Get Adobe Flash player

Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa 'Za dom spremni'

 
 
S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske... Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”. Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu. Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”. S Kekićem smo razgovarali u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.
https://i.imgur.com/oSYzpV2.jpg
• Kako ste počeli život u sjeni?
- U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd. U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom. Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.
 
• Što je motiv vaše istine o Udbi?
- Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ. Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.
 
• Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?
- Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.
 
• To vam je bio posao u toj državi?
- Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje. U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici... imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite. Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno. Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina... Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.
 
• U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?
- Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.
 
• Sa žrtvama ste se kasnije suočili?
- Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao. U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi. Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean-Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka. Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.
 
• Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?
- Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’. Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje. Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen. Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.
 
• Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?
- Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.
 
• Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?
- Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca. Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka. Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo. Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.
 
• Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?
- Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku. Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod. Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.
 
• U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?
- S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze. Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač... Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti. Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen. Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.
 
• O Mustaču imate pozitivno mišljenje?
- Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje. Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi. Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.
 
• Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.
- Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskom arhivu, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu Jamu.
 
• Perković ima i nekih zasluga?
- Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima. Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’. Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.
 
• Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?
- Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.
 
• Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv...?
- Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima... Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira. Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu. Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani. Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.
 

Marinko Jurasić, Večernji list, 3. VI. 2018., https://www.vecernji.hr/premium/organizirao-sam-zadnju-festu-udbe-a-godinu-kasnije-prvu-prisegu-hos-a-sa-za-dom-spremni-1249527

Hrvati sve manje Hrvatsku osjećaju svojom

 
 
O aktualnim političkim i društvenim pitanjima razgovarali smo s Milanom Ivkošićem, novinarom i kolumnistom Večernjega lista. Prepoznatljivim stilom, bez dlake na jeziku, Ivkošić je za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća niz tema koje more hrvatsko društvo i političku scenu.
http://www.hkv.hr/images/raxo_thumbs/amp/tb-h400-fit-int-ad52d72c20dd724df25ea28467e2b8ad.jpg
• U posljednjoj kolumni pisali ste, među ostalim, o hrvatsko-srpskim odnosima i činjenici da Srbija Hrvatskoj konstantno predbacuje ustaštvo, ali prešućuje vlastite zločine nad Židovima u Drugome svjetskom ratu. Riječ je, dakako, o samo jednom aspektu hrvatsko-srpskih odnosa. Kako, međutim, općenito komentirate prijepore između Hrvatske i Srbije posljednjih mjeseci? Kako bi se po Vama Zagreb trebao postaviti u odnosu prema Beogradu?
- Zločini nad Židovima i drugim narodima u Drugome svjetskom ratu u Srbiji su bili gori nego u NDH. Već 1942. godine ta je država bila očišćena od Židova i proglašena je judenfrei. Procjenjuje se da je u Nedićevoj Srbiji od 17.000 Židova ubijeno 15.200, a u koncentracijskim logorima stradalo je 80 do 100 tisuća ljudi. Osim toga, 6478 knjižnica, 1670 škola, 30 fakulteta, 19 muzeja, 7 kazališta, 52 pravoslavne crkve i manastira, 216 džamija, 63 sinagoge i više od 60 znanstvenih ustanova uništeno je ili opljačkano. Međutim, ni prije ni sad hrvatski političari a ni mediji nisu ni htjeli ni znali razglašavati te zločine ni izdaleka tako kao Srbi ustaške. I to ne samo zato što su Srbi daroviti za laž nego iz osjećaja inferiornosti, iz "potrebe" za podložnošću kakva je bila prema cijelom nizu naroda koji su nas u prošlosti tlačili.
 
Ivica Dačić - Miloševićev sukrvnik
 
Ne trepnuvši, Ivica Dačić, Miloševićev sukrvnik, spreman je posve zanijekati srpske zločine u Drugome svjetskom ratu i istaknuti hrvatske, a nijedan mu hrvatski političar ne će uzvratiti činjenicama, jer osjeća da mu je to "zabranjeno". To je strašno. Ja mislim da bi Plenković, Marija Pejčinović Burić, Jandroković ili bilo tko drugi prije učinio samoubojstvo nego Dačiću rekao istinu: ušuti, lažljivče, tvoji prethodnici u Nedićevoj Srbiji i u četnicima bili su gori od ustaša. Pogotovo im ne bi palo na pamet da, na primjer, srbijanski Judenfrei iz Drugoga svjetskoga rata prikažu na izložbi u Bruxellesu, Parizu, Ujedinjenim narodima, Zagrebu... Osim toga, ljevičari u Hrvatskoj (i ne samo ljevičari) u svom mentalitetu imaju izrazito naglašenu, izdajničku težnju za prokazivanje hratskog i prešućivanje srpskog zla.
 
Pitate - kako bi se Zagreb trebao odnositi prema Beogradu? Susjedi smo, ekonomska je i trgovačka suradnja neizbježna, a političke i državničke odnose treba svesti na nužni minimum. Na lažne i uvrjedljive izjave treba ili uzvraćati istinom, ili se s njima sprdati i izrugivati ih, ili ih posve ignorirati, ovisno o tome kakve su, od koga dolaze i što nam je interes. U svakom slučaju iz inferiornosti treba prijeći u superiornost, za to imamo kulturnih i povijesnih razloga i još jedan najvažniji - mi smo pobjednici u ratu koji su nam nametnuli. Iz svake njihove provokacije sikće bijes poraženih, pa neka sami sebe ujedaju i truju. I ne treba im praviti baš nikakve ustupke kao kandidatima za članstvo u EU. Naravno, kao normalan narod trebamo biti otvoreni i kooperativni prema normalnim Srbima.
 
• Ideološki prijepori iz godine u godinu opterećuju hrvatsko društvo, posebno od svibnja do srpnja. Koliko je podgrijavanje takvih konflikata oblik bježanja od stvarnih političkih, društvenih i gospodarskih problema, a koliko izraz petrificirane komunističke svijesti?
- Ideološki prijepori Hrvatskoj ne će puno nauditi, ima ih svuda u svijetu, pa i u zemljama u kojima gospodarstvo cvate. U Hrvatskoj su oni jaki jer jedna strana hoće pošto-poto zadržati "istine" i mitove iz partizanije i komunizma, a druga strana otkriva sve više činjenica koje su tim "istinama" i mitovima suprotne. Da nam je gospodarstvo dobro, da nismo postali kolonija moćnih zemalja EU-a koje nas financijski iscrpljuju i kojima hrvatske proizvodnje nisu u interesu, da se puno bolje živi, ideološki prijepori bili bi zabava.
 
Međunarodna komisija da – Srbi ne!
 
• Nedavno je Predsjednica Republike predložila formiranje međunarodne komisije za logor Jasenovac, na što su automatski skočili dežurni „antifašisti“. Kako to komentirate?
- Međunarodna komisija za jasenovački logor je dobra zamisao jer neprijateljima Hrvatske je cilj međunarodno ocrnjivanje našega naroda. Ali Srbi u toj komisiji ne bi smjeli raditi (eventualno bi mogli biti promatrači bez prava djelatnih članova), jer im nije do istine, a vidimo kakvi su bili u komisiji za Stepinca.
 
• Posljednjih mjeseci društvo se polariziralo i po osnovi za ili protiv tzv. Istanbulske konvencije. Kako Vi gledate na tu Konvenciju i činjenicu da ju je HDZ ratificirao iako se Crkva tome usprotivila?
- Samo ovo: nastranu konvenciju prihvatila je sve nastranija hrvatska politika.
 
• Kako ocjenjujete stanje u današnjem HDZ-u? Hoće li koalicija s HNS-om i Pupovcem HDZ koštati gubitka idućih izbora?
- HDZ će sigurno zbog HNS-a i Pupovca i zbog pomicanja ulijevo dobiti manje glasova, a još više će ih izgubiti zbog lošeg gospodarstva, sve većeg siromaštva i sve pogubnijeg iseljavanja.
 
• Čini se da se Živi zid sve više afimira kao glavna oporbena stranka, na račun SDP-a koji sve više gubi potporu birača. Može li po Vama Živi zid zauzeti poziciju SDP-a i kakvo je Vaše mišljenje o njihovu političkom djelovanju?
- Mislim da Živi zid nikad ne će prijeći više od 15 posto glasova, jer najviše toliko ima avanturističkih i science fiction birača, ali bi država iz nauma Živog zida za Hrvate bila neusporedivo bolja od sadašnje.
 
• Imate li dojam, s obzirom na manjak unutarstranačke demokracije i pluralizma, da gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao preslike nekadašnje Partije?
- Jednom sam, pola se šaleći, pola misleći ozbiljno, napisao da su sve stranke u Hrvatskoj iz devedesetih samo različite frakcije Udbe, različite frakcije Saveza komunista. Sve su stranke u svijetu totalitarne, hijerarhijske, stegovne, "jednoumne", sastavljene od autoriteta i poslušnika, od despota i ulizica, od buntovnika bez političke budućnosti i osvetnika bez milosti te nasljeđuju demokratske tradicije svojih zemalja. A u nas se mogla naslijediti samo komunistička tradicija, pa se to uvelike i dogodilo. Gotovo nemamo stranke koja nije doslovno kopirala izbacivanje iz partije iz vremena komunizma.
 
• Kako procjenjujete mogućnost formiranja velike koalicije nakon idućih izbora?
- Budu li rezultati izbora kao i rezultati sadašnjih anketa vlast se ne će moći formirati bez velike koalicije. Ali koliko je važna ta brojčana nužda, još je važnije da se HDZ i SDP više i ne razlikuju, pa utoliko lakše mogu u savez.
 
HDZ je sada više lijevo nego desno
 
• U nizu europskih država dolazi do snažnog jačanja desnice i euroskeptičnih stranaka. Možemo li nešto slično očekivati u Hrvatskoj?
- Odavno je u nas velik euroskepticizam, za ulazak u EU na referendumu je glasovalo manje od 30 posto ukupnog broja birača. A euroskepticizam je više jačao što smo više postajali kolonija. Do Tuđmanove smrti za EU se izjašnjavalo više od 80 posto ljudi, s "detuđmanizacijom" koju su počeli Mesić i crveno-žuta koalicja ta potpora pada i prati gubljenje hrvatske financijske, gospodarske i političke suverenosti. Šeks i drugovi morali su mijenjati ustavnu odredbu o referendumu kako se političari kojima je, svima odreda, Europska unija bila svetinja i glavna u političkom programu, ne bi osramotili narodnim "ne" toj svetinji. I to bi se "ne" dogodilo da nije srušena hratska svetinja - Ustav! A kad je riječ o desnici, mi je, na žalost, nemamo. Vrlo obećavajući HSP uništili su Đapić i Sanader, a Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović posve zaobilaze bitne teme - gospodarstvo, inozemne profitere, uvozni lobi, HNB kao servis pljačkaša Hrvatske... A kako rekoh, HDZ je sada više lijevo nego desno. No treba se nadati, zemlja zove desnicu, ona se treba samo odazvati.
 
• Koju bi ocjenu dali dosadašnjem mandatu Kolinde Grabar Kitarović?
- Ocjena - vrlo dobar, a odličan će zaraditi osvajanjem drugog mandata.
 
• Pred pet godina objavili ste knjigu Podanici s Griča i Pantovčaka u kojoj pišete o fenomenu sluganstva hrvatskih političara. Koliko je sluganski mentalitet zaslužan za stanje u kojem se nalazimo?
- Najzaslužniji! Kad Plenković u Europskom parlamentu govori na šest jezika, on se uvlači u šest europskih stražnjica. Sluganstvo ljevice stasalo je u podložnosti Moskvi i Beogradu, sluganstvo desnice posljedica je obožavanja Zapada, a sluganstvo i jednih, i drugih i trećih pripada povijesnoj ovisnosti o savezima u koje hrle Hrvati po onoj Krležinoj žalopojki. Prihvaćamo Starčevića, ali vrlo teško prihvaćamo nepotkupljivost njegova domoljublja i hrvatstva.
 
• Hrvatska se posljednjih godina dramatično prazni s obzirom na prirodni pad i iseljavanje u inozemstvo. Unatoč tome, čini se da praktički niti jedna politička stranka nema rješenje za taj problem svih problema. Čitava je situacija tim tragičnija što je više od pola iseljenih imalo posao u Hrvatskoj, što ukazuje da problemi nisu samo ekonomske prirode. Kuda nas vodi ovakva politika? Kako pobijediti apatiju i pesimizam?
- U kojem ambijentu najradije ostajemo? U onom koji osjećamo svojim. Hrvati sve manje Hrvatsku osjećaju svojom. Zauzeli su je stranci. Drže sve banke, velike, nekad strateške državne tvrtke, glavninu medija, a u sprezi su s političarima koji su narodu okrenuli leđa, i ako na nekoga misle, misle na to kako zaposliti rodbinu, prijatelje, kumove, stranačke pouzdanike, misle na usluge po načelu ja tebi, ti meni. A običnom, normalnom, "neumreženom" građaninu samo se od sebe postavlja pitanje - a on, gdje je on, čiji je on? Nije nigdje, nije ničiji, dakle, ide tamo gdje će nastojati biti svoj - u inozemstvo. Pitate - kako to pobijediti? Samo s pojavom nekog hrvatskog Orbána ili mirnodopskog Tuđmana, s olujom koja bi pomela strane profitere i izdajice koji ih zalijevaju kao cvijeće.
 
• Iza Vas je mnogo desetljeća bavljenja novinarstvom. Kako kao iskusni novinar gledate na hrvatsko novinarstvo danas? Jesmo li u tom pogledu pali na samo dno?
- Jesmo, pali smo na dno, jer su prepreke do toga dna nestale - nestale su hijerarhije vrijednosti i ljudi, hijene su postale lavovi, blato je postalo gorski izvor, WC se prometnuo u dnevni boravak, glupan u genija, kriminalac u moralistu, nepismenost u uzor, ništarije u elitu. Stvara se ozračje da nitko ne vrijedi ništa kako bi najviše vrijedili nitkovi. Pa je doista čudo, na kojem Bogu trebamo biti zahvalni, što imamo Ninu Raspudića, Ivicu Šolu, Višnju Starešinu, Branku Kamenski, Ivanu Petrović, Josipa Jovića, Davora Ivankovića, u duhovitosti nenadmašnu Tanju Torbarinu i još ponekoga tko će mi oprostiti što ga nisam spomenuo.
 

Davor Dijanović, https://www.hkv.hr/razgovori/29363-razgovor-s-milanom-ivkosicem-treba-se-nadati-zemlja-zove-desnicu-ona-se-treba-samo-odazvati.html

Skeptična sam oko slovenske tužbe zbog NLJB-a

 
 
U javnost je došla informacija da će Slovenija, s obzirom na ponašanje Hrvatske oko Nove Ljubljanske banke, najvjerojatnije pokrenuti tužbu, koju će podnijeti pred Sudom EU-a. Još se ne zna kako bi postupak tekao, i hoće li Slovenija morati izabrati taj put kao i kod primjene arbitražnog sporazuma. Sve govori kako su pravila tu ista, što znači, da će najprije na potezu biti Europska Komisija, jer države tužbe neposredno ne mogu uložiti. Tek tromjesečno neoglašavanje EK-a daje Sloveniji mogućnost da tužbu uloži pred luksemburškim sudom. O tomu smo razgovarali s Vericom Trstenjak, bivšom sutkinjom i pravobraniteljicom Suda Europske unije u Luxembourgu, a danas profesoricom za europsku pravo na Bečkom sveučilištu.
https://www.europeanlawinstitute.eu/fileadmin/_processed_/csm_Verica_Trstenjak_22c6f54b01.jpg
• Poslije tužbe Slovenije protiv Hrvatske zbog neprihvaćanja arbitraže moguća je i druga tužba. Može li naša država pred sudištem EU-a očekivati uspjeh?
- Skeptična sam oko tužbe Slovenije protiv Hrvatske i zbog arbitraže i zbog Nove Ljubljanske banke. Slovenija tu nema što tužiti. Najprije mora obavijestiti Europsku Komisiju da tu tužbu preuzme. Ako ju ne prezme, to je već znak za nas, da kršenja moguće nisu povezana s pravo EU-a. Pritom se EU vjerojatno ne će u cijelosti odazvati politički, kao što bi se vjerojatno odazvao glede arbitraže.
 
• Na čemu se može temeljiti slovenska tužba?
- Ne mogu komentirati

• Kada se sudište EU-a prihvati posla, koliko vremena može trajati postupak i kakve su moguće odluke suda?
- Dođe li do tužbe, postupak na sudu trajat će oko 15 mjeseci. Sud će posao obavljati jednako kao i svaki drugi: obraditi ga, donijeti zaključne prijedloge i tužbu. Ako bi tužba bila slabo utemeljena, moguć je i kraći postupak.
 
• Bili bilo bolje da naša država pored tužbe na Sudu EU-a započne s tužbama na hrvatskim sudovima, jer se prema našoj presudi radi o kršenju međunarodnoga prava?
- Vjerojatno bi bilo smislenije, da se najprije iskoriste i ta pravna sredstva, koja su na raspolaganju nacionalnom pravu.
 
• Politika, kao jedno od rješenja, zagovara dopunu ustavnoga zakona. Ustavni pravnici pak se više manje tomu protive, jer kažu, kako problem rješavamo krivim putem. Je li to upozorenje utemeljeno?
- Upozorenje je sasvim logično i utemeljeno. Predviđeni put je na neki način moguća zloporaba ustavnog zakona.
 
• Kao jedno od najspornijih rješenja u ustavnom zakonu za sada se pokazuje kao ono koje kaže kako bi mogla – kao protumjeru – naša država započeti preko financijske uprave posezati za imovinom hrvatskih tvrtki u Sloveniji, koje su u većinskom državnom vlasništvu.
- Kršenje nije moguće obaviti na silu, nego pravnim putem. Posezi u pravo vlasništva, koje je zaštićeno s listinom EU-a o temeljnim pravima poput Europske konvencije o ljudskim pravima, mogući su samo ako za to postoje pravne osnove.
 

Majda Vukelić, Delo, Ljubljana, 3. IV. 2018., http://www.delo.si/novice/politika/veliko-dvomov-ali-je-zastavljena-pot-ustavno-primerna.html

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1929 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević