Hrvatska treba useljeničku politiku po uzoru na izraelsku

 
 
The Second Coming
Turning and turning in the widening gyre
The falcon cannot hear the falconer;
Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anrachy is loosed upon the world,
The blood-dimmed tide is loosed, and verywhere
The ceremony of innocence is drowned;
The best lack all convition, while the worst
Are full of parssionate intensity
William Butler Yeats,  1865. -1939.)
http://extraterrestrialcontact.com/wp-content/uploads/2015/06/the-second-coming-of-jesus-christ-large-image-zoom.jpg?w=573
Drugi dolazak
U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više sokol poziv sokolarev
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi:
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.
 
„I Hrvatska se priprema za budućnost različitosti“, bio je naslov kratkog izvješća Ministarstva unutarnjih poslova o obilježavanju Međunarodnog dana migranata 18. prosinca 2007. Tim povodom, Žarko Katić, tada pomoćnik ministra, danas ravnatelj Uprave za inspekcijske i upravne poslove MUP-a, iznio je niz statističkih podataka o migrantima i strancima u Republici Hrvatskoj. Prema njegovim podatcima: „do 14. prosinca 2007. u Hrvatskoj je registrirano 33.763 stranaca, od kojih najviše onih iz BiH i zemalja regije, a zatim slijede oni iz zemalja članica EU-a, dok je tijekom 2007. u Hrvatskoj strancima ukupno izdano 4613 radnih dozvola“.

 

U jednom dnevnom listu od 22. travnja ove godine na prvoj stranici je objavljeno: „Hrvatskoj stiže zahtjev iz Rima: Puni smo! Uzmite izbjegle iz Libije pa ćete brže ući u EU”. „Rim, Atena i Pariz vape za pomoći ostalih članica Unije, a pri tomu, tvrdi se u diplomatskim krugovima, računaju da će Hrvatsku relativno lako uvjeriti u potrebu otvaranja izbjegličkih centara budući da je pred završetkom pregovora te da joj je nužno potrebna pomoć svake članice EU-a“.[1]
 
Bude li Hrvatska uskoro ušla u EU, samim time postiti će novo i poželjno izbjegličko odredište pa stoga Hrvatska mora odrediti svoj odnos spram problema izbjeglica ali i svoju politiku prema drugim useljenicima koji će, temeljem odredbe Zakona o strancima, moći  doći u Hrvatsku boraviti i raditi bez radne dozvole.
 
Hrvatska međutim još uvijek nema ni svoju artikuliranu useljeničku politiku ni useljenički zakon. Postoji, istina, Migracijska politika za 2007/2008. godinu.[2] Ta migracijska politika predložena je  Hrvatskom saboru kao Strategija migracijske politike za 2007./2008.  ali Sabor nije smatrao da se prijedlog migracijske politike za tako kratak period može zvati  strategijom pa je usvojena samo Migracijska politika za 2007./2008.[3] Strategija je obično dokument dugoročne naravi a migracije uključuju  emigracijske i imigracijske tokove dok se u Strategiji govori isključivo o strancima i politici useljavanja.  U njoj nema hrvatskog iseljeništva. Niti je u ocjeni stanja niti u ciljevima. Nedostaju demografski čimbenici i analiza tržišta rada,  rekla je Sunčanica Skupnjak Kapić iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM). I drugi sudionici u raspravi bili su istog mišljenja.[4]
 
Važnost migracijske politike pokazala je Francuska koja je tijekom svog predsjedanja Europskom unijom 10. i 11. rujna 2008. u Bruxellesu organizirala zajedničkih sastanak Europskog parlamenta, Europske komisije i nacionalnih parlamenata zemalja članica i zemalja koji su kandidati za ulaza u EU na temu: Migracija i integracija. Francuska je pitanje migracija i integracija stavila kao  prioritet tijekom svog predsjedanja EU-om uvjerena da o rješavanju tog pitanja ovisi budućnost EU-a: pozitivna ili tragična. Europski parlament pitanje migracije i integracije useljenika želi rješavati u suradnji s nacionalnim parlamentima s ciljem stvaranja jedne globalne migracijske politike EU-a. Pri tomu, naglasili su predsjednici francuske Nacionalne skupštine i Senata, Europski parlament ne želi diktirati nego, na načelu supsidijarnosti, očekuje suradnju nacionalnih parlamenata. Nacionalni parlamenti bolje znaju potrebe useljavanja stranaca  i mogućnosti integracije stranaca i koji stranci se mogu najbrže i najlakše integrirati u društvo određene zemlje.[5]
 
Izjava jednog od hrvatskih političara[6] da su Hrvatskoj poželjniji useljenici kršćani ili kršćanskog podrijetla, izazvala je skoro skandal u hrvatskoj javnosti ali činjenica je da sve useljeničke zemlje radije uzimaju useljenike koje s vladajućom kulturom dijele najvećih dio vrednota zemlje primateljice. I zemlje koje deklarativno promiču multikulturno društvo, radije primaju useljenike koje lako prihvaćaju vladajuću kulturu zemlje primateljice. Francuska preferira pieds noirs i useljenike iz svojih bivših kolonija. Francuski predsjednik je naprotiv naredio masovno protjerivanje Roma u Rumunjsku.  Velika Britanija je uvela sistem bodovanja, selektivnu  politiku po uzoru na Australiju i Kanadu. Njemačka je apsolutnu prednost dala povratku pripadnika njemačkog naroda a koga smatra Nijemcem  jasno je definirala u svom temeljnom zakonu.[7]
 
U svojoj kratkoj povijesti Republika Hrvatska je imala više useljeničkih politika koja se može iščitati iz Ustava Republike Hrvatske, Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o zapošljavanju stranaca, Zakona o strancima, Zakona o azilu, Zakona o prebivalištu i boravištu građana, Carinskog zakona, Zakona o područjima posebne državne skrbi, Zakona o priznavanju školskih svjedodžbi i diploma, dvije migracijske politike te iz institucija koje u svom djelokrugu imaju iseljeništvo i useljeništvo i u tumačenjima provedbenih državnih tijela te u odlukama Upravnog i Ustavnog suda i izvješća Pučkog pravobranitelja. Zauzelo bi previše prostora kad bismo htjeli nabrojiti sve zakone, državne institucije ne zaboravivši ni međunarodne organizacije kao npr. UNHCR, IOM, Raphaelswerke, ICMC a da i ne spominjemo nevladine udruge koje se aktiviraju kad se npr. pojavi Prijedlog zakona o azilu, Prijedlog Zakona o strancima, Prijedlog Europske konvencije o državljanstvu itd.
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/media/images/60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatska/132546-1-cro-HR/60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatska_slika.jpg
Kad se uzme u obzir Ustav, mnoštvo zakona, državnih i nevladinih institucija i udruga, međunarodnih organizacija i nužnost usklađivanja hrvatskih zakona s pravnom stečevinom EU-a, čovjek bi očekivao da Hrvatska ima potpuno artikuliranu politiku  za Hrvate koji žive u etničkim prostorima hrvatskog naroda, gastarbeiterima, dijelovima hrvatskog naroda u BiH, Hrvatima u iseljeništvu, strancima, azilantima kao što to imaju članice EU-a i zemlje koje se smatraju useljeničkim zemljama. Kad je međutim netko iz saborske knjižnice zatražio hrvatski useljenički zakon i hrvatsku useljeničku politiku, knjižničari nisu mogli pronaći ni useljeničku politiku ni useljenički zakon. Pronašli su tek  „Prijedlog zakona o pravima povratnika i useljenika“ koji je bivše Ministarstvo useljeništva uputilo Vladi ali ga je Vlada vratila tom ministarstvu jer je predlagatelj u Ocjeni sredstava potrebni za provedbu tog zakona napisao  da taj zakon neće ništa koštati a svakom je bilo jasno da će za provedbu tog zakona biti potrebna financijska sredstva.
 
Tadanji ministar, sada pokojni Marijan Petrović i većina zaposlenih u tom ministarstvu bili su Hrvati povratnici iz iseljeništva a kako su Hrvati u iseljeništvu za uzor imali Židove, Prijedlog zakona o pravima povratnika i useljenika, napravljen je prema židovskom Zakonu povratka (Law of Return). (Po uzoru na borbu Židova za svoju državu, Hrvati u iseljeništvu još i danas imaju Hrvatski svjetski kongres i bilo ih je mnogo prije 1990. koji su ponavljali „dogodine  u Zagrebu“). Još prije sjednice Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. na kojoj je usvojena deklaracija uspostave suverene i slobodne Republike Hrvatske, prvi hrvatski predsjednik ali i drugi hrvatski političari (HDZ-a, HSLS-a, HSS-a HSP-a, HS-a itd.) prolazili su svijetom zagovarajući uspostavu suverene hrvatske države i povratak hrvatskih iseljenika.
 
Većina političara pozivala je na povratak sve iseljenike. Tek su neki od njih bili svjesni činjenice da se mnogi stvarno ne mogu vratiti jer u iseljeništvu nisu ostvarili znatniji imutak ili im se odrasla djeca i supruge nisu željeli vratiti u nesigurnost. Hrvatska nije imala nikakve programe za prihvat useljenika slabog imovinskog stanja i onih koji zbog neodgovarajuće izobrazbe ili dobi nisu imali izgleda naći posao u Hrvatskoj.
 
U Ministarstvu se vjerojatno pretpostavljalo da Hrvati povratnici ne bi trebali imati problem integracije u hrvatsko društvo jer je najveći broj povratnika govorio hrvatski jezik a u iseljeništvu su živjeli u iseljeničkim zajednicama. Da bi povratnici mogli stradati od kulturnog šoka, to skoro nitko nije imao na umu. A ta pojava je bila očita od početka povratka iseljenika koji su dugi niz godina proveli u inozemstvu. Nakon određenog vremena, mnogi su se vratili u zemlje i kojih su došli. Nisu sami razumjeli što im se događa pa su za razlog navodili maltretiranje hrvatske birokracije, neshvaćanje susjeda, kaotično stanje u državi itd. Oni koji su u iseljeništvu bili više politički angažirani, nisu bili zadovoljni ostvarenom hrvatskom državom.
 
Na početku 90-ih u Hrvatsku su se vratili mlađi obrazovaniji ljudi pojedinci i obitelji koje su raspolagale potrebnim sredstvima za kupovinu kuće i školovanje djece te određen broj umirovljenika koji su se osigurali inozemnim mirovinama i pojedinaca koji  su bili sigurni da će u Hrvatskoj naći posao. U Hrvatsku su uselili i  potomci iseljenika koji su se uključili u redove policije, kasnije ZNG-a, HV-a i HVO-a. Od bogatih iseljenika, vratio se tek mali broj. To se moglo očekivati jer ni u Izrael ni u Njemačku a ni u neke druge zemlje, nisu se vratili bogati iseljenici, pripadnici tih naroda nego siromašni rođaci iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza i drugih istočno-europskih zemalja. Očekujući povratak bogatih, Hrvatska nije pokazala interes za Hrvate iz Rumunjske, Bugarske… (Iluziju u povratak bogatih iseljenika čuvao je još Zvonko Bušić koji u intervjuu s Tihomirom Dujmovićem zagovarao povratak 20 bogatih Hrvata koji bi osnovali hrvatske banke).
 
Republika Hrvatska je ubrzo ustrojila Ministarstvo iseljeništva koje je kasnije preimenovanu u Ministarstvo useljeništva. Prvi ministar bio je Gojko Šušak a naslijedio ga je Marijan Petrović, također povratnik iz Kanade. Ministarstvo je organiziralo u Velikoj Gorici i prihvatni centar povratnike i za potomke iseljenika. U tom centru su mogli besplatno ostati šest mjeseci te su za to vrijeme mogli srediti svoje papire i očekivalo se, naći posao.
 
Koliko se iseljenika i njihovih potomaka vratilo odnosno uselilo u Hrvatsku, nitko pravo ne zna. U dnevnom tisku se procjena broja Hrvata povratnika i useljenika kretala od 5000 do 50.000)[8]. Sigurnije podatke o broju izbjeglica i prognanika Hrvatska je imala kad je ministrom u Vladi bio dr. Adalbert Rebić. Međutim, koliki bi se broj  Hrvata iz iseljeništva stvarno mogao i htio vratiti i za koliko broj bi trebalo osigurati sredstva za njihovu integraciju, nitko se nije usudio prognozirati.
 
U to vrijeme bilo je osnovano i Predsjednikovo vijeće za demografsku obnovu. Na čelu mu je bio zastupnik Drago Krpina. Vijeće se nije nikad sastalo  usprkos ustrajnim poticajima dr. Zdravka Sančevića, kasnijeg predsjednika saborskog Odbora za useljeništvo. Kako Ministarstvo useljeništva nije dalo očekivane rezultate, a vjerojatno i radi uštede novca, to ministarstvo je ukinuto a dio službenika tog ministarstva prebačeno je u Ministarstvo razvitka, obnove i useljeništva kojemu je na čelu bio dr. Jure Radić.  Drugi dio službenika apsorbiralo je Ministarstvo vanjskih poslova u svoju Upravu za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo.
 
Nove ratne neprilike i ogroman broj izbjeglica iz Vojvodine, BiH i Kosova te malen broj povratnika i useljenika iz prekomorskih zemalja nametnuli su kao prioritet stambeno zbrinjavanje i integraciju izbjeglica, obnovu kuća, stanova i infrastrukture na područjima posebne državne skrbi.  Obzirom na sve teškoće i ogromne potrebe može se reći da je u tom razdoblju ostvarena najuspješnija hrvatska useljenička politika zahvaljujući ministru Radiću i nekim njegovim pomoćnicima i radnoj skupini koja je napravila Nacionalni program demografskog razvika Republike Hrvatske od 13. 12. 1995. Program sadrži sve potrebne segmente useljeničke politike pa među ostalim i useljavanje stranaca neHrvata, razmještaj stanovništva, sustav bodovanja useljenika stranaca) [9]
 
Bilješke:
 
[1] Jutarnji list, 22. travnja 2011.
[2] Migracijska politika za 2007./2008. godnu, NN br. 83/2007.
[3] Izvješće  sjednice Odbora za useljeništvo i Fonogram saborskih sjednica
[4] Da bi oporba i vladajući u Hrvatskom saboru došli do konsenzusa o hrvatskoj migracijskoj politici, Vladimir Šeks je predložio da se o Prijedlogu migracijske  politike raspravi na Okruglom stolu kojim je predsjedala Vesna Pusić. Pored znanstvenika koji se bave migracijama i sedam zastupnika, u raspravi su sudjelovali predstavnici međunarodnih organizacija i nevladinih udruga. Rezultat: Od konsenzusa do nedonošćeta, bio je naslov jednog izvješća o tom okruglom stolu.
[5] Bilješka saborskog izaslanstva koje je sudjelovalo na Interparlamentarnom sastanku u Bruxellesu. Vidi također „Val useljenika valja se na Hrvatsku“, Fokus, 26. rujna 2008.
[6] Radimir Čačić je  tu svoju izjavu morao naknadno objašnjavati i u emisiji „Nedjeljom u 2“, 17. 9. 2007.
[7] Vidi francuski Code Civile, njemački Grundgestez i Zuwandernugsgesetz,  talijanski zakon o državljanstvu i novi mađarski ustav usvojen tročetvrtinskom većinom u mađarskom parlamentu.
[8] Ante Beljo, bivši ravnatelj Hrvatske matice iseljenika je mišljenja da se u Hrvatsku početkom 90ih vratilo 50.000 iseljenika a Ante Babić, bivši pomoćnik ministra useljeništva, spomenuo je brojku od 50.000 povratnika i njihovih potomaka).
[9] Članovi Radne skupine za iseljenu Hrvatsku koji su za Vladu izradili  Prijedlog nacionalnog programa demografskog razvitka bili su: Marijan Petrović, tada ministar useljeništva, mons. Vladimir Stanković, fra Šimun-Šito Ćorić, Ante Beljo, dr. sc. Ivna Čizmić, dr. sc. Ivan Lajić, dr. sc. Ante Laušić, dr. sc. Ante Markotić, dr. sc. Ivo Nejašmić, mr.sc. Stjepan Šterc, koordinator, te iz Ministrstva razvitka i obnove  prof. dr. sc. Marija Kaštelan-Maca, Marijan Križić, Marko Milac, načelnik Uprave za inozemna ulaganja i Ružica Tadić, tajnica istraživačkih projekata.
 

Branko Barbić