Get Adobe Flash player

Od 2012. za 45.100 nevladinih udruga hrvatska država je iz proračuna isplatila 1,7 milijardi kuna

 
 
Upravo na 26. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske Zagreb je posjetio apostolski nuncij u Njemačkoj hrvatski nadbiskup Nikola Eterović. Mons. Eterović rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, a teme su nametnuli što razlog njegova dolaska što neka aktualna pitanja u Hrvatskoj.
https://media05.onetz.de/2015/12/10/211270_big.jpg?1449714077
• Možete li reći riječ-dvije o povodu svojega dolaska u Hrvatsku?
- Hrvatski diplomatski klub pozvao me održati predavanje u Zagrebu, a za to su izabrali 15. siječnja, dan priznanja Republike Hrvatske, kada su zemlje tadašnje Europske zajednice priznale Hrvatsku. Dosta članova toga kluba poznajem sa služba u Vatikanu, ali i u raznim zemljama diljem svijeta, tako da sam osjećao svojevrsnu dužnost odazvati se na poziv. Predavanje koje kanim održati nije samo teoretske naravi, nego je i dio moje djelatnosti u službi Svete Stolice. Naslov je: »Crkva i država – Konkordatski sustav suradnje«.
 
• Možete li pobliže opisati opći kontekst u kojem se ostvaruje konkordatski sustav oblikovanja odnosa između Svete Stolice i različitih država?
- U Europi, pa i u svijetu, postoje tri modela odnosa Crkve i države. Prvi je državna Crkva, a u našem europskom kulturnom krugu taj je model svojstven uglavnom za protestantske Crkve. Tipičan je primjer Velika Britanija. Drugi model odnosa Crkve i države tipičan je za pravoslavne države, a mogli bismo ga nazvati i kao sinfonijski odnos, gdje postoji tendencija da Crkva i država ne budu odijeljene, nego da budu jedno tijelo: po zakonu su odijeljene, ali po mentalitetu i djelovanju teži se k obnovi staroga modela iz Konstantinova vremena.
 
»Ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na ‘miješanim’ područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču.« Postoji i treći sustav, koji je u praksi najčešći, a to je odijeljenost Crkve i države. No i taj se sustav, s obzirom na primjenu, dijeli na dva modela. Jedan pretpostavlja potpunu odijeljenost, a primjenjuje ga Francuska. No ni sam francuski model nije jednoznačan jer unutar njega postoji tendencija radikalne odijeljenosti, ali i pozitivno shvaćanje laičnosti koja također podrazumijeva određenu suradnju. Drugi je model unutar koncepta odvojenosti suradnički. Možemo ga nazvati upravo i konkordatski jer se u njemu ostvaruje odvojenost Crkve od države, ali i suradnja. Taj model smatramo prihvatljivijim. Odijeljenost objema stranama jamči slobodu i odgovornost djelovanja na vlastitim područjima, a suradnja se uređuje pomoću različitih konkordatskih ugovora: konkordata, ugovora, »modusa vivendi«, verbalnih nota itd. Sveta Stolica danas ima 214 konkordatskih ugovora sa 74 države. Upravo je Njemačka primjer za taj način reguliranja odnosa. Naime, na Njemačku se odnosi čak 15 konkordatskih ugovora: jedan na saveznoj razini iz 1933. godine, a 14 između Svete Stolice i saveznih država, koje također imaju sposobnost sklapati međunarodne ugovore. Ugovori se uglavnom odnose na područja kulture, odgoja i obrazovanja te humanitarne djelatnosti. Riječ je, dakle, o dosta raširenom načinu rješavanja odnosa Crkve i države, posebno u obitelji rimsko-germanskoga prava, kamo spada i Hrvatska. Postoji, naime, i druga skupina država, obitelj anglosaksonskoga prava, za koju nije tipičan konkordatski način uređenja odnosa Crkve i države. Što se tiče Hrvatske, ona se konačno našla tamo gdje joj je mjesto s obzirom na njezinu kulturu i tradiciju, na pripadnost obitelji zemalja toga rimsko-germanskoga prava: među zemljama srednje Europe i Zapada. U monarhističkoj Jugoslaviji ti odnosi nisu bili uređeni, kao ni u komunističkoj, u kojoj je Protokol bio samo djelomično rješenje. Potpisivanjem četiriju ugovora sa Svetom Stolicom to je pitanje konačno uređeno, na demokratski način i u skladu s međunarodnim standardima.
 
Potporu ne prima samo Katolička Crkva
 
• Biste li mogli iznijeti grubi povijesni pregled konkordata i sličnih akata?
- Prvi konkordat u povijesti potpisan je u Wormsu 1122. godine. Bio je to sporazum između pape i njemačkoga cara. On se odnosio i na povrat crkvene imovine, ali je za Crkvu posebno važan zato što je uredio imenovanje biskupa. Papi je konkordatom priznato pravo slobodno imenovati biskupe, uz određene koncesije caru da bude prisutan pri imenovanju biskupa u njemačkim zemljama, ali bez simonije i bez nasilja. Nakon toga su u sljedećim stoljećima slijedili slični ugovori sa svim ondašnjim vodećim europskim zemljama. Bile su to mahom kolonijalne zemlje, tako da je uređenje s maticom zemljom vrijedilo i za njihove kolonije u Latinskoj Americi, Africi ili Aziji. Jedino, kao što sam već rekao, taj sustav nije bio primjenjivan u anglosaksonskim zemljama, čije je uređenje odnosa između Crkve i države drugačije.
 
• U Hrvatskoj se svako malo pojave skupine koje propituju ugovore između Svete Stolice i RH. Pritom se ugovori, posebno svota koju država daje kao potporu Crkvi, pokušavaju prikazati kao povlastica Crkve. Može li se uistinu govoriti o povlastici?
- Ti ugovori ne daju povlastice Katoličkoj Crkvi, ali uređuju odnose tako da su jasne kompetencije Crkve i države i jasno je definiran način suradnje na »miješanim« područjima, dakle na područjima na kojima se dvije strane dotiču. Svaki od četiriju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske regulira tu suradnju: na području pravnih pitanja, na području kulture, odgoja i obrazovanja, gospodarskih pitanja te pitanja duhovne skrbi za katolike članove oružanih snaga i redarstvenih služba.
 
Neizravno je Katolička Crkva u Hrvatskoj otvorila put i za druge Crkve i vjerske zajednice jer su i one analogno, prema broju vjernika, sklopile slične ugovore s Republikom Hrvatskom, s time da ugovori sa Svetom Stolicom imaju međunarodno značenje budući da je Sveta Stolica subjekt međunarodnoga prava, a druge vjerske zajednice nemaju to svojstvo. Kad se, primjerice, govori o gospodarskoj suradnji, i Srpska pravoslavna Crkva i Islamska zajednica, kao i druge potpisnice ugovora primaju od Republike Hrvatske financijsku potporu. Imam podatke od 2012. godine, koji su se u međuvremenu mogli promijeniti, ali ne toliko da ne bi mogli poslužiti kao smjerokaz. Republika Hrvatska, osim Katoličke Crkve, ima ugovore sa 12 vjerskih zajednica. Za Katoličku je Crkvu država te godine predvidjela oko 300 milijuna kuna, a za druge vjerske zajednice 20 milijuna kuna, pri čemu je SPC dobio nešto manje od 10 milijuna kuna, a Islamska zajednica nešto manje od 3 milijuna kuna.
 
No zanimljivo je spomenuti da Hrvatska podupire i nevladine organizacije. U podatcima na koje se pozivam, dakle od 2012. godine, takvih je organizacija bilo 45.100, a država im je iz proračuna isplatila 1,7 milijarda kuna. I to je potrebno istaknuti jer se neke kritike usredotočuju samo na Katoličku Crkvu, a zaboravljaju da potporu primaju ne samo i druge vjerske zajednice, nego i nevladine organizacije. Osim potpore zbog važne društvene, kulturne i crkvene djelatnosti, ta je novčana potpora nadoknada za crkvena dobra koja su bila nacionalizirana, koja država nije u stanju vratiti Crkvi.
 
Država ne smije nametati vrijednosni okvir
 
• Koliko je ustrajanje na tome da ugovorima Crkva dobiva povlastice plod naslijeđenoga komunističkoga mentaliteta?
- Možda je više riječ o neupućenosti. Neki misle da je riječ o ugovorima samo između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Već sam rekao da Sveta Stolica ima slične ugovore sa 74 zemlje. To su zemlje upravo našega civilizacijskoga kruga u kojima se primjenjuju načela rimsko-germanskoga prava. Sada, dakle, pripadamo velikoj obitelji europskih zemalja koje na taj način imaju uređene odnose s Crkvom. To su primjerice Italija, Njemačka, Španjolska, Portugal, Mađarska, Poljska, Slovačka. Lakše je reći koja zemlja nema na taj način uređene pravne odnose negoli nabrojiti sve koje imaju.
 
• Još više od čl. 6. iz Ugovora o gospodarskim pitanjima na meti je vjeronauk u školi, o kojem neki vole govoriti kao o indoktrinaciji? Možete li komentirati taj prigovor?
- Što se tiče odgoja djece i mladih do punoljetnosti, prvi su za to odgovorni roditelji, prema međunarodnim propisima, ali i prema propisima Republike Hrvatske. U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu. Država nema prava nametati ideološki model odgoja mladih. Studenti, koji su navršili 18 godina, slobodno izabiru hoće li ili ne pohađati vjeronauk. U demokratskim je to državama posve normalno. Zadaća je države osigurati okvir u kojem će svatko birati odgoj prema svojim vrijednostima, a ne nametati vrijednosni okvir. U tom smislu veliku važnost imaju katoličke škole, ali nisu važne samo one, nego se načelo slobodnoga izbora vjerskoga odgoja mora poštivati i u javnim školama.
 
Kršćanski roditelji: povjerenje u Crkvu
 
• Uz školstvo i odgoj dijelom je vezano i pitanje ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije…
- Papa Franjo je rekao da je na djelu svojevrsni svjetski rat protiv braka. Posebno je to povezano s nametanjem rodne ideologije, koja se u svojim radikalnim oblicima protivi kršćanskoj antropologiji. U tom smislu papa Franjo također govori o »ideološkoj kolonizaciji«. Ni jedna ustanova, pa ni one međunarodne, nema pravo zemljama nametati takvu ideologiju. Kad smo na području školstva, roditelji imaju prvotno pravo na odgoj svoje djece.
 
• No u kakofoniji glasova roditelji teško prepoznaju o čemu je riječ, ili nisu svjesni važnosti pitanja…
- Kršćanski roditelji trebaju imati povjerenje u stajalište Katoličke Crkve, Svetoga Otca i mjesnih biskupa. Glede Istanbulske konvencije jasno su se očitovali i hrvatski biskupi, a i neovisni stručnjaci.
 
Impresivne brojke o Crkvi u Njemačkoj
 
• Spomenuli ste Njemačku kao primjer suradničkoga odnosa između Crkve i države. Možete li približiti čitateljima plodove toga odnosa?
- Katolička Crkva u Njemačkoj najveća je vjerska zajednica sa 23 milijuna članova, protestanti imaju oko milijun manje. Zbog crkvenoga poreza koji plaćaju njezini članovi Katolička Crkva ima dosta prihoda. Ali i dosta obveza i odgovornosti. Katolička Crkva zapošljava oko 700 000 ljudi. Od velikih stranaka u Njemačkoj nitko ne dovodi u pitanje taj sustav financiranja vjerskih zajednica jer bi među inim bez njega većina od tih 700 000 osoba ostala bez radnoga mjesta. »U Hrvatskoj se na početku svake školske godine, kad roditelji za svoju djecu slobodno izaberu vjeronauk, održava svojevrsni referendum o vjeronauku. Vjeronauk je, dakle, slobodan izbor, izborni predmet. A znamo da velika većina roditelja izabire vjeronauk. Tu nema nikakve dvojbe. Radi se o pravu roditelja. Ako netko govori protiv vjeronauka, taj još uvijek živi u nekom totalitarnom mentalitetu.«
 
Katolička Crkva igra važnu ulogu u društvenom životu u Njemačkoj. Navest ću neke brojke. Katolička Crkva u Njemačkoj ima 904 katoličke škole koje pohađa oko 360 000 učenika. Ima čak 9370 vrtića, u kojima se odgaja oko 600 000 djece. Njemački Caritas zapošljava 617 000 djelatnika koji rade u 24 391 katoličkoj ustanovi za zdravstvenu skrb, za mlade, za stare, za obitelj, za hendikepirane i druge osobe u potrebi. Zanimljivo je spomenuti i to da je tijekom 2016. godine sedam katoličkih ustanova za pomoć – Caritas Internationalis, Sternsinger, Adveniat, Bonifatiuswerk, Missio, Renovabis i Misereor – financiralo razne projekte u inozemstvu, dakle u siromašnim zemljama, u iznosu od 600 milijuna eura. Katolička Crkva u Njemačkoj, ali i protestanti, pa i nekonfesionalne udruge, vrlo su darežljivi, tako da se računa da su u 2017. godini zajedno pružili pomoć diljem svijeta u iznosu od 5,5 milijarda eura. Uglavnom je riječ o prilozima privatnih osoba. Računa se da oko 25 posto građana Njemačke izdvaja priloge za dobrotvorne svrhe. Dakle, stoji da Katolička Crkva u Njemačkoj ima dosta ekonomskih prinosa – to ovisi i o gospodarstvu koje sad prilično dobro stoji – ali i puno izdataka, kako za ustanove tako i za pomaganje ljudima diljem svijeta.
 
Postoji i puno toga dobroga i lijepoga
 
• Nije li ta struktura na neki način teret s obzirom na osnovno poslanje Crkve?
- To je uvijek dvoznačno. Puno aktivnosti podrazumijeva puno ljudi, puno zaposlenika, puno birokracije, što može biti i teret. Dakako, u svemu tome ulogu igra sekularizacija koja se širi ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu. Određen broj ljudi izlazi iz Crkve, zacijelo ne samo zbog plaćanja poreza, nego prvotno zbog stvarno pokidanih poveznica s Crkvom i to je svakako izazov za novu evangelizaciju. No postoji i puno toga dobroga i lijepoga. Tako je primjerice ove godine 300 000 djece i ministranata bilo angažirano kao »pjevači božićne zvijezde«. Išli su od kuće do kuće, čestitali božićne blagdane, zazivajući blagoslov i moleći pomoć za siromašnu djecu svijeta. Ove je godine akcija bila posvećena borbi protiv maloljetničkoga rada u Indiji. Prošle je godine u toj akciji bilo prikupljeno gotovo 50 milijuna eura.
 
Sveta Stolica nije improvizirala
 
• Vratimo se povodu Vašega dolaska u Zagreb. Na dan kad se spominjemo međunarodnoga priznanja Hrvatske ne može se ne spomenuti doprinos Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. Bi li nam ta činjenica danas trebala nešto značiti, kao naciji, političkomu narodu?
- Sigurno, povijest je učiteljica života te je treba vrjednovati jer je riječ o presudnom razdoblju za hrvatsku državu i hrvatski narod. U tom je trenutku Hrvatska imala podršku Svete Stolice, a sv. Ivan Pavao II. imao je u tome povijesnu ulogu. No kad se prisjećamo tih dana, treba reći i to da Sveta Stolica nije improvizirala kad je riječ o priznavanju Hrvatske i Slovenije, nego je sve što je radila imalo podlogu u međunarodnom pravu.
Presudan razlog za još veću zauzetost Svete Stolice bilo je nasilje, tj. upotreba sile od strane takozvane JNA kako bi zadržala Hrvatsku i Sloveniju u Jugoslaviji, što je protivno međunarodnomu pravu. Uostalom Ustav ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine predviđao je mogućnost odcjepljenja pojedinih republika. Sveta je Stolica aktivno stvarala suglasje o nužnosti priznanja Republike Hrvatske i drugih republika koje su ispunjavale uvjete prema međunarodnom pravu, kako bi se u prvom redu uspostavio mir. I ako se gleda na kronologiju zbivanja, to se i dogodilo. Nakon međunarodnoga priznanja došle su snage Ujedinjenih naroda, frontalni se rat zaustavio u Republici Hrvatskoj. Priznavanjem neovisnosti bilo je još jasnije tko je napadač, a tko se brani.
 
• Danas to mnogima nije tako jasno…
- Treba objektivno gledati na povijest i redoslijed događaja i činjenica. Nešto prije priznanja, u studenom 1991. godine, Sveta je Stolica okupila veleposlanike članica Konferencije za europsku sigurnost i suradnju te im pismeno uručila memorandum s načelima zbog kojih bi trebalo priznati, prema međunarodnom pravu, Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. Dakle, nije se radilo nešto iza kulisa, nego je Sveta Stolica javno zastupala međunarodno pravo, vodeći se načelom »sile prava, a ne prava sile«.
 
Promijeniti mentalitete i uvjete rada
 
• Svakako ste osoba koja dobro poznaje Hrvatsku, a opet ju je kadra vidjeti izvana, u svjetskom i europskom kontekstu. Kako biste ocijenili njezin napredak u više od četvrt stoljeća neovisnosti?
- Za vrijeme rata Hrvatska je bila na prvim stranicama jer je bila u izvanrednoj situaciji. Sada je situacija normalna i potrebna je unutarnja suradnja svih čimbenika, kako društveno-političkih tako i crkvenih. U ovih četvrt stoljeća dosta se postiglo. Ponekad su Hrvati previše kritični prema samima sebi pa to dovoljno ne prepoznaju. Istina, moglo se napraviti više. Na tome treba raditi, i to zajedno. Mislim da je u tome pripadnost Europskoj uniji pozitivan čimbenik, posebno u poštovanju prava, pravne države. Tu se, nažalost, vidi još dosta puta koji Hrvatska treba prijeći, kao i druge bivše komunističke zemlje. Zato je važan i ustroj normalnih odnosa između Crkve i države. Dosta je bilo ideoloških sukoba. Surađujmo na dobro čovjeka koji je građanin i, ovdje u Hrvatskoj, većinom vjernik.
 
Prije 25 godina mislili smo da će se Hrvatska brže i snažnije ekonomski razvijati. Došla je ekonomska kriza, a tu su i poteškoće i/ili pogrješke politike koje su prouzročile dosta problema. Treba međutim tražiti nove mogućnosti kako bi se ljudi mogli zaposliti u domovini. Papa Franjo često govori o pravu na rad, koje je pak usko povezano i s pravom na osnivanje obitelji. Hrvatska ima goleme mogućnosti. Primjerice, sva ta neobrađena zemlja. Kako to da se u drugim europskim zemljama poljoprivreda razvija, makar i uz poteškoće, a u Hrvatskoj ne? Potrebno je promijeniti mentalitete i uvjete rada. Drugih razloga za neuspjeh nema. Dugo živim izvan Hrvatske i susrećem naše iseljenike koji bi željeli doći živjeti u Hrvatsku, ili barem ulagati u Hrvatskoj, kad im zakoni često ne bi bili zaprjeka. Mislim da je i tu jedan od ključeva gospodarskoga, društvenoga i kulturnoga razvoja Hrvatske, koji je zapravo nadohvat ruke. Potrebna je promjena mišljenja i zakonodavstva te prihvaćanje pozitivne konkurencije i poticanje kreativnosti, posebno mladih.
 

Darko Grden, Glas Koncila, https://www.glas-koncila.hr/razgovor-s-nuncijem-u-berlinu-nikolom-eterovicem-o-ugovorima-izmedu-republike-hrvatske-i-svete-stolice/

Kini je Sjeverna Koreja Bogom dana kao tampon

 
 
S aspekta Kineza željeznička pruga Budimpešta-Beograd vodi iz središta ničega u nigdje, ali neovisno o tomu oni bi dali kredit i ako bismo htjeli na sredini Alfölda izgraditi ogromnu piramidu – tvrdi ekspert za Kinu Gergely Saláta, koji nam je rekao i zašto se u Kini ne vesele ako Viktor Orbán kudi EU, kao i kako je Mađarska izostala iz osnivanja Azijske infrastrukturne investicijske banke zbog zaboravljenoga faksa. 
http://azonnali.hu/gallery/interjuk/salat%20gergely/salat%20gergely%20azonnali%20pont%20hu%20fotos%20bako%20bea%202.jpg
• Što želi Kina od Mađarske? Je li uopće Kina ta koja ovdje želi bilo što?
= Kina ustvari od svakoga želi nešto, ovisno o težini tog određenog subjekta. Mađarska zasigurno ne igra središnju ulogu u planovima Kine. Ona nas tretira upravo u skladu s našom težinom, istodobno, sukladno kineskim tradicijama, šefovima i elitama i najmanjih zemalja ukazuje potrebnu ljubaznost. To može biti razlogom nesporazuma.   Uvijek velikom pompom primaju aktualnoga mađarskog premijera, ali velikom pompom primaju i premijera Burundija. Osim toga, oni komuniciraju licitirajući ogromnim brojkama i budućim mogućnostima – to je u njih dio omekšavanja druge strane. Da mađarski donositelji odluka sudjeluju na komunikacijskim treninzima, tamo bih ih se poučilo kako tomu ne treba nužno povjerovati. Sada, međutim, nasjedaju na te priče i misle kako će nas Kina izvući iz problema, Kina će biti naš glavni partner, Kina će doći i uzdignut će nas. A, zapravo, uopće nije riječ o tomu. Kina je usred ekspanzijskoga procesa: sve ju zanima. Od Antarktika do Afrike nema regije u svijetu gdje se ona ne gura. Logično je da to čini i u nas. Ali to se ne smije precijeniti.
 
Izgradnja željezničke pruge Budimpešta-Beograd nama se može činiti ogromnim zalogajem, no za Kineze to je sitnica koja im možda zapravo i nije potrebna, no mađarska će je vlada svejedno dati izgraditi pomoću kredita od Kine. Što možemo učiniti da na kraju to bude win-win priča?
= Prema zlim jezicima na kineskoj relaciji win-win znači da Kina dvostruko zarađuje na tomu. Međutim, željezničke pruge Budimpešta-Beograd nisu se sjetili Kinezi, to nije njihova inicijativa.
 
No uglavnom će se oni služiti njome, bit će dio Novoga puta svile.
= Da od Kineza zatražimo da u sličnoj konstrukciji izgrade ogromnu piramidu nasred Alfölda – za što inače ima šanse – oni će to učiniti. Konstrukcija je naime sljedeća: oni daju kredit s korektnom, na ne previsoku i ne prenisku kamatu, uz državno jamstvo. A dodatno dobivaju i time što će vrlo vjerojatno upravo kineske tvrtke graditi investiciju. Time oni vezuju jedan sitni dio raspoloživoga kapitala, a u inozemstvu uspiju zapošljavati i jedan sitni djelić kineske građevinske industrije koja ionako ima previše kapaciteta. To što gradimo željezničku prugu a ne piramidu samo je šlag na torti. Kinezi su spremni bilo što financirati pod sličnim uvjetima.
 
Ali mađarska vlada zašto želi prugu baš do Beograda?
= Mađarski donositelj toga se je mogao sjetiti jer je bacio oko na kartu i vidio je kako Kina ima projekt Novi put svile – ili službeno: „Inicijativa Pojas i put“ – te se je prisjetio kako bi se Kinezi sigurno veselili i dali bi novac za izgradnju nečega što se lijepo uklapa u njihove planove. Ustvari, prema sadašnjemu stanju stvari ova investicija nema nikakvog smisla, s obzirom da, s aspekta Kineza, željeznička pruga Budimpešta-Beograd vodi iz središta ničega u nigdje. Za njih je svejedno što postoji između Budimpešte i Beograda. Projekt će dobiti na smislu– a to će biti treći win s kineske strane – kada se negdje u dalekoj budućnosti izgradi pruga Beograd-Pirej. No o tomu se zasada čak ni ne pregovara, to je dugogodišnja perspektiva, ako se uopće i ostvari. (…)
 
U parlamentu smo prošloga proljeća pitali zastupnike treba li se Mađarska uključiti u Novi Put svile. Šest od deset zastupnika nije imalo pojma o čemu govorimo. Zašto to nije prisutno u političkoj javnosti ako je istodobno Kina toliko ozbiljni gospodarski partner naše zemlje?
= Ovo nije loš omjer. Kinezi užasno agresivno, na svim raspoloživim forumima promoviraju Novi Put svile, no unatoč tomu ne uspijevaju probiti zidove zapadnih medija. Mađarski mediji često puta kao znak urušavanja Kine prenose i vijest ako se u nekom malom zaseoku u Kini uruši mostić preko nekog potoka i ubije tri žabe. A istodobno ne informiraju o puno važnijim kineskim vijestima. Kinezi užasno žale što ne uspijevaju komunicirati na zapadu. A o mađarskim političarima dovoljno govori ako vam ispričam da sam prije nekoliko godina održao predavanje zastupnicima u mađarskom parlamentu koji se bave vanjskom politikom. Tamo me je jedan stari zastupnik, predstavnik stranke koji se bavi vanjskom politikom, pitao kakva je situacija sa Zhouom Enlaijem. Ja sam mu na to odgovorio da je Zhou Enlai preminuo prije 40 godina, 1976. No gospodin zastupnik o tome nije bio informiran. Ta epizoda vrlo dobro odražava anakronističku sliku mađarskih donositelja odluka o Kini, i to ne samo političara. Ako budu napredovali tim tempom, projekt Novi Put svile vjerojatno će već i biti završen dok se oni priberu.
 
Čak nekoliko zapadnih zemalja prisutno je u Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci u svojstvu osnivača. Koja je svrha te priče? Je li i to win-win-win za Kineze?
= S jedne strane, svrha Azijske infrastrukturne investicijske banke je činjenica da je Kina vrlo nezadovoljna aktualnim mehanizmima donošenja odluka u međunarodnim financijskim institucijama. Apsurdna je situacija da je Kina kao najveće gospodarstvo svijeta jedna od najvećih uplatitelja u MMF-u ili Svjetskoj banci, a ima samo 6-7 posto glasova, a Amerikanci stalno stavljaju veto na rast utjecaja Kine na odluke. Počeli su dakle s izgradnjom paralelnog institucionalnog sustava gdje ću imati veći utjecaj. Tek će se dugoročno vidjeti koliko će novca uključiti u tu priču, ali već sada igraju prilično voluminoznu igru. Ovdje se vidi kako zapadnoeuropski donositelji odluka uopće ne zaostaju u procjeni kineskih i globalnih događaja kao mađarski. Oni su osjetili kako je započeo preustroj svjetskoga poretka, a oni se žele priključiti toj kompoziciji.
 
Francuski predsjednik Emmanuel Macron upravo je prošli tjedan posjetio Kinu.
= Da. Poklonio im je konja, posjetio je grob prvoga kineskog cara, ukazao je nužno poštovanje Kinezima. U pogledu otvaranja na istok mi smo itekako okasnili u odnosu na zapadnu Europu. Te su se zemlje kao osnivači priključili Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci. To neće biti banka pod kineskim upravljanjem: članovi osnivači zajednički će donositi odluke. Amerikanci su snažno lobirali kod savezničkih zapadnoeuropskih zemalja da se ne priključe. Bio je to ogroman šamar za Obaminu administraciju kada su Englezi, Francuzi i Nijemci dali do znanja kako i oni imaju vlastite interese te su se priključili tom projektu.
 
Koji je razlog što Mađarska nije među osnivačima?
= Naprosto smo zakasnili u prijavi, propustili smo rok.
 
Molim?
= Postojao je faks od jedne stranice koji je do određenog datuma trebalo poslati na zadani faks broj, u stilu: mi smo vlada Mađarske i želimo biti suosnivač u Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci. Iz nadležnog ministarstva zaboravili su u roku dostaviti faks. Tako na kraju nismo postali suosnivači. Kasnije smo se, naravno, pridružili, no s drukčijim omjerom glasa i ovlastima nego da smo suosnivač.
 
To je vrlo lijepa mađarska priča. Kako se mogla dogoditi tako neugodna grješka u vladi koja toliko glasno propagira otvaranje prema istoku?
= Razlog je što imamo previše ministarstava, uprava i tijela gdje se bave s bezbroj stvari i nitko na ovo nije obratio pozornost. Postoje i pozitivne stvari, iako u prvom redu ne na državnoj razini. Moje opće iskustvo je da nema nikakvog problema s kineskim stupom otvaranja na istok – zapadne zemlje to provode jo od osamdesetih godina. No mi smo devedesetih još bili zauzeti ulaskom u euroatlantske integracije. Najprirodnija stvar na svijetu je da se neka država oslanja na više noga. Ni zapadnoeuropskim čelnicima ne predstavlja nikakav problem fotografirati se s istočnim diktatorima. Ono što je u nas problematično je provedba: ne čini mi se da je ta zadaća dodijeljena ljudima najpogodnijim za taj posao, a nisu im osigurani ni odgovarajući resursi. Fidesz je zaboravio odgojiti službenike, kadrove, donositelje odluka specijalizirane na Kinu koji mogu imati pravu sliku o mađarsko-kineskim odnosima.
 
Vama se nisu obratili?
= Nisu, ali ne bih ni prihvatio. Ovdje su se borile različite interesne skupine za razna područja, veleposlanička mjesta, upad u zrakoplov premijera. Načelno je postojala uprava za odnose s Kinom, prvo u Ministarstvu nacionalnog razvoja, a potom u MVP-u. U potonjem, međutim, postoji još barem trideset sličnih odbora i povjerenika, a ministar Szíjjártó ne može sve to popratiti. A ispod njega nema nikoga tko bi se bavio samo Kinom, prateći sve aspekte te suradnje. To je i strukturni problem.
 
Koliko je normalno da policajci ruše čovjeka na cesti pri dolasku u Budimpešti visokoga kineskog izaslanstva samo jer je ta osoba na javnom prostoru izvukla tibetansku zastavu? Traže li to Kinezi ili Mađari pomalo prekomjerno kompenziraju stvar?
= Kinezi takvo što ne traže. Oni su se navikli da, kada premijer ili predsjednik Kine putuje u zapadnu Europu, tamo uvijek ima par stotina lokalnih aktivista koji prosvjeduju za Tibet i koje se drži na potrebnoj udaljenosti od kineskoga čelnika. No Mađare tipično karakterizira pretjerana kompenzacija. Nakon što sada zakašnjelo, bez odrađivanja potrebnih priprema pokušavamo uskočiti u kineski vlak, mislimo kako Kinezi zasigurno razmišljaju kao mi. Stoga se pokušavamo prisjetiti što bi Kinezi željeli pa potom nastojimo udovoljiti toj ideji. Tipično je takva grješka u većim razmjerima i predmnijevanje kineskoga stajališta u pogledu EU-a – iz nekog razloga Mađarska pokušava pogoditi što Kina želi vezano uz EU.
 
A što to Kina želi?
= Želi postojanje lijepog, snažnog, masnog EU-a. Mađarski čelnik, međutim, smatra kako se tu vodi rat civilizacija, pa stoga Kinezi zasigurno ne vole EU i stoga će honorirati da, kada ih posjeti neki mađarski čelnik, on ima potrebu iz Pekinga očitati bukvicu Bruxellesu i EU-u.
 
Zašto im se to ne dopada?
= Jer je EU najbogatije tržište svijeta, najveći trgovinski partner Kine, ogromni izvor tehnologije i investicija. A sve to na način da istodobno nema ni jednu diviziju i praktično je njegov utjecaj nula u jugoistočnoazijskim i pacifičkim regijama koje Kinu doista zanimaju. To je za Kinu perfektno. Njima je u interesu da EU bude što snažniji, bogatiji, ljepši, veći, razvijeniji. Njima se uopće ne dopada kada Mađarska pred njima kudi EU.
 
No prigovaraju li zbog toga?
= Kinezi ne komuniciraju na način da Vam iskreno kažu oči u oči kako nešto ne bi trebalo raditi. Oni lijepo kimaju glavom, Orbána tapšaju po ramenima, govore mu kako razumiju njegovo stajalište i da im se isto dopada. Iako tomu uopće nije tako. Mađarski čelnik, pak, sve to krivo shvaća i prima kao ohrabrenje. To je inače neovisno o strankama. Komunikaciju Kineza nismo razumjeli ni prije 2010. godine, a vjerojatno ne ćemo ni poslije 2022. godine. Mađarska politička elita nije sposobna držati korak sa svijetom, a nije sklona obavljati sitne poslove.
 
Jesmo li dobro shvatili da je Kina oduševljeni vanjski podupiratelj plana francuskoga predsjednika Macrona o budućnosti EU-a?
= Kineze te sitnice ne zanimaju. Zanima ih, međutim, da Europa bude gospodarski snažna – a da istodobno politički i vojno bude manje snažna. Dapače, ne bi im smetale niti osrednje slabe europske oružane snage, budući da one ne bi bile uspostavljene protiv Kine. Kini, međutim, nije u interesu da se utemelje Ujedinjene Europske države slične SAD-u, neugodna, agresivna kvazinacionalna država, no to uopće nije niti realno.
 
Koja je situacija s Rusijom i kako se Kina odnosi k njoj?
= Kina je s gospodarskog aspekta puno snažnija od Rusije, iako vojno za sada još nije. Kina svojim glavnim rivalom smatra SAD, njihove velike odluke, vizije npr. određuje razvoj odnosa s SAD-om, s obzirom da je SAD velesila, dok EU nije. To određuje i njene odnose s drugim državama. Kinesko-ruski odnosi su proteklih godina iznimno dobri, i to iz razloga što obje zemlje rivalima smatraju Ameriku, te su u odnosu na istu obje slabije. Ova situacija temeljena na načelu neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj neće vječno trajati. Amerika istodobno griješi što u svojoj propagandi često puta poistovjećuje Kinu i Rusiju. I američki predsjednik Trump obično istodobno pljuje po njima: stoga oni zbog vanjskog pritiska još više zbijaju redove, umjesto da ih pokušaju razdvojiti. Otkad su Kinezi stali na žulj Amerikancima izgradnjom umjetnih otoka u Južnom kineskom moru, američki mediji na dnevnoj bazi kude Kineze, podgrijavajući time paranoju od Kine. U Europi se ne zna puno o tomu, ovdje čitatelje zapravo i ne zanimaju vijesti što se događa npr. na otocima Spratly.
 
Koliko je utemeljeno popularno mišljenje da SAD bojeći se Kine još nije krenuo u obračun sa Sjevernom Korejom. Zašto Kina dopušta da njen susjed bude toliko problematičan?
= Kini je u interesu da postoji tampon država između nje i Južne Koreje u kojoj je i trenutno stacionirano više desetaka tisuća američkih vojnika.
 
Čak i po cijenu da Sjeverna Koreja razvija nuklearno oružje i toliko skače?
= Da mogu birati, zasigurno ne bi to izabrali. Ne kažem da se Kinu nije pitalo, ali nisu oni odlučili o tomu da Kim Ir-Sen  (Kim il-Sung) i njegova dinastija vode Sjevernu Koreju.
 
Ali nisu ni Sjevernokorejci.
= Da, to se uistinu nije dogodilo demokratski. Kim Ir-Sena su svojedobno izabrali Rusi, a on se potom osamostalio.
 
A stvorio je i vlastitu ideologiju, džuče.
= A malo je i onih koji znaju kako Sjeverna Koreja službeno više nije komunistička država. Kinezima bi se najviše dopadala reformkomunistička marionetska država pod značajnim kineskim utjecajem, ali urušavanje sjevernokorejskoga režima za Kinu bi donijelo toliko nepredvidivih čimbenika da oni naprosto ne prihvaćaju rizik urušavanja režima.
 
Je li samo bajka da će se Amerikanci i Kinezi dogovoriti, Kinezi udariti, a zauzvrat će se Amerikanci povući iz Južne Koreje?
= Niste samo vi sjetili toga, ja sam na tu temu već čitao i američke i kineske studije. No, zbog gore spomenutih nesigurnosti ni jedna od strana to ne će napraviti. Naime, što ako se Amerikanci ipak ne budu držali zadane riječi?
 
Što ako se Sjevernokorejci povuku u brda i čine ono što inače stalno čine već dvije tisuće godina, to jest iz spilja pucaju po Kinezima, Amerima, bilo kome? Što ako zadnji čas neki pobunjenik proda sjevernokorejsku nuklearnu bombu nekoj terorističkoj organizaciji? Želi li tko uopće u Južnoj Koreji spajanje dviju zemalja?
= Teoretski imaju i ministarstvo za spajanje država. Činjenica je da se ministarstvo tako zove. To je tipično situacija koju teoretski svi žele, ali ako se malo bolje pročeprka po tomu, ispada da ustvari nitko ne želi. To bi ih uništilo. Mladi Južnokorejci koji sa Sjevernokorejcima više nemaju ni obiteljske veze, to ne bi prihvatili. Između DDR-a i SR Njemačke svojevremeno, prije ponovnog spajanja dvije zemlje, razlika u BDP-u iznosila je samo nekoliko redova veličine. BDP Južne Koreje trenutno je dvadeset-trideset puta veći. Objedinjenjem dviju Koreja odjednom bi bilo dvadeset milijuna ljudi koje bi Južnokorejci morali uzdržavati. Tamo će biti sjevernokorejski liječnik koji poznaje samo sovjetske lijekove iz pedesetih godina. Sjevernokorejski učitelj povijesti koji je cijeli svoj život poučavao samo laži. Sjevernokorejski tvornički radnik koji ne zna što je računalo i zna upravljati samo sovjetskim strojevima iz četrdesetih godina prošloga stoljeća. Kompletna populacija koju se uopće ne može integrirati na način kako je to učinjeno s istočnim Nijemcima. I ono nije išlo lako, ali objedinjenje dviju Koreja je naprosto irealno. Sjevernokorejski čelnici će se u tom slučaju prebaciti u gerilski način rada i borit će se do zadnjega patrona. A ne znamo ni što o svijetu misle Sjevernokorejci. Ne znamo kako bi reagirali ako bi im se zapad odjednom sručio u vrat. Iskustva s dosadašnjim izbjeglicama iz Sjeverne Koreje su vrlo neugodna: veliki dio njih nije sposoban nanovo početi svoj život. Povijesno iskustvo nam govori da ono što može ispasti loše, vjerojatno će i ispasti loše, a za rješavanje sjevernokorejske situacije postoje tri scenarija: velika tragedija, još veća tragedija, i užasno velika tragedija. A sve to na način da ne znamo koja će odluka koji scenarij povući za sobom.
 
Koja može biti uloga Kine u osiguranju globalne stabilnosti?
= Kina za sada uglavnom igra stabilizacijsku ulogu iz razloga što je najveća trgovinska država. Nju na životu drži trgovina. Ali njeno je gospodarstvo puno više izloženo inozemstvu od američkoga: ona uvozi veliki dio energenata, a gospodarstvo na životu drži uglavnom izvoz – ako se u svjetskoj trgovini pojave problemi, to će najviše udariti po Kini. Stoga je njoj u interesu mir i da se posao vrti, stoga ako se negdje pojavi nešto što predstavlja prijetnju po to, ona će pokušati uvesti red. No, zasada još nismo vidjeli neki spektakularni primjer potonjega, jer je ona tek zadnjih godina stekla sredstva kako bi mogla nastupiti kao država koja uvodi red. Ali sada već ima dva nosača zrakoplova, gradi svoje sposobnost za emitiranje sile da bi mogla intervenirati u Iraku, Zimbabveu, bilo gdje – uglavnom u cilju zaštite kineskih interesa, ali igrajući stabilizirajuću ulogu. Tako izvrsno sredstvo stabiliziranja područja između Kine i Europe može biti i projekt Novi Put svile.
 
A što ako se Kina odjednom pretvori u čimbenika destabilizacije?
= Zapadni mediji i knjige tjedno nagovještavaju o urušavanju Kine. A do toga do sada nije došlo. Znatan dio zapadnih analitičara ne razumije način na koji Kina funkcionira, kako je moguće da se u gospodarstvu pod vlašću komunističke partije međunarodne multinacionalne organizacije koje raspolažu komunističkom stranačkom organizacijom natječu s državnim kompanijama. Puno toga ima tamo za što mi nemamo vlastite riječi, nemamo pojmove. Stabilnost Kine se uvelike podcjenjuje.
 
Urušavanje nije realno, ali ako bi se ipak dogodilo, što bi se dogodilo? Ne će nestati, tamo je već tri tisuće godina, a i za tri tisuće godina bit će tamo nešto.
= Ako bi zbog unutarnjih razloga ili agresivnijeg od dosadašnjeg nastupa Kineza ipak došlo do destabilizacije međunarodnoga sustava, u tom slučaju uopće ne možemo isključiti značajniji konflikt, u prvom redu s Amerikom, dugoročno i s Rusima, a vrlo dugoročno – ako nas Amerikanci uvuku u tu priču – čak i s Europom. Povijest nije završena, može se svašta dogoditi. Mi smo se navikli da nema ratova. Ali zašto ih ne bi moglo biti?
 
Koliko se Amerikanci boje Kine?
= Dovoljno. Trumpova kampanja je dijelom također građena na priči o Kini. Ali SAD pod Trumpovom administracijom čini upravo ono što je za Kineze najbolje: dok strahuju od Kineza, u znaku politike America first ne upliću se u regijama u kojima nemaju ozbiljnije interese. Kinezi plješću od sreće, ne vjeruju da su od sudbine dobili toliki poklon kao što je Trump. Amerikanci bi zbog svojih interesa kao velesile trebali činiti upravo suprotno od onoga što sada pod Trumpom čine. Naravno, ni Trumpovo predsjednikovanje ne će trajati dovijeka, u nekom trenutku počet će otpor kineskomu prodoru. Pitanje je, kolika će biti tada sila SAD-a: Kina je u svijetu gospodarski partner broj jedan većem broju država negoli SAD, a kinesko je gospodarstvo ako uzmemo paritet kupovne snage već sada veće od američkoga. A azijske zemlje, saveznice Amerike, koje su sklone promjeni mišljenja, već sada kalkuliraju: kinesko je gospodarstvo veće, bliže je, uvijek će biti tu, a tko zna što će biti s Amerikom za pedeset ili stotinu godina. Moraju odlučiti na čiju će stranu stati. A ako njeni saveznici prijeđu na kinesku stranu – ne odjednom, javnim odlukama, nego lijepo polako preusmjeravajući gospodarsko-političke odnose – Amerika bi lako mogla ostati usamljena.
 

Martin Bukovics, Azonnali.hu, http://azonnali.hu/cikk/20180115_salat-gergely-interju-mit-akar-kina-eros-eu-t-es-donald-trumpotMađarska

Jedino nam planetarna Hrvatska daje snagu, suverenost i samouvjerenje jedne jake nacije

 
 
Splićanin Ivan Remeta Johnny (1973.) je čovjek široka spektra znanja i zanimanja. Mediji ovoga intelektualca predstavljaju kao filozofa, umjetnika, prozaika, buntovnika, "ljubavnika i luđaka", neprilagođenog... Interesira ga sve i zato se neprestano educira i o svemu kritički promišlja. Sâm za sebe kaže da je svakako intrigantna osoba, nepredvidljiva.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2016/09/ivan-remeta.png
• Gospodine Remeta, tko ste Vi?
- Možda bih se mogao predstaviti metodom negacije: kazati ono što nisam. A nisam puno toga. Ono što jesam, usprkos svemu, u duhovnom i mentalnom smislu - slobodan čovjek. Onaj koji se hrva sa samim sobom ponajviše i svađa s Bogom (ponekad), i koji traži svoj ideal – kako postići nutarnji mir u svijetu nemira i nepravde, i kako učiniti neko dobro prije negoli udahnem i izdahnem svoj posljednji ovozemaljski dah.
 
Hrvatska nije i ne može nikada biti kompromitirana!
 
• Kuda ide današnja Hrvatska?
- Dijelom ću parafrazirati A. G. Matoša. Hrvatska nije i ne može nikada biti kompromitirana! „...jer mi nismo šovinisti, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je povijesna Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se nadima kao engleski parip ili francuski kokot. Ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana tvrtka. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitirano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'.
 
Rusija uvijek preferira Srbiju
 
• Koliko na stanje u Hrvatskoj utječu svjetska političko-gospodarska kretanja?
- Sadašnja globalna geopolitička scena nudi dobre izglede da se Hrvatska napokon istrgne iz „žrvnja Jugosfere“ i vrati u svoj prirodni srednjoeuropski ambijent. Već i površan pogled na geopolitički položaj Hrvatske pokazuje kako su države na potezu od Jadrana do Baltika najprirodnije hrvatsko okruženje. Strateškog partnera Hrvatska ne može tražiti u Rusiji, ne samo zato što je naša država dio NATO-a, nego i zato što je riječ o državi koja ima snažne povijesne veze sa Srbima, do te mjere da dio zapadnih krugova Srbe percipira kao „male Ruse“. U ruskoj politici Hrvatska nikada ne može imati ravnopravan tretman sa Srbijom. Kako bilo, Hrvatska treba izgrađivati dobre odnose s Njemačkom kao državom čiji čak i politički utjecaj u Europi sve više raste, no romantične pripovijesti o „starom savezniku“ treba ipak podvrnuti razumnoj kritici. U politici važe činjenice i razum, a ne bajke i želje, odnosno matoševskim rječnikom: šah se u politici igra glavom, a ne srcem. Hrvatska treba prije svega gledati svoje interese i nastojati se izboriti za svoju poziciju u današnjim vro složenim geopolitičkim i geostrateškim igrama oko osvajanja utjecaja i osiguranja resursa. Hrvatska, dakako, ne treba biti slijepi izvršitelj bilo čijih geopolitičkih planova, pa tako ni američkih, no ona treba biti svjesna da je premala država za ikakav značajniji utjecaj na europskoj razini i za svjetske ideološke bojeve. Za početak, Hrvatska bi napokon trebala prihvatiti prijedlog Mađarske i ući u Višegradsku skupinu.
 
• Jesmo li robovi globalizacijskih ujednačavanja?
- Čovjek se neprestano pita o tome gdje se nalazi, šta mu se događa, kroz šta prolazi, gdje će dospjeti. Pitanja se umnožavaju što je krajolik nepoznatiji. Globalizacija je nešto što već osjećamo na vlastitoj koži. Naravno da ne postoji nitko tko može do kraja predvidjeti njene posljedice, ali postoje ljudi koji su se malo više o njoj raspitivali i proučavali njenu pojavnost. Na primjer, internet je prva stvar koju je čovječanstvo izmislilo, a da je ne razumije, te najveći eksperiment u anarhiji koji smo ikada imali.
 
Rodna ideologija - kulturni marksizam
 
• Što je za Vas Istanbulska konvencija?
- Teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvrjedljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba. Prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”. Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“. Dakle, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava.
 
Propusne institucije Europske unije
 
• Želi li se vladajuća hrvatska politička elita othrvati pritiscima iz Bruxellesa?
- Svako dijete poznaje igru sparivanja: krava ide s mlijekom, zec s mrkvom, pas s kućicom. I "osobe" iz Europske komisije, poznaju tu istu igru, samo što oni imaju dosta čudan smisao za sparivanje. Na primjer, pravila za imenovanja europskih povjerenika ili definiranja adekvatnog profila kandidata koji se natječu za pozicije s visokom razinom odgovornosti praktički ne postoje. Prije no što preuzmu funkciju, novopridošli kadrovi trebaju samo ispuniti deklaraciju u kojoj izlažu svoj “financijski interes”, nakon čega im je zabranjeno baviti se slučajevima povezanim s “njima bliskim osobama” ili njima samima. Međutim, osim ove zabrane – koja je inače ograničena dosega budući da ne postoji nikakva definicija onog što konstituira “financijski interes” ili “blisku osobu” – institucije Europske unije su propusne poput sita, odnosno ne postavljaju nikakve uvjete vezane uz prethodnu poslovnu karijeru povjerenika. S druge strane, upravo su povjerenici ti koji figuriraju kao najmoćnije osobe u Bruxellesu: Komisija izrađuje uredbe i direktive koje utječu na živote europskih građana, odnosno ima puno veće ovlasti od samih ministara zemalja članica. Sukob interesa u Bruxellesu funkcionira kao dvosmjerna ulica. U jednom smjeru, bivši čelnici kompanija ili lobističkih organizacija putuju prema javnim institucijama poput Europske komisije kako bi bolje zagovarali svoje interese, a u drugom bivši visoki javni dužnosnici završavaju karijeru u privatnom sektoru kojem prodaju svoje usluge i kontakte. Oni koji od toga profitiraju, “prebjezi” iz javnog u privatni sektor, ne smatraju ovakvu praksu problematičnom.
 
• Imaju li vladajući znanja i snage da se odupru pritiscima raznih vrsta izvana?
- Dat ću odgovor ali i rješenje koje je ponudio i naš Davor Pavuna. Dakle, Hrvati bi se trebali ujediniti na svjetskoj razini i svi punoljetni bi trebali dobiti pravo glasa. Jedini način da stvarno dobijemo suverenost i ostvarimo sve svoje snove jest da ostvarimo ono što se zove 'planetarna Hrvatska'. Što je planetarna Hrvatska? U svih tih 35 država u kojima mi Hrvati živimo na planetu, moramo ujediniti Hrvate. Imamo brze telefone, imamo internet, imamo sve moguće veze i poznanstva. Ako bi ujedinili od pet do sedam milijuna Hrvata, u svim generacijama i planetarno, što je danas trivijalno kroz tehnologiju i telefoniju koje imamo, onda bismo bili jaki. Jedino planetarna Hrvatska nam daje snagu, suverenost, samouvjerenje jedne jake nacije, kolikogod bi i tada bili samo jedan promil planeta. Nemojmo se nikad predavati, jer ja uvijek kažem Bog i Hrvati, a to znači za Hrvatsku do groba, a s Kristom i dalje.
 
Istanbulska konvencija - ugroza za ostvarenje nacionalnih interesa
 
• Hoće li Andrej Plenković natjerati svoje pokorne saborske zastupnike da u Saboru izglasaju Istanbulsku konvenciju?
- Svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Svako suprotno djelovanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.
 
• Gdje je danas hrvatsko školstvo?
- Tko se ne želi prikloniti moći, novcu, politici, tome će se život u zbornici, školi i društvu pretvoriti u pakao. Tko se pak prilagodi, brže napreduje. Žalosno. Zanimljivo je da su nedaleko Beča austrijski arheolozi, zahvaljujući novoj tehnologiji georadara, otkrili kompleks zgrada iz 2. stoljeća, na 11 tisuća četvornih metara, koje su služile kao škola za obučavanje i vježbanje gladijatora – svojevrsni studentski kampus. Osim neizostavne prostrane otvorene arene s drvenim tribinama, gladijatori su imali na raspolaganju natkrivenu i grijanu športsku dvoranu, svojevrsni gimnasium, te veliki bazen! Koje li raskoši i troška za suludu zabavu koja završava pokoljem zabavljača. Transcendentna pitanja tipa “što će biti sa mnom nakon smrti” nisu previše brinula buduće pokojnike jer su im u blizini istoga kompleksa uredili groblje, gdje će njihovi obožavatelji/fanovi potom hodočastiti te ih slaviti u vijeke vjekova. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa učestalo obznanjuje da u RH nema derutnih škola? Postojeći sustav ne omogućuje cijeloživotno učenje u društvu zasnovanome na znanju jer, s jedne strane, prvenstveno služi indoktrinaciji na ideologijskim osnovama (starog sustava), a s druge pak ekonomskim interesima izdavača i knjižara, agencija, društava i ostalih "parazita". Polazeći od Sokratove misli “znam da ništa ne znam”, a zahvaljujući bogatstvu metoda spoznaje koje je upoznao tijekom procesa školovanja i studiranja, izvježbanoj sposobnosti kritičkog mišljenja, skeptičkome gledištu te otvorenošću uma za nove spoznaje i rješenja – njegova osviještena znatiželja trebala je moći prepoznati, analizirati, usporediti, odabrati i razriješiti ne samo znanstvene, tehnologijske i tehničke probleme, nego i osobne, psihologijske, pedagogijske. Postojeći sustav to ne omogućuje.
 
• Činjenica je da školujemo učenike za zanimanja u koja se ne mogu zaposliti. Što i kako učiniti da se to izbjegne?
- Državna matura omogućila je da se jasno objelodane mnogi nedostaci školskoga sustava, ali se te spoznaje još ne koriste za njihovo ispravljanje. Hoće li Sabor imati dovoljno znanja i političke volje da prilagodi školske programe i školsko zakonodavstvo potrebama ubrzane znanstveno-informatičko-tehnološke revolucije ili će učenici i dalje čitati pomno "pročišćenu" domoljubnu literaturu i učiti falsificiranu povijest? Možda će neki novi klinci, u nekoj budućoj wikipediji, istraživati ne kako su nastali nego kako su nestali Hrvati.
 
Ministrica bi društvo bez djece!
 
• Vjerujete li ministrici Blaženki Divjak?
- Budući da je profesoricu instaliralo lijevo krilo nakaradne koalicije ne vjerujem puno zavodničkim smokvinim listovima i orwellovskim najavama “transformacije društva” koja bi po njima treba početi jakobinski – od djece.
 
• Ima li ona znanja i volje da učini nešto korisno?
- Za prof. dr. sc. Blaženku do prije nekoliko mjeseca znala je uglavnom samo akademska zajednica i generacije studenata kojima je predavala na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike (FOI). Ministrica znanosti i obrazovanja novo je lice u politici koju je u arenu ubacio HNS, ali kao nestranačku osobu, osiguravši joj u pregovorima s HDZ-om vrlo važan resor. Autorica je sedam knjiga i udžbenika, te više od 70 objavljenih znanstvenih i 40 stručnih radova. Posljednjih sedam godina gura projekte elektroničkog učenja. Najavila je da će kao ministrica u nekoliko idućih godina pokušati depolitizirati znanost i obrazovanje te ih modernizirati tako da učenici i studenti budu u fokusu. Istaknula je da hrvatska znanost mora biti konkurentna, a od Rektorskog zbora očekuje da se njeguje kultura dijaloga. Smatra i da je jedna od važnih tema pomlađivanje sveučilišta. Fokus, smatra, treba prebaciti na ljude koji dolaze u sustav, dakle na mlade znanstvenike. Vidjet ćemo što će napraviti i koliko će slobode imati.
 
• Je li Boris Jokić nečija misija?
- Negova i njihova mantra bila je i ostala demagoški jednostavna – struka, a ne politika. Tako je nastupao i Jokić sve dok bivši Milanović nije jasno rekao da je Jokić njegov, dakle, politički izbor, i da iza cijele Jokićeve “cjelovite” mesijanske rabote stoji sasvim određena vrsta politike. Naš odgojno-obrazovni sustav nije loš, što je i utvrđeno u okviru projekta European Values Study (kako objasniti da naši učenici i studenti stalno beru nagrade u zahtjevnoj konkurenciju u EU-u i SAD-u?). Njega treba popravljati, dorađivati.
 
Žele plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju
 
• Gdje je tu HAZU?
- Njihov stav je poprilično jasan; "Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se „rodno neutralan“ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo „ponašanjima, aktivnostima, ulogama“, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka datost. Nasilje se definira isključivo „rodno uvjetovanim“ s implikacijom da je isključivo muškarac nasilnik, a žena žrtva. Svaki odgojno-obrazovni djelatnik zna iz svakodnevnoga iskustva da to nije tako pa je očito da se u Istanbulskoj konvenciji žele plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju čovjeka, piše među ostalim u izjavi. Svakako vrijedi ponoviti da Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.
 
• Kako gledate na umjetno izazvane podjele na hrvatski sjever i jug?
- Dobro ste kazali da su to samo umjetne podjele, ali i virualne, nestvarne, nerealitetne, sulude. Ono što meni jako smeta, to je stvaranje animozioteta Zagreb-Split, sjever-jug, Damacija-Zagreb itd.
 
• Danas je moderno za rat u međunarodnim odnosima reći da je to – hibridni rat. Može li se reći da se protiv Hrvatske i Hrvata unutar Hrvatske također vodi 'hibridni rat'?
- Hibridno ratovanje, koje nije toliko novi pojam, je stvarno i sveprisutno. Možda je prikladnije kazati "model ratovanja ili sukobljavanja" u kojem se primarno koriste aktivnosti povezane s informacijskim i medijskim ratovanjem, a ako ta vrsta ratovanja ne poluči željeni učinak, dolazi do moguće uporabe oružane sile. Ipak svaki rat je sukob, ali svaki sukob nije rat. Tako da bismo ovdje trebali govoriti o hibridnim sukobima sve do trenutka dok se u nekom segmentu ne počne koristiti oružana sila s ciljem davanja dodatnog zamaha informacijskim i medijskim operacijama koje se primjenjuju ili koje se tek trebaju primijeniti. Nalazimo se u vremenu kad se informacijsko-komunikacijske tehnike i tehnologije razvijaju strjelovitim brzinama, prednost u procesima pokušaja nametanja vlastite volje protivniku pokušava se steći korištenjem tzv. nekinetičkih sredstava odnosno informacijskim i medijskim operacijama. To su aktivnosti u kojima se informacija koristi kao ubojito sredstvo, gdje se borite za informaciju i protiv informacije uz namjeru preuzimanja što je moguće veće razine nadzora i upravljanja pojedinim kanalima uz pomoć kojih želite plasirati pojedine informacije ciljanim publikama. Naravno, kad se govori o informacijama, isto se pravilo odnosi i na dezinformacije. Zbog svoje jednostavne dostupnosti u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama, najugroženija je informacijsko-komunikacijska infrastruktura odnosno energetska postrojenja te sustavi poput onih za opskrbu vodom i hranom koji, ako se nađu u središtu ovakvih sukoba, mogu ozbiljno ugroziti cijelu naciju. Ipak, osnivanjem Instituta za istraživanje hibridnih sukoba nastojat će se ojačati svijest o tome da su hibridni sukobi stvarnost koje se ne treba bojati već treba raditi na njihovu ranom uočavanju i prepoznavanju te ih kao takve u javnosti prokazivati. Potrebno je, jačati sustav javne, gospodarske i energetske sigurnosti, jačati sustav zaštite kritične infrastrukture, te stvoriti učinkovite sustave upravljanja krizama.
 
Čedomil Čekada i Drugi Vatikanski koncil
 
• Katolička Crkva je u dubokoj krizi. Što je uzrok tomu?
- Tekst koji prenosim je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1965. a potpisuje ga jedan od najistaknutijih katoličkih publicista i novinara dr. Čedomil Čekada. "More" ga ista pitanja.
"Nije ona scena sa 116. sjednice II. vatikanskog koncila, kad je papa Pavao VI. skinuo s glave svoju dragocjenu tijaru, – dar svojih negdašnjih biskupljana u Milanu, — pa je poklonio za karitativne i socijalne potrebe misija, bila klimaks, kulminaciona točka, saborske rasprave o misijskom problemu, iako je, nema sumnje, bila najdominantnija i najdramatičnija po svojoj simbolici i efektu. Klimaks, kulminacionu točku, — praktičnu kulminacionu točku, — doživjela je koncilska rasprava o misijskom problemu u rezultatu glasovanja o predloženoj saborskoj shemi. Ogromnom većinom saborski su je oci odbili. Nije ih zadovoljila. Nije odgovorila očekivanjima katoličkog svijeta. Nije misijski problem zahvatila u svoj njegovoj širini i dalekosežnosti. Nije dala misijskom poletu dovoljno zamaha. Nije konkretizirala zadataka, koje valja, odmah, rješavati, ako ne ćemo da opet upadnemo u staru našu pasivnost i letargiju u ovom po afirmaciju i budućnost Kraljevstva Božjega na zemlji od sviju najpresudnijem pitanju. Sabor je zatražio pomno proučene i jasno formulirane planove za misijsko djelovanje Crkve. Pledirao je, odlučno, za posve konkretne i određene mjere; za do kraja razrađen strategijski plan.
 
Crkveni ljudi, — oni najrevniji i najdalekovidniji, — ne daju, da im itko više zatiskuje oči pred teškom misijskom zbiljom i pred očitim, da ne kažemo fatalnim, neuspjesima Crkve u misijama. Oni više vjeruju govoru činjenica i brojeva, nego jeftinim lijepim frazama i naivnom samouljuljavanju u iluzije.
A u svijetlu brojeva i činjenica katolički je svijet totalno propao na misijskom ispitu. Treba samo konferirati, sravniti, statističke podatke o porastu pučanstva i o populacionim kretanjima, s jedne strane u kršćanskom, a s druge u misijskom, „poganskom”, svijetu. Škare se neprestano razmiču na štetu onoga kršćanskoga. Sve veći postaje nerazmjer između onih, koji vjeruju u Krista, i onih, koji u njega ne vjeruju. Postotak se kršćana u ukupnoj svjetskoj populaciji neprestano smanjuje. A morao bi rasti, kad bi misije uspijevale. Čim on opada, vidi se, da one, ne samo stagniraju, nego i nazaduju. Apsolutne brojke, pa makar na prvi pogled i velike, ne znače ništa, ako one relativne konstantno padaju na niže. Svijet, kao cjelina, unatoč konverzijama, sve više otpada od Krista, a ne prilazi mu; ne vraća mu se. Kršćanstvo ima na nj sve manje upliva. Kristove se stvarne vladarske kompetencije sve više sužuju. Možda ne prostorno, geografski, ali u svijetu ljudskih duša. A taj svijet duša Krista i Crkvu u prvom redu interesira. Ovce Krist traži, ne pašnjake: duše, a ne teritorije i, prazne, granice na mapama. Dokle god su prilike takve. Crkva i kršćanstvo sve više iščezavaju sa pozornice svijeta: postaju sve više manjina u čovječanstvu. Ispred njega drugi govore s više prava, — barem onoga, što ga ljudi priznaju, nego Crkva.
Čitali smo, baš ovih dana, neke auktoritativne misijske statistike. A statistike su, kao uvijek, tvrdoglavi i okrutni svjedoci protiv onih, koji gube: ovaj put protiv nas. Ni punih 40.000 svećenika ne otpada na čitav misijski svijet: na, barem, milijardu i dvjesto milijuna samih „pogana”. Manje, nego što ima svećenika u samim Sjedinjenim Američkim Državama, na svega 40 milijuna katolika (54.000). A priliv novih misionara, iz starog kršćanskog svijeta, upravo je bijedan. Usto, mjesto da napreduje, on nazaduje: i u apsolutnim brojkama. Najviši je bio pred desetak godina: u dvije godine, od g. 1951. do g. 1953., otišlo je bilo ,,u misije” 850 svećenika. Zadnjih je godina taj broj više nego dvostruko manji: između g. 1959. i 1961. otišao je ,,u misije” samo 331 svećenik. Raste, istina, broj domaćega svećenstva u misijama, u Aziji je njegov broj porastao od 2.472 u g. 1949. na 6.984 danas, — ali i on, prema potrebama, spuževim korakom.
 
Nijesmo, eto, očito, još riješili misijskog problema. Nijesmo još ni na putu da ga riješimo. Ni teoretski, ni praktično. Nemamo još ni perspektiva. Potpuno smo zatajili. Nemamo uopće misijskog duha ni misijske svijesti. Protestanti su daleko pred nama: i u aktivitelu i u požrtvovnosti. Ni za nutarnje misije, ni za domaći apostolat, ne radimo, kako bi trebalo, a kamo li za onaj široki, svesvjetski. U Americi su nedavno, u režiji „Catholic Digest“-a, napravili anketu: od svih kršćanskih konfesija i sekti katolici su u širenju svojih vjerskih ideja ostali zadnji: sa 17 posto. Iza prezbiterijanaca (52), baptista (50), episkopalaca (45), metodista (38), luteranaca (28), kongregacionista (19). Da i ne govorimo o maloj mormonskoj sekti („svetaca posljednjega dana“), koja je u 1963. godini osvojila u Americi isto toliko konvertita (120 000), koliko i dvadeset puta brojnija katolička Crkva (123.986). Još je američki katolicizam i u tom pogledu na katoličkoj strani najaktivniji. Kako bi istom izgledale statistike u Europi!
 
Pred tim činjenicama morali bismo svi, — i vjernici, a mi svećenici pogotovu, — osjetiti ne samo stid, nego upravo paniku. Krist apodiktički od nas traži, da pokršćanimo svijet. Da ga barem kušamo pokršćaniti. Da mu propovijedamo. Šalje nas izrijekom k svima narodima: sve do kraja zemlje (Mat 8, 11.; 28, 19.; Mark 16, 15.; Luk 13, 29.; 24, 47.; Dj Ap 1, 8.). On uzdiše za ovcama iz drugoga ovčinjaka (Iv 10, 16.). Pokazuje na njive (Iv 4, 35.) i na, obilatu, žetvu: „Žetva je istina velika, ali poslenika je malo!“ (Mat 9, 37.; Luk 10, 2.). A danas više nema čekanja. Narodi, kojima nas Krist šalje, demonstrativno se i nestrpljivo javljaju na pozornici savremenoga svijeta: davno su već postali njegova većina; davat će, već sutra, pečat i ton i njegovoj kulturi i životu, i njegovoj budućnosti. S njima će, već sutra, biti povezana i sudbina kršćanstva, i afirmacija Kraljevstva Božjega. A oni se, danas, opredjeljuju: možda i za stoljeća. Za kršćanstvo ili za, novo, moderno, poganstvo. Staro poganstvo neopozivo je osuđeno na propast.
Nema, — to mora biti jasno svakomu od nas, — među problemima, što danas pritištu Crkvu, nijednoga ni važnijega ni urgentnijega od misijskog problema. Važniji je samo još problem nutarnjeg posvećenja Crkve: nadnaravno doživljavanje Boga u njoj. Ali i to je doživljavanje, po najdubljoj svojoj biti, povezano sa misionarskim zadatkom Crkve: ono, kao primjena otkupljenja, tendira istodobno i u dubljinu i u širinu. Posvećenje se u Crkvi i kroz Crkvu mora širiti u uvijek novim i prostranijim koncentričnim krugovima.
 
Providencijalno je stoga, da se je sabor ustavio na problemu misija i da se na njih hoće još jednom da vrati. To je jedna od intervencija Duha Svetoga na koncilu. Crkva našega vremena mora imati posve i u detalje razrađen misijski plan. Bolje danas nego sutra. S improvizacijama se i eksperimentima dalje ne može. Valja ući u konkretnosti. Valja utvrditi dužnosti i obveze na sve strane. Valja podijeliti odgovornosti. Valja svakomu dodijeliti njegovu zadaću. Molitva za misije mora biti prva između velikih, zajedničkih molitava Crkve. Interes za misije mora postati među katolicima osoban, svjestan, univerzalan. Misijski apostolat mora biti organiziran. Ozbiljno valja proučiti situaciju u misijama i onda nametnuti čitavoj Crkvi misijski danak: i u zvanjima, i u materijalnim sredstvima. Na način opće mobilizacije. Nikoga ne treba moliti: valja naređivati. A glavnu riječ kog toga moraju imati biskupi i svećenici iz misija. Oni najbolje poznaju teren. Poznaju i potrebe. Imaju i iskustvo. Debata na saboru pokazala je i odviše očito, da sudbina i budućnost misija nije u stranim misionarima, nego u odgoju i podizanju domaćih. Sve, što je strano, dira u ponos i samosvijest mladih, probuđenih, misijskih naroda, a pogotovu u ponos onih starih, nosioca tisućljetnih nacionalnih i kulturnih tradicija. Strani su misionari samo ekspedijens „pro interim“, pomoćne sile. Ali danas još uvijek prijeko potrebne pomoćne sile. Valja sve snage baciti na podgajanje domaćih misijskih zvanja. Ali valja im, generozno, staviti na raspolaganje i sve kapacitete staroga katolicizma. I osobne, i materijalne, i znanstvene, i organizacione, i propagandističke, i socijalne. S mrvicama se tu ne da ništa učiniti.
 
Za misije bi danas zapravo trebao jedan poseban crkveni sabor ,,ad hoc“: samo za njih. Da misije na njemu budu glavna tema. Da na njemu progovori misijska svijest i savjest čitave Crkve. Sve ostalo da budu za sada samo ,,eventualia“: samo pribiranje materijala za buduće diskusije i buduće odluke. To se je shvaćanje, eto, spontano probilo i na koncilu. Makar, zasada, i indirektno, više u virtualnoj formi, bez specifične formulacije. Da ništa, sada valja poduzeti prve korake. Valja započeti na novi način. To je koncilska parola. A mjerodavni nosilac toga novoga shvaćanja opet je Papa. Ne može drukčije ni biti: u katoličkoj Crkvi. Duhovska inspiracija i asistencija svezana je uz Petra, uz papinstvo, uz primat. Ima nešto božanski simbolično u Papinoj gesti, da je osobno došao na početak saborskih rasprava o misijama. Pojavio se je pred Crkvom, da je sjeti njezine najveće dužnosti: da je povede, da joj dade impulz i direktivu. Da joj pokaže rukom na Gospodina, koji i njemu i njoj dovikuje: „Žetva je velika…!“ A njegov put u Bombay, — i ako apostolski skroman i posve u sjeni Kristovoj; ili baš zato, — bio je nešto kao ukrcavanje vojskovođe na lađu pred veliku ekspediciju. Kolumbo Crkve otišao je u novi svijet, u svijet budućnosti: u onaj misijski. Da se susretne sa njegovim najodličnijim predstavnicima. I najtipičnijim. Indijski je narod drugi po veličini među misijskim, ali i svjetskim, narodima. Za njim stoji pola milijarde duša. Za njim stoji jedna velika, spiritualistička i idealistička, kultura, puna strahopočitanja pred moralnim vrijednostima života, napajana kroz mnoge generacije idejama univerzalizma, tolerancije i mirotvorstva, koja već tisućljećima pruža ruke za Duhom i Istinom. Za Kristom: u našoj kršćanskoj interpretaciji. Ponovio se je opet sekularni prizor iz Troade. Pred novoga Pavla izišao je opet u viđenju: ovaj put ne Macedonac, Evropljanin, nego Indijac, Azijac, pripadnik najstarijeg i najvećeg kontinenta, da ga pozove k sebi: „Prijeđi (k nama), i pomozi nam!“ (Dj Ap 16, 6—10.). Novi je Pavao opet čuo, u hramu, nalog Gospodinov: „Festina et exi velociter…! Vade, quoniam ego in nationes longe mittam te!“ (Dj Ap 22, 18. 2i.).
Moramo se, — svi mi, svećenici, — dobro zamisliti u grandioznu veličinu ovoga časa i u sekularnu zadaću, što nam je on imperativno nameće. Aktivirati moramo misije. Odmah! Bez krzmanja! I mi! Novaca nemamo. Zvanja imamo. Kanalizirajmo ih u misije"!
 
Središnja kategorija pontifikata pape Franje je - milosrđe
 
• Kolika je odgovornost sadašnjega papa Franje?
- Crkvu je odlučio poboljšati neposrednom djelotvornošću, čistom praksom, koja je u samome vrhu nužno značila i odbacivanje dosadašnjeg lobističkog zaplotnjaštva, kojim je bila premrežena Rimska kurija, čije je kleromafijaške kanale detektirao još Benedikt XVI., a sasjekao ih je njegov nasljednik Franjo. Zato se, očito, već prvi dan dislocirao u Dom sv. Marte i tako fizički pokazao što misli o nedodirljivosti i luksuzu, postavši kroz svoje svakodnevne mise svima dostupan. Središnja kategorija njegova pontifikata je milosrđe. Papa Franjo govori jezikom milosrđa i ljubavi. A to je jezik Isusa Krista i zato ga svijet razumije, čak i ako ne pripada kršćanskom miljeu. Razumije ga i čuje, kako vidimo, čak i ako je potpuno izvan vjere. Naprosto zato što je to univerzalni jezik, tj. jezik univerzalnih ljudskih potreba i čežnji. Što se najbolje ogleda u papinu zalaganju za siromašne. Mnogi će se suglasiti da je uspio vratiti Crkvu narodu. I da bi tako trebalo biti u svakoj mjesnoj crkvi, koja bi trebala postati Franjina crkva, tj. crkva milosrđa i ljubavi. To znači da mora izaći iz svih uskogrudnosti i proračunatosti, i isključivosti. Odnosno, postati kuća svih, kako je vidi papa Franjo. Kuća u koju će se zakoračiti na ulazna vrata na zagrebačkom Kaptolu, a izaći na ona u Buenos Airesu. Ili bilo gdje diljem svijeta, gdje ih je papa Franjo otvorio svojim svjedočanskim i autentičnim poslanjem Kristova namjesnika na zemlji.
 
• Trebamo li se više vezati za Višegradsku skupinu?
- Apsolutno. Snažan gospodarski rast, mogućnost zajedničkog snažnijeg nastupa u svim pitanjima bitnima za zemlje Višegradske grupe, zemljopisni položaj između istoka i zapada te zajedničko povijesno nasljeđe i zajednička iskustva (nerjetko i zajedničke traume), od ovih zemalja su učinili grupaciju koju vežu mnogi interesi koji političarima na zapadu i istoku nikako nisu razumljivi. Budući su i istok i zapad nerijetko mrvili taj prostor, prekrajali ga i pokušavali ovladati njime, zemlje prostora srednje Europe u nasljeđe su dobili upravo ta iskustva koja ih podjednako drže na distanci i od istoka i od zapada, a to neminovno vodi jačanju svoje samostalne pozicije.
 
Lukavije između Njemačke i SAD-a
 
• Njemačka nas je potpuno iznevjerila, što da činimo? Da se odupreno Angeli Merkel ili da čekamo da završi svoj zadnji predsjednički mandat?
- Možda nam nije sklona vlada Angele Merkel , ali nam je sklon autohtoni njemački narod. Postavlja se opravdano pitanje zašto je Berlin tako otvoreno stao na stranu Slovenije i zašto se uopće miješao i komentirao cijeli slučaj koji se njega ni najmanje ne tiče. Mišljenja sam da Berlin iskazuje javno nepovjerenje prema Hrvatskoj jer se Zagreb opredijelio za učvršćivanje veza s administracijom Donalda Trumpa koju kancelarka Angela Merkel ne podnosi. Ali, i zbog toga što se Zagreb sve više približava zemljama Višegradske skupine koja također ne uživaju pretjerano povjerenje niti potporu vlade u Berlinu. Nije, dakako, moguće niti realno da između Hrvatske i Njemačke uvijek postoji stopostotno suglasje oko svih pitanja.
 
• Kako biste riješili spor sa Slovencima oko Savudrijske vale?
- Imamo puno otvorenih pitanja sa svim susjedima i bitno je za razumijevanje našeg stajališta da ih želimo riješiti kao što je to htio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Mislim da se u ovoj "napetoj" situaciji ponašamo odgovorno i zrelo. Ne poduzimamo jednostrane poteze koji bi pogoršali odnose. Želimo dijalogom i dogovorom riješti otvoreno granično potanje. Ako Slovenija krene u u ofenzivu, znat ćemo odgovoriti. Uostalom, cijela priča je smješna i čudna zbog par iskompleksiranih političara koji slušaju direktive iza zavjese.
 
• Koja je trenutačno u svijetu snaga populizma?
- Umberto Eco "na Berlusconijevu primjeru govori i o populističkoj metodi koja nam također nije nepoznata. Riječ je o provokaciji: provokaciji koja uzrokuje reakciju koja uzrokuje izigravanje žrtve. ‘Stoga mora davati obećanja koja, bez obzira na to izgledaju li njegovim pobornicima dobra, loša ili neutralna, moraju izgledati kao provokacija pred očima kritičara. I mora proizvesti jednu provokaciju na dan; još bolje ako je nepojmljiva i neprihvatljiva, jer mu to omogućava da zauzme naslovne stranice i udarne vijesti u medijima te da uvijek bude u središtu pažnje. Drugo, provokacija mora biti takva da oporba mora odgovoriti, i prisiliti oporbu na energičnu reakciju. Berlusconijev uspjeh u izazivanju ogorčene reakcije oporbe (ili čak medija koji ne pripadaju oporbi, ali koji ne mogu propustiti u tišini prijedloge koji potpuno izvrću smisao ustava) omogućavaju da dokaže vlastitim biračima kako je žrtva progona (zar ne vidite, što god da kažem, napadaju me)’." Poznato, zar ne?
 
• Gdje se Hrvatska trenutačno nalazi na kulturnom planu?
- Složit ću se sa Kafkom: "Bitke iz naše najstarije povijesti biju se i sada". Pa i u kulturi.
 
• Kako se othrvati svenazočnoj anglizaciji?
- Događaji koji su postali “eventi”, na kojima susrećemo brojne domaće “celebrityje”, analiziramo “styling” i znamo da je nešto ove sezone “must have” tek su djelić domaćeg rječnika koji je probio granice žargona i ušao u svakodnevnu. Nije dobro da, primjerice, profesor hrvatskoga jezika koristi nepotrebne anglizme, ili novinar na državnoj televiziji ili radiju.
 
Napušteni roditelji
 
• Dokle će hrvatskim društvom vladati razne neprirodne protuživotne skupine?
- Mnogi odgajaju djecu za lagodan život po logici, ako sam se ja patio, neka se ne pati moje dijete. Odgajamo djecu u kukavice koje nemaju hrabrosti za životne nedaće koje nikoga ne će mimoići? Očevi i majke nam često ostaju sami i na cjedilu zbog naše nebrige postajući u složenim slučajevima okrutni zbog naših tvrdih i nemilosrdnih srdaca, nerazboriti zbog naše lakomislenosti i sami zbog naše sebičnosti, zabludjeli zbog naše zloće i  zablude, kolebljivi zbog našeg prezira života. I kad se čini da bi zlo moglo prevladati, pozvani smo da nas naša djela određuju za dobro slijedeći Boga LJUBAVI, mimoilazeći vraga kao nešto nevažno i nebitno za onoga tko se zaputio putem ljubavi i slobode.
 
• Nameće li se i kao jedno od rješenja pokušaj provedbe već dobrano zakašnjele sveopće lustracije?
- Hrvatskoj treba rehipnotizacija ili lustracija duha i uma. Zemlja nam je i dalje fundamentalno u boljševističkom mentalnom sklopu. A kad nam ljudi nisu normalno postavljeni kako bi bili slobodni u kreaciji, onda ni ne možemo biti bolji. Trebamo istinske pokajnike kako bi sutra bilo Blagoslovljeno.
 
• Možete li ukratko spomenuti neke živuće Hrvate koji su nam možda putokaz u ovim vremenima.
- Neka "odgovori glazba"; https://youtu.be/rRbyZ3eD-9M. Sve vas lijepo pozdravljam.
 
Trodimenzionalni printeri i druge novotarije
 
• Moguće projekcije budućnosti u godini 2018.?
- U razgovoru za Huffington Post, nekoliko vodećih futurista današnjice predstavilo je svoja očekivanja promjena u tehnologiji i društvu koje nas očekuju u idućih deset godina.Dr. Michio Kaku, profesor teorijske fizike na Sveučilištu u New Yorku i autor knjige ‘Budućnost uma’: ”U sljedećih 10 godina vidjet ćemo polagani prelaz s interneta u mrežu mozgova, u kojoj se diljem planeta u trenutku dijele misli, emocije, osjećaji i sjećanja. Znanstvenici već sad mogu povezati mozak s kompjutorom i dekodirati neke od naših uspomena i misli. U jednom trenutku to bi moglo dovesti do revolucije u komunikaciji, pa čak i u industriji zabave. Filmovi će u budućnosti biti u stanju prenijeti i osjećaje, ne samo slike. (Tinejdžeri će podivljati na društvenim medijima, slati uspomene i osjećaje sa svoje mature, s prvog izlaska itd.). Povjesničari i pisci će moći zapisivati događaje ne samo digitalno, već i emotivno.” Možda će nestati i tenzije između ljudi, kada počnu osjećati bol i patnju drugih.
 
Dr. Ray Kurzweil, izumitelj, pionir računalne znanosti i direktor inženjeringa na googleu: “Do 2025. godine, 3D printeri će printati odjeću vrlo jeftino. Bit će brojni open source dizajni, no ljudi će još uvijek trošiti novac kako bi preuzeli dizajne aktualnih top dizajnera, kao što danas troše novac na e-knjige, muziku i filmove bez obzira na sav besplatno dostupan sadržaj. 3D printeri će printati ljudske organe koristeći modificirane matične ćelije s pacijentovim vlastitim DNK, što će nam pružiti neiscrpnu zalihu organa bez rizika od odbacivanja. Moći ćemo popravljati oštećene organe s reprogramiranim matičnim ćelijama, kao naprimjer srce koje je pretrpjelo oštećenja usljed srčanog udara. 3D printeri će printati i jeftine module koji će se spajati kako bi izgradili kuću ili poslovnu zgradu, poput lego kockica.”
 
Provodit ćemo mnogo vremena u virtualnoj i proširenoj stvarnosti, što će nam omogućiti da si dolazimo u ‘posjete’ čak i ako živimo stotinama milja daleko. Moći ćemo se i dotaknuti. Neki od ‘ljudi’ koje ćemo posjetiti u ovim novim stvarnostima bit će avatari. Bit će uvjerljivi, ali ne sasvim poput ljudi do 2025. godine, za to ćemo trebati pričekati 2030. Moći ćemo reprogramirati ljudsku biologiju kako bismo zaustavili brojne bolesti i procese starenja, naprimjer deaktivirati matične ćelije karcinoma, koje su stvarni izvor raka, ili zaustaviti napredak arterioskleroze, uzročnika srčanih bolesti. Moći ćemo stvarati avatare ljudi koji su preminuli iz svih podataka koje su ostavili za sobom (njihovih e-mailova i drugih dokumenata, slika, videa, intervjua s ljudima koji ih se sjećaju). Oni će isto biti uvjerljivi, ali ne sasvim realistični, ne do sredine 30-ih godina, pa će nekim ljudima ova tehnologija biti uznemirujuća i jeziva
 
Dr. Anne Lise Kjaer, osnivačica agencije za predviđanje trendova Kjaer Global: “Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će kronične bolesti biti odgovorne za tri četvrtine svih bolesti do 2020. godine, pa će evolucija mobilnog zdravstva (mobilne dijagnostike i monitoringa) uvesti revoluciju u liječenju dijabetesa i visokog krvnog pritiska. Aplikacije koje će dizajnirati medicinari će pružati učinkovite povratne informacije u realnom vremenu, zbrinjavati kronične probleme u ranijoj fazi, i pomoći unaprijediti živote ljudi u zajednicama u razvijenom svijetu, kao i u zemljama u razvoju.
 
Dr. James Canton, direktor Instituta za globalne budućnosti u San Franciscu: “Nosivi mobilni uređaji će prekriti cijeli svijet. Do 2025. postojat će masovni internet svih i svega koji će povezivati sve nacije, društva, kompanije i osobe sa svim svjetskim znanjem. To će ubrzati pristup obrazovanju, zdravstvu, poslovima, zabavi i ekonomiji u realnom vremenu.Umjetne inteligencije će postati pametne kao ljudi, pa i pametnije. Bit će ugrađene u automobile, robote, domove i bolnice, i kreirat će ‘ekonomiju umjetne inteligencije’. Ljudi i roboti će se stopiti, digitalno i fizički, kako bi liječili pacijente diljem svijeta. Robo-kirurzi će operirati na daljinu. Robo-doktori će porađati djecu i liječiti vas preko mobitela. Preventivna medicina će transformisati zdravstvo. Rane dijagnoze bolesti s napravama koje mirišu naš dah, i besplatno sekvenciranje DNK koje predviđa naše buduće zdravlje bit će svenazočne. Personalizirani genetski lijekovi će sprječavati bolesti, spašavajući živote i milijarde u izgubljenoj produktivnosti. Bitcoin sljedeće generacije će zamijeniti tradicionalni papirnati novac, stvarajući novu paradigmu digitalne trgovine i biznisa koja će stvoriti novu ekonomiju.”
 
Jason Silva, voditelj emisije ‘Brain Games’ na kanalu National Geographic: “Evolucija stvari ‘na zahtjev’ će postati ‘svijet na zahtjev,’ gdje će nadogradnja biološkog softvera, personalizirane medicine, umjetno inteligentnih asistenata ubrzano transformirati zdravstvo i dobrobit ljudi. Nadalje, povećana automatizacija će činiti naše svakodnevne živote beskrajno bogatijima. Samovozeći automobili bit će posvuda, prevoz će biti automatski, čist i jeftin. Preselit ćemo se u svijet u kojem je pristup jači od vlasništva, i sve nam je nadohvat ruke.”
 
Dr. Amy Zalman, direktorica World Future Societyja: "Znanstvenici sada imaju na raspolaganju sve preciznije načine za proučavanje naših mozgova i tijela kako bi razumjeli naše stavove i ponašanje. Prije samo nekoliko godina, znanstvenici s Harvarda pokazali su da vođe zapravo imaju manje stresa, ne više, od onih koji nisu vođe. Preciznije razumijevanje načina na koji ljudi rade – kako poklanjamo povjerenje, kako surađujemo i učimo, ali i kako ratujemo i mrzimo – jest alat koji zakonodavci i mi građani možemo koristiti kako bismo izgradili bolje vlade i bolju budućnost.”
 
Mark Stevenson, autor knjige ‘Optimistova turneja budućnosti’:“Tehnologije nisu najvažniji dio. Važno je šta društvo radi s njima, a sada je najvažnija institucionalna promjena… Ono što zbilja želimo proučiti, po mom mišljenju, su novi načini organiziranja nas samih. Moja sljedeća knjiga pokriva, naprimjer, revoluciju obnovljivih izvora energije u malom gradiću u Austriji, otkriće open source lijekova u Indiji, mreže pacijenata poput PatientsLikeMe, i škole koje izbacuju nastavni plan kako bi uspjele djecu nešto i naučiti.” Živi bili pa vidjeli!
 

Marijan Majstorović

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1425 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević