Komunistička vlast od godine 2000. zaustavila povratak velikoga iseljeničkog potencijala

Svaki narod ima svoje povijesne godine, prekretničke, oslobodilačke, one od kojih se ide naprijed, ili one od kojih se ide unazad, povratničke. Za hrvatski narod po mnogo čemu 2000. godina, zasigurno će, ne po kraju dva tisućljeća i ulaska u Treće tisućljeće ljudske povijesti, ostati povijesna, povratnička, godina hrvatskog naroda i mlade hrvatske države. Bila je to uistinu jedna negativističko prekretnička, neka povratničko politička godina s gotovo elementima revolucije, do znakova izdaje i veleizdaje.

Uz niz drugih znakova i ovi navedeni govore o velikoj povijesnoj godini, od koje više ništa nije isto ono poslije s onim prije te godine, poglavito s onim u zadnjoj dekadi dvadesetog stoljeća. Upravo zbog tog zadnjeg desetljeća dvijetisućite, od 1990.-2000., i onog poslije 2000. ta godina će biti veliki izazov i materijal za ispitivanje povjesničarima u budućnosti. I kao što je desetljeće devedesetih godina prošlog stoljeća, u pozitivnom smislu, obilježilo hrvatsku povijest, a time dalo velik doprinost i svjetskoj političkoj povijesti, vrijeme od kraja tog desetljeća s negativnostima koje ga obilježava, gotovo da ruši sve pozitivnosti i stečevine svoga prethodnika.

Ne želeći, zbog obima posla, spominjati sve negativizme, i ukazivati na rušilački put hrvatskog povratka u prošlost koji je krenuo 2000., te  bez obzira što su te činjenice sve jednako važne i jedna drugu nadopunjuju, rušenje pomirbenog mosta Domovinske i Iseljene Hrvatske dao je 2000. godini predznak i izdajničke, i revolucionarne i povratničke u prošlost prije te godine. Dokazana snaga Iseljene Hrvatske, materijalnog, domoljubnog, kulturnog, demokratskog i euronacionalističkog nikako  se nije uklapala u politiku povratničkih vlastodržaca, vladine i predsjednikove, te godine.

Revolucionarno ideologijski ta nova, zapravo stara povratnička, vlast se usmjerila u rušenje te prekrasne Tuđmanove političke građevine, pomirbenog mosta Domovinske i Iseljene Hrvatske, kakvi postoje u svim iseljeničkim narodima svijeta. Izgrađen državničkom mudrošću, i europskim domoljubljem i rodoljubljem, na hrvatskoj povijesno diobenoj provaliji kao znak ponovnog i trajnog zajedništva tih dviju Hrvatski, najvećeg sina novije hrvatske povijesti, prvo se našao na rušilačkom udaru povratničke komunističke izdajničke vlasti, vladine i predsjednikove.

Već u prvom mandatu vlasti, i vlade i predsjednika, ispod srušenog pomirbenog mosta Domovinske i Iseljene Hrvatske rastvorila se stara crna komunističko-udbaška provalija. Na hrvatskoj strani stari komunisti i njegovi čuvari, Jugoslaveni i partizani, te na drugoj iseljeničkoj „ustaše“, „nacionalisti“, „klerofašisti“, „crnokošuljaši“, „neprijateljska emigracija“, „kapitalisti“, sav onaj hrvatski šljam kako ga nazivala i svijetu predstavljala komunistička vlast juzajednice.

U Hrvatskoj je 2000. smijelo i moglo doći do povratka komunista i jugoslavena, komunističko-partizansko-zločinačkog režima na vlast,  ali nije smijelo, i nije moglo doći do očekivanog masovnog povratka Iseljene Hrvatske. Dva ni u čemu spojiva politička pogleda na hrvatsku budućnost nikako se nisu smjela naći na istom hrvatskom političkom prostoru. U Hrvatskoj diktatorski i režimski onaj koji ih i istjerao, sa onim demokratskim, europskim i euronacionalističkim, domoljubnim Iseljene Hrvatske.

Pomirbeni most je srušen, provalija proširena, povratak nezaustavljen, već po onome kako se tadašnja i ova sadašnja vlast ponaša prema Iseljenoj Hrvatskoj, zabranjen. Sve ono što se u desetljeću povijesnog tuđmanizma izgradilo na relaciji Domovinske i Iseljene Hrvatske, uz rušenja, negiranja i zabrane, vraćeno je u crno režimsko vrijeme prije Tuđmana. Detuđmanizirano. Ogromni potencijal Iseljene Hrvatske, ljudski, ekonomski, kulturni, europski, demokratski, poslovni, jezični, demografski, prisilno je zaustavljen na povratku u Hrvatsku. Zabranjen mu je ulazak.

Zasigurno, hrvatski ulazak u Europsku uniju ne će otvoriti Iseljenoj Hrvatskoj zatvorena povratnička vrata što ih je aktualna hrvatska vlast zaključala. Dijelom zbog hrvatskoga vladajućeg balkanizma i komunističko-političkog mentalnog sklopa, te dijelom zbog prijevare Iseljene Hrvatske. Hrvatsko iseljeništvo više nikada ne će tako masovno zakucati na ta režimska komunističko-jugoslavenska vrata u Hrvatskoj. No, to i jest bio glavni cilj vlasti iz 2000-e i ove aktualne današnje, koja je bila i jest jurežimski usmjerena prema toj „Drugoj Hrvatskoj“. Gotovo pa  ništa nije bolje usmjerena ni prema Domovinskoj. Ta Druga Hrvatska nije ništa drugo tražila osim povratka i slobode življenja demokracije, transparentnosti te dakako euronacionalizma kakav su slobodno živjeli i vani. Tih vrjednota Iseljene Hrvatske pobojala se, kao i u juprošlosti, što je znak da je to ista politička vlast. I ona tadašnja, i ova današnja vlast u Hrvatskoj. Prepala se tog oružja demokracije, domoljublja i promjena koje ona donosi svojim povratkom.

Svako iseljeništvo je uveliko zaslužno za promjene u svojoj državi, od političkih, ekonomskih, kulturnih do demografskih. Hrvatskoj vlasti iz prekretničko povratničke 2000-e, a koja je i danas na vlasti, taj svekoliki potencijal, taj europeizam Iseljene Hrvatske nije potreban, kad može balkanizam i komunizam. I zato i jest tu gdje je, i politički u prošlosti i ekonomski u stalnom nazadovanju. I gotovo je sigurno da nije bilo europskog pritiska, nešto slično što je bilo u rušenju komunizma, na promjene, aktualna vlast bi zaustavila i hrvatski povratak u Europu, kao što je zaustavila i povratak eurokro iseljeništva u Hrvatsku.

Vinko Đotlo, Švicarska

Što bliže Uniji, sve više stranaca želi živjeti u Hrvatskoj

Nekad je u Hrvatskoj u tri godine azil tražilo onoliko osoba koliko ih danas traži u svega tri mjeseca: prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova od početka siječnja do početka travnja ove godine azil je u Hrvatskoj zatražilo 487 osoba, što je približno jednako broju tražitelja azila od 2004. do 2006. ili, pak, od 2007. do 2009. godine. Podatci MUP-a ujedno potvrđuju da se i u ovoj godini nastavlja trend povećanja broja zahtjeva za azil.

Odgovarajući na zastupničko pitanje Miroslava Tuđmana, Ministarstvo je izvijestilo da je »od 1. siječnja do 3. travnja 2013. godine evidentirano 487 osoba koje su zatražile azil« u Hrvatskoj. Ako se taj trend nastavi kroz cijelu godinu, izgledno je da će 2013. biti rekordna po broju tražitelja azila, barem u posljednjem desetljeću. Prema evidencijama MUP-a, u 2010. godini azil je zatražilo 290 osoba, godinu dana kasnije 807 ljudi, a lani 1194 osobe.

Pretpostavlja se da će, ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska postati još privlačnije odredište za sve one koji pokušavaju dobiti zaštitu od progona u vlastitim zemljama. No, MUP se ne želi upuštati u prognoze o povećanju broja tražitelja azila nakon pristupanja EU-u. U svome odgovoru ističu da ne mogu dati točna predviđanja jer će to ovisiti »o migracijskim kretanjima na koje utječe sigurnosna situacija u pojedinim državama te situacija u državama u okruženju, kao i migracijska kretanja u pojedinim državama članicama«. Iskustva nekih europskih zemalja pokazuju da je broj tražitelja azila nakon pristupanja EU-u u njima doista rastao. Primjerice, na Malti je 2005., godinu dana nakon ulaska u EU, bio gotovo trostruko veći nego godinu uoči ulaska u Uniju, dok se na Cipru udvostručio. No, susjedna Slovenija je, prema podatcima Eurostata, zabilježila puno manji porast tražitelja azila.

U MUP-u, pak, podsjećaju da su osigurali dodatne kapacitete za smještaj tražitelja azila i osoba kojima je odobrena zaštita, zakupivši, primjerice, dio hotela »Porin« u Zagrebu. U tom hotelu može biti smješteno 300 osoba, ali postoji i mogućnost »povećanja kapaciteta za još 300 mjesta«. Zastupnika Tuđmana zanimalo je i planira li MUP izmještanje smještajnih kapaciteta za azilante izvan naseljenih mjesta. Iz MUP odgovaraju ne razmatraju tu mogućnost, a kao razlog navode potrebu »svakodnevnog kontakta s javnim ustanovama i državnim tijelima koji sudjeluju u postupku azila«, primjerice, dolazak prevoditelja koji su uglavnom iz Zagreba i okolice, dolazak skrbnika iz Centra za socijalnu skrb u slučaju maloljetnika te odlazak tražitelja azila u zdravstvene ustanove i škole.

Irena Frlan, Novi list