Malkica i Božo Dugeč i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

Postoje na tisuće i tisuće znanih i neznanih Hrvata rasutih po bijelom svijetu čije su nam sudbine nepoznate i koje su nam, još uvijek, priče neispričane. Na žalost, to su neispričane priče o ljudima koji su utkali sve svoje snove i žrtvovali dio sebe, za slobodnu i nezavisnu Lijepu našu. A jedan od mnogobrojnih - onih velikih, ali i jedan od mnoštva onih o kojima se puno ili uopće ne priča, je i profesor Božo Dugeč i njegova supruga, Malkica Dugeč, naša poznata i priznata pjesnikinja i književnica. Pjesnikinja i književnica koja se predstavila javnosti još u davnim studentskim danima, objavljujući svoje pjesme u zagrebačkom studentskom listu Polet, a koja je svoju prvu zbirku pjesama »Crveni biseri« objavila još 1960. godine u Požegi. I od tada je napisala pozamašan broj zbirki poezije i proze. Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Njemačkoj gdje je bila prisiljena izbjeći i tamo potražiti utočište.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
KOBNA 1971. GODINA - Krah hrvatskih nadanja
 
A sve od godine 1964. pa do bijega 1972., zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom, radila je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika na Gimnaziji (kasnije: Srednjoškolski centar) u pitomom hrvatskom gradu Donjem Miholjcu. Živjeli su i radili, poput mnogih drugih, kao obični srednjoškolski profesori, i jedino što ih je, možda, izdvajalo od nekih drugih kolega po struci, bilo je neprikriveno očitovanje hrvatskih nacionalnih osjećaja. Kad god i gdje god bi im se za to pružila prilika. Članovi Matice hrvatske oboje su postali 1970., a Božo je 28. 2. 1971. godine bio izabran za predsjednika Ogranka MH u Donjem Miholjcu, pa je tako postao i članom Glavnog odbora MH u Zagrebu. 
 
Poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena 17. ožujka 1967. u "Telegramu", a koju su potpisale gotovo sve hrvatske kulturne ustanove i institucije, jugoslavenske vlasti proglasile su odmah  "neprijateljskim aktom", "pokušajem političke diverzije", " zloupotrebom demokracije"..., u hrvatskom narodu je probudila već pomalo zapretane i zabranjivane osjećaje nacionalne pripadnosti te postala začetkom, kotačem-zamašnjakom masovnog pokreta nazvanog „Hrvatsko proljeće“. 
 
„Za moga supruga i za mene osobno, kaže gospođa Dugeč, bilo je samo po sebi razumljivo da sam svim srcem podupirala Deklaraciju te o njoj javno govorila i pred svojim učenicima, želeći ih samo učvrstiti u uvjerenju da je hrvatski jezik znanstvena i povijesna činjenica kojom se mogu ponositi. U događajima koji su uslijedili nakon Deklaracije- kazneni progoni i osude njenih inicijatora i potpisnika, štrajk hrvatskih sveučilištaraca, otkazivanje Novosadskog dogovora iz 1954. godine, a posebice pri osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije- nisam bila samo pasivni promatrač, već kao što i dolikuje hrvatskom intelektualcu, angažirani sudionik, zagovarač temeljitih promjena u tadašnjoj jednopartijskoj državi.
 
Moje javno iznošenje istine da hrvatski jezik treba nazivati i njegovim pravim narodnim imenom, da je Hrvatska država Hrvata, da devize hrvatskih radnika trebaju ostajati u Hrvatskoj;  i moje uporno nastojanje da i svoje učenika odgajam u duhu znanstvene istine i tolerancije, ali i u duhu humanosti te ljubavi prema svome narodu, naišlo je na oštre osude, ne samo direktora škole na kojoj sam radila, već i općinskih te javnih ustanova, tadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca i jugoslavenskog tiska u kojemu se pisalo kako svi oni, koji "djeluju s nacionalističkih pozicija" trebaju biti odstranjeni iz školskih i odgojnih ustanova, jer "truju omladinu" i jer su oni "opasnost za širu socijalističku zajednicu." Ova kritika, kao što se ubrzo i pokazalo, bila je usmjerena i na mene. Sama činjenica da sam zdušno podupirala i svoga supruga koji je kao predsjednik Ogranka MH  u svojim, za ono vrijeme neobično hrabrim govorima na osnivačkim skupštinama ogranaka MH diljem Slavonije ( svima sam i osobno nazočila), iznosio istinu o položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji rekavši: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gasi!"- bila je dovoljna  da mi se predbaci kako sam podupirala svoga muža ne suprostavljajući mu se te i zbog toga nisam poželjan prosvjetni djelatnik.
 
Protuhrvatska 21. sjednica SKJ u Karađorđevu 1971. bila je grobar Hrvatskog proljeća, jer je od toga trenutka započela hajka, ne samo na hrvatske intelektualce, studente i članove MH, već i na sve što je hrvatsko: jezik, kulturu, spomenike, Crkvu, povijest... Nakon 11. siječnja 1972. tamnice su se počele puniti hrabrim hrvatskim slobodoumnicima, a tisuće Hrvata potražilo je spas od progona i smrti, bijegom u inozemstvo. Doznavši od prijatelja da se i protiv mene već pokreće tzv. krivični postupak, a nakon što mi je  11.siječnja 1972. god. izvršena premetačina stana i oduzet "crveni pasoš" , uvjerena da će sudci - pokorne sluge režima- revno izvršavati Titovu naredbu, izrečenu nakon sjednice u Karađorđevu, da  se " ne bi trebali držati paragrafa kao pijan plota, ako su u pitanju interesi naše socijalističke zajednice", u dogovoru sa svojim suprugom, koji je već 31. 12. 1971. uspio pobjeći iz Jugoslavije, odlučila sam i sama pridružiti mu se. I tako u uvjerenju da na tzv. slobodnom Zapadu ljudske slobode nisu samo mrtvo slovo na papiru, dana 20. svibnja 1972. pridružila sam se i ja redovima brojne hrvatske političke emigracije, odabravši za mjesto svoga boravka grad Stuttgart. Ali, gdje sam god išla,ma što sam god radila i ma gdje sam god bila, sa mnom i u mom srcu je uvijek bila i Lijepa naša.“
 

Vera Primorac