Get Adobe Flash player

Partizani su bili jugoslavenska vojska koja se do zadnjeg trenutka borila protiv ideje hrvatske države

 
 
Svjedok Eterović poznat je Nobilu i Perkoviću iz doba kad se vodila istraga protiv Arkana. Tada se zvao Duško Erceg i dočekivao je Arkanovu sestru - Bože Vukušić, hrvatski imigrant u intervjuu za Hrvatski tjednik otkriva zanimljive detalje o münchenskom suđenju bivšim čelnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.
http://croatia-presse.de/wp-content/uploads/2015/01/Bozo-VUkusic.jpg
• Intenzivno pratite suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu, a nakon što ste i sami šest dana svjedočili. Još i prije svjedočenja, izjavili ste da će javnost biti upoznata s mnogim činjenicama o ponašanju hrvatskih institucija prema svjedocima. To se i potvrdilo kroz izjave tužitelja na tome suđenju o prijetnjama svjedocima. Te su prijetnje, međutim, nastavljene u slučaju novih svjedoka, primjerice Ivana Krmpotića kojega je njemačka policija morala skloniti iz Hrvatske i zaštititi. Kako objašnjavate činjenicu da se represija umjesto zaštite svjedoka nastavlja?
- To govori da aktalna vlast nakon pokušaja s „Lex Perković“ i izmjenom Ustava, a s čime je htjela spriječiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, sada aktivno sudjeluje u opstruiranju suđenja toj dvojici udbaša u Münchenu. Znači, ne događa se ništa novo, samo se u tu opstrukciju sada na svoj način uključio i MUP.
 
• Hoćemo li u nastavku suđenja u tom smislu doznati još neke neugodne istine?
- Pretpostavljam da hoćemo, posebice vezano za sramotnu ulogu DORH-a i njegova bivšeg čelnika Mladena Bajića koji su u ovom slučaju otvoreno radili protiv hrvatskog i europskog pravnog poretka.
 
• Odvjetnik optuženoga J. Perkovića izjavio je da svjedoci pretjeruju s pričama o prijetnjama i to objašnjava panikom optužbe i onih koji, kako veli, dosad nisu iznijeli ni jedan dokaz protiv Perkovića?
- Nobilov je posao iznositi tvrdnje i tumačenja koja idu u prilog njegovu klijentu J. Perkoviću. Međutim, postoji sumnja da upravo on sudjeluje u nekim konstrukcijama kojima je cilj kompromitirati aktivnosti njemačkog pravosuđa i policije oko zaštite svjedoka. Naime, i u njegovu rodnom listu je pisalo da je izvanbračno dijete nekog Save i Anice Erceg iz Raščana kod Vrgorca. Arkana je tada posjećivala sestra Svetlana iz Beograda, a taj Erceg ju je dočekivao i bio joj na usluzi dok je boravila u Zagrebu. A u međuvremenu su poznate relacije J. Perkovića i posebice Z. Mustača s Arkanom.
 
• Posebno je zanimljivo pitanje svjedoka Vinka Sindičića, odnosno njegovo ponašanje i kretanje. Prije par godina dao je pod pritiskom izjavu odvjetniku Nobilu da je lažno svjedočio protiv Perkovića u predmetu Prates, no čim je došao u Njemačku istražnoj sutkinji je ponovio optužujući iskaz. Hoće li pojaviti u ovome predmetu kao svjedok i što se događa?
- Suradnja sa Sindičićem je poput ugovora s đavlom i tu čovjek nikada ne može biti siguran kako će završiti. Zato je Sindičić problem i za Nijemce, ali zasigurno još više za Perkovića i Nobila.
 
• Je li se otkrilo tko financira skupu obranu J. Perkovića i Z. Mustača?
- Ne, ali Nijemci će sigurno i to otkriti ako budu smatrali relevantnim za postupak protiv te dvojice udbaša.
 
• Nedavno je svjedočio Vice Vukojević, posebice o radu saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Nakon njega je jedan od čelnika Udbe Jan Gabriš govorio o „čerupanju“ dokumentacije 90-ih. Po njegovim riječima, vi ste selektivno baratali s tom dokumentacijom. Što je istina?
- Najveći dio te dokumentacije upravo mi je taj Gabriš stavljao na raspolaganje. Činio je to po nalogu tadašnjeg ravnatelja SZUP-a Jerka Vukasa. Vidjelo se, doduše, da to radi vrlo teškog srca, ali isto tako vrlo dobro zna da sam dokumentaciju vraćao u cjelovitom obliku kako sam je i preuzimao. Nikada nije nedostajala niti jedna jedina stranica.  Materijale koji su nam trebali za rad Komisije Vice i ja smo kopirali. S vremenom smo pronalazili dokaze da je tu dokumentaciju neposredno prije raspada Jugoslavije naveliko „čerupala“ upravo Gabriševa ekipa po nalogu J. Perkovića. O tome će u Hrvatskoj prije ili kasnije trebati provesti ozbiljnu istragu, jer postoji ozbiljna sumnja da upravo te „očerupane“ informacije služe neoudbaškoj i neokomunističkoj strukturi za raznorazne ucjene, prvenstveno u svrhu zadržavanja vlasti u hrvatskoj državi i sveukupnog monopola u hrvatskom društvu.
 
• Neki hrvatski mediji su objavili da je odvjetnik Nobilo postavio pitanje Vukojeviću o dr. Ernestu Baueru, navodno suraniku BND-a, koji je surađivao s Vama i Vukojevićem u Komisiji.
- Gospodin Vukojević je objasnio o kome se radi, odnosno da je dr. Bauer hrvatski Volksdeutscher koji je radio u diplomaciji NDH, a nakon Drugog svjetskog rata radio je u državnoj službi SR Njemačke. Dr. Bauer nije bio suradnik BND-a nego njegov visoki dužnosnik. U vrijeme njegovog angažiranja u Komisiji on je već dugo bio umirovljen. Interesantno je da se Nobilo prilikom ispitivanja gospodina Vukojevića zbunio oko tih kratica miješajući BND i BMW, odnosno pitajući je li dr. Bauer radio za BMW što je, naravno, izazivalo smijeh u sudnici.
 
• Nobilova je teza da je Stjepan Đureković radio za BND.
- U svakom povijesnom trenutku postoji raspored određenih snaga – nekih si dio, neke su ti partnerske a neke neprijateljske. Udba je 1983. godine bila neprijateljska snaga i to je ostala do kraja, odnosno i danas, uz napomenu da su pojedini njeni pripadnici prešli na hrvatsku stranu. Zapad je istodobno štitio i rušio SFRJ, pa su se tako ponašale i tajne službe zapadnih država. Nema smisla sada ulaziti u tu problematiku koju ne možemo objasniti u jednom novinskom intervjuu. U svakom slučaju danas je BND član savezničkih asocijacija EU-a i NATO-a, a kojima pripada i Hrvatska. To su činjenice koje Nobilo nikako ne može pihvatiti. Dokazivati da je Stjepan Đureković radio za BND upravo olakšava posao sudskom vijeću u Münchenu oko utvrđivanja motiva njegova ubojstva. A on je još pogubniji za J. Perkovića i Z. Mustača nego da se cijela priča zadržala oko kriminala generalskih sinova u INA-i ili Đurekovićevih knjiga protiv Tita.
 
• Bivši doživotni predsjednik Stjepan Mesić nedavno je u Novome listu izjavio da vas je on potjerao iz Hrvatskoga sabora. Komentar?
- Većina onoga što je Burduš izrekao o meni za te novine jest najobičnija izmišljotina. I ta činjenica potvrđuje stajalište da je Burduš kao pojedinac jedna od najvećih sramota u povijesti hrvatskog naroda, jer je u dva mandata - premda se radi o ordinarnom lažljivcu - izabran na slobodnim i demokratskim izborima za predsjednika države.
 
• Vidjeli ste kako je nedavno aktualna vlast komemorirala Jasenovac. Premijer Milanović je izjavio da su partizani za njega bili jedina hrvatska vojska. Kako to komentirate?
- Bilo bi dobro da su bili, jer tada ne bi imali Bleiburške tragedije i Hrvatskih križnih puteva, kao i 45 godina komunističke diktature. Ali nisu! Oni su bili jugoslavenska vojska koja se do zadnjeg trenutka borila protiv ideje hrvatske države, protiv hrvatske državne samostalnosti i slobode hrvatskog naroda, a za Jugoslaviju i komunistički režim. Milanović bi htio mijenjati neke povijesne činjenice kao što su to radili njegovi ideološki i politički prethodnici. Zaboravlja da su se vremena promijenila, da živimo u 21. stoljeću i da su prepoznate i osuđene sve diktature i totalitarizmi iz prošlosti, pa takvim pokušajima dokazuje da je promašen, nezreo, čak i smiješan.
 
• Što danas u vašim očima, kao čovjeka koji ste djelovali u Komisiji za utvrđivanje žrtava, predstavlja Jasenovac?
- O tome sam opširno pisao prije dvije godine upravo u feljtonu u Hrvatskom tjedniku. U Jasenovcu su počinjeni zločini koje ne smijemo nijekati prvenstveno iz općih civilizacijskih razloga, a niti je to u bilo kojem smislu u našem nacionalnom interesu. Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nazvao je počinitelje tih zločina „najvećom sramotom hrvatskog naroda“. Međutim, velikosrpski ideolozi još uvijek pokušavaju, preuveličavanjem broja jasenovačkih žrtava i izmišljanjem nekih okolnosti njihova stradanja, ozloglasiti cijeli hrvatski narod i nametnuti mu hipoteku genocidnosti. Tome se moramo suprostaviti, i to ponajprije stručno-znanstvenim utvrđivanjem stvarnog broja jasenovačkih žrtava i okolnosti njihova stradanja, kao i čuvanja uspomene na njih s punim pijetetom.
 
• Vi ste glavni tajnik Počasnoga bleiburškog voda koji je organizator komemoracija na Bleiburškom polju. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je prihvatila pokroviteljstvo nad komemoracijom, ali je rekla da tamo neće održati govor.
- Mi smo Predsjednicu zamolili za pokroviteljstvo i ona ga je spremno prihvatila. U toj zamolbi nije bilo riječi o njenoj mogućoj nazočnosti komemoraciji i pozdravnom govoru, to je ostavljeno njezinoj vlastitoj prosudbi, kako isključivo i treba biti. Predsjednica je sama najavlila dolazak na Bleiburško polje, a kasnije je dodala da tamo neće održati politički govor. Mi smo ponosni što je Predsjednica prihvatila pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom i tako ispravila povijesnu nepravdu koju je neokomunistička koalicija prije tri godine nanijela bleiburškim žrtvama ukidanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom. Uvjereni smo da će Predsjednica i ostale odluke donijeti u interesu očuvanja dostojne uspomene na bleiburške žrtve i svog položaja kao Predsjednice hrvatske države, te ćemo ih poštivati i prilagoditi im program komemoracije.
 
• Zašto ne bi održala govor?
- To je objasnila - jer općenito smatra da se komemoracije za ratne i poratne žrtve ne smije politizirati, ni u Jasenovcu ni na Bleiburškom polju. To nisu mjesta za političke govore i tu je apsolutno u pravu.
 
• Neki joj zamjeraju da nema isti odnos prema svim žrtvama, jer nije otišla na jasenovačku komemoraciju, a na bleiburšku će doći.
- Osobno sam uvjeren da se radi o zlonamjernim zaključcima, jer je Predsjednica jasno rekla da sve žrtve zaslužuju jednak pijetet i da su sve to naše hrvatske žrtve, jasenovačke i bleiburške. I da je i to jedna od tema oko koje trebamo postići nacionalno jedinstvo koje nam je neophodno za stvaranje preduvjeta za civilizacijski napredak i svekoliki razvoj hrvatske države i hrvatskog društva. Možda se Predsjednica ne odnosi jednako prema organizatorima jedne i druge komemoracije, što je i razumljivo, jer jedni komemoraciju koriste za politikanske svrhe a drugi to ne žele. Isto tako, jedni su spremni iskoristiti komemoraciju za diskreditiranje Predsjednice, a drugi je iznimno poštuju i učinit će sve za zaštitu njezina ugleda.
 

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

Cilj nam je poboljšanje i modernizacija distribucije plina u okviru materijalnih ulaganja

 
 
Međimurje-plin od samog se početka uključio u plinsku tržišnu utakmicu. Rezultati tima su impresivni; plin prodaju na 750 obračunskih mjesta izvan svog koncesijskog područja, a lani su na "stranom terenu" prodali veće količine plina nego na domaćem distributivnom području. Na javnim natječajima, kažu, ponekad su prisutni ponuđači s dampinškim cijenama, koji nisu u stanju realizirati opskrbu plinom. "Išlo se ka dnevnom uravnoteženju plinskog sustava, no činjenica je da preduvjeti za to na našem plinskom sustavu još nisu stvoreni te su troškovni rezultati postojećih pravila za voditelje bilančnih skupina, a time i za opskrbljivače plinom, izrazito negativni", komentira direktor Međimurje-plina Nenad Hranilović, mag. oec.
http://images.energetika-net.com/media/article_images/big/hranilovic-nenad-20150430095651283.jpg
• Jedan ste te od vodećih opskrbljivača i distributera plinom u Hrvatskoj. Kako poslujete i kakve rezultate očekujete ove godine?
- Poslovni rezultati Međimurje-plina su dobri i dokaz su da smo uistinu jedan od vodećih opskrbljivača i distributera plinom. Unatoč tendenciji pada potrošnje prirodnoga plina, unatrag nekoliko godina ostvarujemo povećanje ukupnih prihoda 15 – 20 %. Tako smo u 2014. godini ostvarili ukupni prihod nešto veći od 200 milijuna kuna te ostvarili dobit u visini 3,3 milijuna. To je prije svega rezultat poduzetih aktivnosti na području opskrbe plinom i iskorištenih mogućnosti i prilika koje su se pružile otvaranjem tržišta plina u kategoriji poduzetništva. I ove godine očekujemo nastavak trenda pozitivnih poslovnih rezultata iako smo svjesni činjenice sve jače liberalizacije tržišta, veće konkurencije u opskrbi prirodnim plinom, ali isto tako i obveza koje proizlaze iz obavljanja distribucije plina na siguran, pouzdan i kvalitetan način. Rezultat svih tih naših napora jest da je Međimurje-plin bitan energetski subjekt na energetskoj karti Republike Hrvatske u pogledu opskrbe i distribucije plinom, a osnovni cilj daljnjih poslovnih aktivnosti biti će jačanje naše pozicije, uz navedeno i iskorakom u druge energetske projekte.
 
Među prvima ste koji su nakon početka liberalizacije tržišta iskoračili iz svog opskrbnog područja. Možete li ilustrirati kako vam je rasla opskrba i prihodi, te kakvi su vam planovi za dalje.
- Slobodno možemo reći da smo bili pionir u liberizalizaciji tržišta, da smo među prvima 2011. godine prepoznali trenutak da su se i na hrvatskom tržištu stvorili stvarni uvjeti otvorenog tržišta, jer znamo da je to skoro do kraja 2011. godine bilo takoreći samo slovo zakona. Dalje smo sami stvarali mogućnosti i preduvjete za sudjelovanje na tržištu u okviru postojeće zakonske i podzakonske regulative, posebice s aspekta nabave prirodnog plina kako bi bili što konkurentniji. Uz to što smo opskrbljivač plinom, voditelj smo bilančne skupine, uvoznik plina iz Europske unije, a sve u smjeru jačanja konkurentnosti s nabavne strane. Danas smo prisutni gotovo na svim distributivnim područjima, opskrbljujemo preko 750 obračunskih mjernih mjesta krajnjih kupaca van našeg koncesijskog područja. Široka je paleta naših kupaca u cijeloj Republici Hrvatskoj, od tvrtki, poduzetnika, OPG-a, bolnica, domova zdravlja, fakulteta, škola, vrtića, policijskih uprava, ureda, .... Naravno da ovakvi rezultati u opskrbi ne bi bili mogući bez tima ljudi koji su se bili spremni suočiti sa svim izazovima koji donosi prijelazno razdoblje u plinskom biznisu, od stanja u kojem je svaki opskrbljivač imao “monopol” na svom distribucijskom području do potpune liberalizacije tržišta koja nas još očekuje, deregulacijom opskrbe u pogledu kućanstva. Činjenica je da smo započeli postupcima javne nabave, no sada veliku ulogu ima direktno pregovaranje s krajnjim kupcima, poduzetnicima koji nisu obveznici javne nabave, tako da nam je u svakom pogledu usredotočenost na krajnjeg kupca jedan od temelja za daljnji rast opskrbe, a time i prihoda. Ovakav pristup na tržištu doveo nas je do toga da smo 2014. godine izvan našeg distributivnog područja ostvarili veće količine prodanog plina nego u Međimurju.
 
• U što ćete ove godine ulagati?
- Međimurje-plin kao koncesionar na području Međimurske županije, sukladno sklopljenom Ugovoru o koncesiji, svake godine ima obavezu određenog financijskog ulaganja u izgradnju novih dijelova distribucijskog sustava, te rekonstrukciju postojećeg sustava, te će se dio investicija i ove godine odnositi na izgradnju i rekonstrukciju. Poboljšanje i modernizacija distribucije plina u okviru materijalnih ulaganja, cilj nam je kao što nam je i obveza, pa ćemo sukladno odobrenim planovima i na tome raditi. Isto tako, obzirom na neizvjesnost koju nam donosi tržište, a u cilju zadržavanja kontinuiteta dobrih poslovnih rezultata te disperzije rizika koje nam donosi budućnost, određena promišljanja idu i u nove oblike ulaganja u energetskom sektoru.
 
• Imate li u planu širenje svoje energetske djelatnosti?
- Pratimo situaciju u našem energetskom sektoru i osim razmišljanja o iskoraku u obnovljive izvore, svjesni smo neophodnosti u procesu okrupnjavanja distributera, te u tom pogledu razmišljamo o jačanju pozicije kao distributera širenjem na drugo distributivno područje.
 
Nedavno su donesene nove tarife za distribuciju i opskrbu plinom, a smanjila se i dobavna cijena plina. Kako to utječe na vaše poslovanje?
- Povećanje tarifa za distribuciju posljedično je rezultat pada potrošnje plina u 2013., a pogotovo u 2014. godini. Na nekim distributivnim područjima pad potrošnje plina iznosio je i 20% u odnosu na količine plina koje su distributeri realno očekivali i planirali. Stoga smatramo da je povećanje tarifa dobro došlo jer ide u prilog distributerima i njihovim nastojanjima da posluju pozitivno i izvršavaju sve svoje obaveze u okviru distribucije plina, što podrazumijeva i određeno investiranje u rekonstrukcije i izgradnju, te održavanje distributivnih sustava. Međutim, moramo biti oprezni, jer svako povećanje cijena u ovim trenucima može imati za posljedicu daljnji pad potrošnje. Uz to, u kategoriji poduzetništva veće distributivne naknade imaju direktan utjecaj na konkurentnost u opskrbi.
 
• Kakva iskustava imate na otvorenom tržištu te s kakvim izazovima se susrećete kad su u pitanju javni natječaji, naplata energija uravnoteženja i drugo?
- Otvaranje tržišta zahtijevalo je promjenu procesa rada u odnosu na prijašnje stanje, tako da smo i kao distributer i kao opskrbljivač plinom, stručno pomagali u provođenju promjena kod ostalih distributera. Na sve smo gledali kao na izazov, svjesni činjenice neophodnosti naše strategije bavljenja opskrbom plinom ako želimo opstati na tržištu i pripremiti se na sve veću konkurenciju na otvorenom tržištu. U tom razdoblju mijenjala se i zakonska i podzakonska regulativna, što je bilo nužno u smjeru veće liberalizacije tržišta, tako da smo svojim aktivnošću, prisutnošću i iskustvom na tržištu i u tome sudjelovali. Što se tiče javnih natječaja, na tom području su povremeno prisutni ponuđači s dampinškim ponudama i cijenama, bez mogućnosti realizacije usluge opskrbe plinom. Energija uravnoteženja je, možemo reći, priča za sebe. Zakonska regulativna na tom području, odnosno pravila o tržištu plina koji definiraju energiju uravnoteženja se kontinuirano mijenjaju u smjeru usklađivanja s europskom regulativnom i smjernicama, što je normalan slijed. Išlo se ka dnevnom uravnoteženju plinskog sustava, no činjenica je da preduvjeti za to na našem plinskom sustavu još nisu stvoreni, te su troškovni rezultati postojećih pravila za voditelje bilančnih skupina, a time i za opskrbljivače plinom, izrazito negativni. Posljednja izmjena pravila na tom području dogodila se sa 1. siječnjem 2015. godine, pa se postavlja pitanje, da li je upravo sredina plinske godine pravi trenutak za primjenu novih pravila, kada su ugovori o nabavi plina već sklopljeni. Rekli bismo, novim je modelom uvedeno određeno količinsko i cjenovno virtualno odstupanje na koje pojedini voditelji bilančnih skupina nemaju utjecaja, a troškovi energije uravnoteženja, bez dozvoljenog odstupanja, su veliki i moraju se platiti. Sve se to u konačnici odražava na poslovanje opskrbljivača plinom jer ni jedan krajnji kupac ne želi i ne može platiti ono što nije stvarno potrošio.
 
• Prošle godine objavljen je podatak da vam građani duguju osam milijuna kuna, a jednako toliko duguje i industrija. Kakva vam je naplata i kako ste prošli u predstečajnim nagodbama?
- Možemo reći da nam je naplata u okvirima postojeće gospodarske i ekonomske situacije koja je u cijelom našem društvu. Svjesni te situacije kontinuirano radimo na naplati dugovanja, no pri tome pokušavamo pronaći način kako problem dugovanja riješiti na partnerski način, a primjena isključenja iz distributivnog sustava tek je krajnja mjera. Što se tiče predstečajnih nagodba, one su nam donijele otpis jednog dijela dugovanja i ukoliko je ta mjera doprinijela spašavanju određenog dijela poduzetnika da prežive, onda je na neki način prihvatljiva, ali bojimo se da i nije tako i da je izazvala i niz novih nepravdi.
 
Što bi prema vašem mišljenju trebalo mijenjati u plinskoj regulativi?
- Prije svega, svjesni smo činjenice da se nalazimo u određenom tranzicijskom razdoblju i u plinskoj regulativi koja se zadnjih nekoliko godina intenzivno mijenjala kao posljedica usklađenja s europskom regulativom. Treba dati šansu i vremena da to bude učinjeno na najbolji način za sve nas koji smo dio plinskog biznisa, ali da u tom razdoblju prilagođavanja i usklađivanja možebitne nove troškove svedemo na najmanju moguću mjeru, upravo zbog konkurentnosti plina kao energenta. Plinska regulativa do sada je bila, možemo reći, savršeno posložena za otvoreno i slobodno tržište, s time da bi se svi sudionici na tržištu trebali voditi poslovno fer tržišnom utakmicom i na jednakopravan način nastupati na tržištu.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Ja se nisam sreo s Đurekovićem u Bugarskoj!

 
 
Isječci iz kontroverznog filma Nikole Babića o ubojstvu Brune Bušića za koji je materijal pripremila saborska Komisija za utvrđivanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća Vice Vukojevića i Bože Vukušića, a scenarij napisao bojnik Andrija Popović. U ovome dijelu za suradnju s UDBA-om prozvani su Tomo Sedlo, Ivan Cerovac, Jakša Kušan, Ivan Cesar, Neven Baričević, Mate Meštrović, Petar Gudelj… Kao ubojica Brune Bušića označen je Vinko Sindičić, kojega se proziva za još nekoliko ubojstava u emigraciji kao i za atentat na Nikolu Štedula. Svjedoči i Ivan Butković, brat Tvrtka i Ante Butkovića ljudi koji su s Brunom Bušićem slavili Novu Godinu u Parizu. Prikazan je iskaz bivšeg šefa UDBA-e u Splitu Blagoja Zelića kojega je dao pod fizičkom prisilom u rodnoj kući Ksenije Urličić između Imotskog i Posušja. O rekaciji Tome Sedle na film pročitati u postu: Sedlo optužuje Šuškovu kliku za šverc oružja. Jednu od blog reakcija Ivana Cerovca možete pročitati ovdje: Pravosuđe i Vice Vukojević
Feral Tribune, 22. srpnja 2005., str. 16., 17. i 18.
http://cdn-static.rtl-hrvatska.hr/image/6b45cf6a16d2150096a827747209291b_view_article.jpg?v=23
Pavle Gaži
 
PAVLE GAŽI, MINISTAR POLICIJE U VRIJEME UDBINA UBOJSTVA BIVŠEG DIREKTORA MARKETINGA INA-e STJEPANA ĐUREKOVIĆA, PRVI PUT JAVNO GOVORI O TOME SLUČAJU
 
Pred par tjedana Glavni državni tužitelj Njemačke Kay Nehm priopćio je da je uhićen Krunoslav Prates pod sumnjom da je pomogao u likvidaciji jednog od poznatijih hrvatskih emigranata nekadašnjeg direktora INA Marketinga Stjepana Đurekovića, kojeg su, svim do sad raspoloživim podacima ubili Udbini agenti 28. srpnja 1983., upravo u Pratesovoj garaži u jednom mjestašcu nedaleko Münchena. Ova je vijest podigla dosta prašine u hrvatskom tisku, a istraživači su se podijelili u dvije struje: na one koji podržavaju Božu Vukušića, u Njemačkoj svojedobno osuđenog za pomaganje pri ubojstvu stanovitog Jusufa Tatara, i one koji zastupaju poziciju Josipa Perkovića, u inkriminirano vrijeme načelnika 2. uprave SDS-a zadužene za emigraciju. Vukušić je svojedobno pod motom rada u famoznoj Vukojevićevoj komisiji za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća organizirao otmice bivših udbaša (slučaj Blagoja Zelića). Zanimljivo je da se većina Vukušićevih otkrića o upletenosti Josipa Perkovića u ubojstvo Stjepana Đurekovića bazira na srpskim izvorima: intervjuu koji je Branko Traživuk, nekadašnji djelatnika SDS-a podređen Perkoviću dao beogradskoj „Dugi“ još 1992., i knjizi saveznog Udbaša zaduženog za emigraciju Božidara Spasića „Lasica koja govori“ objavljenoj 2000.
 
Božidar Spasići zrijekom tvrdi u knjizi, a ponovio je to i potpisanom novinaru, da je Đurekovićevo ubojstvo naredio savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc, a odobrio hrvatski politčki državni vrh na čelu s Milkom Planinc koja je u to vrijeme bila predsjednica jugoslavenske Vlade. Pavle Gaži, krakotrajni sekretar za unutarnje poslove SRH iz tog vremena ne spori da je Đureković žrtva političkog atentata tadašnje Udbe, ali u mnogome dovodi u sumnju Spasićeve tvrdnje kojima barata i Božo Vukušić.
 
Najobičniji trač
 
– Neistina je kako Spasić tvrdi da sam se ja kao hrvatski ministar policije sreo s pokojnim Stjepanom Đurekovićem u Bukureštu kako bih ga privolio da dođe svjedočiti u Zagreb u procesima protiv „komunističkih moćnika“. Rumunjska, Albanija i Luksemburg su jedine tri zemlje u kojima nikada nisam bio.
 
• Josip Boljkovac mi je, pak, rekao da je on čuo kako ste se ipak s Đurekovićem sreli u Bugarskoj.
– I to je najobičniji trač jer sam u Bugarskoj zadnji put bio1957. ili 1958. kao direktor „Podravke“. Dakle, uopće nisam ni sreo Đurekovića niti na bilo koji način s njim komunicirao. Istina je da sam za slučaj Đureković saznao dva tjedna nakon njegova bijega iz zemlje, a upravo sam tada dobio premještaj iz Beograda s mjesta izvršnog sekretara za privredu u CK SKJ, na mjesto sekretara za unutarnje poslove Izvršnog vijeća, danas bi se reklo ministar unutarnjih poslova. Znam da se na jednoj sjednici Sabora trebalo govoriti i o Đurekoviću, ali sam ja to odbio, obzirom da uopće nisam poznavao slučaj, a kao šefu republičke policije uopće mi nije bila namjera baviti se zaoštravanjem odnosa sa emigracijom, i politizacijom policije, nego sam se htio uhvatiti ukoštac s privrednim kriminalom koji je tada razjedao zemlju. O Đurekoviću je na toj sjednici, nešto malo govorio Ante Marković, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća.
 
• Dobro, ipak ste se kasnije morali susresti s tim slučajem. Božidar Spasić i Marko Lopušina pišu da je Stjepan Đureković kao direktor INA-inog marketinga „ukrao nekoliko stotina milijuna DEM“, zatim da je njemačkoj tajnoj policiji odnio tajne podatke o jugoslavenskim strateškim rezervama nafte i sl…
– To što oni pišu najobičnije su gluposti. On te novce nije mogao ukrasti jer se bavio marketingom, a tada marketing nije baratao s takvim količinama novca. Isto tako, nije mogao uzeti ni strateške planove o rezervama nafte iz istog razloga. To je recimo mogao učiniti Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka, koji se u INA-i bavio poslovima nabave nafte iz inozemstva i imao neku vezu u saveznoj vladi gdje su se odobravale određene kvote za uvoz nafte i gdje su se mogli nalaziti strateški planovi o rezervama.
 
• U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da bi upravo Vanja Špiljak i njegov otac Mika mogli biti upoznati s okolnostima ubojstva Stjepana Đurekovića, i to upravo zbog mutnih poslova s naftom u koje je tada navodno bio upleten Vanja.
– Točno. Negdje u ljeto 1982. kad sam preuzeo dužnost šefa republičke policije, sekretar gradskog SUP-a Joža Šlibar donio mi je podeblji dosje o malvezacijama s naftom u INA-i. Nešto sam o tome ranije znao od svojih izvora iz savezne finacijske inspekcije. U Šlibarovom dosjeu našlo se i ime Vanje Špiljka. Kako je bila sezona godišnjih odmora rekao sam Šlibaru da s tom istragom krećemo odmah nakon odmora kako ne bismo preko ljeta uzbuđivali ni sebe ni javnost. Trebalo mi je i vremena da sagledam čitavu dimenziju slučaja.
 
• O čemu se zapravo radilo?
– Bila je riječ o tajnim, fiktivnim računima u inozemstvu, nabavci opreme i nafte koja nije dogovarana direktno, a plaćanje se vršilo preko tih računa. Recimo po Sredozemnom moru je plovilo pet, šest tankera pod liberijskim zastavama. I onda se čekalo da u zemlji nestane nafte, i najednom se nađu spasonosna rješenja preko Milana.
 
U Milanu se poslovim s naftom bavio sad već pokojni Vojko Santrić?
– Da. Onda se pojave Santrić i Vanja Špiljak koji spase saveznu vladu bruke koja bi se dogodila nestašicom nafte. Brzo se u našim lukama stvore oni tankeri s liberijskim zastavama. I stvar je riješena. Poenta je u tome da su isplate bile preko tih tajnih računa i to po abnormalnim cijenama. Čak smo bili dovedeni u situaciju da kao država nismo imali dovoljno deviza pa su nas spomenuti posrednici, poput Santrića i kreditirali. Sjećam se da mi je u to doba Zdravko Mustač, republički šef Službe državne sigurnosti rekao da je Vojko Santrić „za sada težak oko 50-ak milijuna dolara“. To su u ono doba bili strašno veliki novci.
 
• Za Santrića se pisalo da ga je pokrivala savezna Udba, a možda i KOS? Vi ste upali u osinje gnijezdo?
– Apsolutno. Kad sam s Dolancom i Latinkom Perović bio u posjetu talijanskoj Komunističkoj partiji s nama je bio i Vojko Santrić. Pohvalio nam se replikom nekog medaljona koji je dobio od talijanske vlade, sastavljenog od 18-karatnog zlata. Naša Udba je planirala uhićenje i Vojka Santrića, ali su nas na saveznom nivou u tome onemogućili. Ne Stane Dolanc, nego neki drugi krugovi za koje još nisam posve siguran tko ih je sačinjavao.
 
Dakle vi se u to vrijeme niste bavili Đurekovićem, već Santrićem i Vanjom Špiljakom?
– Točno. Za nas je Đureković bio potpuno marginalna politička figura, bez karizme, koju su neki emigrantski krugovi pokušali iskoristiti kako bi što više ocrnili jugoslavenski sistem. Meni je bila zanimljiva jedino Đurekovićeva knjiga u kojoj se govori o privrednom kriminalu, ali o tome ću nešto kasnije.
 
• Kako je dalje napredovala istraga vezano uz Santrića i Vanju Špiljka?
– Planirali smo uhapsiti neke naše državljane koji su u Italiji radili za Santrića. Njih trojica su trebali doletjeti u Zagreb, gdje ih je na aerodromu čekala policija s lisičinama. Međutim, stigao je samo jedan, kojeg smo uhapsili i koji je bio pritvoren i trebao poslužiti kao svjedok na suđenju kad do njega dođe. Zdravko Mustač je bio strahovito iznenađen i ljut jer je od nekud procurilo da smo pripremali to hapšenje i da su nam dvije krupnije ribe izmakle. Bilo je to već u jesen 1982. Zbog ovog i još nekih slučajeva, mislim da je i kod Đurekovićevog ubojstva postojala neka paralelna, neformalna struktura moći koja se često puta pokazivala efikasnijom od naše službene.
 
Curenje informacija
 
• Kako je tekla istraga u Zagrebu?
– Na jednoj sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka u Beogradu, Dolanc je rekao da zbog tog kriminala u INA-i određene ljude treba staviti staviti u pritvor i da iz INA-e treba izuzeti određenu dokumentaciju. To mi je on i javio telefonom u Zagreb. Da stvar ne procuri nisam o tome referirao na sjednici republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka već sam otišao izravno kući Marijanu Cvetkoviću, tadašnjem predsjedniku Predsjedsjedništva SRH. Smatrao sam da za tako jednu ozbiljnu stvar ne mogu sam snositi odgovornost. U šest sati sljedećeg jutra krenula je ta akcija, kojom, naravno nisam ja izravno zapovijedao. Sutradan me, opet sav bijesan, Zdravko Mustač pitao kako je moguće da nam se dogodila još jedna provala. Iz INA-e je u kamionetima odvežena sva kompromitirajuća dokumentacija tako da kad je policija tamo stigla našla je prazne ormare. me pitao kome sam sve rekao o planiranju akcije, a kad sam rekao da sam jedino obavijestio Mustač Marijana Cvetkovića, naglo je zašutio što sam protumačio da sumnja kako je procurilo od Predsjednika Predsjedništva SRH. Ako je ono što sam mu rekao prenio Marijan Cvetković Miki Špiljaku kao svojem sisačkom partizanskom drugu, što ne mogu pouzdano tvrditi jer to nismo smjeli ni istraživati, onda je sigurno da je Mika Špiljak učinio sve da nam propadne akcija.
 
• Jeste li imali u planu uhititi i Vanju Špiljaka?
– Ne. To bi ipak bilo politički nezgodno, ali smo ga svakako namjeravali ispitati, što bi zapravo u čitavom tom kontekstu bilo jako neugodno i za njega i njegovog oca. Moram istaknuti da sam u svojim naporima oko razrješavanja kriminala u INA-i imao podršku svog šefa Ante Markovića i generalnog direktora INA-e Petra Flekovića. Sve materijale koje smo skupili predali smo republičkom tužilaštvu, a oni su bili iznenađeni kako smo, bez obzira na spomenute opstrukcije, dobro obavili posao. Točno je to da smo u neformalnim razgovorima u policiji i tužilaštvu spominjali kako bi bilo jako korisno kada bismo još za svjedoka imali i Stjepana Đurekovića, ali nikada ništa u tom smjeru nije poduzeto.
 
Falsificirani dokumenti
 
• Zašto nije došlo do suđenja?
– Kako sam ranije kao menager „Podravke“ dosta putovao po svijetu i stvarao kontakte, to sam nastavio raditi i kao šef republičke policije. Tako sam prilikom susreta s francuskim ministrom policije dogovorio da prenese njemačkom kolegi da bismo voljeli da neformalno posjeti Jugoslaviju. Odveli bismo ga par dana na krstarenje, a i u neko lovište. Prethodno sam ideju izložio Stani Dolancu, koji ju je isprva odšutio, da bi mi ubrzo odobrio da to pokušam dogovoriti. Smatrao sam da ne možemo nastaviti s gospodarskim razvojem zemlje ako nam se nastave problemi s radikalnim emigrantima koji su napadali naša predstavništva u Njemačkoj, ili ako naši „kileri“ idu ubijati na njemačkom tlu, te da o tim stvarima moramo ozbiljno, dakako neformalno, porazgovarati s njemačkim ministrom dr. Friedrichom Zimmermannom. Važno pitanje koje smo trebali riješiti bilo je i dvojno državljanstvo za naše radnike koji su tamo bili na privremenom radu.
 
I baš kad je Zimmermann stigao na krstarenje, a s nama je bio i Dolanc dogodilo se ubojstvo Stjepana Đurekovića. Naravno da se njemački ministar istog trena vratio u svoju zemlju i da mu nije palo na pamet da dođe u lov na koji smo ga pozvali. Stane Dolanc je isto tako bio jako iznenađen ubojstvom Đurekovića i ne vjerujem da bi on tu likvidaciju išao naređivati baš u trenutku kad na ovako visokom nivou idemo sređivati upravo takve probleme iz prošlosti koji su opterećivali odnose dviju zemalje. Ne kažem da Dolanc možda nije bio načelno za tu likvidaciju, ali likvidacija je nerijetko značila i neutralizaciju. No, ne vidim stvarno nikakav razlog da si sa službene razine idemo kvariti tek započeto sređivanje odnosa s Njemačkom. Zato vjerujem da je ubojstvo Stjepana Đurekovića dogovoreno i odrađeno na neformalnoj razini moći. A nakon toga su prekinuti i pravosudni postupci vezano uz našu istragu s malvezacijama naftom o kojima sam govorio, a ja sam lagano stavljen na led, da bi mi u rujnu Milutin Baltić, koji je postao Predsjednik Predsjedništva SRH, rekao da moram dati ostavku, što sam i učinio.
 
• Što je bilo s Vojkom Santrićem?
– Ništa. Nastavio je poslovati kao i ranije. Još dok je trajala istraga izvlačio se bolešću da ne može doći svjedočiti, pa problemima u obitelji, tako da nismo od njega uspjeli uzeti ni iskaz. Vezano uz Đurekovićev odlazak u emigraciju skoro da sam zaboravio iznijeti jedan zanimljiv podatak, koji je možda neugodan, ali istinit, te ga ne bi trebalo isključiti iz rasvjetljavanja njegova ubojstva. Naime, on je imao ljubavnicu, koja je istodobno održavala vezu s jednim od tri, četiri najviše rangirana tadašnja politička funkcionara u Hrvatskoj. A taj je opet saznao da je ona u vezi s Đurekovićem. No, to meni tada nije bilo toliko važno jer sam se stvarno ozbiljno namjeravao baviti privrednim kriminalom i duboko sam ušao u suzbijanje spomenutih malverzacija u INA-i.

 

Ja sam bio dio tog sistema i kad god sam dolazio na neku funkciju bilo je to voljom tog sistema, pa tako sam mirno podnio i svoj odlazak, s tim da je moja politička i privredna karijera ipak bila prekinuta kad sam imao 55 godina i osjećao da još puno toga mogu napraviti. Imao sam nekih planova, ali je Mika Špiljak nastavio moj javni progon tvrdeći da sam odgovoran što Hrvatska umalo te godine nije ostala bez grijanja jer da sam ja potpuno bespotrebno zaplijenio neke plinske cijevi. Naravno da sam ja te cijevi zaplijenio jer su bile na kriminalan način nabavljene, ali zbog toga ne bi zemlja ostala bez grijanja. Zatim su me ispitivale razne partijske komisije, a između ostalog poturio mi se i falsificirani dokument KOS-a, moj navodni izvještaj s jedne sjednice hrvatskog republičkog vrha, na kojoj nisam ni bio, a u kojem je cijeli tadašnji vrh bio razvrstan na one koji su za Jugoslaviju i nacionaliste. Rekao sam im ako me nastave tim pritiskati da ću zatražiti vještačenje grafologa jer niti bio moj potpis na tom dokumentu, niti je stil kojim je informacija bila pisana bio meni svojstven.
 
• Jeste li se bojali za život?
– Čujte, poznavajući Miku Špiljaka još iz partizana i njegovu ratnu okrutnost, te činjenicu da je kao šef zagrebačke partije otpravljao „informbirovce“ na Goli otok, i da je osobno dao da se razmontira spomenik bana Jelačića s glavnog zagrebačkog trga, te da me smatrao bakarićevcem, a Bakarića je mrzio iz dna duše, nije mi bilo svejedno. Kad god bih išao u vinograd uz mene bi bio izdresirani njemački ovčar. Čak mi je kasnije Branko Mamula rekao da je Mika Špiljak tražio od Armije da me se uhapsi, al’ je Mamula to, navodno odbio. Ali, ja sam kao skojevac 1944. izbjegao vješanje od strane Bobanovih ustaša, koji su kasnije na koprivničkoj ciglani ubili moju sestru, pa sam nekako zarana bio pripremljen na opasnosti i tragedije. Nezgodno mi je bilo zbog kćeri koje su još studirale, a žena je bila nezaposlena.
 
• Spomenuli ste Špiljakov odnos s Bakarićem?
– Baš kad smo se 1982. vraćali s funkcija iz Beograda u Zagreb, sam mi je pričao da je jedne prilike razgovarao s Mikom Špiljakom, Titom i Bakarićem o svom povratku u Hrvatsku i što bi to politički značilo. Špiljak mi je rekao da je Bakarić Titi pred njim kazao ako se kojim slučajem Špiljak vrati u Hrvatsku opet će se otvarati konc-logori. Bakarić nije baš volio ni neke intelektualce, ali su mu bili mrski neobrazovani, preambiciozni tipovi, poput Špiljaka, koji su izbjegli sječu isluženih partizanskih kadrova 1965. Bakarić je počeo umirati već 1982., pa se već tada tražilo njegova nasljednika, a Špiljak je na tom mjestu hrvatskog vođe vidio jedino sebe. Kad je Bakarić umro početkom 1983. spomenuti Marijan Cvetković mi je tada rekao: „Nema nam druge, morat ćemo za Bakarićevog nasljednika postaviti Miku jer je on toliko uporan da mu nitko ne može stati na kraj“.

• Zanimljiva je veza Mike Špiljaka i Franje Tuđmana?
– To je prava tema koju će se još trebati detaljno izučavati. Inače, 1982. na jednoj od sjednica republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, na kojoj je sa mnom bio i Zdravko Mustač, razgovaralo se kako postupati u slučajevima tada zatvorenih Franje Tuđmana, Vladimira Gotovca i Marka Veselice. Obzirom da smo mi partizani ipak bili sentimentalni prema svojim drugovima, predložio sam da se Tuđmana pod hitno pusti iz zatvora, i da mu se ako treba, odredi neka vrst kućnog pritvora. Obrazložio sam to njegovim narušenim zdravljem. Za Gotovca sam rekao da bez obzira što je govorio, da je glupo da ga držimo u zatvoru jer kakva smo mi to civlizirana zemlja koja zatvara pjesnike. Marka Veselicu sam branio kako je on najveći neprijatelj sam sebi. Međutim preko ovih mojih prijedloga se šutke prešlo.

 

E, a zato je Štefa Špiljak često održavala kontakte s Kaptolom posredujući između Mike i kardinala Kuharića, a kako bi se pomoglo Tuđmanu! To znam pouzdano jer je Udba imala svog čovjeka tik uz Kuharića koji nas je redovito izvještavao. Kakve god da sam ja dao podatke Miki o Crkvi, Kaptol bi to saznao. I obrnuto. Naravno samo Kaptol nije znao tko je naš čovjek tamo jer sam ja u partizanima naučio da nikad ne spominjem imena. Pokazao sam jedan izvještaj s Kaptola Miki i ukratko ga pitao zna li što to znači. Nije ni pogledao taj transkript rekavši da je sve točno što tu piše.

• Zašto se Mika Špiljak tako zalagao za Tuđmana? Je l 'već tada igrao na kartu raspada Jugoslavije?
– Ne vjerujem. Morate znati da je Špiljaku, dok je bio predsjednik Sindikata Jugoslavije, šef kabineta bio Vuk Drašković koji se meni znao ulizivati i klanjati kad bih službeno dolazio u Mikin ured. Ali kad god bih došao s nekom ozbiljnom temom primijetio sam da Mika nije mogao bez Vukovog savjeta, što mi je bio pokazatelj da mu je on u sindikatu, zapravo siva eminencija. Naprosto Mika nije bio dorastao svojim ambicijama pa se koristio svim i svakim kako bi ih ostvario. Tako mu je i Tuđman, kao ipak partizan, i ratna kukavica, kakav je bio i sam, trebao za saveznika u Hrvatskoj jer ga je podržavao Kaptol, a bez obzira na sve, Kaptol je i u to vrijeme bio utjecajan. Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo nisu voljeli Špiljaka pa im se nije mogao približiti. Malo tko ga je volio od tadašnjih funkcionara na vlasti, a Franjo Tuđman je bio kao i on u nemilosti Bakarića, pa je to valjda i to bio razlog što si ga je izabrao za tajnog sveznika.
 
• Pitao sam vašeg nasljednika na mjestu ministra policije Vilima Mulca koliko je Špiljak imao utjecaja na to da Tuđman kao prvi politički zatvorenik, odnosno disident dobije putovnicu još 1987., i otputuje u Kanadu… Mulc je bio zagonetan rekavši tek da je tadašnji SDS procijenio da je Tuđman pravi ideolog, te da su mu zato odobrili putovnicu. Kakvu je u tome ulogu imao Josip Perković, dugogodišnji načelnik uprave za emigraciju?
– O Perkoviću nemam pojma, čak ni iz vremena kad sam ja bio ministar. Možda smo i sjedili na nekom sastanku, al ja ga se ne sjećam. Vilim Mulc je bio obični činovnik i očito je da je važne odluke umjesto njega donosio netko drugi. No tih kasnih osamdesetih više nisam imao informacija što se događa u RSUP-u, odnosno SDS-u. Nisam ni s Mustačem komunicirao koji mi je bio desna ruka u ovoj aferi s naftom. Međutim i ja sam čitao da je Tuđman po dolasku na vlast održavao dobre odnose sa Špiljakovima, naročito s Vanjom, koji ga je vodio u švicarski Davos na Svjetski gospodarski forum, pa da je, pisalo je to u nekom stenogramu, Vanja krajem osamdesetih bio i osobni kurir između Tuđmana i Miloševića. Dakle, sve to dokazuje da je ta veza bila stvarno dugotrajna i čvrsta.
 
Pavle Gaži, rođen je 1927., a otac Tomo pristupio je partizanskom pokretu 1941. i jedno vrijeme bio predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte cijele zagrebačke oblasti. Pavle je isprva bio kurir, a kasnije agitpropovac, propagandist. Nakon rata studirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu, a smatraju ga tvorcem jugoslavenskog privrednog čuda Podravke, danas jedne od pet vodećih hrvatskih tvrtki. Iako je znao da je Zlata Bartl bila pripadnica ustaškog pokreta smatrao ju je sposobnom, zaposlio u Podravci i dao joj priliku da izumi „Vegetu“...
 

Željko Peratović, 27. VII. 2008., http://45lines.com/pavle-gazi-durekovic-je-ubijen-izvan-protokola/

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Nedjelja, 23/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 960 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević