Get Adobe Flash player

Jedino nam planetarna Hrvatska daje snagu, suverenost i samouvjerenje jedne jake nacije

 
 
Splićanin Ivan Remeta Johnny (1973.) je čovjek široka spektra znanja i zanimanja. Mediji ovoga intelektualca predstavljaju kao filozofa, umjetnika, prozaika, buntovnika, "ljubavnika i luđaka", neprilagođenog... Interesira ga sve i zato se neprestano educira i o svemu kritički promišlja. Sâm za sebe kaže da je svakako intrigantna osoba, nepredvidljiva.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2016/09/ivan-remeta.png
• Gospodine Remeta, tko ste Vi?
- Možda bih se mogao predstaviti metodom negacije: kazati ono što nisam. A nisam puno toga. Ono što jesam, usprkos svemu, u duhovnom i mentalnom smislu - slobodan čovjek. Onaj koji se hrva sa samim sobom ponajviše i svađa s Bogom (ponekad), i koji traži svoj ideal – kako postići nutarnji mir u svijetu nemira i nepravde, i kako učiniti neko dobro prije negoli udahnem i izdahnem svoj posljednji ovozemaljski dah.
 
Hrvatska nije i ne može nikada biti kompromitirana!
 
• Kuda ide današnja Hrvatska?
- Dijelom ću parafrazirati A. G. Matoša. Hrvatska nije i ne može nikada biti kompromitirana! „...jer mi nismo šovinisti, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je povijesna Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se nadima kao engleski parip ili francuski kokot. Ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana tvrtka. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitirano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'.
 
Rusija uvijek preferira Srbiju
 
• Koliko na stanje u Hrvatskoj utječu svjetska političko-gospodarska kretanja?
- Sadašnja globalna geopolitička scena nudi dobre izglede da se Hrvatska napokon istrgne iz „žrvnja Jugosfere“ i vrati u svoj prirodni srednjoeuropski ambijent. Već i površan pogled na geopolitički položaj Hrvatske pokazuje kako su države na potezu od Jadrana do Baltika najprirodnije hrvatsko okruženje. Strateškog partnera Hrvatska ne može tražiti u Rusiji, ne samo zato što je naša država dio NATO-a, nego i zato što je riječ o državi koja ima snažne povijesne veze sa Srbima, do te mjere da dio zapadnih krugova Srbe percipira kao „male Ruse“. U ruskoj politici Hrvatska nikada ne može imati ravnopravan tretman sa Srbijom. Kako bilo, Hrvatska treba izgrađivati dobre odnose s Njemačkom kao državom čiji čak i politički utjecaj u Europi sve više raste, no romantične pripovijesti o „starom savezniku“ treba ipak podvrnuti razumnoj kritici. U politici važe činjenice i razum, a ne bajke i želje, odnosno matoševskim rječnikom: šah se u politici igra glavom, a ne srcem. Hrvatska treba prije svega gledati svoje interese i nastojati se izboriti za svoju poziciju u današnjim vro složenim geopolitičkim i geostrateškim igrama oko osvajanja utjecaja i osiguranja resursa. Hrvatska, dakako, ne treba biti slijepi izvršitelj bilo čijih geopolitičkih planova, pa tako ni američkih, no ona treba biti svjesna da je premala država za ikakav značajniji utjecaj na europskoj razini i za svjetske ideološke bojeve. Za početak, Hrvatska bi napokon trebala prihvatiti prijedlog Mađarske i ući u Višegradsku skupinu.
 
• Jesmo li robovi globalizacijskih ujednačavanja?
- Čovjek se neprestano pita o tome gdje se nalazi, šta mu se događa, kroz šta prolazi, gdje će dospjeti. Pitanja se umnožavaju što je krajolik nepoznatiji. Globalizacija je nešto što već osjećamo na vlastitoj koži. Naravno da ne postoji nitko tko može do kraja predvidjeti njene posljedice, ali postoje ljudi koji su se malo više o njoj raspitivali i proučavali njenu pojavnost. Na primjer, internet je prva stvar koju je čovječanstvo izmislilo, a da je ne razumije, te najveći eksperiment u anarhiji koji smo ikada imali.
 
Rodna ideologija - kulturni marksizam
 
• Što je za Vas Istanbulska konvencija?
- Teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvrjedljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba. Prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”. Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“. Dakle, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava.
 
Propusne institucije Europske unije
 
• Želi li se vladajuća hrvatska politička elita othrvati pritiscima iz Bruxellesa?
- Svako dijete poznaje igru sparivanja: krava ide s mlijekom, zec s mrkvom, pas s kućicom. I "osobe" iz Europske komisije, poznaju tu istu igru, samo što oni imaju dosta čudan smisao za sparivanje. Na primjer, pravila za imenovanja europskih povjerenika ili definiranja adekvatnog profila kandidata koji se natječu za pozicije s visokom razinom odgovornosti praktički ne postoje. Prije no što preuzmu funkciju, novopridošli kadrovi trebaju samo ispuniti deklaraciju u kojoj izlažu svoj “financijski interes”, nakon čega im je zabranjeno baviti se slučajevima povezanim s “njima bliskim osobama” ili njima samima. Međutim, osim ove zabrane – koja je inače ograničena dosega budući da ne postoji nikakva definicija onog što konstituira “financijski interes” ili “blisku osobu” – institucije Europske unije su propusne poput sita, odnosno ne postavljaju nikakve uvjete vezane uz prethodnu poslovnu karijeru povjerenika. S druge strane, upravo su povjerenici ti koji figuriraju kao najmoćnije osobe u Bruxellesu: Komisija izrađuje uredbe i direktive koje utječu na živote europskih građana, odnosno ima puno veće ovlasti od samih ministara zemalja članica. Sukob interesa u Bruxellesu funkcionira kao dvosmjerna ulica. U jednom smjeru, bivši čelnici kompanija ili lobističkih organizacija putuju prema javnim institucijama poput Europske komisije kako bi bolje zagovarali svoje interese, a u drugom bivši visoki javni dužnosnici završavaju karijeru u privatnom sektoru kojem prodaju svoje usluge i kontakte. Oni koji od toga profitiraju, “prebjezi” iz javnog u privatni sektor, ne smatraju ovakvu praksu problematičnom.
 
• Imaju li vladajući znanja i snage da se odupru pritiscima raznih vrsta izvana?
- Dat ću odgovor ali i rješenje koje je ponudio i naš Davor Pavuna. Dakle, Hrvati bi se trebali ujediniti na svjetskoj razini i svi punoljetni bi trebali dobiti pravo glasa. Jedini način da stvarno dobijemo suverenost i ostvarimo sve svoje snove jest da ostvarimo ono što se zove 'planetarna Hrvatska'. Što je planetarna Hrvatska? U svih tih 35 država u kojima mi Hrvati živimo na planetu, moramo ujediniti Hrvate. Imamo brze telefone, imamo internet, imamo sve moguće veze i poznanstva. Ako bi ujedinili od pet do sedam milijuna Hrvata, u svim generacijama i planetarno, što je danas trivijalno kroz tehnologiju i telefoniju koje imamo, onda bismo bili jaki. Jedino planetarna Hrvatska nam daje snagu, suverenost, samouvjerenje jedne jake nacije, kolikogod bi i tada bili samo jedan promil planeta. Nemojmo se nikad predavati, jer ja uvijek kažem Bog i Hrvati, a to znači za Hrvatsku do groba, a s Kristom i dalje.
 
Istanbulska konvencija - ugroza za ostvarenje nacionalnih interesa
 
• Hoće li Andrej Plenković natjerati svoje pokorne saborske zastupnike da u Saboru izglasaju Istanbulsku konvenciju?
- Svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Svako suprotno djelovanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.
 
• Gdje je danas hrvatsko školstvo?
- Tko se ne želi prikloniti moći, novcu, politici, tome će se život u zbornici, školi i društvu pretvoriti u pakao. Tko se pak prilagodi, brže napreduje. Žalosno. Zanimljivo je da su nedaleko Beča austrijski arheolozi, zahvaljujući novoj tehnologiji georadara, otkrili kompleks zgrada iz 2. stoljeća, na 11 tisuća četvornih metara, koje su služile kao škola za obučavanje i vježbanje gladijatora – svojevrsni studentski kampus. Osim neizostavne prostrane otvorene arene s drvenim tribinama, gladijatori su imali na raspolaganju natkrivenu i grijanu športsku dvoranu, svojevrsni gimnasium, te veliki bazen! Koje li raskoši i troška za suludu zabavu koja završava pokoljem zabavljača. Transcendentna pitanja tipa “što će biti sa mnom nakon smrti” nisu previše brinula buduće pokojnike jer su im u blizini istoga kompleksa uredili groblje, gdje će njihovi obožavatelji/fanovi potom hodočastiti te ih slaviti u vijeke vjekova. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa učestalo obznanjuje da u RH nema derutnih škola? Postojeći sustav ne omogućuje cijeloživotno učenje u društvu zasnovanome na znanju jer, s jedne strane, prvenstveno služi indoktrinaciji na ideologijskim osnovama (starog sustava), a s druge pak ekonomskim interesima izdavača i knjižara, agencija, društava i ostalih "parazita". Polazeći od Sokratove misli “znam da ništa ne znam”, a zahvaljujući bogatstvu metoda spoznaje koje je upoznao tijekom procesa školovanja i studiranja, izvježbanoj sposobnosti kritičkog mišljenja, skeptičkome gledištu te otvorenošću uma za nove spoznaje i rješenja – njegova osviještena znatiželja trebala je moći prepoznati, analizirati, usporediti, odabrati i razriješiti ne samo znanstvene, tehnologijske i tehničke probleme, nego i osobne, psihologijske, pedagogijske. Postojeći sustav to ne omogućuje.
 
• Činjenica je da školujemo učenike za zanimanja u koja se ne mogu zaposliti. Što i kako učiniti da se to izbjegne?
- Državna matura omogućila je da se jasno objelodane mnogi nedostaci školskoga sustava, ali se te spoznaje još ne koriste za njihovo ispravljanje. Hoće li Sabor imati dovoljno znanja i političke volje da prilagodi školske programe i školsko zakonodavstvo potrebama ubrzane znanstveno-informatičko-tehnološke revolucije ili će učenici i dalje čitati pomno "pročišćenu" domoljubnu literaturu i učiti falsificiranu povijest? Možda će neki novi klinci, u nekoj budućoj wikipediji, istraživati ne kako su nastali nego kako su nestali Hrvati.
 
Ministrica bi društvo bez djece!
 
• Vjerujete li ministrici Blaženki Divjak?
- Budući da je profesoricu instaliralo lijevo krilo nakaradne koalicije ne vjerujem puno zavodničkim smokvinim listovima i orwellovskim najavama “transformacije društva” koja bi po njima treba početi jakobinski – od djece.
 
• Ima li ona znanja i volje da učini nešto korisno?
- Za prof. dr. sc. Blaženku do prije nekoliko mjeseca znala je uglavnom samo akademska zajednica i generacije studenata kojima je predavala na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike (FOI). Ministrica znanosti i obrazovanja novo je lice u politici koju je u arenu ubacio HNS, ali kao nestranačku osobu, osiguravši joj u pregovorima s HDZ-om vrlo važan resor. Autorica je sedam knjiga i udžbenika, te više od 70 objavljenih znanstvenih i 40 stručnih radova. Posljednjih sedam godina gura projekte elektroničkog učenja. Najavila je da će kao ministrica u nekoliko idućih godina pokušati depolitizirati znanost i obrazovanje te ih modernizirati tako da učenici i studenti budu u fokusu. Istaknula je da hrvatska znanost mora biti konkurentna, a od Rektorskog zbora očekuje da se njeguje kultura dijaloga. Smatra i da je jedna od važnih tema pomlađivanje sveučilišta. Fokus, smatra, treba prebaciti na ljude koji dolaze u sustav, dakle na mlade znanstvenike. Vidjet ćemo što će napraviti i koliko će slobode imati.
 
• Je li Boris Jokić nečija misija?
- Negova i njihova mantra bila je i ostala demagoški jednostavna – struka, a ne politika. Tako je nastupao i Jokić sve dok bivši Milanović nije jasno rekao da je Jokić njegov, dakle, politički izbor, i da iza cijele Jokićeve “cjelovite” mesijanske rabote stoji sasvim određena vrsta politike. Naš odgojno-obrazovni sustav nije loš, što je i utvrđeno u okviru projekta European Values Study (kako objasniti da naši učenici i studenti stalno beru nagrade u zahtjevnoj konkurenciju u EU-u i SAD-u?). Njega treba popravljati, dorađivati.
 
Žele plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju
 
• Gdje je tu HAZU?
- Njihov stav je poprilično jasan; "Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se „rodno neutralan“ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo „ponašanjima, aktivnostima, ulogama“, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka datost. Nasilje se definira isključivo „rodno uvjetovanim“ s implikacijom da je isključivo muškarac nasilnik, a žena žrtva. Svaki odgojno-obrazovni djelatnik zna iz svakodnevnoga iskustva da to nije tako pa je očito da se u Istanbulskoj konvenciji žele plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju čovjeka, piše među ostalim u izjavi. Svakako vrijedi ponoviti da Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.
 
• Kako gledate na umjetno izazvane podjele na hrvatski sjever i jug?
- Dobro ste kazali da su to samo umjetne podjele, ali i virualne, nestvarne, nerealitetne, sulude. Ono što meni jako smeta, to je stvaranje animozioteta Zagreb-Split, sjever-jug, Damacija-Zagreb itd.
 
• Danas je moderno za rat u međunarodnim odnosima reći da je to – hibridni rat. Može li se reći da se protiv Hrvatske i Hrvata unutar Hrvatske također vodi 'hibridni rat'?
- Hibridno ratovanje, koje nije toliko novi pojam, je stvarno i sveprisutno. Možda je prikladnije kazati "model ratovanja ili sukobljavanja" u kojem se primarno koriste aktivnosti povezane s informacijskim i medijskim ratovanjem, a ako ta vrsta ratovanja ne poluči željeni učinak, dolazi do moguće uporabe oružane sile. Ipak svaki rat je sukob, ali svaki sukob nije rat. Tako da bismo ovdje trebali govoriti o hibridnim sukobima sve do trenutka dok se u nekom segmentu ne počne koristiti oružana sila s ciljem davanja dodatnog zamaha informacijskim i medijskim operacijama koje se primjenjuju ili koje se tek trebaju primijeniti. Nalazimo se u vremenu kad se informacijsko-komunikacijske tehnike i tehnologije razvijaju strjelovitim brzinama, prednost u procesima pokušaja nametanja vlastite volje protivniku pokušava se steći korištenjem tzv. nekinetičkih sredstava odnosno informacijskim i medijskim operacijama. To su aktivnosti u kojima se informacija koristi kao ubojito sredstvo, gdje se borite za informaciju i protiv informacije uz namjeru preuzimanja što je moguće veće razine nadzora i upravljanja pojedinim kanalima uz pomoć kojih želite plasirati pojedine informacije ciljanim publikama. Naravno, kad se govori o informacijama, isto se pravilo odnosi i na dezinformacije. Zbog svoje jednostavne dostupnosti u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama, najugroženija je informacijsko-komunikacijska infrastruktura odnosno energetska postrojenja te sustavi poput onih za opskrbu vodom i hranom koji, ako se nađu u središtu ovakvih sukoba, mogu ozbiljno ugroziti cijelu naciju. Ipak, osnivanjem Instituta za istraživanje hibridnih sukoba nastojat će se ojačati svijest o tome da su hibridni sukobi stvarnost koje se ne treba bojati već treba raditi na njihovu ranom uočavanju i prepoznavanju te ih kao takve u javnosti prokazivati. Potrebno je, jačati sustav javne, gospodarske i energetske sigurnosti, jačati sustav zaštite kritične infrastrukture, te stvoriti učinkovite sustave upravljanja krizama.
 
Čedomil Čekada i Drugi Vatikanski koncil
 
• Katolička Crkva je u dubokoj krizi. Što je uzrok tomu?
- Tekst koji prenosim je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1965. a potpisuje ga jedan od najistaknutijih katoličkih publicista i novinara dr. Čedomil Čekada. "More" ga ista pitanja.
"Nije ona scena sa 116. sjednice II. vatikanskog koncila, kad je papa Pavao VI. skinuo s glave svoju dragocjenu tijaru, – dar svojih negdašnjih biskupljana u Milanu, — pa je poklonio za karitativne i socijalne potrebe misija, bila klimaks, kulminaciona točka, saborske rasprave o misijskom problemu, iako je, nema sumnje, bila najdominantnija i najdramatičnija po svojoj simbolici i efektu. Klimaks, kulminacionu točku, — praktičnu kulminacionu točku, — doživjela je koncilska rasprava o misijskom problemu u rezultatu glasovanja o predloženoj saborskoj shemi. Ogromnom većinom saborski su je oci odbili. Nije ih zadovoljila. Nije odgovorila očekivanjima katoličkog svijeta. Nije misijski problem zahvatila u svoj njegovoj širini i dalekosežnosti. Nije dala misijskom poletu dovoljno zamaha. Nije konkretizirala zadataka, koje valja, odmah, rješavati, ako ne ćemo da opet upadnemo u staru našu pasivnost i letargiju u ovom po afirmaciju i budućnost Kraljevstva Božjega na zemlji od sviju najpresudnijem pitanju. Sabor je zatražio pomno proučene i jasno formulirane planove za misijsko djelovanje Crkve. Pledirao je, odlučno, za posve konkretne i određene mjere; za do kraja razrađen strategijski plan.
 
Crkveni ljudi, — oni najrevniji i najdalekovidniji, — ne daju, da im itko više zatiskuje oči pred teškom misijskom zbiljom i pred očitim, da ne kažemo fatalnim, neuspjesima Crkve u misijama. Oni više vjeruju govoru činjenica i brojeva, nego jeftinim lijepim frazama i naivnom samouljuljavanju u iluzije.
A u svijetlu brojeva i činjenica katolički je svijet totalno propao na misijskom ispitu. Treba samo konferirati, sravniti, statističke podatke o porastu pučanstva i o populacionim kretanjima, s jedne strane u kršćanskom, a s druge u misijskom, „poganskom”, svijetu. Škare se neprestano razmiču na štetu onoga kršćanskoga. Sve veći postaje nerazmjer između onih, koji vjeruju u Krista, i onih, koji u njega ne vjeruju. Postotak se kršćana u ukupnoj svjetskoj populaciji neprestano smanjuje. A morao bi rasti, kad bi misije uspijevale. Čim on opada, vidi se, da one, ne samo stagniraju, nego i nazaduju. Apsolutne brojke, pa makar na prvi pogled i velike, ne znače ništa, ako one relativne konstantno padaju na niže. Svijet, kao cjelina, unatoč konverzijama, sve više otpada od Krista, a ne prilazi mu; ne vraća mu se. Kršćanstvo ima na nj sve manje upliva. Kristove se stvarne vladarske kompetencije sve više sužuju. Možda ne prostorno, geografski, ali u svijetu ljudskih duša. A taj svijet duša Krista i Crkvu u prvom redu interesira. Ovce Krist traži, ne pašnjake: duše, a ne teritorije i, prazne, granice na mapama. Dokle god su prilike takve. Crkva i kršćanstvo sve više iščezavaju sa pozornice svijeta: postaju sve više manjina u čovječanstvu. Ispred njega drugi govore s više prava, — barem onoga, što ga ljudi priznaju, nego Crkva.
Čitali smo, baš ovih dana, neke auktoritativne misijske statistike. A statistike su, kao uvijek, tvrdoglavi i okrutni svjedoci protiv onih, koji gube: ovaj put protiv nas. Ni punih 40.000 svećenika ne otpada na čitav misijski svijet: na, barem, milijardu i dvjesto milijuna samih „pogana”. Manje, nego što ima svećenika u samim Sjedinjenim Američkim Državama, na svega 40 milijuna katolika (54.000). A priliv novih misionara, iz starog kršćanskog svijeta, upravo je bijedan. Usto, mjesto da napreduje, on nazaduje: i u apsolutnim brojkama. Najviši je bio pred desetak godina: u dvije godine, od g. 1951. do g. 1953., otišlo je bilo ,,u misije” 850 svećenika. Zadnjih je godina taj broj više nego dvostruko manji: između g. 1959. i 1961. otišao je ,,u misije” samo 331 svećenik. Raste, istina, broj domaćega svećenstva u misijama, u Aziji je njegov broj porastao od 2.472 u g. 1949. na 6.984 danas, — ali i on, prema potrebama, spuževim korakom.
 
Nijesmo, eto, očito, još riješili misijskog problema. Nijesmo još ni na putu da ga riješimo. Ni teoretski, ni praktično. Nemamo još ni perspektiva. Potpuno smo zatajili. Nemamo uopće misijskog duha ni misijske svijesti. Protestanti su daleko pred nama: i u aktivitelu i u požrtvovnosti. Ni za nutarnje misije, ni za domaći apostolat, ne radimo, kako bi trebalo, a kamo li za onaj široki, svesvjetski. U Americi su nedavno, u režiji „Catholic Digest“-a, napravili anketu: od svih kršćanskih konfesija i sekti katolici su u širenju svojih vjerskih ideja ostali zadnji: sa 17 posto. Iza prezbiterijanaca (52), baptista (50), episkopalaca (45), metodista (38), luteranaca (28), kongregacionista (19). Da i ne govorimo o maloj mormonskoj sekti („svetaca posljednjega dana“), koja je u 1963. godini osvojila u Americi isto toliko konvertita (120 000), koliko i dvadeset puta brojnija katolička Crkva (123.986). Još je američki katolicizam i u tom pogledu na katoličkoj strani najaktivniji. Kako bi istom izgledale statistike u Europi!
 
Pred tim činjenicama morali bismo svi, — i vjernici, a mi svećenici pogotovu, — osjetiti ne samo stid, nego upravo paniku. Krist apodiktički od nas traži, da pokršćanimo svijet. Da ga barem kušamo pokršćaniti. Da mu propovijedamo. Šalje nas izrijekom k svima narodima: sve do kraja zemlje (Mat 8, 11.; 28, 19.; Mark 16, 15.; Luk 13, 29.; 24, 47.; Dj Ap 1, 8.). On uzdiše za ovcama iz drugoga ovčinjaka (Iv 10, 16.). Pokazuje na njive (Iv 4, 35.) i na, obilatu, žetvu: „Žetva je istina velika, ali poslenika je malo!“ (Mat 9, 37.; Luk 10, 2.). A danas više nema čekanja. Narodi, kojima nas Krist šalje, demonstrativno se i nestrpljivo javljaju na pozornici savremenoga svijeta: davno su već postali njegova većina; davat će, već sutra, pečat i ton i njegovoj kulturi i životu, i njegovoj budućnosti. S njima će, već sutra, biti povezana i sudbina kršćanstva, i afirmacija Kraljevstva Božjega. A oni se, danas, opredjeljuju: možda i za stoljeća. Za kršćanstvo ili za, novo, moderno, poganstvo. Staro poganstvo neopozivo je osuđeno na propast.
Nema, — to mora biti jasno svakomu od nas, — među problemima, što danas pritištu Crkvu, nijednoga ni važnijega ni urgentnijega od misijskog problema. Važniji je samo još problem nutarnjeg posvećenja Crkve: nadnaravno doživljavanje Boga u njoj. Ali i to je doživljavanje, po najdubljoj svojoj biti, povezano sa misionarskim zadatkom Crkve: ono, kao primjena otkupljenja, tendira istodobno i u dubljinu i u širinu. Posvećenje se u Crkvi i kroz Crkvu mora širiti u uvijek novim i prostranijim koncentričnim krugovima.
 
Providencijalno je stoga, da se je sabor ustavio na problemu misija i da se na njih hoće još jednom da vrati. To je jedna od intervencija Duha Svetoga na koncilu. Crkva našega vremena mora imati posve i u detalje razrađen misijski plan. Bolje danas nego sutra. S improvizacijama se i eksperimentima dalje ne može. Valja ući u konkretnosti. Valja utvrditi dužnosti i obveze na sve strane. Valja podijeliti odgovornosti. Valja svakomu dodijeliti njegovu zadaću. Molitva za misije mora biti prva između velikih, zajedničkih molitava Crkve. Interes za misije mora postati među katolicima osoban, svjestan, univerzalan. Misijski apostolat mora biti organiziran. Ozbiljno valja proučiti situaciju u misijama i onda nametnuti čitavoj Crkvi misijski danak: i u zvanjima, i u materijalnim sredstvima. Na način opće mobilizacije. Nikoga ne treba moliti: valja naređivati. A glavnu riječ kog toga moraju imati biskupi i svećenici iz misija. Oni najbolje poznaju teren. Poznaju i potrebe. Imaju i iskustvo. Debata na saboru pokazala je i odviše očito, da sudbina i budućnost misija nije u stranim misionarima, nego u odgoju i podizanju domaćih. Sve, što je strano, dira u ponos i samosvijest mladih, probuđenih, misijskih naroda, a pogotovu u ponos onih starih, nosioca tisućljetnih nacionalnih i kulturnih tradicija. Strani su misionari samo ekspedijens „pro interim“, pomoćne sile. Ali danas još uvijek prijeko potrebne pomoćne sile. Valja sve snage baciti na podgajanje domaćih misijskih zvanja. Ali valja im, generozno, staviti na raspolaganje i sve kapacitete staroga katolicizma. I osobne, i materijalne, i znanstvene, i organizacione, i propagandističke, i socijalne. S mrvicama se tu ne da ništa učiniti.
 
Za misije bi danas zapravo trebao jedan poseban crkveni sabor ,,ad hoc“: samo za njih. Da misije na njemu budu glavna tema. Da na njemu progovori misijska svijest i savjest čitave Crkve. Sve ostalo da budu za sada samo ,,eventualia“: samo pribiranje materijala za buduće diskusije i buduće odluke. To se je shvaćanje, eto, spontano probilo i na koncilu. Makar, zasada, i indirektno, više u virtualnoj formi, bez specifične formulacije. Da ništa, sada valja poduzeti prve korake. Valja započeti na novi način. To je koncilska parola. A mjerodavni nosilac toga novoga shvaćanja opet je Papa. Ne može drukčije ni biti: u katoličkoj Crkvi. Duhovska inspiracija i asistencija svezana je uz Petra, uz papinstvo, uz primat. Ima nešto božanski simbolično u Papinoj gesti, da je osobno došao na početak saborskih rasprava o misijama. Pojavio se je pred Crkvom, da je sjeti njezine najveće dužnosti: da je povede, da joj dade impulz i direktivu. Da joj pokaže rukom na Gospodina, koji i njemu i njoj dovikuje: „Žetva je velika…!“ A njegov put u Bombay, — i ako apostolski skroman i posve u sjeni Kristovoj; ili baš zato, — bio je nešto kao ukrcavanje vojskovođe na lađu pred veliku ekspediciju. Kolumbo Crkve otišao je u novi svijet, u svijet budućnosti: u onaj misijski. Da se susretne sa njegovim najodličnijim predstavnicima. I najtipičnijim. Indijski je narod drugi po veličini među misijskim, ali i svjetskim, narodima. Za njim stoji pola milijarde duša. Za njim stoji jedna velika, spiritualistička i idealistička, kultura, puna strahopočitanja pred moralnim vrijednostima života, napajana kroz mnoge generacije idejama univerzalizma, tolerancije i mirotvorstva, koja već tisućljećima pruža ruke za Duhom i Istinom. Za Kristom: u našoj kršćanskoj interpretaciji. Ponovio se je opet sekularni prizor iz Troade. Pred novoga Pavla izišao je opet u viđenju: ovaj put ne Macedonac, Evropljanin, nego Indijac, Azijac, pripadnik najstarijeg i najvećeg kontinenta, da ga pozove k sebi: „Prijeđi (k nama), i pomozi nam!“ (Dj Ap 16, 6—10.). Novi je Pavao opet čuo, u hramu, nalog Gospodinov: „Festina et exi velociter…! Vade, quoniam ego in nationes longe mittam te!“ (Dj Ap 22, 18. 2i.).
Moramo se, — svi mi, svećenici, — dobro zamisliti u grandioznu veličinu ovoga časa i u sekularnu zadaću, što nam je on imperativno nameće. Aktivirati moramo misije. Odmah! Bez krzmanja! I mi! Novaca nemamo. Zvanja imamo. Kanalizirajmo ih u misije"!
 
Središnja kategorija pontifikata pape Franje je - milosrđe
 
• Kolika je odgovornost sadašnjega papa Franje?
- Crkvu je odlučio poboljšati neposrednom djelotvornošću, čistom praksom, koja je u samome vrhu nužno značila i odbacivanje dosadašnjeg lobističkog zaplotnjaštva, kojim je bila premrežena Rimska kurija, čije je kleromafijaške kanale detektirao još Benedikt XVI., a sasjekao ih je njegov nasljednik Franjo. Zato se, očito, već prvi dan dislocirao u Dom sv. Marte i tako fizički pokazao što misli o nedodirljivosti i luksuzu, postavši kroz svoje svakodnevne mise svima dostupan. Središnja kategorija njegova pontifikata je milosrđe. Papa Franjo govori jezikom milosrđa i ljubavi. A to je jezik Isusa Krista i zato ga svijet razumije, čak i ako ne pripada kršćanskom miljeu. Razumije ga i čuje, kako vidimo, čak i ako je potpuno izvan vjere. Naprosto zato što je to univerzalni jezik, tj. jezik univerzalnih ljudskih potreba i čežnji. Što se najbolje ogleda u papinu zalaganju za siromašne. Mnogi će se suglasiti da je uspio vratiti Crkvu narodu. I da bi tako trebalo biti u svakoj mjesnoj crkvi, koja bi trebala postati Franjina crkva, tj. crkva milosrđa i ljubavi. To znači da mora izaći iz svih uskogrudnosti i proračunatosti, i isključivosti. Odnosno, postati kuća svih, kako je vidi papa Franjo. Kuća u koju će se zakoračiti na ulazna vrata na zagrebačkom Kaptolu, a izaći na ona u Buenos Airesu. Ili bilo gdje diljem svijeta, gdje ih je papa Franjo otvorio svojim svjedočanskim i autentičnim poslanjem Kristova namjesnika na zemlji.
 
• Trebamo li se više vezati za Višegradsku skupinu?
- Apsolutno. Snažan gospodarski rast, mogućnost zajedničkog snažnijeg nastupa u svim pitanjima bitnima za zemlje Višegradske grupe, zemljopisni položaj između istoka i zapada te zajedničko povijesno nasljeđe i zajednička iskustva (nerjetko i zajedničke traume), od ovih zemalja su učinili grupaciju koju vežu mnogi interesi koji političarima na zapadu i istoku nikako nisu razumljivi. Budući su i istok i zapad nerijetko mrvili taj prostor, prekrajali ga i pokušavali ovladati njime, zemlje prostora srednje Europe u nasljeđe su dobili upravo ta iskustva koja ih podjednako drže na distanci i od istoka i od zapada, a to neminovno vodi jačanju svoje samostalne pozicije.
 
Lukavije između Njemačke i SAD-a
 
• Njemačka nas je potpuno iznevjerila, što da činimo? Da se odupreno Angeli Merkel ili da čekamo da završi svoj zadnji predsjednički mandat?
- Možda nam nije sklona vlada Angele Merkel , ali nam je sklon autohtoni njemački narod. Postavlja se opravdano pitanje zašto je Berlin tako otvoreno stao na stranu Slovenije i zašto se uopće miješao i komentirao cijeli slučaj koji se njega ni najmanje ne tiče. Mišljenja sam da Berlin iskazuje javno nepovjerenje prema Hrvatskoj jer se Zagreb opredijelio za učvršćivanje veza s administracijom Donalda Trumpa koju kancelarka Angela Merkel ne podnosi. Ali, i zbog toga što se Zagreb sve više približava zemljama Višegradske skupine koja također ne uživaju pretjerano povjerenje niti potporu vlade u Berlinu. Nije, dakako, moguće niti realno da između Hrvatske i Njemačke uvijek postoji stopostotno suglasje oko svih pitanja.
 
• Kako biste riješili spor sa Slovencima oko Savudrijske vale?
- Imamo puno otvorenih pitanja sa svim susjedima i bitno je za razumijevanje našeg stajališta da ih želimo riješiti kao što je to htio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Mislim da se u ovoj "napetoj" situaciji ponašamo odgovorno i zrelo. Ne poduzimamo jednostrane poteze koji bi pogoršali odnose. Želimo dijalogom i dogovorom riješti otvoreno granično potanje. Ako Slovenija krene u u ofenzivu, znat ćemo odgovoriti. Uostalom, cijela priča je smješna i čudna zbog par iskompleksiranih političara koji slušaju direktive iza zavjese.
 
• Koja je trenutačno u svijetu snaga populizma?
- Umberto Eco "na Berlusconijevu primjeru govori i o populističkoj metodi koja nam također nije nepoznata. Riječ je o provokaciji: provokaciji koja uzrokuje reakciju koja uzrokuje izigravanje žrtve. ‘Stoga mora davati obećanja koja, bez obzira na to izgledaju li njegovim pobornicima dobra, loša ili neutralna, moraju izgledati kao provokacija pred očima kritičara. I mora proizvesti jednu provokaciju na dan; još bolje ako je nepojmljiva i neprihvatljiva, jer mu to omogućava da zauzme naslovne stranice i udarne vijesti u medijima te da uvijek bude u središtu pažnje. Drugo, provokacija mora biti takva da oporba mora odgovoriti, i prisiliti oporbu na energičnu reakciju. Berlusconijev uspjeh u izazivanju ogorčene reakcije oporbe (ili čak medija koji ne pripadaju oporbi, ali koji ne mogu propustiti u tišini prijedloge koji potpuno izvrću smisao ustava) omogućavaju da dokaže vlastitim biračima kako je žrtva progona (zar ne vidite, što god da kažem, napadaju me)’." Poznato, zar ne?
 
• Gdje se Hrvatska trenutačno nalazi na kulturnom planu?
- Složit ću se sa Kafkom: "Bitke iz naše najstarije povijesti biju se i sada". Pa i u kulturi.
 
• Kako se othrvati svenazočnoj anglizaciji?
- Događaji koji su postali “eventi”, na kojima susrećemo brojne domaće “celebrityje”, analiziramo “styling” i znamo da je nešto ove sezone “must have” tek su djelić domaćeg rječnika koji je probio granice žargona i ušao u svakodnevnu. Nije dobro da, primjerice, profesor hrvatskoga jezika koristi nepotrebne anglizme, ili novinar na državnoj televiziji ili radiju.
 
Napušteni roditelji
 
• Dokle će hrvatskim društvom vladati razne neprirodne protuživotne skupine?
- Mnogi odgajaju djecu za lagodan život po logici, ako sam se ja patio, neka se ne pati moje dijete. Odgajamo djecu u kukavice koje nemaju hrabrosti za životne nedaće koje nikoga ne će mimoići? Očevi i majke nam često ostaju sami i na cjedilu zbog naše nebrige postajući u složenim slučajevima okrutni zbog naših tvrdih i nemilosrdnih srdaca, nerazboriti zbog naše lakomislenosti i sami zbog naše sebičnosti, zabludjeli zbog naše zloće i  zablude, kolebljivi zbog našeg prezira života. I kad se čini da bi zlo moglo prevladati, pozvani smo da nas naša djela određuju za dobro slijedeći Boga LJUBAVI, mimoilazeći vraga kao nešto nevažno i nebitno za onoga tko se zaputio putem ljubavi i slobode.
 
• Nameće li se i kao jedno od rješenja pokušaj provedbe već dobrano zakašnjele sveopće lustracije?
- Hrvatskoj treba rehipnotizacija ili lustracija duha i uma. Zemlja nam je i dalje fundamentalno u boljševističkom mentalnom sklopu. A kad nam ljudi nisu normalno postavljeni kako bi bili slobodni u kreaciji, onda ni ne možemo biti bolji. Trebamo istinske pokajnike kako bi sutra bilo Blagoslovljeno.
 
• Možete li ukratko spomenuti neke živuće Hrvate koji su nam možda putokaz u ovim vremenima.
- Neka "odgovori glazba"; https://youtu.be/rRbyZ3eD-9M. Sve vas lijepo pozdravljam.
 
Trodimenzionalni printeri i druge novotarije
 
• Moguće projekcije budućnosti u godini 2018.?
- U razgovoru za Huffington Post, nekoliko vodećih futurista današnjice predstavilo je svoja očekivanja promjena u tehnologiji i društvu koje nas očekuju u idućih deset godina.Dr. Michio Kaku, profesor teorijske fizike na Sveučilištu u New Yorku i autor knjige ‘Budućnost uma’: ”U sljedećih 10 godina vidjet ćemo polagani prelaz s interneta u mrežu mozgova, u kojoj se diljem planeta u trenutku dijele misli, emocije, osjećaji i sjećanja. Znanstvenici već sad mogu povezati mozak s kompjutorom i dekodirati neke od naših uspomena i misli. U jednom trenutku to bi moglo dovesti do revolucije u komunikaciji, pa čak i u industriji zabave. Filmovi će u budućnosti biti u stanju prenijeti i osjećaje, ne samo slike. (Tinejdžeri će podivljati na društvenim medijima, slati uspomene i osjećaje sa svoje mature, s prvog izlaska itd.). Povjesničari i pisci će moći zapisivati događaje ne samo digitalno, već i emotivno.” Možda će nestati i tenzije između ljudi, kada počnu osjećati bol i patnju drugih.
 
Dr. Ray Kurzweil, izumitelj, pionir računalne znanosti i direktor inženjeringa na googleu: “Do 2025. godine, 3D printeri će printati odjeću vrlo jeftino. Bit će brojni open source dizajni, no ljudi će još uvijek trošiti novac kako bi preuzeli dizajne aktualnih top dizajnera, kao što danas troše novac na e-knjige, muziku i filmove bez obzira na sav besplatno dostupan sadržaj. 3D printeri će printati ljudske organe koristeći modificirane matične ćelije s pacijentovim vlastitim DNK, što će nam pružiti neiscrpnu zalihu organa bez rizika od odbacivanja. Moći ćemo popravljati oštećene organe s reprogramiranim matičnim ćelijama, kao naprimjer srce koje je pretrpjelo oštećenja usljed srčanog udara. 3D printeri će printati i jeftine module koji će se spajati kako bi izgradili kuću ili poslovnu zgradu, poput lego kockica.”
 
Provodit ćemo mnogo vremena u virtualnoj i proširenoj stvarnosti, što će nam omogućiti da si dolazimo u ‘posjete’ čak i ako živimo stotinama milja daleko. Moći ćemo se i dotaknuti. Neki od ‘ljudi’ koje ćemo posjetiti u ovim novim stvarnostima bit će avatari. Bit će uvjerljivi, ali ne sasvim poput ljudi do 2025. godine, za to ćemo trebati pričekati 2030. Moći ćemo reprogramirati ljudsku biologiju kako bismo zaustavili brojne bolesti i procese starenja, naprimjer deaktivirati matične ćelije karcinoma, koje su stvarni izvor raka, ili zaustaviti napredak arterioskleroze, uzročnika srčanih bolesti. Moći ćemo stvarati avatare ljudi koji su preminuli iz svih podataka koje su ostavili za sobom (njihovih e-mailova i drugih dokumenata, slika, videa, intervjua s ljudima koji ih se sjećaju). Oni će isto biti uvjerljivi, ali ne sasvim realistični, ne do sredine 30-ih godina, pa će nekim ljudima ova tehnologija biti uznemirujuća i jeziva
 
Dr. Anne Lise Kjaer, osnivačica agencije za predviđanje trendova Kjaer Global: “Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će kronične bolesti biti odgovorne za tri četvrtine svih bolesti do 2020. godine, pa će evolucija mobilnog zdravstva (mobilne dijagnostike i monitoringa) uvesti revoluciju u liječenju dijabetesa i visokog krvnog pritiska. Aplikacije koje će dizajnirati medicinari će pružati učinkovite povratne informacije u realnom vremenu, zbrinjavati kronične probleme u ranijoj fazi, i pomoći unaprijediti živote ljudi u zajednicama u razvijenom svijetu, kao i u zemljama u razvoju.
 
Dr. James Canton, direktor Instituta za globalne budućnosti u San Franciscu: “Nosivi mobilni uređaji će prekriti cijeli svijet. Do 2025. postojat će masovni internet svih i svega koji će povezivati sve nacije, društva, kompanije i osobe sa svim svjetskim znanjem. To će ubrzati pristup obrazovanju, zdravstvu, poslovima, zabavi i ekonomiji u realnom vremenu.Umjetne inteligencije će postati pametne kao ljudi, pa i pametnije. Bit će ugrađene u automobile, robote, domove i bolnice, i kreirat će ‘ekonomiju umjetne inteligencije’. Ljudi i roboti će se stopiti, digitalno i fizički, kako bi liječili pacijente diljem svijeta. Robo-kirurzi će operirati na daljinu. Robo-doktori će porađati djecu i liječiti vas preko mobitela. Preventivna medicina će transformisati zdravstvo. Rane dijagnoze bolesti s napravama koje mirišu naš dah, i besplatno sekvenciranje DNK koje predviđa naše buduće zdravlje bit će svenazočne. Personalizirani genetski lijekovi će sprječavati bolesti, spašavajući živote i milijarde u izgubljenoj produktivnosti. Bitcoin sljedeće generacije će zamijeniti tradicionalni papirnati novac, stvarajući novu paradigmu digitalne trgovine i biznisa koja će stvoriti novu ekonomiju.”
 
Jason Silva, voditelj emisije ‘Brain Games’ na kanalu National Geographic: “Evolucija stvari ‘na zahtjev’ će postati ‘svijet na zahtjev,’ gdje će nadogradnja biološkog softvera, personalizirane medicine, umjetno inteligentnih asistenata ubrzano transformirati zdravstvo i dobrobit ljudi. Nadalje, povećana automatizacija će činiti naše svakodnevne živote beskrajno bogatijima. Samovozeći automobili bit će posvuda, prevoz će biti automatski, čist i jeftin. Preselit ćemo se u svijet u kojem je pristup jači od vlasništva, i sve nam je nadohvat ruke.”
 
Dr. Amy Zalman, direktorica World Future Societyja: "Znanstvenici sada imaju na raspolaganju sve preciznije načine za proučavanje naših mozgova i tijela kako bi razumjeli naše stavove i ponašanje. Prije samo nekoliko godina, znanstvenici s Harvarda pokazali su da vođe zapravo imaju manje stresa, ne više, od onih koji nisu vođe. Preciznije razumijevanje načina na koji ljudi rade – kako poklanjamo povjerenje, kako surađujemo i učimo, ali i kako ratujemo i mrzimo – jest alat koji zakonodavci i mi građani možemo koristiti kako bismo izgradili bolje vlade i bolju budućnost.”
 
Mark Stevenson, autor knjige ‘Optimistova turneja budućnosti’:“Tehnologije nisu najvažniji dio. Važno je šta društvo radi s njima, a sada je najvažnija institucionalna promjena… Ono što zbilja želimo proučiti, po mom mišljenju, su novi načini organiziranja nas samih. Moja sljedeća knjiga pokriva, naprimjer, revoluciju obnovljivih izvora energije u malom gradiću u Austriji, otkriće open source lijekova u Indiji, mreže pacijenata poput PatientsLikeMe, i škole koje izbacuju nastavni plan kako bi uspjele djecu nešto i naučiti.” Živi bili pa vidjeli!
 

Marijan Majstorović

Osnaženo miješanje države u područje identiteta Hrvata

 
 
Nakon incidenta koji se krajem godine dogodio u Sonti, naš je sugovornik o temi položaja Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnik u srbijanskom parlamentu.
http://www.hrvatskarijec.rs/datoteke/images/Vesti/Pitanja%20-%20Zvonko%20Saric%20Tomislav%20Zigmanov.jpg
• Kako biste u cjelini ocijenili ovu godinu kada je o položaju Hrvata u Srbiji, ponajviše Vojvodini, riječ?
- Na žalost, ne previše pozitivnom! Najprije, nije bilo previše pomaka kada je riječ o gospodarstvu – Srbija je i dalje, bar kada je riječ o BDP-u, među najsiromašnijim državama Europe, tako da su Hrvati u Srbiji vjerojatno najsiromašniji Hrvati na svijetu! S druge strane, kontinuirano su u javnosti prisutni antihrvatski sadržaji koji ne dolaze samo s margine društva nego ih znaju generirati i najviši državni dužnosnici, što među Hrvatima za posljedicu ima iznadprosječno raširen strah i nesigurnost, a samim tim i povlačenje iz javnog života. Tome pridonose i deficiti u funkcioniranju pravne države i slabosti u vladavini prava. Nije bilo značajnijih pozitivnih pomaka ni u području manjinskih politika, a negativne trendove bilježimo u politikama financiranja hrvatskih kulturnih udruga. Pozitivni su procesi zabilježeni u izdavanju udžbenika za osnovnu školu te osiguranju novca za spomen-dom rodne kuće bana Josipa Jelačića, no u tome se ne iscrpljuju problemi koje imamo u području manjinskih prava.
 
• Koliko je za tu opću sliku godine važan i negativno na nju utjecao napad na trojicu Hrvata u Sonti?
- On je zacijelo pridonio općoj negativnoj slici! To prije što su, za razliku od drugih nacionalnih manjina, Hrvati i dalje objekti etnički motiviranih incidenata, a izostaje primjereno reagiranje mjerodavnih tijela te izričita osuda istih od predstavnika vlasti. Štoviše, svjedoci smo bili grubih kršenja procedura u istrazi, krivotvorenja činjenica i svjesnog prikrivanja etničkih motiva u činu nasilja.
 
• Nakon toliko godina ipak ste dočekali pomak oko udžbenika na hrvatskom jeziku za školsku djecu, a posjetili su vas i hrvatska predsjednica, kao i ministrica Divjak. Koliko to ima značenje za Hrvate u Vojvodini?
- Da, već sam spomenuo da najveće pomake bilježimo u stalnoj komunikaciji i podršci koju imamo od najviših instanci vlasti Republike Hrvatske. To nas hrabri jer uz njihovu pomoć i podršku uspijevamo riješiti probleme s kojima se suočavamo. I udžbenici su dio toga paketa – sjetite se da je njihovo ubrzano rješavanje uslijedilo nakon što je Hrvatska iznijela rezerve za otvaranje poglavlja 26 u pregovaračkom procesu Srbije u prosincu prošle godine. I posjet hrvatske ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak hrvatskoj zajednici, što je prvi takav posjet u petnaestogodišnjoj povijesti obrazovanja na hrvatskom u Srbiji, i kao takav jasni je pokazatelj da Republika Hrvatska mijenja svoj odnos prema nama. Takve vrste postupaka i gesta ne samo da nas hrabre nego i pridonose izgradnji većeg respekta Hrvata u Srbiji od strane vlasti.
 
• Koji bi trebao biti sljedeći korak usmjeren kvalitetnijem životu i boljem ostvarivanju prava hrvatske manjine?
- Dosljedna i cjelovita primjena međudržavnog sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Hrvatske i Srbije. Hrvati u Srbiji osobito su zainteresirani za rješavanje pitanja političke reprezentacije i sudjelovanja u procesima donošenja odluka preko instituta zajamčenih mjesta u izvršnoj vlasti na lokalnoj i regionalnoj razini te isto tako zajamčenih mjesta u zakonodavnoj vlasti na svim razinama – na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj. Riječju, ono što je osigurano i što kao praksa postoji u Republici Hrvatskoj, ne samo kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini. To je temeljni preduvjet za učinkovitije rješavanje brojnih izazova s kojima se pripadnici hrvatske zajednice suočavaju, koji do danas nije ostvaren. Jer, dopustite, ne možete s ulice, izvan struktura vlasti, artikulirati vlastite interese ili biti čimbenik u rješavanju problema.
 
• Zastupnik ste u Skupštini Srbije. Koliko se tamo može nešto o tim pitanjima učiniti i koliko je važno da Hrvati imaju svog predstavnika u Skupštini?
- Dosadašnje, ne dugo – tek nešto više od godine i pol, iskustvo mene kao jedinog narodnog zastupnika hrvatske zajednice govori mi da se može mnogo više postići nego da ste na čelu nekog mjesnog odbora. Jednostavno, moć u politici ovisi izravno o razini vlasti gdje participirate. Stoga je model političke participacije koji imaju Srbi u Hrvatskoj i više nego dobar. Ja sam kao zastupnik dio oporbe, što onda uvelike onemogućuje uspješno djelovanje, no sam institut narodnog zastupnika po sebi je često od presudne važnosti za pozitivno rješenje nekog problema.
 
• Čine li po vama Srbija, ali i Hrvatska, dovoljno u smislu brže normalizacije odnosa u svim područjima života?
- Zacijelo ne! No, kada je riječ o nečinjenju, bojim se da je veća odgovornost, napose kada je riječ o posljednjih nekoliko godina, na vlastima Republike Srbije. Pri tomu ne mislim samo na negativne stavove koje o prilikama u Hrvatskoj iznose Miodrag Linta ili Aleksandar Vulin, nego više na izostanak proaktivnih i konstruktivnih pristupa u rješavanju otvorenih problema. Ipak, može se vjerovati da će vrijeme pred nama donijeti promjene, što obećavaju i eurointegracijski procesi Srbije.
 
Ni u hrvatsko-srpskim odnosima nije bilo napretka, što je dodatno usložnjavalo naš društveni položaj. Osnaženo je i miješanje države u područje identiteta Hrvata u Vojvodini – tzv. bunjevačko pitanje – tako što su Bunjevci nehrvati bili objekti afirmativnog odnosa države u brojnim područjima društvenog života, za razliku od Hrvata koji se takvim čime ne mogu pohvaliti. U tim aktivnostima važan prinos daju i bivši Osječani Drago Njegovan i mladi Aleksandar Horvat. Ono čime se možemo pohvaliti kao iskorakom je stalni i djelatni interes RH za naše probleme, postojanje redovite komunikacije s najvišim predstavnicima izvršne vlasti te veća vidljivost u javnosti tema o Hrvatima u Srbiji. Drugim riječima, postali smo neizostavni čimbenik u hrvatsko-srpskim odnosima. Na kraju, ali ne i najmanje važno, uvelike je postignuta konsolidacija odnosa unutar same zajednice, što je jedan od temeljnih preduvjeta za naš društveni napredak.
 

Igor Bošnjak, http://www.glas-slavonije.hr/352124/1/Najsiromasniji-Hrvati-na-svijetu-su-Hrvati-u-Srbiji

Mesić i mnogi drugi su se preko Haškog suda obračunavali sa svojim političkim protivnicima u Hrvatskoj

 
 
Ne može Haaški sud, koji je u potpunoj simbiozi s Tužiteljstvom, pisati povijest, to i nije bio njegov zadatak, kaže za Jutarnji list povjesničar, Ivo Lučić, koji je godinama bio izuzetno kritičan i prema samom Sudu, njegovim ciljevima i odlukama sudaca.
- To je bila neka vrsta prijekog suda, napravljenog sa željom da se kreira politički prostor bivše Jugoslavije, i to je potpuno jasno, tvrdi Lučić i najavljuje nove knjige i znanstvene radove koji bi trebali, prema zakonima struke, utvrditi što se 90-ih godina događalo na ovim prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini.
http://dnevnik.ba/sites/default/files/styles/dnevnik__260x180_/public/novosti-slike/ivo_lucic_2.jpg?itok=Eq3syZuC
• Bez obzira na to što vi kažete da Sud ne može pisati povijest, sudačke odluke iz Haaga u velikoj su mjeri stvorile dojam povijesnih ocjena?
– Nema nikakvog govora da taj Sud, kao, uostalom, ni bilo koji drugi sud, piše povijest. Sudovi to ne rade, pogotovo ne sud koji je u potpunoj simbiozi s tužiteljstvom. To bi značilo da tužiteljstvo piše povijesne ocjene, a to je jedna verzija staljinizma ili nacizma, kako god hoćete. To ne dolazi u obzir.
 
• Bili ste vrlo kritični prema Haaškom sudu, pa čak i kad je počeo s radom?
– Tužiteljstvo i Sud nastupali su zajednički, a obrana je bila potpuno inferiorna i podređena. Najčešće je nisu uzimali u obzir, a dokaz je i ova presuda šestorici Hrvata u BiH koja je simbolički ostavljena za kraj, 29. studenoga, i već to pokazuje što se htjelo postići. Bez obzira na obranu, presuda je mogla biti donesena prvi dan jer je sve bila farsa kojom se želio dobiti privid kao da se radi o sudu.
 
• Jesu li suci uopće ‘pohvatali’ sve ono što je potrebno da se dobije prava slika ovih prostora?
– Naravno da nisu. Zamislite suca koji pita svjedoka koji je spomenuo neku postrojbu Kulina bana je li osobno poznavao Kulin bana. To izgleda smiješno, ali je zapravo tragično. Sud je osnovao UN da bi amnestirao sebe od svega nečinjenog na ovim prostorima.
 
• Hoće li povjesničari moći ispraviti neke od ocjena vezanih za povijesne događaje kako ih je vidio Sud?
– Naravno da neće. Imate mrtve ljude, one koji su proveli 14 godina u zatvoru, imate traume, kao i ljude koji osjećaju nepravdu. Što mislite da ljudi u BiH ne osjećaju nepravdu zbog ove posljednje presude?
 
• Ali, nije sporno da je cilj Suda bilo suditi prije svega onima koji su počinili zločine?
– Da se odmah razumijemo, to uopće nije sporno. Pa, nitko normalan ili relevantan nema ništa protiv toga da se kazne oni koji su počinili ratne zločine. Ja sam u vrijeme rata to naglašavao i govorio da treba kazniti one koji su počinili zločine, a ne da se kažnjava neka politika. Ako već treba ‘kažnjavati’ politiku, onda neka se kazni politika UN-a jer je to bila jedina moćna politika koja je mogla nešto napraviti da se zaustavi rat i spriječe zločini.
 
• Već se godinama vuku kontroverze oko uloge bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i Haaga. Znamo li danas sve i koja je zapravo bila njegova uloga?
– Mesić i mnogi drugi, jer on nije bio sam, naše su unutarnje stvari i politiku koristili kroz Haaški sud kako bi se obračunavali sa svojim protivnicima u Hrvatskoj. Voljeti ili ne voljeti Tuđmana, rušiti ga ili ne, sve je to u politici legitimno, ali nije legitimno govoriti da je vaša zemlja agresor i dovesti do ovako nečega. A to je bila njihova uloga.
 
• Hoćete reći da je Mesić svojim svjedočenjem naštetio hrvatskim nacionalnim interesima?
– Naravno da je, ali da i nije bilo Mesića, sve bi bilo isto. Mesić će ostati u povijesti zabilježen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države. Tvrdio je da je država kojoj je on bio na čelu agresor. I zato se danas predstavlja kao veliki prijatelj Bosne, hoda po sajmovima šljiva i drugim, a u dva mandata nije došao među Hrvate u BiH niti jedan jedini put. Sve su to jasni pokazatelji.
 
• Mislite li tu samo na Mesića kada dajete takve ocjene?
– Tu je još gospođa Vesna Pusić koja ni danas ne krije svoje stavove. I Anto Nobilo, koji je odvjetnik i bio je angažiran da brani te ljude, pretvorio se u jednog od najagilnijeg tužitelja. Sada se nudi Bošnjacima da bi ih on zastupao u traženju nekakve odštete od Hrvatske. Namjerava od toga sklopiti biznis, ali problem je što ovo nije bio Sud koji je tužio državama, iako se u presudi spominju države.
 
• Koliko je sve ovo što se događalo na Haaškom sudu zakompliciralo odnose na jugoistoku Europe i u državama bivše Jugoslavije?
– Definitivno je dodatno zakompliciralo. Činilo se i čini da se ti odnosi dalje zakompliciraju i da se preko BiH i ostalih država kreira politika na tlu bivše Jugoslavije. U BiH postoji visoki predstavnik i tamo je protektorat, da se ne bismo zavaravali. Sve bitne odluke donose centri moći, a ljudima u BiH se dopušta da se tuku oko manje-više banalnih stvari. Tako će biti još godinama, a BiH će kao država funkcionirati sve dok za to postoji vanjski interes. Meni je zbog toga žao, volio bih da političke elite imaju dovoljno mudrosti te same kreiraju svoju sudbinu i dogovore odnose u BiH jer jedino tako ta država može biti samoodrživa i napredna.
 
• Što bi sada trebali učiniti hrvatski povjesničari da istina, onakva kakvom je vide baš oni, dođe do javnosti na isti način kao presude sudaca u Haagu?
– Imamo kapacitete da povjesničari kažu svoje i već smo puno toga napravili, ali to nije uzeto u obzir. Još u vrijeme Vlade Ivice Račana pokrenut je projekt o Domovinskom ratu kroz Institut za povijest, a rezultat je dvadesetak knjiga i nekoliko stotina znanstvenih radova. To je bio ozbiljan projekt, a Tužiteljstvo to uopće nije uzimalo u obzir. Oni su uzeli svoje povjesničare i eksperte, koji nemaju veze s BiH i ratom.
 
• Hoćete reći da je to bila jednostrana priča u simbiozi Tužiteljstva i Suda?
– Uz to i nije imala veze sa znanošću. Bila je to propaganda koja je dovela do optužnica koje su pisane jedonostrano i netočno.
 
• Hoćete li vi osobno kao povjesničar nastojati da se nastavi s istraživanjima?
– To već dugo radim i prvi sam napisao priču o Karađorđevu. Napisao sam knjigu o uzrocima rata u BiH, sada sam pisao o Vukovaru, sve to radim jer je to moj posao.
 

M.M., Jutarnji list, http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48882-ivo-lucic-mesic-i-mnogi-drugi-su-se-preko-haskog-suda-obracunavali-sa-svojim-politickim-protivnicima-u-hrvatskoj

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 970 gostiju i jedan član online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević