Get Adobe Flash player

U Sredozemnome moru nema više otvorenoga mora

 
 
Akademik Davorin Rudolf, sveučilišni profesor međunarodnog prava, svojedobno ministar pomorstva i vanjskih poslova Republike Hrvatske, ekskluzivno za Oslobođenje govori o sporu oko gradnje pelješkog mosta
http://cdn.dubrovniknet.hr/data/1347552506m269.jpg
• Profesore Rudolfe, kada sam Vas intervjuirala za Oslobođenje točno prije četiri godine, nakon što ste čuli povod za razgovor, uzdahnuli ste i rekli: “Ponovno o granici i pelješkom mostu!?” Najnovija aktualizacija ove teme, je li Vas iznenadila? Što je po Vašem mišljenju riješeno, a što je još sporno?
- Hrvatska i Bosna i Hercegovina morale su se složiti samo u jednom pitanju: hoće li Pelješki most biti dovoljno visok i s dovoljno širokim prolazom, tj. plovnim putem, da brodovi mogu sigurno uplovljavati i isplovljavati u Neum i iz Neuma. Naravno, radi se o brodovima koji se s obzirom na zemljopisne uvjete, širinu zaljeva, dubinu mora, ekološke prilike i sl. mogu realno očekivati u Neumskome zaljevu. U Neumski zaljev neće uplovljavati golemi trgovački brodovi, kruzeri ili nosači zrakoplova, jer je zaljev uzak, u njemu se ne bi mogli ni okrenuti. O tome su se države Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina složile.
 
• Po Vašem mišljenju taj je, najvažniji dio posla, obavljen?
- Da. U nas je svojedobno objavljeno da je Ministarstvo saobraćaja i komunikacija BiH uručilo Hrvatskoj konačne zahtjeve u pogledu visine mosta i širine plovnoga puta koje su utvrdili stručnjaci. Hrvatska je prihvatila te zahtjeve u cijelosti. Sva je dokumentacija o gradnji mosta načinjena na temelju tih zahtjeva BiH. To je, dakle, bio dogovor o bitnim karakteristikama mosta za ostvarivanje sigurnog prolaska brodova u Neum. Ministarstvo prometa i komunikacija je dio Vlade BiH, službeno izražava stajališta Vlade, očitovalo se u ime Vlade. Zahtjev i prihvaćanje zahtjeva jest postignuti dogovor. Sporazum, ako hoćete. Za Vladu Hrvatske to je bilo dovoljno.
 
•  U dijelu bosanskohercegovačkog državnog vrha žestoko se obaraju upravo na to hrvatsko poimanje dokumenta Ministarstva prometa i komunikacija BiH kao na sporazum o tehničkim karakteristikama mosta o kojima ovisi siguran prolazak brodova u luku Neum. Ističe se da to nije bio akt Predsjedništva BiH, Vlade, niti Ministarstva vanjskih poslova. Ta državna tijela nisu bila ni konzultirana o dokumentu.
- U međunarodnim odnosima država se ne može pozivati na nepoštivanje unutarnjih propisa o međusobnom komuniciranju i angažiranju svojih državnih tijela, kao na pravno valjan i opravdan temelj za poništenje nekog pravnog posla.
 
• A je li sporna granica na moru? Bošnjački političari ističu da između Hrvatske i BiH nije utvrđena morska granica, pa se ne zna pravni status mora u području projektiranog pelješkog mosta. Pripada li to morsko područje Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj?
- Svaka država nastala na području bivše Jugoslavije ima granice koje je zatekla na dan stjecanja neovisnosti. To je u skladu s pravnim pravilom uti possidetis iuris (u prijevodu: kako je zatečeno, kako posjeduješ tako treba da ostane). U vrijeme Jugoslavije kopnene granice između ondašnjih federalnih jedinica bile su povučene, ali one na moru nisu. Taj problem morske granice između Hrvatske i BiH je riješen poštivanjem odredbi o razgraničenju u Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982. koja jednako obvezuje i Hrvatsku i BiH. U članku 15. Konvencija nalaže državama poštivanje granice utvrđene crtom sredine, dok se ne dogovore drukčije.
 
• Kako je definirana morska granica između Hrvatske i BiH u sporazumu Tuđman - Izetbegović koji je potpisan u Sarajevu 30. srpnja 1999?
- U članku 4. toga sporazuma kazano je da je morska granica crta sredine, povučena u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora.
 
• Budući taj sporazum nije ratificiran i nije na snazi, obvezuje li ta odredba?
- Sporazum se voljom obiju stranaka primjenjuje od dana potpisivanja (članak 22., stavak 2.), pa i odredba o granici.
 
• Što je zapravo ta famozna “crta sredine”?
- To je crta na kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližeg kopna Hrvatske i BiH. Na toj crti, prema tome, prestaje bh. državni teritorij prema Hrvatskoj i hrvatski prema BiH.
 
• Pojavilo se mišljenje da je morsko podmorje u području budućega pelješkog mosta, neovisno o pravnom statusu mora, pod vlašću BiH? Je li to točno?
- Crta sredine je zapravo zamišljena ploha koja okomito siječe zračni prostor, površinu mora, more, morsko dno i morsko podzemlje idealno do središta Zemlje. Eto, to je državna granica. Međa do koje se prostire državni teritorij, uključujući, naravno, podmorje.
 
• Vi, dakle, smatrate da crta sredine ne priječi gradnju mosta?
- Crta sredine ne zalazi u morsko ili podmorsko područje ispod mosta. Nije ni u neposrednoj blizini mosta. Tvrdnja bošnjačkih čelnika da Hrvatska ne može započeti gradnju mosta jer još nije utvrđena granica, prema tome, nije utemeljena. Molim, to je moje osobno mišljenje.
 
• Zašto Hrvatski sabor nije ratificirao sporazum o granici Tuđman - Izetbegović?
- Jer su po mišljenju naših stručnjaka rep poluotoka Kleka, dva mala otoka i hrid Lopata pripali BiH, a bili su u vrijeme Jugoslavije u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Prema načelu uti possidetis trebali su ostati u Hrvatskoj. U BiH stručnjaci smatraju da je granica povučena korektno.
 
• U hrvatskoj javnosti dominira mišljenje da su navodno isključivo Bošnjaci i bošnjački političari protiv izgradnje pelješkog mosta, no postoji i spor s političarima srpskog entiteta u BiH oko granice na Uni kod Hrvatske Kostajnice. Jesu li sporovi oko granice u Malostonskom zaljevu i one na Uni u pravnom smislu povezani?
- U službenim odnosima na državnoj razini s Republikom Hrvatskom pojedini entiteti i političke stranke u BiH ne predstavljaju državu BiH. Ako država BiH “govori jednim glasom” i smatra da je sporna granica kod Kostajnice, onda je to međudržavni spor, čak ako Hrvatska niječe da je to pitanje sporno. Valja ga rješavati jednako kao i sporno razgraničenje u Malostonskom zaljevu.
 
• Kako se, po Vašem mišljenju, može izaći iz te pat-pozicije?
- Sporazum o granici između Hrvatske i BiH potpisala su dvojica predsjednika država, Tuđman i Izetbegović. Tekst sporazuma se ne može mijenjati bez suglasnosti obje strane. Što se tiče Hrvatske, pogriješili su naši pregovarači. Po mojemu mišljenju, to se mora javno kazati hrvatskoj javnosti i u Hrvatskome saboru ratificirati ugovor. Hoće li BiH ratificirati sporazum, ovisi o vašemu Parlamentu.
 
• A da izađemo sa sporom pred Međunarodni sud pravde u Haagu?
- Možemo, ako nam se troše novci. Nepotrebno, naravno. Zašto postoje pregovori?
 
• Vi ste svojedobno zagovarali da ad hoc arbitraža sastavljena od šest hrvatskih i bosanskohercegovačkih stručnjaka plus sedmi član iz neke treće države predloži konačno razgraničenje u Malostonskom zaljevu i kod Kostajnice.
- To bi bila lijepa i razborita gesta obostranog razumijevanja i dobrosusjedskih odnosa. Sumnjam da će BiH prihvatiti reviziju sporazuma.
 
- Znači li to da Hrvatska rješenje o privremenoj primjeni sporazuma Tuđman - Izetbegović smatra konačnim? Koliko privremeno rješenje može trajati?
- Ne. Mislim da hrvatska Vlada ne razmišlja tako. Privremeno rješenje, međutim, ako dugo traje, može postati trajno.
 
• Ratifikacija Sporazuma Tuđman - Izetbegović iz 1999. povezuje se i sa Sporazumom o korištenju Luke Ploče. Postoji li doista povezanost između ova dva sporazuma?
- Koliko ja znam, ne. Hrvatska i BiH su potpisale 22. studenoga 1993. sporazum o slobodnom prolasku kroz teritorij Hrvatske u luku i iz Luke Ploče i kroz područje BiH u Neum. Taj je sporazum zastario i u mnogim dijelovima nerealiziran. Luka Ploče jest hrvatska luka, ali je pretežito u komercijalnoj službi vašega gospodarstva. Sada su u luci izgrađena nova pristaništa, do kraja godine postavit će se najsuvremenija tehnička pomagala za iskrcaj i ukrcaj. Uprava luke je spremna maksimalno pogodovati vašim tvrtkama i u pogledu tretmana i u pogledu plaćanja naknada.
 
• U dijelu bosanskohercegovačke javnosti javila su se mišljenja da Hrvatska ne poštuje suverenost BiH, činjenicu da smo pomorska zemlja.
- To nije točno. BiH je pomorska zemlja i mi u Hrvatskoj tu činjenicu nedvojbeno poštujemo. Svaka država koja ima morsku obalu automatski stječe more pred tom obalom, unutarnje morske vode i teritorijalno more. Nažalost, u skupini je tzv. država u nepovoljnom geografskom položaju, jer zatvara more Republike Hrvatske. U svijetu ima 26 takvih država. Za vaše čitatelje kazat ću ovo: nikada nitko u Hrvatskoj nije službeno izjavio da će Hrvatska na bilo koji način ograničavati ili otežavati prolazak brodova koji plove u Neum i iz Neuma.
 
• Pojedini bosanskohercegovački politički lideri ističu da se mora postići sporazum s Hrvatskom o koridoru kojim će brodovi uplovljavati i isplovljavati iz Neuma u otvoreno more. Jesu li takvi zahtjevi međunarodnopravno valjani?
- Mi u tim zahtjevima vidimo čitak slovenski rukopis. Nema ni međunarodnih propisa, a nema ni potrebe utvrđivati bilo kakav koridor, jer brod koji plovi u Neum koristi kompletan uobičajeni plovni put u teritorijalnome moru i u unutarnjim morskim vodama između naših otoka, otoka i kopna.
 
• Vi često ističete da se rabi na pogrješan način termin “otvoreno more“. Zašto?
- Jer u Sredozemnome moru nema više otvorenoga mora. Da biste danas došli u istinsko otvoreno more, morate isploviti iz morskog pojasa širokog 200 morskih milja, računajući od europskih obala u smjeru pučine. Gotovo sve su države proglasile gospodarske pojaseve, ribolovne ili ekološke zone široke do 200 milja. S istočne strane Jadranskoga mora hrvatski je Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), a sa zapadne talijanska Ekološka zona. To nisu dijelovi otvorenoga mora. U gospodarskom pojasu, primjerice, zabranjen je ribolov stranih ribara, a u otvorenome moru ribolov je slobodan. Koridor koji je zahtijevala Slovenija radi spajanja njezina teritorijalnog mora s otvorenim morem morao bi se povući od izlaska iz Tršćanskog zaljeva do Crne Gore, jer ta država nije proglasila gospodarski pojas, pa pred svojom morskom granicom ima krpicu otvorenoga mora.
 
• Vraćam se na pojedine političke lidere u BiH. Tvrde da se Hrvatska arogantno ponašala u odnosima s BiH kada je u pitanju gradnja pelješkog mosta. Ignorirani su bili zahtjevi BiH.
- Koliko ja znam, Hrvatska je vodila računa o stajalištima BiH. Tijekom godina je postupno usvajala sve vaše zahtjeve. Sjećam se, prije desetak godina rasprava je počela s visinom pelješkog mosta od 35 metara, pa 45 m. Na kraju su prihvaćeni uvjeti koje je Hrvatskoj dostavilo Ministarstvo prometa i komunikacija BiH: visina mosta od 55 m i razmak između stupova na sredini mosta od 200 m.
 
• Kako se reagira u Hrvatskoj na sve te nazovimo ih “granične sporove” između Hrvatske i BiH?
- Valja razlikovati reagiranje službene Hrvatske na spor o granici od reagiranja hrvatske javnosti, preciznije pretežitog dijela hrvatskih intelektualaca. Službena Hrvatska drži valjanim jedino stajališta BiH kada ona govori “jednim glasom”. Stajališta ili zahtjevi pojedinih bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih stranačkih lidera o pelješkom mostu ne izražavaju službena stajališta države BiH. Hrvatska javnost je, međutim, ogorčena nastojanjima bošnjačkih lidera da stopiraju gradnju mosta. Naš dojam je da se Bošnjaci inate i pokazuju mišiće prema građanima Hrvatske koji smatraju BiH svojim najbližim, prijateljskim, prisnim susjedstvom. Pa neće Hrvatska otežavati državi BiH uživanje blagodati pomorske zemlje! Ima li u SDA hrabra stručnjaka koji će upozoriti svoje stranačko vodstvo da susjeda ne možeš birati, da smo osuđeni na suradnju i da eskalacija netolerancije prema Hrvatskoj, posebice prema Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu, dugoročno vodi u nestanak države BiH kakvu danas poznajemo? Želim istaknuti da svi odgovori u ovome razgovoru izražavaju isključivo moja osobna gledišta.
 

Jadranka Dizdar, Oslobođenje, Sarajevo

Smanjite broj agencija, racionalizirajte socijalu i uvedite porez na nekretnine

 
 
U njegovoj kratkoj službenoj biografiji piše da je Poul Mathias Thomsen (62) danski ekonomist zaposlen u Međunarodnom monetarnom fondu od 1982. godine, da je danas direktor MMF-ova odjela za Europu i da je izuzetan poznavatelj ekonomskih i društvenih problema u bivšim socijalističkim zemljama. Piše i da je vodio MMF-ove urede u Beogradu i Moskvi te misije Fonda za Rumunjsku, Rusiju i Poljsku. Ne piše da su ga 2015. proglasili najomraženijom osobom Grčke jer je, kao MMF-ov član europske izbaviteljske trojke od Alexisa Tsiprasa i njegova ministra financija Yanisa Varoufakisa tražio da privedu grčke javne financije razumu i krenu u ozbiljne reforme rastrošnog sustava. Sukobio se i s Varoufakisovim nasljednikom Euklidom Tsakalotosom, koji je smatrao da MMF drakonskim mjerama od Grka traži nemoguće, ali i s Angelom Merkel kada je odbijala razgovarati o smanjivanju grčkih dugova. Razgovarali smo u dubrovačkom hotelu Hilton gdje su MMF i Hrvatska narodna banka bili domaćini rasprave o opasnostima postkriznog zaostajanja tranzicijske Europe za starim članicama Europske unije.
http://www.esquerda.net/sites/default/files/styles/480y/public/111116_poul_thomsen_lusa_mario_cruz2_0.jpg?itok=byquhVM2
• Hrvatski javni dug nije poput grčkog, ali je previsok da bi dugoročno bio održiv. Hrvatske obveznice sve su tri velike bonitetne agencije svrstale u kategoriju smeća. Hrvatska je preživjela najdulje razdoblje recesije i sada raste umjerenom stopom od 2,9 posto godišnje. Što biste sugerirali Vladi: da stisne financijski pojas sve dok se stope rasta ne pojačaju ili da popusti disciplinu kako bi dala impuls ekonomiji?
- Hrvatski rast i način trošenja značajno su se popravili u proteklih nekoliko godina. Ekonomija raste treću godinu zaredom, nakon duge recesije. Dobar rezultat fiskalne politike na kraju 2016. i izlazak iz europske procedure prekomjernog deficita u lipnju ove godine također su važna postignuća koja odražavaju Vladinu posvećenost fiskalnoj konsolidaciji. Ipak, krajnji rezultat još je slabiji od razine na kojoj je bio prije velike globalne financijske krize, a nezaposlenost je i dalje dvoznamenkasta. Javni dug i potrebe za financiranjem ostaju visoki, što je ključan izvor ranjivosti. Zato, sada kad se rast vratio, najbolje je vrijeme za daljnju konsolidaciju kako bi se fiskalnoj politici napravilo prostora za manevar kada se ciklusi ponovno okrenu. Ključne komponente fiskalne prilagodbe koja je prijateljska rastu uključivale bi umjereni porez na nekretnine, dok bi se velika javna administracija pojednostavljivala, što uključuje i njezinu lokalnu razinu, dok bi se smanjivao broj državnih agencija koje stvaraju nepotrebne birokratske barijere biznisu. Racionaliziranje i bolje usmjeravanje ekstenzivnog sustava socijalnih povlastica također bi povećalo poticaje na rad, dok bi se i dalje štitile najranjivije grupe stanovništva. Takve mjere, kao i druge strukturne reforme koje služe poboljšanju poslovnog okruženja i za domaće i za strane ulagače, poduprle bi rast i stvaranje radnih mjesta.
 
• Hrvatska će uskoro pokrenuti prve korake za ulazak u eurozonu. Za jesen je najavljena javna rasprava o euru. Opet se otvara vječno pitanje hoćemo li izgubiti monetarni suverenitet i koliko je usvajanje zajedničke europske valute pametna odluka?
- Jasno mi je zašto zemlja poput Hrvatske sama sebi postavlja takvo pitanje jer je već danas njezina monetarna politika u velikoj mjeri ograničena zbog visoke euroiziranosti, što se opet dogodilo zbog povijesnog straha od visoke inflacije. Jasno je i da su potrebne reforme kako bi Hrvatska, jednom kada usvoji euro, funkcionirala. To nisu ni po čemu drukčije promjene od onih koje Hrvatska mora napraviti u svakom slučaju, neovisno o euru.
 
• Treba li Hrvatska ubrzati svoj put prema eurozoni ili u tim koracima treba biti pažljivija nego dosad? Gdje vidite najveće prednosti eura, a gdje se usvajanje zajedničke valute i dalje može smatrati opasnim?
- Hrvatska je već profitirala od članstva u Europskoj uniji boljim pristupom tržištu te strukturnim i kohezijskim fondovima, kao i provođenjem reformi koje su poboljšale upravljanje. Nadalje, kriteriji za približavanje igraju važnu ulogu u ohrabrivanju usvajanja zdravih makroekonomskih i financijskih politika i okvira. Priključivanje eurozoni može produbiti benefite od europske integracije, ali određivanje kada je za to najbolji trenutak je nešto što Hrvatska sama treba odlučiti i dogovoriti s institucijama EU-a. U međuvremenu, važno je da hrvatska ekonomija ostane dinamičnija i izdržljivija. To je fokus naših savjeta za Hrvatsku.
 
• Na nedavnoj konferenciji u Dubrovniku govorili ste o institucijama demokratskog sustava i o tome kako ljudi očekuju da se njihov razvoj događa evolucijski, da se događa s vremenom, te ste upozorili da je ta predodžba pogrešna.
- Treba vidjeti veliku sliku, prepoznati jesu li se institucije razvile u pravom smjeru. Pogledate li bivše planske ekonomije, one su odvalile velik dio puta u razvijanju svojih institucija, ali i dalje moraju prijeći velik dio puta. Neke su se zemlje u tome pokazale izuzetno uspješne. Uspjele su osigurati nezavisnost svojih središnjih banaka - i moram reći da je nezavisnost središnjih banaka ključna; čak i tamo gdje danas imaju najviše nezavisnosti, neprekidno rade pod velikim pritiskom i prijetnjom smanjivanja te nezavisnosti. To je neprekidna bitka. Ne možete ni trenutak ostati mirni.
 
• Bili ste glavni pregovarač u krizama u Grčkoj, Portugalu, Ukrajini i na Islandu. Smatrate li da je i za te krize bila kriva nedovoljna razvijenost kvalitetnih institucija?
- Kada pogledam te slučajeve u koje sam bio sam duboko uključen, imovina islandskoga financijskog sustava bila je dopuštena da naraste na veličinu 12 BDP-a. Grčka i Portugal su zemlje koje su na početku izvukle golemu korist od uvođenja eura, od niskih kamatnih stopa i lakših uvjeta financiranja, ali u Grčkoj se to brzo pretvorilo u izvor financiranja neodrživih fiskalnih iskoraka, što je bila očita pogreška institucija koje kreiraju i provode politiku. U slučaju Portugala problem je bio mješavina fiskalnih pitanja i pretjerano financiranje privatne potrošnje. Govorimo o različitim slučajevima i različitoj vrsti problema. U Ukrajini je, primjerice, riječ prije svega o velikoj zemlji koja se našla pred velikim tranzicijskim problemima. To je zemlja koja je do samog početka tranzicije bila dio Sovjetskog Saveza, što je samo po sebi donijelo specifičan set problema. Svi ti slučajevi bili su međusobno vrlo različiti i naša rješenja, koja smo predlagali tim zemljama, morala su biti vrlo različita. Zato zamjerka da MMF prema svim zemljama postupa jednako i da za sve nudimo jednak recept za izlazak iz krize jednostavno nije točna. Programe krojimo prema situaciji u kojoj se pojedina zemlja nalazi. U svim tim slučajevima, međutim, pokazala se potreba za jačanjem institucija. U Grčkoj smo napravili velik posao kako bi reformirali i poboljšali poreznu upravu. To je bio jedan od ključnih problema.
 
• Island je bio vrlo brz u obračunu s krizom...
- Islandski program je morao biti drukčiji, djelomično zbog toga što zemlja nije u eurozoni. Tu se najviše pokazalo kako ova ideja da MMF sve zemlje tjera na čeličnu štednjunije istinita. Islandu smo u prvoj godini oporavka dopustili da svoj fiskalni deficit podigne od nule na 14 posto BDP-a. Nismo u tom razdoblju tražili nikakve mjere stezanja troškova. Željeli smo da se ekonomija stabilizira prije nego što počnemo s fiskalnim prilagodbama. Island je, naravno, imao prostora za to povećanje. Moglo se dopustiti da se to dogodi. U drugim slučajevima taj prostor ne postoji. Po tome se Grčka i Island uopće ne mogu uspoređivati.
 
• Na početku krize, kada su se zaredom urušavali Irska, Portugal, Grčka i Italija, koja se i danas nalazi na rubu kolapsa, činilo se da bi se mogla urušiti cijela eurozona. Danas se takva mogućnost više ne čini vjerojatnom. Koliko se eurozona promijenila od krize do danas?
- Eurozona je napravila značajan pomak nabolje od 2010. godine. Tada nije postojao nikakav mehanizam za suprotstavljanje mogućim krizama. Te zaštite danas postoje. Napravio se velik korak na putu uspostavljanja bankarske unije. Ona još nije dovršena, ali napravljeni su značajni pomaci prema tome da se to uskoro dogodi. Danas postoji jedinstveni nadzorni mehanizam unutar Europske središnje banke (ECB) koja sada nadzire sve velike banke u eurozoni. Oni još uvijek trebaju razvijati zajedničko osiguranje depozita i za to će im trebati vremena. Slabiji su rezultati u uspostavljanju zajedničke fiskalne politike. Junckerova je inicijativa (za poticanje europskih infrastrukturnih projekata), naravno, dobrodošla, ali ona ima ograničen utjecaj. Ipak, mislim da je u mnogo točaka postignut značajan napredak. Ako pogledamo današnju eurozonu, prvo ćemo vidjeti dobru stranu oporavka. Rast je uhvatio ritam u cijeloj eurozoni i mi smo morali svoja predviđanja korigirati nabolje. To je pozitivno iznenađenje. Makroekonomski uvjeti u eurozoni danas su dobri, fiskalna politika je blago ekspanzivna, ali to je odgovarajuće ovom trenutku uzlaznog ciklusa. Monetarna politika treba ostati prilagodljiva jer inflacija je još značajno ispod ciljane. Problem je neujednačena distribucija fiskalnog prostora između zemalja. Zemlje koje imaju fiskalni prostor ne trebaju podržavati ekonomiju jer su blizu punoj zaposlenosti. I dalje postoje zemlje koje imaju vrlo mali ili nikakav prostor za povećanje fiskalnog deficita, zato što su visoko zadužene, i te zemlje moraju nastaviti s konsolidacijom i u tom procesu bi trebale biti brže nego što su danas. Ali imate i druge zemlje koje imaju značajan prostor za manevriranje troškovima države, poput Njemačke.
 
• Može li se smanjiti ta vrsta neravnoteže prije nego što unija ne postane i politički čvršće povezana?
- Eurozona se nalazi pred izazovom da poveća potencijale rasta. I dalje je velika razlika između rasta produktivnosti u pojedinim zemljama. To je dugoročno neodrživo - te zemlje s niskom produktivnošću moraju svoje nacionalne politike prilagoditi njezinu povećanju. To je jedan od temeljnih zahtjeva u popravljanju eurozone. U protivnom, imat ćete nemali broj zemalja koje će zapeti u produljenoj stagnaciji, zbog nedostatka strukturnih reformi.
 
• O tim se reformama stalno govori, ali mnogi ljudi zapravo ne znaju što se pod tim imenom podrazumijeva. Boje se mogućih negativnih promjena...
- Mislim da je to na nekoj višoj razini prilično dobro prihvaćeno. Sada je težak posao na političarima koji te reforme trebaju predstaviti svojim biračima i uvjeriti ih u njihovu nužnost. Naravno, teško je generalizirati, u svakoj zemlji strukturne reforme podrazumijevaju drukčiji komplet nužnih promjena. Na primjer, pogledajte Francusku: svima je jasno da tamo slijedi čvrsta reforma tržišta rada. To je vrlo važna reforma.
 
• Kakve posljedice eurozona može očekivati od Brexita?
- Brexit definitivno nije dobar ni za Ujedinjeno Kraljevstvo, ni za Europsku uniju. Moramo čekati da vidimo kako će se tim procesom upravljati prije nego što zauzmemo neko stajalište o dugoročnom utjecaju. Ono što znamo danas, to je da se već jasno vidi negativan utjecaj tog procesa u Velikoj Britaniji. Funta je značajno devalvirala, rast cijena počeo je nagrizati prihode građana što je posljedično dovelo do pada privatne potrošnje, a to uvijek vodi prema zaustavljanju rasta. Na dulji rok, međutim, mi za realne procjene tek trebamo vidjeti kako će teći pregovori između UK i europskih partnera.
 
• Možemo li zasad reći da je iznenađenje koje je donio Brexit poslužilo kao otrježnjujući trenutak za EU, točka nakon koje se EU okrenuo u boljem smjeru?
- Europa ima reputaciju kontinenta koji se služi krizama kako bi pokretao promjene. Velik dio europskih integracijskih procesa dogodio se u velikoj mjeri kao odgovor na krize. Moguće je da događaji poput Brexita posluže kao katalizatori za preusmjeravanje kontinenta u pozitivnom smjeru.
 
• Gdje, kao MMF-ov prvi čovjek za Europu, vidite danas najslabije i najopasnije točke za EU?
- Kada razmišljam o mogućim rizicima, u kratkom roku ih ne vidim puno i ne bih bio iznenađen da opet moramo revidirati naše prognoze nabolje, za nekoliko sljedećih tromjesečja. Mislim da smo u dobrom razdoblju. Rast je robustan. Na srednji rok, i na starom europskom Zapadu, kao i u Istočnoj Europi, vidimo manje potencijala za rast od onih koje smo vidjeli prije krize. Više je razloga za to, od demografskih do smanjivanja produktivnosti.
 
• Dugo ste bili u Srbiji. Kako danas s europske razine vidite razvoj te države?
- Današnji program koji imamo u Srbiji značajno je uspješniji od prijašnjih. Proveli su značajne strukturne reforme i vidjeli smo kod njih značajnu konsolidaciju državnih troškova. To su dobre vijesti.
 
• Jeste li zadovoljni utjecajem kakav Europska središnja banka danas ima u eurozoni ili smatrate da bi taj utjecaj trebao biti jači?
- ECB je potpuno nezavisna institucija i on je tu svoju nezavisnost pokazao. Mislim da je to dobro. Protukrizni mehanizam je danas također dobro razvijen.
 
• MMF je u permanentnom procesu promjena još od azijske krize 1997. godine. Snažni pritisci na instituciju dolaze iz globalnih nevladinih organizacija, ali i od renomiranih znanstvenika poput nobelovaca Josepha Stiglitza, Paula Krugmana, francuskog superstara Thomasa Pikettyja. Gdje vidite MMF u budućnosti?
- Već smo pokazali golem kapacitet za unutarnje promjene i prilagodbu mijenjajućim okolnostima. Još prije nekoliko godina nevladine su organizacije dizale barikade i organizirale prosvjede pred sjedištima Svjetske banke i MMF-a. Danas oni zajedno s nama raspravljaju o važnim problemima, primjerice tijekom proljetnih i godišnjih sastanaka. Mi danas često počinjemo važne rasprave, poput problema u globalnoj distribuciji bogatstva, prije nego što ti problemi postanu vrući u javnosti. Mi smo u Davosu prije nekoliko godina upozorili na problem nejednake raspoređenosti plodova globalizacije. Pojačali smo i raspravu o problemima spolne nejednakosti. Kapacitet institucije da se prilagođava svjetskim potrebama nikad nije bio veći.
 

Viktor Vresnik, Jutarnji list, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/intervju-s-mmf-ovim-direktorom-za-europu-smanjite-broj-agencija-racionalizirajte-socijalu-i-uvedite-porez-na-nekretnine/6391529/

Ne opterećuje nas prošlost, nego neshvaćanje prošlosti i njezinih refleksija na sadašnjost!

 
 
Aktualno stanje u društvu, ali i probleme s kojima se suočavamo u posljednjih više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti, uključujući i društveno-kulturne različitosti pojedinih hrvatskih regija, a s tim u vezi i antagonizme između juga, sjevera i istoka RH, u razgovoru za Magazin komentirao je dr. sc. Saša Mrduljaš, politolog, viši znanstveni suradnik s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Područni centar Split.
Hrvatsko društvu danas, njegov identitet, nakon više od 25 godina samostalnosti i neovisnosti? Kakva je u tom smislu slika, ukupna i lokalna, koji su pozitivni dosezi, koji problemi?
- Valja poći od toga kakva su bila očekivanja prije 25 i više godina te jesu li bila realna s obzirom na nasljeđe i tijek događaja koji je slijedio. Hrvatska stječe samostalnost u uvjetima urušavanja socijalističkog sustva, raspada Jugoslavije i srpske agresije. Ne može se iz svega toga izići s potencijalom koji bi omogućio brzo nadilaženje prepreka koje stoje na putu oblikovanja uspješnog i naprednog hrvatskog društva. I u tom smislu ne treba producirati demagogiju i lažne nade. A upravo to nerijetko čine naše stranke funkcionirajući gotovo kao države kojima su na prvom mjestu njihovi interesi. No, unatoč svemu, ipak se ide prema naprijed. Opet, o tome koliko je na ovim prostorima bitna povijesna determiniranost, govori i to da razvojno i najdalje prednjače oni hrvatski krajevi koji su se obranili od osmanskih navala. Uglavnom sjeverozapad Hrvatske.
 
Može li se govoriti, i u kakvim relacijama, o socijalnoj dezintegraciji (ili integraciji) hrvatskog društva kroz proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam tijekom posljednjih 25 godina?
- S obzirom na to da je taj proces počeo u prilikama određenim ratom i egzistencijalnom ugroženošću, s jedne je strane bio obilježen visokim stupnjem nacionalne integracije i homogenizacije. No istovremeno sa slomom socijalističke vlasti nestaje nekadašnje, koliko-toliko održavane društvene, a uvelike i imovinske, ujednačenosti. Prihvaća se sustav koji je prirodniji, poduzetniji, ali koji nužno vodi socijalnom raslojavanju. S tim što je naglost tih procesa suočila hrvatsko društvo s nizom novih problema, neočekivanih ishoda i frustracija, na koje bi u interesu vlastite stabilnosti trebalo pronaći adekvatan odgovor.
 
Odnos tradicionalnog i modernog, kakvo ju tu stanje, kad govorimo o slici hrvatskog društva danas, njegovu identitetu?
- Sukladno s napretkom društva pojedini tradicionalni oblici života, kao i neki socijalni ambijenti uz koje smo bili emotivno vezani, već dugo i nepovratno nestaju, gotovo uz prešutni društveni konsenzus. Drukčije je s promjenom svjetonazorskih vrijednosti koje su tradicionalno blisko povezane s vjerom, u našem slučaju s kršćanstvom. U kontekstu političke podjele na lijevo i desno kršćanski bi se svjetonazor također trebao nalaziti na lijevim pozicijama sukladno s prevladavajućim značajkama novozavjetne poruke.
 
No vjerska dogmatika i povijesno nasljeđe otežavaju mu, usporavaju ili onemogućuju prilagodbu u odnosu prema sve opsežnijim spoznajama o čovjeku, prirodi, životu. Zbog toga je strukturiran desno u odnosu prema onim političkim snagama koje su zbog višeg stupnja distanciranosti od tradicionalnog spremne na bržu, gdje god i prenaglu, prilagodljivost modernome. Iz suodnosa tih dviju “opcija”, koji producira uravnoteženje društvene dinamike, u bitnome je proizišao suvremeni Zapad i na toj razini Hrvatska funkcionira kao njegov punopravni dio.
 
Koliko globalizacija, uključujući i neoliberalni ekonomski i politički kontekst, narušava identitet hrvatskog društva? Može li se u svezi s tim donijeti neki objektivan, relevantan zaključak? I kakav bi, prema vama, on bio?
- Globalizacija i sve ono što uz nju ide jest jedna danost koja proizlazi iz neočekivano brzog tehnološko-digitalnog razvoja. Ona ima svoje pozitivne i negativne strane, s tim što je neizvjesno prema čemu vodi. U svakom slučaju, riječ je o fenomenu kojem se valja prilagoditi, što podrazumijeva maksimalno uključivanje u suvremene tijekove. U tom smislu izrazito je korisno što je Hrvatska dijelom Europske unije, odnosno integracijske cjeline koja čini najnapredniji dio svijeta. Globalizacija, odnosno suvremeni razvoj, posve sigurno mijenja određene značajke hrvatskog identiteta, kao i identiteta svih drugih naroda.
 
No u esencijalnom smislu mi ćemo ostati samosvojni ako nam identitetna konstrukcija uključuje, slikovito govoreći, priču koja nas afirmira pred potomstvom i svijetom. Ako će se ta priča, iza koje bi trebalo stajati 1400 godina hrvatske povijesti, u stvarnosti svoditi tek na 1941., 1991., na rat, Srbe, žrtve, stradanja; tek na ono što su prošli naši didovi, očevi ili mi, tada će i bez globalizacije naš identitet postajati zagušujući te gubiti značenje koje bi jedan nacionalni identitet trebao imati.
 
Koliko nas i dalje opterećuje ideologija, prošlost?
- Nas ne opterećuje prošlost nego neshvaćanje prošlosti i njezinih refleksija na sadašnjost. I tu je ponajveći problem vezan uz Drugi svjetski rat. U tom smislu konačno bi trebalo masovno hrvatsko sudjelovanje u partizanskom pokretu dovesti u kontekst onoga što je bila i što jest hrvatska nacionalna ideja te taj segment povijesnosti utvrditi kao stabilan dio hrvatskog identiteta. Na taj bismo ga način najbolje zaštitili od projugoslavenskih ili proendehazijskih percepcija i podmetanja. Jer hrvatsko sudjelovanje u partizanskom pokretu nije bilo motivirano nekakvim zločinačkim poticajima i ciljevima, nego primarno borbom protiv iskonskih neprijatelja hrvatstva; talijanskog fašizma i srpskog četništva.
 
Nije bilo potaknuto ni jugoslavenstvom, nego željom za rušenjem dinastije Karađorđevića i velikosrpske klike, preustrojem Jugoslavije u federaciju, uspostavom federalne Hrvatske i BiH, oslobođenjem istočnojadranske obale. Hrvatski partizani, zapravo jedini pravi ustanici, uskoci i hajduci, u tom su ratu dali silan doprinos. Nisu mogli ostvariti mnogo toga, ali su svojom žrtvom bitno olakšali hrvatske pozicije 90-ih i stjecanja neovisnosti. Što je posebice bitno, sačuvali su obraz i čast hrvatskog naroda te ga oslobodili stigme koja mu je prijetila zbog genocidno-barbarskog segmenta ustaške politike.
 
Koji bi bili uzroci društveno-kulturnih različitosti pojedinih RH regija, primjerice Dalmacije u odnosu prema kontinentalnom dijelu, Zagrebu, Slavoniji itd.?
- Temeljna razlika Dalmacije u odnosu prema sjevernoj Hrvatskoj nije samo u njezinoj geografskoj pripadnosti Mediteranu nego i u njezinoj tisućljetnoj interakciji s romansko-katoličkim, a u starijim slojevima i grčkim dijelom mediteranskog svijeta. Razlika u odnosu prema Istri i Kvarneru, koji su također primarno određeni mediteranskim utjecajima, jest u tome što su Hrvati Dalmacije i Hercegovine stoljećima bili pod direktnim udarom osmansko-islamskog imperija, i to u uvjetima geografske izolacije od ostatka hrvatstva, pa i katoličke Europe.
 
Naknadno se nalaze pred prijetnjom invazije deseterostruko brojnijih Talijana, pred opasnošću da posredovanjem srpskog etničkog klina u sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosanskoj krajini budu “potopljeni” srpskom velikodržavnom ekspanzijom, a susjednoj BiH, što je još uvijek aktualno, i bošnjačkom. Stoga se ovdje stoljećima održavala svijest o egzistencijalnoj ugroženosti, a time i određeni radikalizam te pripravnost na borbu. Šteta što je u Drugom svjetskom ratu među dalmatinsko-hercegovačkim Hrvatima došlo do posebno snažnog podvajanja, jer hrvatska bi povijest i sadašnjost drukčije izgledale da smo tada svi zajedno bili na istoj, pobjedničkoj strani.
 
Provlači se i teza o podvojenosti juga i sjevera RH, o animozitetu Splita i Zagreba, a tu je i Hajduk... Kako sve to komentirate?
- Veza i suodnos Zagreba i Splita ima dugu tradiciju. Iz splitske perspektive Zagreb je bio i ostao impresivan grad. Na kraju, Splićani su se unutar hrvatskih okvira praktički jedino i selili put Zagreba. I vrlo su se dobro razumjeli sa Zagrepčanima i bili prihvaćeni od njih, posebice od onih starijeg kova. Jer Zagreb i Split utemeljeni su na istom povijesno-kulturnom obrascu, na istom shvaćanju reda, organizacije, odgovornosti. S tim što je kulturna nadgradnja kod prvog srednjoeuropska, a kod drugog mediteranska. No one se dobro upotpunjuju. Tako da je veza Zagreba i Splita dublja, jača i složenija nego što se možda naizgled čini. Ali Split je Split.
 
Prepoznatljiv je i ustrajan u svom identitetu i, kako mi se čini, zbog toga dobro prihvaćen od drugih. Ta splitska samosvojnost ima drevno ishodište. Ovdje je bilo središte rimske Dalmacije; Split nastaje unutar palače-utvrde jednog od najvećih rimskih careva, tj. Dioklecijana; na svojoj antičkoj, komunalnim ustrojem dograđenoj osnovi egzistira sve do kraja 18. stoljeća; ovdje je bilo središte hrvatske države, gotovo svi njezini kneževi i kraljevi bili su vezani uz Split, krunili su se i pokapali u njegovoj okolici; splitski nadbiskup bio je primas hrvatske crkve; odavde je otac hrvatske književnosti Marko Marulić; osmanski su se osvajački valovi ustrajno lomili na splitskim zidnima, podno zvonika sv. Dujma.
 
Opet, koliko god Split bio samosvojan, čak i prema svojoj vlastitoj sredini, on vrlo dobro poznaje mentalitete ovdašnjih otoka, primorskih mjesta, Zagore i graničnih hrvatskih krajeva unutar BiH. Na kraju, ti mentaliteti već dugo participiraju u oblikovanju suvremenog splitskog izričaja. Tako da je Split i najistaknutiji reprezent identiteta cjelokupnog jadransko-dinarskog pojasa. U tom smislu valja shvatiti i značenje Hajduka, kao simbola hrvatskog juga, njegova srca i duše. I taj identitet ne samo što teži očuvanju nego i traži prostor za svoju daljnju profilaciju i afirmaciju. Kad procijeni da je u tom smislu prostor sužen, pa bile te procjene prave ili krive, reagirat će. Naglo, burno, onako kako mu je u ćudi.
 
Postoji li zapravo antagonizam hrvatskih regija, koliki je stvarno, je li prenapuhan ili je objektivno realan, i zašto?
- Samim tim što svi mi skupa oblikujemo hrvatsku naciju, što je ona proizvod naše svijesti da smo po presudnim identitetnim odrednicama istovrsni, jasno je da su naši međusobni odnosi primarno određeni kohezivnošću. Povijesnim, pa i recentnim, razvojem Zagreb i sjeverozapadna Hrvatska, što je dobro, stječu funkcionalnu potpunost. No nije dobro ako hrvatska politika dopusti da se zaostajanje drugih regija trajno rješava njihovim osloncem ili ovisnošću o potencijalu Zagreba. Na taj ih se način svodi na periferiju te indirektno na status manje vrijednih krajeva, što pogoduje pojavi regionalno motiviranih antagonizama. To više što postojeće prilike omogućuju koncentraciju svih značajnijih medija u zagrebačkoj sredini, a time i da njezino specifično ozračje dominira pri kreaciji svojevrsnog “stanja duha” u Hrvatskoj. Ukupno, te naše antagonizme vrlo bi se lako dalo nadići ako se učini ono što se neovisno o njima treba učiniti, tj. da se svim hrvatskim regijama s vremenom omogući zadovoljavajuća razina funkcionalnosti te da svoje osobitosti snažnije izražavaju u medijskom prostoru.
 

Darko Jerković, Glas Slavonije

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Subota, 24/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1183 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević