Get Adobe Flash player

Kiča je uvijek bilo i bit će u svim porama života

 
 
Zadarski književnik Ante Gregov Jurin dobitnik je nagrade Donat za Životno djelo HKD Rijeka, HKD Ogranak Zadar za 2018. Uz to, ostvario je značajan i zapažen uspjeh u ovoj godini 2018., naime njegov roman: Pilot s Jadrana, treći program Hrvatskoga radija u sedam nastavaka emitira u večernjim satima. Na ovom projektu radila su eminentna imena iz glumačkoga svijeta. O cijelom projektu oglasio se Hrvatski radio. Isti roman biti će ekraniziran i prikazan na HRT-u.
http://www.gkzd.hr/sites/default/files/styles/galerija_koja_omogucava_i_vertikalne_fotke_sirine_768px/public/IMG_8987.JPG?itok=dUPHZ-XR
- Vjerujem da će te se vi i vaši čitatelji složiti sa mnom da je najteže govoriti o sebi i svojim djelima. Po meni to bi svatko od nas trebao prepustiti drugima. Naravno, lijepi je osjećaj dobiti priznanje za nešto što si uradio, posebno od Hrvatskoga književnoga društva čiji sam dugogodišnji član. A, ako je to priznanje sublimacija svih tvojih radova u području književnosti, za životno djelo, onda se taj osjećaj, ljepote prelijeva u sreću. Da osjećam se sretan, jer sam uspio ostaviti nešto što će ostati i ostaviti nešto što neće umrijeti sa mnom.
 
• Još je toliko književnih projekata pred vama i vaša djela podatna su drugim kulturnim izražajnostima, dramskome i filmskome obliku, što je se s nekim od njih i krenulo.
- Istina je, da su neka moja književna djela ne samo zagolicala, nego su već i izvođena, a neka u tijeku obrade proširenog sinopsisa odnosno scenarija za igrani film po romanu Pilot s Jadrana. Dok je monodrama Dama u pratnji kavalira u tijeku obrade za izvođenje.
 
• Roman u nastavcima na Hrvatskome radiju (Pilot s Jadrana) naišao je na izuzetan prijem kod slušateljstva.
- Hrvatski radio je u nastavcima izveo kao Radio roman moj roman Pilot s Jadrana. Kažete da je naišao na izuzetan prijem kod slušateljstva. Nemam tih podataka, ali znam da je dugo vremena bio jedan od 10 najčitanijih romana u Hrvatskoj.
 
• Vaša djela donose u tu prešućivanu prazninu djela i priče koje su nedostajale u sklopljivosti jednoga mozaika tako da nam se daje jasnoća jednoga prostora, vremena, ljudi u njemu.
- Zapamtite, svako vrijeme i prostor imaju svoju prešućivanu prazninu. Samo što se u nekim vremenima i narodima na nekom prostoru ta praznina ispunjava i dan danas šupljinom a ne batudom, saznanjem da se ništa, baš ništa ne može sakriti, što više, često, ako ne i uvijek se može na pogreškama učiti i naučiti što je dobro, a što zlo. Ako je to moguće, bezbolnije je učiti na tuđim grješkama a ne na svojima. Istina i ljubav uvijek pobjeđuje, snagom razuma koji govori da ništa zauvijek nije i nikada dovoljno. Sve, baš sve ostati mora za druga vremena i ljude jer su i oni nama ostavili sve. S tom istinom i vjerom pišem i pisati ću dok sam živ. Likovi mojih djela govore ono što ja želim reći, radi dobrobiti čovjeka, istine i pravde. Ako u tome bar malo uspijem, biti će mi drago. Kako ono vi kažete što sam bar malo doprinio u sklapanju tog mozaika.
 
• Toliko je životnoga iskustva u vama, vašem proznome štivu što potvrđuje davno rečeno da veće i ozbiljnije djelo traži iskustveno i doživljeno.
- Istina je da životno iskustvo doprinosi punoći proznoga i svekolikog umjetničkog izražaja, što je i normalno ako promatrate život čovjeka, on se u prvom redu sastoji od nekolikorazdoblja odrastanja, djetinjstvo koje traži bezbrižnu igru u sreći, mladost koja bi trebala biti ispunjena veseljem, pjesmom i ljubavi, srednju dob koja je posvećena učenju, radu, brakom, podizanju djece, karijerom i na kraju poodmakla dob, namjerno neću reći starost, jer mi je ta riječ ružna, ja ipak biram riječi, ha-ha-ha-ha… Tako, da sve potvrđuje davno rečenu misao da veće i ozbiljnije traži iskustvo i doživljeno. Za sve to se je pobrinula priroda koju treba slijediti i poštivati njen fluidni tijek.
 
• Ne znam kada je netko u manje vremena dao više, jednostavno ste ušli u jedan prostor i nametnuli se kvalitetom u njemu, postali prepoznatljivi.
- Ostat ću dosljedan. Neka o meni govore drugi.
 
• U ovim današnjim književnim naplavinama svega i svačega nije lako zasvijetliti, između toliko nametanja drugih.
- Ne bih rekao da se samo književnost odlikuje raznoraznim naplavinama svega i svačega. Kiča je uvijek bilo i bit će u svim porama života pa i u umjetnosti ali se s time ne treba opterećivati, neka ga, i za njega ima konzumenata. A što se tiče nametljivaca njih je se najlakše osloboditi voljom i znanjem, oni su za njih nepoznanica.
 
• Neupitna je vaša poetska nit, tako da dijelovi vaših romana poezija je u prozi.
- Moć objedinjenja proze i poezije, odnosno nit koja povezuje jedno i drugo se ne kupuje na pazaru, nju, ili imaš ili nemaš. Po zakonu vrijednosti se zna koliko je nešto vrijedno. Za umjetnost ne vrijedi taj zakon ni zakon rijetkosti. U književnosti je umjetničko djelo veliko onoliko koliko uspije otkriti dušu čovjeka.
 
• Kako su vaši prijatelji reagirali na vaše romane, jesu li i kako doprli do njih jer ih se dotiču?
- Htjeli ste me pitati da li su se neki poznanici poistovjetili sa likovima iz romana? Ne, niti je vrijeme nastajanja priče ni dob poznanika odnosno čitatelja, moguć za tako nešto. Ali u mom narodu postoji taj sindrom i teško će se ikada zaboraviti jer je duboko uklesan u granitu pamćenja a dotiče se svih koji su živjeli i žive na ovim prostorima. Moj narod prašta jer ga tako njegova vjera uči, ali ne zaboravlja.
 
• Ima li nešto što vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
- Mogao bi i htio puno toga reći ali ne ću, iz više razloga. Jedan od njih je i ovo vrijeme adventa, vrijeme radosti i mira. Želim vama i vašim čitateljima Sretan Božić i Novu godinu! Kada sam već spomenuo sreću, pronađite je, ona je tako blizu, koliko i daleko u vašim grudima.
 

Nikola Šimić Tonin

Pokazati svoju snagu u svakom aspektu naših života

 
 
Nedavno je iz tiska izišla nova knjiga professora emeritus Matka Marušića „Mi Hrvati“ u kojoj na 620 stranica obrađuje niz tema iz hrvatske povijesti, ali i aktualnog političkog i društvenog života. Tim povodom razgovarali smo gospodinom Marušićem.
https://croative.net/wp-content/uploads/2015/10/MM.jpg
• Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga pod naslovom „Mi Hrvati“. Koje teme obrađujete u knjizi?
- To je velika, romantična knjiga od 620 stranica u kojima se, kroz humoristične opise običnog hrvatskoga života, iznosi kakvi smo i zašto smo takvi. Bolio me politički rascjep u narodu i htio sam objasniti izvore nesporazuma i sukoba, koji sežu i do mržnje i nasilja. Htio sam, jednako istomišljenicima i onima koji misle i osjećaju drukčije, reći da su svi ljudi dobri, a da naše bolne razlike proistječu iz povijesnih nesreća koje donosi nesloboda. Nesreća neslobode obilježila je sav hrvatski politički život u tisuću godina, a Hrvatima je donijela i dobre i loše značajke; zbog neprijateljske propagande mi dobre zanemarujemo, a oko loših se gložimo. Jednom kad se ispiše istinita povijest, kad shvatimo izvore svojih vrlina i mana i kad jedni drugima pružimo ruke i pomiješamo suze, shvatit ćemo da razlike mogu biti i lijepe, čak i zabavne. To je knjiga pomirenja, ali pomirenja na temelju istine, na boli kajanja i radosti opraštanja. Ona je osobna, općenito humoristična, ali s mnogo potresnih pripovijedaka, koje su, u većoj ili u manjoj mjeri, dio svačijeg iskustva. Petnaest poglavlja, koja nose naslove običnoga života („Kuća“, „Škola“, „Ljubav“, „Umjetnost“, „Šport“...), ilustriraju da su sve sastavnice hrvatskoga života prožete stoljetnom čežnjom za slobodnom i samostalnom državom. I da je došlo vrijeme da svi živimo tu samostalnost i slobodu, bez obzira na to što različito mislimo i osjećamo.
 
• U knjizi posebno obrađujete i tzv. Frankfurtsku školu. Zašto je ona toliko važna?
- Frankfurtska škola je nedovoljno poznata, kao i većina komunističkih urota. A neizrecivo je važna. Ona je naslijedila, produbila, prilagodila i produljila učenje Marxa i Engelsa. Ukratko, skupina komunističkih intelektualaca je 1922. osnovala u Frankfurtu institut koji je toliko utjecao na ljevičare da su njegovo učenje nazvali Frankfurtskom školom, dakle ne školom gdje se đake uči, nego školom mišljenja koja je imala namjeru, a takvom je među svojim sljedbenicima i smatrana, promijeniti svijet u komunistički. Institut se otvoreno, programski, bavio izučavanjem razloga neuspjeha komunističke revolucije izvan Sovjetskoga Saveza, prije svega u Njemačkoj. Pitao sam se kako su se ti ljudi usudili objaviti takav program neposredno nakon što je komunistička revolucija u Njemačkoj ugušena silom. Ta mi je zagonetka ostala bez objašnjenja za vrijeme do dolaska Hitlera na vlast, a tada su se članovi Frankfurtske škole preselili u Sjedinjene Američke Države. Tamo su otkrili da lokalna radnička klasa nije spremna za revoluciju pa su je proglasili masom sastavljenom od „malih, zlobnih ljudi mase“ i okrenuli se izučavanju stupnja i podrijetla antisemitizma u toj masi. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat, pa su ih američke obavještajne službe angažirale za svoje poslove. Najistaknutiji među njima, Herbert Marcuse, radio je za službu koja će se razviti u CIA-u, ali nije dana procjena koliko je on tomu razvoju pridonio.
 
Potom je rat završio i oni su se vratili u Frankfurt. U međuvremenu, a napose po povratku u Frankfurt, napisali su brojne knjige, po kojima se komunistička revolucija odvija i danas. U Americi je ostao Marcuse, koji je doživio i godinu 1968., stalno sanjajući revoluciju i smišljajući kako bi je izazvao i čime bi je objasnio. On je izazvao „revoluciju“ iz 1968.! Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim otkrićima tlačenja u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne. Napose se uzdao u feminizam. Revolucionarnu svijest podučavao je globalno, a onda je posljedice te poduke s proučavao i svoje teorije modificirao prema događajima na terenu.
 
Godine 1968. Marcuseova je sveproširena „avet oslobođenja“ uspjela pobuniti pariške studente. Zauzeli su ulice izvikujući „tri M“ – Mao, Marx, Marcuse! Proglasili su „Veliko odbijanje“, pozivajući na „neprestano protivljenje“ i „neprestano učenje“, s tim da nisu ciljali na školsko, nego na revolucionarno učenje. U svjetlu Marcuseove misli, društvenu su nepravdu prepoznali čak i u najuzvišenijim dosezima tradicionalne kulture i u najimpresivnijim dosezima tehnološkoga napretka.
 
Ta se „škola“ proširila po cijelom svijetu i dok su radnici, i hrvatski, kopali kanale i gledali kako će preživjeti, nove generacije komunista iz neomarksističkih su udžbenika učile osvajanje svijeta „drugim sredstvima“. Primjerice, talijanski komunist Gramsci je optužio kapitalizam da se „kulturnom hegemonijom“ održava na vlasti, pa je na tome stvorena taktika komunističkoga „marša kroz institucije“ i preuzimanja kulture za hegemoniju komunizma. Otud proistječe omiljeni ljevičarski stav da „kultura mora provocirati“! Po tom načelu, naprimjer, danas u nas brane Frljićevo vrijeđanje Hrvatske, Crkve, kućnoga odgoja i zdravoga razuma.
 
Osnovna ideja i jest da nestanu vjere i nacije. Sve fraze, taktike i djelovanja današnjih ljevičara, zapravo čistih komunista, proistječu izravno i konkretno iz „udžbenika“ Frankfurtske škole i njezinih nastavljača. O njoj komunisti malo govore zato da se što kasnije otkrije njihova nova taktika. (Strategija je i dalje osvajanje svjetske vlasti.) Narod ne čita ni jeftinije i jednostavnije knjige i komunizam preuzima vlast, a da to malo tko vidi ili vjeruje. Maske su im opet savršene!
 
• Nedavno ste u jednoj emisiji govorili o povijesnom revizionizmu. Zašto se povijesne istraživače tipa g. Igora Vukića nastoji diskvalificirati? Nije li revizionizam (znanstveni, dakako, ne ideološki) bit znanosti?
- „Revizionizam“ jest bit svake znanosti, a napose povijesne znanosti. No taj je izraz skovan u Frankfurtskoj školi da bude prljava riječ i DA SPRIJEČI REVIDIRANJE LAŽNE POVIJESTI KAKO SU JE NAPISALI KOMUNISTI. Tako je oblaćen i nacionalizam i sve što komunisti moraju pobijediti i iskorijeniti da bi zauzeli vlast bez oružane revolucije. Naime, više ne govore o oružanoj revoluciji, jer danas to nisu očajni radnici nego debeloguzi neuspješni intelektualci, koji bi svakako htjeli izbjeći jurišanje na ikakve utvrđene položaje pri čemu bi mogli dobiti po tom debelom dijelu tijela. Diskvalificiranje ljudi poput časnog gospodina Igora Vukića borba je protiv otkrivanja istine. Komunisti, kao lešinari, žive i vojuju na strvinama vlastitih izmišljotina o ružnoći i zločinstvu onih koje ne mogu pobijediti ni oružjem niti argumentima.
 
• Kako gledate na aktualnu migrantsku krizu?
- Naš odnos prema „migrantskoj krizi“, pa i svim drugim problemima, treba sagledavati u odnosu na našu nacionalnu snagu. Dopustite da u tom kontekstu citiram tu moju knjigu „Mi Hrvati“, Predgovor (koji se zasniva na pjesmi Vladimira Nazora „Zvonimirova lađa“):
No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. I da je opet moramo slušati. Zato su stihovi Zvonimirove lađe dragocjeni i danas, i zauvijek. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.
Drugim riječima – Hrvatska, to smo mi! Što god mi odlučimo o svojim životima, tako će i biti. „Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju“. No srca trebaju raditi s umom, na osnovi znanja, iskreno, domoljubno, marljivo i pošteno. Svaki se grijeh plaća; ljudi ne opraštaju pogrješke kao što ih oprašta Gospodin.
 
• Možemo li u RH i općenito Europi govoriti o prijeziru elita prema biračima?
- Elite po prirodi stvari preziru sve i svakoga, dakle i birače. No birači preziru i sami sebe; to su oni koji ne izlaze na izbore.
 
• Što nam u tom kontekstu poručuje odluka da se ne raspišu tri referendumske incijative?
- Da te inicijative ne odgovaraju vlasti i da se ona služi komunističkim metodama zabrane. I jedno i drugo dolazi od te prevage neokomunizma (Frankfurtska škola!) u zapadnom svijetu, napose u Europi. Kao što sam rekao, te zabrane se plasiraju prikriveno. Primjerice, „verbalni delikt“ iz komunizma danas je „govor mržnje“, „kontrarevolucija“ je „neofašizam“, diranje u povijesne laži je „revizionizam“, ljubav prema domovini je „nacionalizam“, svako nesuglasje s njima je „netolerancija“, istinite izjave koje im ugrožavaju prevlast su „ugrožavanje ljudskih prava“, itd. Vokabular terora iz Staljinova i Titova vremena prerađen je u vokabular Gramscija i Marcusea. Primjerice, u nas je, po istom (a tradicionalnom povijesnom) načelu Hrvatski pravopis Radoslava Katičića prerađen u pravopis Željka Jozića; tu tragediju je primijetilo malo ljudi, jer su mediji, prema taktici Frankfurtske škole, potpuno u rukama neokomunista. Uvijek je to nasilje pod krinkom nekoga „progresa“ koji su smislili da bi vladali drugim ljudima uvjeravajući ih da je to za njihovo dobro.
 
Jeste li znali da se Marcuse uzdao u feminizam? Sada malo povežite stvari i lako ćete se suglasiti s mojom ocjenom da se u aferi s ratifikacijom Istanbulske konvencije radi o planiranom i vješto provedenom međunarodnom komunističkom pritisku koji se poslužio ženama, točno kako je Marcuse propisao.
 
• Danas je u modi kod tzv. europskog mainstreama napadati tzv populiste i tzv. desničare. Kako gledate na to?
- To je primitivnija verzija politike Frankfurtske škole. Naime, upravo su komunisti populisti, to su uvijek bili i to su i ostali! Oni narodu (populus) obećavaju brada i doline da bi narod njih birao na izborima. No, opet po istoj školi, oni upiru prstom u druge! Uzmimo jedan očit i jasan primjer: vidjeli ste na hrvatskoj televiziji kako SDP traži od Vlade da se luđački iracionalno povise minimalne plaće. Kad je bio na vlasti nije ih povisivao, a ne bih ih povisio ni da zadobije vlast. To je populizam, laž i blef koji služe osvajanju vlasti. Toga novca nema, jer ga nismo stvorili radom, ali njih to ne zanima. Njihov cilj je poticanje nezadovoljstva u narodu. Nezadovoljstvo obezvrjeđuje hrvatsku državu, dakle slobodu i samostalnost, nacionalni ponos i vjeru i izravno gura društvo u Marcuseovu revoluciju.
 
I priča s „desničarima“ je frankfurtska laž (ali starija): izvorno su desničari bili ono što su današnji liberali – ljudi koji zastupaju ukidanje ograda poduzetničkom kapitalizmu. No, danas se u desničare ljude ne svrstava po kriteriju odnosa prema ekonomiji, nego kada izražavaju ljubav prema svojemu narodu, ili kad idu u crkvu. Zato komunisti i izraz „desničar“ tretiraju kao psovku. A to znači da tom psovkom pljuju na našu Hrvatsku i na našu vjeru katoličku.
 
• Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje suverenističkih snaga koje toliko smetaju „mainstreamu“?
- Jako je hrvatsko domoljublje i hrvatska vjera! Ljudi moraju shvatiti što se zbiva, a snagu imaju. Neshvaćanje da se radi o neokomunističkoj revoluciji bez topova proistječe iz neznanja: komunisti maskiraju svoje namjere u ljudska prava, kritiku siromaštva, „pedofiliju“ u Crkvi, „primitivizam desničara“, strah od „ustaštva“, a ljudi to ne vide, čak ne mogu shvatiti i prihvatiti ni kad im se objasni. Ljudi koji nesvjesno podržavaju neokomunističku transformaciju društva ima mnogo više među onima koji nemaju simpatije za komunizam, nego što ima izvornih komunista koji dolaze iz komunističkih ili orjunaških obitelji. Mi smo puno jači od komunista. No trebamo znati (opet citiram moju knjigu: „... Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života“.
Znam da će mnogi pomisliti da pretjeravam, čak i da sam „neofašist“, ali sretan sam da to mogu javno reći! U pravu sam, ne budite naivni! A ako sam u pravu (ponavljam da jesam), onda je sasvim jasno što nam je raditi: pokazati svoju snagu u svakom aspektu naših života.
Nitko drugi ne će obaviti naš posao očuvanja vjere i nacije, a time i naše kulture i naših života, umjesto nas. A mi ga lako možemo obaviti. Ali ne s figom u džepu – brinući za svoje privatne probitke a računajući da će nas ukupno netko drugi zaštititi. I glupo je čekati da nam vile dođu pred oči.
 
• Unatoč svim lošim pojavama u državi Vi ste ipak optimistični – zašto?
- Jer nakon tisuću godina neslobode, iskorijenjivanja i odnarođivanja još uvijek imamo jaku vjeru i čist, a jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Dokaz je Domovinski rat koji smo dobili u neizrecivo nepovoljnim okolnostima, samo na osnovi naše ljubavi prema domovini. To na 115 načina ilustrira ta moja knjiga, i zato sam je napisao. Ona se oslanja na davno spjevane stihove pjesme Vladimira Nazora „Zvoninmirova lađa“:
Još je tu. – Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,
Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al još tu je!
Zato kažem (citat):
(Nazorovi stihovi)„U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.“
Bolje od toga ja vam ne znam reći.
 

Davor Dijanović, https://www.hkv.hr/razgovori/30714-razgovor-s-prof-emeritusom-m-marusicem-pokazati-svoju-snagu-u-svakom-aspektu-nasih-zivota.html

Metropolis u mojem slučaju više je kao utopijsko pozitivno mjesto

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica Marija Lopac, pripadnica je mlade, vrlo aktivne generacije, autorica je zapaženog, osebujnog opusa.
http://akademija-art.hr/wp-content/uploads/galerija/galerijaL/LopacMarija/HAZU_grafike_2016/Marija_Lopac_grafike_1.jpg
• Gospođo Lopac, pripadate skupini najmlađih hrvatskih autora, osobno se ističete realiziranim opusom ali i organizacijom izložaba.
- Diplomirala sam 2009. na Likovnoj akademiji u Zagrebu, nastavnički smjer, klasa grafike. Do sada sam izlagala na dosta samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Neke od njih (samostalne): Insomnia u galeriji Volksrom u Bruxellesu, Insomnia 2. 2014. u galeriji Filakovac u Dubravi, Vertigo u Lazaretima u Dubrovniku, 2015. Prije toga još 2012. Izložbom slika i grafika u palači Sermage / Gradski muzej Varaždin (Kada odeš)., Imagination of disappearing, Hue, Vijetnam, 2014. Neke od grupnih izložbi su: GrafičaRi, Mali Salon, Rijeka, sketchbook-galerija Sc, Zlatni Ajngel Varaždin, Autoportret - pojam o sebi, galerija Prica, Samobor, 2017. Niz izložbi u Kini povodom programa 'Belt and road', Month of art practice, Heritage space, Hanoi, Vijetnam, 2016., Terra mobile izložba u galeriji Lazaretto u Cagliariju, Sardinija, 2015.
 
• Gradite sliku tako da na grafičkom otisku slikate akrilnim bojama.
- U svome radu sam uvijek na granici grafike i slikarstva. I za vrijeme studija sam eksperimentirala na grafičkoj presi sa razno raznim materijalima osim papirom, otiskivala sam matrice linoreza na platno, a zatim sam krenula otiskivati matrice na oslikani medijapan. Sve je to bilo izvan zadanih grafičkih radova i izvan vremena obveznog boravka u klasi. Kao grafičarka radim linorez i drvorez u viče matrica i više boja na istom otisku. Tako da ono što je tipično za grafiku, a to je rad u više istih otisaka, za mene ne vrijedi. Grafiku tj. otiskivanje doživljavam isključivo kao tehniku koja mi omogućava daljnje izražavanje, a ne kao gotov proizvod. Jedno od mojih iskustava pri izradi 'čiste' grafike bilo je 2017. na umjetničkoj rezidenciji Printmaking base u Guanlanu, Kina, gdje sam bila predstavnik naše države u programu 'Belt and road' niz putujućih izložbi u organizaciji NR Kine (program izložbi unutar ''oživljavanja'' starog puta svile. U Guanlanu sam boravila mjesec dana i prema ugovoru sam im predala 25 otisaka svake grafike. (Do sada izložba održana u Nacionalnom muzeju, Today art muzeju u Pekingu, Nacionalnoj galeriji u Sofiji.) Iskustvo otiskivanja grafika također imam i u grafičkom studiju u Maastrichtu u Nizozemskoj 2015.
 
• Motivi me podsjećaju na slike „Megalopolisa“, grada budućnosti.
- Metropolis kao pojam grada budućnosti može se uzeti kao jedan od motiva, u mojem slučaju više kao utopijsko pozitivno mjesto.
 
• Kako pristupate motivu?
- Motivi pri stvaranju su mi redovito osjećaji, nevidljive, neizgovorene riječi, tako da moji radovi jesu svojevrsni neverbalni dnevnik. Stvaram apstraktne forme, ponekad se zaputim u figurativnost, ali uvijek stiliziranu. Pri samim izložbama volim formu instalacija tako da cijeli galerijski prostor ''obučem'' u likovni rad.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/thumbs/thumbs_moonlight-and-city.marija-lopac.jpg
• Kolor na Vašim slikama djeluje primireno dok je sklop linija vibrantan.
- Kombinacija grafike i slikarstva mi pomaže pri stvaranju jer mi upravo ta grafika daje određeni okvir (matrica) bilo to zbog oblika ili boje. Uvijek sam zavisna o toj matrici, tj. mijenjanju na određenoj plohi, kao što sam rekla, upravo to me uspori u dobrom smislu. Volim grafiku jer nema brzu izradu. Moje matrice su uvijek velikog formata i zavisno o radovima uvijek ih imam dosta koje primjenjujem na isti otisak. Treba vremena da nožićima, brusilicom, bušilicom ili trganjem napravim matricu. Zatim treba vremena da nanesem boju svaki puta ponovno, da okrećem presu, mjenjam matrice. Ono što najviše volim u tom procesu je što do zadnjeg momenta ne znam kako će otisak stvarno ispasti. Najčesće već spomenute otiske radim na već gotovim slikama ili samo obojanom papiru. Nastaju otisci 1/1, tj. nove slike.
 
• Slikate i izlažete vani. Kakva su iskustva?
- Dosta izlažem i boravim vani. Uspjela sam spojiti (barem donekle) dvije ljubavi - putovanja i umjetnost. Nakon diplome počela sam se prijavljivati na umjetničke rezidencije u svijetu što su nama umjetnicima u Hrvatskoj i dalje nedovoljno poznate. Tako sam boravila i umjetnički se usavršavala u Tajlandu, Vijetnamu (kojeg smatram drugim domom), Kini, Islandu, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Indiji. Smatram da je iskustvo življenja vani i rada vrlo bitno, ne samo profesionalno već i privatno. Ne ću nikada zaboraviti iskustvo pri pripremanju samostalne izložbe u Vijetnamu 2013. i 2014. kada sam otiskivala drvorez i linorez u New space art foundation galeriji u gradu Hueu, kako je grafička presa bila dosta loša i pritisak se nije mogao namjestiti, kolega, ujedno vlasnik rezidencije mi je rekao ''u Vijetnamu si, moraš biti pametna, nema ti tko pomoći oko toga...'' Tada sam odlučila taj tehnički nedostatak prese iskoristiti u pozitivno i promijenila sam cijeli koncept izložbe, na kraju sam napravila preko 4000  različitih krugova koje sam lijepila po cijeloj galeriji (loše dijelove otiska sam jednostavno izrezala). Godine 2016. boravila sam na rezidenciji u Hanoiju u organizaciji Heritage space galerije gdje smo nas dvanaest likovnih umjetnika iz cijeloga svijeta stvarali grupnu izložbu uz interakciju s lokalnim stanovništvom. Na Islandu sam boravila 2015. u hostelu, rezidenciji The Freezer gdje sam oslikavala murale u interijeru.
 
Kroz iskustva izložbi vani i boravka shvatila sam koliko je bitno biti fleksibilan i jednostavan. Najviše boravim u Aziji i imam vrlo pozitivna iskustva. S obzirom da sam upoznala mnogo umjetnika, galerista, kustosa, provodim program Other side project, gdje svake godine jedan vijetnamski umjetnik ima izložbu u Hrvatskoj, a kao drugi dio programa je grupna izložba hrvatskih umjetnika (Memories) koje se provodi sada već treći puta. Od 2016. prve dvije godine u Vijetnamu, ove godine ću biti u Indiji a na godinu u Japanu. (Do sada predstavljeno je više od dvadeset hrvatskih umjetnika.) Trenutačno dosta boravim u svojem ateljeu koji se jednim dijelom nalazi na otoku Lošinju, a dijelom u Zagrebu.
http://www.splitgraphic.hr/wp-content/gallery/2017-marija-lopac/when-you-think-you-know-how-to-do-it..but-not.marija-lopac.JPG
• Što je novo u atelijeru?
- U zadnje vrijeme na Lošinju dosta crtam i bojam olovkama i flomasterima, nekako možda jer mi je to najjednostavije, ali uvijek mi je u torbi blok i par boja flomastera i markera. Nedavno sam ilustrirala priručnik ''Mali i zdravi'' u nakladi Zavoda za javno zdrastvo Varaždinske županije. Trenutačno pripremam izložbu – instalaciju, opet kombinaciju grafika i slikarstva pod nazivom Infinity. Kao i moje prethodne izložbe Insomnia (Belgija), Insomnia 2 (Hrvatska) gdje sam imala 24 m otiska linoreza 1/1, izložba održana u galerijI V. Filakovac u Dubravi, 2014., Zagreb, Imaginatiom of disappearing (Vijetnam) instalacija 4000 krugova drvoreza i linoreza, bavim se pojmom razmišljanja, analiziranja osjećanja, prolaska vremena... Osim grafike i kombinacije istih sa slikarstvom, radim murale. Prvi veći mural nastao je u Dubrovniku još 2010., ostali se nalaze na Islandu, Madridu, Vijetnamu (Phu Quoc), Tajlandu (Bangkok).
 
• Planovi?
- Planovi su mi trenutačno odraditi organizaciju izložbe u Indiji, nakon toga bolje se posvetiti nadolazećoj izlozžbi Infinity, ujedno želja mi je crteže, ilustracije preoblikovati u knjigu ili slikovnicu. Također želja mi je da i u Hrvatskoj zaživi varijanta art rezidencije, te imam planove organizirati istu.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Četvrtak, 19/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1220 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević