"U Sloveniji imamo tri savjetodavne skupine pravnika, povjesničara i stručnjaka koje će određivati pravičnost i koje su se već počele sastajati i dogovarati"

Diplomatu, Samuelu Žbogaru, ministru vanjskih poslova, koji se razumije u multilateralu Ujedinjenih naroda, na položaju ministra dogodila se bizarna stvar: Slovenija zbog štednje nije platila članarinu UN-u, a istodobno kandidira za članicu u Vijeću sigurnosti. Sugovornik s velikim žarom brani stajalište da je slovenska diplomacija ambiciozna. U ovdašnju vanjsku politiku unio je birokratsko sivilo, a u odnose u Mladiki normalnost. Kontinuiteta je pak više nego što se čini; ali glede suradnje Slovenije u američkom ratu ili nepripremljenosti na notifikaciju o sukcesiji Austrijskoga državnog ugovora, ništa se nije promijenilo.

• Gotovo cijelu prvu polovicu vašega mandata bavili ste se samo Hrvatskom. Što će biti prioritet nakon toga?

- Gospodarska diplomacija ostat će prvi prioritet. U prvoj smo polovici mandata vrlo dobro zadali ciljeve, to je izazov za nadogradnju. Veliki izazov je i kandidatura za Vijeće sigurnosti UN-a, za godinu dana su izbori. Ozbiljno smo se prihvatili pridobivanja potpore, nadamo se i računamo na uspjeh. Prioritet će ostati zapadni Balkan, prije svega neki od vidnijih projekata. Imamo dobru mrežu, dobre veleposlanike na terenu, uzimaju nas u obzir. Na prvom susretu koji sam imao s državnom tajnicom Hilary Clinton, tražila me savjet što učiniti s Bosnom i Hercegovinom tako da je i to pripomoglo imenovanju bivšeg predsjednika Milana Kučana za posebnog izvjestitelja. Još veći prioritet nego u prvoj polovici mandata bit će uređivanje neriješenih pitanja sa susjednim državama, prije svega s Italijom i Austrijom.

Razmjena nota

• Slovenija i Hrvatska još uvijek nisu razmijenile diplomatske note, a tek to se smatra zaključkom postupka ratifikacije Arbitražnog sporazuma. Usklađivanja traju već više mjeseci, problem ostaje hrvatska jednostrana izjava. Kako razmijeniti note?

- Note moraju biti razmijenjene na način da jednostrana izjava ostane jednostrana izjava. U notama se države obavijeste o ispunjenju svih unutarnjih uvjeta za početak stupanja na snagu Sporazuma. I mi imamo svoju jednostranu izjavu koja nije dio Sporazuma.

• Je li istina da se pripreme na memorandum, koji će biti predložen Arbitražnom sporazumu, odvijaju vrlo sporo?

- Ne, za memorandum imamo još puno vremena. Hrvatska prvo mora potpisati pristupni ugovor i od tog trenutka imamo još godinu dana. Već sada imamo oblikovanu skupinu u Ministarstvu, razgovaramo s vanjskim suradnicima koji će nas zastupati pred Arbitražnim sudom, u Sloveniji imamo tri savjetodavne skupine pravnika, povjesničara i stručnjaka koje će određivati pravičnost i koje su se već počele sastajati i dogovarati. Sve stvari se ne odvijaju glatko, različiti povjesničari imaju različite poglede kako argumentirati svoja stajališta. Ali imamo vremena.

• Favorizirate li Vi osobno stranog arbitra? I je li odlučnost slovenske politike da arbitar mora biti Slovenac previše naivna i populistička?

- Glede toga, slovenski ili strani arbitar, postoje pozitivne i negativne strane. Osobno smatram da ne bi bilo nimalo loše ako bi bio strani državljanin, ukoliko je riječ o stručnjaku koji je već sudjelovao u arbitražnim sporovima, koji ima iskustva s delimitacijom i radom suda. Dodatna vrijednost je upravo to, jer u Sloveniji nemamo stručnjaka koji bi želio sudjelovati u međunarodnim ekipama u raznim sporovima. Dodatna vrijednost slovenskoga arbitra jest u tome da je Slovenac koji bolje razumije problem, njegovu povijest i osjetljivost Slovenije na rješenje. Ne bismo htjeli da se naš arbitar, ukoliko bude stranac, pridruži većinskom mišljenju koje bi donijelo odluku koja ne bi bila najpovoljnija za Sloveniju, što se u nekim državama već u povijesti događalo. Raspoloženje, ne samo političko, nego i raspoloženje javnosti naklonjeno je tome da to radije bude slovenski državljanin kojem ćemo više vjerovati.

Potočnik misli i na slovenske interese

• Nedavno smo mogli pročitati kritiku predsjednika Kluba bivših veleposlanika na račun europskoga povjerenika za okoliš Janeza Potočnika. Bez obzira na to da povjerenik ima obvezu djelovati sveeuropski, mora također braniti interese svih članica, tako i u slučaju planiranog plinskog terminala uz granicu s Italijom pri čemu loše brani interes, kaže Toš. Slažete li se s time?

- Ne. Kad se sastanemo s povjerenikom Potočnikom i razgovaramo o tom konkretnom slučaju, ne dajemo uvijek izjave za javnost. Uprava europske komisije za okoliš ponudila je posredovanje te je obje strane pozvala u Bruxelles na razgovore o prekograničnim utjecajima, povjerenik nam je predstavio koje su mogućnosti u skladu s pravilima i direktivama koje su trenutačno na snazi u EU-u. Povjerenik je vrlo svjestan problema te gledajući na njega također misli i na slovenske interese. Suprotno, odbijam te zamjerke. Spomenut ću, što vjerojatno dosad nisam. Kada smo pripremali Arbitražni sporazum s povjerenikom Ollijem Rehnom, povjerenik Potočnik je bio vrlo odlučujući čimbenik pri tome da je Rehn bio uključen u pokušaj rješavanja spora između Slovenije i Hrvatske, da je isti došao u Ljubljanu i počeo pripremati nacrte. Povjerenik je bio stalno s njim u kontaktu, stalno ga je poticao na uključenje. Ništa uistinu ne možemo zamjeriti našem povjereniku.

Saša Vidmajer, Delo, Ljubljana

Bavim se sobom i svojim unutarnjim preokupacijama. Intimizam i okrenutost prema unutarnjim, mojim mislima, jedini su mi kriteriji

Ivana Ožetski je suvremena hrvatska umjetnica iz Ivanić Grada.

• Vi ste pripadnik mlađe generacije suvremenih hrvatskih umjetnika, no Vaš opus složen je od različitih elemenata, od slika do videa i ilustracija te scenografija.

- Ja sam oduvijek bila vrlo radoznala osoba, mnogi su umjetnici vjerojatno takvi. Znatiželja je jak kreativni motor. (Imam prijatelja koji kaže da se ne želi družiti s ljudima koji su se prestali čuditi.) Na prvi pogled, raspršenost u različitim interesima i kroz različite medije zapravo ima čvrsti zajednički nazivnik - a to je eksperiment. Spremna sam eksperimentirati i oprobati se u svim meni raspoloživim sredstvima u postizanju jednoga jedinog vlastitog cilja, a to je zadovoljstvo koje ima stvaralac koji uspije izraziti ono što ga okupira. Odabir sredstva kojim ću se u zadanom trenutku poslužiti ovisi o onome što želim zabilježiti. Ne zamaram se tehničkom nesavršenošću medija koji koristim jer on je samo sredstvo, a ne i predmet mog izražavanja.

Zanimaju me npr. sjene. Od 2006. godine započela sam istraživati mogućnost slikanja sjenama. Sjena koja je u moj atelje ušla kao nezvani gost i prvobitna smetnja postala je predmet moje preokupacije. No, sjena je nestalna, ona prije svega znači brzu promjenu, pa ju je teško uloviti konvencionalnim slikarskim sredstvima. Bilo je potpuno logično odlučiti se za sredstva koja je mogu "uloviti" - fotoaparat, kamera.. a kada je već ulovljena tim sredstvima, čemu ih onda sakrivati. Tako su pod zajedničkim imenom "Slikanje sjenama" nastale prve tri likovne cjeline i to "U sjeni ateljea", "U sjeni katedrale" i "Sjena bar koda".

Svaka se sastoji od fotografija, printa na platnu i video rada koji razotkriva središnju iluziju. U prvoj cjelini to je osobni kontakt s radnim prostorom, u kojem se pojavljuju sjene stvarnih predmeta,  u drugoj cjelini pokušavam postići duhovno ozračje motiva uporabom kartonskih šablona, rađenih prema modelu gotičkih prozora. U trećoj cjelini želja mi je bila prikazati svoj pogled na brzinu i neprirodnu plastičnost današnjeg svijeta, u kojem se gotovo sve svodi na broj i simbol bar koda, pa čak i mi sami. Zato radim sjene bar koda uz pomoć plastičnih lego-kockica.

Paralelno s ovim eksperimentima u foto i video mediju, bavim se sjenom i kad slikam na platnu. Tu me zanimaju dva problema. Prvi je kako uz pomoć sjene naslikati intimizam interijera u kojem i sa kojim živim ("Plava soba", "Crvena soba"..), a drugi je korištenje sjene kao sredstva kompozicije ("Sjene Alvone"). 2007. godine na temu "slikanje sjenama" prijavila sam poslijediplomski studij kako bih još dublje proučila tu temu.

Što se ilustracija i scenografije tiče, za to sam područje mislila da će me više ispuniti i angažirati, no, na tom području nisam uspjela napraviti ništa vrijedno hvale, nije se dogodila takva prilika. Dobivala sam zadatke koji su angažirali samo zanatliju u meni. Sudjelovanje u izradi nekoliko dokumentarnih filmova, bilo je ugodno i vjerojatno je bilo presudno da se i sama primim video kamere, to mi je iskustvo sigurno od velike koristi.

• Ipak, što je Vama kao autoru, najvažnije u slikarstvu?

- Ja u sebi nemam revolucionarnih poriva, i natjecateljski duh mi je slab. Nemam potrebu biti kroničarom vremena u javno prihvaćenom smislu. Bavim se sobom i svojim unutarnjim preokupacijama. Intimizam i okrenutost prema unutarnjim, mojim mislima, jedini su mi kriteriji. I kada snimam druge ljude, koristim ih kao mogućnost preslikavanja sebe i svojih misli. Možda upravo to i jest ono po čemu ću zapamtiti ovo vrijeme, po okrenutosti sebi.

U samom slikarstvu primijetila sam da oduvijek nešto zumiram, kadriram, približavam i slažem u nizove koji se nastavljaju ili međusobno ili izvan prostora platna. Ako se vratimo sjeni, ona se nalazi u području našega perifernog opažaja i nije u prvom planu, no ona je ta koja je zaslužna za ugođaj i doživljaj promatranog. Kada promatramo prostor oko sebe koncentriramo se na tijela u tom prostoru, ona su u središtu naše pozornosti, a vrlo rijetko ili gotovo nikad njihove sjene. Kroz svoje radove želim pojavu koja je često u podređenom položaju staviti u žarište likovnog promatranja. Tako je i s ljudima oko nas, ljudi koje srećemo usput nisu u središtu društvene pozornosti, a često su savršeni simboli naše stvarnosti. Sviđa mi se kako to finski arhitekt Juhani Pallasma autor knjige "The eyes of the skin" kaže: "beyond the trees at the corner of our vision lies a preconscious perceptual realm".

• Vaš kolor je posebno zanimljiv, nazočan ali ne nametljiv.

- Imala sam razdoblja burnog kolorita. Danas vidim da sam se tada oslanjala na sreću i efekt, a tolerirala si to pod krinkom ekspresije. No, upisavši poslijediplomski studij slikarstva i videa na ALUO-u Ljubljana upoznala sam divnog profesora slikarstva, Gustava Gnamuša. Kroz samo nekoliko riječi i pitanja uspio me je upozoriti na neke iznimno važne momente u korištenju boja koje je, uz njegovu pomoć, postalo puno discipliniranije. Ta disciplina je nešto što sam dugo tražila i sada mazohistički uživam u njoj. Ona me ne sputava već me tjera da pronalazim one fine razlike koje ranije nisam stizala primijetiti. Tome je naravno doprinijelo i traženje "boje sjene".

• Izlažete često. Koje su prednosti a koje su mane izlaganja za umjetnike?

- Ne znam je li moje izlaganje često, ali to je ritam koji mi je dat. To je trenutačni prostor koji mi je dat. Od mene same prvenstveno, a onda vjerojatno i od drugih. Mane izlaganja za umjetnike? Imati priliku dobiti adekvatni izlagački prostor - natječaji, poznanstva, veze, kriteriji i velika sreća. Da se više "potrudim" vjerojatno bi i rezultati bili bolji. No, iako je cilj važan,  važno je i sredstvo. Sredstvo ne smije biti pod svaku cijenu. Možda će netko reći da povijest ne bilježi sredstva već samo rezultate, ali meni je važno što ja bilježim. Uz ograničenja koja sam sama sebi zadala, plus ograničenja koja stvara odgovornost prema obitelji, to je moj trenutačni prostor kretanja. Kod nas je praksa da ljudi koji se bave iole suvremenom umjetnošću, koji se ne opredijele za jedan stil, ili rukopisnu prepoznatljivost imaju problema s egzistencijom.

Kod nas nema honorara za izlaganje u galerijama. Institucije i djelatnici tih institucija primaju sredstva za izložbenu djelatnost i plaće ili honorare za svoj rad. Umjetnicima još uvijek treba biti drago što su uopće dobili priliku da budu izloženi, predstavljeni. Kada na nečem radite ili nešto pripremate ni vaše režije ni vaš želudac, a kamoli obitelj tada nisu na čekanju. Tada dolazite do svakodnevne zamke da počnete raditi posao od 7 do 15 sati, a da vaša umjetnost postane vaš hobi. Probala sam to… preko nekoliko puta. Vani postoji kategorija umjetničkog honorara koja pokriva barem dio troškova koje imate dok provodite neki projekt (razstavnina, artist fee…). Dosta je akcija i rasprava pokrenuto po tom pitanju u posljednje vrijeme, nadam se da će doći red i na to. Kultura je nadogradnja društva, a kada se društvo bavi borbama za golu egzistenciju, nema sluha ni vremena za nadogradnju.

• Na čemu trenutačno u atelijeru radite?

- Trenutačno sam okupirana jednim video-radom koji (za sada) ne mogu završiti onako kako sam ga zamislila jer mi nedostaje važna karika. Ukratko, riječ je o interesantnom čovjeku čije dvije profesije me inspiriraju da od njega pokušam stvoriti personifikaciju dvojne prirode naših života. Također kako uvijek paralelno radim više stvari, slikam sjene interijera koje sam svojedobno odlučila zabilježiti. Postoji magični broj radova na određenu temu… koji sam sposobna napraviti. I uvijek se ono što sam imala reći vrti oko broja 7.

• Planovi?

- Planovi… Svako malo prisiljena sam vratiti samu sebe na svoju stazu. Postoje mnoge stvari u životu koje kontaminiraju i odvlače od rute koja je vaša. S vremena na vrijeme prisiljena sam sama sebi reći: Ne, to nije tvoj put.

• Izložbe?

Trenutačno pripremam izložbu u Novoj Galeriji u Trbovlju. Na preporuku profesora Dušana Bučara, pozvali su me da u DDT-u Novo medijsko mesto Trbovlje, napravim izložbu video-radova nastalih na poslijediplomskom studiju videa i novih medija. Tamo ću izložiti video-radove Idea, Lust for life i Ograničeno kretanje te cjelinu Slikanje sjenama. Nakon toga idem na tri mjeseca u Graz (siječanj, veljača, ožujak), jer sam od pokrajine Štajerske dobila rezidencijalni boravak u Rondo-studiju Graz. Tamo ću, ako to bude moguće, u suradnji s Organizacijom gradova u kulturi također raditi izložbu. Po povratku planiram dogovorenu izložbu u Galeriji Vladimir Filakovac u Zagrebu, tamo ću izložiti "Sjene interijera" i izložbu u Muzeju grada Koprivnice u Koprivnici. Ako budem zadovoljna s radovima nastalim u Grazu, te ću radove krajem godine izložiti u jednoj galeriji u Tirolu i naravno u svom Otvorenom atelieru u Ivanić-Gradu.

Usporedno sa svojim izložbama planiram i nekoliko izložbi kolega umjetnika u svom prostoru (Otvoreni atelier-Ožetski) jer me to jako veseli. Nekoliko puta godišnje otvaranje i ustupanje mog radnog prostora kolegama i prijateljima umjetnicima iz zemlje i inozemstva za prezentaciju njihovog rada obogaćuje mene i gosta za još jedno novo iskustvo. Prijatelji umjetnici kao gosti "otvorenog ateliera" s vremena na vrijeme preobraze intimni radni prostor u prostor otvoren za poglede. Pripremala sam izložbu austrijske umjetnice Tamare O`Byrne koja je otvorena 19. studenog 2010. To je izložba s radovima realno prisutnima u prostoru ateljea a autorica je na vlastitoj izložbi prisutna putem skype-veze između Reuttea u Tirolu i mog ateljea. Ni ja ni Tamara nemamo proračun da premostimo 800 km razdaljine između dva mala grada, pa su se nove tehnologije pokazale savršenim sredstvom.

• Što Vas oduševljava u slikarstvu, u umjetnosti a što ljuti?

- Kada krenem u traženje odgovora na problem koji si postavim kao zadatak, i kada u tom traženju provedem dane i dane, kada slutim da je odgovor nadomak, to je osjećaj kao da ste dohvatili odgovor ali je nit koju držite među prstima krhka i tanka poput paučine i lako bi mogla puknuti, zato šutite i čekate. Ideja i njezina materijalizacija su cijelo vrijeme negdje u  eteru iznad vas… Kada pomislite kako bi bilo bolje da ste uzeli lopatu umjesto kista jer biste se s toliko truda dosad već dokopali do Kine - tada nastupa trenutak koji ste cijelo vrijeme čekali - neka vrsta strastvenog razotkrivanja. Ta me strast oduševljava, to je ono po što sam i krenula. To se naravno ne događa često, tavan mi je pun „zarolanih“ pokušaja u prazno, no zadovoljna sam s prosjekom.

U umjetnosti samoj ne ljuti me ništa, ponekad me naljuti nešto oko umjetnosti. No, s obzirom da je oko umjetnosti, brzo se riješim tih bjesova. Ne želim na to trošiti misli, snagu i energiju. Vjerujem da vrijeme rješava mnoge stvari i da je cijeli život školica u kojoj učimo. Kad god mi se dogodi nešto što izgleda na prvi pogled loše, sjetim se uzrečice "svako zlo za neko dobro", stanem i pričekam. Uvijek ispadne još bolje...

Miroslav Pelikan