Ne vjerujem da će se Europska unija izvući iz krize

Europi prijeti “balkanizacija” po ugledu na raspad bivše Jugoslavije, kaže za Radio Slobodna Europa Mary Kaldor, profesorica na Londonskoj školi za ekonomske studije (LSE) i jedna od najpoznatijih pobornica koncepta kozmopolitske demokracije, globalnog civilnog društva i “alternativne” Europe. Ona ističe da ju rasprave oko eura podsjećaju na sudbinu jugoslavenskog dinara. “Mislim da će se nastaviti postupni proces dezintegracije EU-a, porast kriminala i etničko nasilje. Predviđam i pogoršanje stanja na Bliskom istoku, što će se negativno odraziti i na Europu”, kaže Kaldor.

• Rekli ste da je sadašnja ekonomska kriza koja potresa Europsku uniju prije svega političke prirode.

- Smatram da postoji veliko nezadovoljstvo ponašanjem političkih elita. Mladi svuda osjećaju da nitko ne zastupa njihove interese. Oni doživljavaju političare kao egoiste koji su zainteresirani samo za privilegije, a ne za javno dobro. U međuvremenu političari na nacionalnoj razini optužuju EU za svaki problem koji je u međuvremenu nastao, naročito sada u vrijeme krize, tako da obični ljudi sve više gube povjerenja u ovaj zajednički projekt. Stoga je prijeko potreban europski odgovor na sadašnje stanje, ali to očito nije lako postići.

• Međutim, taj problem reprezentacije, odnosno predstavljanja, postojao je i prije izbijanja globalne ekonomske krize. Tradicionalna predstavnička demokracija – odnosno Democracy 1.0 – više nije dovoljna da zadovolji sve aspiracije građana čija se uloga svodi na to da jednom u četiri godine izađu na izbore i zatim pasivno promatraju što rade političari kojima su dali povjerenje. Stoga, paradoksalno, premda se demokracija u formalnom smislu širi, njezina bit sve je diskutabilnija.

- Točno. Ta kriza već dugo traje. Možda je ekonomska kriza samo zaoštrila i ovu političku. Postoji više razloga. Prvenstveno, sudjelovanje i pobjeda na izborima postaju sve više tehnička igra tako što političari iskristaliziraju fokus skupina kojima se obraćaju, zatim analiziraju koji argumenti su najpogodniji za njihovo privlačenje. Ne razmišlja se na način – želim pobijediti na izborima jer se zalažem za određenu politiku i nastojat ću pridobiti birače za nju. Umjesto toga, političari analiziraju što se ljudima najviše sviđa i onda u svojim nastupima ističu: građani to žele i u njihovom je interesu. Dakle, političke stranke postaju izborne mašinerije, a ne prostor za javnu raspravu.

• Nedavno ste izjavili da građani koji prosvjeduju, to ne čine samo zbog ekonomske krize već i zbog nezadovoljstva ponašanjem političara. Međutim, što je glavni uzrok ekonomske krize. Je li samo riječ o financijskom špekulativnom kapitalu?

- Upravo sam htjela spomenuti drugi element krize. To je suglasnost i ljevičarskih i desničarskih stranaka oko neoliberalne strategije i nijedna se nije usudila promijeniti bilo što u svojoj politici u trenutku kada je kapital potpuno liberaliziran. To se odnosi i na Europsku uniju. Margaret Thatcher i Jacques Delors (predsjednik Europske komisije od 1985. do 1995.) postigli su dogovor o jačanju europskih integracija u zamjenu za jačanje slobodnog tržišta. Europski projekt nije bio potaknut tržišnim, odnosno ekonomskim motivima. To je bio prije svega politički, mirovni projekt. Naravno, korišteni su ekonomski instrumenti za njegovo ostvarivanje, kao što su Zajednica za ugljen i čelik, zajednička poljoprivredna politika, zatim fondovi za strukturno prilagođavanje. Nakon Ugovora iz Maastrichta iz 1992. godine Europska unija postaje tržišni projekt i nitko – ni ljevica niti desnica – ne može ga dovesti u pitanje. To znači da je prostor za političku emancipaciju sada mnogo manji.

• Nedavno je u emisiji BBC-a “Hard talk”, čak i jedan predstavnik Londonske burze priznao da je kapitalizam vrlo učinkovit u stvaranju nove vrijednosti, ali ne tako dobar u njezinoj redistribuciji. Čini se da od Francuske revolucije nije prevladana proturječnost između principa jednakosti šansi i slobode, što je vodilo produbljivanju nejednakosti.

- Vodi li sloboda nejednakosti?

• U ekonomskom smislu.

- Ako kažete da je sve slobodno, dozvoljeno, onda to vodi kriminalu. To se pokazalo u Istočnoj Europi. Čak su i tržištu potrebna određena ograničenja. U Istočnoj Europi vladalo je pogrješno uvjerenje da je tržište sve ono što nije komunizam, a to što nije komunizam da je bio kriminal. Građanima Istočne Europe činilo se da legaliziraju kriminal. Oni tako doživljavaju tržište. Međutim, kapitalističko je tržište počivalo na pravilima, poštovanju moralnih načela i kapitalizam ne može funkcionirati ako se pretvori u kriminal.

• Problem globalnih institucija je u tome što nisu izravno birane i zato su nereprezentativne, pa se postavlja pitanje njihove odgovornosti. Međutim, svjedoci smo i krize demokracije na nacionalnoj razini. Ona se više ne može svesti samo na periodične izbore. Kao što ste rekli na početku, politika je sve više postala tehnika za dobivanje vlasti kao unosnog posla a ne stvar principa i vrijednosti. Kako osnažiti demokraciju?

- Prilično sam skeptična. Ako se osvrnemo na Arapsko proljeće, vidjet ćete da ne postoji srednja generacija koja bi iznjedrila korjenite promjene. Naime, revolucije u kojima je srušen socijalizam 1989. godine bile su vrhunac, kruna djelovanja generacije koje je u previranjima 1968. godine tražila demokratske promjene. Sadašnja mlada generacija koja je pokrenula Arapsko proljeće izvanredna je. Razgovarala sam s mnogim mladim demonstrantima na trgovima. Oni su vrlo lucidni, obrazovani i zanimljivi, ali nema tko njihove sjajne ideje prevesti u politiku. Proći će mnogo vremena dok se ne pojavi netko tko će to biti u stanju, a tada će biti teško ostvariti spomenute ideje.

Sve izraženija kombinacija nacionalizma i kriminala

- Na početku globalne ekonomske krize bilo je dosta prosvjeda u kojima su zahtijevane ne samo ekonomske već i političke reforme, kao što je “Okupirajmo Wallstreet”. Međutim, ovi pokreti kao da su sada zamrli i povlače se, ustupajući mjestu rastućim populističkim i ultradesničarskim snagama, kao što je slučaj Grčke ali i još nekih članica EU-a.

- Ista je situacija i na Bliskom istoku.

• Zašto pokret “Okupirajmo Wallstreet” zamire?

- Mislite da zamire? Ja mislim da je to samo početak. Smatram da će se mnogo toga tek dogoditi. Jedini način da se izađe iz ove krize – u što, na žalost, nisam uvjerena da će se dogoditi – jest da Europska unija povuče odlučne poteze. Na starom kontinentu  razgovara se o uvođenju Tobinovog poreza. Veliki je iskorak ostvaren uvođenjem euroobveznica, ali je nužno stvoriti i fiskalnu uniju. Također, nužno je utrostručiti potrošnju u EU-u.

• Hoće li ovi prosvjedi, prije svega u Grčkoj i Španjolskoj, koji su motivirani socijalnim razlozima, ubrzo prerasti u političke pokrete?

- Definitivno. Brine me uspon novih ljevičarskih stranaka, kao što je Syriza u Grčkoj, koje su skeptične prema Europskoj stranci, isto kao i ultradesnica. U ovom trenutku nedostaje istinski, napredni proeuropski pokret. Najviše me brine to što sam iz razgovora s ljudima koji prosvjeduju, shvatila da im je Europska unija sve manje bitna. Stariji ljudi se sjećaju EU-a kao mirovnog projekta. Stanovnici Južne i Istočne Europe i dalje su proeuropski orijentirani, jer to vide kao način da ojačaju demokraciju u svojim zemljama. Međutim, ogromna većina mladih doživljava EU kao neoliberalnu birokraciju i stoga im nije bitna. Syriza i slične stranke uživaju veliko poštovanje u britanskim krugovima koji su također protiv jačanja europskih integracija. Dakle, antieuropske snage jačaju što je zabrinjavajuće.

• Ne bih išao predaleko s povijesnim analogijama, kao što je dolazak Hitlera na vlast u uvjetima Velike depresije, ali postoji li opasnost od jačanja novih ekstremističkih pokreta?

- Da, ali ne mislim da će se to okončati u “Hitler varijanti”, već prije nalik bivšoj Jugoslaviji.

• Na koji način, hoće li se Europa “balkanizirati”?

- Toga se upravo bojim. To što se sada zbiva s eurom podsjeća na sudbinu dinara. Sve je izraženija kombinacija nacionalizma i kriminala, koja je tipična za Balkan. Kada sam tijekom 1990-ih dolazila u bivšu Jugoslaviju, govorili su mi da se tamošnji narodi međusobno mrze. Međutim, ja sam odgovarala: pogledajte ostatak Europe i tu se narodi ne vole baš previše.

Europu će zahvatiti etničko i kriminalno nasilje niskog intenziteta

• Možda nije riječ o mržnji, već o predrasudama.

- Sada postoje strašne antinjemačke predrasude u Britaniji, Francuskoj ili Grčkoj, gdje se Nijemci doživljavaju gotovo kao nacisti koji nameću svoju volju ostatku Europe. Dakle, ja se ne pribojavam toliko scenarija po kojem bi neki novi Hitler došao na vlast, koliko etničkog i kriminalnog nasilja niskog intenziteta. Ono nije možda toliko pogubno, ali ga je teže okončati.

• Kako je došlo do toga da je euro, čije je uvođenje trebalo ojačati projekt EU-a, sada postao jedan od glavnih uzročnika razdora?

- Zato što je uspostavljen u neoliberalnom kontekstu, bez postojanja političke i fiskalne unije. Proeuropskim snagama je to bio važan pothvat u cilju jačanja kohezije Unije, a podržale su ga i antieuropske struje jer im je trebalo zajedničko tržište.

• Budući da nije izgledno formiranje funkcionalne fiskalne unije, jer bi to podrazumijevalo prijenos dijela nacionalnog suvereniteta na Bruxelles, je li možda bolja varijanta ukidanja eura, kao što neki predlažu?

- To nije dobra opcija. Sjećam se vrlo dobro kako su u bivšoj Jugoslaviji govorili: hajde, da svatko ide svojim putem pa ćemo se opet naći zajedno u nekom obliku. Ukoliko bi se to dogodilo, onda bi budućnost EU-a bila prilično mračna i podsjećala bi na bivšu Jugoslaviju.

U Siriji se zbiva globalni sukob

• Kakva će onda biti sudbina europskog projekta?

- Teško je predvidjeti. Mnogo toga ovisi o stavu Njemačke. Ja sam pesimist. Mislim da će se nastaviti postupni proces dezintegracije EU-a, porast kriminala, etničko nasilje. Predviđam i pogoršanje stanja na Bliskom istoku, što će se negativno odraziti i na Europu.

• Mislite na Siriju i Iran.

- Da. To što se zbiva u Siriji nije samo građanski rat već i globalni sukob u koji su uključeni i Iran, Izrael i drugi. To može voditi izbijanju prvog sveopćeg rata na Bliskom istoku.

• Da se vratimo zbivanjima unutar EU-a. Kažete da mnogo toga ovisi o Njemačkoj. Mislite na njezino ustrajanje na štednji dok ostale zemlje potenciraju mjere koje će potaknuti ekonomski rast.

- Da. Njemačka nepotrebno ustraje na zastarjeloj ekonomskoj doktrini da zemlje koje duguju trebaju riješiti taj problem štednjom. Taj pristup možda se može primijeniti na obitelj, iako nisam ni tu potpuno sigurna. Međutim, u slučaju države ako smanjite potrošnju onda se lišavate i dijela prihoda po osnovi naplate poreza, čime se, zapravo, povećava dug. To se upravo događa u Britaniji čiji dug neprekidno raste unatoč velikim rezovima koje je nametnula vlada. Točno je da u Grčkoj postoji ogroman problem korupcije. Međutim, Njemačka bi trebala ustrajati na reformama a ne na štednji.

• Vi i skupina istaknutih europskih intelektualaca nedavno ste se založili za stvaranje “alternativne Europe”. Znači li to Europe u “dvije brzine”? Kako ohrabriti djelovanje nedržavnih čimbenika?

- Potreban nam je pokret. Sjećate se Helsinške građanske skupštine čiji je cilj bio stvaranje paneuropskog civilnog društva. Ponovno nam je nužan sličan angažman u cilju osmišljavanja “nove Europe” i boriti se za nju. Međutim, posljednja istraživanja pokazuju da takve ideje ne nailaze na širi odjek. Postavlja se pitanje kako prevladati taj jaz.

• Je li sam pojam demokracije izgubio svoju draž, jer je mnogi optužuju za sadašnje probleme.

- Ne mislim. U ovim previranjima svi se pozivaju na demokraciju, čak i ekstremni desničari poput Jobbika u Mađarskoj.

• Međutim, u tome je i problem. Svi se kunu u demokraciju, ali svojim postupcima izdaju njezine principe.

- U pravu ste. No, ovdje nije riječ o novim oblicima demokracije, već kako osnažiti njezin sadržaj, ohrabriti javno djelovanje građana koji su posvećeni demokratskim vrijednostima i principima.

• Kakva se u tom smislu budućnost Balkana može očekivati, imajući u vidu i problem s razvojem demokracije, a i teško naslijeđe nedavnih ratova.

- Zabrinuta sam, jer je ova situacija niti rata niti mira na Balkanu uostalom karakteristična u mnogo čemu i za cijelu Europu.

Dragan Štavljanin, Radio Slobodna Europa

Srbi su nastojali nestati u jugoslavenstvu

Profesor na beogradskom Filološkom fakultetu Milo Lompar o pogubnom putu naše kulturne politike, hrvatskom svojatanju ćirilice, jugoslavenstvu u europskom mitu. Vanjski interesi diktiraju predodžbu o srpskoj krivici.

• Tvrdite da smo lišeni svake svijesti o srpskoj kulturnoj politici. Kakve posljedice trpimo?

- Posljedice? Neprestano se odvija proces u kojem se sve što je srpsko vremenom pretvara u srbijansko, s ciljem da se ono što nije srbijansko vremenom prestane poimati kao srpsko.

• Kako tumačite vijesti da su Hrvati počeli svojatati ćirilicu: nedavno su akademici HAZU-a govorili o hrvatskoj ćiriličkoj baštini i istaknuli da je Miroslavljevo evanđelje pisano "hrvatskom ćirilicom", podiže se spomenik "hrvatskoj ćirilici" u Širokom Brijegu...?

- Postoji kontinuitet hrvatske kulturne politike: kao što je Gaj 1843. godine mogao napisati kako su ilirci prigrlili srpski jezik, kao što je potom podloga Maretićeve gramatike (1899.) bila Vukova tradicija, ali sada smještena u okvir srpskohrvatskog jezika, tako je Matica hrvatska mogla 1971. godine oglasiti zastarjelost i Bečkog i Novosadskog dogovora u ime hrvatskog književnog jezika, da bi Ustav Hrvatske 1974. godine zakonski nametnuo Srbima u Hrvatskoj da govore hrvatskim jezikom. To je postupno kretanje k željenom cilju. Ono se - na isti način - ponavlja u sadašnjem nametanju crnogorskog jezika. Kada je riječ o ćirilici, valja uočiti da je na djelu ponašanje koje je u skladu s općom shemom djelovanja hrvatske politike: bilo da je riječ o jeziku, bilo da je riječ o Banovini Hrvatskoj, hrvatska politika podrazumijeva da se ono što je jednom određeno kao hrvatsko zauvijek smatra takvim, da ne podliježe nikakvom naknadnom razmatranju, dok je sve što je imenovano kao srpsko ili zajedničko ostalo zauvijek problematično, zasjenjeno sumnjom i vazda podložno preispitivanju.

• Kako bi se trebali postaviti prema takvom ponašanju?

- Tome se – osim iz znanstvenih i moralnih razloga - ne treba čuditi, jer je na djelu kretanje po utrtom putu. Tome se, međutim, treba protiviti sa znanstvenog i institucionalnog stanovišta. Ključno pitanje glasi: zašto ne dolazi do protivljenja? Zato što nema srpske kulturne politike. Zašto, međutim, nema volje da je bude? Zato što ona smeta u nametanju i usvajanju kolonijalno-okupacijskog položaja našeg naroda.

• Upozorili ste da se srpska nacija kroz čitavo XX. stoljeće neprestano dezintegrira, dok se hrvatska neprestano konstituira. Jesu li su to rezultati provođenja kulturnih politika?

- Tu je ključno različito shvaćanje jugoslavenstva. Za hrvatsku kulturnu politiku, jugoslavenstvo je prvenstveno bilo sredstvo za ostvarivanje nacionalne emancipacije, sredstvo koje vodi do samoostvarenja kao trostrukog cilja: državnog, diskriminatorskog i dominacijskog. Za srpsku kulturnu politiku, jugoslavenstvo je uvijek bilo cilj kojem su podređeni svi elementi samoostvarenja. Otud je nastala srpska težnja za poistovjećivanjem s Jugoslavijom: i kada su težili dominaciji, Srbi su nastojali nestati u jugoslavenstvu. Tako su Srbi bili podložni nestajanju u Jugoslaviji, dok su Hrvati pripadali suprotnom procesu: nastajanju kroz Jugoslaviju. Nestankom Jugoslavije, Srbi bivaju zatečeni u nestajanju. Iz te situacije neophodno je osmisliti srpsko stajaliište.

• Kako vidite sadašnju poziciju Srbije? Stvara li se od Europske unije novi mit, kao zamjena jugoslavenskom?

- Kao mitska predstava, oličena u sloganu da Europa nema alternativu, koji je sasvim na snazi, bilo koji oblik podređivanja srpskih interesa, u formi "jugosfere" ili balkanskih regionalnih prožimanja, uvijek će stvarati privilegirano područje za političko i kulturno rasprostiranje pojma srpske krivice. Nije to psihološka nego iskustvena i povijesna istina. Još je Stojan Novaković, kao carigradski poslanik, opazio - kako kaže - da nam Rusi ne daju u Makedoniju zbog Bugara, dok nam Austrija ne da u Bosnu, pa je zaključio: "ispada da je srpski narod za nešto kriv". Zar današnje proturječnosti u zapadnom ponašanju prema Kosovu i Metohiji i Republici srpskoj, zar posljednje presude Haaškog tribunala, zar neosvrtanje na osnovna prava srpskog naroda u Crnoj Gori, ne otkrivaju isto nastojanje? Vanjski interesi, dakle, diktiraju povijesno nastajanje predstave o srpskoj krivici.

• Što nas čeka ako se stvari ne promijene?

- Ako se nastavi sadašnje povijesno kretanje, u općem gospodarskom ambijentu ojačat će kolonijalni poredak, dok će u društvenom području dobiti svoje zasade - ideologizirana krivica. Možda je to posljednje ishodište vladajućih stremljenja: Srbija kao kolonija krivice.

Bane Đorđević, Večernje novosti, Beograd