Get Adobe Flash player

Nevažno je, je li u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić

 
 
Politička i kulturna elita Srbije ne odustaje od projekta Dobrice Ćosića koji je Republiku srpsku definirao kao "preskupu ali jedinstvenu političku i ratnu pobjedu srpskog naroda u drugoj polovini 20. stoljeća", izjavila je u intervjuu za Dane Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
http://webpublicapress.net/wp-content/uploads/2011/09/Sonja-Biserko.jpg
• Što je s Bosnom i Hercegovinom? Može li predsjedavanje Srbije OESS-om biti šansa za BiH?
- Odnos Srbije prema BiH je konstanta i na tu činjenicu nikada presudno nije utjecalo niti utječe osobni odnos predstavnika ovdašnje vlasti s vladom u Banjoj Luci.
 
• Kako nije?
- Nije. Riječ je o odavno utvrđenom državnom projektu u koji su ugrađene sve elite: i one na vlasti i one u opoziciji i većina društva. U tom smislu, nevažno je, je li u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić; važno je da se radi na pokušaju ostvarenja onog državnog projekta koji je svojevremeno najbolje definirao Dobrica Ćosić, rekavši da je Republika srpska jedini pravi ratni plijen koji je Srbija dobila iz ratova devedesetih. Posljednjih nešto duže od pola stoljeća, ta strategija "otvorenih pitanja" u regiji dijelom je bazirana na povijesnom stradanju Srba u logoru Jasenovac i na ulozi žrtve koju srpska politička i intelektualna elita svjesno projektira kao točku mobiliziranja protiv ostalih jugoslavenskih naroda.
 
U skladu s na taj način definiranim "ratnim plijenom" kako je, ponavljam, dio Bosne i Hercegovine nazvao Dobrica Ćosić, ali i s ostalim takozvanim otvorenim pitanjima, Beograd je uvijek dosljedno usmjeravao svoju državnu politiku. I od toga neće tako lako odustati. Uostalom, zar svaka vlada nakon 5. listopada 2000. nije pokušavala na svoj način i mirnim putem završi projekt koji je režim Slobodana Miloševića probao riješiti ratom? U tom smislu, demokratska vlast samo je zamijenila metodu; projekt i krajnji cilj ostali su nepromijenjeni. Drugim riječima, za razliku od Miloševića koji je Bosnu i Hercegovinu pokušao podijeliti ratom, genocidom, etničkim čišćenjem, ovi koji su došli nakon njega tu istu politiku nastojali su provesti diplomatskim sredstvima.
 
• Kako?
- Tako što su se, čekajući pogodan moment, trudile ratom "osvojene teritorije" legitimirati na miran način. Cijela struktura o kojoj govorim i dalje duboko vjeruje da je BiH privremeno rješenje i zato igraju na Milorada Dodika, koga jednoga dana planiraju upotrijebiti kao izvođača prljavih poslova. Iako je od ratova prošlo gotovo dva desetljeća, beogradski nacionalistički krugovi za sada su jedino pustili Hrvatsku.
 
• A Crnu Goru?
- Kao i Bosna i Hercegovina, i Crna Gora je i dalje legitimna meta srpskih nacionalista. Zato bi bilo veoma važno da Crna Gora do kraja 2015. zaista bude pozvana u članstvo u NATO. Kao što bi bilo dobro da međunarodna zajednica, kada je reijč o BiH, ne napravi grješku kao mnogo puta do sada.
 
• Kakvu grješku?
- Međunarodna zajednica po pravilu sebi dozvoli da ih u prvih godinu ili dvije svaka nova vlast u Beogradu zavara svojim deklarativnim odnosom distance prema vlasti u Banjaluci, pa joj nerijetko promiče naknadno međusobno zbližavanje koje se po pravilu veoma loše završi. Krajnji cilj tog zbližavanja je, kažem, izdvajanje RS iz BiH. Zato je pitanje Bosne i Hercegovine test ne smo EU-a, nego i OESS-a i ostalih međunarodnih institucija i organizacija. Tim prije što će, htjela - ne htjela, Europa na kraju morati vratiti se na BiH, budući da će na taj način dati odgovor na ključno pitanje: kakva društva želi u EU-u.
 

Tamara Nikčević, Oslobođenje, (Dani), Sarajevo

Godine 1945. bilo je najviše zatočenika i likvidiranih

 
 
Stipo Pilić, profesor povijesti i znanstvenik koji je nedavno objavio znanstvenirad o Jasenovcu kaoposlijeratnom logoru. Presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva uSisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Hrvatskog povijesnog muzeja“.
Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.
• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?
- Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.
 
• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?
- Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomenpodručja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.
 
• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?
- Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da ‘vlada svojevrsni strah’, ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće ‘nametnute’ paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana. Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara“ o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave. Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije ‘povijesni’ Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od ‘njih’ plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od
brojnih površnosti.
 
Moguće je da je S. Goldstein izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu
 
• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov
pristup toj temi?
-Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam ‘radna grupa’ nije sinonim pojmu ‘logor’, nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan. On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga ‘štitila i štiti’ i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje. Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o ‘radnoj grupi’, problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična ‘hrvatska šutnja’!
 
• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?
- Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije – 1946. između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću. Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima. Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo ‘lakše’, ali drugoj ‘teže’. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..
 
• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?
- Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile ‘smrtne grijehe’ hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu. Temelj njihove optužnice zasnovan je na ‘koncentriranim’ jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene ‘Mohikance’. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.
 
• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?
- Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se ‘zadovolje’ zamišljeni brojevi. Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola“ prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni. Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.
 
• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?
- Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).
 

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

Hrvatski ponos treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti

 
 
Razgovor s publicistom Damirom Borovčakom.
Poštovani gosp. Borovčak, pred koji mjesec emitirana je jubilarna 150. emisija „Vjere u sjeni politike" kojoj ste urednik i voditelj, na čemu Vam čestitamo. Riječ je o trinaestoj godini emitiranja. Kako u retrospektivi gledate na to razdoblje hrvatske povijesti?
- Na žalost, još uvijek nije raščišćena istina o genocidu nad Hrvatima za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, istina o partizanskim zločinima iz vremena protuhrvatske boljševičko-komunističke prošlosti, koja je ostavila strahoviti broj žrtava po raznim stratištima diljem Hrvatske. Sve je jasnije kako je tada ciljano ubijana hrvatska inteligencija i svećenstvo, a masovno su ubijani hrvatski muževi i žene koji su bili u najboljoj reproduktivnoj dobi. Tako je Hrvatska demografski, intelektualno i domoljubno ostala osakaćena za više desetljeća, sve do današnjih vremena. To je rezultiralo demografskim i političkim hendikepom u sadašnjosti. Među inim, zato su danas na političkoj sceni školovana djeca komunista, kojima nije stalo da se prošlost raščisti te da se pomoću duhovne obnove i s istinom krene u perspektivniju budućnost.
http://www.hkv.hr/images/Davor/damir_borovcak.jpg
Početkom ove godine pojavila se Vaša nova knjiga „Vjera u sjeni politike – 6 knjiga". O kojim sve temama pišete u novoj knjizi?
- Ulaskom u 14. godinu emitiranja emisije Vjera u sjeni politike tiskana je u vlastitoj nakladi Vjera u sjeni politike - 6. knjiga u nizu s novim apsurdnim primjerima iz današnje političke stvarnosti. Naslovi mjesečnih tema su znakoviti, a prvi je od njih kako živimo u 'U zemlji apsurda' gdje je na sceni 'Agresija manjine' nad istinom, a i dalje nas ugnjetava neuništivi 'Boljševizam' posredstvom svojih potomaka. Smatram da je ključ knjige u tekstu 'Ubojice blaženog Bulešića'. Na primjeru hrvatskih katoličkih svećenika u Istri može se učiti što je u stvari bio fašizam, tko su bili istinski antifašisti i kakve su zločine činili partizanski boljševici odnosno crveni fašisti poslije Drugog svjetskog rata.
Pojam boljševik najbolje je objašnjiv u enciklopedijskom rječniku. Tu dolazimo do pojma da je to svaki onaj 'tipični predstavnik vladajućeg društvenog sloja' čiji je način razmišljanja 'krut, dogmatičan, nedemokratski, netolerantan', kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Poznato je kako odgoj od malih nogu oblikuje čovjeka. Djeca jugoboljševika, koji su izrasli, odgajani i školovani po ideološkim standardima komunizma i jugoslavenstva, pod nadzorom i utjecajem onih koji su se u prošloj državi ponašali zločinački, diktatorski, totalitarno, represivno, nedemokratski, netolerantno i lažno, jesu li ta djeca mogla nešto drugo naučiti od svojih roditelja? A upravo su ta fakultetski obrazovana djeca ratnih boljševika danas na vlasti. Stoga ne treba čuditi sve ono što nam nameću, kroz protuprirodne, nepravedne i nedemokratske zakone te kakvu protuhrvatsku i protukatoličku politiku vode. To potvrđuju i završni tekstovi u knjizi, poput događaja fizičkog napada u središtu Zagreba na katoličku aktivisticu dr. Ružicu Ćavar pod naslovom 'Šakom na katoličku Hrvatsku', odnosno ignoriranje zahtjeva hrvatskih branitelja ispred Ministarstva branitelja od strane bešćutnih likova na vlasti. Posebno je potresan događaj smrti ratne junakinje i 100 %-tne invalidkinje Domovinskog rata Nevenke Topalušić, na mjestu samog prosvjeda.
 
Prošlih godina objavili ste knjige o Gvozdanskom i Zrinu, mitskim mjestima hrvatske povijesti, a organizator ste i I. spomen pohoda u Gvozdansko. Možete li nam reći nešto više o tim knjigama i inicijativama.
- Knjiga o Gvozdanskom vraća nas u prošlost turskih osvajanja, u vrijeme velejunačke obrane ostataka velikog Hrvatskog Kraljevstva. Tako primjerice branitelji ni pod cijenu poštede života nisu željeli predati Gvozdansko. Izranjenim i iscrpljenim braniteljima ponestalo je vode, hrane, barutnog praha, ali kao da to sve nije bio problem. No, u okolnostima izuzetno hladne zime, nestalo im je ogrijeva, pa je napadač ujutro 13. siječnja 1578. ušao bez otpora u grad. Zatekao je smrznute branitelje na zidinama utvrde. Poštujući izuzetno junaštvo, Turčin je iskazao počast nepobijeđenim smrznutim braniteljima, naredivši pokop po katoličkom obredu. Ova slavna epopeja je posve gurnuta u zaborav, kao uostalom i značajan Zrin, stolno mjesto slavnih knezova Zrinskih, koji su u nekoliko naraštaja bili glavni nositelji tadašnje obrane ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Kao turska pljačkaška logistika u Hrvatsku su prodrla i vlaška plemena s istoka. Vlasi su i poslije odlaska Turaka ostali na prostorima Hrvatske. Pod ideološkim utjecajem Srpske pravoslavne crkve oni se kasnije preobrazuju i postaju Srbi. Tragedija je u tome da su potomci tih Vlaha uvijek bili protivnici slobodne Hrvatske. Tako u vremenima NDH srbočetnička rulja ubija i pljačka po Banovini. Pri tom je poklano 55 hrvatskih civila za Božić 1941. u Gvozdanskom, kao i genocidni masakr i rastjerivanje više od 800 stanovnika Zrina te paljenje tog hrvatskog mjesta 9. rujna 1943. Po tursko-vlaško-komunističkom pravilu, do temelja su uništene i katoličke crkve. Jugokomunistička ideologija proglasila je te zločine herojskim djelima NOB-a. Zbog tih komunističkih podvala i ispiranja mozga, slavna velejunačka epopeja Gvozdanskog, kao i Zrina, rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, ostaje do danas zaboravljena u školskom obrazovanju i općenito u hrvatskoj javnosti. Slavna hrvatska povijest skriva se upravo zbog počinjenih zločina Srba nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. O tome se premalo zna, šuti ili krivotvori, dok se primjerice veliča izmišljeni i lažni antifašizam u Srbu. Moja inicijativa ide za time da se otrgne iz zaborava slavna i junačka hrvatska prošlost u obrani i opstanku "predziđa kršćanstva". Ponos na ta slavna vremena obrane Pounja treba poticati. Ponos na obranu Banovine u obrambenom Domovinskom ratu treba uzdignuti. Primjerice, vrijeme i mjesto potpisivanja kapitulacije srpskog agresora kod Gline treba također ponosno obilježavati. Hrvatski ponos sveukupno treba njegovati na primjerima iz uzorne braniteljske prošlosti.
 
Posljednjih godina svjedoci smo jačeg uključivanja kršćanskih intelektualaca u društveni život Hrvatske, što se posebno jasno manifestiralo kroz organizaciju referenduma o braku. Kako kao katolički intelektualac gledate na te procese?
- Već rečeno o današnjim školovanim boljševicima na vlasti u Hrvatskoj potvrđuje se i na primjeru referenduma o braku, u svim pokušajima grubih opstrukcija i izigravanja jasno izražene i demokratske volje naroda. Pa ipak sinovi i kćeri djece partizansko-komunističke revolucije svim sredstvima i silama žele nametnuti svoju bezbožničku ideologiju hrvatskom katoličkom puku. Po tome su djeca komunista istovjetna svojim očevima i majkama s cinizmom o "lepim partizanskim kapama, ljubavi i mira".
Međutim, katolička ideja udruge "U ime obitelji" iznjedrila je demokratski pokret katoličkih intelektualaca, onih kojima u stvari ova zemlja većinski i pripada, a od koje se očekuje da u budućnosti bude protuteža svim drugim nametanjima. Posebice tu smatram zahtjeve i inicijative za promjenama izbornih pravila i zakona, kao i kontrolu samih izbora, kroz dobro organizirani sustav nadgledanja. Ali i sve druge inicijative za bolje, pravednije i moralnije hrvatsko društvo. Veseli u tim procesima vidjeti mlade ljude katolike, jer su samo oni jamstvo za budućnost neke bolje i uljuđenije Hrvatske.
 
Pred nekoliko mjeseci papa Franjo posjetio je europske institucije i pritom održao govor u kojemu je istaknuo kako Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Kako ocjenjujete važnost tog papina posjeta i poruka koje je pritom uputio?
- Papa Franjo je u svom govoru pred Europskim parlamentom 25. studenoga prošle godine upozorio da Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima. Papa se u tom govoru posebno zauzeo za ljudska prava, jačanje demokracije, zaštitu obitelji, zaštitu rada, okoliša i raseljenika. Također je podsjetio zastupnike u Europskome parlamentu na povezanost Europe i kršćanstva, koja nije bila bez sukoba i pogrešaka, ali je bila vođena željom za radom na općem dobru. Dakle, što nam je više mogao poručiti? Međutim, kako se vlast u Hrvatskoj ponaša primjerice posljednjih godina? Očito je posve jasno da postupci djece komunista na vlasti i ova papina zauzimanja ne mogu ići zajedno. Iskazivanje nekog lažnog prihvaćanja, kao npr. odlasci ateističkih i agnostičkih hrvatskih političara papi u Rim, samo je zavaravanje naivnih. Potrebna nam je duboka duhovna i moralna preobrazba u politici i društvu da bi istinski mogli prihvatiti te papine poruke i primijeniti ih u hrvatskoj svakodnevnoj politici i praksi.
 
Jedan ste od agilnijih publicista koji se bavi viktimološkim temama vezanima uz komunističke zločine. Kako gledate na proces protiv Perkovića i Mustača u Njemačkoj? Može li on dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj?
- Nisam siguran da će proces protiv Perkovića i Mustača sam po sebi izravno dovesti do pokretanja lustracije u Hrvatskoj. On svakako može biti poticaj da se o događajima u vremenima komunističke diktature otvorenije govori, odnosno jasan dokaz kako je Titova Jugoslavija ogrezla i počivala na zločinima, tijekom i još dugo poslije Drugog svjetskog rata, isključivo zbog obračuna sa hrvatskim težnjama za slobodom. Presudu u Njemačkoj očekujem prije svega kao početak procesa rasvjetljavanja još i nekih drugih zločina u komunističkoj tzv. "neprijateljskoj emigraciji", ali ne samo u iseljeništvu već i u Hrvatskoj u vremenu tzv. "bratstva i jedinstva".
 
Jednom se ipak mora pročistiti Hrvatsku od polustoljetnih naplavina partizansko-komunističkih zločina, podvala i laži, kao i svih zabluda o tzv. Titovom "socijalizmu s humanim licem". Zatim tek novom političkom snagom, koja će iskreno biti spremna istini pogledati u oči i suočiti tu istinu cijeloj Hrvatskoj, kao i političkim snagama u svijetu, može uslijediti neki oblik duhovno-moralne lustracije i obnove društva. Svakako bi političari orjunaških ideja trebali zauvijek nestati s hrvatske političke scene. Dakle svi oni koji su primjerice u vrijeme poslije Tuđmana zagovarali Hrvatsku u "regionu", jugosferi i sl., odnosno željeli bilokakvu rekonstrukciju bivše jugodržave u nekom novom izdanju. Prvi znak promjena u tom smjeru biti će ukidanje imena trga zločinca Tita u Zagrebu. Kad se to dogodi, znati ćemo da je proces lustracije, odnosno pročišćavanja političko-društvene savjesti u Hrvatskoj započeo.
 
Kako gledate na rezultate predsjedničkih izbora i pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović?
- Pobjedu gospođe Kolinde Grabar Kitarović vidim kao novu nadu u hrvatskom narodu. Utoliko što je sada izgledno da je era 15-godišnjeg ponižavanja hrvatskog naroda s Pantovčaka ipak završila. No, tijesnu pobjedu ne smatram pravednom. Naime, razlika je trebala biti znatno veća, minimalno za oko 5% u korist novoizabrane predsjednice, da su uvjeti glasovanja za sve hrvatske državljane bili jednaki. Naime Hrvati izvan domovine glasali su u nemogućim uvjetima, kako oni domicilni u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, tako posebice oni na radu u stranim zemljama Europe ili prekomorskom iseljeništvu. Stoga mnogi nisu iskoristili svoje biračko pravo, ne zbog toga što nisu htjeli, već zato što su zbog udaljenosti i nesnosnih gužvi na biračkim mjestima bili onemogućeni. Zato bi jedan od zadataka nove predsjednice svakako trebala biti inicijativa da se čim prije ozakoni mogućnost dopisnog glasovanja hrvatskih građana za sve one Hrvate izvan Hrvatske. Degradacije i segregacije birača sa pravom glasa u ostvarivanju svojih ustavnih prava i dužnosti, ma gdje god se oni nalazili, nije jednostavno više dopustivo u budućnosti.
 
Predsjednički izbori na neki su način uvertira u parlamentarne izbore koji će se održati krajem ove godine. Postoje li u oporbi potencijali za stvarni zaokret u hrvatskoj politici?
- Očito je da oporbeni potencijali postoje. Oni bi trebali samo jačati, ali na svijesti hrvatskog naroda treba još puno raditi. Tu sigurno nova predsjednica ima velikih mogućnosti u razvijanju zajedništva, poštenja i savjesti cijelog hrvatskog društva. Ukoliko se uspije doći do zajedništva, barem onih koji teže za nacionalnom istinom i slobodom, to će biti prvi korak. Oni kojima je više na srcu "region" od Hrvatske, moraju biti udaljeni iz hrvatske vlasti i utjecaja na državnu politiku. Istinom o prošlim vremenima i zločinima koji su počinjeni u 20. stoljeću nad hrvatskim narodom, zatim nultom tolerancijom prema korupciji i privrednom kriminalu, osloboditi ćemo se bremena prošlosti. Tada ima nade za međusobni oprost, pomirenje i u konačnici za svekoliki napredak Hrvatske. Sigurno, taj put neće biti ni lagan ni kratkoročan. No, sada poslije ovih predsjedničkih izbora imamo posve sigurno novu nadu.
 

Davor Dijanović, HKV

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1239 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević