Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Otklanjanje zaostataka totalitarizma iz hrvatske povijesti može biti temelj novog hrvatskog zajedništva

 
 
Zajedništvo – to je riječ koja gotovo da i ne silazi s usta niza vodećih hrvatskih političara. Postizanje nekakvog gotovo mitskog zajedništva predstavlja se rješenjem za sve probleme u Hrvatskoj. No, nikada ne doznamo što bi to zajedništvo točno trebalo biti i kako bi nam trebalo pomoći.
https://inavukic.files.wordpress.com/2015/04/croatian-ball-hockey-association-team1.jpg
Neki su političari malo razgovorljiviji, pa nas pouče da bismo trebali izgraditi zajedništvo kakvo je vladalo za vrijeme Domovinskog rata ili pak da bismo se već stvarno trebali prestati svađati oko ustaša i partizana. Kada mi – narod – ostvarimo zajedništvo – e onda će oni – političari – tek moći na pravi način raditi svoj posao. Dakle, mi – narod, sami smo si krivi što nam je loše, a loše nam je jer ne možemo ili ne želimo ostvariti zajedništvo. Naravno da je ovo površno i demagoško pozivanje na zajedništvo, pogotovo na ono iz vremena Domovinskog rata, najobičniji smokvin list kojim političari koji daju takve izjave prikrivaju svoju nesposobnost, nerazumijevanje temeljnih problema hrvatske države i društva ili još gore, odsustva želje da ih rješavaju, budući da im odgovara trenutno stanje. Međutim, većina stanovnika Republike Hrvatske zaista bi trebala ostvariti neku vrstu zajedništva, pronalaska zajedničkog nazivnika na temelju kojega će se vršiti krucijalne promjene za kojima država i društvo vape. Samo, to bi zajedništvo bilo u suprotnosti s interesima velikog dijela hrvatskih političkih elita. Stoga potonjima odgovara davanje nekih drugih recepata za zajedništvo, koje ne bi išlo dalje od mahanja „kockicama“.
 
Istrošeni i korumpirani komunistički režim
 
Hrvatski je narod u suvremenom razdoblju, od završetka Prvoga svjetskog rata, dva puta ostvario izrazito široko zajedništvo. Prvi se puta to dogodilo u međuraću pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je u drugoj polovici 1930-ih godina prerasla u hrvatski nacionalni pokret. Iako su unutar njega egzistirale različite ideje o tome kako riješiti pojedine aspekte onoga što se u prvoj Jugoslaviji nazivalo hrvatsko pitanje (recimo, raditi u pravcu stvaranja samostalne hrvatske države ili samo široke autonomije unutar Jugoslavije), taj je pokret okupio ogromnu većinu hrvatskog naroda koji je tražio radikalan preustroj nacionalnih i socijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji.
 
Drugi se put to zbilo pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih godina, kada se zapravo tražilo isto, samo je na mjestu istrošenog i korumpiranog karađorđevićevskog monarhističkog režima koji se srušio kao kula od karata pred naletom Sila Osovine u travnju 1941. godine stajao isto tako istrošeni i korumpirani komunistički režim, koji je propao u sklopu urušavanja komunističkih sustava u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi te zbog svađe unutar Saveza komunista Jugoslavije. Hrvatsku suvremenu povijest obilježila su i, da ih tako nazovemo, suprotstavljena zajedništva. Ona su došla do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se velik dio hrvatskog naroda grupirao oko dva suprotna ideološko-politička pola – Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te Narodnooslobodilačkog (NOP) ili partizanskog pokreta. Dočim je NDH nesumnjivo bila fašistička tvorevina, a Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je predvodila NOP, kao krajnji cilj borbe protiv „okupatora i domaćih izdajnika“ vidjela provođenje socijalističke revelucije, Hrvati su se oko te dvije matice često svrstavali iz drugih razloga. NDH su podržavali zbog želje za postojanjem samostalne hrvatske države, kako god ona u početku loša (i okrljaštena) bila, a partizanskom pokretu zbog spašavanja golog života i otpora Talijanima, Nijemcima, ustašama, četnicima, kao i zbog obećanja NOP-a o nacionalno ravnopravnoj i socijalno pravednoj novoj Jugoslaviji.
 
Hrvatski reformni pokret iz druge polovice 1960-ih i početka 1970-ih, popularno zvan Hrvatsko proljeće, također predstavlja fazu hrvatske suvremene povijesti u kojoj je hrvatski narod dosegao znatan stupanj zajedništva. No, slično kao i unutar pokreta pod vodstvom HSS-a, postojale su podjele oko toga treba li samo pokušati reformirati Jugoslaviju ili pak raditi u pravcu stvaranja samostalne države, kao i oko toga treba li komunizam postepeno propasti ili mu samo valja dati „humani lik“.
 
Novo hrvatsko zajedništvo
 
Dileme koje su obilježavale pokrete koji su tijekom 20. stoljeća okupljali većinu hrvatskog naroda danas dobrim dijelom ne postoje. Hrvatska je nakon iskustava s dvije varijante jugoslavenske državne zajednice samostalna država, a njen demokratski ustroj nakon krvavih totalitarističkih epizoda nitko ne dovodi u pitanje (barem ne nitko relevantan). Međutim, iako je nacionalna odrednica iz težnji pojedinih pokreta ostvarena u obliku državne samostalnosti, ona socijalna je unatoč demokratskom sustavu i dalje krnja. Povijesno je iskustvo pokazalo da se učinkovit, zdrav, održiv i nenasilan društveni sustav ne može, a  pogotovo ne danas, graditi ni na gospodarskim elementima seljačke ideologije iz 1920-ih i 1930-ih godina, ni na korporativizmu ni na bilo kojoj varijanti komunističkog ekonomskog nauka, pa tako ni na samoupravljanju. Stoga danas temelj za istinsko hrvatsko (novo) zajedništvo može biti građenje društvenog sustava koji će znatnim dijelom anulirati snažne zaostatke totalitarizama iz hrvatske povijesti, kao i one tzv. divljeg kapitalizma iz 1990-ih. Izgradnja takvog sustava na nizu polja, pa tako i na onom vrijednosnom, koje mora biti temeljeno na civilizacijskim normama 21. stoljeća, dobrim će dijelom smanjiti i ublažiti ideološke podjele u društvu, koje se predstavljaju kao glavna prepreka snažnijem zajedništvu hrvatskog društva.
 
Hrvatski medijski prostor obiluje materijalom na kojem treba graditi novo hrvatsko zajedništvo. Ne vidimo šumu od stabala. Radi se o izvještajima o tisućama problema koje muče stanovnike Hrvatske, koji ih prisiljavaju da ju napuštaju, a velika većina njih ima korijen u činjenici da imamo „preveliku“ državu, što oni koji upravljaju njome koriste za obilno zadovoljavanje partikularnih interesa koji su u nizu slučajeva suprotni javnom interesu, ali i zakonu. Veća sloboda pojedinca na nizu polja u odnosu na državu jedini je učinkovit odgovor na opisanu situaciju. Zapravo, kada pogledamo hrvatsku modernu povijest, nedostaje nam snažan onaj ideološko-politički pravac koji u promatranom razdoblju od 1918. godine nadalje gotovo da i nije bio prisutan u hrvatskoj političkoj areni – slobodarstvo. Istinsko stvaranje zajedništva većine hrvatskih stanovnika može se dosegnuti samo dovršavanjem ostvarenja ciljeva kojima je hrvatski narod težio tijekom 20. stoljeća – optimalan državni okvir i društveno uređenje. I prošlost i sadašnjost jasno nam sugeriraju kakvo potonje treba biti.
 

Wollfy Krašić, Fenix-magazin, http://fenix-magazin.de/komentar-wollfy-krasic-novo-hrvatsko-zajednistvo/

Vesna Pešić: Bunjevci (u Srbiji) malo jesu Hrvati, malo nisu Hrvati!

 
 
Nije dovoljno što u Srbiji takozvana „Hrvatska riječ“, ovaj saziv HNV-a od većine „bunjevačkih Hrvata“ (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju) Zavod za kulturu vojvođanskih (?) Hrvata i takozvani Dnevnik na hrvatskom jeziku troše mulijun eura godišnje koji pripada svim Hrvatima (57.900) u Srbiji upinjući se dokazati koliko su Bunjevci u Srbiji Hrvati, već se i njihov velikan ispod đerma u Đurđinu, predsjednik „jedine relevantne parlamentarne hrvatske političke stranke“ koja ima svega 3 (slovima: tri) predstavnika u vlasti na lokalnoj razini u cijeloj Srbiji, pretvara u podguznu muvu (kako kažu Bunjevci) i na svom twitter-u citira jednu od svojih podguznih muva, koja u „Hrvatskoj riječi“ po stoti put ispire mozak svim Hrvatima svijeta na ovu temu.
„Niste svijesni kako lako zapaljivu temu na Twitteru otvarate“ – prvi je komentar na ovaj tisućiti ispad ovog bunjevačkog velikana ispod đerma u Đurđinu. Naime, već svima pada u oči da, dok se Bunjevci tamo daleko na severu Bačke komotno (jer su „naši“, kako kaže Vojislav Šešelj) bave manipulacijama, plagijatima i smicalicama trošeći novac svih Hrvata u Srbiji, srijemskim Hrvatima u Platičevu razbijaju prozore na dvorani Pastoralnog centra!
Zna se koji Hrvati nisu „tikve bez korijena“!
(Vesna Pešić: „Bunjevci (u Srbiji) malo jesu Hrvati, malo nisu Hrvati!“)
Da slika bude potpuna, upravo je autor predmetnog teksta u „Hrvatskoj riječi“ proglasio predmetnog twitteraša jedinim živim hrvatskim velikanom baš pod đermom u Đurđinu, što je proglašeno za veliku kulturnu manifestaciju svih Hrvata u Republici Srbiji!!!
„Ja tebi, ti meni, a sve za hrvatski novac“ je parola ovih bunjevačkih podguznih muva iz donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica)!
Tu ne spada 16.706 Bunjevaca koji jasno i glasno kažu da nisu Hrvati!
 

Miroslav Cakić

Nova knjiga hrvatsko-američkog znanstvenika i pisca Vladimira P. Gossa

 
 
Znanstvenik i pisac Vladimir Peter Goss ovih je dana u Zagrebu objavio sintetsku monografiju o počecima hrvatske umjetnosti. Zagrebačka izdavačka kuća Ibis grafika upravo je tiskala knjigu Vladimira P. Gossa "Početci hrvatske umjetnosti", čija je građa raspoređena na 488 stranica. Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv. Autor je ili suautor sedamnaest znanstvenih knjiga ili kataloga i stotinu i pregršt znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i Jugoistočnoj Europi.
https://cdn.hkm.hr/2020/07/goss-200723.jpg
Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 68 međunarodnih skupova. Po dolasku u Hrvatsku 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor i redoviti profesor u trajnom zvanju od 2002. do 2012., te se uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike. Tijekom Domovinskog rata bio je dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a te (pro bono) voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. Objavio je tisuće novinskih članaka, osvrta, kritika. Suautor je i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti, svezak II., Kultura (u pripremi). Autor je deset romana i narativnih kronika, te osamdesetak kratkih priča. Kratka priča „Kukavica“ objavljena je u zbirci Zašto volim Zagreb (Vjesnik 2000.), a „Grlica“ u antologiji Trenutak proze – hrvatska kratka priča (Znanje 2010.). Kritičari su nazvali Gossa „pjesnikom domovinskog rata“, a njegov pripovjedački stil uspoređivan je s onim Saula Bellowa.
 
Kulturni krajolik
 
Knjiga istražuje odnos umjetničkog stvaralaštva kao funkciju prostora i stvaralačkog duha, nature i kulture, međuprožimanjem kojih se prirodni kajobraz transformira u kulturni krajolik. Autor prati razvoj umjetnosti u hrvatskom prostoru, tj. prostoru u koji su se doselili Hrvati i koji oni dijele sa zatečenim stanovništvom i s povijesnim suputnicima u tom prostoru, na pr., predpovijesnom tradicijom Ilira i Kelta, klasičnom kulturom Grčke i Rima, ranosrednjovjekovnim stvaralaštvom Langobarda i Franaka. U odnosu na temeljne oblike ljudskog postojanja – grad i selo – Hrvati prvenstveno pripadaju sferi rusa te se tako uklapaju u ladanjsku tradiciju i predrimskog Ilirika i ranog srednjeg vijeka, ali u viskokoromaniziranoj rimskoj Dalmaciji i Panoniji prihvaćaju i tečevine antičke i kasnoantičke urbane kulture. Najsretniji trenutci hrvatske povijesti, pa tako i stvaralaštva, dešavaju se kad su ladanjski i gradski elementi u harmoničnoj ravnoteži – a to se zbiva u hrvatskoj predromanici, dalmatinskoj urbanoj kulturi 13. stoljeća, dubrovačkoj renesansi, sjeverozapadno-hrvatskom baroku, u bidermajeru, hrvatskoj Modernoj, Secesiji, u pothvatima proširenja Zagreba od kasnijeg 19. do potkraj 20. stoljeća, u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. No već je i visoko urbanizirani Rim u svojim izvanrednim vilama rustikama u kristalnim jadranskim zaljevima i na idiličnim padinama Medvednice ili Bilogore pokazao da i urbani čovjek zna uživati i stvarati u izvangradskoj sredini slušajući priče i snove zapisane u prostoru.
 
Temelji prostorne kreativnosti
 
Autarhičnost i prometna nepovezanost hrvatskog prostora rezultirala je bogatstvom oblika, ali je i zajednički temelj na kojem se izgradila nacionalna kultura. Kad god je Hrvatska zapadala u pompoznu grandioznost dolazilo je do kratkih spojeva u životu nacionalnog bića. Nametnuta urbanizaija je u suprotnosti s hrvatskom općom ekologijom, jer Hrvatska nikad nije bila (samo) zemlja metropola. No kad se i skrene s dobrog ustaljenog puta, hrvatski prostor, i duh koji ga modificira, nalaze načina da se vizije upisane u krajobraz ponovno otkriju. Početci se ponavljaju tijekom povijesti, pa i danas, ali u novom, izvornom ruhu. Ako je nešto dobro, i u skladu s okolišem i predajom, ono se može legitimno dogoditi u bilo kojem povijesnom trenutku. Standardno sinkronično sagledavanje obogaćuje se dijakroničkim pristupom, a stilska razmatranja uvidima u individualnost umjetnika i umjetničkog djela.
 
Pripovijest o znamenitostima
 
Tekst prate 142 ilustracije, razmjerno malo za broj stranica. Odabrane su tako da slijede priču o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda u konkretnom prostoru i etničkom okruženju, ispričane prvenstveno uradcima likovnih umjetnosti. Nisu ilustracije individualnog opusa ili fenomena već doprinos razumijevanju središnje teme: što je umjetnost i kako nastaje – od stvaralačkih pojedinaca i skupina do univerzuma. Poseban šarm unose izvorni crteži akademske slikarice Karine Sladović. Knjiga je namijenjena znanstvenoj zajednici ali svakako i zainteresiranom laiku. Kako bi se zadovljilo obje skupine trinaest dodataka osvjetljava neka znanstveno složenija mjesta u narativu i pruža stručnjaku uvid u znanstveni aparat potreban za njihovo dublje razumijevanje, a oslobađa laičkog čitatelja od njemu ne toliko bitnih stručnih finesa, tako da se ne prekida tijek i ritam pripovijesti. Jer ova knjiga nije samo povijest, već i pripovijest u istom onom duhu u kojem je autor na svom životnom putu i znanstvenik i književnik, domoljub i društveni kritik, racionalist i vizionar, građanin i vilan.
U pripremi je skraćena verzija na engleskom u obliku internetskog izdanja.
 

Vesna Kukavica

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1269 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević