Get Adobe Flash player
Aktualni Normalni opet nenormalan

Aktualni Normalni opet nenormalan

Neposredni izbor predsjednika RH treba "negdje...

Zbog

Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

Zbilja hrvatskog biračkog tijela u svijetlu filozofije Hannah...

George Soros -

George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu...

Politička trgovina cvjeta

Politička trgovina cvjeta

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz...

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom...

  • Aktualni Normalni opet nenormalan

    Aktualni Normalni opet nenormalan

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:54
  • Zbog

    Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:28
  • George Soros -

    George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:03
  • Politička trgovina cvjeta

    Politička trgovina cvjeta

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:20
  • Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 10:59

Prof. Božo Dugeč, čovjek moralnih i nacionalnih principa

 
 
Prof. Božo Dugeč, po svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim i moralnim karakteristikama, vrlo aktivan u borbi (pisanom hrvatskom riječi) za slobodu Hrvatske,spadao je među ljude, za koje se bez pretjerivanja može reći, da su živjeli za opće dobro svoga naroda.  Svojim žrtvama i intelektualnim doprinosima u uspostavi današnje države Hrvatske, te u susretima i razgovorima pri susretima s našim ljudima, Božo Dugeč je osmišljavao svoje ljudsko postojanje, svjedočio i potvrđivao ispunjenje svoga nacionalnog "deržanstva".
http://www.vecernji.hr/media/cache/e3/c8/e3c834c96e1f423d5ae480607d905acb.jpg
U iskazivanju odanosti i ljubavi prema domovini nikada se nije bojao, ali nije ni pretjerivao, jer je svako pretjerivanje i tuđa namećanja smatrao nenormalnim i stranim. U svemu je nastojao biti normalan i dosljedan, a to je za njega značilo, savjesno, bez straha i bez očekivanja javnih priznanja i pohvala, svakodnevno ispunjavati svoje ljudske i nacionalne dužnosti. Toj svojoj vrlini Dugeč je bio vjeran i u najopasnijem trenutku svoga života, u trenutku kad je pod jugoslavensko-komunističkom prijetnjom doslovno morao birati:  Živjeti u Hrvatskoj, bez Hrvatske, hrvatskog jezika i nacionalnog dostojanstva, ili živjeti s Hrvatskom u srcu, izvan Hrvatske. Bilo je to 1971. godine, u doba nacionalno nabujalog, ali nedovoljno procvalog "Hrvatskog proljeća" u vrijeme velike hrvatske euforije, ali i još veće neizvijesnosti, jer je upravo u tom vremenu, ponovo započeo otvoreni jugoslavenski lov na Hrvate koji su javno pokazali i najmanji smisao za tadašnju hrvatsku zbilju. 
 
Bilo je to vrijeme u kojem su se rijetki usudili izustiti činjenicu da hrvatskom narodu prijeti opasnost da ostane bez svoga nacionalnog identiteta, svoga imena i jezika, vrijeme velikih progona u kojem se ni krikom ni šaptom nije smijelo ponoviti: "Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati." Božo Dugeč nije šutio, već je na sav glas viknuo: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gase." Kao osnivač i predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu,  bio je jedan od onih, koji su se usudili "prkositi" vlastodršcima i javno uprijeti prstom u opasnost u kojoj se nalazila  Hrvatska. U svom govoru na Osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, 28. 2. 1971. godine, on je javno rekao da "nitko nema pravo ni pred poviješću ni pred vlastitom savješću odricati se svoga zavičaja, narodnih običaja i jezika, kao posljednjih atributa narodne pripadnosti. Pa ni u takvim vremenima kad u politici, umjesto najveće razboritosti, „bjesne najžešće strasti". Zato su ga mnogi nazivali i legendom hrvatske Slavonije, a komunisti (u odsutnosti) osudili na 3 godine strogoga zatvora.
 
Svjestan povijesnih doprinosa hrvatskog naroda u obrani i izgradnji ljepšega svijeta, te drskosti i nezahvalnosti moćnih predstavnika toga svijeta, koji se nisu obazirali na očajnički krik hrvatskoga naroda za slobodom, prof. Dugeč kroz svoje javne izjave i govore opominje hrvatski narod da se probudi i shvati svoju tešku situaciju u kojoj se nalazio. Nudeći mu ljepšu budućnost, upozorava ga na njegovu tragičnu i tešku prošlost, pa kaže:
 
S Hrvatima se, zbog njihove naivne vjere i bezumne dobrote, sudbina često i okrutno igrala. Uvijek su podupirali pravednu borbu susjeda, i to do iscrpljenosti, da bi zatim i sami postali lakim plijenom drugih.
Branili su tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski. Učvršćivali su granice tuđim carevima, ali nisu sačuvali vlastitih domova. Vjekovima su bili predziđem kršćanstva, da bi bili sami izloženi križarskim pohodima kao heretici. Bratski primali u zagrljaj svakog tuđina da bi se uskoro u tim zagrljajima i sami počeli gušiti. Prigrljavali uzvanike iz drugih zemalja dok skoro ne postadoše prognanicima iz vlastite. Velikodušno nudili svoj kruh svakome, a danas ga svaki treći Hrvat traži u tuđini. Jasnije rečeno: „Hrvati su zbog bogatstva domaje, viteške desnice, ali i svoje djetinje ćudi, vrlo često bili sredstvo za politička potkusurivanja u rukama ne jačih, već vještijih, ne pametnijih i sposobnijih, već podlijih i licemjernijih.”  (Božo Dugeč, Nismo spremni robovati, Zagreb, 2002.; str. 49.-50).
 
Napuštanje domovine

Hrvat ne samo po rođenju, već i po čvrstom uvjerenju, istinski intelektualac, Božo Dugeč nije se htio, niti mogao odreći Hrvatske, hrvatskog jezika i vlastitih uvjerenja, i zato je javno, kroz krik i vapaj, molio i druge da to ne čine.  Poziva članove Matice hrvatske na savjestan rad, uvjeren da  “jedino takav rad može rodoljuba lišiti užasnog straha da mu unuci nad grobom ne upute posljednje riječi na tuđem jeziku, koji njihova duša ne razumije i vjernike bojazni, da se na dan uskrsnuća od mrtvih nitko neće odazvati na hrvatsko ime.”
 
Taj njegov prirođeni “prkos i hrvatska tvrdoglavost” bili su za tadašnje jugoslavenske vlastodršce dostatan razlog da mu pripreme omču oko vrata. U procesu svoga bezumnog komunističko-jugoslavenskog čišćenja Hrvatske od hrvatskih nacionalista, jugokomunisti su osudili Dugeča na tri godine zatvora. Bila je to tek jednostavna opomena i početak svega onoga što su mu komunisti pripremali. Dugeč je ozbiljno shvatio opasnost njihove opomene. Bez obzira na emigrantsku nesigurnost i nevolje, odlučio je bježati. Napuštanjem domovine, na Staru godinu 1972. u očima jugoskrbnika i čuvara Brozova “bratstva i jedinstva”, prof. Dugeč je postao i službeno jedan više državni neprijatelj na dugačkoj listi hrvatske političke emigracije, koju je dr. Vladimir Bakarić nazvao najgorom političkom emigracijom. Bila je to emigracija koja je svojim javnim zalaganjem zahtijevala suverenu i slobodnu državu Hrvatsku.

 

Dolaskom u Njemačku Božo Dugeč je službeno postao i sam dio te i takve emigracije. Ubrzo mu se pridružila i njegova životna družica, profesorica hrvatskog jezika i poznata pjesnikinja, Malkica Dugeč. Poput mnogih političkih izbjeglica, bez novca i bez radnog mjesta, Božo i Malkica Dugeč započeli su svoj tihi život u krutoj izbjegličkoj samoći u gradu Stuttgartu, čudeći se i pitajući jedno drugo, u čemu je ta njihova snaga pred kojom, do zuba naoružana Jugoslavija strepi.  Uz bezgraničnu ljubav i odanost prema domovini, jedino oružje koje su ovo dvoje skromnih i materijalno siromašnih prognanika posjedovali, bilo je njihovo pero. Kroz svoje pisane tekstove ubrzo su počeli raskrinkavati Jugoslaviju koja ih je željela lišiti osobnoga dostojanstva, hrvatstva i hrvatskog jezika.  Po svom pisanju u različitim emigrantskim novinama i časopisima postali su najpoznatiji politički bračni par u hrvatskoj emigraciji. Nastupali su na javnim političkim tribinama i skupovima. Držali su javne govore i predavanja. Uključili su se u Hrvatsko narodno vijeće, a kasnije su obadvoje bili izabrani u Sabor HNV-a. 
 
Dužnosnici i predstavnici hrvatskih političkih organizacija priželjkivali su njihov pristup u svoje organizacije, no Božo i Malkica razborito i oprezno prate rad svih hrvatskih organizacija. Čitaju njihov tisak i proučavaju njihove političke programe.  Nakon dugog i razboritog razmišljanja uključili su se u redove Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica. U svojim javnim govorima i predavanjima, te svojim pisanjem u časopisu Republika Hrvatska i u mjesečniku Hrvatska budućnost, postali su promicatelji Integralne slobode, koju je u stranački program HRS-e ugradio osnivač stranke, prof. Ivan Oršanić. U duhu republikanskoga programa i ideje Integralne slobode, isticali su potrebu i važnost države, ali uz naglasak, da hrvatski narod ne želi državu samo zato da bi mogao reći da ima državu, nego da on hoće i želi državu radi narodne i individualne slobode, koju je moguće ostvariti jedino u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. 
 
Božo i Malkica bili su nerazdvojivi sve do Božine prerane smrti, kad je pred svanuće slobodne države Hrvatske 17. ožujka 1990. iznenada preminuo. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje. Njegova prerana smrt za sve nas koji smo ga poznavali i s njime surađivali bila je nemilosrdni i teški udarac. Za Hrvatsku republikansku stranku bio je to veliki politički gubitak, jer je Božo, kao njezin vjerni član, kroz svoja intelektualna zalaganja dosljedno i autentično tumačio njezin program i ideje Ivana Oršanića. Njegovom smrću stranka je izgubila jednog od najdosljednijih i najinteligentnijih članova, njegova supruga Malkica  vjernog životnog suputnika, a Hrvatska odanog i vjernog sina, kojemu je glavni cilj bila njezina potpuna samostalnost i sloboda svih onih koji se osjećaju njezinim sinovima i vjernim i lojalnim građanima. 
 
Dugečev intelektualni doprinos hrvatskom oslobođenju

Prof. Božo Dugeč je bio izvrstan pisac i odličan govornik. Po svom pisanju i govorima postao je poznat i cijenjen još u domovini, a kasnije i među Hrvatima u emigraciji. Hrvati i hrvatske državotvorne skupine rado su ga pozivali na različite hrvatske državotvorne proslave da bude glavnim govornikom.  Svoje govore obično je držao napamet i to je po mišljenju njegove supruge Malkice, “uzrokom što iza sebe nije ostavio dovoljno pisanih tragova po kojima bi se čitavo razdoblje Hrvatskog proljeća moglo još potpunije vrednovati.” (Božo Dugeč: Nismo spremni robovati, str. 201). “Još kao gimnazijalac je u Dubrovniku počeo pisati pjesme koje je, da bi kupio kruh, prodavao jednom svom školskom prijatelju, a ovaj ih je, pod svojim imenom, objavljivao u srednjoskolskom listu Polet.” 
 
U svojim pisanim osvrtima Dugeč je bez milosrđa šibao po onima koji su svaki hrvatski bunt i otvoreni zahtjev hrvatske mladeži za slobodom tretirali kao beskorisni i kontraproduktivni čin. Njihovu politiku čekanja nije podnosio.  Pojedince iz kruga manjine koja nas je nukala da u svojim zahtjevima, kad je u pitanju država Hrvatska,  budemo strpljivi, jer da demokratski svijet o kojem ovisi hrvatska sloboda, ne podnosi nasu žurbu i prevelike zahtjeve, smatrao je tuđim slugama. Bio je pravi humorist i politički satiričar.  “Mnogi su se i zgražali zbog njegove slobode pri izboru pravih, kadikad i grubih riječi za prave misli, jer takove nisu bile uvriježene u njihovim malograđanskim poimanjima moralnih načela. No on se nije skanjivao nazivati pravim imenom hrvatske „pobjeljene grobove“, koji su svoju bijedu sakrivali pod krinkom plemenitog - i nikom opasnog blijedog i nedefiniranog te nedjelatnog ‘rodoljublja’.”
 
Na proslavi 10. travnja održanoj u Münchenu 7. 4. 1979. u svom poznatom govoru koji je objavljen u časopisu “Republika Hrvatska” pod naslovom “Nismo spremni robovati”, prof. Dugeč između ostalog rekao je i ovo:  “Prilika je ovo, da izrazimo nadu, nepokolebljivost i čvrstu volju, da ubuduće i za sva vremena tu svoju obljetnicu slavimo u svojoj slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država!”
 
Prof. Božo Dugeč je bio nenametljiv, ali logičan i uporan u obrani svojih hrvatskih uvjerenja. Nije pripadao onima koji su mislili da sve znaju i da su uvijek u pravu, niti je želio da ga se ističe ili ponižava zbog nacionalne pripadnosti ili zbog političkih uvjerenja. Htio je biti baš onakav kakav je bio... čestit i beskompromisan.
 

Mr. sc. Šime Letina, 2006.

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Subota, 30/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1961 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević