Get Adobe Flash player

Izravno me je mučio Štef Katić, a šef cijele ekipe je bio Josip Drpić

 
 
Vice Vukojević rođen je 6. rujna 1936. u Veljacima, Općina Ljubuški. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju je pohađao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu. Maturirao je 1956. te upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studij je prekidao dva puta zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne.Diplomirao je 1967. u Zagrebu, a 1968. upisao je postdiplomski studij na Doktoratu Pariškoga sveučilišta koji nije uspio dovršiti zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen da se bavio ‘kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu’. Uhićen je 17. siječnja 1972. u Zagrebu i osuđen na 10 mjeseci zatvora. Prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je ponovno dobio tek u prosincu 1989. godine. U međuvremenu je protiv njega 1976. podignuta optužnica da je tijekom 1972., dok je robijao u istražnome zatvoru u Đorđićevoj u Zagrebu, s još nekoliko osoba, koje su se nalazile na slobodi, osnovao ilegalnu protudržavnu organizaciju.  Od 1959. do 1980. Vukojević je zatvaran 14 puta, u zatvoru je proveo četiri godine u 13 raznih zatvora. U izdanju Hrvatskoga križnog puta upravo objavljena knjiga ‘Vice Vukojević – Dosje 240271′ u kojoj se na gotovo tisuću stranica kroz slučaj dugotrajno progonjenoga čovjeka paradigmatski sagledava model djelovanja Udbe, kao i zločinačkih režima i države kojima je služila. Recenzije su napisali dr. Miroslav Akmadža i dr. Zlatko Hasanbegović, knjigu je priredila Bruna Esih, a predgovor je napisao Bože Vukušić, objavio je Hrvatski tjednik. 
http://www.tvrtko.info/wp-content/uploads/2015/03/vice_v.jpg
Vi ste inicirali pisanje knjige. Što ste njome htjeli postići?
- Htio sam da građa koja je iz Udbina ‘Dosjea ličnosti’  bude dostupna javnosti i da se objelodani model postupanja te službe. Kao što se vidi, Udba mi je otvorila ‘Dosje ličnosti’ 12. ili 13. lipnja 1959. Udbaški dosje završava tek 1992.  Skinuli su me u travnju 1990. godine, ali su još i 1992. provjeravali gdje stanujem. Zanimljivo je da sam poslije pada Rankovića bio otet. Tužio sam tada državu i dobio odštetu radi protupravnoga zatvaranja. Tada su me držali 66 dana pod torturom. Inače, u ovom ‘Dosjeu’ imaju četiri izvora dokumentacije, ukupno 480 dokumenata, više od 980 stranica. Trebalo je to obraditi. I tako je nastala ova knjiga u kojoj su Anđelko Mijatović i Bruna Esih radili dosje, a Bože Vukušić policijski dio.  Na koncu, u knjizi je navedeno i kazalo imena udbaša, dužnosnika i tajnih suradnika.
 
Prvi put se pojavljuje knjiga posvećena jednome udbaškom dosjeu. Dakle htjeli ste na svome slučaju zapravo prikazati djelovanje Udbe?
- Naravno. Počeli su me obrađivati kao nacionalista da bi me na koncu zatvarali 14 puta. Prošao sam 13 zatvora. Na kraju sam dobio 10 mjeseci zatvora zato što sam poslao dopis Bruni Bušiću s ciljem da se objavi u Hrvatskome tjedniku 1971. godine. Pretresom Bušićeva stana pronašli su taj članak. Poslije toga sudacMaderazza držao me pod istragom deset mjeseci te me toliko osudio za članak koji nije ni objavljen. Izbjegao je optužbe za kontrarevoluciju, što je bilo u optužnici, a što bi povuklo kaznu minimalno pet godina zatvora. Naravno, sudac Maderazza nije prošao na reizboru nakon toga i otišao je u odvjetnike.
 
Zašto je sve to zanimljivo javnosti?
- Smatrao sam da je ovo građa za proučavanja rada jugoslavenske zločinačke organizacije. Želim da knjiga dođe u što više knjižnica u Hrvatskoj.
 
Velik dio života, više od 30 godina, pratila Vas je Udba. Kad vam je bilo najteže, možda tijekom robije na Sv. Grguru?
- Na Svetome  Grguru bilo je liberalno, mogli smo čak  i raditi. Najteže mi je bilo 1965. kada su me oteli, držali 66 dana i mučili.
 
Kako su izgledala ta mučenja?
- Takvo što sam vidio u jednome filmu o Iraku. Tako je radio i Sadam Husein, to je bila ista škola mučenja: vežu ti ruke za leđa lisicama, a onda te objese o strop tako da vrhovima palčeva diraš o pod i za to vrijeme traže određena priznanja o nečemu o čemu nemaš blage veze, primjerice o članovima tajne terorističke organizacije. Meni su se ruke bile potpuno oduzele od svih tih tortura.  Te su muke trajale 30 dana i nakon toga su me liječili. To se događalo u tri zatvora, zadnji je bio Varaždinu, a drugi je bio u Institutu za kriminološka istraživanja u Zagrebu gdje je danas Ministarstvo kulture. Tamo je bio Udbin zatvor.
 
Gdje je bilo najteže mučenje?
- Najteže je mučenje bilo u jednome zatvoru u okolici Zagreba gdje postoji željeznička stanica s više kolosijeka. To se vidjelo kroz staklo jer sam bio u potkrovlju.
 
Jeste li ikada doznali tko su oni koji su vas izravno mučili?
- Izravno me je mučio Štef Katić, a šef cijele ekipe je bio Josip Drpić.
 
Jesu li i oni tukli?
- Udaranje je bilo najčešće od svega što može biti, ali kad te stave na ‘galge’, kako oni kažu, pa te krajem šestoga mjeseca, u ljetno doba, naliju vodom, objese te na galge, stave šuškavac koji sam imao na sebi i kad su me oteli pa gušili mokrim ručnikom, to je nešto najgore što može biti.
 
Kasnije ste sreli svoje mučitelje, jeste li uspjeli doznati što o njima?
- Dakako. Prvoga mučitelja sam sreo na Zrinjevcu gdje je on radio, gdje je danas Ministarstvo vanjskih poslova, a tamo je bio centar Udbe Zagreb. Kasnije, na ulici, sretao sam još neke mučitelje, ali to je bilo prije samostalne hrvatske države.
 
Jesu li se neki ispričali ili pokajali?
- A što bi se on pokajali? U ekipi koja me je mučila bio je i Zdravko Mustač. Ne doduše osobno, ali je sudjelovao u mojoj otmici.
 
Nakon stvaranja hrvatske samostalne države, pokušavate mirno živjeti, ali nakon 2000. godine opet doživljavate teške optužbe, među njima i onu o silovanju?
- Kada je godine 2000. godine za šefa obavještajne službe došao Turek, stanovita Anita Perišin je po njegovu nalogu napravila izvješće u kojemu stoji da se jedna skupina emigranata, Vice Vukojević i Bože Vukušić, vratila u Hrvatsku s ciljem da se dočepa udbaških dokumenata i da prikaže pojedine političare kao suradnike Udbe. Međutim, to je bila notorna laž. Ja tada nisam bio u emigraciji, zadnji sam put bio 1971. U vrijeme kada ona to piše, ja sam već prošao tri zastupnička mandata, bio sam načelnik u Ministarstvu unutarnjih poslova za javnu sigurnost, član predsjedništva HDZ-a. A ona u svome dokumentu tvrdi da se ova skupina približila HDZ-u ne znajući da sam ja još 1990. na Saboru HDZ-a govorio o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta te ubijenim Hrvatima u inozemstvu. Tražio sam građanski nadzor posredstvom Odbora za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora koji je uputio nalog Državnome odvjetništvu da se protiv određenih osoba treba pokrenuti postupak. Međutim, ništa se nije dogodilo. Pitao sam i Mladena Bajića, a on mi je odgovorio da će to biti. Vjerujući Odboru za nacionalnu sigurnost, nisam išao privatnom tužbom protiv Anite Perišin. To sam i uvrstio u svoju  knjigu „Tražim javnu ispriku“ i poslao ju na adrese 150 saborskih zastupnika i 14 medijskih kuća koje izvješćuju iz Sabora. Nitko niti jedne riječi nije o tome prozborio.
 
Što je bilo s izmišljenom optužbom za silovanje?
- To su najviše ponavljali Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. Vesna Pusić piše Odboru za ustav i poslovnik da se ustavnome sucu, dakle meni, skine imunitet kako bi se protiv njega mogao voditi postupak za silovanje. A nikakvoga postupka nije bilo, nije ni bio otvoren. Onda onaj idiot Dražen Bošnjaković unatoč tomu to uvrsti u dnevni red da bi konstatirao da nije nadležan te uputi kaznenu prijavu DORH-u. I to čini isti čovjek koji je član HDZ-a, dakle moje stranke. Tukli su me sa svih strana i slijeva i s desna.
 
Nitko se nije ispričao?
- Ne.
 

www.direktno.hr

Federalizam je jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu!

 
 
Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više ne će moći pisati niti razumjeti bez korespodencije predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije! Stjepan Mesić, kada je došao na Pantovčak, šakom i kapom dijelio je klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH! Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu! Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu! Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao! Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu! BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda! Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH! - istaknuo je, među inim, naš saborski zastupnik (i predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost) prof. dr. Miroslav Tuđman u opširnom intervjuu za bosanskohercegovački tjednik Dani. Intervju s prof. dr. Tuđmanom prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Jadranke Dizdar.
http://www.hkv.hr/images/stories/slike10/120505/121002_TribinaHKV/Tribina_HKV_Miroslav_Tudjman.jpg
Zagrebački sveučilišni profesor i saborski zastupnik, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, govori za Dane o šest knjiga Tuđmanova arhiva, korespodencije predsjednika Republike Hrvatske od 1990. do 1999., otkriva što se doznaje iz autentičnih dokumenata, uključujući i prepisku s Alijom Izetbegovićem, razotkriva pozadinu informacijskog rata koji se od 1990. vodio u Hrvatskoj i BiH, a komentira i načelo federalizma koje se u slučaju BiH danas ponovno aktualizira.
 
• Profesore Tuđmanu, u Zagrebu je ovih dana promovirano šest svezaka Tuđmanova arhiva, korespodencije prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Izdavači su Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, a Vi ste glavni urednik. Koliko Vam je vremena trebalo za ovaj pothvat i kako ste selektirali dokumenta?
- Pripreme i pretraživanje Hrvatskog državnog arhiva trajali su nekoliko godina jer to nije bio jedini posao koji sam radio, a cijelo izdanje je relativno brzo pripremljeno za tisak, u samo godinu. Radi se o korespodenciji predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije i drugih u razdoblju od 1990. do 1999. Riječ je o faksimilima autentičnih, izvornih dokumenata od kojih je većina sada prvi put objavljena. Publicirano je oko 1.400 dokumenata, na 3.600 stranica. Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali dvije trećine je na stranim jezicima - naime, oko jedne trećine dokumenata je dostupno u prijevodu. Neka pisma upućena su na veći broj adresa, ali je objavljen samo jedan primjerak, uz nabrajanje adresa na koje je pismo poslano.
 
• Je li ovo izdanje namijenjeno isključivo povjesničarima i istraživačima ili je to štivo i za obične čitatelje?
- Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više neće moći pisati niti razumjeti bez ovih dokumenata. Oni su ne samo povijesna građa nego i izvor točnih, preciznih činjenica. Mogu ih koristiti domaći i strani istraživači, ali i svi oni koji su bili sudionici ili suvremenici ili su samo zainteresirani ni za zbivanja o kojima je riječ. U svakoj od knjiga objavljen je tematski predgovor. Akademik Davorin Rudolf piše o raspadu Jugoslavije, ja sam pisao o hrvatskoj nacionalnoj strategiji, u tekstu dr. Ivice Lučića govori se o hrvatsko - bošnjačkom sukobu, dr. Nikica Barić analizira politiku pobunjenih Srba u Hrvatskoj, a dr. Ante Nazor daje pregled vojnih operacija hrvatskih snaga. Prijevodi ovih uvodnih tekstova objavljeni su u šestoj knjizi na engleskom jeziku, tako da će ih zajedno s dokumentima moći koristiti i strani povjesničari i istraživači. Usto, ovo izdanje uključuje Kazalo korespodenata s osnovnim podacima o autorima pisama, njihovim zvanjima, pozicijama…, te Kazalo imena o svim osobama koje se spominju u pismima, kao i Kronologiju zbivanja kojom se dokumentarna građa kontekstualizira, odnosno smješta u konkretna međunarodna zbivanja i nacionalnu situaciju.
 
• Gdje se dokumenti iz cjelokupnog Arhiva prvog hrvatskog predsjednika danas nalaze, na koji način se njima operira?
- Godine 2000. bili smo svjedoci da je Stjepan Mesić kada je došao na Pantovčak šakom i kapom dijelio klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH.
 
• Kako je to uopće bilo moguće?
- U pristojnim zemljama to nije moguće. Da se to dogodilo u Americi ili bilo kojoj drugoj europskoj državi, bilo bi istog časa sankcionirano, a predsjednik opozvan. Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu. Kad su odvjetnici postavili pitanje njihova izvora i vjerodostojnosti, onda je Tužiteljstvo moralo naknadno legalizirati te dokumente jer nisu zaprimljeni službenim kanalima. Tako je Račanova vlada tijekom svojega mandata legalizirala taj nelegalni transfer dokumentacije. Račanova vlada donijela je 2000. odluku da se arhiva prvoga predsjednika RH mora predati Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Mesić je to odbio. Rekao je da on nema s čime raditi, pa je predaja trajala oko pet godina. Tek 2005. ili 2006. sva ta arhivska građa završila je u Hrvatskom državnom arhivu. Ako se dobro sjećam, u Hrvatskom državnom arhivu građa iz ureda prvoga predsjednika Hrvatske pohranjena je u oko 2.000 registratora.
 
• Jesu li Vam bili dostupni svi dokumenti? Ima li među objavljenom građom i onih tajnih, to jest klasificiranih dokumenata?
- Imao sam pristup samo korespodenciji sa stranim državnicima i predsjednikovim rukopisima, a pisma koja državnici razmjenjuju nisu klasificirana.
 
• Kako to da niste mogli koristiti kompletnu dokumentaciju?
- To je priča za sebe. 
 
• Arhivska građa koju ste objavili dosad je bila nepoznata javnosti?
- Nije bila objavljena i to će sada biti novost i u međunarodnim razmjerima, budući se objavljuju i pisma predsjednika velikog broja stranih država. To je od izuzetne važnosti da bi se razumjelo tko je vodio kakvu politiku, s kojim ciljevima i tko je kakva rješenja zagovarao.
 
• Što je zagovarala hrvatska politika?
- Korespondencija potvrđuje da je hrvatska politika bila dosljedna, da nije imala nikakve prikrivene ciljeve ni namjere, niti je bilo nekih navodnih dvostrukih politika, što su protivnici predsjednika Tuđmana godinama nastojali prikazati. Također, iz korespodencije se vidi kakvi su bili pritisci i s međunarodne i s unutarnje strane, ali i dosljednost hrvatske politike. Ima interesantnih podataka. Na primjer, da je lord Owen u ljeto 1993. tražio od Hrvatske da dio svojega „močvarnog“ teritorija sjeverno od Save prepusti Srbima za koridor radi povezivanja sa Srbijom. Očito da su i međunarodni predstavnici znali odstupati od načela što ih je proklamirala međunarodna zajednica. 
 
• Hoće li se netko možda naljutiti kad sve to pročita?
- Meni je stalo da se dozna istina. Da nije bilo medijskih i političkih falsifikata hrvatske politike 1990-ih, te neutemeljenih haaških optužnica, onda bi i ova arhivska građa mogla čekati desetljećima da bude objavljena. Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu.
 
• S obzirom na ratne uvjete, na koji način su se ova pisma razmjenjivala?
- Tijekom 1990. i 1991. faksom u bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga, sa stranim državnicima najčešće diplomatskim kanalima i putem veleposlanstava. Sva se pisma objavljuju kao faksimil, preslike s potpisima, te se čitatelji mogu uvjeriti u autentičnost dokumenata. 
 
• Objavljeni dokumenti uključuju i prepisku s predstavnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH?
- Korespondencija sa bh. dužnosnicima odnosi se na tadašnju ratnu situaciju i dogovore oko mirovnih planova. Ali isto tako, brojna je prepiska s međunarodnim čimbenicima, lordom Carringtonom, Vanceom, lordom Owenom, Stoltenbergom…, a u svezi BiH. Postoji prepiska s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, ima i nekoliko pisama s Matom Bobanom. Nema korespodencije s Karadžićem, a ni sa pobunjenim Srbima. Ta komunikacija nije postojala. Postoji jedno pismo s Miloševićem iz '91., a ono datira iz vremena prije ratnih sukoba.
 
• Hoće li ova povijesna građa baciti novo svijetlo na neke povijesne događaje?
- Vjerujem da hoće, zato što je ona nepogrešiv pokazatelj koji smanjuje prostor ideološkim i neutemeljenim, neznanstvenim interpretacijama. Pogotovo kada se radi o onim osporavanjima politike predsjednika Tuđmana na temelju predrasuda i krivotvorina. Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao. Direktnih izvora za citate njihovih krivotvorina nema. Ovdje su sada dati izvorni dokumenti, zbog toga će se taj prostor kako za krivotvoritelje, tako i za falsifikate smanjiti. Uz to, iz ove dokumentarne građe se vidi i ono što se često namjerno zaboravlja. To su, recimo, dvije mirovne inicijative predsjednika Tuđmana početkom 1990-ih o kojima se više ne govori.
 
• Možete li nešto više reći o ovim mirovnim inicijativama prvog hrvatskog predsjednika?
- Jedna je bila u studenom 1992., a druga u studenom 1993. U studenom '92. Jadransko-podunavskom inicijativom predsjednik Tuđman obraća se šefovima država i vlada srednje Europe da se sastanu na Brijunima, gdje bi se raspravljalo o postizanju međudržavnog sporazuma i o osnivanju konzorcija za izgradnju cestovnih prometnica, nizinskih pruga i plinovoda, uz postojeći naftovod, od sjevernog Jadrana (Rijeka) do središnje Europe (Budimpešta, Bratislava), uz otvaranje slobodnih carinskih zona za države partnere u Rijeci i Kvarneru. Nudio se program regionalne sigurnosti i stabilnosti zemljama sličnog geoprometnog i gospodarskoga interesa. Smisao je te inicijative bio da se pomoću gospodarskog povezivanja i integracije zaustave ratne operacije i omogući mirna integracija okupiranih područja u Hrvatskoj i ratom zahvaćenih prostora u BiH. Svi su pozvani državnici odgovorili pozitivno, i Alija Izetbegović bio je suglasan. Međutim, iz raznoraznih razloga, ova inicijativa završila je na razini ekspertnih grupa, pa nije došlo do njezine realizacije. Koncem 1993. godine kada su propali svi međunarodni planovi, a zadnji je bio Owen - Stoltenbergov, predsjednik Tuđman istupa s mirovnom inicijativom, gdje predlaže da se u roku od 15 dana prekinu sva neprijateljstva. Predlaže mirovna rješenja i za Hrvatsku i za BiH, uopće za regionalnu stabilnost. Jadransko-podunavska inicijativa ostvarila se, ali nekoliko godina kasnije, kada su je pokrenule velike sile. Iako je potpora međunarodnih čimbenika mirovnoj inicijativi prvog hrvatskog predsjednika izostala, iz dokumentarne građe su vidljivi njegovi napori da se dođe do mirnog rješenja sukoba i u RH i u BiH.
 
• Ima li šanse da se objavljenom izvornom prepiskom korigiraju dosadašnje krive slike, falsifikati, izmišljotine? Tko ih je lansirao, tajne službe?
- Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu. Cilj je svakoga informacijskoga rata dezinformirati javnost, dezorijentirati mase, a onemogućiti politiku da donosi ispravne odluke od nacionalnog interesa. Hrvatska, ali i BiH, bile su poligonom za vođenje informacijskoga rata 1990-ih prema novim doktrinama i sa nizom novih aktera. Jugoslavenske, ali i neke druge strane tajne službe, bile su glavni akteri u tome ratu. Politika je uvijek iza toga. Rat, stradanja, razaranja uvijek su kontekst koji djeluje na učinkovitost dezinformacija i prijemčivost krivotvorina.
 
• Poput priče Paddyja Ashdowna o salveti s nacrtanom podjelom BiH?
- Jasno je da je to izmišljotina i zbog toga što je predsjednik Tuđman vidio Ashdowna u svibnju 1995. prvi put u životu. Sjedili su za ručkom, ne znam koliko je to moglo trajati, valjda sat vremena. Tvrditi da bi predsjednik Tuđman Ashdownu 1995. u takvim okolnostima „otkrio“ planove o „podjeli Bosne i Hercegovine“ je besmislica. Ashdown je s tom pričom izašao u javnost drugog dana Oluje, sa ciljem da se zaustavi napredovanje hrvatske vojske. „Bježanija“ vojske pobunjenih Srba Velikoj Britaniji nije odgovarala. Politički poraz pobunjenih Srba i vojno rasulo doveli su u pitanje ne samo britansku politiku koja je protežirala Miloševića nego i opstanak Banje Luke. Zato je Ashdown svjetskoj javnosti obznanio da je Oluja ključni dokaz o podjeli BiH - što je besmislica kao i svaka dezinformacija. Predsjednik Tuđman rekao je Ashdownu samo to da je NATO izdao kartu podjele ex-Jugoslavije na interesne sfere. Ta karta tiskana je  1993., a ja sam tu kartu objavio u jednom od svojih tekstova.
 
• Od objavljenih dokumenata koji se odnose na rat u BiH što biste posebno izdvojili?
- Iz ove povijesne građe vidljive su dvije stvari: strahovito veliki napor ulagao se od početka, barem s hrvatske strane, da se dođe do mirnog rješenja i napravi savezništvo s Bošnjacima. To je s bošnjačke strane bilo dosta nerado prihvaćano, iz jednog temeljnog razloga: bošnjačka je politika smatrala da je neprihvatljiv bilo koji ustavni ustroj BiH kao federacije ili konfederacije. To je Alija Izetbegović otvoreno govorio od 1991. pa do 2000. kada je dao jedan od svojih zadnjih intervjua za Radio Slobodnu Europu. To je bio i ostao ključ nesporazuma. Jer, svaki zagovor, a Hrvatska jeste zagovarala federalno i/ili konfederalno uređenje BiH, tumačio se kao podjela i razbijanje BiH. To je ostao prijepor i onda, a čini mi se i danas. 
 
• Što se još vidi iz ove korespodencije?
- Neke poznate stvari se samo potvrđuju. Vidi se, recimo, da je sve vrijeme hrvatska strana insistirala da HVO i Armija BiH budu jedinstvene snage u BiH, da dođe do zajedničkog zapovjedništva, da se zajednički planiraju operacije. To je potpisano, ali nikada nije realizirano.
 
• Sukoba HVO-a i Armije BiH nije bilo na cijelom teritoriju BiH. Ima li o tome riječi u ovoj prepisci?
- Sukob je postojao samo u onim područjima gdje nije bilo dogovora o raspodjeli „provincija“ prema mirovnim planovima. Sukoba je bilo od Travnika do Mostara, znači, zračne linije od 150 km. Ali sve vrijeme tog sukoba, šest brigada HVO-a u Orašju i Posavini bile su u subordinaciji s Armijom BiH. Sukobi počinju 1993., koincidiraju s tada aktualnim Vance -Owenovim planom i jasna su poruka bošnjačke politike kakav je bio njezin stav prema tom mirovnom planu. Sredinom 1993. godine pojavio se i Owen - Stoltenbergov plan o uniji triju republika, plan koji bošnjačkom vodstvu nikako nije bio prihvatljiv. Zato su tada bošnjačko-hrvatski sukobi najintenzivniji. Doduše, Alija Izetbegović je u jednom trenutku bio sklon i bez potpore intelektualnih krugova prihvatiti taj međunarodni plan, ali vojni vrh Armije BiH, odnosno vojska nije na to pristala. Ključ nesporazuma, to se iz svega toga vidi, jeste nepristajanje na bilo kakav ustavni (kon)federalni model BiH. Za razliku od hrvatske politike, čija je osnovna teza bila da se Jugoslavija nije mogla održati kao savezna, tj. unitaristička država, te se zato BiH može održati samo kao federacija ili konfederacija. Ustavni preustroj BiH je ključ nesporazuma i to su razlozi tada vojnoga sukoba, a danas političkih prijepora.
 
• Kakav je ton prepiske Tuđman-Izetbegović? Kako su ta pisma bila intonirana?
- Taj ton je bio pristojan iako se razlikovao od situacije do situacije. Godina 1992. je godina suradnje, ali 1993. odnosi su bili zategnuti, iako su se sve vrijeme održavali. Prepiska dobro ilustrira i paradoksalne situacije. S jedne strane, Izetbegović optužuje Hrvatsku zbog umiješanosti u BiH, a s druge strane, sve to vrijeme bh. Vlada održava sjednice u Zagrebu. Bh. ministri dolaze i borave u RH bez najave, dakle ne poštuju diplomatski protokol, obitelji bošnjačkih političara su udomljene u Hrvatskoj, nekoliko stotina tisuća prognanika i izbjeglica iz BiH je smješteno u RH. Tako da predsjednik Tuđman u jednom na trenutku na to upozorava Izetbegovića. Ali, generalno, na osnovu prepiske s bošnjačkim liderima, može se zaključiti da je hrvatska strana ulagala velike napore  da dođe do mira i trajnog rješenja za BiH. No, nepridržavanje potpisanih sporazuma i dogovora imali su za posljedicu iznevjerena očekivanja.
 
• U knjigama se govori o ključnim povijesnim momentima, ali što biste Vi izdvojili kao ključno?
- Ono što me se dojmilo, to je konzistentnost hrvatske politike, strateško umijeće politike koja je dovela Hrvatsku do samostalnosti, napora za zaustavljanje rata i regionalne stabilizacije. Ta je politička strategija izvedena iz filozofije povijesti povjesničara Tuđmana. Zato državnik Tuđman nikada nije vjerovao u rješenja koja se silom nameću. Uvijek je nudio i zagovarao prvenstveno diplomatska i politička rješenja, kada su se te opcije potrošile, kada više nije bilo mogućnosti stvari politički riješiti - onda se išlo na vojnu opciju. Takva politika, odnosno strategija bila je ključna za uspjeh Hrvatske. Danas se želi umanjiti vrijednost te politike, pa se govori da su branitelji stvorili Hrvatsku. Politika je stvorila Hrvatsku, a branitelji su bila ona snaga koja je tu politiku realizirala.
 
• Slažete li se s ocjenama da objavljivanje ovih šest svezaka Tuđmanova arhiva zapravo označava kraj „detuđmanizacije“ Hrvatske?
- U simboličkom smislu ove knjige predstavljaju kraj politike detuđmanizacije. Tome je prethodila oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču 2012. u Haagu, a od 2015. imamo predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, koja je najavila da će svoju politiku voditi na vrijednostima politike prvoga predsjednika. Objava Tuđmanovog arhiva u simboličkom smislu označava ponovo vrijeme kada se o prvome predsjedniku, njegovom vremenu i politici može normalno raspravljati bez osuđivanja i predrasuda. Da se njegov arhiv objavilo 2000. godine, onda cijela priča o „detuđmanizaciji“ ne bi bila moguća, niti bi je bilo.
 
• Predsjednica Grabar-Kitarović pozvala se na inauguracijskom govoru na ideju zajedništva prvog hrvatskog predsjednika, s obzirom na aktualnu ekonomsku i socijalnu krizu u zemlji. Može li se ova ideja danas provesti?
- Danas bez zajedništva ne može nitko opstati. Nijedna država, nijedna korporacija, nijedna politika. Ako nema zajedništva, ni obitelj ne može uspjeti, pa sve do - ako hoćete - Europske unije, jer se i EU temelji na ideji zajedništva. Nažalost, ona poznata količina hrvatske gluposti je ta koja misli da se na podjelama može graditi hrvatska budućnost. U prve tri godine svojega mandata premijer Milanović stalno ponavlja: mi smo nebo, oporba je podzemlje, ja s njima uopće ne želim razgovarati… To je i razlog, ali i mjera krize u kojoj se Hrvatska nalazi. U vrijeme globalizacije jedno društvo, jedno gospodarstvo, jedna država, mogu biti uspješni i konkurentni na globalnom tržištu samo u onoj mjeri u kojoj mogu udružiti svoje intelektualne, političke, kulturne i gospodarske potencijale.
 
• Na temelju načela i odrednica nacionalne strategije dr. Tuđmana, što mislite koje bi rješenje za jednakopravnost Hrvata u BiH, odnosno kakva reforma unutarnjeg ustrojstva države BiH bi bila prihvatljiva i za hrvatski i za bošnjački narod u BiH, jer su danas jedino Srbi u BiH zadovoljni postojećim stanjem?
- Prvo, ako bilo tko sa strane nešto kaže, odmah će se reći to je miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda. Prva je pretpostavka samoodrživog rješenja za BiH da se pristane na razgovor o ustavnom ustrojstvu BiH. Taj test danas neke političke opcije u BiH ne bi prošle, odnosno ne žele proći. Jedni zato što su dosljedni zagovornici Daytona, a drugi zato što odbijaju ili ne pristaju na promjene unutar Federacije BiH, promjene koje bi i Hrvatima garantirale njihova konstitutivna prava.
 
• Načelo federalizma?
- Mislim da je to jedino rješenje.
 
• Što načelo federalizma znači u slučaju BiH?
- Pitanje je, prvo, postoji li realna politička volja priznati da u BiH žive tri konstitutivna naroda? Ako se to prizna, onda se mora prihvatiti da postoje i kolektivna prava na koja svaki od ta tri naroda ima pravo. Europa ima dugu tradiciju i priznaje i kolektivna i individualna ljudska prava. Amerikanci ne poznaju kolektivna prava, jer je američka nacija izgrađena samo na poštivanju individualnih prava. Ako rasprave o samoodrživom uređenju BiH pođu od pristanka na dosljedno poštivanje kolektivnih prava sva tri naroda - od poštivanja nacionalnog identiteta, prava na jezik, nacionalnu kulturu, politički subjektivitet… - ako postoji politička volja da se uvaže kolektivna prava sva tri naroda, tek onda može uslijediti razgovor kako to osigurati. Po mom mišljenju, to je prva pretpostavka da se ostvari trajno i svima prihvatljivo ustavno rješenje za BiH. Suprotni stav koji polazi samo od poštivanja individualnih ljudskih prava - vodi ka rješenjima unitarne BiH u kojoj će se ključni prijepori rješavati majorizacijom. Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH. Dokle je tome tako, onda će stanje ostati kakvo jeste.
 

Jadranka Dozan, Dani, Sarajevo

Odnosi između Zagreba i Beograda nisu dobri

 
 
Redovni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i profesor emeritus na prestižnom američkom univerzitetu Yale dr. Ivo Banac u intervjuu za “Dnevni avaz” kao vrsni poznavatelj geopolitičkih prilika u regiji i šire, govoreći o širenju ruskog utjecaja s ukrajinskih ratnih žarišta, upozorava na realnu ugroženost balkanskog prostora. Tvrdi da će ruski predsjednik Vladimir Putin “nastaviti sa svojim imperijalnim pohodom do one točke gdje će mu Zapad prepriječiti put”, te dodaje da je zapravo jedini dio Europe gdje Rusija može igrati ulogu velike sile onaj koji nije direktno pod egidom Zapada, a to je manji dio bivše Jugoslavije, u prvom redu BiH i Srbija. U svakoj od ovih zemalja, ističe profesor Banac, ali i u onima koje su već unutar NATO-a, poput Hrvatske, Rumunjske i Bugarske, Rusija pokušava uspostaviti svoj utjecaj, u prvom redu putem svojih energenata, investicija, ali i vojnih aranžmana.  
http://www.interfaithkosovo.org/uploads/images/Jul-2013/07-Sunday/auto_banac1373206546.jpg
Trenutačno stanje u Ukrajini je jedno od onih „primirja” koje smo često doživljavali i u Hrvatskoj i u BiH za vrijeme ratova devedesetih. Rusi gotovo potpuno kontroliraju područje Luganska i Donjecka. Pokušavaju, s jedne strane, uspostaviti kopneni most prema Mariupolju i Krimu, a, s druge, pripremaju napad na Harkov. Ujedno vrše niz provokacija u baltičkim zemljama članicama NATO saveza, gdje pripremaju ovisne „narodne republike" preko ruskih manjina. Moguće su i provokacije iz vazalnog Pridnestrovlja (Transdnistrija), što je opasno blizu balkanskog prostora - kaže profesor Banac za "Avaz".
 
• Njemačka kancelarka Angela Merkel te pojedini njemački ministri upozoravali su na ruski prodor na zemlje Balkana, a pogotovo Srbiju i BiH. Kako Vi gledate na ta upozorenja?
- Ona su ozbiljna i realna! Jedini problem s njemačkom politikom je u tomu što Njemačka još nije vojna sila i što kancelarka nije razvila uvjerljivu strategiju ni za obranu Ukrajine ni za prostor jugozapadno od Ukrajine. Kancelarka želi primirje, ali ako se pokušaji pokažu neuspjelim, Njemačka nema načina da ih nametne ili da predloži neku uvjerljivu alternativu. Spekulira se da gospođa Merkel predlaže Ukrajincima da se posvete neosvojenim pokrajinama, koje bi se morale razvijati poput nekadašnje Zapadne Njemačke dok ne dođe vrijeme za ujedinjenje. Da takve sheme nisu realne ne treba objašnjavati građanima BiH. Niti je Federacija na bilo koji način privilegirana od Zapada, te izgrađena kao gospodarska i demokratska alternativa Republici Srpskoj, niti je posve zapuštena i razorena RS, unatoč svemu, spremna na reintegracije. Potrebno je nešto drugo, u prvom redu američko vodstvo, koje je također dijelom izostalo.
 
• Što u svemu tome znači onda obustava projekta “Južni tok”?
- Amerikanci, pa i EU, željeli su umanjiti ovisnost Balkana i dijela srednje Europe o ruskom plinu. Na njihov mig Bugari su istupili iz “Južnog toka” i stvorili veliku prepreku Putinovim klijentima u Srbiji i Mađarskoj. Putin je prihvatio izazov, povukao kočnicu, ali dogovorio novi plinovod s Erdoganom, što će Tursku vezati uz Rusiju više nego ikad u zadnjih devedeset godina. Pored međusobne ideološke privlačnosti ovih dvaju neliberalnih režima, Turska će i zaraditi na ruskom plinu, koji će se tako preprodavati i na Balkanu.
 
• Koliko nužno je, prema Vašem mišljenju, za BiH tražiti alternativna rješenja opskrbljivanja plinom? Jedno je, svakako, terminal LNG na Krku. Zapravo, indikativna su u svemu ovome snažna lobiranja američkih visokih dužnosnika.
- BiH će, uz mnoge druge zemlje srednje i jugoistočne Europe, svakako imati koristi ukoliko se izgradi LNG na Krku. Taj projekt vidim kao glavno alternativno rješenje za ruske energente u BiH i Hrvatskoj. U svakom slučaju, barem što se Federacije tiče, rješenja će biti vezana uz zapadne inicijative. I naravno da će Amerikanci lobirati. Netko mora, uz toliko preživjelih iluzija o „nesvrstavanju”. Tito se mogao igrati nesvrstavanja - i na taj način štititi vlastiti režim - kad su Rusi bili preko Drave i Dunava. Sad su oni usred Banje Luke!
 
• Kakvi su odnosi Hrvatske prema BiH? Kako u tom kontekstu ocjenjujete posjetu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? Ona je izabrala BiH za prvo odredište.
 - Tu su na djelu stare boljke. Zagreb je previše zaokupljen statusom Hrvata u BiH da bi uzeo u obzir kako je hrvatsko pitanje u ovoj državi samo jedan segment u našim odnosima, možda čak niti najvažniji. Uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović je upravo u tomu što je ona pokazala razumijevanje prema potrebi rješavanja otvorenih pitanja, ali na bazi prijateljstva i potpore, koje Hrvatska, kao članica EU-a, i mora razvijati u BiH.
 
• BiH je od EU dobila jednu historijsku šansu u kontekstu priključivanja EU-u. Zaista se osjeti snažna posvećenost visoke predstavnice EU-a Frederice Mogherini, ali je pitanje mogu li aktualne bh. političke snage, koje još vode rovovsku borbu za fotelje, ovu šansu iskoristiti?
- Ne znam. Prilično sam skeptičan prema visokoj predstavnici EU-a. Naravno, dobrodošao je svaki pomak prema bh. kandidaturi. Ipak, da se drukčije postupilo, da je bilo više angažmana EU-a, bilo bi i boljih rezultata. Što se aktualnih političkih snaga tiče, one će biti aktualne dok ih se bira. Nisu svi za EU. Različiti su interesi, a i očekivanja.
 
• Jesu li trenutni odnosi između Hrvatske i Srbije zategnuti, a možda i narušeni, uzme li se u obzir sve ono što je uslijedilo nakon nedavne presude u Hagu po uzajamnim tužbama?
- Odnosi između Zagreba i Beograda nisu dobri, a nisu nikad ni bili naročito od kraja rata, te sumnjam da će se u narednom razdoblju znatno popraviti. Previše je toga između nas, previše je toga na mrtvoj točki, s minimalnim izgledima za promjene. U ovom trenutku možda bi najviše koristi bilo od neke vrste benignog neangažmana. Naravno, kad Srbija uznapreduje na svom europskom putu, izgledi za unapređenje odnosa bit će bolji. No, i kad bi takvo vrijeme došlo, nema razloga vjerovati da će EU sve izliječiti ili da je EU beskonfliktna zajednica.
 
Američka odgovornost je golema, a mogućnosti ograničene
 
• Kako generalno gledate na američku vanjsku politiku prema zemljama zapadnog Balkana?
- Ponavljam, u trenutku europske krize i slabosti bez američkog vodstva nema ništa. Na žalost, američka odgovornost je golema, a mogućnosti ograničene. To znači da, gdje god je moguće, Washington potiče partnerske aranžmane, posebno kad je riječ o EU-u. Ipak, ukrajinska kriza mnogo toga je promijenila, pa ponovno usmjerila pažnju SAD-a prema srednjoj i jugoistočnoj Europi. Predugo se zanemarivalo bosansko pitanje te niz drugih „nesvršenih poslova”. Pored toga, iduća je godina izborna u SAD. Upućeni tvrde da će republikanci, nakon uspješnog oporavka američkog gospodarstva pod Barackom Obamom, teško parirati demokratima u domaćoj politici. Zato će otvoriti niz pitanja u do sada konsenzualnoj vanjskoj politici. Za nas je važno da se preispitaju rezultati dosadašnje politike, posebno tamo gdje je zakazala.
 

Amil Dučić, Dnevni avaz, Sarajevo

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Srijeda, 17/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 858 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević