Get Adobe Flash player

Metropolis u mojem slučaju više je kao utopijsko pozitivno mjesto

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica Marija Lopac, pripadnica je mlade, vrlo aktivne generacije, autorica je zapaženog, osebujnog opusa.
http://akademija-art.hr/wp-content/uploads/galerija/galerijaL/LopacMarija/HAZU_grafike_2016/Marija_Lopac_grafike_1.jpg
• Gospođo Lopac, pripadate skupini najmlađih hrvatskih autora, osobno se ističete realiziranim opusom ali i organizacijom izložaba.
- Diplomirala sam 2009. na Likovnoj akademiji u Zagrebu, nastavnički smjer, klasa grafike. Do sada sam izlagala na dosta samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Neke od njih (samostalne): Insomnia u galeriji Volksrom u Bruxellesu, Insomnia 2. 2014. u galeriji Filakovac u Dubravi, Vertigo u Lazaretima u Dubrovniku, 2015. Prije toga još 2012. Izložbom slika i grafika u palači Sermage / Gradski muzej Varaždin (Kada odeš)., Imagination of disappearing, Hue, Vijetnam, 2014. Neke od grupnih izložbi su: GrafičaRi, Mali Salon, Rijeka, sketchbook-galerija Sc, Zlatni Ajngel Varaždin, Autoportret - pojam o sebi, galerija Prica, Samobor, 2017. Niz izložbi u Kini povodom programa 'Belt and road', Month of art practice, Heritage space, Hanoi, Vijetnam, 2016., Terra mobile izložba u galeriji Lazaretto u Cagliariju, Sardinija, 2015.
 
• Gradite sliku tako da na grafičkom otisku slikate akrilnim bojama.
- U svome radu sam uvijek na granici grafike i slikarstva. I za vrijeme studija sam eksperimentirala na grafičkoj presi sa razno raznim materijalima osim papirom, otiskivala sam matrice linoreza na platno, a zatim sam krenula otiskivati matrice na oslikani medijapan. Sve je to bilo izvan zadanih grafičkih radova i izvan vremena obveznog boravka u klasi. Kao grafičarka radim linorez i drvorez u viče matrica i više boja na istom otisku. Tako da ono što je tipično za grafiku, a to je rad u više istih otisaka, za mene ne vrijedi. Grafiku tj. otiskivanje doživljavam isključivo kao tehniku koja mi omogućava daljnje izražavanje, a ne kao gotov proizvod. Jedno od mojih iskustava pri izradi 'čiste' grafike bilo je 2017. na umjetničkoj rezidenciji Printmaking base u Guanlanu, Kina, gdje sam bila predstavnik naše države u programu 'Belt and road' niz putujućih izložbi u organizaciji NR Kine (program izložbi unutar ''oživljavanja'' starog puta svile. U Guanlanu sam boravila mjesec dana i prema ugovoru sam im predala 25 otisaka svake grafike. (Do sada izložba održana u Nacionalnom muzeju, Today art muzeju u Pekingu, Nacionalnoj galeriji u Sofiji.) Iskustvo otiskivanja grafika također imam i u grafičkom studiju u Maastrichtu u Nizozemskoj 2015.
 
• Motivi me podsjećaju na slike „Megalopolisa“, grada budućnosti.
- Metropolis kao pojam grada budućnosti može se uzeti kao jedan od motiva, u mojem slučaju više kao utopijsko pozitivno mjesto.
 
• Kako pristupate motivu?
- Motivi pri stvaranju su mi redovito osjećaji, nevidljive, neizgovorene riječi, tako da moji radovi jesu svojevrsni neverbalni dnevnik. Stvaram apstraktne forme, ponekad se zaputim u figurativnost, ali uvijek stiliziranu. Pri samim izložbama volim formu instalacija tako da cijeli galerijski prostor ''obučem'' u likovni rad.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/thumbs/thumbs_moonlight-and-city.marija-lopac.jpg
• Kolor na Vašim slikama djeluje primireno dok je sklop linija vibrantan.
- Kombinacija grafike i slikarstva mi pomaže pri stvaranju jer mi upravo ta grafika daje određeni okvir (matrica) bilo to zbog oblika ili boje. Uvijek sam zavisna o toj matrici, tj. mijenjanju na određenoj plohi, kao što sam rekla, upravo to me uspori u dobrom smislu. Volim grafiku jer nema brzu izradu. Moje matrice su uvijek velikog formata i zavisno o radovima uvijek ih imam dosta koje primjenjujem na isti otisak. Treba vremena da nožićima, brusilicom, bušilicom ili trganjem napravim matricu. Zatim treba vremena da nanesem boju svaki puta ponovno, da okrećem presu, mjenjam matrice. Ono što najviše volim u tom procesu je što do zadnjeg momenta ne znam kako će otisak stvarno ispasti. Najčesće već spomenute otiske radim na već gotovim slikama ili samo obojanom papiru. Nastaju otisci 1/1, tj. nove slike.
 
• Slikate i izlažete vani. Kakva su iskustva?
- Dosta izlažem i boravim vani. Uspjela sam spojiti (barem donekle) dvije ljubavi - putovanja i umjetnost. Nakon diplome počela sam se prijavljivati na umjetničke rezidencije u svijetu što su nama umjetnicima u Hrvatskoj i dalje nedovoljno poznate. Tako sam boravila i umjetnički se usavršavala u Tajlandu, Vijetnamu (kojeg smatram drugim domom), Kini, Islandu, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Indiji. Smatram da je iskustvo življenja vani i rada vrlo bitno, ne samo profesionalno već i privatno. Ne ću nikada zaboraviti iskustvo pri pripremanju samostalne izložbe u Vijetnamu 2013. i 2014. kada sam otiskivala drvorez i linorez u New space art foundation galeriji u gradu Hueu, kako je grafička presa bila dosta loša i pritisak se nije mogao namjestiti, kolega, ujedno vlasnik rezidencije mi je rekao ''u Vijetnamu si, moraš biti pametna, nema ti tko pomoći oko toga...'' Tada sam odlučila taj tehnički nedostatak prese iskoristiti u pozitivno i promijenila sam cijeli koncept izložbe, na kraju sam napravila preko 4000  različitih krugova koje sam lijepila po cijeloj galeriji (loše dijelove otiska sam jednostavno izrezala). Godine 2016. boravila sam na rezidenciji u Hanoiju u organizaciji Heritage space galerije gdje smo nas dvanaest likovnih umjetnika iz cijeloga svijeta stvarali grupnu izložbu uz interakciju s lokalnim stanovništvom. Na Islandu sam boravila 2015. u hostelu, rezidenciji The Freezer gdje sam oslikavala murale u interijeru.
 
Kroz iskustva izložbi vani i boravka shvatila sam koliko je bitno biti fleksibilan i jednostavan. Najviše boravim u Aziji i imam vrlo pozitivna iskustva. S obzirom da sam upoznala mnogo umjetnika, galerista, kustosa, provodim program Other side project, gdje svake godine jedan vijetnamski umjetnik ima izložbu u Hrvatskoj, a kao drugi dio programa je grupna izložba hrvatskih umjetnika (Memories) koje se provodi sada već treći puta. Od 2016. prve dvije godine u Vijetnamu, ove godine ću biti u Indiji a na godinu u Japanu. (Do sada predstavljeno je više od dvadeset hrvatskih umjetnika.) Trenutačno dosta boravim u svojem ateljeu koji se jednim dijelom nalazi na otoku Lošinju, a dijelom u Zagrebu.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/when-you-think-you-know-how-to-do-it..but-not.marija-lopac.JPG
• Što je novo u atelijeru?
- U zadnje vrijeme na Lošinju dosta crtam i bojam olovkama i flomasterima, nekako možda jer mi je to najjednostavije, ali uvijek mi je u torbi blok i par boja flomastera i markera. Nedavno sam ilustrirala priručnik ''Mali i zdravi'' u nakladi Zavoda za javno zdrastvo Varaždinske županije. Trenutačno pripremam izložbu – instalaciju, opet kombinaciju grafika i slikarstva pod nazivom Infinity. Kao i moje prethodne izložbe Insomnia (Belgija), Insomnia 2 (Hrvatska) gdje sam imala 24 m otiska linoreza 1/1, izložba održana u galerijI V. Filakovac u Dubravi, 2014., Zagreb, Imaginatiom of disappearing (Vijetnam) instalacija 4000 krugova drvoreza i linoreza, bavim se pojmom razmišljanja, analiziranja osjećanja, prolaska vremena... Osim grafike i kombinacije istih sa slikarstvom, radim murale. Prvi veći mural nastao je u Dubrovniku još 2010., ostali se nalaze na Islandu, Madridu, Vijetnamu (Phu Quoc), Tajlandu (Bangkok).
 
• Planovi?
- Planovi su mi trenutačno odraditi organizaciju izložbe u Indiji, nakon toga bolje se posvetiti nadolazećoj izlozžbi Infinity, ujedno želja mi je crteže, ilustracije preoblikovati u knjigu ili slikovnicu. Također želja mi je da i u Hrvatskoj zaživi varijanta art rezidencije, te imam planove organizirati istu.
 

Miroslav Pelikan

Institutov pravopis pisan je pod utjecajem politike i nije prošao znanstvene ocjene

 
 
Artur Rafaelovič Bagdasarov hrvatskoj stručnoj javnosti nije nepoznat, osim objavljenih knjiga i priručnika, posljednjih godina zapaženi su njegovi mnogi članci o pitanjima hrvatskoga jezikoslovlja (među ostalim, i u Školskim novinama) ali i znanstveno-popularni članci o povijesti i kulturi Armenije. Bagdasarov je jedan od rijetkih inozemnih kroatista koji kontinuirano pišu i objavljuju tekstove na hrvatskom jeziku. Dobitnik je godišnje nagrade Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu (2009.), ponajviše zbog afirmacije hrvatskoga jezika u Rusiji. Surađuje u više hrvatskih časopisa, tjednika i portala. Živi i radi u Moskvi, gdje na više fakulteta predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Biografsko-bibliografsku natuknicu o njemu ima Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža”, hrvatska i armenska Wikipedija.
https://i.livelib.ru/auface/023288/o/d73b/Artur_Bagdasarov.jpg
• Zbog čega ste se posvetili kroatistici?
– Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, sastavio 1998. godine kratki školski rusko-hrvatsko-srpski/hrvatsko-srpsko-ruski razlikovnik. Pisao sam disertaciju još do raspada druge Jugoslavije. Na koncu konca nakon obrane disertacije morao sam odabrati što dalje, tj. u kojem smjeru moram ići dalje. Odabrao sam kroatistiku, jer nismo imali strukovnjaka za hrvatski jezik. Imali smo strukovnjaka za hrvatsku književnost, a baš za hrvatski jezik nije bilo. Godine 2004. napisao sam i objavio u Moskvi na ruskom jeziku monografiju Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća. Iza knjige slijedi nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika, gramatika, udžbenik za početnike i slično, odnosno ono što je potrebno za samostalno izučavanje upravo hrvatskoga jezika. To posve ne znači da samo ja pišem priručnike za hrvatski, imamo i pišu još nekoliko autora: A.Ju. Kalinin, G. G. Tjapko.
 
• Ako ste pak doktorirali na razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, napisali razlikovnik, sigurno smatrate da je riječ o dvama različitim standardnim jezicima, a ne umjetno stvorenim razlikama kako to neki tvrde?
– Neprijeporno je da su standardni jezici četiriju naroda srodni, bliski i izrađeni umnogome na novoštokavskoj osnovici, ali su i dovoljno različiti što se tiče na primjer povijesti, ovladanosti… Je li sveučilištarac pa i profesor u inozemstvu jednako, primjerice, govori, piše ili prevodi na hrvatski, bošnjački, crnogorski ili srpski? Kažu nam neprestano o sporazumijevanju. Danci, Norvežani i Šveđani dobro se sporazumijevaju, isto možemo reći i o Česima i Slovacima. Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Zašto prema njima jedan kriterij i pristup, a prema hrvatskome drugi? Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto tih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima isto pravo barem se jednako jezično ophoditi. U jezikoslovlju nema općeprihvaćenoga kriterija što je jedan, a što su dva ili tri jezika. Prema mojemu mišljenju, riječ je o dvama srodnim, ali ipak različitim standardnim jezicima. Treba na to staviti točku i ići dalje prema svojemu izboru i vlastitomu razvoju.
 
• Kakav je status kroatistike na ruskim sveučilištima?
– U Rusiji se hrvatski jezik predaje odvojeno od srpskoga. To se može provjeriti i na internetu. Ne možete nigdje u Rusiji naći tečaj takozvanoga srpskohrvatskoga ili štokavskoga jezika, niti se igdje na moskovskim ili peterburškim filološkim fakultetima može naći da danas još predaju takozvani srpskohrvatski ili štokavski. Prije je postojao, naravno, samo srpskohrvatski. Danas je u nas situacija bolja nego u nekim zemljama Europske unije, gdje se na fakultetima predaje takozvani štokavski, bhs ili bchs jezik kao nekakav suvremeni surogat srpskohrvatskoga.
 
• Znači li to, drugim riječima, da se na ruskim sveučilištima hrvatski jezik izučava posebno?
– Na Odsjeku za slavensku filologiju hrvatski i srpski izučavaju se odvojeno, ali profesora za hrvatski jezik jako je malo. Ima onih koji misle da, ako znaju srpski, mogu predavati i hrvatski, ali griješe.
 
• Hrvatski jezik ima osebujan put. To se može vrlo lako dokazati primjerima iz hrvatske književnosti. No, svejedno se stalno nameće teza da je hrvatski književni jezik stvoren Vukovom intervencijom i bečkim dogovorom, 1850. godine. Zbog čega to krivotvorenje povijesnih činjenica, iz nepoznavanja razvojnog puta hrvatskog jezika ili zbog političkih razloga?
– Sada je 2018. godina, a ne 1850.! Ne možemo živjeti i misliti znanstvenim spoznajama ili kriterijima 19. stoljeća, ali na veliku
žalost ima onih i sada, često ili katkad hotimice, koji baš tako misle, govore i rade.
 
• Hrvatska je 2013. godina ušla u EU, hrvatski jezik postao službeni. No, na katedrama u EU hrvatski se još predaje kao srpskohrvatski ili bosansko-crnogorskohrvatski-srpski (bchs). Je li to s političkog i znanstvenog motrišta paradoksalno?
– To stanje nije iz bilo koje strane normalno i treba na različitim razinama reagirati, ali ne nasjedati provokacijama. Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi jezik, tzv. srpskohrvatski, zajednički, štokavski jezik. Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik, jezik takozvanog regiona.
 
• Kome za status kroatistike u Rusiji ponajviše pripadaju zasluge?
– Ne znam, valjda pragmatici, logici, životu…
 
• Što bi hrvatska država trebala učiniti da hrvatski jezik i njegova književnost postanu još bliži ruskim stručnjacima i građanima?
– Treba vjerojatno aktivnije promicati hrvatski jezik i kulturu, predlagati i slati što više profesora za hrvatski jezik.
 
• Švicarski slavist Robert Hodel prije određenog je vremena izjavio kako na Sveučilištu u Hamburgu nisu podijelili štokavski jezik, jer je po njegovu mišljenju to jedan jezik. Znači li to da nam sada umjesto srpskohrvatskog guraju naziv štokavski kao zajednički jezik?
– Što se tiče naziva jezika u pojedinim stranim obrazovnim ustanovama, riječ je zaista o vašem pravu na etnolingvonim, dakle nacionalni naziv jezika, koji imate kao i sve druge države EU-a, osim možda Austrije. U zadnje vrijeme sve češće susrećemo različite nove nazive za takozvani srpskohrvatski: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, bhs ili bchs jezik, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik... I to, nažalost, ne samo u inozemstvu nego i u Hrvatskoj. Svaki roditelj ima pravo nazvati svoje dijete onako kako on to želi i svatko to mora poštivati. Svaki narod, tako i hrvatski, ima nepobitno pravo na vlastiti naziv jezika i samostalni razvoj i nitko mu ga ne može ničime uskratiti, preinačiti na svoj način ili bilo što uvjetovati. Poštujući druge, poštujemo i sebe!
 
• Ali, na tragu Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku, zar od srbijanske politike nije iskorišten kolovoški Međunarodni kongres slavista u Beogradu, posvećen Aleksandru Beliću, da bi se oživjela njegova gledišta o jednom jeziku i tvrdilo da situaciju na prostoru Balkana dodatno komplicira„stalni proces fragmentacije srpskog jezika, stvaranje novih jezičnih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju”?
– Mogao bih samo kratko reći da su slavisti došli na međunarodni slavistički kongres, a pojedini dužnosnici rabe znanstveni skup u svoje svrhe.
 
• Odgovaraju li hrvatski jezikoslovci dovoljno odlučno na takve podvale, ili se pomalo komotno ponašaju nakon što je hrvatski jezik u Ustavu definiran kao službeni jezik?
– Već ste sami odgovorili na to pitanje.
 
• Bivša je hrvatska vlast ukinula Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojem je bio ugledni hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić na čelu, a današnja vlast, osim što to nije ispravila, odugovlači s donošenjem zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te činjenice?
– Nekoliko sam puta u različitim prilozima pisao da je Hrvatskoj potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi Republike Hrvatske, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova te javnih sredstava priopćavanja, medija, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru prihvaćen zakon o državnom, hrvatskom jeziku i jezicima manjina u RH-u koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U sklopu toga vijeća moglo bi postojati povremeno pravopisno povjerenstvo za izradbu općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa. Treba razmisliti i o osnivanju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe, koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor prihvaća. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore i nitko drugi.
 
• Iz perspektive inozemnoga kroatista koji priručnici kroatistici ponajviše manjkaju?
– Ponajprije bih razradio i objavio teoriju standardnoga hrvatskoga jezika na svim razinama jezične strukture, usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika i crkveni stil koji je neopravdano izočan. Ne treba ovo pa i našu subesjedu, razgovor shvaćati kao da nekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samo osobno mišljenje i ništa više.
 
• Je li Hrvatski pravopis IHJJ (2013.) pridonio hrvatskom pravopisanju ili sve može ocijeniti kao politički pokušaj bez znatnih rezultata?
– Ispada da je taj pravopis pisan pod utjecajem politike, nije prošao put znanstvene ocjene od strane većine znanstvenih ustanova i kulturnih udruga. Na veliku žalost, većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se šutnjom na institutsku zamolbu da sudjeluju u javnoj raspravi, a one malobrojne ustanove i udruge kao što su Razred za filološke znanosti HAZU-a, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, koje su sudjelovale ili odazvale se raspravi, dale su pravopisu negativnu ocjenu ili ukore. Trebalo je prije, oprostite, jezikoslovno obrazložiti potrebu sastavljanja novoga pravopisa jer za to je trebalo proći određeno razdoblje i imati ozbiljne razloge. Pravopis bez opće strukovne sloge i volje ne rješava ništa. Objavljivanjem „jedinstvenoga pravopisa” nije došlo, nažalost, ni do pomirbe, ni do pravopisnoga jedinstva... Što se mene tiče, mislim da se politika ne treba miješati u jezikoslovlje.
 
• Kritički ste pisali o rječniku toga pravopisa. Rječnik bi trebao biti srce pravopisa. Nije li i taj rječnik dokaz da je posao napravljen na brzinu?
– Ispada da su već imali ili preuzeli neki nedovršen rječnik, ali nisu imali dovoljno vremena da ga dovedu do kraja, jer njihov sadašnji ima mnogo mana i nedostataka.
 
• Koliko često dolazite u Hrvatsku?
– Posljednji sam put bio u Hrvatskoj 2015. na predstavljanju knjige „Armenija – domovina svetoga Vlaha” u Dubrovniku i Stonu koju sam napisao s hrvatskim povjesničarom dr. sc. Vinicijem Lupisom. Drugim riječima, prije tri godine.
 
• Koji su bili Vaši prvi kontakti i s kim najviše surađujete u Hrvatskoj?
– Prvi je kontakt bio s kolegicama – prof. Dubravka Sesar, prof. Branka Tafra i prof. Željka Fink – na konferenciji u Sankt-Peterburgu, a zatim s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje dok je prof. dr. Marko Samardžija bio na čelu te institucije. Surađujem s kroatistima i prijateljima diljem Hrvatske, a članke objavljujem u različitim časopisima, novinama i na portalima: Crkva u svijetu, Croatica et Slavica Iadertina, Filologija, Fluminensia, Glas Koncila, HKV, Hrvatska revija, Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Jezik, Kaj, Kolo, Lahor, Riječ, Školske novine, Zadarska smotra i drugim.
 
• Dobitnik ste Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu, s prof. dr. Leopoldom Auburgerom. Nekoliko posljednjih godina nije dodjeljivana. Kakvo je za Vas značenje te nagrade?
– Bili smo, čini mi se, posljednji koji su dobili tu nagradu. U svojem govoru rekao sam tada na svečanoj dodjeli da moram još puno raditi da opravdam nagradu koju sam primio 2009. godine za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
 
• Na Interliberu će biti predstavljena Vaša nova knjiga „Armenija – Noina zemlja: povijest i kultura”, u izdanju Školske knjige. Koji su sljedeći planovi?
– Nova je knjiga u izdavačkoj kući Školska knjiga „Armenija – Noina zemlja” peta knjiga na hrvatskom jeziku i treća o Armeniji. Knjiga je bogato likovno opremljena i sastoji se od četiriju poglavlja: Armenija – Hayastan, Kulturna baština, Duhovna baština, Poznati djelatnici kulture i povijesti. U njoj se mogu naći osnovni podatci o Armeniji, njezinoj Crkvi, znamenitostima, uglednim predstavnicima kulture i povijesti. Hrvatski čitatelj upoznat će se s armenskim jezikom i pismom, književnošću, mitologijom, narodnim običajima, slikarstvom, knjigotiskanjem, glazbom, filmom, minijaturama, hačkarima (kamenim križevima), također o pojedinim poslovicama armenskoga narod. Za izdavanje i pripremu knjige o Armeniji zahvaljujem predsjedniku Nadzornoga odbora Školske knjige dr. sc. Anti Žužulu i urednici knjige Snježani Bakarić Palički, ocjeniteljima prof. dr. sc. Milanu Nosiću, književniku Hrvoju Hitrecu te kolegama koji su preveli sažetke knjige na desetak jezika. Što se tiče budućih planova, moram ponajprije pričekati izlazak knjige, a zatim se malo odmoriti.
 

Marko Curać, Školske novine

Vlada se predugo bavila Agrokorom, pa su neke druge reformske mogućnosti pale u drugi plan

 
 
'Trebaju nam odlučne reforme, čak i po cijenu gubitka izbora; Na aferu s kiretažom nisam odmah reagirala zbog promptne reakcije Ministarstva zdravstva, iako bih kao žena, i iz vlastitog iskustva, mogla svašta kazati...' Otvorena pitanja domaće političke svakodnevice, odjeci nedavnih izbora u BiH, mogućnost ponovne predsjedničke kandidature... samo su neki od povoda za intervju s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju predsjednica prvi put govori i o temi odnosa prema ženama u zdravstvenom sustavu...
http://predsjednica.hr/files/Slu%C5%BEbena%20fotografija%20PRH.jpeg.JPG
• Niste se oglašavali u povodu nedavne afere izazvane serijom svjedočanstava žena o iskustvima kod ginekologa, odnosno, u rodilištima... Uz pitanje korištenja anestezije kod bolnih zahvata, otvorilo se i pitanje odnosa prema pacijenticama. Znači li to da liječnici nedovoljno uče o školama o odnosu prema pacijentima ili jednostavno nemaju vremena?
- Nisam odmah reagirala jer je promptno reagiralo samo Ministarstvo zdravstva, koje je pozvalo građane da prijave sve potencijalne slučajeve nesavjesnih postupaka i najavilo istragu svakoga od njih, te očekujem nalaze njihove inspekcije.
 
• Nema ništa uže vezano uz temu demografije od - rađanja. To otvara sljedeće pitanje: može li se demografski oporavak temeljiti na jednokratnim mjerama ili i tu imamo problem sustavnosti...
- Da, to je tipičan problem nedostatka sustavnosti. Vratimo se na moj prijedlog mjera populacijske politike. Nisam stručnjak za demografiju, ali kao predsjednica koja provodi toliko vremena na terenu - što neki neprestance zovu kampanjom, pa čak i estradizacijom, a zapravo je riječ o jednoj od temeljnih obveza predsjednice koja, uz ostalo, omogućuje i učenje o stvarnom životu i potrebama ljudi - definirala sam glavne probleme koji, kao prvo, ljude tjeraju na odlazak, te drugo, koje mjere moramo poduzeti kako bi ljudi ostali i vratili se u Hrvatsku. Ponajprije moramo poraditi na rastu plaća, prije svega kroz porezni sustav. Najjednostavnije rečeno, nastavak porezne reforme mora ići u pravcu smanjivanja troškova za poslodavca uz istovremeno povećanje plaće za zaposlenika. Često mi ljudi govore - da bar imam 1000 kuna veću plaću ostao bih u Hrvatskoj... Kad bi prosječna plaća bila oko 1000 eura, mislim da bi se znatno smanjio broj odlazaka iz Hrvatske. Drugo, treba posebno poticati razvoj i naseljavanje u depopuliranim područjima, u ruralnim krajevima i uz državnu granicu. Treba nam poseban sustav mjera koji će omogućiti ne samo ostanak, nego i povratak ljudi na ta područja. Treće, iz programa demografskih mjera koji, bojim se, nisu svi detaljno pročitali, iznimno je bitna komponenta stanja duha u društvu, raspoloženje. Osjećaj optimizma. Osjećaj vjere u sebe. A ne da imate osjećaj - kao što je to kod nas slučaj u posljednje vrijeme - da živimo od afere do afere, od jednog do drugog problema. Zato apeliram na medije da objavljuju i pozitivne priče o mladim ljudima koji su se vratili iz inozemstva u Hrvatsku ili koji su ostali unatoč svim problemima, a ne samo da dominiraju priče onih koji su uspjeli vani jer istina je da jednostavno nigdje ne cvjetaju ruže. Naravno, najveća je odgovornost na nama državnicima promicati pozitivnu klimu u društvu. Pogledajmo samo ovu godinu, u kojoj nema izbora i trebali bismo se svi usredotočiti na reforme. Ali, većinu godine išli smo iz afere u aferu, od Hotmaila pa do SMS-a.
 
Previše vremena Vlada je izgubila baveći se uglavnom problemima Agrokora i stekao se dojam da su neke druge reformske mogućnosti pale u drugi plan. Izgubili smo vrijeme za sve one teške odluke, koje smo trebali donijeti kako bismo promijenili stanje u društvu i stanje duha. Jer ako su ljudi neprestano pod dojmom afera i negativne klime u društvu, odlaze iz takve sredine. I ako mi, kao državno vodstvo, stalno čupamo kukolj, počupat ćemo s njime i pšenicu. To nam se nažalost događa.
 
Svi problemi koje ste spomenuli u demografskom aspektu su problemi sustava. Iz pozicije građana - administracija nam je i dalje prvak svijeta, procedure su nejasne ili komplicirane, tu su i sistemski problemi kao Agrokor, sada Uljanik... Znači, sustav nam ne funkcionira?
 
- Apsolutno, to je ono o čemu govorim od početka mandata. I zato mi nije jasno zbog čega se moje spominjanje nekog negativnog podatka, trenda ili pokazatelja u tom smislu automatski karakterizira kao sukob s vladom ili napad na trenutnu vladu, a riječ je nažalost o problemima koji traju desetljećima. O sustavnim problemima s kojima se nitko ozbiljno nije uhvatio u koštac.
 
Nije mi jasno zašto nova vlast, recimo, preuzimanjem vlasti ne definira probleme i smogne hrabrost za stvarne promjene. Bojim se da počesto gledamo odmah na sljedeće izbore, umjesto na sljedeće generacije. Ovo potonje karakteristika je državnika, a ne političara! Netko u ovoj državi treba napokon početi donositi odluke! Ma koliko teške bile. Istina, Hrvatska se u odnosu na druge države srednje Europe nalazi u malo drukčijoj poziciji. To valja priznati. Dakle, za razliku od Češke, Slovačke, Mađarske, mi smo imali rat. Zbog toga nas je "preskočio" veliki val ulaganja u srednju Europu nakon pada Berlinskog zida.
 
Nakon toga smo prolazili postratnu tranziciju koja je opet izazivala suspektnost prema ulaganjima, ali i sami smo zakazali. U tome što birokraciju nismo uspjeli prevesti u učinkovitu administraciju, nismo uspjeli promijeniti taj tzv. naslijeđeni "mindset", odnosno način razmišljanja i stanje duha. Imam dojam da birokracija perpetuira sebe samu, dokazujući da je neophodna i tako koči promjene. Kao što sam rekla u Opatiji prošle godine, nismo jednostavno izgradili administrativne kapacitete za reformske procese. Nema ih tko provoditi! Nakon svakih izbora, kad dođe do promjene vlasti, kao da svatko počinje iz početka. Nema kontinuiteta s jedne vlade na drugu. Pogledajte, Belgiju, prije koju godinu nisu imali vladu oko godinu dana, ali je država normalno funkcionirala zbog profesionalne administracije.
 
Što nam je onda činiti?
- Potrebna nam je strategija razvoja o kojoj moramo postići nacionalni konsenzus svih političkih stanaka o općenitom pravcu u kojem idemo i vidimo Hrvatsku za 10, 15 ili 50 godina. Gdje je tu hrvatska brodogradnja, kako može biti konkurentna? Što je s ostalim industrijama i djelatnostima? Na što ćemo staviti naglasak u cilju proizvodnje dodane vrijednosti? Što je s migracijama, primjerice? Jer pitanja demografije, tržišta rada, zdravstvenog i mirovinskog sustava, ne ćemo moći riješiti ako odmah ne počnemo raditi na preokretanju odnosa između broja osoba koje su aktivne na tržištu rada i onih koje to nisu, te s time povezane sveobuhvatne reforme školstva, a ne samo reforme kurikuluma. Elementi te strategije ne smiju se koristiti za dnevnopolitičke svrhe i mijenjati svakom promjenom vlasti.
 
Možda se previše vodi računa o anketama, a ne o sadržaju?
- Onaj političar koji bude spreman napraviti odlučne pa i one nepopularne reforme, čak i po cijenu gubitka idućih izbora, dao bi najveći doprinos boljitku Hrvatske.
 
Ankete su ankete, a statistike su nešto drugo i govore nam da smo po mnogim bitnim pokazateljima predzadnji u EU-u. Kako to komentirate?
- Da, nažalost, tako je. I to često ističem, pa mi se prigovara da kritiziram Vladu. To nije rezultat rada jedne vlade, nego je riječ o posljedicama rada svih dosadašnjih vlada.
 
Radnici Uljanika traže plaće i pomoć države?
- Legitimno je da netko tko je radio traži zarađenu plaću. No, problem je opet - strukturni. Nisu radnici Uljanika krivi, ni blizu. Oni su ti koji su radili. Ali krivi smo mi kao država što kroz sve ove godine nemamo strategiju za brodogradnju. Na to nas je upozoravala Europska komisija. Problemi su se pometali pod tepih. Moram kazati da, kad bih organizirala gospodarska događanja u sklopu svojih vanjskopolitičkih posjeta, često su dolazili i predstavnici Uljanika. Izuzev, isticanja problema nedostatka radnika i veće potrebe da ih prate institucije poput HBOR-a, nikad mi nisu dali do znanja da se brodogradnja, odnosno, Uljanik grupa, nalazi na rubu propasti. Oko 30 milijardi kuna subvencija uloženo je u hrvatsku brodogradnju od 1990. naovamo. Hrvatski porezni obveznici to više ne mogu plaćati, a ne možemo niti radnike Uljanika baciti na cestu. Vlada mora pronaći rješenje kako iskoristiti njihovu stručnost i znanje u području njihovih specijalizacija. Iskreno se nadam da će program restrukturiranja biti prihvaćen.
 
Nečim upravlja i nevidljiva ruka kapitala. Imamo problem s Agrokorom, koji je pao na leđa vjerovnika, a problem Uljanika će pasti na leđa poreznih obveznika. Kod Uljanika se postavlja pitanje gdje su radnici, koji su i vlasnici-dioničari, bili dosad?
- To je točno, i mene zanima zašto smo tek pred sam kraj, kad postaje teško ili gotovo nemoguće intervenirati, saznali za tolike probleme u Uljaniku. Mislim da je na radnicima da postave pitanja svojim predstavnicima. Subvencijama je došao kraj i država više ne može tako funkcionirati. Zato Vlada treba donijeti odluku što s hrvatskom brodogradnjom.
 
Spominjali ste potrebu postizanja nacionalnog konsenzusa, kako kažete, "svih stranaka". To će biti jako teško postići, ali valja očekivati konsenzus barem na relaciji Vlada-predsjednica. Koliko ste zadovoljni suradnjom s Vladom. Mislite li na isto, kad govorite o istim problemima?
- Zadaća je Vlade, kao i moja, raditi na dobrobit države i hrvatskog naroda kojem smo odgovorni za svoj rad. To je, rekla bih, uzajamna obveza usklađivanja stajališta o bitnim razvojnim pitanjima društva i države, da u cjelini dobro surađujemo o bitnim pitanjima zaštite i promicanja hrvatskih državnih i nacionalnih interesa. Naravno, uvijek postoji distinkcija činjenice da su ustavne ovlasti predsjednice države ograničene kad je riječ o izvršnoj vlasti. No, ovlasti su još uvijek dovoljne da bi se moglo kvalitetno raditi i zato od početka mandata upozoravam na bitna pitanja, kao što je primjerice demografija, ili nedostatna i neambiciozna stopa rasta. Ona bi trebala iznositi barem 5 posto kako bismo dostigli one koji su nam ranije gledali u leđa. Ne možemo biti zadovoljni samo trenutačnom stopom koja jedva da omogućuje servisiranje dugova, koji su još velik problem makroekonomske neravnoteže, te nas samo održava na istoj razini razvijenosti.
 
HDZ je to i obećavao?
- Da, treba ciljati prema stopi rasta od 5 posto da bismo postigli stvarni rast. I kad upozoravam na pitanja kao što je demografija, koja je pitanje svih pitanja, to je zato što bez rješavanja gorućih pitanja ne možete govoriti ni o mirovinskoj ni o zdravstvenoj reformi. Možemo "pretakati" iz jednog stupa u drugi, razmatrati opcije, ali ako nemate radnu snagu na tržištu rada koja puni proračun, ne ćete imati otkud isplaćivati mirovine. Ako pogledate moderne zemlje, primjerice SAD, rast se temelji na energetskoj neovisnosti te na brojnosti i sposobnosti radne snage koja daleko nadjačava broj onih koji su neaktivni na tržištu rada. A da bi paradoks bio još veći, Hrvatska nije socijalna država kao što se to voli reći. Naša socijalna davanja nisu toliko velika kao što bismo mi voljeli vjerovati kad kažemo da smo socijalna država. Pa naši su umirovljenici među najsiromašnijima u Europi! Drugi po riziku od siromaštva. Odnos između mirovine i plaće iznosi oko 40 posto. Kad odete u mirovinu doživite šok...
 
To je izvrstan razlog da ljudi idu van. Pitanje je uopće je li nam kasno za demografiju...
- Nikad nije kasno za demografiju!
 
Ali kolike su nam interventne potrebe za uvozom radne snage, s obzirom na odljev?
- To je dosad nekako bila tabu tema. O njoj se govori u smislu privremenih kvota, no očito je da u Hrvatskoj postoji potreba za uvozom radne snage koja nije samo sezonskog karaktera. O tome moramo vrlo razumno i argumentirano raspraviti - koje su to kvalifikacije koje su nam potrebne, iz kojih će država dolaziti. To su teme o kojim moramo početi razmišljati, isto kao i o osnaživanju rada s našim iseljeništvom. I zato pozdravljam najavljene izmjene zakona o hrvatskom državljanstvu koje će uvelike olakšati stjecanje državljanstva potomcima naših iseljenika.
 
Pitao bih vas hoćete li i kada objaviti kandidaturu za sljedeće predsjedničke izbore, ali se bojim da opet ne ću dobiti precizan odgovor... Zato vas pitam: neovisno o kandidaturi, jeste li zadovoljni ovlastima? I vaši prethodnici su problematizirali to pitanje?
- Možete li mi navesti ijednog kandidata koji se izjasnio za kandidaturu više od nekoliko mjeseci prije samih izbora? Štoviše u ovom trenutku nemamo ni jednog kandidata koji je najavio kandidaturu za iduće izbore. Nadalje, nije dobro da se preklapaju kampanje za Europski parlament i za predsjedničke izbore. Neka prođu europski izbori pa ćemo onda o predsjedničkima. Potpuno sam usredotočena na obavljanje svoje dužnosti bez obzira što me neki prozivaju da sam u kampanji, a zapravo od početka mandata, sve četiri godine, radim na isti način. To je jednostavno rezultat mojega shvaćanja funkcije neposredno izabrane predsjednice: treba što više biti s narodom i to mi je jako pomoglo u definiranju mojih politika. Kad je riječ o ovlastima, 2000. godine promijenjen je Ustav, koji je ograničio izvršne ovlasti predsjednika. U ovom trenutku nisam za njihovo mijenjanje. Te ovlasti daju dovoljno da se, prije svega, upozorava na probleme u društvu i da se o njima raspravlja.
 
Onda ostajete i za neposredni izbor predsjednika?
- Kad je riječ o izravnom izboru predsjednika, apsolutno sam "Za", a to se pokazalo opravdanim upravo 2015. i 2016. Morate imati legitimitet od strane naroda da biste bili neovisni. Ja jesam bila članica HDZ-a, ali kao predsjednica sam iznadstranačka, i tako se moram ponašati. Držim da bi predsjednik koji bi bio biran u Hrvatskom saboru bio previše podložan koalicijskim interesima koji su ga postavili na tu poziciju. I zato, zbog ravnoteže sustava i ravnoteže demokracije u Hrvatskoj, apsolutno je nužno zadržati neposredni izbor predsjednika, odnosno predsjednice države.
 
Dođe li do ponovne kandidature, trebat će vam podrška HDZ-a. Svaki kandidat proizlazi iz neke stranačke strukture?
- Kao što sam rekla, jesam proizašla iz HDZ-a, no držim i vjerujem da se od prvog dana ponašam kao oznadstranačka predsjednica, koja nikad nije išla na ruku pojedinoj stranci. Izabralo me je više od milijun i sto tisuća građana, a ja sam odgovorna i njima, jednako kao i onima koji me nisu birali. Vjerujem u potporu HDZ-a, ali isto tako nastavit ću biti predsjednica, ako donesem odluku izaći na sljedeće izbore, svih državljana RH. Moja agenda može biti utemeljena jedino na tom načelu.
 
Kad spominjemo državljanstvo, imaju ga i mnogi Hrvati u BiH. Oni su na nedavnim izborima preglasani od bošnjačke većine. Međunarodna zajednica inzistira na poštivanju Daytona, ali u praksi nemamo jednakopravnost konstitutivnih naroda. Što Hrvatima u BiH preostaje?
- Moram reći da sam stvarno zabrinuta zbog BiH. To je nama susjedna država s kojom dijelimo 1001 kilometar granice, čija stabilnost utječe i na stabilnost Hrvatske. S druge strane, to je i druga domovina hrvatskog naroda, te imamo ustavnu obvezu štititi hrvatski narod. Nismo samo supotpisnici Daytonskog (i Washingtonskog sporazuma), nego i stranka te jamac njegove provedbe. Nije mi namjera miješati se u unutarnji ustroj BiH, to je stvar odnosa između izabranih predstavnika naroda. Međutim, prava naroda, građanska prava, jamstvo mira, sve obveze koje je Hrvatska preuzela, nisu samo unutarnje pitanje BiH, to su i naše i obveze međunarodne zajednice. To su i obveze koje moraju ispunjavati države članice EU-a, a kao što znamo, BiH je podnijela zahtjev za članstvo u EU, dakle, morat će se suočiti sa činjenicom da će biti predmet svih postupaka provjeravanja ispunjavanja mjerila kakve smo i sami prošli. Dayton vrlo jasno definira da se BiH sastoji od dva entiteta, ali i tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Sam Dayton definira konstitutivnost triju naroda, koja je definirana i u odlukama ZAVNOBiH-a. Ljudima na zapadu to počesto nije lako razumjeti, jer se njihove demokracije temelje na građaninu pojedincu. Iskreno rečeno, BiH, neka se nitko ne uvrijedi, nije skroz politički emancipirana, sve dok gospodin Valentin Inzko kao visoki predstavnik međunarodne zajednice donosi odluke u Sarajevu.
 
Što možemo učiniti za Hrvate u BiH, a da to ne bude protumačeno kao miješanje u unutarnje stvari?
- Želim da se spuste tenzije. Kampanja je bila ružna, no idemo to ostaviti iza sebe. Hrvatska je spremna na suradnju, ali za suradnju je potrebna i druga strana. Apsolutno odbijam bilo kakve optužbe o miješanju u unutarnje stvari zbog traženja izmjena izbornog zakona, jer upravo je sâm Ustavni sud BiH donio odluku da je izborni zakon neustavan. Prema tome, sve što tražimo jest da se taj zakon uskladi s Ustavom. Kako će to učiniti, njihova je stvar, u to se ne namjeravam miješati, kao ni u bilo kakvo sastavljanje Vlade i drugih tijela. Valja naglasiti da Hrvatska nije jedina koja traži promjenu izbornog zakona, stoga ćemo zajedno s drugim državama koje inzistiraju na promjeni zakona, od članica EU-a do SAD-a, inzistirati na uspostavi funkcionalnih i legitimnih vlasti, na dobrobit sviju u BiH. Unutar Federacije BiH jako je važno vratiti povjerenje i suradnju između Hrvata i Bošnjaka jer ljudi moraju živjeti jedni s drugima. Hrvatska će čvrsto stajati uz Hrvate u BIH, a naravno da želimo dobro i ostalim narodima i svim građanima BiH. Dokazali smo to i dosad nebrojeno puta u odnosu prema BiH - unatoč brojnim skepticima - da se Hrvatska bespogovorno zalaže za europski i euroatlantski put naše susjedne države. Naravno da to u konačnici mora biti volja građana BiH, no pomoći ćemo na tom putu koliko god možemo. Idemo i u rješavanje otvorenih pitanja. Valja naglasiti da prijetnje tužbama susjednim državama neće riješiti strukturne probleme u BiH, niti će građanima život učiniti boljim.
 
Uskoro je i nova tužna vukovarska obljetnica pa će se ta tematika opet aktualizirati, vjerojatno i politizirati, kako smo nažalost već navikli. U svakom slučaju, ponovno će brojni političari govoriti o tome?
- U Vukovar ću otići kao i svake godine, ali političke izjave ne ću davati jer ta tragedija govori sama po sebi. Neka ljudi govore, neka žrtve govore, a ja ću doći u tišini, u "zengama", što nije nikakva provokacija, već je to moje duboko poštovanje prema svim mladićima i djevojkama, prema svim ljudima koji su braneći Vukovar obranili Hrvatsku.
 
Nedavno smo imali prosvjede u Vukovaru zbog načina na koji se država odnosila prema žrtvama i počiniteljima zločina. U kojoj mjeri ste zadovoljni učinjenim od strane pravosuđa. Usto, otvara se i pitanje nestalih uoči samog rata, potpuno novi sloj zločina?
- Nitko osim samih žrtava ne može shvatiti taj osjećaj da i danas susrećete na ulici svoje silovatelje ili počinitelje nekih drugih zločina. Mislim da institucije jesu zakazale, bez obzira što su neki zločini procesuirani. Zakon o oprostu nije amnestirao zločince i za ratni zločin ne smije biti oprosta. Zločini se jednostavno moraju procesuirati. Znam da u državi ima dosta aktualnih pitanja s kojima se suočavamo, od korupcije pa nadalje, ali isto tako, u europskom smo vrhu po broju sudaca na broj stanovnika. Dakle, ne možemo reći da nemamo kapacitete da bismo to riješili. A za to mora postojati i snažnija politička volja. Pri svemu tome treba jako paziti da se ne stigmatiziraju ili antagoniziraju čitave zajednice, kao što je recimo srpska zajednica u Hrvatskoj, jer nisu svi oni sudjelovali u pobuni. Dosta njih je, štoviše, sudjelovalo i u obrani Hrvatske. Zločin je individualan. Treba naći počinitelje, jedino tako će se ljudi koji su prošli tolike strahote lakše nositi s prošlošću, a time će biti olakšan suživot na tom području.
 
Za vašeg boravka na 73. zasjedanju Opće skupštine UN-a, mnogi su se bavili gotovo isključivo vašom haljinom, uspoređivali je s onom koju je nosila Melania Trump... Malo tko se pitao što ste razgovarali s američkim predsjednikom Trumpom, kanadskim premijerom Justinom Trudeauom? Smeta li vam to?
- Imala sam 16 bilateralnih sastanaka i 11 konferencija, događaja i govora u četiri dana, da bi na kraju glavna vijest postala - jedna haljina. Uz dužno poštovanje, kreatorici, nisam ni sanjala da se takvo što može dogoditi. Ne ću biti licemjerna i reći da svakome od nas nije drago kad dobijemo kompliment i za izgled, ali činjenica je da recimo lani, kad je premijer Plenković bio u UN-a, nitko nije komentirao ni njegovu frizuru, ni boju kravate, ni odijelo. A u mojem slučaju se govori o estradizaciji... Da, volim zapjevati, i ne znam što je loše u tome!? Neki su voljeli svirati klavir. Svatko ima svoje afinitete. Ali zagledajte se u supstanciju, sadržaj, odrađeni posao, a ne u formu. Ne bunim se više na to da me gledaju kao ženu, a ne kao predsjednicu, ali nastojim se boriti protiv toga koliko mogu, a da se to ne doživi kao neprestano prigovaranje, i idem dalje. To me može samo učvrstiti. Ja sam takva osoba - kad me netko hoće poljuljati, još sam upornija i čvršća.
 
• Dakle, osim obrazovne, treba nam i odgojna reforma?
- Apsolutno. Zabrinuta sam kad vidim u kojem pravcu društvo ide u smislu vrijeđanja i ponižavanja. Ne samo prema ženama. Brine me nasilje u domu i u školi i općenita kultura ophođenja u društvu. Mislim da trebamo postati uljudnije društvo.
 
Poštovana gospođo predsjednice, na predstavljanju knjige bivše ministrice Dalić, "Slom ortačkog kapitalizma" bio je premijer Plenković, guverner HNB-a Vujčić, ali ne i vi. Ima li taj nedolazak ikakve veze s vašom ranijom izjavom da "afera Hotmail" za vas nije završena?
- Nisam bila na promociji knjige gđe Dalić jer smatram da to ne bi bilo primjereno s obzirom na činjenicu da takozvana afera Hotmail još nije sasvim završena. Uostalom, nisam dobila ni poziv na predstavljanje.
 
Takozvana afera SMS "ušla" je i na vrata Pantovčaka jer se i vaš savjetnik za nacionalnu sigurnost Vlado Galić spominje u kontekstu izrade lažnih SMS-ova koji su, navodi se, trebali kompromitirati premijera Plenkovića? Treba li odlučnije reagirati na ovakve afere, koje ukazuju na zabrinjavajuću poroznost sigurnosnog sustava u Hrvatskoj i dodatno urušavaju povjerenje građana u institucije? Što sami mislite poduzeti ako se navodi o ulozi gospodina Galića pokažu točnima?
- "Pantovčak" nema nikakve veze s izradom lažnih SMS-ova, a ponajmanje s navodnim pokušajima kompromitiranja premijera Plenkovića. Mi se time ne bavimo. Uostalom, kao što ste imali prigodu vidjeti, uvijek otvoreno kažem što mislim, pa i po cijenu javne kritike. Da, brine me "curenje" informacija jer ono narušava povjerenje građana u institucije, ali kao što sam već izjavila, najvažnije je da nadležne državne institucije provedu u potpunosti istražne radnje i utvrde odgovornost svih sudionika u takozvanoj SMS aferi, uključujući i tko i s kojom namjerom "pušta" informacije u medije i koliko su te informacije uopće točne. Mislim da nije sasvim primjereno da govorim u ima gospodina Galića, koji je spreman javno istupiti oko svih insinuacija oko njegove uloge i odnosa s gospodinom Vargom. Isto tako, u potpunosti je spreman surađivati sa svim institucijama koje istražuju ovu problematiku. Koliko čujem, na upit jedne medijske kuće, Državno odvjetništvo odgovorilo je da Vlado Galić nije predmet istrage Državnog odvjetništva, odnosno USKOK-a, koja je u tijeku. Doista ne volim odgovarati na hipotetska pitanja, pogotovo kad ona podrazumijevaju bilo kakvu sumnju u presumpciju nevinosti, no vjerujem da bi gospodin Galić i sam dao ostavku kad bi se pokazalo da je umiješan u nezakonite radnje u ovom slučaju.
 
Inicijativa triju mora dočekana je kao izvjestan, od Trumpa podržani, atak na zajedništvo EU, na pokušaj jačanja utjecaja slavenskih zemalja na štetu interesa Francuske i Njemačke kao lidera EU-a, a nedavno ju je podržao Juncker, pa su stigle i naznake da se i Njemačka želi priključiti toj inicijativi? Inicijativa je u velikoj mjeri bila vaša. Mnogi su joj se rugali, naročito pojmu "uspravnice", a sada je sve preraslo u najznačajniji međunarodni projekt koji je Hrvatska ikad pokrenula?
- U pravu ste, Inicijativa triju mora, koja je u početku dočekana sa skepsom, pa čak i ruganjem, prerasla je u ozbiljnu inicijativu dvanaest srednjoeuropskih država i najznačajniji međunarodni projekt koji je Hrvatska ikad pokrenula. Ona je usmjerena općenito na brisanje još vidljivih razlika u standardu između tzv. "Istoka" i "Zapada", odnosno "stare" i "nove" Europe. Riječ je o vrlo konkretnim projektima iz područja prometne, energetske i digitalne infrastrukture usmjerenim na podizanje konkurentnosti naših država, kohezije europskog prostora i konvergencije naših ekonomija. Inicijativa sve više raste, pa je uz SAD i Njemačka postala zemlja partner, a na posljednjem sastanku na vrhu u Bukureštu sudjelovao je i predsjednik EK-a Juncker, te predstavnici financijskih institucija poput Europske investicijske banke, Europske banke za obnovu i razvoj te Svjetske banke. Potpisana je Zajednička izjava o uspostavljanju mreže gospodarskih komora država članica te Pismo namjere o uspostavi Investicijskog fonda Inicijative, te je održan prvi Poslovni forum.
 
Jesu li projekt LNG terminala u Omišlju i LNG terminal vrijedan 500 milijuna eura, koji je njemačka kancelarka Angela Merkel nakon pritisaka iz SAD-a ipak odlučila financijski poduprijeti, u ikakvoj koliziji? Dovodi li gradnja terminala u Njemačkoj u pitanje isplativost terminala u Omišlju?
- LNG u Njemačkoj i kod nas na Krku međusobno se ne kose. LNG na sjeveru Europe nema veze s nama, omogućit će mrežu distribucije plina po Europi. Ja to čak i ne gledam kao nekakav američki pokušaj prodaje plina iz škriljevca, zato što ima puno zainteresiranih za dovoženje plina na Krk. Sad moramo ugovoriti tko će taj plin koristiti. LNG u Njemačkoj takvog je kapaciteta da ne može ugroziti LNG terminal na Krku, tako da je moje mišljenje da su apsolutno kompatibilni.
 

Jadran Kapor i Hrvoje Prnjak, https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/573175/39trebaju-nam-odlucne-reforme-cak-i-po-cijenu-gubitka-izbora-na-aferu-s-kiretazom-nisam-odmah-reagirala-zbog-promptne-reakcije-ministarstva-zdravstva-iako-bih-kao-zena-i-iz-vlastitog-iskustva-mogla-svasta-kazati

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Subota, 19/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1144 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević