Get Adobe Flash player

Nezamislivim smatram da bi Radić prionuo uz Hitlera, Mussolinija i fašizam, ako bi mu oni ponudili »nezavisnu« državu

 
 
Hrvatsku je nedavno posjetio Andrej Maček, sin nekadašnjeg predsjednika HSS-a i vođe hrvatskog naroda Vladka Mačeka, koji živi u Washingtonu, te je tom prigodom dao intervju Vjesniku. Andrej Maček rođen je 1926., a sljedeće je godine ostao bez majke, tako da je njega i stariju sestru Agnezu, koja je preminula ove godine, odgojila majčina sestra Josipa, s kojom se njihov otac poslije vjenčao. Od 1947. Maček živi u SAD-u, gdje je na sveučilištu Georgetown završio studij fizike, kemije i fizikalne kemije. Kao stručnjak za područje gorenja, sagorijevanja, termodinamike i kinetike radio je, uz ostale, i za američko ministarstvo obrane, Nacionalni ured za standarde i za NASA-u te predavao na nekoliko sveučilišta. U braku s Amerikankom Miriam dobio je dva sina, Paula i Tima, a kao udovac prošle se godine vjenčao s Kineskinjom Louise.
http://www.antikvarijat-vremeplov.hr/image/cache/products/14804/c875mgxy-800x570.jpg
»Zbližili smo se jer imamo zajedničke interese, na primjer za klasičnu glazbu. Njoj je to i struka dok ja nemam nikakve glazbene naobrazbe. Još imamo nešto zajedničko - i ona je izbjeglica od komunizma, ali za razliku od mene, ona je godinama živjela pod komunizmom i osobno pretrpjela mnoga zlostavljanja, uključivši fizička, za vrijeme zloglasne 'kulturne revolucije'. Jako ju zanima sve o Hrvatskoj. Njezina je želja bila da se vjenčamo u Zagrebu, u crkvi svetog Blaža, gdje sam ja kršten, i da nas vjenča hrvatski svećenik kojeg poznaje. Tako je don Ivan Šibalić u Zagrebu sve priredio, a vjenčao nas je don Damir Stojić. Ta dvojica mladih, simpatičnih i agilnih salezijanaca, upravljali su svojedobno našom washingtonskom misijom svetog Blaža«, kaže Maček, koji u razgovoru za Vjesnik govori o svome ocu i prisjeća se turbulentnih povijesnih zbivanja kojima je bio svjedok iz prve ruke.
 
• Koliko vas je činjenica što ste sin Vladka Mačeka odredila i utjecala na vaš život u djetinjstvu i kasnije u SAD-u, u dobrom i lošem smislu?
- U doba moga djetinjstva i mladosti to je imalo vrlo velik utjecaj. Budući da se djetinjstva u Zagrebu i u Kupincu sjećam s velikom ugodom, utjecaj je sigurno bio pretežno u dobrom smislu. Ne znam koliko su ta ugodna sjećanja djetinjstva povezana baš s time da je moj otac tada bio najpoznatiji čovjek u Hrvatskoj, kojeg su svi susretali s ogromnim poštovanjem. Čini mi se da su osobne roditeljske veze u tom pogledu bile važnije. Ali ono što očito predmnijevate, bilo je tu nečega i u »lošem« smislu. Jer sva naša poznanstva, stara i nova, školski drugovi, nastavnici i svi ostali, bili su uvijek svjesni čija smo djeca moja sestra i ja, pa je neminovno da se nisu odnosili prema nama posve kao prema drugoj djeci. A biti tako izuzetan dopuštalo je i manje dječje spontanosti. Povrh toga je u Zagrebu bilo i nešto manje fizičke slobode, jer smo zbog sigurnosti obično smjeli izlaziti iz kuće samo uz pratnju nekog odraslog. Razdoblje NDH bilo je, naravno, posve drukčije. Osobito posljednje tri godine, od ožujka 1942. do svibnja 1945., kad smo bili u kućnom zatvoru pod strogom ustaškom stražom, bez mogućnosti ikakvog osobnog druženja i djelatnosti. Ali i prva od te četiri godine bila je pod iznimnim okolnostima: od travnja do listopada 1941. boravili smo zajedno s ocem u Kupincu, a sljedećih teških pet mjeseci njegova zatočeništva u Jasenovcu živjeli smo bez njega, u oba slučaja s malo mogućnosti novih poznanstava. Iako je tako strogo ograničeno »tinejdžerstvo« bilo skoro posve uvjetovano činjenicom da mi je Vladko Maček otac, ne mogu reći da ga se sjećam posve u lošem smislu. Jednostavno, bili smo svjesni da smo svi okruženi velikim zlom koje je trebalo preživjeti. A bili smo i svjesni da su mnogi naši znanci i prijatelji pretrpjeli više nego mi. Štoviše, bilo je tu i nečeg dobrog, jer sam se imao prigodu upoznati s osobnim nazorima svoga oca, njegovim sjećanjem na prošle dane, mnogo bolje nego što bi to bilo moguće pod normalnim okolnostima. Naprotiv, u SAD-u činjenica da sam sin Vladka Mačeka imala je vrlo malo utjecaja, osim što bez njega vjerojatno ne bih živio tamo. Ne sjećam se gotovo nikakvog utjecaja ni na moje studentske dane niti na stručnu karijeru. Upravo obratno od onog u djetinjstvu, kad bih upoznao nekog novog, prihvatio novo namještenje i slično, nikad nije nitko znao tko mi je otac. Tu je opet bilo nečeg dobrog, jer su mi nova poznanstva pružila prigodu rastumačiti strancima tko je on i što je Hrvatska. To je bilo važno, jer je, nažalost, prvih pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska često vrlo loše predstavljana u američkom tisku: ustaše, genocid, Jasenovac... To je uvelike ispravljeno od sredine devedesetih godina.
 
• Kao dječak, jeste li bili svjesni da je vaš otac vodeći hrvatski političar?
- Jesam, bez dvojbe. Bio sam posve okružen politikom, što je za moga djetinjstva značilo borbu za prava hrvatskog naroda, i time opoziciju beogradskom režimu. Znao sam da su posjetitelji koje je moj otac dnevno primao u svom uredu, a bio je dio našeg stana na Prilazu, bili narodni predstavnici, uglavnom seljaci, iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, koji put čak i iz Srbije. A bilo mi je jasno da je moj otac vođa svega.
 
• Koga od političara iz djetinjstva pamtite do danas?
- Stjepana Radića se ne mogu zorno sjetiti, jer je umro dok mi još nisu bile ni dvije godine. Ali znam da su me roditelji nosili u posjete u Hercegovačku, pa rado tvrdim da sam osobno poznavao sve predsjednike HSS-a, od Radića do danas. Naravno, poznavao sam sve prvake HSS-a od 1930. nadalje, od kojih su većina njih bili naši osobni prijatelji: Josip Predavec, August Košutić, Juraj Krnjević, Ivan Šubašić, Jure Šutej, Ivan Pernar, Josip Torbar, Bariša Smoljan, Jaša Jelašić, Paško Kaliterna... Od političara izvan Hrvatske ostaju mi u sjećanju Crnogorac Sekula Drljević, veliki protivnik srpskih diktatorskih režima, i Srbin Milan Kostić, također čvrsti protivnik beogradske diktature i centralizma, kod kojeg smo, ako se ne varam, čak i odsjeli kad smo posjećivali tatu u beogradskom zatvoru. Među ostalim istaknutim uglednicima padaju mi na pamet Dalmatinci Ante Trumbić i don Frane Bulić. Od likovnih umjetnika u sjećanju su mi ostali Joza Kljaković, Ivan Meštrović i Robert Frangeš-Mihanović. Vidio sam spomenik kralja Tomislava u njegovu atelijeru, prije nego što se pojavio na sadašnjem mjestu na Tomislavovu trgu. Od pisaca pamtim Milu Budaka i Slavka Kolara. Kneza Pavla i kneginju Olgu vidio sam samo jednom, kad su nas posjetili u Kupincu 1940. Dragišu Cvetkovića vidio sam dva, tri puta za vrijeme Banovine, pa nekoliko puta poslije rata u Parizu, kad bi on posjetio moga oca, 1946. i 1947. Poslije, kad smo već živjeli u Americi, posjetio sam ga u Parizu, kad bi me posao doveo tamo, jednom 1968., baš prije njegove smrti, četiri godine nakon smrti moga oca.
 
• Sigurno ste poznavali i Eugena Laxu, kojeg se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme često spominje, u kontekstu suđenja Ivi Sanaderu. Navodno je bio mason.
- Eugen Laxa, među znancima zvan i nadimkom Sinek, bio je prijatelj obitelji Maček. Za vrijeme Banovine Hrvatske bio je jedan od nekolicine mladih Hrvata koje je moj otac poslao u diplomatsku službu. Službovao je u Francuskoj, a vratio se u Hrvatsku 1941. Sjećam se da je došao u Kupinec i razgovarao s tatom o upitnosti daljnjeg djelovanja u diplomaciji NDH. Tata mu je savjetovao da se povuče. Sljedeći put Laxa nas je posjetio poslije rata u Parizu, negdje u lipnju ili srpnju 1945., ubrzo nakon našeg dolaska. Ostao je u Parizu do kraja 1946., možda do 1947., i bio redoviti posjetitelj u našem stanu. Nije bio očev tajnik, kako se tvrdilo u medijima, ali vrlo je zaslužan za pisanje njegovih memoara. Zamolio je tatu neka mu ih diktira, a on će pisati izravno na stroju. Često bi ga nukao: »Gospon predsednik, idemo!« Tako je nastao prvi rukopis, osnova i dobar dio onog što je izdano na engleskom 1957., a na hrvatskom tek 1992. Nakon što se Sinek nastanio u Brazilu, posjetio nas je jednom u Washingtonu sredinom pedesetih godina. Je li bio mason, to ne znam.
 
• Prema vašem mišljenju, razlikuju li se po svojim idejama i praksi Stjepan Radić i vaš otac, kao što se često tvrdi, na štetu vašeg oca?
- Nipošto ne po idejama, a jamačno ne ni po praksi. Ovo potonje je, naravno, hipotetično, jer tko zna kako bi Maček postupao da je bio predsjednik HSS-a dvadesetih godina, a Radić tridesetih. Ali ipak ne bi bilo točno ustvrditi, da se zbog toga ne može reći ništa vrijednoga. Navest ću dva konkretna primjera, koji ukazuju, da vjerojatno ne bi bilo velikih razlika u praksi između njih dvojice. Poznato je da se Maček nije slagao s Radićevim priznavanjem dinastije Karađorđevića i ulaskom u jugoslavensku vladu u ožujku 1925. Smatrao je taj potez pogrješnim prije utanačenja hrvatskog teritorija i njegove autonomije. Ali ne samo da tu nije bilo ni trunka ideološkog razlaza, nego se ne može ni zasigurno ustvrditi kako bi on toga časa djelovao na Radićevom mjestu. Sjećam se da je u svojim kasnijim godinama spominjao kako je bilo lakše njemu i drugim nepopustljivim mlađim političarima kritizirati Radića, nego raditi na njegovom mjestu. Shvaćao je da ono što je ostvareno 1939, jednostavno nije bilo moguće 1925. Tu je srž politike. Drugi primjer: treba ponoviti, da se radi o hipotetičkom pitanju, ali smatram nezamislivim da bi koncem tridesetih godina Radić prionuo uz Hitlera, Mussolinija i fašizam, ako bi mu oni ponudili "nezavisnu" državu, a protiv zapadnih demokracija. A očito je glavni prigovor ustaša Mačeku bio baš zbog odbijanja te ponude. Na to nije teško odgovoriti, ali izgleda da ima i kritičara u tom pogledu, koji su manje ekstremni. Tu je teškoća. Kako rekoh, ne mogu dati zadovoljavajućeg odgovora, jer mi nedostaje neposrednog kontakta s mišljenjima u Hrvatskoj. Naime, ne znam na kakve alternative Mačekove akcije uspostavljanja hrvatske autonomije unutar Jugoslavije pomišljaju umjereni kritičari njegovog stajališta u to doba. Znamo kao je bilo teško više od pola stoljeća kasnije uvjeriti zapadne sile da Hrvatska treba potporu u borbi za odvajanje od Jugoslavije. Uoči Drugog svjetskog rata bilo bi apsurdno i pomisliti na to. Inače, moj je otac već prije više od pola stoljeća primijetio kako ne samo »desni« nego i »lijevi« svojataju mrtvog Radića, koji to više nije mogao demantirati. Naravno, Radić je neupitno bio čovjek srednjeg puta, protivan i jednima i drugima, kao i svi njegovi pravi sljedbenici, uključivši i Mačeka.
 
• Vašem ocu zamjera se da je 1941. ostao po strani, jer nije prihvatio Hitlerovu ponudu da stane na čelo Hrvatske. Je li se zbog toga poslije kajao, jer postoji stav da bi time spasio mnogo života?
- Smatram da on u trenu kad je odbio ponudu Nijemaca da preuzme vodstvo u Hrvatskoj pod njihovim protektoratom, nije imao dvojbe o korektnosti. Iako je predvidio da su neka krvoprolića neminovna, nije ni u najcrnijoj mašti imao predodžbu strahota četničkih, ustaških i komunističkih zločina. Ne mogu reći da se poslije »kajao«, ali točno: u starim je danima koji put mozgao ne bi li ipak bilo bolje da je 1941. preuzeo vlast. Naravno, poslije rata bi ga objesili, ali ako bi time spriječio mučenje i smrt desetaka tisuća ljudi, to ne bi bila previsoka cijena. Što se mene tiče, ponosan sam da to nije učinio. Možda sam i sebičan, jer život sina nacističkog kolaboratora ne bi bio ugodan.
 
• Ponašanje vašeg oca 1941. razlog je za teze da je zastupao politiku čekanja. Je li to točno, ili je bila riječ o tome da nije želio poduzimati aktivnosti koje su unaprijed bile osuđene na propast?
- Što se tiče njegova rada prije 1941., ne vidim nikakve inercije. Upravo obratno - cijelo razdoblje od kraja njegova zatvora pod jugoslavenskom diktaturom krajem 1934., pa do NDH, više od šest godina, bilo je u znaku stalne aktivnosti, u mnogo čemu uspješne, i u politici i u socijalnom, gospodarskom, kulturnom djelovanju. Što se tiče travnja 1941., točno je da je odbio akciju, jer nije htio povezati Hrvatsku s nacistima, ne samo iz načelnih razloga nego i iz uvjerenja da će oni izgubiti rat. Pitanje suradnje s komunistima je drukčije. Kontakti i razgovori s njima bili su u načelu mogući samo prije 15. listopada 1941., kad je odveden u Jasenovac, dakle prije uspona partizanskog pokreta. U svakom slučaju, koliko znam, nije ih bilo. Mačekova kompletna izolacija bila je zapravo i glavna namjera ustaške vlade. No sigurno se može pitati bi li on bio voljan za razgovore pod drugim okolnostima? I je li mogao, u pomanjkanju neposrednih razgovora, »prošmuglati« iz zatvora direktive haesesovcima u tom smislu? Zanimljiva, djelomično hipotetička pitanja, na koja nemam odgovora. No pokušaj suradnje s komunistima uistinu ne bi nikamo vodio. On sigurno ne bi pristao na obnovu centralističke Jugoslavije, još pritom komunističke diktature, a Tito - u to doba s punom Staljinovom potporom i sa šutljivom privolom Zapada - također sigurno ne bi imao razloga pristati na išta drugo. Dakle, točno, Maček se znao ustručavati poduzeti neku akciju kad ju je smatrao nepotrebnom, a uvijek kad ju je smatrao lošom. Nije mogao pojmiti da ima ljudi koji smatraju da je bolje raditi zlo nego ne raditi ništa. Ali u načelu ne smatram da je bila riječ o politici »čekanja«.
 
• Vašem ocu zamjera se i da je podržavao očuvanje Jugoslavije i da mu je navodno draža bila Hrvatska kao jedna od federalnih jedinica nego kao samostalna država. Je li za njega Banovina Hrvatska ostvarena 1939. bila konačan cilj, ili samo prva faza u stvaranju samostalne Hrvatske?
- Prigovore u tom pogledu ne mogu smatrati posve ozbiljnim, jer ne mogu zamisliti bilo kojeg hrvatskog demokratskog političara kojem samostalna, slobodna Hrvatska ne bi u načelu bila glavni cilj. Čak i u slučaju Trumbića i Supila, koji su potkraj Prvog svjetskog rata bili istaknuti zagovornici stvaranja Jugoslavije, teško vjerujem da bi pod povoljnijim uvjetima birali kraljevinu Jugoslaviju na račun republike Hrvatske. Što se tiče konfederacije, zanimljivo je da bi se i Radić i Maček - usprkos svom izrazitom osjećaju slavenske solidarnosti - lakše pomirili s nekom podunavskom konfederacijom, nego s jugoslavenskom. Dakle, jugoslavenska konfederacija je za Mačeka bila tek treći izbor. Svima koji su ga iole dobro poznavali, bilo je jasno da je smatrao Banovinu Hrvatsku tek prvim korakom, nipošto kao nešto svršeno.
 
• Zanimljivo je da je vaš otac autor parole »Tuđe ne ćemo, svoje ne damo« i da je prvi upotrijebio pojam Željezna zavjesa. Je li znao da su ga Tito i Churchill »plagirali«?
- Da. Štoviše, u slučaju Tita, točno se sjećam prigode kad je to prvi put čuo. Bilo je to još u ustaškom zatočeništvu u Zagrebu. Naime, barem neko vrijeme bilo nam je dopušteno imati radio, pa smo, kad god je to bilo moguće, slušali Radio London, kao i tisuće drugih u Zagrebu, mnogi pod gunjem da se ne bi čulo izvan sobe, jer je to bilo kažnjivo strijeljanjem. Među drugom propagandom za partizane tijekom 1944. čuli smo i taj poznati citat. Moj otac je reagirao s podsmijehom. Churchillov poznati govor »Iron Curtain« iz 1946. bio mu je naravno poznat. U to je doba živio u Parizu.
 
• Je li vaš otac vjerovao da će doći do sloma komunizma i stvaranja samostalne Hrvatske?
- Da, u konačnoj fazi. Ali nije imao nade da će to biti brzo. Kad se komunizam učvrstio, nije više vjerovao da će pasti tijekom njegova života. Slično, u pitanju samostalne Hrvatske, nije vidio skorog rješenja. Sjećam se kad je početkom NDH jedan znanac, nije bio ustaša, primijetio kako je možda ipak dobro da smo se riješili Srba. Mačekov odgovor: »Ne samo da ih se nismo riješili nego smo si ih sada natrpali na leđa još za 50 godina.« Činjenica da je ispalo točno 50 godina bez dvojbe je slučajna, ali značenje njegovih misli je očito.
 
• Koliko pratite zbivanja u Hrvatskoj?
- Ne bih želio iz daljine držati propovijedi o tome što u Hrvatskoj valja ili ne valja. Štoviše, iako kao hrvatski građanin imam pravo glasa na hrvatskim izborima i ovdje u Americi, nikad ga ne koristim. Ne sudjelujem svakodnevno u hrvatskom životu pa smatram da nemam moralnog prava odlučivati o hrvatskoj politici. Naravno, meni bi bilo osobito drago da srednji put braće Radića i Vladka Mačeka, provede HSS. U Hrvatskoj, poslije odlaska 1945., nisam bio nikada u doba komunizma i Jugoslavije. Tek u ožujku 1992., kad je moj prijatelj, pokojni Boris Urbić, nakon velikih napora napokon uspio s izdavanjem memoara mog oca, pozvao me u Zagreb na predstavljanje knjige. To je bio početak. Od tada dolazim jednom na godinu ili tek svake druge godine, uglavnom na sastanke s rođacima i prijateljima. Tu i tamo sastanem se i s nekim uglednicima. Posebno uživam u redovitim posjetima Jastrebarskom, tatinu rodnom gradu, u kojem se od 1993. svake godine na očev rođendan slavi »Mačekov dan« kao gradski praznik.
 
• Jeste li aktivni u hrvatskim iseljeničkim organizacijama?
- U posljednje vrijeme ne mnogo. Prvih 40 godina mog boravka u Washingtonu i okolici, gdje živim od 1947., ovdje uopće nije bilo lokalnih hrvatskih organizacija. Osamdesedith godina osnovana je hrvatska župa svetog Blaža u Washingtonu. Zapravo, službeno joj je ime »misija«, jer nema dovoljno vjernika da bi bila župa. Tu se nas tridesetak počelo sastajati nedjeljom. Nešto kasnije, osobito nakon uspostave Republike Hrvatske s veleposlanstvom u Washingtonu, uspješno se razvila akademska organizacija AMAC, »Almae Matris Alumni Croaticae«, s ogrankom za Washington i okolicu. Tu sam bio vrlo aktivan do prije nekoliko godina. Bili smo pokrovitelji djece, siročadi iz Domovinskog rata, dovodili smo u SAD hrvatske znanstvenike koji su držali predavanja i glazbenike koji su izvodili koncerte sa što više hrvatskih skladbi. Time smo privukli i američke prijatelje. Ali posljednjih je godina nažalost sve manje interesa, pa nismo više aktivni. Slična je sudbina i drugih ogranaka AMAC-a u Americi.
 
• Što je u današnje vrijeme za Hrvatsku najaktualnija poruka iz života i djela vašeg oca?
- Treba uvažiti da je djelovao pod posve drugim uvjetima nego danas. Cijeli život mu je bio usredotočen na borbu za prava hrvatskog naroda s ciljem da se stvori državna struktura koja će ne samo omogućiti nego i zahtijevati političko i socijalno uređenje u kojem će Hrvati i drugi građani Hrvatske birati demokratski i uživati ljudska prava i socijalnu pravdu. To je u gotovo cijelo doba njegova djelovanja značilo borbu protiv diktatura svih vrsta, one kralja Aleksandra, fašističke i komunističke, koje su osporavale ta prava. Danas više nema, ili barem ne bi smjelo biti, pitanja borbe protiv nekoga i nečega, nego pozitivan rad. Dakle, njegova poruka: prvo, dvije krilatice HSS-a od početka, prije više od stotinu godina su čovječnost i pravica. Ta jezgra mora ostati osnovom. A dnevno sredstvo je razumna politika, postizanje onog što je moguće u momentu bez ispada u ekstreme, poštovanje prema drugim narodima i, nadasve, osobno poštenje. To zadnje je važno za mene osobno. Kad dođem u Hrvatsku, ništa mi nije draže - doslovno i bez obzira na politička mišljenja - nego čuti za mog oca da je bio pošten čovjek.
 

Marijan Lipovac, Vjesnik, 26. 11. 2011.,  http://haw.nsk.hr/arhiva/vol4/5/35948/www.vjesnik.hr/Article.aspx%3fID%3DE5CA601B-F937-4DA4-84D7-9100F75FC8EF.html

Boja je veliki izazov i neiscrpno polje istraživanja

 
 
Akademski slikar iz Zagreba, Hrvoje Marko Peruzović, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, koji je nedavno otvorio samostalnu izložbu u Grazu.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/04/05-1-480x480.jpg
• Gospodine Peruzoviću, nedavno ste u Grazu otvorili samostalnu izložbu. Što ste izložili i u kojoj galeriji?
= Prije nekoliko mjeseci dobio sam poziv iz Galerije Stross, koja se nalazi u samom središtu Graza, i s velikim veseljem sam taj poziv prihvatio. Ovo nije prvi put da se predstavljam austrijskoj publici ali je prvi put da izlažem u Grazu. Izložio sam dvanaest slika većeg formata, rađenih akrilikom na platnu. Izdvojio sam različite motive iz nekoliko različitih ciklusa kako bih što zornije i potpunije prikazao svoj slikarski svijet. Izložba je zamišljena kao susret i svojevrsni dijalog slikarstva i fotografije, jer u drugom djelu galerije izlaže nizozemski fotograf Michael van Emde Boas.
 
• Možemo li već govoriti o reakcijama javnosti, publike.
= Reakcije posjetitelja su bile sjajne, oduševio ih je moj mediteranski kolorit. Na samom otvorenju ljudi su mi često postavljali različita pitanja, željeli su znati zašto sam naslikao određene motive i koja mi je bila namjera.
 
• Što je ključ Vašeg pristupa motivu?
= Postoje razni pristupi motivu i oni nisu uvijek isti. Često ovise o raspoloženju i o mojoj stalnoj sklonosti prema promjenama. No, ono što je u osnovi mog pristupa slici jest crtež. On je uvijek na neki način prisutan. Nekad je vidljiv a nekad samo naznačen. Nadalje, većina motiva u sebi sadrži određene simbolističke konotacije iz kojih se može puno toga isčitavati. Uz to, vrlo često ubacujem u svoje slike i određene elemente suvremene pop kulture.
 
• Vaš je kolor snažan, no u isti mah, dojma sam i lagano prigušen, ambivalencija?
= Boja je veliki izazov i neiscrpno polje istraživanja. Ona je uz crtež moja najbitnija odlika. Uvijek ponavljam kako je na moju paletu snažan utjecaj imalo razdoblje u kojem sam živio u Dalmaciji. Bitno mi je da se u mojim slikama osjeti svjetlost. Čak i one nešto mračnije slike imaju dijelove koji svijetle. Svjetlo bez tame ne bi bilo moguće. 
 
• U Vašem se radu mogu prepoznati određene karakteristike austrijskog slikarstva s početka 20. st.
= To je točno, to je prije svega bečka secesija. Međutim, još je puno toga utjecalo na moj slikarski rukopis. Vjerujem da je to bila jedna od presudnih stvari zašto sam pozvan u Graz i zašto je publika vrlo emotivno reagirala na moje slike. Osjećaju to i kao dio svoje tradicije. Na kraju krajeva, ne tako davno, bili smo dio istog carstva.
 
• Tko je vaš omiljeni umjetnik?
= Zaista je teško odgovoriti na to pitanje. Svaki slikar ima neke svoje favorite. Riječ je o cijeloj plejadi svjetskih ali i hrvatskih umjetnika koji su prije svega bili majstori crtači. Osim toga, stalno otkrivam neka nova zanimljiva imena za koja ranije nisam znao. U tom smislu, Internet je zaista dragocjen. Nema sad smisla nabrajati dvadesetak ili tridesetak imena.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/04/18-1.jpg
• A tko je na Vas najviše utjecao?
= Teško je i to reći. Odgovor je sličan kao i na prethodno pitanje. Nadovezao sam se na karakterističnu secesijsku stilizaciju i tu je jasno kako je nemoguće izbjeći usporedbe sa Egonom Schieleom i Gustavom Klimtom, no ja se trudim ostvariti vlastiti način crtanja i slikanja i unijeti nešto suvremenijih elemenata u skladu s duhom vremena. Mogao bih reći da sam od svakoga uzimao ono što mi je bilo potrebno, ono što sam prepoznao kao svoje ili kao zajedničko. U tom silnom moru kombinacija, čovjek dugotrajnim radom ipak dođe do neke vlastite likovne poetike. A dobro znamo da sve nastaje iz nečega što prethodi. U tom smislu poštujem tradiciju.  
 
• Odnedavno ste opet u Zagrebu.
= Da, uskoro će proći godina dana otkako sam se iz Splita vratio u Zagreb. Zahvaljujući svom poslu puno putujem, ali moj atelijer je sada ovdje.
 
• Što je trenutna novost u atelijeru, planovi, izložbe?
= Polako se pripremam za jednu malu retrospektivnu izložbu koju planiram ostvariti dogodine u Zagrebu. Nadam se da će tom prigodom biti tiskan i jedan malo ozbiljniji katalog. U međuvremenu slikam i pišem poeziju. 
 

Miroslav Pelikan

U fazi sam izmjene tonaliteta jer svjetlo i okruženje provociraju druge boje

 
 
Slikar Željko Bubalo, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, autor je kompleksnog opusa. Djela mu se nalaze u brojnim galerijama i muzejima. Ovih je dana otvorio novu samostalnu izložbu OČI MORA I ŠKOJA u popularnoj galeriji Kraluš u Svetom Ivanu Zelini.
http://www.zelina.hr/portal/images/Zeljko_Bubalo_izlozba.jpg
• Izložba je posvećana moru.
= Naziv izložbe kaže Oči mora i škoja. Riječ je o simbiozi mora koja zapljuskuje naše otoke, škoje i arhitekturu koja je prisutna, zatim, rive, uvale... To je sretna kombinacija teme.
 
• Vi ste, ovdje na kontinent donijeli dašak Mediterana.
= To je dobra izmjena tih utisaka podneblja. Mene su ovdje oduševili izlasci sunca, maglovitost jutra, nepregledna ravnica i istovremeno sam našao određenu korelaciju s površinom mora, s udaljenim otocima, ima zajedničkih detalja.
 
• Na Vašoj se izložbi ističe jaki, žestoki kolor, strastven.
= Jest, moj je kolor strastven. Ne zaboravimo da je moj profesor slikarstva bio jedan od vodećih hrvatskih kolorista, Ante Kaštelančić. On je bio strastven i nije štedio boju. Kod njega je boja bila i crtež i govor. Njegove su slike bile sazdane od boje. I kod mene je slično, boja nosi temelj arhitekture slike. Bez te upečatljivosti ne izlaze moje emocije. Ja moram tako žestoko raditi, radim vrlo ekspresivno i u kratkom vremenu jer ne volim one situacije kada se mučim oko slike jer gledatelj to prepoznaje.
 
• Izložbu čine vrlo različiti formati, od sasvim malih do srednjih i većih.
= To su formati izvan pravila, Ne držim se zadanih pravila. Slikam kakomi dođe.
 
• Riječ je o akrilicima.
= Da, to su akrilici i na platnu ali i na papiru.Više preferiram papir jer on ima svoju posebnu mekoću. Papir je sukladan s mojim pismom. Mada ljudi, tradicionalno više vole platno.
 
• Živite i radite u Splitu i na Hvaru.
= Najveći dio godine provedem u Bogomolji na otoku Hvaru, slikajući u prostoru bivše škole, slikam i zimi u Splitu, u ne baš adekvatnom prostoru, ali slikam. Nedavno me gđa Buić zvala da dođem u Provansu, odgovorio sam joj, ja sam otkrio Provansu na Hvaru, otkrio sam svjetlost.
 
• Izložbu čini izbor iz Vašeg novijeg opusa?
= Da, riječ je o izboru. Ja, jako puno radim i kažem da je rad moja droga. Čude mi se, ponekad, kako mogu raditi i nedjeljom a ja im odgovaram, baš mi je pala na pamet jedna ideja.
https://i.pinimg.com/originals/7e/58/8a/7e588ab1e3404bd084e149378d3b8dae.jpg
• Na čemu trenutačno radite?
= Mučim se, da tako kažem s jednom narudžbom.
 
• Planovi?
= U fazi sam izmjene tonaliteta jer svjetlo i okruženje provociraju druge boje. Slike s tamnijim bojama naslikao sam u Splitu u teškim uvjetima radnog prostora a ove slike sa svježom žutom bojom nastale su na Hvaru. Dogodi se nešto i iznenada počinjete koristiti svijetle boje.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Nedjelja, 21/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 916 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević