Get Adobe Flash player
Muzej

Muzej "Jugoslavija" u Beogradu

Srpski i slovenski intelektualci davno su se sastali u birtiji Mrak. Danas...

Dosta je jasenovačkih podvala!

Dosta je jasenovačkih podvala!

Jakov Sedlar revidira podlu, prvenstveno srbijansku...

Ni

Ni "alternativni" Srbi ne vide Hrvate

Ako u ničemu, Srbi su jedinstveni u negiranju...

U ritmu muzike za ples

U ritmu muzike za ples

Od Sinatre do Kaljinke     Nešto...

Svjesno uništavane tvrtke...?

Svjesno uništavane tvrtke...?

Je li godišnje do 500 milijuna kuna, umjesto dobavljačima,...

  • Muzej

    Muzej "Jugoslavija" u Beogradu

    četvrtak, 20. travnja 2017. 13:49
  • Dosta je jasenovačkih podvala!

    Dosta je jasenovačkih podvala!

    četvrtak, 20. travnja 2017. 12:38
  • Ni

    Ni "alternativni" Srbi ne vide Hrvate

    četvrtak, 20. travnja 2017. 00:42
  • U ritmu muzike za ples

    U ritmu muzike za ples

    četvrtak, 20. travnja 2017. 00:40
  • Svjesno uništavane tvrtke...?

    Svjesno uništavane tvrtke...?

    četvrtak, 20. travnja 2017. 20:58

Zašto Hrvatska koja odumire mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva?

 
 
Promjenom vlasti u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine bili su stvoreni uvjeti za korjenitu promjenu u odnosima između domovinske i iseljene Hrvatske. Stranke koje su tada došle na vlast deset su godina žestoko kritizirale predsjednika dr. Franju Tuđmana i HDZ da su instrumentalizirali hrvatsko iseljeništvo, naglašavajući pritom kako je ta politička instrumentalizacija Hrvata izvan domovine jednako štetna i za iseljeništvo i za Hrvatsku.
http://www.hkv.hr/images/Davor/mesic-racan-2001-.jpg
Dolaskom na vlast 2000. godine Račanovoj se koaliciji pružila povijesna prilika da ispravi tzv. politizaciju hrvatskog iseljeništva i druge propuste te pristupi rješavanju problema povezivanja iseljene Hrvatske kao strateškom interesu cijele države, koji ne bi bio vezan ni za kakve ideologije, a ni za bilo čije stranačke interese. Nažalost, osim početne najave gospođe Željke Antunović, potpredsjednice Vlade, da će nova Vlada temeljito preispitati odnos prema iseljeništvu i postaviti ga na zdrave temelje, u odnosu prema iseljeništvu ne samo da se ništa nije promijenilo, nego je u razdoblju između 2000. i 2003. nastupila još izraženija izolacija iseljene Hrvatske od domovinske.
 
To najvidljivijim čini činjenica da koalicijska vlast u gotovo četiri godine vladanja nije izradila ni najosnovniji program niti ikakvu strategiju u odnosu na iseljeništvo. Ostaje jedino pitanje zašto se koalicijska vlast tako nerazumno odnosila prema iseljenoj Hrvatskoj. Je li uzrok tomu bila Račanova nespremnost da zanemari činjenicu da je iseljeništvo na svim izborima u velikoj većini glasovalo za HDZ (iako statistički podaci govore da u iseljeništvu, uključujući i BiH, na izbore izlazi svega nekoliko desetaka tisuća osoba) ili je to ipak bio samo refleks prošlosti? Kako bilo da bilo, izgubljene su daljnje četiri godine i učinjena je nova golema šteta i domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. U tom je razdoblju Hrvatska upala u još veću demografsku i gospodarsku krizu, a iseljeništvo je u velikoj mjeri izgubilo nadu u to da će odgovorne osobe u Hrvatskoj navrijeme shvatiti kako im je iseljeništvo sigurniji, bolji i lojalniji strateški partner od bilo koje međunarodne multilateralne organizacije.
 
Kako to čine druge zemlje s brojnom dijasporom?
 
U današnjem globaliziranom svijetu otprilike stotinu država ima svoju dijasporu, koju čine iseljenici i tzv. ranici na privremenom radu u razvijenijim zapadnim i azijskim zemljama. Prema pisanju uglednog engleskog tjednika The Economist od 2. siječnja 2003. godine, iseljenici svih vrsta godišnje šalju – i to samo putem službenih kanala – u svoje države više od 100 milijardi američkih dolara. Kada je riječ o zemljama s mnogobrojnom dijasporom, koje su u velikoj mjeri profitirale zahvaljujući institucionaliziranom povezivanju sa svojim iseljeništvom, u Hrvatskoj se najčešće spominju Izrael, Irska i Italija. U nas je još uvijek nedovoljno poznato da Narodna Republika Kina ima najbrojniju dijasporu (između 50 i 60 milijuna ljudi) te da je upravo ona, uz Izrael i Irsku, institucionaliziranim povezivanjem sa svojim iseljeništvom ostvarila spektakularnu korist.
 
Većina kineskih iseljenika – njih oko 30 milijuna – živi u Istočnoj Aziji. Od toga ih 24 milijuna živi u jugoistočnoj Aziji. Najviše ih ima u Indoneziji, na Tajlandu i u Maleziji, a velik broj živi i u Singapuru i Mianmaru. Oko šest milijuna etničkih Kineza živi u Sjevernoj Americi, pri čemu većina u SAD-u. Oko jedan milijun Kineza živi u Europi. U Mađarskoj i Srbiji ima ih nekoliko desetaka tisuća, a u Hrvatskoj nekoliko stotina. Iako predstavljaju samo pet posto stanovništva jugoistočne Azije, kineski iseljenici u nekim zemljama kontroliraju i do 70 posto bogatstva tih zemalja.
 
U svijet ne smije otići nijedna negativna slika o Kini
 
Nakon smrti Mao Zedonga i sloma Kulturne revolucije 1976. godine, koja je Kinu dovela na rub društvenog i gospodarskog ponora, nasljednik Mao Zedonga Deng Xiaoping odlučio je otvoriti kinesko gospodarstvo prema svijetu. Kina je dotad bila zatvorena ne samo za strance, nego i za vlastite antikomunistički raspoložene iseljenike. Suočen s činjenicom da je slika Kine u svijetu u to vrijeme bila slična današnjoj vrlo lošoj slici Sjeverne Koreje (rigidan komunistički sustav, sigurnosna nestabilnost, planska privreda, nestašica hrane, kulturno barbarstvo itd.) te da zapadni kapitalisti nisu spremni uložiti niti jedan dolar u državu s takvim problemima, 1978. godine Deng Xiaoping odlučio se obratiti kineskim iseljenicima i ponudio im je da počnu ulagati u kinesko gospodarstvo. Kako bi već na samom početku pred domaćom javnošću opravdao takav nagao zaokret, Deng Xiaoping osmislio je za većinsko siromašno stanovništvo izreku biti bogat veličanstveno je. Ovdje treba spomenuti da su prije dolaska komunista na vlast 1949. godine Kinezi u Aziji bili poznati kao odlični poduzetnici.
 
Niti jedan poduzetnik iz iseljeništva ne smije propasti
 
Ne bi li kineske iseljenike potaknula na ulaganje u domovinu, Kina je 1978. godine otvorila četiri specijalne gospodarske zone u obalnim provincijama iz kojih se u svijet iselilo najviše iseljenika: Fujian i Guandong (danas u Kini ima oko 6000 raznih slobodnih gospodarskih zona). Osim bitnih poreznih olakšica te brzog i efikasnog izdavanja svih potrebnih dozvola za poduzetničko djelovanje, ključan razlog za kasniji spektakularan uspjeh tih zona bila je odluka Vlade NR Kine da u prvih nekoliko godina niti jedan poduzetnik iz iseljeništva, koji se odluči uložiti u specijalne gospodarske zone u Kini, ne smije propasti. U tu je svrhu u državnom proračunu osiguran novac. Naime, Deng Xiaoping bio je duboko svjestan toga koliko je za uspjeh cijelog projekta važno da među kineske iseljenike i ostatak svijeta ne ode nijedna negativna priča o tomu kako u Kini ne postoje uvjeti za poslovanje. Nažalost, u Hrvatskoj smo imali obrnuto iskustvo. Prema izjavi koju je dužnosnik kineskog Državnog ureda za povratak i useljeništvo dao piscu ovih redaka za razgovora u Pekingu u siječnju 2001. godine, nakon prvih pet godina uspješnog poslovanja kineskih iseljenika-poduzetnika u specijalnim gospodarskim zonama i pozitivne slike koja se o tomu širila diljem svijeta, u kinesko su gospodarstvo počeli ulagati i stranci iz čitavog svijeta: iz Japana, SAD-a, Europe, Australije itd.
 
U razdoblju između 1979. i 1992. godine dvije trećine ukupnog izravnog stranog ulaganja u Kinu dolazilo je od kineskih iseljenika. I danas (u 2002. i 2003.), kad u Kinu godišnje dolazi 50 milijardi američkih dolara izravnog stranog ulaganja, oko polovice tog iznosa može se zahvaliti kineskim iseljenicima. U to su uključena ulaganja iz Tajvana i Hong Konga, koji imaju nezavisno gospodarstvo. To je prošle godine na predavanju održanom u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu potvrdio i gospodin Zhi Zhaolin, kineski veleposlanik u Hrvatskoj.
 
Deng Xiaoping:  “Nije važno je li mačka bijela ili crna”
 
Nadalje, prema službenim kineskim izvorima, samo za kinesku Novu godinu u siječnju 2004. godine kineski su iseljenici iz SAD-a svojoj rodbini u Kini u doznakama poslali više od jedne milijarde američkih dolara. Unatoč još uvijek velikim ideološkim razlikama između države i iseljenika, iza filozofije korištenja iseljeničkog kapitala te uvoza suvremene tehnologije i suvremenog znanja nazire se brižno vođenje računa Vlade da ne prodaje državu ili dovodi gospodarstvo u stanje ovisnosti o strancima. No, kad je riječ o ideološkim razlikama između državnog vodstva i iseljenika, valja podsjetiti i na tisućljetnu kinesku pragmatičnost i dosjetljivost pri donošenju važnih strateških odluka. Naime, nakon unutarnje kritike tvrdolinijaša u partijskim redovima kako Kina klizi prema kapitalističkom društvu, 1992. godine Deng Xiaoping rekao je kako nije važno je li mačka bijela ili crna, nego samo lovi li miševe ili ne.
 
Najveći dugogodišnji gospodarski rast u svijetu
 
Rezultat te dugoročno osmišljene strategije kineskog državnog vodstva prema iseljeništvu bio je taj da se Kina od zemlje u kojoj je nekoliko stotina milijuna ljudi bilo gladno pretvorila u državu s najvećim gospodarskim rastom u svijetu u zadnjih deset i više godina – u prosjeku oko deset posto. To je Kini osiguralo status rastuće svjetske gospodarske sile, a dugoročno i vojne, i to ne samo u Aziji, nego i u svijetu. Ovdje se međutim nije radilo samo o kratkoročnom projektu kada je riječ o institucionalnim vezama i korištenju iseljeničkog potencijala. To potvrđuje i činjenica da, osim Državnog ureda za povratak i useljeništvo u Pekingu s podružnicama u svim provincijama i većim gradovima, u kineskim diplomatskim predstavništvima diljem svijeta postoje posebni uredi za useljeništvo, u kojima rade dužnosnici educirani za taj posao. Povrh toga, u Kini se svake godine održava nekoliko iseljeničkih skupova, na kojima se okupi i do 5000 uspješnih poduzetnika iz cijelog svijeta. Na te se skupove redovito odazove i čitavo državno vodstvo predvođeno predsjednikom države. Kineska Vlada, uza sve ovo, osigurava brojne povlastice i visoke plaće – poput onih na Zapadu – kineskim znanstvenicima i stručnjacima koji se iz svijeta vraćaju u Kinu, što se u sve većem broju i događa. Ograničen prostor ne dopušta mi da se u ovom tekstu osvrnem i na izuzetno uspješne modele institucionalnog povezivanja drugih država (Izraela, Irske i dr.) s njihovim dijasporama.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Antun Babić

Izravni poklon "našem Vođi"

 
 
Da je „Informativno-politički tjednik“ nekih Hrvata u Republici Srbiji „Hrvatska riječ“ i humoristički list govorim već duže vrijeme, navodeći bisere iz njega koje ni François Rabelaise ne bi mogao smisliti. Uz famoznog kolumnistu Z.S.(??), nezamjenjivog humoriste u „Hrvatskoj riječi“, koji u današnje vrijeme piše da je ljudski ideal slijepo slijediti Vođu, a u ovom broju nam „objašnjava“ na pune dvije stranice kako menadžerica kulturnih aktivnosti svih Hrvata u Republici Srbiji nije uspjela na Salon knjiga u Novom sadu dovesti subotičke Hrvate (profesionalne Hrvate „pisce“ za novac), a ništa o tome da su na salonu knjiga sudjelovali novosadski Hrvati (Hrvati književnici entuzijasti) sa svojih preko 50 naslova knjiga!
http://www.albus.hr/images/haiku.gif
No zato u ovom broju na čitavoj strani tjednika (koji tjedno sve Hrvate ovdje košta 5.000 eura!) čitamo iz pera I.D. (??) kako je baš na Cvijetnu nedjelju naš Vođa propjevao haiku na bunjevačkoj ikavici! Tako uz prigodne članke o Isusu i Uskrsu, jedan velečasni, inače Vođin Govornik (vidi Domanovića), bavi se u vjeronaučkoj dvorani Male Bosne čudom koje se zove „O, čuj puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska“. Pa kaže (neukom puku):
Kroz 30haiku stihova, bunjevačkom ikavicom sročenih, iskri se prikus vremenitosti i viječnosti, svijetla i tame, lednosti i topline, očaja i nade, jedrosti i utrnuća - Uskrs na koncu!
 
Ja sam mislio da je 30 stihova malo i za Malu Bosnu, ali polije ovog uzvišenja haikavice na samo raspeće mijenjam mišljenje, jer još 3 takva stiha i evo nama, ne samo Uskrsa, već i Svih svetih i Božića! O likovnoj i grafičkoj opremi ovog božanskog djela govori nam još jedna Vođina Govornica, pa kaže (neukom puku) da je autor svijestan važnosti zaodijevanja vlastitog pjesničkog izričaja i onim vizualnim, koji naglašavaju sročeni stih i njegovu duhovnu smisao. A u zaodijevanju nezaobilaznog pakera svega što je hrvatsko u Republici Srbiji sve je spakirano tako da se nama ovdje daleko u Srijemu to čini kao direktni poklon našeg Vođe samom dragom Isusu čim uskrsne.
 
Posebno nas je fascinirao nastanak ovih nebeskih stihova. Sam autor kaže kako je prije nekoliko godina kao SMS poruke bilježio slike zavičajnih krajobraza  svoje Čikerije. Predpostavljamo da mu je mobitel Nokia iz Tokia pa su se stihovi valjda sami vezivali u budističku slogovnu srukturu 5-7-5, i eto nama bunjevačke haikavice. A Vođu ćemo od sada zvati Buda.
 

BUNJEVAČKA HAIKAVICA

 
Sna-gom Tvog ze-na*
u Či-ke-ri-ju sti-že,
ta moć za-ze-na.**
 
Iz Ja-pa-na, kao,
a iz te Bos-ne Ma-le,
jav-ljaš nam se, jao!
 
SMS ša-lješ nam Ti:  
„Sad mo-ju ha-ika-vi-cu
čuj-te Hr-va-ti svi!“
 
Mo-bi-tel Ti sam
u pet se-dam pet sla-že
sve te ri-či nam (blago nama).
 
Objašnjenja:
 
*zen – probuđenje (u budizmu)
**zazen – meditacija (u budizmu)
 

Branimir Miroslav Cakić, autor zbirke pjesama Salauka

Hrvatska je danas mogla imati preko pet milijuna stanovnika

 
 
Službeni posjet predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Irskoj, koja ima jedan od najboljih programa suradnje sa svojim iseljeništvom, idealna je prilika da se hrvatskoj javnosti još jedanput skrene pozornost na propuštenih dvadeset i šest godina i potpunu ignoranciju, da ne kažem sabotažu, hrvatskih političkih i gospodarskih elita kad je riječ o institucionalnom odnosu hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu. Oni se nažalost tako, a posebno Vlada RH, i danas ponašaju.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1426154198.jpg
Da su na vrijeme poslušali javne vapaje i prijedloge nekih povratnika iz iseljeništva i poznatih hrvatskih demografa koji su o toj temi napisali bezbroj analiza i prijedloga u zadnja dva desetljeća, Hrvatska bi danas imala preko pet milijuna stanovnika i gospodarski razvijena kao Austrija. 
 
Pismo predsjednici Republike Hrvatske
 
Početkom ožujka 2017. uputio sam pismo predsjednici Kolindi Grabar – Kitarović, uz koje sam predložio detaljno razrađeni prijedlog institucionalnre politike koju bi Republika Hrvatska trebala voditi prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Bio je to prijedlog koji sam napisao početkom 2004. godine, nakon povratka s dužnosti opunomoćenog ministra u Veleposlastvu Republike Hrvatske u Pekingu, N.R. Kina, gdje sam proveo gotovo pet godina i detaljno proučio odnos NR Kine prema svojem iseljeništvu. Ovdje u uvodu potrebo je istaknuti dokazanu čijenicu da se kineski iseljenici najzaslužniji za razvoj N.R. Kine u svjetsku silu i drugo najveće gospodarstvo u svijetu. Ured predsjednice Republike Hrvatske pismeno je potvrdio primitak pisma i prijedloga. Ovdje izdvajam samo jedan dio popratnog pisma predsjednici hrvatske države:
 
“Poštovana gospođo Predsjednice, šaljem Vam tekst "Republika Hrvatska i hrvatsko iseljeništvo - presjek stanja i naznake smjernica", koji sam 23. veljače 2004. poslao potpredsjedniku Vlade RH prof. dr. sc. Andriji Hebrangu. Tadašnji pomoćnik ministra MVP-a g. Veselko Grubišić taj je tekst osobno uručio i predsjedniku Vlade RH dr. Ivi Sanaderu. Nažalost, i na moje veliko razočaranje, tadašnji predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader ignorirao je taj prijedlog.
 
Osim ovog presjeka stanja i naznake djelovanja,  tada sam, nakon povratka s dužnosti opunomoćenog ministra u Veleposlanstvu RH u Pekingu, napisao i veoma opširnu stručnu analizu pod naslovom "Zašto Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz sadašnje teške populacijske i gospodarske krize?" Taj Vam tekst mogu poslati ako smatrate da Vam može biti od koristi.
 
Poštovana gospođo Predsjednice, jako sam svjestan toga koje su Vaše nadležnosti, kao i toga da je ovo područje u cijelosti u okviru nadležnosti Vlade Republike Hrvatske. No, živimo u vrlo kriznim i opasnim svjetskim okolnostima. U takvoj situaciji svakodnevan poticaj iz Vašeg ureda da se promijeni sadašnja nezadovoljavajuća institucionalna politika prema potencijalima koje leže u hrvatskom iseljeništvu posve sigurno može potaknuti odgovorne u Vladi RH da brzo pokrenu ozbiljne reforme u tom pogledu. Kao što ste se u zadnjih godinu dana snažno zauzeli za promjene u hrvatskoj diplomaciji, što je naišlo na pozitivnu reakciju u javnosti, duboko sam uvjeren da ćete shvatiti i veliku važnost brzih reformi kad je u pitanju institucionalni odnos prema hrvatskom iseljeništvu.”
 
Osobno ne ću do kraja života odustati od uvjerenja, stečenog tijekom dvadeset godina istraživanja i proučavanja u drugim zemljama – N.R. Kina. Irska, Australija, Izrael itd., u golemi potencijal hrvatskog iseljeništva sada više ne za brzi gospodarski razvoj Hrvatske, nego za goli spas samostalne hrvatske države od gospodarske propasti i demografskog nestanka. U tri nastavka ponovno iznosim cjelovit tekst koji sam u veljači 2004. godine poslao tadašnjem predsjedniku Vlade RH dr. Ivi Sanaderu i potpredsjedniku Vlade za gospodarstvo prof.dr.sc. Andriji Hebrangu. Dakle, dolje je tekst koji sam napisao početkom 2004. godine.
 
“Zašto Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz sadašnje teške populacijske i gospodarske krize?
 
Sada kad je svima potpuno jasno da se zbog, između ostalog, neodgovornog i prekomjernog trošenja i vanjskog zaduživanja Račanove koalicije, pred Vladom premijera dr. Ive Sanadera nalazi izuzetno težak zadatak pokretanja i gospodarskog oporavka Hrvatske, potrebno je još jednom skrenuti pozornost hrvatskoj javnosti na neiskorišteni potencijal hrvatskog iseljeništva u demografskoj obnovi, modernizaciji i bržem gospodarskom razvoju Republike Hrvatske. Prema različitim izvorima, izvan Republike Hrvatske živi od dva do tri i pol milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Najviše ih ima u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta: SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj; naravno, ne treba zaboraviti ni brojnu hrvatsku dijasporu u Čileu, Argentini i drugim zemljama. U svim tim državama uživaju ugled marljivih i sposobnih ljudi. Međutim, malo detaljnije istraživanje pokazuje da su hrvatski iseljenici u tim zemljama, posebice druga i treća generacija, postigli i zavidne rezultate i zauzimaju visoke položaje u politici, poslovnom svijetu, znanosti, prosvjeti, umjetnosti, športu, medijima itd. Nažalost, Hrvatska do danas nije ni približno iskoristila iskrenu i dobru volju velikog broja tih ljudi da svoje znanje, iskustvo, poznanstvo, pa i kapital, stave na raspolaganje mladoj hrvatskoj državi u njezinoj preobrazbi iz neefikasne marksističke planske privrede u napredno i moderno tržišno gospodarstvo.       
 
U današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu većina iseljenika, koja se ne želi vratiti za stalno u domovinu, može nastaviti živjeti u zemljama u kojima se nalaze te istovremeno kroz razna udruženja, brza i jeftina putovanja, internet i drugu suvremenu komunikaciju, česte posjete i na druge načine aktivno sudjelovati u političkom, gospodarskom, znanstvenom i kulturnom životu svoje domovine.
 
Na nedavnom kongresu indijskih iseljenika u New Delhiju, na kojem su uz predsjednika države, premijera i druge članove Vlade sudjelovali i predstavnici najvećih indijskih poduzeća, glavna tema nije bila koliko će novca indijski iseljenici uložiti u Indiju, nego koliko su oni bogati u znanju i iskustvima koja su danas potrebna Indiji. Mnogi ideološki protivnici većeg angažiranja hrvatskog iseljeništva u demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske trebali bi se zapitati kako to da dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Indija i Kina (o kojoj ću nešto više reći u nastavku ove raščlambe), koje broje više od jedne milijarde stanovnika, sustavno razvijaju i održavaju vezu i odnose sa svojim iseljeništvom, dok Hrvatska, koja demografski odumire, gotovo mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva za izvlačenje iz višegodišnje teške populacijske i gospodarske krize.
 
Svi se dobro sjećamo da je hrvatsko iseljeništvo, reagirajući na poziv tadašnjeg predsjednika Hrvatske demokratske zajednice dr. Franje Tuđmana radi potrebe izgradnje zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, odigralo veliku ulogu u pružanju financijske pomoći HDZ-u na prvim demokratskim izborima 1990. godine, što je, prema mišljenju mnogih analitičara, omogućilo HDZ-u da tiskanjem velikog broja plakata i letaka uspješno prevlada blokadu tadašnjih režimskih medija i dobije izbore te uspješno krene u proces stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatsko je iseljeništvo još važniji doprinos dalo u prikupljanju sredstava za obranu Hrvatske od velikosrpskog agresora. Ništa manje bitna nije bila ni uloga hrvatskih iseljenika u borbi za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kao primjer navodim prosvjed oko četrdeset tisuća hrvatskih iseljenika pred australskim Parlamentom u listopadu 1990. (drugi po brojnosti građanski prosvjed u povijesti Australije), koji su zahtijevali da australska Vlada službeno prizna državnu samostalnost Republike Hrvatske. Prema izjavi Hugha Whitea, savjetnika za vanjsku politiku tadašnjeg australskog premijera Boba Hawkea, Australija je poslije tog prosvjeda bila spremna priznati Hrvatsku. No, odustala je nakon konzultacija s Njemačkom, koja je izrazila bojazan da bi preuranjeno australsko priznanje Hrvatske pokvarilo njemačko lobiranje da Hrvatsku zajednički priznaju sve članice Europske zajednice, što se i dogodilo kasnije, 15. siječnja 1992. godine. Zahvaljujući lobiranju hrvatskih iseljenika, dan kasnije, zbog razlike u vremenu, i Australija je priznala Hrvatsku.
 
Potpuno pogrješna ideološka percepcija hrvatskog iseljeništva uzrok je dugogodišnjeg zastoja u interakciji između domovinske i iseljene Hrvatske 
 
Nakon obrane Hrvatske od vanjskog agresora i njezina međunarodnog priznanja, u hrvatskom je iseljeništvu zavladao velik entuzijazam za stalnim povratkom u domovinu. U tomu su prednjačili mladi i obrazovani iseljenici rođeni izvan Hrvatske, koji su već 1990. i 1991. u većem broju došli u Hrvatsku i dali svoj nemali prilog ne samo kao branitelji, nego i kao PR djelatnici u kontaktu s medijskim izvjestiteljima iz cijelog svijeta. Sjetimo se samo izuzetno pozitivnog imidža Hrvatske kao žrtve agresije iz tog vremena, koji se nije pojavio sam od sebe. Nažalost, poslije rata, kad je trebalo započeti s izgradnjom državnih institucija koje bi bile zadužene za osmišljavanje i sustavno provođenje državne politike prema iseljeništvu, pokazalo se, kao i u drugim područjima, da za to nije bilo ni dovoljno znanja, a ni dovoljno volje. Dodatan problem u formuliranju korisnog institucionalnog povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske predstavljalo je i nadalje ideološki zaslijepljeno mišljenje jednog dijela hrvatske javnosti kako bi Republici Hrvatskoj štetilo da se poveže s iseljeništvom, u kojem dominiraju nazadne i ekstremno desničarske skupine, koje Hrvatsku žele vratiti u prošlost. Naravno, to je bilo sasvim pogrešno predstavljanje hrvatskog iseljeništva.
 
Treba reći da su u stvaranju negativnog, netočnog i za Hrvatsku štetnog mišljenja o hrvatskom iseljeništvu bitnu ulogu odigrali i pojedini hrvatski mediji, koji su javnost hranili jedino negativnim, iako ponekad i opravdanim, pričama o pojedincima koji su svoj povratak u Hrvatsku iskoristili isključivo za svoj probitak. Nažalost, bilo je to jednostrano i neuravnoteženo prikazivanje iseljeništva i svih povratnika, koje je dovelo do razočaranja među brojnim Hrvatima izvan domovine. Oni su u više navrata opravdano i s indignacijom odbacivali tu potpuno neutemeljenu stigmatizaciju. Naposljetku, kako su drukčije i mogli reagirati utjecajni i u svojim sredinama visoko cijenjeni poduzetnici, stručnjaci, akademici, novinari, umjetnici, sportaši itd., koje je Hrvatska tada trebala jednako toliko koliko ih treba i danas? Mnogim je iseljenicima bilo teško shvatiti zašto ih domovina odbacuje u trenucima kad joj je i dalje potrebna pomoć te zašto je Hrvatska spremna platiti strancima visoke iznose za savjete koje bi besplatno mogla dobiti od svojih iseljenika - svjetski priznatih stručnjaka.
 
Kad se o ulozi hrvatskih iseljenika i povratnika u prvih deset godina hrvatske države u budućnosti bude pisalo objektivno i na temelju znanstvenog istraživanja, na vidjelo će izići prava i stvarna slika pozitivne uloge iseljenika i povratnika u povijesnim trenucima stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske. U jednom ovako kratkom tekstu nemoguće je predočiti sve što su deseci tisuća samozatajnih hrvatskih iseljenika samoinicijativno učinili za Hrvatsku na svim poljima, i to u vrijeme kad joj je bilo najteže. To će morati učiniti naše akademske i znanstvene institucije, kao što se to čini i u drugim državama s brojnom dijasporom. Treba također reći i to da je u Hrvatskoj bilo onih koji su se povratku većeg broja hrvatskih iseljenika protivili i zbog straha da bi poduzetnici iz iseljeništva, educirani i uspješni u demokratskom svijetu i u sustavu slobodnog tržišta, mogli ugroziti njihov monopol u procesu privatizacije državnih poduzeća.
 
Osim što je na taj način onemogućena zdrava konkurencija u hrvatskom gospodarstvu, danas smo svi svjesni toga da su takva nemoralnost, gramzivost i intelektualna ograničenost pojedinaca Hrvatsku dovele na sam rub gospodarskog ponora. Osim nesretnog izbora čelnog čovjeka, koji je imao zadaću ne dopustiti da se ostvari snažniji utjecaj iseljeništva na gospodarstvo u Hrvatskoj, sve što je ranije navedeno u velikoj mjeri predstavlja glavne razloge neuspjeha eksperimenta s Ministarstvom povratka i useljeništva iz 1997. godine. U Hrvatskoj jednostavno nije bilo dovoljno ni volje ni svijesti da se spozna kako je potpuno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske od strateškog interesa za brži i djelotvorniji demografski oporavak i gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Cijenu tog promašaja već godinama svi zajedno teško plaćamo. Najveću je pak cijenu platio velik broj hrvatskih iseljenika povratnika, koji su nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj iz egzistencijalnih razloga bili prisiljeni vratiti se natrag u daleke prekomorske zemlje, iz kojih se najvjerojatnije više nikad ne će moći vratiti u Hrvatsku.
 
(Nastavak slijedi)
 

Antun Babić, generalni konzul u mirovini

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1544 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević