Get Adobe Flash player

Osnaženo miješanje države u područje identiteta Hrvata

 
 
Nakon incidenta koji se krajem godine dogodio u Sonti, naš je sugovornik o temi položaja Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnik u srbijanskom parlamentu.
http://www.hrvatskarijec.rs/datoteke/images/Vesti/Pitanja%20-%20Zvonko%20Saric%20Tomislav%20Zigmanov.jpg
• Kako biste u cjelini ocijenili ovu godinu kada je o položaju Hrvata u Srbiji, ponajviše Vojvodini, riječ?
- Na žalost, ne previše pozitivnom! Najprije, nije bilo previše pomaka kada je riječ o gospodarstvu – Srbija je i dalje, bar kada je riječ o BDP-u, među najsiromašnijim državama Europe, tako da su Hrvati u Srbiji vjerojatno najsiromašniji Hrvati na svijetu! S druge strane, kontinuirano su u javnosti prisutni antihrvatski sadržaji koji ne dolaze samo s margine društva nego ih znaju generirati i najviši državni dužnosnici, što među Hrvatima za posljedicu ima iznadprosječno raširen strah i nesigurnost, a samim tim i povlačenje iz javnog života. Tome pridonose i deficiti u funkcioniranju pravne države i slabosti u vladavini prava. Nije bilo značajnijih pozitivnih pomaka ni u području manjinskih politika, a negativne trendove bilježimo u politikama financiranja hrvatskih kulturnih udruga. Pozitivni su procesi zabilježeni u izdavanju udžbenika za osnovnu školu te osiguranju novca za spomen-dom rodne kuće bana Josipa Jelačića, no u tome se ne iscrpljuju problemi koje imamo u području manjinskih prava.
 
• Koliko je za tu opću sliku godine važan i negativno na nju utjecao napad na trojicu Hrvata u Sonti?
- On je zacijelo pridonio općoj negativnoj slici! To prije što su, za razliku od drugih nacionalnih manjina, Hrvati i dalje objekti etnički motiviranih incidenata, a izostaje primjereno reagiranje mjerodavnih tijela te izričita osuda istih od predstavnika vlasti. Štoviše, svjedoci smo bili grubih kršenja procedura u istrazi, krivotvorenja činjenica i svjesnog prikrivanja etničkih motiva u činu nasilja.
 
• Nakon toliko godina ipak ste dočekali pomak oko udžbenika na hrvatskom jeziku za školsku djecu, a posjetili su vas i hrvatska predsjednica, kao i ministrica Divjak. Koliko to ima značenje za Hrvate u Vojvodini?
- Da, već sam spomenuo da najveće pomake bilježimo u stalnoj komunikaciji i podršci koju imamo od najviših instanci vlasti Republike Hrvatske. To nas hrabri jer uz njihovu pomoć i podršku uspijevamo riješiti probleme s kojima se suočavamo. I udžbenici su dio toga paketa – sjetite se da je njihovo ubrzano rješavanje uslijedilo nakon što je Hrvatska iznijela rezerve za otvaranje poglavlja 26 u pregovaračkom procesu Srbije u prosincu prošle godine. I posjet hrvatske ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak hrvatskoj zajednici, što je prvi takav posjet u petnaestogodišnjoj povijesti obrazovanja na hrvatskom u Srbiji, i kao takav jasni je pokazatelj da Republika Hrvatska mijenja svoj odnos prema nama. Takve vrste postupaka i gesta ne samo da nas hrabre nego i pridonose izgradnji većeg respekta Hrvata u Srbiji od strane vlasti.
 
• Koji bi trebao biti sljedeći korak usmjeren kvalitetnijem životu i boljem ostvarivanju prava hrvatske manjine?
- Dosljedna i cjelovita primjena međudržavnog sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Hrvatske i Srbije. Hrvati u Srbiji osobito su zainteresirani za rješavanje pitanja političke reprezentacije i sudjelovanja u procesima donošenja odluka preko instituta zajamčenih mjesta u izvršnoj vlasti na lokalnoj i regionalnoj razini te isto tako zajamčenih mjesta u zakonodavnoj vlasti na svim razinama – na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj. Riječju, ono što je osigurano i što kao praksa postoji u Republici Hrvatskoj, ne samo kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini. To je temeljni preduvjet za učinkovitije rješavanje brojnih izazova s kojima se pripadnici hrvatske zajednice suočavaju, koji do danas nije ostvaren. Jer, dopustite, ne možete s ulice, izvan struktura vlasti, artikulirati vlastite interese ili biti čimbenik u rješavanju problema.
 
• Zastupnik ste u Skupštini Srbije. Koliko se tamo može nešto o tim pitanjima učiniti i koliko je važno da Hrvati imaju svog predstavnika u Skupštini?
- Dosadašnje, ne dugo – tek nešto više od godine i pol, iskustvo mene kao jedinog narodnog zastupnika hrvatske zajednice govori mi da se može mnogo više postići nego da ste na čelu nekog mjesnog odbora. Jednostavno, moć u politici ovisi izravno o razini vlasti gdje participirate. Stoga je model političke participacije koji imaju Srbi u Hrvatskoj i više nego dobar. Ja sam kao zastupnik dio oporbe, što onda uvelike onemogućuje uspješno djelovanje, no sam institut narodnog zastupnika po sebi je često od presudne važnosti za pozitivno rješenje nekog problema.
 
• Čine li po vama Srbija, ali i Hrvatska, dovoljno u smislu brže normalizacije odnosa u svim područjima života?
- Zacijelo ne! No, kada je riječ o nečinjenju, bojim se da je veća odgovornost, napose kada je riječ o posljednjih nekoliko godina, na vlastima Republike Srbije. Pri tomu ne mislim samo na negativne stavove koje o prilikama u Hrvatskoj iznose Miodrag Linta ili Aleksandar Vulin, nego više na izostanak proaktivnih i konstruktivnih pristupa u rješavanju otvorenih problema. Ipak, može se vjerovati da će vrijeme pred nama donijeti promjene, što obećavaju i eurointegracijski procesi Srbije.
 
Ni u hrvatsko-srpskim odnosima nije bilo napretka, što je dodatno usložnjavalo naš društveni položaj. Osnaženo je i miješanje države u područje identiteta Hrvata u Vojvodini – tzv. bunjevačko pitanje – tako što su Bunjevci nehrvati bili objekti afirmativnog odnosa države u brojnim područjima društvenog života, za razliku od Hrvata koji se takvim čime ne mogu pohvaliti. U tim aktivnostima važan prinos daju i bivši Osječani Drago Njegovan i mladi Aleksandar Horvat. Ono čime se možemo pohvaliti kao iskorakom je stalni i djelatni interes RH za naše probleme, postojanje redovite komunikacije s najvišim predstavnicima izvršne vlasti te veća vidljivost u javnosti tema o Hrvatima u Srbiji. Drugim riječima, postali smo neizostavni čimbenik u hrvatsko-srpskim odnosima. Na kraju, ali ne i najmanje važno, uvelike je postignuta konsolidacija odnosa unutar same zajednice, što je jedan od temeljnih preduvjeta za naš društveni napredak.
 

Igor Bošnjak, http://www.glas-slavonije.hr/352124/1/Najsiromasniji-Hrvati-na-svijetu-su-Hrvati-u-Srbiji

Mesić i mnogi drugi su se preko Haškog suda obračunavali sa svojim političkim protivnicima u Hrvatskoj

 
 
Ne može Haaški sud, koji je u potpunoj simbiozi s Tužiteljstvom, pisati povijest, to i nije bio njegov zadatak, kaže za Jutarnji list povjesničar, Ivo Lučić, koji je godinama bio izuzetno kritičan i prema samom Sudu, njegovim ciljevima i odlukama sudaca.
- To je bila neka vrsta prijekog suda, napravljenog sa željom da se kreira politički prostor bivše Jugoslavije, i to je potpuno jasno, tvrdi Lučić i najavljuje nove knjige i znanstvene radove koji bi trebali, prema zakonima struke, utvrditi što se 90-ih godina događalo na ovim prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini.
http://dnevnik.ba/sites/default/files/styles/dnevnik__260x180_/public/novosti-slike/ivo_lucic_2.jpg?itok=Eq3syZuC
• Bez obzira na to što vi kažete da Sud ne može pisati povijest, sudačke odluke iz Haaga u velikoj su mjeri stvorile dojam povijesnih ocjena?
– Nema nikakvog govora da taj Sud, kao, uostalom, ni bilo koji drugi sud, piše povijest. Sudovi to ne rade, pogotovo ne sud koji je u potpunoj simbiozi s tužiteljstvom. To bi značilo da tužiteljstvo piše povijesne ocjene, a to je jedna verzija staljinizma ili nacizma, kako god hoćete. To ne dolazi u obzir.
 
• Bili ste vrlo kritični prema Haaškom sudu, pa čak i kad je počeo s radom?
– Tužiteljstvo i Sud nastupali su zajednički, a obrana je bila potpuno inferiorna i podređena. Najčešće je nisu uzimali u obzir, a dokaz je i ova presuda šestorici Hrvata u BiH koja je simbolički ostavljena za kraj, 29. studenoga, i već to pokazuje što se htjelo postići. Bez obzira na obranu, presuda je mogla biti donesena prvi dan jer je sve bila farsa kojom se želio dobiti privid kao da se radi o sudu.
 
• Jesu li suci uopće ‘pohvatali’ sve ono što je potrebno da se dobije prava slika ovih prostora?
– Naravno da nisu. Zamislite suca koji pita svjedoka koji je spomenuo neku postrojbu Kulina bana je li osobno poznavao Kulin bana. To izgleda smiješno, ali je zapravo tragično. Sud je osnovao UN da bi amnestirao sebe od svega nečinjenog na ovim prostorima.
 
• Hoće li povjesničari moći ispraviti neke od ocjena vezanih za povijesne događaje kako ih je vidio Sud?
– Naravno da neće. Imate mrtve ljude, one koji su proveli 14 godina u zatvoru, imate traume, kao i ljude koji osjećaju nepravdu. Što mislite da ljudi u BiH ne osjećaju nepravdu zbog ove posljednje presude?
 
• Ali, nije sporno da je cilj Suda bilo suditi prije svega onima koji su počinili zločine?
– Da se odmah razumijemo, to uopće nije sporno. Pa, nitko normalan ili relevantan nema ništa protiv toga da se kazne oni koji su počinili ratne zločine. Ja sam u vrijeme rata to naglašavao i govorio da treba kazniti one koji su počinili zločine, a ne da se kažnjava neka politika. Ako već treba ‘kažnjavati’ politiku, onda neka se kazni politika UN-a jer je to bila jedina moćna politika koja je mogla nešto napraviti da se zaustavi rat i spriječe zločini.
 
• Već se godinama vuku kontroverze oko uloge bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i Haaga. Znamo li danas sve i koja je zapravo bila njegova uloga?
– Mesić i mnogi drugi, jer on nije bio sam, naše su unutarnje stvari i politiku koristili kroz Haaški sud kako bi se obračunavali sa svojim protivnicima u Hrvatskoj. Voljeti ili ne voljeti Tuđmana, rušiti ga ili ne, sve je to u politici legitimno, ali nije legitimno govoriti da je vaša zemlja agresor i dovesti do ovako nečega. A to je bila njihova uloga.
 
• Hoćete reći da je Mesić svojim svjedočenjem naštetio hrvatskim nacionalnim interesima?
– Naravno da je, ali da i nije bilo Mesića, sve bi bilo isto. Mesić će ostati u povijesti zabilježen kao čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države. Tvrdio je da je država kojoj je on bio na čelu agresor. I zato se danas predstavlja kao veliki prijatelj Bosne, hoda po sajmovima šljiva i drugim, a u dva mandata nije došao među Hrvate u BiH niti jedan jedini put. Sve su to jasni pokazatelji.
 
• Mislite li tu samo na Mesića kada dajete takve ocjene?
– Tu je još gospođa Vesna Pusić koja ni danas ne krije svoje stavove. I Anto Nobilo, koji je odvjetnik i bio je angažiran da brani te ljude, pretvorio se u jednog od najagilnijeg tužitelja. Sada se nudi Bošnjacima da bi ih on zastupao u traženju nekakve odštete od Hrvatske. Namjerava od toga sklopiti biznis, ali problem je što ovo nije bio Sud koji je tužio državama, iako se u presudi spominju države.
 
• Koliko je sve ovo što se događalo na Haaškom sudu zakompliciralo odnose na jugoistoku Europe i u državama bivše Jugoslavije?
– Definitivno je dodatno zakompliciralo. Činilo se i čini da se ti odnosi dalje zakompliciraju i da se preko BiH i ostalih država kreira politika na tlu bivše Jugoslavije. U BiH postoji visoki predstavnik i tamo je protektorat, da se ne bismo zavaravali. Sve bitne odluke donose centri moći, a ljudima u BiH se dopušta da se tuku oko manje-više banalnih stvari. Tako će biti još godinama, a BiH će kao država funkcionirati sve dok za to postoji vanjski interes. Meni je zbog toga žao, volio bih da političke elite imaju dovoljno mudrosti te same kreiraju svoju sudbinu i dogovore odnose u BiH jer jedino tako ta država može biti samoodrživa i napredna.
 
• Što bi sada trebali učiniti hrvatski povjesničari da istina, onakva kakvom je vide baš oni, dođe do javnosti na isti način kao presude sudaca u Haagu?
– Imamo kapacitete da povjesničari kažu svoje i već smo puno toga napravili, ali to nije uzeto u obzir. Još u vrijeme Vlade Ivice Račana pokrenut je projekt o Domovinskom ratu kroz Institut za povijest, a rezultat je dvadesetak knjiga i nekoliko stotina znanstvenih radova. To je bio ozbiljan projekt, a Tužiteljstvo to uopće nije uzimalo u obzir. Oni su uzeli svoje povjesničare i eksperte, koji nemaju veze s BiH i ratom.
 
• Hoćete reći da je to bila jednostrana priča u simbiozi Tužiteljstva i Suda?
– Uz to i nije imala veze sa znanošću. Bila je to propaganda koja je dovela do optužnica koje su pisane jedonostrano i netočno.
 
• Hoćete li vi osobno kao povjesničar nastojati da se nastavi s istraživanjima?
– To već dugo radim i prvi sam napisao priču o Karađorđevu. Napisao sam knjigu o uzrocima rata u BiH, sada sam pisao o Vukovaru, sve to radim jer je to moj posao.
 

M.M., Jutarnji list, http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48882-ivo-lucic-mesic-i-mnogi-drugi-su-se-preko-haskog-suda-obracunavali-sa-svojim-politickim-protivnicima-u-hrvatskoj

Dogodili su se strašni zločini za koje nitko nije odgovarao!

 
 
Ovih dana iz tiska je izišla knjiga Slatinska kronika Domovinskoga rata, autora prof. dr. sc. Miljenka Brekala, nakladnik knjige je poznata osječka izdavačka kuća Svjetla grada d. o. o., a sunakladnici su Ogranak Matice hrvatske Osijek i Ogranak Matice hrvatske Slatina. Premijerno predstavljanje knjige održano je u Slatini 14. prosinca 2017. Povod za razgovor s autorom ponajprije je kompleksnost knjige koja obrađuje velikosrpsku ideologiju i kronologiju ratnog zločina na slatinskom području.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2017/07/00405765_w.jpg
• Možete li nešto reći o velikosrpskoj ideologiji i projektu “Velike Srbije”?
- Srpska nacionalna ideologija zastupa tri principa prema kojima se određuju nacionalne granice srpskoga naroda: prvi, etnički čist teritorij gdje prebiva srpska etnička većina (npr. Šumadija); drugi, odnosi se na postojanje nacionalnoga duha na određenom području, gdje ne prevladava srpska većina (npr. Kosovo); prema trećem principu, srpska zemlja seže do granica označenih srpskim grobovima. Velika Srbija je kolokvijalni naziv za nacionalistički i iredentistički projekt dijela srpske radikalne inteligencije koji je nastao početkom devetnaestoga stoljeća.
 
Povjesničari se nedvojbeno slažu oko ocjene da je spiritus movens ili spiritus agens projekta Velike Srbije bio Vuk Stefanović Karadžić. Međutim, velikosrpska ideologija ima svoje korijene u srednjem vijeku, a prvi njezini znaci pojavili su se nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije koja je uspostavljena beratom (zapovijed) sultana Selima II. 1557. godine. Nakon toga pravoslavni je klir (svećenstvo) počeo promicati ideju ponovne uspostave Dušanova carstva u njegovim negdašnjim povijesnim granicama, koje se protezalo na područjima današnjih država: Republike Srbije, Republike Crne Gore, Republike Makedonije, Republike Bosne i Hercegovine, Republike Bugarske, Republike Grčke i Republike Albanije.
 
Za vrijeme Dušanove vladavine Srbija je bila teritorijalno najveća, a u njoj se potpuno razvio feudalni poredak. Dušanovo carstvo, sukladno današnjem shvaćanju nacionalne države, nije bila nacionalna država Srba jer su u njoj živjeli Srbi, Grci, Bugari i Albanci. Međutim, Dušanovo je carstvo tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća vrlo često služilo kao politička podloga za realizaciju raznih velikosrpskih projekata, ono je bilo i ostalo polazna premisa u srpskoj političkoj mitologiji i velikosrpskoj ideologiji.
 
• Jugonostalgičari tvrde da je nacionalno pitanje u SFRJ bilo idealno riješeno, za raspad bivše federacije optužuju nacionalne vođe. Što nam o tome imate reći?
- Identično kao Kraljevina Jugoslavija, bivša jugoslavenska federacija predstavljala je klasičan povijesni primjer postojanja neriješenoga nacionalnog pitanja u višenacionalnoj i multikonfesionalnoj državnoj tvorevini. Naime, nacionalno pitanje jugoslavenskih naroda ujedinjenih u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju nikada nije bilo u cijelosti riješeno, vrlo je često predstavljalo skup političkih zahtjeva za dokidanjem svih oblika nacionalne nejednakosti koja je vrlo uspješno bila zatomljivana političkom floskulom i frazom o ravnopravnosti naroda i narodnosti, odnosno o njihovu bratstvu i jedinstvu.
 
Tijekom egzistiranja SFRJ, nacionalno pitanje najčešće je potencirano postavljanjem pitanja za uspostavom i ostvarivanjem prava na punu kulturnu, gospodarsku i političku samostalnost u okviru postojećega federalnog državnog ustroja. Na drugoj strani, demokracija nikada nije dostigla punu afirmaciju u pravom smislu te riječi, participacija građana u demokratskom životu federacije i njezinih federalnih jedinica tumačena je primjenom načela demokratskoga centralizma. Međutim, ovo načelo nikada nije predstavljalo pravi demokratski izraz, odnosno izravnu demokraciju građana SFRJ. Samoupravni oblik vladavine, kakav je postojao u SFRJ, temeljio se na vodećoj ulozi Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) koji je hijerarhijskim načelom demokratskoga centralizma upravljao državom, svim društvenim aktivnostima i organizirao gospodarsku aktivnost koja počiva na kolektivu. Dakle, glavno je obilježje ovoga oblika vladavine apsolutni državno-partijski nadzor, gdje je dominantnu ulogu imao kadar srpske nacionalnosti, uz Socijalističku Republiku (SR) Srbiju s autonomnim pokrajinama, a naročito je to bilo izraženo u SR Hrvatskoj i SR BiH.
 
Glede cjelovitoga uređenja međunacionalnih odnosa, demokratizacije svih segmenata jugoslavenskoga društva, odnosno uređenja ustavno-pravnoga karaktera federacije, prvi znaci diferencijacije u SKJ pojavili su se krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je došlo do konfrontacije između unitarističko-centralističkih snaga i reformskih snaga. Prve su pod svaku cijenu nastojale konzervirati političke prilike u SFRJ, a druge su zagovarale postupnu reformu federacije sukladno zahtjevima nacionalne skupine kojoj su pripadale.
  
• Koje je glavno obilježje Memoranduma SANU-a?
- Memorandum SANU-a jedan je od temeljnih dokumenata na temelju kojih se trebala prekrajati bivša SFRJ u cilju zaokruživanja srpskoga etničkog teritorija. Velikosrpski koncept bio je zanemaren tijekom prvih desetljeća egzistiranja SFRJ jer se smatralo da jugoslavenska federacija okuplja sve Srbe i sve dok je ona bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo velikosrpsku intelektualnu elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga ustavnog koncepta jugoslavenske federacije, počeo je srpski otpor politici koja je bila u interesu svih naroda i narodnosti.
 
Naime, srpska intelektualna elita bila je svjesna da od ustavnih promjena 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj a priori nije odgovaralo. Zbog toga su potegnuli pitanje SAP Kosova, a vrlo brzo došli su do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom. Pragmatično su stvorili ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernoga dijela. Tobožnja borba i zauzimanje za Kosovo zapravo im je bio politički instrument za teritorijalne zahtjeve u Republici Hrvatskoj i BiH.
 
• Kolika je bila stvarna moć JNA uoči Domovinskoga rata?
- Prema podatcima The Military Balance, The International Institute for Strategic Studies 1990-1991, JNA je bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih vojnih armija u Europi, vojni analitičari svrstavali su je na peto mjesto prema tehničkim i ljudskim resursima. Na početku Domovinskoga rata njezin arsenal oružja sastojao se od: 1850 tenkova, 1058 oklopnih vozila pješaštva, 1934 komada teškoga artiljerijskog oruđa, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca, 14 torpednih čamaca, 30 patrolnih čamaca, 14 minolovaca, 35 amfibija, 190 helikoptera, 449 zrakoplova (122 kom. tipa MIG 21F, 18 kom. tipa MIG 21n, 16 kom. tipa MIG 29, 60 kom. tipa Super-galeb, 25 kom. tipa Galeb, 55 kom. tipa Orao-2, 25 kom. tipa Orao-1, 11 kom. tipa An-12, 15 kom. tipa An-26, 4 kom. tipa CL-215, 2 kom. tipa Falcon 50, 2 kom. tipa Learjet, 9 kom. tipa PC-6 i 6 kom. tipa YAK-40).
 
• Kada je počela srbizacija JNA i koje su njezine kadrovske posljedice?
- Nakon Titove smrti posljednja tri savezna sekretara (ministra) obrane SFRJ bila su u funkciji velikosrpske ideje, to su: general-pukovnik Nikola Ljubičić, admiral Branko Mamula i general-pukovnik Veljko Kadijević. Ljubičić je bio prvi oficir velikosrpske provenijencije koji je stvorio preduvjete za srbizaciju JNA, on je omogućio Miloševićev dolazak na čelo Saveza komunista Srbije. Miloševića je oficirska klika odabrala realizirati projekt pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samoga početka brutalno obračunavao sa svim protivnicima, čistio institucije od kadra koji se nije slagao s njim i sve što je mislilo drukčije.
 
Memorandum SANU-a i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna dokumenta u homogenizaciji srpske intelektualne elite u Srbiji i u drugim tadašnjim federalnim jedinicama. Tijekom mandata admirala Mamule srbizacija JNA poprimila je najveći zamah, razoružana je Teritorijalna obrana i prekrojene su vojne oblasti. To objašnjava Mamula u svojoj knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava SFRJ 80-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije.
 
Proces srbizacije JNA i završne pripreme za tri rata na području bivše SFRJ okončao je Kadijević, a što je vidljivo iz teksta njegove knjige Moje viđenje raspada. Prema podacima admirala Davora Domazeta Loše koje je on iznio u svojoj knjizi Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, struktura časničkoga i dočasničkoga sastava JNA uoči Domovinskoga rata bila je sljedeća: Srbi 63,2 %; Crnogorci 6,2 %; Makedonci 6,3 %; Hrvati 12,6 %; Slovenci 2,8 %; Muslimani 2,4 %; Jugoslaveni 3,6 %; Albanci 0,6 %; Mađari 0,7 % i ostali 1,6 %.
  
• Republika srpska postala je subjekt međunarodnog prava, kakva je bila situacija s tzv. Republikom srpskom krajinom (RSK) i kakvi su pravni učinci njezina egzistiranja?
- Osnivanje srpskih autonomnih oblasti: SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Krajine i SAO Zapadne Slavonije, kao i tzv. RSK na području Republike Hrvatske bilo je nelegitimno. Proces osnivanja započeo je tijekom egzistiranja SFRJ, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), prema čijim tadašnjim propisima, saveznom i republičkom Ustavu, za to nisu postojale normativne pretpostavke. Naravno, taj se proces nije mogao ozakoniti ni prema tzv. Božićnom ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine. Prema odredbama Ustava SFRJ, teritorij republika nije se mogao mijenjati bez njihova pristanka, a republičke granice mogle su se mijenjati samo na osnovi sporazuma.
 
SFRJ je prema odredbama Ustava SFRJ definirana kao savezna država dobrovoljno ujedinjenih naroda, socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina. Dakle, nije bio predviđen nikakav drugi oblik autonomije na području SFRJ, pa ni srpskih autonomnih oblasti i RSK. Međutim, treba istaknuti da su savezni Ustav i Ustav SRH u svojim osnovnim načelima predviđali pravo na samoodređenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje. Ustav SRH definira Socijalističku Republiku Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda, državu srpskoga naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koje u njoj žive. Dakle, tadašnja savezna i republička legislativa predviđala je mogućnost odcjepljenja republika, a nikako separatističkih skupina, kao što su to bili pobunjeni Srbi na okupiranim područjima Republike Hrvatske.
 
Ovo ustavno pravo priznala je i međunarodna zajednica koja je to iskazala na Konferenciji o miru u Jugoslaviji (Arbitražna komisija), Mišljenje br. 3. od 11. siječnja 1992. godine (o međunarodnim granicama novih država). Zbog visokih pravnih standarda, poštovanja ljudskih prava i sloboda, prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, a u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernicama o priznanju novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, Republika Hrvatska priznata je kao suverena država. Ponašanje instrumentaliziranih Srba na području Hrvatske 1991. - 1995. godine usmjereno protiv sigurnosti pripadnika drugih nacionalnih skupina i njihove imovine, prema tadašnjoj pozitivnoj legislativi, odnosno saveznom i republičkom krivičnom (kaznenom) zakonodavstvu, predstavljalo je kazneno djelo oružane pobune.
 
Koncept o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, kao i njoj prethodećih srpskih autonomnih oblasti, kontinuirano se mijenjao. Naime, postojale su sljedeće opcije: prvo, pripajanje samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti Republici Srbiji; drugo, proglašenje samoproglašenih srpskih oblasti federalnim jedinicama krnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koju su tada tvorile samo Srbija i Crna Gora; treće, uspostava integralnoga koncepta stvaranja zajedničke države srpskoga naroda; četvrto, stvaranje nove federacije svih srpskih država. Sve ideje tzv. srpskih državotvoraca vidljive su iz sadržaja akata koje su donosile samoproglašene vlasti na okupiranim dijelovima državnoga teritorija Republike Hrvatske.
 
Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća: protuustavno stvaranje srpske paradržavne tvorevine na okupiranim područjima Republike Hrvatske; nedostatak demokratskoga legitimiteta; nepostojanje pravnoga kontinuiteta ni s jednom državom; etničko čišćenje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskoga puka, odnosno stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalnosti na području Republike Hrvatske upisan u evidenciju državljana SFRJ ujedno i njezin državljanin;
 
izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske od strane Republike Srbije; kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih „dobrovoljačkih“ postrojbi iz Srbije i Crne Gore. Nikada nijedna država nije de facto i de iure priznala postojanje RSK, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava, tj. međunarodnopravni subjektivitet. Drugim riječima, RSK ipso iure i ipso facto nikada nije postala nositelj prava i obveza u međunarodnom pravnom poretku.
 
• Što možete reći o normativnoj aktivnosti krajinskih vlasti na temelju koje određeni pojedinci nastoje ishoditi određena statusna i materijalna prava u Republici Hrvatskoj?
- Okupaciju hrvatskoga teritorija pobunjeni Srbi nastojali su prikazati kao njihovo prirodno pravo na samoopredjeljenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje i na pripojenje SRJ odnosno Srbiji. Glede oživotvorenja svoje separatističke ideje, pobunjeni Srbi organizirali su i proveli normativni scenarij, odnosno izgradili svoj normativni korpus na okupiranim područjima Republike Hrvatske, koji je u znatnoj mjeri predstavljao kompilaciju zakonodavstva SRJ, odnosno Republike Srbije.
 
Konvalidacija normativnih akata RSK nije bila moguća jer su bili suprotni odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, i drugim zakonima Republike Hrvatske. Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, svi akti RSK imaju onakvo pravno značenje kakvo su imali prije donošenja propisa o konvalidaciji, i poslije toga, to su bili i ostali pravno nepostojeći akti, kako prema pozitivno-pravnim propisima Republike Hrvatske, tako i prema odredbama međunarodnoga prava. Naime, njihov pravni/stvarni učinak svodi se samo na privremeno onemogućavanje nadležnosti hrvatskih tijela vlasti da redovito obavljaju svoje dužnosti na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske.
  
• Kakva je bila uloga Srpske demokratske stranke (SDS) u organizaciji oružane pobune i ratnog zločina, gdje su njegovi nekadašnji lideri?
- SDS je bio radikalna, etnonacionalistička stranka srpskoga puka koja je osnovana 17. veljače 1990. na platou ispred željezničkoga kolodvora u Kninu, a 6. ožujka 1990. upisana je u Registar društvenih organizacija Socijalističke Republike Hrvatske. SDS je osnovao pokojni akademik Jovan Rašković, šibenski psihijatar, pod “dirigentskom palicom” srbijanske Službe državne bezbednosti, na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Jovica Stanišić, vjerni Miloševićev sljedbenik. Zbog radikalizma i etnonacionalizma, odnosno zbog organiziranja oružane pobune, djelovanje SDS-a izišlo je izvan pozitivnoga zakonskoga okvira Republike Hrvatske, a identična je situacija i prema odredbama međunarodnoga javnog prava, posebno onoga dijela koji se odnosi na ratno i humanitarno pravo.
 
Državno tužiteljstvo RH je 1992. pred Ustavnim sudom RH pokrenulo postupak donošenja odluke o zabrani rada SDS-a. Međutim, prije donošenja odluke Ustavnoga suda Ministarstvo uprave utvrdilo je prestanak djelovanja SDS-a s danom 18. veljače 1992. SDS je nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja sjedište premjestio u Beograd, gdje je njegov pravni zastupnik postao Dušan Vještica. Nakon izmještanja iz Republike Hrvatske i nakon pada Miloševićeva režima, SDS je izgubio političku ulogu među izbjeglim Srbima. Zbog toga, na temelju odredaba srpskoga Zakona o političkim strankama, 20. travnja 2010. godine brisan je iz srbijanskoga registra rješenjem Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu Republike Srbije. Većina SDS-ovih lidera se politički pasivizirala, neznatan dio se uključio u političko djelovanje drugih stranaka, minoran dio djeluje u SDS-u BiH.
  
• U vašoj novoj knjizi obradili ste ratni zločin na slatinskom području, znaju li se počinitelji?
- U razdoblju od 20. kolovoza dao 14. prosinca 1991. na slatinskom području, njegovu brdskom dijelu koji je poznat pod kolokvijalnim nazivom Brđanska, dogodili su se strašni zločini, najstrašniji su bili 4. rujna u selima Četekovac, Čojlug i Balinci. Tijekom povlačenja paravojnih formacija i dijelova JNA 13./14. prosinca dogodili su se također strašni zločini u Voćinu i Humu. U oba slučaja stradali su nenaoružani civili, značajan broj stradavanja civila, pripadnika MUP-a i ZNG-a odnosno Hrvatske vojske zabilježen je u Slatini i okolnim selima tijekom okupacije brdskog dijela slatinskoga područja. Ratne zločine, uništavanje stambenog fonda, gospodarskih objekata, sakralnih objekata i pljačku nastojao sam in facto i in exstenso opisati, poštujući pravila pravne i povijesne znanosti.
 
U knjizi sam naveo sve počinitelje ratnog zločina protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica, ali nažalost oni su nedostupni hrvatskim pravosudnim vlastima. Ratni zločinci sa slatinskoga područja u najvećoj su mjeri izbjegli u Republiku Srbiju, gdje su svi dobili državljanstvo, a manji je broj izbjegao u Republiku Srpsku i treće zemlje. Za zločine koje su počinili vrlo je mali broj optužen, a vrlo su male šanse da će biti izručeni pravosuđu Republike Hrvatske i pravomoćno presuđeni. Navedena je spoznaja realnost s kojom svakodnevno žive žrtve velikosrpskoga nasilja i obitelji smrtno stradalih slatinskih Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti s ovoga područja.
 
• Postoji li pravni instrumentarij da Republika Srbija izruči počinitelje ratnog zločina?
- Očito je da pravosuđe Republike Srbije ne želi sankcionirati počinitelje kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava. Njihovo uhićenje, dok su na teritoriju Republike Srbije, sigurno se neće dogoditi. Kada takvi postupci konačno i budu okončani pravomoćnim presudama te presude, ako se radi o optuženicima koji su državljani Republike Srbije te su nedostupni hrvatskom pravosuđu, ne mogu se provesti. Pravosuđu Republike Hrvatske preostaje jedino mogućnost suđenja okrivljenicima u odsutnosti, iako su pravosudni dužnosnici i rodbina ubijenih unaprijed svjesni da dosuđene kazne najvjerojatnije nikada neće biti odslužene.
 
Međutim, suđenje u odsutnosti za sobom povlači neke pravne probleme, pogotovo u svjetlu činjenice da je u Republici Hrvatskoj donesen znatan broj takvih presuda. Ova činjenica za Republiku Hrvatsku bila je na određeni način otegotna okolnost u pregovaračkom procesu Poglavlja 23. (Pravosuđe i temeljna ljudska prava) za njezin ulazak u Europsku uniju. Međutim, posljednjih godina uspostavljena su konkretnija pravila koja određuju da se za suđenje u odsutnosti moraju poštovati određeni uvjeti. Prvi je uvjet da optuženik, bez obzira na to gdje se nalazio, zna da se protiv njega vodi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj.
 
Prije nego što se za njim raspiše međunarodna tjeralica, nedvojbeno se mora utvrditi da se on nalazi u bijegu, isto tako nedvosmisleno se mora konstatirati da se optuženik odrekao prava pojavljivanja na mjesno i stvarno nadležnom sudu. Takva pravila bez sumnje zadovoljavaju pravne kriterije međunarodnoga prava, ali u praksi ona su vrlo teško provediva jer je međunarodna pravna suradnja vrlo komplicirana. Nažalost, vrlo je izvjesno da će počinitelji kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava na slatinskom području proći kao i njihovi sunarodnjaci u identičnim pravosudnim procesima.
 

Darko Jerković, http://www.glas-slavonije.hr/351065/11/Miljenko-Brekalo-Dogodili-su-se-strasni-zlocini-za-koje-nitko-nije-odgovarao

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 28/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1370 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević