.
 
• No, nešto se zakonski ipak mijenja, Dinamo će od udruge građana morati postati nešto drugo, trgovačko društvo, biti privatiziran ili...?
- Dinamo ulazi u novu fazu, i organizacijsku i sportsku. Mi smo pokrenuli proces preoblikovanja kluba, prema postojećem zakonu i u sljedećih nekoliko mjeseci, nadam se, uspješno ćemo provesti taj proces. Što se sportskog dijela tiče, dao sam najavu da ćemo u narednih 10 godina, osam puta igrati u najvažnijem europskom natjecanju, a to je Liga prvaka.
 
• Je li model privatizacije Dinama usporediv s nekim od europskih klubova, da javnosti bude jasniji. Kako će se riješiti vlasništvo?
- Prema aktualnom zakonu, taj proces preoblikovanja odvija se u četiri ili pet krugova, ovisno o interesu, i on propisuje da je svatko u mogućnosti, bio Hrvatili stranac – kupiti dionice kluba. Tu je stvar vrlo čista i nadamo se da će biti interesa i da će se to dobro završiti. Bit će divna stvar kada će se napokon prestati pričati da je klub moj, privatni, obiteljski. Nego će jedan ili više budućih dioničara preuzeti brigu i neka urede odnose na dobro sviju nas.
 
• S obzirom da bi se, kad je o vama riječ, onu Ćirinu "ako ikada umrem" mogli parafrazirati u "ako ikada odem iz Dinama", kakav je vaš plan u tom preoblikovanju kluba?
- Još ga do kraja nisam definirao. Sigurno ću uzeti neku dionicu kluba, do jedan posto vlasništva, jer se nemam namjere pojavljivati kao krupni ulagač. Procijenit ću što mi to emotivno znači.
 
• A gdje je tu onda vaš biznis-interes s Dinamom?
- Pa nemam ga, ja radim iz ljubavi, ostalo je izmišljotina. Svoj sam novac zaradio u nekim projektima u već davnim vremenima. Zadnjih petnaestak godina nisam jednu lipu prevrtio u hrvatskoj državi. Jednostavno, tu ništa ne radim od biznisa, osim što imam plaću od 11.000 kuna u Dinamu i to je moj jedini prihod koji ostvarujem u hrvatskoj državi.
 
• Ha, onda radite vani, zar ne?
- Imam u knjižici 37 godina staža, i to u ozbiljnom biznisu. Nisam niti gladan, niti žedan, solidno sam dobrostojeći čovjek. No, ono što javnost zanima – ja se nisam obogationa Dinamu. Dobio sam satisfakciju, emotivno, no Dinamo je meni samo materijalna šteta.
 
• Imate, primjerice, sudski proces s Eduardom, o tzv. doživotnom ugovoru. Dakle, živite od takvih ugovora?
- To je bio izolirani slučaj, riječ je bila o mom pokušaju, još dok nisam ovako bio u nogometu, ali jesam ulagao u mlade nogometaše. No, iz toga sam izašao. Konkretno i po priznanju samog Eduarda ja sam mu, nepobitno, dao oko milijun eura, a da nikad nisam dobio ništa. Dakle, u tom sam poslu bio apsolutni luzer. Kažem vam, ni s jednim nogometašem ja nemam višenikakav ugovor. Izašao sam iz svega toga davno, dio sam bio prebacio na svog sina. Niti imam privatni interes, niti sam ijednu lipu uzeo od kluba, ili da je moj sin radio posao s klubom. Moja obitelj u Hrvatskoj više ništa ne radi od biznisa.
 
• Bilo bi logično da imate biznis u RH, pa svi tu živite?
- Zdravo-seljački rečeno – ja sam primoran ne raditi u RH, kao uostalom i ostali članovi moje obitelji. I zato nam ne mogu ništa. Šteta što tu nemamo biznis jer osjećam se sposobnim pridonositi državi, ali mi ne daju i proganjali bi me.
 
• Hoćete reći, vaš je problem što vam je Dinamo najvažniji?
- Napravili su sve da nas otjeraju iz Hrvatske. Zamislite koje bogatstvo i potencijal u ljudstvu je u našoj dijaspori. Na kakvim su oni pozicijama u drugim državama maštali Hrvatsku 100 puta više nego mi. Zvali smo ih da se vrate. I što smo napravili – prevarili smo te ljude. I čak natjerali rođene i školovane ovdje na masovni, novi odlazak iz Hrvatske. Pa ja sam ovdje samo radi Dinama. Da toga nema, sa svojom obitelji ovdje ne bih ostao niti sekunde, koliko nam je ova vlast napravila zla. A ne želim ostaviti Dinamo na cjedilu, jer da odem, u roku od tri mjeseca, od Dinama ne bi ostalo ništa.
 
• Malo samodopadno?
- Koliko god to tako zvučalo, istina je. Bilo bi – kaj bu, bu; kaj nebu, nebu; ne bi se štel mešat; i vužgi ga vužgi.
 
• Smatrate da bi se bez vas Dinamo urušio kao Hajduk?
- Bio bi 10 puta gori od Hajduka. Zbog podneblja i temperamenta, hajdukovi navijači su emotivniji, njima je Hajduk religija. Kao što je meni Dinamo, svetinja. Ovdje, našim ljudima na sjeveru, Dinamo niti približno nije tako emotivno na srcu, kao što je to Dalmatincu Hajduk. No oni, zbog nesposobnog menedžmenta ne znaju tu svu energiju i emociju kapitalizirati. To je isključivo zbog nesposobnosti ljudi koji vode taj klub. Jel', to kako se Hajduk voli – ne voli se nitko na svijetu tako. I zamislite sad te nesposobne ljude u vodstvu, koji nemaju pojma što bi napravili s tom silnom ljubavi i emocijom.
 
• Pita moj susjed, hajdukovac – pitaj Mamića ima li neko ime koje bi, poput njega, izvukao Hajduk?
- Siguran sam u to, znam puno ljudi koji jako vole Hajduk i mogli bi ga izvući. To nije problem, ali jest problem što njih politika ne pusti i stalno regrutira nekompetentne i ponizne, s kojima oni mogu manipulirati. A sa sposobnim čovjekom ne možete manipulirati. Problem je, dakle, što s Hajdukom upravljaju nesposobni i – ulica.
 
• Kaže da bi navijači rado dočekali i vas. Biste li ikada mogli prijeći u Hajduk?
- To je nemoguće. Zbog naših stereotipa i primitivizama. Kao što ja ne mogu dokazati da Hajduk ljubim svim svojim bićem. Ja sam taj koji je pjevao "Hajduk i Dinamo da su kluba bratska, kojima se ponosi Hrvatska" i ushićen sam kad krene koloplet njihovih krasnih pjesama. No, ja volim Dinamo, poštujem i ljubim Hajduk. Patim zbog Hajduka jer jaki Hajduk učinio bi Dinamo još jačim. Osjećam bolove kad se sjetim da će Dinamo i sljedećih 10 godina biti prvi. Koga to, osim nas, zanima. A tomu je tako jer Hajduk vode nesposobni ljudi. Vidite kako se mi dobro razumijemo i respektiramo s NK Rijekom. Zato želimo i jaki Hajduk. Tamo su osnovali tu svoju udrugu, koja udbaškim metodama radi da zarati Sjever i Jug. Da im Zagreb bude kriv za sve. A nitko ne kaže – čekaj čovječe Božji, pa nas nema deset godina nigdje u Hrvatskoj, a kamoli u Europi. A to nije zaslužio taj klub i Dalmacija. Što je njima interes, da nekoliko frajera dobiva plaću. Pa interes su – trofeji, pobjeđivati.
 
• Imate i vi svoj grijeh – Lokomotivu, koja je Dinamova podružnica?
- Mi smo svoje postojanje bazirali na suradnji sa svima koji žele surađivati. Nije bilo dvojbi da se treba angažirati i klub koji je bio u 4. ligi i trebao se ugasiti – treba spasiti. Klub je, eto, proslavio i 100 godina postojanja. S vremenom smo izlazili iz te priče – ali ne dovoljno brzo. Mogu razumjeti one koji protestiraju, uključujući i one oko Hajduka. No, tvrdim da je, inače, sve u duhu zakona i propisa. Problem je samo jedan – posudili smo previše igrača klubu koji je u istom rangu natjecanja kao i Dinamo. U kratko vrijeme to ćemo promijeniti.
 

Davor Ivanković, Večernji list

U Hrvatskoj preko 100.000 agresorskih vojnika prima mirovine

 
 
Razgovor branitelja s premijerom Zoranom Milanovićem i ministrima Predragom Matićem i Antom Kotromanovićem, pokrenuo je temu registra agresora, o čemu se već duže vrijeme govori u Hrvatskoj.  Njegovu objavu zatražili su branitelji, na što ih je Matić tražio da mu nađu  izjavu kojom je obećao objavu registra agresora. Milanović je rekao da abolicija priječi registar agresora, ni u tome nije u pravu. O svemu tome zatražili smo mišljenje Dražimira Jukića, predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi.
http://narod.hr/slir/w300-h200-c300:200-q90/http://narod.hr/wp-content/uploads/2015/05/Dra%C5%BEimir-Jukic-snimak-ekrana-29-svibnja-2015-hrvatski-branitelji-prosvjed.jpg?822e0a
• Zašto branitelji traže objavu registra agresora?
- Mi u Hrvatskoj imamo državljane Republike Hrvatske koji su izvršili agresiju, bili u vojsci ‘SAO Krajine’ u ono vrijeme, registar takvih mi tražimo, zato što oni ostvaruju prava, odnosno, kad idu u mirovinu ostvaruju ratni staž kao i mi hrvatski branitelji. Imali ste sinoć prilike to vidjeti u prilogu na hrvatskoj televiziji, Herman Vukušić je najbolje to objasnio, pokazao rješenje prema kojem je čovjek dobio mirovinu pod posebnim uvjetima, isto kao i hrvatski branitelji. Trebaju li porezni obveznici plaćati one koji su pucali po hrvatskim braniteljima, trebaju li plaćati njihove mirovine.
 
Takvih primjera ima jako puno i zato žele popis agresorske vojske, odnosno, vojnika koji su izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku. Ljudi koji su vršili agresiju, koji su pucali po hrvatskom narodu, nemaju pravo ostvarivati nikakve prihode iz vremena rata, to je apsurdno. Oni, agresorski vojnici, ne bi trebali ostvarivati prava putem Zakona o civilnim žrtvama rata. Ukoliko bi postojao registar agresorske vojske znalo bi se točno tko je bio u toj vojsci. Primjera radi, ako je agresorski vojnik bio ranjen, na osnovi te dokumentacije može kao civilna žrtva rata ostvariti prava, a mi ne znamo tko su ti ljudi, smatramo da ako je nosio odoru i pucao po nama ne može ostvariti ta prava. On nije bio civil, on je bio vojnik.
 
• Ako je istina da u Registru branitelja ima 150.000 lažnih branitelja ministar čini kazneno djelo. Na sastanaku branitelja i Milanovića te njegovih ministara, Ante Kotromanovića i Predraga Matića u Banskim dvorima, hoće li im vlasti izaći ususret, i podsjetnik da su se ministar Matić i premijer Milanović počeli vrpoljiti nakon što su branitelji na sastanku spomenuli registar agresora, jesu li oni dužni to ispuniti jer branitelji traže samo pravdu?
- Zamislite koliko bi građana Hrvatske, koji su nezaposleni, mogli živjeti od tih novaca, a koji se isplaćuju agresorski vojnicima. Ministar Matić je tvrdio da ima 150.000 lažnih hrvatskih branitelja i invalida u Registru branitelja i da on to može riješiti za sedam dana ako mu predsjednik Vlade osigura vizu u Kanadi. Ministar radi kazneno djelo, znači štiti kriminal, ako ima 150.000 lažnih branitelja. To je već za DORH. Registar agresorske vojske mora postojati kako ne bi agresori preko zakona o civilnim žrtvama rata mogli ostvarivati prava koja im ne pripadaju. Ovako, bez registra agresora, neki ranjeni agresorski vojnik može ostvariti ista prava kao civil koji je ranjen u granatiranju Zagreba, a to nije u redu. Tih ljudi ima preko 100.000, mi zapravo ni ne znamo koliko. Čovjek koji nakon dva sata razgovara govori o tome tko ima više odličja, ako je to jedini komentar na sastanak koji je ministar ima, što onda reći?
 

www. narod.hr

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Ponedjeljak, 23/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1011 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević