Get Adobe Flash player

Perković, Mustač i Prates su samo tri karike u jednom podužem lancu

 
 
Razgovor s dr. Tomislavom Đurasovićem, bivšim hrvatskim političkim emigrantom i publicistom… Ako bi tko mogao govoriti i svjedočiti o radu zloglasne Udbe, onda bi to svakako mogao dr. Tomislav Đurasović, koji od 1972. živi u SR Njemačkoj, prvo kao politički emigrant, a zatim kao njemački državljanin. Često je bio i osobno ugrožen i teroriziram od jugoslavenske Udbe. O ubojstvima i otmicama prognanih Hrvata svojedobno je objavio i knjigu. Kaže da piše i govori o onome što je sam prošao i što se događalo u bivšoj Jugoslaviji, a to, poglavito i na Zapadu, malo kome odgovara. Stoga je relativno mnogo puta navukao i bijes jugoslavenske tajne policije, ali i ne samo njih. O onome što mu se događa vodi dnevnik. I to desetljećima.
https://www.braniteljski-portal.com/wp-content/uploads/2019/11/10.-T.-%C4%90urasovi%C4%87-danass.jpg
• Zbog čega ste i kada, gospodine Đurasoviću, napustili bivšu Jugoslaviju i zašto ste otišli u Njemačku, a ne u neku drugu državu?
- Pred kraj studija i kao član Predsjedništva studentskog odbora, krajem 1969. godine, uhapšen sam u mome Ravnom i sproveden u Istražni zatvor u Trebinje, iako sam stalni boravak imao prijavljen u Dubrovniku (čak uredovno prijavljen i u (Vojnom odsjeku) N.O.O. Dubrovnik). Istražni sudac bio mi je hercegovački Srbin Slavko Šarić, javni tužitelj Dubrovčanin Nikša Sindik, a Predsjednik sudskog vijeća Ćamil Memić. Moj odvjetnik Pero Znaor komentirao je to: „Zastupljenost sve ove tri nacionalnosti, kao u ovome tvom sudskom procesu, daje naslutiti kako će kazna biti vjerojatno drastična, kojom će se poslati poruka upozorenja svim drugima, odnosno, kako bi se već unaprijed kazni dala određena doza pravičnosti i jedinstvenosti. To sam evo doživio u procesu protiv prof. Alilovića“.
Dana 8. prosinca 1969. proglasiše me krivim za krivično djelo neprijateljske propagande iz čl. 118 st. 1 KZ i osudiše me na godinu dana strogog zatvora. Sud je prihvatio stanovište optužbe, da sam „pisanjem, govorom i pjesmom veličao jednu, kod naših naroda omrznutu ličnost iz prošlosti, i vršio neprijateljsku propagandu uperenu na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije“. Moji branitelji su tražili da me se oslobodi, „jer u optužbi nema nijednog dokazanog elementa za njegovo krivično gonjenje“. Tužitelj Sindik je samohvalo isticao, kako je on već odustao od nekoliko točaka optužbe, ali „činjenica je da su djela ove vrste na području u kome optuženi živi i školuje se, zabrinjavajuće porasla“. Slijedila je žalba na Vrhovni sud BiH, koji su krajem 1970. godine bili još rigorozniji i kaznu povećali na tri godine zatvora, no, kratko prije izrijeka ove presude ja sam si već „dospio“ do izbjegličkog logora Traiskirchen, nedaleko od Beča. Austrijanci su uvjete za politički azil tumačili na svoj način te su Hrvate najčešće vraćali u njima prijateljsku Jugoslaviju. Drugi su opet potražili spas kod “Legije stranaca”, dok su treći, među koje i ja spadam, i koji smo se protivili odlasku u prekooceanske zemlje, morali ponovo emigrirati u druge zemlje Zapadne Europe. Odlučio sam izbjeći u Zapadnu Njemačku, gdje sam već imao nekoliko dobrih (i utjecajnih) prijatelja.
 
• Nekad se govorilo Udba je naša sudba. Mislite da to i danas vrijedi?
- Dozvolite mi naoko malu, ali vrlo važnu ispravku: Nekad se govorilo „OZNA sve dozna“, dok je njena inačica „Udba je naša sudba“ daleko mlađeg datuma. To nisu samo promidžbeni slogani, nego im je bila i ostala glavna zadaća: Stvoriti famu o svemogućnosti i sveznanju antihrvatskog aparata predvođenog „militantnim udbašima“ i to u svim slojevima društva. Zazivajući „Udba je naša sudba“ jedni planiraju preuzimanje vlasti i moći, dok drugi pak time opravdavaju svoju slabost, nemoć i rezignaciju – jednom riječju: pokušavaju opravdati svoju nacionalno-političku učmalost odnosno nemoć. Ja im se ovom prigodom obraćam tvrdnjom Bertholda Brechta: „Glupa telad traže sami svoje mesare“!
U državi na čijem se čelu deset godina nalazio bivši suradnik Udbe, čovjek koji je tražio da se 1967. godine procesuiraju najpoznatiji hrvatski intelektualci radi njihovog potpisa na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u državi u kojoj je dužnost Predsjednika Sabora obavljao čovjek koji je 1972. godine tražio da se zabrani rad Matice hrvatske radi navodnog šovinizma i nacionalizma, u državi u kojoj nekadašnji udbaški doušnik vršlja tri desetljeća u svim centrima vlasti i moći, a kao podpredsjednik Sabora izjavi «locirati, identificirati, uhvatiti i transferirati», sve je moguće – pa čak i to da se prihvati Udbu za kreatora naše budućnosti. Ergo: Udba nije naša sudba, nego naša sramota!
 
• Često ukazujete na zločine Udbe. Na koji je način radila ta zločinačka organizacija?
- U mojoj knjizi „Svjedok olovnih vremena“ ja točno 103 puta spominjem imenice Udba, udbaš i pridjev udbaški. No, na popisu/listi Ubojstva i otmice Hrvata-emigranata koji sam je sastavio i aktualizirao nalaze se i slijedeći podatci: ubijenih = 73, nestalih = 5, otmice = 5, preživjeli su atentate = 24, a pokušaj otmice = 2 Hrvata. Ako se ovo uzme u obzir i k tome dodaju i sve spletke koje je Udba plela oko moje malenkosti, onda to i nije baš tako često. Što se načina rada Udbe tiče ukazujem na knjigu moga prijatelja Romana Leljaka “Špiclji Udbe”, koji udbašku organizacijsku piramidu otpočima teklićima A-grupe, sa zadaćom pratiti svoje žrtve, slijede osobe B-grupe, koji su svojim zapažanjima podnosile izvješća udbašima na višem stupnju hijerarhije, tj. grupe C, a ove pak udbaškom vrhu koji su činile osobe D. Njih je Udba pridobivala na tri načina. Prvo su bili oni koji su s Udbom surađivali iz patriotskih motiva. Tih je bilo najviše. Drugi su bili suradnici iz materijalnih razloga. Za suradnju su bili nagrađivani novcem, poslom, položajima i drugim privilegijama. Treći su pak bili oni koji su bili ucijenjeni, ili: završiti ćeš u zatvoru, oduzet će ti se putovnica, ostati ćeš bez posla, iliti nešto drugo, a svega su se toga zla oslobađali – pristankom na suradnju s Udbom.
 
• Jeste li u Njemačkoj mogli biti „sigurni“ od Udbinih zločinaca?
- Odgovorno tvrdim, da su strane tajne službe u zemljama Zapadne Europe, posebice u Njemačkoj nažalost prečesto „debelo žmirile na oba oka“ kad je Udba ubijala Hrvate. Od gore spomenutog broja ubijenih Hrvata-emigranata, njih 73 u svijetu, samo je u Njemačkoj u vremenu od 1946. do 1989. godine ubijeno 42 Hrvata. U Njemačkoj je a u vremenu od 1972. do 1989. godine ubijeno 28 Hrvata, sve odreda mojih dobrih znanaca i prijatelja. I još jedan podatak: U istom vremenskom odmaku izvršila je Udba na području Savezne Republike Njemačke 17 neuspjelih atentata na Hrvate-emigrante.
 
• A, tko je, po Vama kriv za ubojstvo g. Stjepana Đurekovića?
- Trojica sukrivaca Perković, Mustač i Prates su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. No, pravda time nije niti izdaleka zadovoljena, jer to su samo tri karike u jednom podužem lancu.
 
• Nego, gospodine Đurasoviću, kako prepoznati Udbaša?
- Zasigurno ne po usporedbi s agentima-glumcima iz različitih filmova, gdje su ima znaci raspoznavanja uglavnom: odijelo i kravata, crni ogrtač, floppy-šešir i/ili sunčane naočale, odnosno, žene-agentice s izraženim zavodljivim čarima. Udbaši su kako tada tako i danas bili posebno priučeni za tehnike špijunaže i zavjereničkog ponašanja i najčešće nastupaju prerušeni. Mnogi su bili zaposleni u jugoslavenskim veleposlanstvima, konzulatima i kojekakvim komorama i udrugama, a svoju armadu regrutirali najčešće u tzv. klubovima Jugoslovena. Ja nemam upute/recepta po kome bi se „daljinskim“ prepoznalo udbaša; međutim, postoje neki čini znakovitog ponašanja po kojima se te spodobe mogu prepoznati, kao: traženje uspostave kontakata na marginama demonstracija, štrajkova, proslava, sajmova, pa čak i prigodnih događanja u privatnom životu; kontakt u okviru potpuno normalnog poznanstva može se brzo razviti čak i u „prijateljstvo“; u pojedinačnim slučajevima mogu određene nepravilnosti ipak ukazivati na to da “novostečeni prijatelj”, odnosno poslovni partner zapravo djeluju u ime jugoslavenske obavještajne službe: njega se ne može kontaktirati telefonom, iako radi kao konzularni zaposlenik, on ne želi da ga se tamo kontaktira, sastanci se uvijek zakazuju/održavaju na neutralnim lokacijama, restoranima, nudi poklone i/ili redovno preuzima račun u restoranu, udbaš, onako usput, usmjerava razgovor na teme koje su za njega zanimljive.
Zasigurno je ove i mnoge ine znakovitosti znao i „bugarski Solženjicin“, emigrant Georg Markov, koga sam imao čast upoznati u društvu mojih bugarskih prijatelja; no, to mu nažalost nije život spasilo. Obavještajci su uvijek spremni na „nova iznenađenja“. Tako je bugarski obavještajac Kalugin u rujnu 1978. godine na jednoj autobusnoj postaji u Londonu „nehotice dodirnuo“ Markova otrovnim kišobranom, „spontano“ se ispričao i odjurio taksim. Tri dana kasnije 49-godišnji Markov je umro. Ubojicu Kalugina bugarska vlada za velike “zasluge” nagradila je medaljom i pištoljem Browning – zar to ne asocira na neke „zaslužne“ udbaše-ubojice kojima su Tito, Dolanc, Herljević & Co. dodjeljivali ne samo medalje, satove, nego i ville na hrvatskom Jadranu. Zaključno: Svako ljudsko biće posjeduje sposobnost podizanja subjektivnog osjećaja sigurnosti; ergo: Cautus esto est mater salutem (hrv. Oprez je majka sigurnosti!).
 
• Jesu li i Vama prijetili? Zbog čega?
- Nisu samo prijetili, nego su pokušali više puta, da se poslužim njihovim rječnikom, i likvidirati. Navesti ću samo dva slučaja: 5. svibnja 1971. godine u jednom bečkom restoranu pokušali su dvojica udbaša putem ubacivanja psihoaktivnog sredstva u moje piće oteti Božu Hrkača i moju malenkost, a o čemu pišem opširno u mojoj knjizi. Spasili su me Božja providnost, oprez, borilačka vještina i Čeh-emigrant koji nas izvodi sporednim izlazom, te nas autom vozi u izbjeglički logor Traiskirchen udaljavajući nas od utjecajne domene pristranih austrijskih žandara.
I, drugi put, u Njemačkoj, i to drugi način i druga metoda, ali cilj i svrha su isti: 1. lipnja 1975. godine, na putu u redakciju „Hrvatske države“, implodirala mi je prednja desna guma na automobilu pa sam završio pod cestom. Samo zahvaljujući prisebnosti i brzoj reakciji drugih vozača nije došlo do težih posljedica. Dok su me pokušavali izvući kroz razbijeni prozor Ford-Taunusa, ja sam gromoglasno dozivao, da mi spase dijete, koje se uopće nije moglo ni vidjeti. Moja sedmomjesečna Ana, skoro neozlijeđena, ležala je među sjedalima poklopljena tzv. Mojsijevom korpom, u kojoj sam je tada nosio. Kasnije mi pojasniše da su nepoznati (sic!) atentatori za ovaj atentat rabili neku vrst kiseline, koja je do tada bila poznata samo u SAD-u, a kemičar-stručnjak se trudio pojasniti nam razarajući učinak te kiseline kad dođe u dodir s određenim plinovima. Razgovor nastavljamo u sobi 356 Policijske uprave München, kojom prigodom viši inspektor Frank onako uzgred primjećuje, kako mu je poznato da sam vrlo aktivan u hrvatskoj emigraciji, te da u zadnje vrijeme uz
određenu zabrinutost oni prate konflikte između starije i mlađe generacije među Hrvatima. Prekinuo sam ga: „Okanite se ćorava posla, kad Vi najbolje znate tko su i odakle atentatori dolaze“… Sad opet on nadglasava mene: „Naravno da si predmjevamo tko stoji iza toga, ali dokaza nemamo i teško ćemo ih i pronaći, jer su to prekaljeni profesionalci“. „Zašto ste mi onda dali politički azil, ako me ne možete zaštititi?“, protestirao sam. Dok su druga dvojica potpuno zanijemili, Frank mi posve hladnokrvno reče: „Vi ste politički azilant, dakle, samo naš gost, a Jugoslavija i Njemačka su zemlje-prijateljice, barem bi to Vama kao intelektualcu moralo biti jasno. Nego, ako Vam je život drag i životi Vaše žene i djeteta, povucite se, dok ne bude kasno“.
 
• No, kakva su to bila „olovna vremena“ o kojima pišete? Mogu li se ponoviti?
- U predgovoru, a i na promocijama moje knjige ističem: „Dvadesetak godina života provedoh u bivšoj državi, tamnici moga naroda, dvadeset godina u tuđini, željan moga naroda, a evo, poslije 20-godišnje punoljetnosti države Hrvatske obznanjujem ovu knjigu mome narodu“. Istinabog, ja ne svjedočim samo o osobnim, iliti obiteljskim teškim, trnovitim, olovnim vremenima, nego o vremenima komunističkog mraka, o državnom nasilju i represiji, te o režimskom terorizmu nad mojim narodom u obje današnje slobodne države, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj, odnosno, i u mnogim državama svijeta, gdje su ona država i onaj režim širili svoje otrovne pipke. Mogu li se olovna vremena ponoviti, pitate. Nikad se ne zna! Moja 11. Božja zapovijed glasi: Ostanimo budni i oprezni! Mi se ne smijemo uspavati na lovorikama povijesnoga uspjeha koji je rezultirao nezavisnom i slobodnom državom, ali nam to nije garancija da se ta tegobna i zla vremena ne mogu ponoviti. Moje iskustvo iz tih olovnih vremena, kako u domovini, tako i u tuđini, me poduči: Extra Croatiam non est vita; iliti: Izvan Hrvatske nema nam života!
 
• Kako se slažu Hrvati u Njemačkoj?
- Hrvata je danas u Njemačkoj skoro pola milijuna, a okupljeni smo većinom oko lokalnih katoličkih župa i hrvatskih diplomatskih predstavništava, oko sportskih, kulturnih i inih udruga i djelujemo svatko koliko i kako može uvijek brižljivo prateći događanja i gibanja u Hrvatskoj i BiH. Bavarska metropola gdje živim preko četiri i pol desetljeća, danas je 5. hrvatski grad po veličini i Hrvati organizirano djeluju u 30-tak različitih udruga i društava. Osoba, seriozni diplomat, i moj dobri prijatelj, a koji je Hrvate uspješno koordinirao i držao nas na okupu na prostorima cijele Njemačke, odnedavno je pozvan, da kao Ministar vanjskih poslova brani interese Hrvatske u cijelom svijetu.
 
• Zašto se ljudi koji poput Vas žive izvan Domovine ne vraćaju u Hrvatsku?
- Osobno sam cijelo život proveo na braniku Hrvatske. Početkom 90.-tih (pre-) često sam nastupao u raz(do-)govorima s nositeljima vlasti u Hrvatskoj, posebice sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. F. Tuđman, ministrom G. Šušak, gospođom Ljilja Vokić, prof. Zvonimir Šeparović (tek da spomenem samo njih četvero, a ne zaboravljajući ni mnoge druge) o društvenim barijerama koje su sprečavale i onemogućavale brojniji povratak Hrvata u domovinu. Neku dublju analizu završavam ovdje, ali odgovorno tvrdim: Da se u vremenu od 1994. do 1999. u Hrvatsku vratilo barem 60 tisuća izvandomovinskih Hrvata, što je bilo izvedivo i moguće, ne bi se zasigurno dogodio niti povratak Pete kolone, niti bi ovaj najnoviji masovni eksodus dogodio i ponajprije ne bi se danas govorilo o dva izgubljena desetljeća u razvoju hrvatskog društva.
 
• Mislite li da se u Njemačkoj, pa i drugdje u svijetu, dovoljno zna o Hrvatskoj, a poglavito o Domovinskome ratu?
- Dovoljno?, zasigurno NE. Najbolji indikator je kad nam se 18. studenoga na „Mimohodu za Vukovar“ u Münchenu pridruže Nijemci i započnu svoja sjećanja na Vukovar kao najveću žrtvu u „ratu na Balkanu“. Primjetljiva je i njihova zahvalnost kad ih poučite da je to rat u kome su Hrvati branili svoju zemlju i svoj živalj i to na prostorima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a od „do zuba naoružanog“ agresora i četvrte vojne sile u Europi, armade koja je unaprijed naoružala i svoje trabante, a sve pod plaštem velikosrpskih megalomanskih htijenja. Naglašavamo kako su Hrvati, koji su Europu i kršćanstvo toliko zadužili, odjednom bili prepušteni sami sebi, te unatoč tome branili i obranili svoje zemlje, oslobodili ih i ostali svoji na svome. Slijede zahvale i čestitke. Ali, to je samo neznatni obol – kapljica vode u more. Pitanje se nameće gdje su i što rade oni čija je to zadaća i koje hrvatski porezni obveznik skupo plaća. Nositelji vlasti i moći u Hrvatskoj već dva desetljeća odašilju u svijet diplomate, a mnogi od njih se ne susprežu svoje protuhrvatsku rabotu javno širiti po svijetu.
Tko su oni? „Po njihovim plodovima prepoznat ćete ih“ (Matej 7,16).

 

• Pratite li kampanju za izbor predsjednika Republike?
- Naravno da pratim i to s ushićenjem i izvjesnom bojažljivosti. Osobna mi ushićenost i nada zrače u pravcu dr. Škore, a bojažljivost proističe iz osobnog iskustva s HDZ-om, čijem sam ogranku u Münchenu dugo vrijeme predsjedavao i koju sam napustio kad je Ivo Sanader preuzeo kormilo. Moje mišljenje o gospođi Grabar-Kitarović koje sam objavio u „Hrvatskom listu“ 8.08.2007. godine (poveznica: http://spasimohrvatsku.hr/2018/02/22/435/) nije se do dandanas ni za jotu promijenilo, iako sam ju kod posljednjih izbora podržao. Mogući scenarij: Brojni su „Kruščevići“ koji još vuku konce u biračkom inženjeringu HDZ-a. Oni će zasigurno što legalno, što ilegalno (ali „zna se“ uvijek učinkovito!) poraditi kako bi se gg. Milanović i Grabar-Kitarović dočepali finala. Od toga časa „ćaća“ preuzima marionetske konce i u znak zahvalnosti budućem koalicijskom partneru, dovodi „beskarakternog“ na pijedestal.
 
• Zbog čega se Hrvatima neprestano prebacuje krivnja za NDH, a Njemačkoj daleko manje za fašizam?
- Po ovom sugestivnom pitanju moje mišljenje je potpuno oprečno. Ako je krivnja boriti se protiv zatirača svega hrvatskoga i za ostvarenje tisućljetnog sna tj. uspostave i ustrojstva NDH, onda bih se i ja prvi svrstao među krivce. Naš blagopokojni Blaženik, to je znatno ljepše sročio kad je rekao: „Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“. A, što se Njemačke tiče, samo prividno se stiče dojam kako je izblijedila, nestala, prozivka poradi nacizma (= nacionalsocijalizma), no kad „dođe voda do grla“ kao u Grčkoj (EU-dugovanja), iliti u Poljskoj (ratne reparacije), da druge zemlje ne spominjem, brzo osvane na prvim stranicama domaćih tiskovina Anđela Merkel sa tipičnim Adolfovim brčićima.
 
• Vjerujete li u današnju Hrvatsku?
- Ja sam rođen, odrastao, a, evo polako i ostarih s vjerom u Boga i vječitu nam Hrvatsku! Uostalom, nije ova naša država, koju smo krvlju i žrtvama hrvatskih pregalaca oslobodili i uspostavili, nije ona kriva, da u njoj danas moć i vlast imaju većinom protuhrvatski orijentirani pojedinci, nego su krivci dio pučana koji obitavaju u Hrvatskoj, a koji tim ljudima omogućavaju takvu rabotu. Krivicu snosimo i mi nacionalno svjesni birači da ih u dvadeset godina nismo uspjeli „dovesti k pameti“. „20% je onih koji hrvatsku državu ne žele“, ustvrdi naš Prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Ali kada to on reče, gospodo!? Pa, prije skoro će tri desetljeća. Samo par godina kasnije uzurpatori à la Račan, Mesić, Josipović, Sanader, Plenković i dr. „upališe zeleno svijetlo“ petokolonašima svih vrsta i boja i enormno uvećaše svoje jato. Ta bratija zabraviše vrata hrvatskom izvandomovinstvu, a 320.000 hrvatskih beznadnika otposlaše u inozemstvo i to bez povratne karte. Koliko odgovara onih „20 %“ današnjem činjeničnom stanju – dajem na razmišljanje.
 
• Na čemu trenutačno radite, kakvi su Vam planovi?
- Moja radna agenda je prilično podugačka, a ideje i planovi toliko zahtjevni da bih morao poživjeti životni vijek moga pradjeda Lovre, tj. 115 godina, kako bih to odradio. Do nazad četiri godine honorarno sam predavao na jednoj visokoškolskoj ustanovi, a onda su se počela rađati unučad. Radost poradi povećanja obitelji znatno mi je pomutila hrvatska birokracija, odbijajući upisati moju unuku u Knjigu hrvatskih građana sa slovom Đ, kako se moje ime i piše, nego li sa „Dj“ kako je uvedeno u njemačkim i danskim knjigama i u čijim alfabetima nema slova Đ. Podastrti dokazi i hrvatski dokumenti mene i moje djece koji smo uvedeni slovom „Đ“ u Hrvatskoj i BiH, smatraju ti birokrati manje uvjerljivim, „jer je to urađeno u eri Tuđman-Šušak, a mi danas radimo po propisima Europske Unije“. Još uvijek sam aktivan član u 5 hrvatskih udruga. Član sam Organizacijskog odbora HIK i redovito referiram na kongresima i konferenciji – zadnji put 21. veljači tekuće godine u Zagrebu. Članke i kritičke uratke objavljujem s vremena na vrijeme u hrvatskim i njemačkim javnim medijima, iako znatno manje nego li prije. Kad sam kod objavljenih članaka dozvolite mi jedan izlet u blisku prošlost. a) Poslije objave moga uratka „Dosta je okretanja i drugog obraza i uzvraćanja kruhom“ (neki su mediji/portali, bez da su me konsultirali, naslovili s „Papa Franjo nas je izdao!“), a u kojem sam kritizirao:
1. Rottenburško-Stuttgartsku biskupiju zbog zabrane nama Hrvatima (u prosincu 2017.) svih pobožnosti za generala Praljka; 2. Biskupiju Korušku što nam bezobzirno cenzurira (u travnju 2018.) komemoraciju ubijenih Hrvata na Bleiburgu i 3. Papu Franju koji se poigrava s osjećajima hrvatskih katolika čekajući već godinama na zeleno svijetlo od Srpske pravoslavne crkve, da bi se „pozabavio slučajem Stepinac“.
b) Prošle jeseni kad se počela predizborna kampanja kod nas u Bavarskoj za parlamentarne izbore, na koje se javno i kritički osvrnuo Predsjednik
katoličke konferencije Njemačke, münchenski nadbiskup i kardinal Marx i ustvrdio kako će vodeća bavarska stranka CSU kod dolazećih izbora izgubiti 3% glasova, a sve poradi njihove rigorozne i odbojne politike spram izbjeglicama.
Iritiran takvom izjavom uputio sam mu poduže pismo preko njegova ureda, gdje ga kao zabrinuti vjernik pitam: „Zašto Vas, Ekselencijo, toliko brine i muči mogući gubitak od 3%-glasača u jednoj političkoj stranci, umjesto da nama kršćanima u Njemačkoj, a zajedno s Predsjednikom vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj, Bedford-Strohm, pojasnite zašto je samo u prošloj, 2017. godini 660.000 kršćana okrenulo leđa majki Crkvi (točnije: Katoličku crkvu napustilo je 290.000 vjernika, dok je 370.000 napustilo Evangeličku crkvu), te da nas uputite, uzoriti Nadbiskupe, što nam je činiti“. Uz ovu prigodu prikladno sam citirao Bibliju: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne vidiš“ (Matej 7,3).
Poslije toga zamoliše me da ovo pismo javno ne objavljujem dok ne dobijem odgovor. I odgovor pristiže znatno kasnije, ali zasigurno u najnezgodnijem času. Sve sam pripremio i uglavio termin za prikazivanje filma R. Leljaka: „Mit o Jasenovcu“ 8. ožujka 2019. u München-u (a uz moguće i prikaz u Stuttgartu i u Frankfurtu!?). Sve je bilo dogovoreno i uglavljeno kad mi se početkom veljače obratio iz hrvatske Delegature u Frankfurtu vlč. Ivica Komadina, s elektroničkom poštom: Poštovani gosp. dr. Tomislave Djurasoviću, u svezi s Vašim mailom i upitom od prošlog petka, moramo Vam na žalost odgovoriti da njemačke biskupije više ne dozvoljavaju da se u prostorijama naših misija/zajednica održavaju aktivnosti koje nisu pastoralne naravi, niti se iste smije najavljivati s oltara. Naše misije/zajednice su ustanove njemačke Crkve i djeluju unutar pojedinih njemačkih biskupija, a prema odredbama kanonskog prava dužni smo na poslušnost nadležnom mjesnom njemačkom biskupu…
Dva druga „projekta“ na kojima intenzivno radim u zadnje vrijeme su:
1. Utemeljenje jednoga odbora, jedne grupe ljudi, koja će voditi skrb kod održavanja grobova (i ne samo ubijenih!) Hrvata u München-u, i 2. Ispoštovati od odgovornih institucija u Njemačkoj, posebice njemačkog Bundestag-a (=Savezni parlament) da se javno ispričaju hrvatskom narodu za 42 ubijena Hrvata-emigranta na području SR Njemačke.
Onim Hrvatima, koji mi uskraćuju neke potrebite podatke, a pod izlikom: „to je preveliki zalogaj za pojedinca, pa makar to bio i jedan Đurasović“ ovim putem poručujem: Nijemci su preko 100 godina vodili stručne raspre o ulozi Njemačke u genocidu nad Armencima 1915. godine, pa kad su im
povjesničari spočitali, kako je njemačka suodgovornost veća nego što se do sada pretpostavljalo, zastupnici njemačkog Bundestaga su 2. lipnja 2016. većinom glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. godine. Naziv te rezolucije je „Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom carstvu prije 101 godine“.
 

Mladen Pavković, http://bezcenzure.hr/vlad/veliki-razgovor-mladena-pavkovica-s-dr-tomislavom-djurasovicem-bivsim-hrvatskim-politickim-emigrantom-i-publicistom/

Tajna služba je raspuštena. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana

 
 
Razgovor s voditeljem arhiva tajne policije DDR-a Rolandom Jahnom, ravnateljem arhiva istočnonjemačke obavještajne službe Stasi. ''Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju'', smatra Roland Jahn, trenutačni ravnatelj Državnih arhiva u Berlinu u kojima su pohranjeni podaci od preko 6.5 milijuna ljudi špijuniranih od strane obavještajne agencije bivše Njemačke Demokratske Republike (DDR; Istočne Njemačke) popularno poznate kao STASI (kratica za Staatssicherheit).Riječ je o tzv. „Gauck-Behörde“ ili „Gauckovom uredu“, nazvanom po bivšem njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku koji je godinama vodio taj ured. Bivši disident, veliki zagovaratelj slobode govora i medija zbog čega je prognan iz Istočne Njemačke, novinar koji je krijumčario kamere sa suprotne strane Berlinskog zida kako bi snimao društvena događanja i prosvjede – mnogo toga se može reći o Jahnu koji je zbog svoje borbe za demokraciju do ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine ostao meta STASI-jevih špijuna. No, budući da ''povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost'', i povijest je ta koja mijenja značenja kroz vrijeme, danas se upravo on smatra ''odvjetnikom za sve žrtve'' totalitarnog režima koje zahvaljujući arhivu mogu saznati istinu o svojoj prošlosti. Jahn je posjetio Zagreb kako bi sudjelovao u panel raspravi ''Spomenici: Oruđe mira ili oružja rata'', zaklade Friedrich Ebert (bliska SPD-u), te smo tom prilikom razgovarali.
https://www.bstu.de/assets/bstu/de/_processed_/3/c/csm_bstu_jahn-roland-1_f89430163e.jpg
Možete li nam opisati što se nalazi u arhivima STASI-ja? Kako to izgleda?
- Imamo ostavštinu tajne policije DDR-a, 111 km papirnatih dokumenata i uz to imamo još mnogo tisuća fotografija, audio snimke i filmove. Ova ostavština daje nam uvid u to kako je diktatura DDR-a funkcionirala, kako je djelovala tajna policija kao instrument vladajuće stranke (Staatspartei), kako bi držala građane pod kontrolom i na koji se način borila protiv opozicije. Uvid u spise je omogućen kako bi ljudi, o kojima su skupljane informacije, ljudi koji su bili pod povećalom tajne policije saznali zašto su neki od njih ostali bez prava na obrazovanje; nisu mogli raditi u svojoj profesiji; ili su završili u zatvoru. Sve to može se pronaći u tim spisima, a posebno informacija tko je za to bio odgovoran.
"Bavljenje prošlošću nas može senzibilizirati kako bismo mogli bolje stvarati sadašnjost. Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju"
 
Smatrate li da ima neke simbolike u tome što ste upravo Vi izabrani da budete direktor tih arhiva budući da ste bili i protjerani iz Istočne Njemačke i bili meta špijuna kao državni neprijatelj?
- Da. Sama funkcija saveznog povjerenika za Arhiv tajne policije STASI je ured koji je institucionalno vezan uz parlament. Njemački parlament (Bundestag) bira izravno svog povjerenika za Arhiv, stoga je to i politička funkcija i sam izbor temelji se na osnovu biografije kandidata. Oboje mojih prethodnika - Joachim Gauck (koji je poslije postao predsjednik Savezne Republike Njemačke) i Marianne Birthler - ostali su na funkciji 10 godina i oboje su bili članovi građanskog pokreta i borci za ljudska prava u DDR- u. Oni su sudjelovali u mirnoj revoluciji.
Služba je ograničena na 10 godina. I moj izbor na ovu funkciju dogodio se temeljem moje biografije, posebice jer sam bio i u zatvoru, bio sam izložen represiji tajne policije, a nije nevažno ni to da sam poslije radio kao novinar te snimio brojne filmove na tu temu. Izvještavao sam na televiziji o slučajevima nepravde počinjene brojnim žrtvama i to je sigurno utjecalo i išlo u prilog tome da me postave na ovu funkciju.
 
Upravo zato što imate bogatu biografiju, u jednom periodu, kad ste bili deportirani u Zapadnu Njemačku, opisali ste to razdoblje jako teškim. Jeste li u nekom trenutku osjećali nesigurnost za Vaš vlastiti život u Zapadnoj Njemačkoj, kao i u Istočnoj Njemačkoj?
- Osjećao sam se sigurnije u Zapadnoj Njemačkoj, ali sam znao da je tajna policija STASI-ja aktivna i na zapadu. Tisuće špijuna bilo je aktivno, pogotovo u zapadnom Berlinu. Tajna policija je imala slobodan pristup i za njih nije bilo kontrole na granicama. To znači da su se mogli slobodno kretati po zapadnom Berlinu. I to sam osjetio. A to se potvrdilo i poslije u dosjeu o meni, u kojima se nalazi skica mog stana i put do škole kojim je prolazila moja tada osmogodišnja kćer u zapadnom Berlinu. U mom dosjeu ima i puno izvješća prisluškivanja, napisanih od strane špijuna koji su bili aktivni u zapadnom Berlinu.
''Tajna policija je imala slobodan pristup i za njih nije bilo kontrole na granicama. To znači da su se mogli slobodno kretati po zapadnom Berlinu''
 
Kada ste se zaposlili u arhivima, s Vama su radili i neki bivši službenici STASI-ja. Vi ste im odlučili dati otkaz, zašto?
- Nisam ih otpustio, nego sam ih premjestio u druge institucije federalne vlasti. Jer je iz moje perspektive to omalovažavanje žrtava, ako u instituciji koja upravlja arhivom, i koja je odgovorna za prevladavanje načinjene nepravde, rade bivši zaposlenici STASI-ja. Meni je bilo važno riješiti taj konflikt između počinitelja i žrtava i pobrinuti se da žrtve totalitarnog režima ne dođu u instituciju u kojoj rade bivši zaposlenici STASI-ja. Stoga su oni prebačeni na radna mjesta u drugim institucijama federalne vlasti u kojima nemaju doticaja s arhivom STASI-ja.
Smatram se odvjetnikom tih žrtava.I stoga sam povukao taj potez. Našao sam rješenje, koje je s jedne strane poštovalo ljudsko dostojanstvo, a istovremeno je provedeno po pravnim standardima.
 
Postoje li još danas političke posljedice špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj u tom periodu?
- Postoje političke posljedice. Jer još uvijek arhiv radi na transparentnosti kad je riječ o počinjenim nepravdama, ali i o odgovornima za počinjene nepravde. Djelatnike javne uprave, kao i djelatnike tajnih službi, koji trebaju preuzeti više funkcije u javnim službama, u vlasti, u parlamentu, provjerava se tako da se analizira njihova prošlost. Ako postoji neka sumnja, onda se vodi rasprava o tome mogu li preuzeti funkciju ili ne. Tako se s vremena na vrijeme dogodi da se otkrije neki bivši zaposlenik tajne policije STASI, te on ne smije preuzeti javnu funkciju.
''Odlučujuće je da je raspuštena tajna služba. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana''
 
Što se tiče društva, kakav je osjećaj danas prema naslijeđu iz tog perioda? Što jedan moderni Nijemac misli o tome?
- Mišljenja su jako različita. Imamo ujedinjenu Njemačku s različitim životnim iskustvima, na zapadu i istoku. I naravno postoje različite biografije, s različitim odnosom spram prošlosti. Stoga ljudi i dan danas imaju različita mišljenja o tome. Ali mogu reći da njemačka politika, na primjer njemački parlament, posebnu važnost pridaje suočavanju s prošlošću. Jer se radi o tome da trebamo učiti iz povijesti. Stoga se ulaže puno novaca u obrazovanje. Na primjer, naš ured svake godine ima na raspolaganju preko 100 milijuna eura za obavljanje ovog posla.
I ja osobno zastupam stajalište da nas bavljenje prošlošću može senzibilizirati kako bismo mogli bolje stvarati sadašnjost. Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju. Radi se o općim pitanjima, radi se o vrijednostima našeg društva, o osnovnim demokratskim načelima, koja u diktaturi nisu postojala. Stoga je važno da osvijestimo da su demokratska načela ona za koja se trebamo svaki dan zalagati. I na tom polju djeluju mnogi. Naš arhiv djeluje na tom području, ali se brine i za povijesna mjesta, koje smo u Njemačkoj sačuvali, kako bismo pokazali nepravdu, ali i kako bismo pokazali da su ljudi uspjeli nadjačati diktaturu. Baš je nedavno Njemačka svečano obilježila tridesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, tridesetu obljetnicu kraja podijeljene Njemačke. U tom kontekstu prisjetili smo se brojnih žrtava, ali sjetili smo se i revolucije, koja se dogodila. Njemačka je u okviru tog događaja pokazala kako se svjesno i odgovorno nosi s događajima iz prošlosti.
 
Danas svjedočimo rastu osjećaja mržnje prema nekim drugim manjinama, raste euroskepticizam, populizam... Smatrate li da povijesno sjećanje može imati negativne posljedice i ulogu?
- Povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost. Bilo bi prebanalno povući izravnu crtu. Postoji niz razloga koji vode tome da u današnjim društvima, posebice u Istočnoj Europi, dolazi do ugrožavanja demokratske kulture. Stoga je tim važnije da razmislimo što se može dogoditi u društvu kada izostanu osnovna demokratska načela. Društvo se može brzo okrenuti prema diktaturi koja provodi represiju and cijelim narodom. Važno je razvijati demokraciju i s respektom raditi na njoj.
 
Kako komentirate visoku popularnost radikalno desne stranke Alternativa na Njemačku (AfD) u Istočnoj Njemačkoj? Ima li to ikakve veze s političkom ostavštinom Istočne Njemačke?
Na ovo pitanje ne postoje jednostavni i brzi odgovori. Postoji cijeli niz razloga koji igraju važnu ulogu, no navesti ih sve ukratko, svakako bi probilo okvir našeg intervjua.
''Ova ostavština daje nam uvid u to kako je diktatura DDR-a funkcionirala, kako je djelovala tajna policija kao instrument državne stranke (Staatspartei), kako bi držala građane pod kontrolom''
 
Vaša agencija pomaže drugim državama koje imaju problema s represivnim režimima. Kako to radite?
- Imamo mrežu istočnoeuropskih institucija s Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom. U toj mreži nalaze se arhivi tajnih policija iz Istočne Europe. U svim tim zemljama bila je aktivna tajna policija. Nažalost se u toj mreži za sada od zemalja s prostora bivše Jugoslavije nalazi samo Slovenija, i to u ulozi promatrača, kao i Albanija. No i ove zemlje teže postati članicama naše mreže. Mi im prenosimo naša iskustva s dokumentacijom, ali i u ophođenju prema žrtvama, prema kojima je počinjena nepravda. Istovremeno imamo brojne međunarodne goste, koji nas posjećuju, na našem povijesnom mjestu, u bivšoj centralnoj zgradi tajne policije. Dolaze gosti iz 40- ak država, iz svih dijelova svijeta, iz Azije, Južne Koreje, Tajvana, iz Afrike, na primjer iz Etiopije ili arapskih zemalja, kao što je Tunis. Mnogobrojni gosti se informiraju o našem radu.
 
Za agente STASI-ja su govorili da su bili najprofesionalniji. Smatrate li da je danas stupanj špijuniranja prešao na novu razinu zahvaljujući tehnološkom napretku? Primjerice, upoznati smo s nedavnim slučajevima da su velike tehnološke kompanije prikupljale podatke i ulazile u privatnost korisnika.
- Novi tehnološki napredak, današnje tehnološke mogućnosti jako su pogodne za tajne službe i za prikupljanje informacija. Ali želim biti jasan, načelna razlika je u samoj instituciji. Velika je razlika između obavještajne agencije i tajne službe jedne diktature. Važnije je postaviti pitanje, na koji je način društvo ustrojeno, na koji se način može osigurati kontrola rada institucija, posebice tajnih službi.
 
Je li ikada razriješen problem špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj?
- Odlučujuće je da je raspuštena tajna služba. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana. U Njemačkoj je završio posao tajne policije. Zato imamo svu dokumentaciju. I svi djelatnici tajne policije STASI spriječeni su od preuzimana službe u javnoj upravi. I obavještajne agencije koje danas postoje nemaju nikakve veze s tajnom policijom DDR diktature.
 

Karla Juničić, https://euractiv.jutarnji.hr/PiD/intervju-s-voditeljem-arhiva-tajne-policije-ddr-a-tajna-sluzba-je-raspustena-i-po-tome-se-razlikujemo-od-brojnih-zemalja-s-balkana/9681172/

Slikarstvo je posrednik, jezik, kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti

 
 
Akademski slikar i profesor na splitskoj ALU-u, Josip Botteri Dini, pripada malobrojnom vrhu najistaknutijih hrvatskih suvremenih umjetnika. U povodu prikazivanja dokumentarnog filma, nedavno realiziranog, o njegovom kompleksnom sakralnom opusu razgovaramo s umjetnikom.
http://metro-portal.hr/img/repository/2019/12/medium/josip_botteri.jpg
• Gospodine Botteri, u povodu Vašeg ne malog doprinosa sakralnoj umjetnosti, nedavno je dovršen i svečano prikazan dokumentarni film  o Vašem opusu.
- Niz autora je radilo na filmu, dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, muzikologinja i povjesničarka književnosti, nedavno je sa suradnicima dovršila snimanje dokumentarnog filma o mojem sakralnom djelu. Film obuhvaća veći dio mojeg djela. Moram kazati kako je to vrlo zamršen pothvat, koji je tražio mnoga putovanja i veliki studijski posao. Film predstavlja izbor iz mnoštva djela iz različitih vremenskih razdoblja i pruža uvid u bitne razvojne promjene.
 
• Ključna karakteristika ovoga filma.
- Ključna misao autorice filma je evanđeoska baština i hrvatski nacionalni identitet u mojem likovnom djelu. I sam naslov filma „SIMFONIA CROATICA ET CHRISTIANA“, daje naslutiti tu ideju. Moram istaknuti produkciju, Udrugu Prosoli-sveta glazba, kao i Real grupu, kao i koprodukciju TV Laudato. Film su snimali Boris Poljak, Dean Ganza, Andrej Bunić. Layout i grafička obrada: Jakov Gaćina. U filmu su govorili dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, prof. Nevenka Nekić i prof. Stanko Špoljarić. U filmu govorim i ja, kao umjetnik o svojem djelu.
 
• Kako ste doživjeli projekciju filma?
- Lijepo je doživjeti i film o svojem djelu jer se i sam mogu šetati kontinuitetom vlastitog doživljavanja svetih tema. Sveto nas prožima i traži naše potpuno predanje. Bavljenjem svetom umjetnošću, umjetnik je prihvatio poziv od Gospodina. A Njegovom se pozivu ne može ne odazvati. Film je sažetak i putopis kroz moje slikarstvo. Učini mi se ponekad, kako je trebalo biti ležerniji i nastavljati neka iskustva koja su možda nedovoljno korištena. Ali u umjetnosti postoji neprestano traganje i čežnja za novim. To se može osjetiti i u ovom filmu. Film je optočen lijepom glazbom, koja sve slikovno i izrečeno harmonički povezuje u skladnu cjelinu.
 
• Film se dugo stvarao?
Film SIMFONIA CROATICA ET CHRISTIANA se snimao u više navrata, u rasponu od dvije godine, na međusobno veoma udaljenim mjestima.
 
• I dalje, svaki ste dan u atelijeru.
- U atelijeru boravim redovito, po mojem raspoloženju, kada me nikakvi drugi razlozi ne ometaju. Umjetnikov problem je vraćanje iz svakodnevne stvarnosti u svoju stvarateljsku samoću. Ako se ne može biti sam, tada se ne može stvoriti ništa od posebne vrijednosti.
 
• Što pripremate?
- U pripremi sam za sljedeću izložbu, koja mora prikazati sve slojeve životnog predanja umjetničkom pozivu. Nisam se zaustavio u niti jednom obliku likovnosti. Uz vitraje i mozaik, bavim se i štafelajnom slikom, crtežom i grafikom.
 
• Što je važno u nastanku likovnog djela?
- Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i jezik, kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju, koju doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad patnjom trpeći Krist, kao utjeha i nada. Krist nam je blizak, jer on je za nas, za naše vječno spasenje kao Bog, nedužan, iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio muku križa, čak, kako su Rimljani govorili: ludost križa.
https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2018/12/Josip-Botteri-Dini-Tri-kralja-no%C5%A1ahu...-ulje-na-platnu-42-x-33-cm-8.00000kn.jpg
• Koliko je film važan za umjetnost?
- Film o umjetnosti je poput knjige-monografije, pruža pregled razvoja određene umjetničke osobnosti i daje tako zainteresiranom čovjeku mnogo potrebnih informacija,kako bi stvorio svoj osobni stav prema toj kulturološkoj stvarnosti. Film je medij koji je privlačan i suvremenom promatraču blizak. Audiovizualna sredstva danas su najčešći put pružanja informacija, posebno onih o likovnosti.
 
• Planovi?
- Ako mi Gospodin dade snage i zdravlja preda mnom je osim izložbe i monografija, a uz to i neki veliki projekt. Nadam se kako će se neki i ostvariti.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1367 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević