Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Zle sile rano su ga dohvatile i nisu ga puštale čitavog života. A on je rastao, rastao i izrastao u hrvatsku ikonu

 
 
Malkica Dugeč – Josip Pečarić, Vjenceslav Čižek, Vlastita naklada – Hrvatski svjetski kongres, Zagreb, 2019.
Ima hulja o kojima u hrvatskom društvu i književnosti znamo sve i više od toga, a ima i uzora o kojima znamo malo i manje od toga. Ovima drugima nažalost pripada Vjenceslav Čižek, a to ničim nije zaslužio. Naprotiv!
Malkica Dugeč i Josip Pečarić ovom knjigom pokušavaju razbiti tu silom nametnutu maglu oko Čižekova lika i djela. Zle sile rano su ga dohvatile i nisu ga puštale čitavog života. A on je rastao, rastao i izrastao u hrvatsku ikonu.
https://www.miljenko.info/images/knjigozori/naslovnice-1/vjenceslav-cizek.jpg
Malo je poteško ocjenjivati jedno ovakvo djelo u kojemu dvoje pisaca govori o nekomu trećem. No, i to je prilog izrečenoj Čižekovoj sudbi. Skrili su ga, a mi ga nastojmo otkriti da nas obogati i ukaže nam na važne stvari.Govor o Čižeku neodvojiv je od govora o Boki kotorskoj. Nju još nazivaju Zaljevom hrvatskih svetaca te s pravom domeću da u njoj svaki kamen govori hrvatski. Kad još k tomu dodamo da se tu, u Kotoru, nalazi najstarija hrvatska katedrala, još iz 1166., posvećena Sv. Tripunu, onda nam je sve jasno. Naš je čovjek tamo na svome.Ali lako je nešto takvo reći, puno je teže takvo nešto živjeti. Zna to dobro Vjenceslav Čižek. U 6. godini pohvalio se ocu da je naučio pisati sva slova pa ga je on poslao da na ogradi napiše Živio Maček ako zna. I prošao je uspješno taj svoj prvi ispit, no samo kod oca, kod društva je potpuno propao. Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća sudjeluje u studentskim prosvjedima u Novom Beogradu. Uhićen je i osuđen na dvije godine stroge tamnice. Od toga je 6 mjeseci u samici gdje počinje gubiti vid. Završivši studij zapošljava se po raznim školama i mjestima jer zbog dosljednog tumačenja komunističke ideologije brzo dobiva otkaze. Pritiješnjen sa svih strana emigrira u Njemačku 1972. Naravno, nastavlja s pisanjem, često se rugajući jugokomunistima kao što je to i prije činio. Oni ga, pak, 1977. otimaju, muče i zatvaraju u Zenicu na 15 godina. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršava, ali ne i duhovno. Svoje pjesme, jer nema drugih sredstava, piše i pamti u glavi. Zahvaljujući mnogim prosvjedima oslobođen je 1988. pa ponovno stiže u Njemačku gdje i umire 2000. Takav ukratko bi njegov životni put.
 
Kada se danas pogledaju književna mu djela, lako je zaključiti da ih nema puno. No, i A. B. Šimić je iza sebe malo toga ostavio pa ga ipak naveliko slave. A Čižek je zaista zavrijedio da njegov lik i djelo budu itekako izučavani i predstavljani. Kad je prvi put izlazio iz tamnice, oduzete su mu 2 zbirke pjesama, knjiga pripovijesti i dnevnik. Nije bolje prolazio ni kasnije. Uhićivali su revnosno pisca, uhićivali su revnosno njegovu književnost. Početkom devedesetih počele su mu izlaziti knjige, ali ga DHK nije željelo primiti u svoje redove. Primili su ga u DHK HB te mu čak izdali i jednu knjigu. Radovao se njezinu izlasku pred samu smrt. Nije se, vjerujem, prisjećao kolege pisca koji ga je prokazao nakon onih prosvjeda u Beogradu, a kojega danas slave u hrvatskom društvu. Čižek je opraštao.
Dvoje autora sretno su usuglasili svoje prinose knjizi. Malkica Dugeč govori o Vjenceslavu Čižeku dotičući se usputno i Boke kotorske. Činila je to u različitim prilikama i različitim mjestima. Josip Pečarić, pak, poglavito govori o Boki kotorskoj dotičući se i njezinog velikana Vjenceslava Čižeka. I on to čini u različitim prilikama i mjestima. Ponekada se sav taj govor ponavlja, ali u jednom ovakvom djelu na to ne treba previše gledati. Njegova je svrha izreći što više o Vjenceslavu Čižeku i Boki kotorskoj, a ne stvarati zaokruženo djelo. To se očekuje nakon ovoga, jer premalo je do sada rečeno o Vjenceslavu Čižeku.
 
Bijah samo jedno zrno,/ U Božjoj žitnici,/ Tek jedan kamičak/ U Katedrali hrvatske slobode Stihovi su ovo posljednje Čižekove pjesme uklesani kao epitaf na njegov nadgrobni spomenik u Sinju. Pustimo ih da odjekuju u nama, da tu prave crte koje će ispisivati istinu o domoljubu i pjesniku, čovjeku koji se ne treba stidjeti, a za nas ne znam, hoda pod ovozemaljskim zvijezdama, naravno Božjima ne njihovima.
 

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. veljače 2020.; hrsvijet.net, 17. veljače 2020.

Izložba o granicama - Getting across

 
 
U Galeriji umjetnina Split u utorak, 11. veljače 2020. otvorena je izložba o granicama 'getting across'. Umjetnici koji izlažu su: Bani Abidi, Halil Altindere, Sumit Dayal, Davor Konjikušić, Eva Leitolf, André Lützen, Kishor Parekh, Mike Parr, Roman Signer, Javier Téllez, a kustosi: Leonhard Emmerling, Kanika Kuthiala i Jasminka Babić.  
Slikovni rezultat za Izložba o granicama - Getting across
Začetci migracije nalaze se duboko u prethistoriji. Arheologija raspolaže mnogobrojnim dokazima o najstarijim migracijama, glavni pokretač kojih je bilo bježanje od loših i težnja za boljim uvjetima života, a oni su pretežno bili vezani uz geografske, osobito klimatske prilike i promjene. Više se zna o mnogobrojnim kasnijim migracijama cijelih plemena i njihovih saveza: velika seoba naroda (od IV. do pol. VII. st.) najpoznatija je masovna migracija iz davne prošlosti. Zbog nagla razvoja sredstava za proizvodnju, otkrića nepoznatih zemalja, usavršavanja prometa kao i zbog neravnomjerna privrednog i demografskog razvoja, migracije poprimaju sve veće razmjere. Masovno useljivanje europskog, a djelomično i afričkog i azijskog stanovništva u Novi svijet najveće je migracijsko pomicanje svih vremena. Ti su razlozi doveli i do življih unutarnjih migracija. Privredna, politička i kulturna središta postala su u novije doba privlačna mjesta za unutarnje migracije. Glavni su čimbenici migracija: demografski, ekonomski, politički i geografski (i njihove kombinacije). Najčešći je uzrok migracija veći nerazmjer u privrednim i demografskim prilikama između različitih područja. U području doseljavanja (migracijsko područje) redovito postoje mogućnosti unosnijega zaposlenja doseljenika nego u područjima odseljavanja (emigracijsko područje). Ako se između područja odseljavanja i doseljavanja na nekome širem području trajnije uspostave slični privredni, demografski i politički odnosi, mogu se formirati tradicionalni smjerovi najintenzivnijega migracijskoga strujanja (tzv. metanastazička strujanja). Međutim, značajnije promjene u konstelaciji čimbenika koji utječu na migracije brzo dovode do napuštanja tradicionalnih smjerova i usmjerivanja migracije u novim, povoljnim geografskim i socijalnim smjerovima. Politički čimbenici najčešći su uzrok prisilnih migracija (nacionalni, vjerski i rasni progoni, progoni političkih protivnika, međudržavno preseljavanje stanovništva, političke emigracije). Političkoga su značaja i različite organizirane migracije (kolonizacija) radi mijenjanja sastava stanovništva nekoga kraja ili radi suzbijanja depopulacije. Migracija je društveni proces praćen dinamičnim i raznolikim promjenama. Veličina društveno-kulturnog utjecaja migracija i njihovih negativnih popratnih pojava ovise o odnosu migranata i starijega stanovništva u područjima useljivanja, jačini međusobnih kulturnih (jezičnih, nacionalnih, vjerskih) razlika koje olakšavaju, odnosno otežavaju njihovo međusobno stapanje, intenzitetu društvenih veza migranata s područjem iseljivanja, kao i o načinu na koji je do migracije došlo.
 
Migracije su sastavni dio ljudske povijesti. Kretanja diljem kontinenata, invazije, kolonizacija, podčinjavanje ljudi stranoj vlasti, otpor protiv osvajača, izgradnja zidova, utvrđivanje granica, hibridno kreiranje identiteta, nastanak novih populacija – sve je to povezano s migracijama. Migracije ne podrazumijevaju samo migriranje ljudi, nego i migriranje znanja, vještina i vrijednosti, kao i nove načine promatranja svijeta. Taj fenomen povezan je s patnjama i nepredvidljivim prilikama, s čudovišnim nasiljem i novim savezima, koalicijama ili čak prijateljstvima. Imigranti, izbjeglice i tražitelji azila nailaze na neprijateljstvo i otpor, ili im se pak pruža dobrodošlica uz empatiju i solidarnost.
 
Sukobi u vezi s naglim porastom broja izbjeglica u Europi od ljeta 2015. godine paradigmatskog su karaktera u tom smislu. Humanitarni argumenti sukobljavaju se s pragmatičnima, etičke debate kolidiraju s igrama moći, ksenofobija se susreće s ideološkom tvrdoglavošću. Iskazuje se zabrinutost u vezi s pitanjem kako očuvati europski identitet, imajući u vidu broj muslimana koji pristižu u Europu. Teroristički napadi unose dodatnu gorčinu u raspravu. A riječ je o raspravi o vrijednostima, o identitetima, o pravima i njihovim ograničenjima, o tome tko bi trebao imati pravo naseliti se, a koga bi trebalo odbiti. Pritom možemo uočiti kako se sve to ponavlja diljem svijeta – dovoljno je samo sjetiti se zloglasnog zida između SAD-a i Meksika. Populistička politika do maksimuma iskorištava stanje stvari, pretvarajući tražitelje azila u taoce kako bi se ostvarili kratkoročni probici u traganju za moći.
 
Getting acrossbavi se temom migracija na višestruk način. Velik dio izložbe posvećen je fotografijama koje dokumentiraju stvarna zbivanja: građanski rat u Bangladešu 1971. godine (Kishor Parekh) te zbivanja i mjesta na granici Europske unije (Eva Leitolf, André Lützen). Pitanjem kako je granice moguće prijeći te kako se granice pomiču bave se radovi koje potpisuju Javier Telleza i Roman Signera. Još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, australski umjetnik Mike Parr kritizira politiku svoje zemlje prema tražiteljima azila kroz performanse tijekom kojih šije svoje kapke i usne. Taj mračan pristup australskoj antiimigracijskoj politici nailazi na protutežu u radovima koji potpisuje Halil Altindere koji u svom video materijalu Homeland kombinira hip hop glazbu s inscenacijom invazije izbjeglica na Berlin ili pak u duhovitoj dvokanalnoj projekciji koju je osmislio Bani Abidi, u kojoj puhački orkestar iz Lahorea vježba američku himnu. U hrvatsko predstavljanje projekta uključen je i rad Davora Konjikušića Aura: F37 u kojem se koristi fotografijama snimljenim termovizijskim kamerama koje su zabilježile migrantske prelaske zelene šengenske granice.
Izložba ostaje otvorena do 8. ožujka 2020.
 

Nives Matijević

Srbiziranje i jugoslaveniziranje Hrvatske nakon raspada Jugoslavije

 
 
Vaša su djela možda jedina propovijed koju danas neki ljudi čuju.
Sv. Franjo Asiški
 
 
Naslovnice u medijskim glasilima u RH donose izvjšće, da je oko 5.000 Srba iz Srbije dobilo pravo na hrvatsko državljastvo od 1. siječnja 2020. Riječ je o osobama koji su rođeni u Srbiji, a čija oba roditelja imaju hrvatsko državljanstvo. Njima je izmjenom ovog zakona omogućeno da zadrže srpsko državljanstvo i istodobno ostvare pravo na hrvatsko državljanstvo, koji im pripada po podrijetlu. O kakvom je podrijetlu riječ, kada je poznato da Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili hrvatski državljani, niti su za Hrvatsku osjećali (čast brojnim izuzetcima) nego su bili Srbi u Hrvatskoj s jugoslavenskim državljanstvom. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo hrvatske putovnice, nego su bile jugoslavenske, a putovnica je dokumnat o državljanstvu. Da su Srbi u Hrvatskoj bili hrvatski državljani, onda se oni nikada ne bi borili za ''svoju  srpsku državu'' u Hrvatskoj, niti bi stavarali sporazum sa fašističkom Italijom za pripajanje Like i Dalmacije Italiji nakon sloma kraljevske Jugoslavije. Niti bi nakon poražene komunističko-srpske Jugoslavije stvarali ''svoju srpsku državu'' u Hrvatskoj, nastojići se priključiti ''svojoj drugoj srpskoj državi'' u BiH i konačno uokviriti se u Veliku Srbiju.
https://52f073a67e89885d8c20-b113946b17b55222ad1df26d6703a42e.ssl.cf2.rackcdn.com/Screen-shot-2014-12-30-at-11.55.14-AM.png
Zlo je locirano: tko ga pokuša osporiti odsad će se sukobiti sa službenom politikom. Za današnju Hrvatsku velika je moralna i politička obveza da se jasno odredimo prema ratnoj prošlosti i da osudi ustašku državu i njenu politiku terora, što su hrvatske vlasti učinile nedvosmisleno izložbom o holokaustu u Hrvatskoj i prigodnim političkim  istupom predsjednika Vlade Plenkovića. ''Izložbom u Francuskom paviljonu 'Holokaust u Hrvatskoj' pobija sve revizionističke konstrukcije o zločinačkoj prirodi ustaške države, da se koncentracijski logor u Jasenovcu stavi u ravan s nacističkim logoroma u Auschwitzu'', rekao je Plenkovic na otvaranju izložbe, koja nosi geslo: ''Ako tebe zaboravim, prestajem biti čovjek, ako tebe zaboravim prestajemo biti ljudi''. Opet su hrvatske vlasti osudile ustašku državu; opet su vlasti zatajili Bleiburg i kolone smrti i ponovno su šutnjom zavalili duboke jame i kanale da se ne otkriju izmrcvaljena ljudska tijela koje su bacali žive i mrtve u masovne grobnice. ''Partizani su ih vodili u grupama. Bili su goli i vezani žicom! Strijeljanja su trajala tri dana u grobištima na području općine Brdovac, pet kilometara udaljenog od Zaprešića. Strijeljanja su trajala tri dana. Doslovce je kipilo iz tih grobnica. Krv je izlazila iz zemlje, a žene su dolazile i motikama zagrtale zemlju  preko te krvi ne bi li je prekrili - ispričao je svjedok.''[1]
 
Ako je Plenković mislio da će s jasnom osudom NDH ušutkati četničko vodstvo u Beogradu i Zagrebu s izjavom: ''Nitko Hrvatima ne bi smio, poslije svega, nabijati stigmu ustaštva i nacizma, ako sami nostalgičari ne bi stvarali zabunu gdje je u ratu bio gro nacije, i kakva je bila ratna državica (NDH, op.a.)'', grdno se je prevario. Naime, srbijanski šef  diplomacije Ivica Dačić  optužio je hrvatski državni vrh zbog slike izložene u Saboru koja prikazuje francuskog vojnika s ustaškim pozdravom Za dom spremni, pokazuje da se ta slika našla u hrvatskom parlamentu.
 
''Dočekali smo da se zloglasni slogan poslije Jasenovca nađe usred Sabora, koja je jedna od  metafora vlasti svake države. Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobrenjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo.'' prenosi beogradski tisak. Dačić je prešutio, a Plenković ''zaboravio'' – Bleiburg. Ako već govorimo o posljedicama, onda treba govoriti i o uzrocima za takve posljedice, pa makar one bile i neugodne. Naime, Plenković bi trebao znati hrvatsku povijest, ne samo onu partizansku, komunističku i jugoslavensku, koja je ponovo udomaćila u Zagrebu, gdje ''hrvatski cinkeri rade 'punom parom', a žal za 'regionom' dokazujemo koncertima Lepe Brene i pjevanjem Jugoslavenke.''[2]
 
Na neboderu u Rijeci, ''Prijestolnici europske kulture'', izložena je petokraka kao ''umjetničko djelo'', a ulice prošarane jugoslavenskim zastavama bez ijedne hrvatske zastave! Valjda  iz ''kulturnih razloga'' izbačene su riječi iz opere Nikola Šubić Zrinski: ''U boj, u boj'' i unesene: ''U mir, u mir''! ''Ne vidim zašto bi zastava Jugoslavije bila kontroverza, nije to zastava Trećeg Reicha'', rekao je predsjednik RH Zoran Milanović.[3] Nismo iznenađeni njegovom izjavom, jer Hrvatsko nacionalno etičko sudište, jedino pravično sudište u Republici Hrvatskoj, osudilo je (31. 10. 2015.) Josipa Broza Tita za genocid i Zorana Milanovića za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Vladajuća vrhuška u Hrvatskoj, kao i većina naroda, već je zaboravila dolazak ''Vlaka slobode'' iz Zagreba u Knin (26. 8. 1995.) i Tuđmanove poruke i preporuke, ''da to nije tek bilo oslobođenje ovih do tada okupiranih područja, nego ovo je bilo stvorenje temelja za samostalnu i nezavisnu suverenu Hrvatsku državu -  za sva buduća stoljeća.''
 
Govor Franje Tuđmana u Kninu
 
''Ne znate možda vi mladi da je '41. godine kad se čitava Jugoslavija raspala, da su u Kninu, kninski odvjetnik Niko Longo Novaković i pop Momčilo Đujić sastavili popis u ime sto srpskih intelektualaca i u ime sto tisuća Srba i zahtijevali, nudili se fašističkoj Italiji da fašistička Italija pripoji kninsku krajinu i Dalmaciju Italiji. Vi ne znate i to da su ovdje u Kninu (...) 11. kolovoza 1941. potpisali sporazum s Talijanima protiv Nezavisne Države Hrvatske (tek proglašene 10. travnja 1941., op.a.), a sa fašističkom Italijom za borbu protiv hrvatstva. (i NDH, op.a.)
- Trebat će ispitati i objasniti i hrvatskim ljudima i svijetu zašto je to Knin postao četnička jazbina i zašto su, ne samo napustili Knin (nakon Oluje, op.a,) nego onda poveli sa sobom i sve ono  što je bilo vezano za velikosrpsku ideju, za ideju  priključenja ovih hrvatskih krajeva ili velikoj Jugoslaviji  ili samoj velikoj Srbiji.[4]
Žalosno je gledati, što se vremenski sve više udaljavamo od veličanstvene pobjede u Domovinskom obrambenom ratu od srpske i crnogorske četničke agresije i domaćih komunstičko-srpskih fašista, to sve više se zaboravlja značaj Oluje, a sve jače promovira jugoslavenstvo i velesrpstvo u protuhrvatskim medijima, posebice ''istoričari'' kada je riječ o politici, kulturi i obrazovanju u Hrvatskoj.
''Iskreno, nevoljko posežem za riječ ''protuhrvatski''. Izlizala se, zaudara  na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva. čak ni nevješto. kako drugačije nazvati to bjesomučno obrušivanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom.
 
- Jedan od najvažnijih segmenta toga protuhrvatskog kontinuiteta jest odstrijel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suverenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama države i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja.''[5]
 
Mnogi su ljudi pitali za mišljenje o davanju državljanstva Srbima rođenim u Srbiji; o promoviranju jugoslavenstva na pozornicama u Zagrebu i u Rijeci na otvaranju ''Prijestolnice europske kulture'', te o izložbi holokausta u Zagrebu. Nisu pitanja bila ugodna, većina je  ljudi reagirala emotivno, što je i opravdano. Naime, ima nas Hrvata u svijetu koliko i vas u domovini, i većina naše djece su rođeni od oba roditelja, rođena u Hrvatskoj, koji nemaju hrvatsko državljanstvo! Za vlasti u RH većina nas roditelja u emigraciji - smo ''ustaše'', pa su nam i djeca - ''ustaše''. Dočim, za partizansku i četničku djecu nije problem, oni imaju hrvatsko i srpsko državljanstvo i vladaju u državi hrvatskog naroda - Republici Hrvatskoj. Zar još nismo ispili čašu gorčije! / Exanclare omnes labores!
Ni oni koji su došli iz emigracije nisu dobro došli - welcome! Naime, rečeno je Davoru Ivi Stieru da on ''ne razumije Hrvatsku, jer tu nije rođen, a onaj tko je ne razumije, ne može je ni voliti, također sramoti Hrvatsku, poglavito sebe'', kaže Mladen Pavković. Naša djeca imaju hrvatsku dušu, imaju znanje i zvanje i većina njih znaju hrvatski, i jezikom zemlje u kojoj živi, čak i nekoliko jezika. Imaju nadu s kojom žive, kao i mi njihovi roditelji, da će u Lijepoj našoj domovini Hrvatskoj jednog dana doći do integralne slobode i uspostave nacionalne, neovisne i demokratske države hrvatskog naroda, kojom će upravljati hrvatski sinovi i kćeri čiji roditelji nisu veleizdajnici, komunisti, četnici, zločinci, kriminalci i lopovi. Amen!
 
Žalosno je što moramo reći, da je hrvatski narod svojom krivnjom doveo sebe i državu u kaotično stanje zbog lošeg izbora svojih stranačkih predstavnika, saborskih zastupnika i predsjednika. Istu odgovornost snose pred ljudima i Bogom svi oni koji su bili lijeni izaći na birališta, ili zbog osobnih razloga birali najgore među najgorima. Nemarnost i mržnja imaju osobne i nacionalne trajne posljedice. Što se tiče izbora Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvataske - s tim je gotovo - odluka je pala / Alea iacta est. Kasno je za prigovore i panjkanje, jer narod je znao koga bira i sada s Milanovićem treba živjeti sljedećih pet godina u - slučajnoj državi.
 
Drugo je pak pitanje parlamentarnih izbora, gdje će se kandidirati predstavnici skoro 200 stranaka, koje u većini slučajeva predstavljaju sebe, ili mali skup sljedbenika. U većini domoljubnih stranaka i strančica nema većih idejnih razlika, samo je u pitanju ljudski ego - taština, a kod ljevičarskih stranaka i strančica, kao i manjinskih svi su složni u jednome: protiv samostalne države hrvatskog naroda. 
Općenito govoreći, većina strančica ne bi mogli uopće prijeći izborni prag da se ne prilijepe, kao mokra košulja, nekoj većoj stranci, koja, ako pobijedi na izborima, mora ispunjavati njihove ucjene za dobivanje fotelja. U krajnjem slučaju bit će kao što je i sada u Plenkovićevoj vladi, koju ucjenjuju Pupovac, Vrdoljak, Bandić i drugi koalicijski partneri.  
''Nacionalizam je najveći napor narodne duše, i njezin najvrjedniji život u teškim vremenima. I on ne može biti zločin i nasilje narodnom dušom, a ako to 'nacionalisti' počnu jednom činiti izgubili su smisao i potrebu opstanka.''[6]
 
Bilješke:
 
[1] Pavao Kutačić: Strijeljanja su trajala tri dana, Maxortal.hr , 3. 2. 2020.
[2] Zvonimir Hodak: Hrvatski cinkeri, Direktno.hr, 27. 1. 2020.
[3] M.M.: Nije to zastava Trećeg Reicha, Hrsvijet.net, 2. 2. 2020.
[4] Franjo Tuđman: Govor u Kninu - hr.wikisource.org., 26. 8. 1995.
[5] Damir Pešorda: Protuhrvatski kontinuitet, Hrsvijet, 2. 2. 2020.
[6] Ivan Oršanić: Problemi nacionalizma - Hrvatska misao, svibanj 1938.
 

Rudi Tomić, Toronto

Anketa

Andrej Plenković je zabranio izvođenje pjesama Marka Perkovića Thompsona, hoće li zabraniti i maškare?

Četvrtak, 27/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1546 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević