Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Milan Dorič - dvostruki agent - jugoslavenski i njemački

 
 
Kako sam već napomenuo u objavi, 16. ožujka 1989. slomio sam obje podkoljenične kosti lijeve noge igrajući nogomet na zatvorskom dvorištu. Dvaput sam operiran u lokalnoj, civilnoj bolnici u Mannheimu (o tome ću posebno pisati) i nakon nekoliko dana prebačen u zatvorsku bolnicu Hohenasperg kod Stuttgarta.
Kad su kosti na nozi zarasle, premda sam još uvijek mogao hodati samo sa „štakama“, na vlastiti zahtjev vraćen sam u zatvor. Tamo me dočekalo iznenađenje – nekoliko ćelija do moje doselio se Mirko Mirčeta Đurišić, brat Predraga Dade Đurišića, jednog od najbližih suradnika vođa jugoslavenske mafije u Njemačkoj Ljube Magaša Zemunca i Rade Ćaldovića Ćente. „Dadu“ sam upoznao nekoliko godina ranije u zatvoru Stammheim kod Stuttgarta, gdje je čekao suđenje zbog neke pljačke. I „Mirčeta“ je bio osuđen zbog sudjelovanja u nekoj drugoj pljački. Mirko „Mirčeta“ i Predrag „Dado“ Đurišić hvalili su se da su unuci zloglasnog Pavla Đurišića, četničkog vojvode iz Crne Gore.

Milan Dorič
 
Prije nego što sam završio u bolnici, pisao sam redakciji njemačkog časopisa „Der Stern“ kao reakciju na članak objavljen 12. siječnja 1989. u tim novinama „Lov na jugo-mafiju“ („Jagt auf Jugo-Mafia“), u kojem sam pored ostaloga naveo: „Nije nezanimljivo nadopuniti vaš članak 'Lov na jugo-mafiju' time da određene grupe jugoslavenskih kriminalaca povezane s jugoslavenskim tajnim službama, koje nemali broj jugoslavenskih kriminalaca koristi za prljave poslove, poput ubojstava kritičara režima, prijetnje i ucjene s političkom pozadinom itd. Kao protuuslugu ne bivaju progonjeni kad se vrate u Jugoslaviju, a neki uživaju povlastice da jugoslavenske vlasti ignoriraju međunarodne tjeralice za njima“.
 
Neposredno nakon povratka u Mannheim više suzatvorenika izvijestilo me da bi se trebao pripaziti Đurišića, jer ga neki "jugovići" podgovaraju na fizički napad na mene zbog moga političkog djelovanja iz zatvora. To je bio razlog, s obzirom da sam još uvijek bio polupokretan, iz zatvorske sportske dvorane pribavio jednu željeznu šipku da se u slučaju potrebe mogu obraniti. Međutim, netko je to primijetio i prijavio, pa su zatvorski stražari 7. srpnja 1989. pretražili moju ćeliju i pronašli je. Odmah su mi određene disciplinske mjere potpune izolacije. Zahvaljujući zatvorskom župniku Herbertu Volzu kojemu sam objasnio pozadinu oko željezne šipke, da sam je pribavio isključivo za samoobranu, ali i da je smještanje Mirčete Đurišića u moju blizinu bila očita provokacija jednog člana zatvorske uprave koji je bio povezan s jugoslavenskim konzulom u Mannheimu, već slijedećega dana prešutno su ukinute mjere protiv mene, a Đurišić je prebačen na drugi zatvorski odjel.
 
Poznati njemački časopis „Der Spiegel“ objavio je 20. studenoga 1989. članak pod naslovom „Kriminalitet: istražitelji bespomoćni protiv jugoslavenske mafije“ („Kriminalität: Fahnder machtlos gegen Jugoslawen-Mafia”. Taj članak sam iskoristio kako bi upozorio uredništvo „Der Spigela“, ali i širu njemačku javnost u slučaju objave njegova pisma, na činjenicu da srpski mafijaši najuže surađuju s jugoslavenskom Udbom. „Der Spiegel“, naravno kao i prethodno „Der Stern“, nije objavio taj dopis, ali jest u prijevodu nekoliko hrvatskih emigrantskih listova. U tom dopisu među ostalim sam napisao: „Sigurno je da će organizirani kriminal, posebice onaj koji glavne izvore zarade crpi iz trgovine drogama, biti jedan od glavnih neprijatelja s kojim će ne samo SR Njemačka, već i čitava Europska zajednica u skoroj budućnosti oštro obračunavati (…) Ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da je srpska udba, dok je bandom upravljao 'Ljuba Zemunac', pružala članovima bande i čitavoj bandi logističku podršku, te dojavljivala informacije o mogućim opasnostima itd., kao i na druge načine usmjeravala funkcioniranje mafije“.
 
Suradnik slovenske Udbe pod pseudonimom „Pogan“ (pravoga imena Milan Dorič; raniji pseudonimi „Hanzi“ i „Flora“) dojavio je 2. siječnja 1990. svojim šefovima u Ljubljani da je taj članak naljutio Radu Čaldovića - Čentu i da on „sada preti Hrvatima“, a posebno naglašava kako „veruje, da je Vukušić to pisao po nalogu domačina“, t.j. njemačke tajne policije. Interesantno je što Dorič, kao dvostruki agent - jugoslavenski i njemački (bio je suradnik njemačke kontraobavještajne službe Bundesamt für Veraffunsschutz – BFV) - svojim udbaškim šefovima u Sloveniji plasira informacije o meni kao suradniku njemačke tajne policije. Kako je Ljubljana te informacije prosljeđivala u Beograd, gdje je u to vrijeme stolovao Zdravko Mustač, a Beograd o njihovom sadržaju informirao Zagreb, odnosno Josipa Perkovića, nastala je legenda o meni kao "njemačkom čovjeku". Nakon izlaska iz zatvora sredinom ožujka 1991. nikada više nisam čuo za Mirčetu Đurišića, ali sam iz medija saznao da je njegov brat Predrag „Dado“ Đurišić ubijen 20. siječnja 1992. u Offenbachu, kao i Rade Ćaldović Ćento 15. veljače 1997. u Beogradu.
 

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612, (iz memoarske knjige u pripremi)

Dovodeći u pitanje moju svijest o čistoći vlastitog nacionalnog identiteta sve nas vraća u 1933. godinu

 
 
Kada netko poremećenog uma pridobije moć on postaje apsolutist i tiranin i tako nastaju ljudske tragedije. Što je veća moć takvog pojedinca veća je tragedija koju izaziva; od „malih“ tiranina, koji sprovode nasillje u obitelji, preko onih malo većih, koji sprovode tiraniju u sredini u kojoj žive, do onih koji su izazvali tragedije čitavih naroda, tragedije svjetskih razmjera. Nasilje u obitelji, nasilje na poslu, nasilje u vođenju naroda i sl. je poznato i bezbrojni su primjeri toga, no nasilje u kulturi je relativno rijetko i teže ga je prepoznati jer se vrši prikriveno, „kulturno“, perfidno, „u rukavicama“. Ali ga ima i može se prepoznati. A ono što je u njemu najopasnije je to što se pokazalo da je onaj koji vrši nasilje u kulturi spreman učiniti i svako drugo nasilje.
https://d18ufwot1963hr.cloudfront.net/wp-content/uploads/2019/10/burnbook.jpg
Njemački pjesnik židovskog podrijetla Heinrich Heine, poznat po svojoj britkoj ironiji, duhovitosti, smionosti i borbenosti te je zbog toga zabranjivan za života, rekao je u jednoj svojoj rečenici: Das war ein Vorspielen, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man Ende auch Menschen. U slobodnom prijevodu: "Tamo gdje spaljuju knjige na kraju će spaljivati i ljude." Najtragičniji oblik ove konstatacije obistinio se u masovnom spaljivanju knjiga u Berlinu 10. svibnja 1933. godine od strane maloumnih sprovoditelja  Hitlerovih ideja. Kako se to završilo svima je poznato.
 
U hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji, koja broji 57.900 duša, iznikao je, godinama grabeći moć i novac, jedan takav apsolutist i tiranin u liku Tomislava Žigmanova. Predstavljajući se, preko toga što je završio filozofiju, kao veliki pjesnik, književnik, vrsni književni kritičar i još štošta toga takvoga. Žigmanov je prvo uzurpirao sve poluge kulture kada su u pitanju ovdašnji Hrvati ali se na tome nije zaustavio i vremenom je uzurpirao i sve poluge njihovog političkog života i pretvorio se u pravog apsolutistu. No, kako nema viziju velikog vođe, sve čega se latio počelo se urušavati. Kao predsjednik nekada respektabilne političke stranke DSHV-a sasvim ju je uništio, a na polju kulture Hrvati u Srbiji su potpuno marginalizirani i Žigmanov još jedino i prije svega propagira samoga sebe kao „jedinog živog velikana hrvatske književnosti“ i još nekoliko onih koji su njegovi najveći poltroni. Rezultat toga je očiti debakl na političkom planu na nedavnim izborima, a u kulturi sve manje značajne, odnosno beznačajne manifestacije s hrvatskim predznakom. O svemu tome sam detalnjo pisao i ranije u svojim otvorenim pismima, a nemajući argumente da pobije bilo što od onoga što sam pisao Žigmanov se okomio na mene kao osobu.
 
I o tom sam pisao u otvorenom pismu koje je, pod naslovom Beskrajna mržnja prema autoru zbirke pjesma, objavio u svom 388. broju Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba 27. listopada 2017. godine. Povod tom otvorenom pismu je to što je u časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, dvobroj 1.-2. iz 2016. godine, Tomislav Žigmanov, kao glavni i odgovorni urednik tog časopisa, dao „književni prikaz“ moje zbirke pjesama Salauka, koji je bez presedana u kritičkim književnim analima jer odiše beskrajnom osobnom mržnjom prema autoru zbirke. Žigmanov tu mržnju otkriva kroz niz uvrjeda i diskvalifikacija autora kao čovjeka, pa čak i njegove supruge (koju inače ne poznaje), a sve uz „književnu kritiku“ samog djela. Ta kritika je potpuno nakaradna i nema nikakve veze sa književnošću i Žigmanov u njoj otvoreno otkriva uzrok patološke mržnje prema meni riječima »da je autor osoba znana po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke emailom šalje diljem svijeta, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, iako peva na jeziku većine, svjedočeći tako licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica.«
 
Ne upoređujući sebe u bilo čemu s velikimHeinrichom Heineom, ali poznavajući njegov život i djelo, prepoznao sam u njegovoj gore navedenoj rečenici Tomislava Žigmanova kao potencijalnog spaljivača ljudi jer je tražio da se spali knjiga! Na svijetu ne postoji književna kritika bilo kojeg književnog djela koja se završava zahtjevom da se to književno djelo spali, a dovodeći u pitanje i moju svijest o čistoći vlastitog nacionalnog identiteta, prepoznao sam u Žigmanovljevim stavovima odnos maloumnih provoditelja Hitlerovih ideja prema Židovima.
 
I moje kolegice i kolege u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preperek“ iz Novog Sada bile su šokorane „književnom kritikom“ „velikog“ Žigmanova pa je objavljena zbirka mojih pjesama pod nazivom Pjesme koje treba spaliti.Uz nekoliko novih pjesama sve ostale u toj zbirci su iz zbirke Salauka (koju treba spaliti!), a na prvoj stranici je citirana Heineova već spomenuta konstatacija, kao upozorenje da se nacističko spaljivanje knjiga ne smije nigdje i nikada ponoviti. I koliko god je Heine bio u pravu, jer su fašisti poslije nekoliko godina izazvali Drugi svjetski rat, nitko ipak nije očekivao da će i Žigmanov početi spaljivati ljude. Za sada ne doslovno, ali ako ovaj (ne)čovjek:
- šahiste HAŠK „Zrinjski“ optužuje da su „ušli u područje parapolitičkog djelovanja protiv njega” (!?!)i onemogući im dalje sudjelovanje u ligi u kojoj se natječu već devet godina, ili
- Darka Sarića Lukendića proglašava jedinim krivcem za neuspjeh stranke DSHV na izborima (!?!) te provodi protiv njega stegovni postupak u stranci i skida ga sa mjesta glavnog čovjeka za kulturu u HNV-u, ili
- mene sa svojim Hrabrim i anonimnim maloumnim sprovoditeljima njegovih ideja provlači kroz blato, i još štošta nečega takvoga, onda je spaljivanje ljudi počelo!
Ja sam u svemu tomu najmanje važan i najmanji problem. Problem je da 57.900 Hrvata u Srbiji i dalje, u politici i kulturi, vodi Tomislav Žigmanov. Spriječite tog palitelja knjiga da dalje „pali i žari“, dok nas on i njegovi maloumni (s)provoditelji njegovih ideja nisu sve popalili!
 

Miroslav Cakić

Priopćenje Hrvatskog svjetskog kongresa protiv autorice lažnog filma "Dnevnik Diane Budisavljević"

 
 
Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film. Naime, prikazani film u sebi sadrži mnoštvo neistina i laži i nažalost kao takav uvrštenje u školski kurikulum, a da je tomu tako obrazlažemo na sljedeći način.
https://www.kockice.ba/wp-content/uploads/2020/10/HSK.jpg
1. U filmu nema objašnjenja kako je Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece. Film je posvećen spašavanju tisuća djece, a ne vidi se kako su spašena. To je učinjeno da bi se sakrila uloga režima koji je spašavanje ne samo dopustio, nego ga je i naredio. Povijest kaže da su državne službe na kraju akcije spašavanja izvjestile poglavnika Pavelića o provedenoj zadaći koju im je bio naredio. Čak je i list srpske nacionalne manjine„Novosti“, primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to gđa Budisavljević „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su „neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše“.
Ministarstvo udružbe, po „nalogu Poglavnika“, 29. srpnja 1942. zatražilo od Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica da stavi na raspolaganje vlakove za prijevoz kozaračke djece u Jastrebarsko.
Poslije rata je izjavu o tim danima dala Tatjana Marinić, koja je došla iz partizana i otela Dianinu kartoteku u ime nove vlasti:
„Dana 1. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko.“
Takoje govorila gđa Marinić –načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, inače autorica mnogih kleveta o radu časnih sestara, Caritasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost njezino ime još i danas nose neki dječji vrtići). Dakleje čak i ona spomenula djelovanje ustaške vlasti, a film to izostavlja.
 
2. U filmu se ne spominju liječnici koje je u pomoć djeci slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe NDH. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali preminuli koji su se zarazili od djece dok su pomagali. Ne spominje se da su aktivirane državne željeznice i cijeli državni sustav za spašavanje djece. Nema spomena g. Kamila Breslera, jednog od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece. A pošten dokumentarni film o spašavanju djece sve to nikako nije smio zatajiti, jer to nije političko pitanje nego pitanje –istine o spašavanju te djece.
 
3. Općenito se u filmu stradanja Srba nastoji povezati s tragičnom sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu –iako tema kozaračke siročadi nema nikakve konkretne veze sa stradanjima Židova. Naime, na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Istodobno se ne objašnjava zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to odvođenje u neki oblik logora, nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj. Taj postupak autora filma je krivotvorenje i propaganda s pomoću poluistina i neistina.
 
4. Na susretu s nadbiskupom Stepincem glumica gđa Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“. To odgovara velikosrpskoj definiciji Bl. Alojzija Stepinca kao „ustaškog vikara“ koji je „pravoslavce pokrštavao“. Film prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškog ispovjednika“, a istina je da se radi o dobrotvoru razine blaženika i sveca. U filmu se Stepinac pred Dianom zbunjeno povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka pod prijetnjom oružjem… U Dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., a tada su već odavno prestali vjerski prelazi i počeo je drugačiji odnos prema pravoslavnima. Opet laž i krivotvorina.
 
5. Film površno, jednostrano i pristrano prikazuje složene povijesne okolnosti tog vremena. U filmu suprug gđe Diane, dr. Julije Budisavljević, pročelnik kirurške klinike (!), pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je izdala državna administracija. I tu je prisutna manipulacija: riječ je o tzv. srpskoj iskaznici koju su samo u lipnju 1941., nakon obvezne prijave, dobivali građani srpske narodnosti u nekim gradovima –primjerice, u Zagrebu. Na iskaznici je bio broj i ime vlasnika iskaznice, kao što postoji na svakoj osobnoj iskaznici. Pokazujući u sceni da je Budisavljević dobio ime „Srbin 498“, sugerira se da su vlasti njega i druge Srbe namjerno dehumanizirale, pretvarajući ih samo u nacionalnost i broj.
 
6. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik pravoslavne vjere, Savo Besarović. Prešućuje se činjenica iz Dnevnika da je Savo Besarović bio u vladi NDH. Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović je dobio istaknutu funkciju, a uskoro je ušao i u vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. To pokazuje nastojanje NDH da normalizira odnose sa Srbima. Dolaskom partizana Savo Besarović je osuđen na smrt i ubijen. Ništa od toga u filmu nema, iako D. Budisavljević spominje g. Besarovića u svojem dnevniku.
 
7. U filmu je izmišljeno nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, kojeg u njezinu Dnevniku nema. Kao što je gore rečeno, Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je prema Dnevniku, zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvatrenikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli.
 
8. U filmu je izostavljeno objašnjenje iz Dnevnika da je netko dan ranije gđu Budisavljević prijavio da je preko jedne špediterske firme poslala kamion pun robe –partizanima. Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je kći gđe Budisavljević otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikava nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći!
 
9. U filmu Diana Budisavljević objašnjava njemačkom feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Kako je moguće, i kako je uopće zamislivo, da se u totalitarnom režimu i u uvjetima ratnog režima tako golema humanitarna akcija vodi privatno?
 
10. U filmu jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u –Savu!“ To je toliko daleko od Dnevnika i toliko sramotno podmetanje da se može svrstati samo u najodurnije velikosrpske laži iz pedesetih godina prošloga stoljeća! Također, sugestivno se koriste i izjave četiriju korisnika Dianine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Korektan autor trebao bi biti vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.
 
11. Autori filma u svojem uratku sugeriraju da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Nijemac Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te djece kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Espanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“ i dodaje: „nedavno se ubila“. Kakve to veze ima sa sadržajem dokumentarnog filma o spašavanju djece? Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. g. Veza Kvaternikove majke sa židovstvom potpuno je nejasna: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske vojničke obitelji. Jedna od slabosti ovog filma je i ponavljanje takvih tračeva i ogovaranja, iako se tvrdi da film, opisuje „istinite događaje“.
 
12. Jedna žena Srpkinja je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 žena iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dale izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale u za to ratno vrijeme, razmjerno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to i dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu.
 
13. U jednom kadru neki čovjek govori: „Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“. Općenito je zima u filmu važan element sugestivno-emocionalnih napora redateljice. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. To je u neskladu s činjenicom da se glavnina događaja o kojima film govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. g.
 
14. Glumica Alma Prica koja glumi Dianu Budisavljević u filmu izgovara ovaj tekst: “Na velikoj livadi pored bolnice borave žena i djeca koja još nisu razdvojena. Majke se nadaju da će uskoro kućama. Ne žele mi predati djecu. A ja znam što ih čeka. Govorim im da sam isama majka, da mi je suprug liječnik, pravoslavac, da ćemo djecu smjestiti u domove, da žemo se brinuti za njih dok ne budu oslobođene…“U Dnevniku Diane Budisavljević tih riječi nema!
 
15. Film ustraje na tome da je Diana Budisavljević preko pojedinihNijemaca natjerala vlasti NDH da dopuste otpuštanje djece iz logora. U tom cilju se spominje Wilhelma Knehea i Gustava Kocziana. Da bi što više ocrnio režim NDH film ide toliko strašno daleko da te Nijemce prikazuje gotovo kao humaniste koji pomažu Diani Budisavljević. Wilhelm Knehe je, u činu majora, bio obavještajni referent njemačke Feldkommandature u Zagrebu. Gustav Von Koczian je u filmu prikazan kao fini i šarmantni gospodin u fraku koji sjedi u „Espanadi“ i ispija svoje piće i izjavljuje Diani da bita „situacija s djecom“ mogla djelovati „negativno“ na njemačke interese u NDH, jer je „javnost osjetljiva na djecu“ (Die öffentlicheit ist immerfür die Kinder sensibilisiert,). Međutim, u Dnevniku gđe Diane Budisavljević se vidi da je taj razgovor izmišljen! Tamo ne piše da je Von Koczian izjavio da je „javnost osjetljiva na djecu“? Ta izmišljena rečenica „javnost je osjetljiva na djecu“ u suprotnosti je s onim što je u zemljama poput Hitlerove Njemačke ili NDH „javnost“ uopće smjela govoriti.
U filmi Von Koczianova „supruga“ mužu mudro savjetuje da o spašavanju djece govori s Glaise von Horstenauom, njemačkim generalom pri Pavelićevoj vladi.             Prema originalnom dnevniku (upravo istoga toga 12. lipnja 1942.), Von Koczian zove na razgovor u „Esplanadu“ DianuBudisavljević, ali zajedno s dr. Markom               Vidakovićem, i izjavljuje im da je o oslobađanju djece iz logora razgovarao, ne s Glaise von Horstenauom, nego sa Slavkom Kvaternikom. Da se ne bi vidjelo da             je briga za djecu bila ustaška, autori filma daju humanizam Nijemcima.
 
16. Ni Dianina kartoteka nije posve izgubljena, a u filmu se kaže da jest izgubljena! Gđa Budisavljević je vodila kartoteku o udomljenoj djeci. Izbjeglički val završio je 1942.; poslije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma, raspitivali se za svoju djecu i slično. Dolaskom partizana, Diani je kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja povijesno je najvjerniji dio filma. Ali na kraju, na odjavi filma, piše da ta kartoteka nikada više nije pronađena! A u Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom Dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke mogao rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina (autori filma kažu da su činjenice važne za film istraživali deset godina!). A mogli su lako i brzo, primjerice, u arhivskoj građi naći podatke o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. Dio podataka nalazi se u arhivskoj građi Antifašističkog fronta žena (AFŽ), također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatnoonemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima.
 
Dokazi:
 
1. Dnevnik Diane Budisavljević
2. Film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“
Dakle, u filmu nisu prikazane prave (istinite) činjenice koje su sadržane u „Dnevniku Diane Budisavljević“, već su prave (istinite) činjenice krivo prikazane ili prešućene! To filmu daje apsolutno drugo značenje u odnosu na prave (istinite) činjenice navedene u Dnevniku i na taj način je autorica filma prave i povijesno relevantne činjenice krivotvorila i film prikazala kao pravi s ciljem dovođenja gledatelja u zabludu glede istinitosti tih činjenica. Zbog toga podnosimo ovu kaznenu prijavu protiv autorice filma Dane Budisavljević zbog postojanja osnovane sumnje da su se u konkretnom slučaju ostvarila bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja iz odredbe čl. 311 stavak 1 Kaznenog zakona RH za koje djelo se kazneni progon vrši po službenoj dužnosti, navodi se u priopćenju kojeg potpisuje Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa.
 

tomislavcity.com/hrvatski-svjetski-kongres-podnesena-kaznena-prijava-protiv-autorice-filma-dnevnik-diane-budisavljevic

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1767 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević