Get Adobe Flash player

Njemačka je ta koja odlučuje i o politici prema Balkanu, a ne Rusija

 
 
Autor nekoliko knjiga i zapaženih geopolitičkih analiza Ivan Krastev kaže u intervjuu za RSE da iz perspektive Moskve sukob u Ukrajini nije sukob Rusije i Zapada, već je to sukob Rusije i Sjedinjenih Država. Krastev je direktor Centra za strateške studije u Sofiji i stalni suradnik bečkog instituta za društvene znanosti (IWM). U nizu tekstova objavljenih u posljednje vrijeme Ivan Krastev govori o Balkanu kao mogućem prostoru za Putinovo nadmetanje sa Zapadom.
http://gdb.rferl.org/980DF309-FC55-4E4A-9003-EA522CD08A93_cx35_cy13_cw59_w748_r1_s.jpg
• Sukob u Ukrajini najviše je uznemirio Baltik i neke zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Putinove ambicije izgleda da idu i izvan tog kruga?
- Veoma je teško otkriti Putinovu strategiju, ali ono što smo mogli naučiti tijekom proteklih godinu dana je da trebamo računati na nepredvidljivost. U srcu te strategije je namjera da se priredi iznenađenje. On pokušava iznenaditi Zapad. Sada su svi fokusirani na baltičke zemlje, ali se govori i o drugim zemljama koje su bile dio Sovjetskog Saveza kao mogućim ciljevima. Vjerujem da treba obratiti pažnju na Balkan kao mogući poligon za pojačanu vanjskopolitičku aktivnost Moskve u bliskoj budućnosti. Kada to kažem, ne mislim da će doći do ruske vojne intervencije na Balkanu, ali mislim da će u tom prostoru Rusija testirati jedinstvo Europske unije.
 
• Ukoliko je Putinova namjera destabilizirati Balkan, onda je njegov najvjerojatniji cilj Bosna i Hercegovina?
- Da, to je moguće. Ipak, treba naglasiti da sadašnja nestabilnost u Bosni i Hercegovini nije rezultat ruske politike. BiH je destabilizirana zbog političkih, ekonomskih i ustavnih razloga, ali se sada nalazi na kritičnoj točci. Utjecaj Moskve na Republiku srpsku je dobro poznat i veoma stvaran. Prije izbijanja ukrajinske krize mnogi su tvrdili da Moskva ima veći utjecaj na Banja Luku nego Beograd. To može stvoriti problem jer ruska podrška secesionističkoj politici Banja Luke može dodatno destabilizirati Bosnu i Hercegovinu. S ruske strane već imamo signal da su oni spremni upotrijebiti svoju destruktivnu moć, jer je prvi put od kraja rata (1992.-1995.) prilikom glasanja o produženju mandata europskih vojnih trupa u BiH, Rusija bila suzdržana. U pitanju je novi trend, jer je donedavno upravo Balkan bio jedna od rijetkih točaka gdje se suradnja Rusije sa Zapadom odvijala nesmetano. I ta suradnja je bila veoma produktivna. Kada usporedimo rusku politiku prema Srbiji i rusku politiku prema Ukrajini vidimo da Rusija nije vršila pritisak i lobirala da na čelo države dođe proruski političar kao što je to bio slučaj u Ukrajini 2004. Praktično do jučer je Rusija smatrala da je europski put potpuno prirodna stvar za balkanske zemlje. U situaciji kada imamo krizu Moskva, vjerojatno, i Balkan vidi kao prostor u kojem može poremetiti neke procese.
 
• "Russia Today" je od 1. siječnja počela s emitiranjem radio programa na srpskom. To se događa nakon Putinova posjeta, zajedničke vojne vježbe kao i prethodno sklopljenih niza ugovora u energetskom sektoru. Zašto je Srbija važna Rusiji?
- Uspjeh ili neuspjeh Moskve u Ukrajini najviše zavisi od toga hoće li Europska unija održati jedinstven stav u odnosu na ukrajinsku krizu. Održati jedinstvo nije lako za EU, to nije lako zbog trgovinskih veza s Rusijom, ali i zbog toga što europski jug i europski sjever nemaju iste brige, kada je riječ o sigurnosti. Ako gledate države kao što su Francuska ili Italija, za njih su glavni problemi militantni islam i terorizam. Zbog toga one žele vidjeti Rusiju kao saveznika, a ne kao neprijatelja. S druge strane, baltičke zemlje i Poljska s pažnjom prate sve što se događa u Ukrajini i strahuju od narednog Putinova poteza. U tom kontekstu, vjerujem da ono što Rusija može postići na Balkanu je da kreira još jednu kriznu točku, još jedan problem za EU, što bi dalje otežalo jedinstvenu poziciju oko Ukrajine.
 
• Srbija za sada pleše između Moskve i Bruxellesa. Mislite li da će Beograd morati odabrati stranu?
- Najprije vjerujem da je Beograd u lošijoj poziciji nego bilo koja druga država na Balkanu. Mnogo se stvari dogodilo u odnosima s Rusijom u posljednjih 20 godina. Rusija je igrala ulogu glavnog zaštitnika Srbije i glavnu silu u procesu odlučivanja o Kosovu u UN-u, posljednjih 20 godina. Pored energetskog sektora, razvijena je i vojna suradnja s Rusijom. Ali, s druge strane, gospodarstvo u Srbiji je potpuno ovisno o Europi. Zemlja koja može istinski pomoći u ekonomskom smislu je Njemačka, a ne Rusija. Ako srbijanski političari strateški razmišljaju, to premijer Vučić sigurno zna, mogu vidjeti da Rusija nema što im ponuditi. Mislim da neki političari u Srbiji još uvijek misle da Titina politika neutralnosti može donijeti korist. Ja mislim da ta politika u današnjim okolnostima ne vodi nigdje. Na drugoj strani su ljudi kao što je gospodin Vučić, koji ruski pritisak koristi kao kartu u sređivanju računa s EU-om. On uvijek može reći: "Vidite, mi imamo alternativu, pod velikim smo pritiskom, ako nam sada ne pomognete, sami ćete biti krivi zbog toga što ste 'izgubili Srbiju'." Tako ja vidim tu igru. Ali, tu ima još mnogo faktora, postoje povijesne veze, ekonomski interes, kao i veze stvorene kroz korupciju. Nemojte zaboraviti činjenicu da, ako neki srpski tajkun ima probleme, on ne bježi u Berlin - nego u Moskvu.
 
• Imajući u vidu razinu korupcije na Balkanu, Putinov način obavljanja biznisa ima više šansi pobijediti, nego jačanje vladavine prava, stvaranje nezavisnih medija, nezavisnog sudstva, svega onog što od država regije traži EU-a. Je li moguće uspostaviti neku operativnu grupu za borbu protiv korupcije?
- Najlakše bi bilo osnovati neku operativnu grupu. Korupcija je veoma složena anomalija, jer nije u pitanju samo novac koji je ukraden. Korupcija kreira specijalne veze među ljudima koji su u politici opasni. Neko o tebi zna nešto što javnost ne treba znati. Vjerujem da su brojni balkanski tajkuni spremni raditi s ruskom oligarhijom, ali to je veoma zahtjevna grupa. Mislim da su svi spremni uzeti novac, ali Rusija sada ima manje novaca, nego što je to bilo ranije. Ekonomska kriza je smanjila sposobnost Rusije da financijski intervenira na Balkanu. Odustajanje od Južnog toka je pokazalo da - kada se kladiš na Rusiju protiv EU-a - izgubiš dvostruko. Izgubio si plin, ali si izgubio i dobar imidž u Bruxellesu. Problem s korupcijom je što svatko želi monopol, želi biti jedini koji je korumpiran. Kada svi postanu korumpirani - to nije nimalo lijepa igra.
 
• Nedavno je Moskva prosvjedovala zbog toga što Bosna i Hercegovina izvozi oružje u Ukrajinu. Kakvo je značenje tog demarša?
- Tu se radi o strateškom pozicioniranju. Rusija igra na kartu dominantno europskog sentimenta, da konflikt u Ukrajini ne treba rješavati oružjem. Što se tiče Bosne i Hercegovine, sasvim je razumljivo da se ne propušta prilika da se proda oružje, da se iskoristi svaka šansa za izvoz. Najvažnije pitanje za Rusiju je kako oni vide svoje odnose s EU-om u idućih pet ili deset godina. Sa stajališta Moskve sukob u Ukrajini nije sukob Rusije i Zapada nego je to sukob Rusije i Amerike. Većina Rusa vjeruje da je glavni cilj ruske politike razdvajanje Europske unije od SAD-a. Najveći problem u ovom je pozicija Njemačke jer je, suprotno očekivanjima, kancelarka Merkel prva pozdravila sankcije. Stoga, pritisak na zemlje poput BiH i Srbije može tumačiti i kao pritisak na Berlin, jer Njemačka je ta koja odlučuje i o politici prema Balkanu. Moskva trenutačno pokušava poslati poruku Berlinu da, ako ne će biti uključena u rješavanje problema, onda može imati ulogu onog koji stvara problem.
 

Gordana Knežević, Radio Slobodna Europa

Nevažno je, je li u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić

 
 
Politička i kulturna elita Srbije ne odustaje od projekta Dobrice Ćosića koji je Republiku srpsku definirao kao "preskupu ali jedinstvenu političku i ratnu pobjedu srpskog naroda u drugoj polovini 20. stoljeća", izjavila je u intervjuu za Dane Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
http://webpublicapress.net/wp-content/uploads/2011/09/Sonja-Biserko.jpg
• Što je s Bosnom i Hercegovinom? Može li predsjedavanje Srbije OESS-om biti šansa za BiH?
- Odnos Srbije prema BiH je konstanta i na tu činjenicu nikada presudno nije utjecalo niti utječe osobni odnos predstavnika ovdašnje vlasti s vladom u Banjoj Luci.
 
• Kako nije?
- Nije. Riječ je o odavno utvrđenom državnom projektu u koji su ugrađene sve elite: i one na vlasti i one u opoziciji i većina društva. U tom smislu, nevažno je, je li u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić; važno je da se radi na pokušaju ostvarenja onog državnog projekta koji je svojevremeno najbolje definirao Dobrica Ćosić, rekavši da je Republika srpska jedini pravi ratni plijen koji je Srbija dobila iz ratova devedesetih. Posljednjih nešto duže od pola stoljeća, ta strategija "otvorenih pitanja" u regiji dijelom je bazirana na povijesnom stradanju Srba u logoru Jasenovac i na ulozi žrtve koju srpska politička i intelektualna elita svjesno projektira kao točku mobiliziranja protiv ostalih jugoslavenskih naroda.
 
U skladu s na taj način definiranim "ratnim plijenom" kako je, ponavljam, dio Bosne i Hercegovine nazvao Dobrica Ćosić, ali i s ostalim takozvanim otvorenim pitanjima, Beograd je uvijek dosljedno usmjeravao svoju državnu politiku. I od toga neće tako lako odustati. Uostalom, zar svaka vlada nakon 5. listopada 2000. nije pokušavala na svoj način i mirnim putem završi projekt koji je režim Slobodana Miloševića probao riješiti ratom? U tom smislu, demokratska vlast samo je zamijenila metodu; projekt i krajnji cilj ostali su nepromijenjeni. Drugim riječima, za razliku od Miloševića koji je Bosnu i Hercegovinu pokušao podijeliti ratom, genocidom, etničkim čišćenjem, ovi koji su došli nakon njega tu istu politiku nastojali su provesti diplomatskim sredstvima.
 
• Kako?
- Tako što su se, čekajući pogodan moment, trudile ratom "osvojene teritorije" legitimirati na miran način. Cijela struktura o kojoj govorim i dalje duboko vjeruje da je BiH privremeno rješenje i zato igraju na Milorada Dodika, koga jednoga dana planiraju upotrijebiti kao izvođača prljavih poslova. Iako je od ratova prošlo gotovo dva desetljeća, beogradski nacionalistički krugovi za sada su jedino pustili Hrvatsku.
 
• A Crnu Goru?
- Kao i Bosna i Hercegovina, i Crna Gora je i dalje legitimna meta srpskih nacionalista. Zato bi bilo veoma važno da Crna Gora do kraja 2015. zaista bude pozvana u članstvo u NATO. Kao što bi bilo dobro da međunarodna zajednica, kada je reijč o BiH, ne napravi grješku kao mnogo puta do sada.
 
• Kakvu grješku?
- Međunarodna zajednica po pravilu sebi dozvoli da ih u prvih godinu ili dvije svaka nova vlast u Beogradu zavara svojim deklarativnim odnosom distance prema vlasti u Banjaluci, pa joj nerijetko promiče naknadno međusobno zbližavanje koje se po pravilu veoma loše završi. Krajnji cilj tog zbližavanja je, kažem, izdvajanje RS iz BiH. Zato je pitanje Bosne i Hercegovine test ne smo EU-a, nego i OESS-a i ostalih međunarodnih institucija i organizacija. Tim prije što će, htjela - ne htjela, Europa na kraju morati vratiti se na BiH, budući da će na taj način dati odgovor na ključno pitanje: kakva društva želi u EU-u.
 

Tamara Nikčević, Oslobođenje, (Dani), Sarajevo

Godine 1945. bilo je najviše zatočenika i likvidiranih

 
 
Stipo Pilić, profesor povijesti i znanstvenik koji je nedavno objavio znanstvenirad o Jasenovcu kaoposlijeratnom logoru. Presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva uSisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Hrvatskog povijesnog muzeja“.
Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.
• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?
- Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.
 
• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?
- Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomenpodručja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.
 
• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?
- Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da ‘vlada svojevrsni strah’, ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće ‘nametnute’ paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana. Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara“ o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave. Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije ‘povijesni’ Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od ‘njih’ plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od
brojnih površnosti.
 
Moguće je da je S. Goldstein izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu
 
• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov
pristup toj temi?
-Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam ‘radna grupa’ nije sinonim pojmu ‘logor’, nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan. On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga ‘štitila i štiti’ i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje. Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o ‘radnoj grupi’, problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična ‘hrvatska šutnja’!
 
• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?
- Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije – 1946. između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću. Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima. Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo ‘lakše’, ali drugoj ‘teže’. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..
 
• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?
- Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile ‘smrtne grijehe’ hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu. Temelj njihove optužnice zasnovan je na ‘koncentriranim’ jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene ‘Mohikance’. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.
 
• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?
- Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se ‘zadovolje’ zamišljeni brojevi. Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola“ prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni. Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.
 
• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?
- Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).
 

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Ponedjeljak, 22/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 984 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević