Srbi su nastojali nestati u jugoslavenstvu

Profesor na beogradskom Filološkom fakultetu Milo Lompar o pogubnom putu naše kulturne politike, hrvatskom svojatanju ćirilice, jugoslavenstvu u europskom mitu. Vanjski interesi diktiraju predodžbu o srpskoj krivici.

• Tvrdite da smo lišeni svake svijesti o srpskoj kulturnoj politici. Kakve posljedice trpimo?

- Posljedice? Neprestano se odvija proces u kojem se sve što je srpsko vremenom pretvara u srbijansko, s ciljem da se ono što nije srbijansko vremenom prestane poimati kao srpsko.

• Kako tumačite vijesti da su Hrvati počeli svojatati ćirilicu: nedavno su akademici HAZU-a govorili o hrvatskoj ćiriličkoj baštini i istaknuli da je Miroslavljevo evanđelje pisano "hrvatskom ćirilicom", podiže se spomenik "hrvatskoj ćirilici" u Širokom Brijegu...?

- Postoji kontinuitet hrvatske kulturne politike: kao što je Gaj 1843. godine mogao napisati kako su ilirci prigrlili srpski jezik, kao što je potom podloga Maretićeve gramatike (1899.) bila Vukova tradicija, ali sada smještena u okvir srpskohrvatskog jezika, tako je Matica hrvatska mogla 1971. godine oglasiti zastarjelost i Bečkog i Novosadskog dogovora u ime hrvatskog književnog jezika, da bi Ustav Hrvatske 1974. godine zakonski nametnuo Srbima u Hrvatskoj da govore hrvatskim jezikom. To je postupno kretanje k željenom cilju. Ono se - na isti način - ponavlja u sadašnjem nametanju crnogorskog jezika. Kada je riječ o ćirilici, valja uočiti da je na djelu ponašanje koje je u skladu s općom shemom djelovanja hrvatske politike: bilo da je riječ o jeziku, bilo da je riječ o Banovini Hrvatskoj, hrvatska politika podrazumijeva da se ono što je jednom određeno kao hrvatsko zauvijek smatra takvim, da ne podliježe nikakvom naknadnom razmatranju, dok je sve što je imenovano kao srpsko ili zajedničko ostalo zauvijek problematično, zasjenjeno sumnjom i vazda podložno preispitivanju.

• Kako bi se trebali postaviti prema takvom ponašanju?

- Tome se – osim iz znanstvenih i moralnih razloga - ne treba čuditi, jer je na djelu kretanje po utrtom putu. Tome se, međutim, treba protiviti sa znanstvenog i institucionalnog stanovišta. Ključno pitanje glasi: zašto ne dolazi do protivljenja? Zato što nema srpske kulturne politike. Zašto, međutim, nema volje da je bude? Zato što ona smeta u nametanju i usvajanju kolonijalno-okupacijskog položaja našeg naroda.

• Upozorili ste da se srpska nacija kroz čitavo XX. stoljeće neprestano dezintegrira, dok se hrvatska neprestano konstituira. Jesu li su to rezultati provođenja kulturnih politika?

- Tu je ključno različito shvaćanje jugoslavenstva. Za hrvatsku kulturnu politiku, jugoslavenstvo je prvenstveno bilo sredstvo za ostvarivanje nacionalne emancipacije, sredstvo koje vodi do samoostvarenja kao trostrukog cilja: državnog, diskriminatorskog i dominacijskog. Za srpsku kulturnu politiku, jugoslavenstvo je uvijek bilo cilj kojem su podređeni svi elementi samoostvarenja. Otud je nastala srpska težnja za poistovjećivanjem s Jugoslavijom: i kada su težili dominaciji, Srbi su nastojali nestati u jugoslavenstvu. Tako su Srbi bili podložni nestajanju u Jugoslaviji, dok su Hrvati pripadali suprotnom procesu: nastajanju kroz Jugoslaviju. Nestankom Jugoslavije, Srbi bivaju zatečeni u nestajanju. Iz te situacije neophodno je osmisliti srpsko stajaliište.

• Kako vidite sadašnju poziciju Srbije? Stvara li se od Europske unije novi mit, kao zamjena jugoslavenskom?

- Kao mitska predstava, oličena u sloganu da Europa nema alternativu, koji je sasvim na snazi, bilo koji oblik podređivanja srpskih interesa, u formi "jugosfere" ili balkanskih regionalnih prožimanja, uvijek će stvarati privilegirano područje za političko i kulturno rasprostiranje pojma srpske krivice. Nije to psihološka nego iskustvena i povijesna istina. Još je Stojan Novaković, kao carigradski poslanik, opazio - kako kaže - da nam Rusi ne daju u Makedoniju zbog Bugara, dok nam Austrija ne da u Bosnu, pa je zaključio: "ispada da je srpski narod za nešto kriv". Zar današnje proturječnosti u zapadnom ponašanju prema Kosovu i Metohiji i Republici srpskoj, zar posljednje presude Haaškog tribunala, zar neosvrtanje na osnovna prava srpskog naroda u Crnoj Gori, ne otkrivaju isto nastojanje? Vanjski interesi, dakle, diktiraju povijesno nastajanje predstave o srpskoj krivici.

• Što nas čeka ako se stvari ne promijene?

- Ako se nastavi sadašnje povijesno kretanje, u općem gospodarskom ambijentu ojačat će kolonijalni poredak, dok će u društvenom području dobiti svoje zasade - ideologizirana krivica. Možda je to posljednje ishodište vladajućih stremljenja: Srbija kao kolonija krivice.

Bane Đorđević, Večernje novosti, Beograd

Hrvatska je dužna riješiti pitanje hrvatskih štediša, u suprotnome nema ulaska u Uniju

Jelko Kacin iz LDS/ALDE-a, potpredsjednik delegacije Europskog parlamenta (EP-a) za odnose s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Srbijom i Kosovom, istodobno je u istom Parlamentu izvjestitelj za Srbiju.

• Uz presudu bivšem najmoćnijem čovjeku u Hrvatskoj Ivi Sanaderu zapadni je Balkan uzburkala još i oslobađajuća presuda za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Kako će ta oslobađajuća presuda utjecati na odnose u regiji?

- Odluke suda prema pravilu se ne komentiraju, nego se iste uzmu na znanje. Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz uzeo je nekoliko dana vremena prije nego je izrekao iznenađenje glede odluke. Iznenađen je bio i sam general Gotovina. Najdragocjenija je njegova odmjerena reakcija i jasna odluka da se (još) ne će aktivirati u politici. Uz svu hrvatsku euforiju Gotovina je, nadam se i želim da je to iskreno, djelovao najzrelije, odgovorno i umirujuće, najviše europsko. Zato su ga se odrekli čak i suborci. Nije riječ o uputama, nego o spoznajama koje na „normalnim“ optuženicima ostavi suočavanje s Haagom. U Srbiji su reakcije bile pune osjećaja. Očekujem da će se obje strane uskoro smiriti i vratiti u racionalne okvire. U potpunosti neprihvatljive bile su reakcije na primjer Vuka Jeremića za kojega se čini da predsjedava Općom skupštinom UN preko twittera. Svejedno Srbija nije više reagirala na način kako bi to učinila unazad pet godina. Ključne političke stranke svjesne su da je za Srbiju jedina mogućnost gospodarskog razvoja, rješavanje socijalnih problema, novih radnih mjesta, traženje ulagača iz inozemstva.

Tuđman je odgovorniji od zapovjednika kninskog korpusa

• Smijemo li presudu razumjeti na način da se etničko čišćenje u Hrvatskoj nikada nije dogodilo, da se nije dogodio genocid? Je li opravdano objašnjenje hrvatske desnice da ipak na vrhu države nisu imali kriminalno udruženje pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana?

- Nacionalni struktura stanovništva se u devedesetim godinama u Hrvatskoj zasigurno promijenila, najviše nakon operacije Oluja. Striktno bih izbjegavao termin genocid jer nijedan sud nešto takvo za Hrvatsku nije utvrdio. Hrvatsku najviše boli vukovarska priča. Grješke učinjene političkom procjenom, a prije svega ta beskonačna Tuđmanova naivnost da će u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem moći prisvojiti veliki dio Bosne, pokazala se u potpunosti kriva i pogubna. I naši obavještajni izvori su 1991. godine očekivali da će se prvo dogoditi sukobi u Bosni, a ne u Slavoniji. Mogu razumjeti da u Haagu za osudu obojice generala na višem stupnju nisu našli dovoljno argumenata, ali to ne znači da se zločini nisu događali. Riječ je o političkoj odgovornosti koja je očito viša od zapovjednika kninskog korpusa. Kada je riječ o konkretnim zločinima, očito je da su se isti dogodili na najvišoj razini. Za vrijeme operacije Oluja nije bila riječ samo o oslobađanju teritorija, riječ je bila i o reintegraciji, o ujedinjenju Hrvatske, što možemo usporediti s ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke. Hrvati su to na taj način doživjeli, osjećajni naboj bio je velik. Bilo je pak puno žrtava i to zahtjeva da se Hrvatska kao pravna država suoči sa zločinima, počinjenim na najnižim razinama.

Pahor je zaboravio na svoju prvotnu oštru retoriku protiv Hrvatske

• Nedavno je bivšeg premijera Boruta Pahora posjetila njegova bivša kolegica iz Hrvatske Jadranka Kosor. Preporučili su da se ponovno probudi Proces Brdo. U njihovoj osobnoj trilaterali je sudjelovao i bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić. Jesu li ti procesi mrtvi?

- Budući da je ovo moj drugi mandat u EP-u, sjećam se Pahora na kraju prvog mandata. Tada se on iznenada probudio u EP-u i jako zaoštrio retoriku protiv Hrvatske. Na što je danas najponosniji – na prijateljstvo, vizionarstvo i strateški pogled s Jadrankom Kosor, no to mu se kasnije dogodilo tek kada je postao predsjednik Vlade. Uz probleme u Vladi želio je biti dio rješenja na međunarodnoj sceni. Prije toga je svjesno bio dio problema, to je ujedno i htio, želio je biti 'dopadljiv' na slovenskom političkom prostoru. Tadić više nije ni predsjednik države, ni predsjednik stranke. Njegov odnos prema prisutnosti Kosova na međunarodnim susretima, i na Brdu pri Kranju, produžio je samoizolaciju te je to nanijelo ogromnu političku i gospodarsku štetu Srbiji. Nova koalicija, nova Vlada riješila je taj problem elegantno jednostavnim uputama diplomatskim i drugim predstavnicima da se na kraju susreta u zapisnicima pored Kosova stavi zvjezdica i napomena ispod teksta. Tim tehničkim pristupom Srbija je u trenutku presjekla gordijski čvor. Doduše, zbog privremene štete koja je nastala sa strane kod odluka u Haagu, imamo nekoliko zastoja. Ali očekujem da će najviši predstavnici Srbije opet sudjelovati na multilateralnim susretima na Zapadnom Balkanu, također i predsjednik Tomislav Nikolić. Još nešto: Pahor je u EP-u djelovao u jednom odboru, Odboru za ustavna pitanja. Kada je bio premijer, u Srbiji se nije dogovarao sa svojim pandanom, s predsjednikom Vlade Mirkom Cvetkovićem, nego je dijalog vodio s predsjednikom Tadićem. Dakle, isti nije poštivao ustavni poredak Srbije ili ga možda nije poznavao. Na zapadnom Balkanu nijedna država nema predsjednički sustav.

Poluhrvat Jelko Kacin s polusrbinom Ivicom Dačićem u Beogradu

• Vratimo se na Hrvatsku. Kod toga neku ulogu igra neriješeni spor oko zagrebačke podružnice Ljubljanske banke. Utječe li na taj zaplet i to da druge članice također utvrđuju da Hrvatska još nije u potpunosti spremna za ulazak u EU? Hrvati smatraju da njihov problem s velikim silama EU-a Slovenija vrlo rado preuzme na sebe, kako se to mnogima činilo i kod slovenske blokade prije sklapanja Sporazuma o arbitraži.

- U Europi je samo jedna država koja može Hrvatskoj spriječiti ulazak u EU 1. srpnja 2013. To je Hrvatska, odnosno Hrvatska vlada. Zato me iznenadio dio slovenskih reakcija nakon odluke suda u Strasborugu vezano za štediše. Kao i u Haagu i tamo postoji drugi stupanj koji mora uzeti u obzir izlučene činjenice, što može u mnogo čemu promijeniti stvari. Činjenica je da su se Hrvatska i Slovenija pismenim putem dogovorile da je pitanje LJB-a pitanje sukcesije. Pacta sund servanda – ugovore treba poštivati, temeljno je pravilo međunarodnog prava. Ne će pomoći nikakvo zaklinjanje Zagreba da bi države trebale bilateralnim putem riješiti problem. Bez ratifikacije proces ulaska u EU ne može se završiti. Hrvatska mnogo toga rješava na čudan način. Neki razmišljaju da bi fond za razgradnju nuklearnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško privremeno koristili za pokretanje hrvatskog gospodarstva. Nisu dorasli obećanjima vezanim za brodogradilišta. Jedan od političkih uvjeta je povrat srpskih izbjeglica, odnosno hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Upravo Gotovina je bio taj koji je u pravom trenutku poslao takav poziv. Država se još uvijek može usmjeriti na pravi put, ali bit će teško.

Boris Jaušovec, Večer, Maribor