Djedovo moje

 
 
Još izdaleka me zapahne znani miris po šljivi,
dva bureta prezrelog voća ovdje u vajatu stoje,
i pričinilo mi se kao da su baka i djed još živi,
iako su već dugo govorili da zadnje dane broje.
https://www.penzin.rs/wp-content/uploads/2015/08/Zidan-je-od-blata-iz-inata-A%C5%A1anja-Srem-Slobodan-%C4%8Cavi%C4%87-stara-ku%C4%87a-610x438.jpg
Djed je umro jučer kupeći baš za rakiju šljive,
družicu je svoju za samo desetak sati nadživio,
preksinoć ju je zatek’o mrtvu došavši sa njive,
i sebe je zbog toga, sasvim bez razloga, krivio.
 
Na djedovoj kući zabat do šora srušio se lane,
sa zidova davno je pao kreč, pendžeri se krive,
i odžaka nema više, prokišnjava na sve strane,
ali on i baka nigdje drugdje ne htedoše da žive.
 
Odavno sam ih zvao u grad, u moj veliki stan.
Djedovo moje, nama je ljepše u toj našoj štali,
nigdje ne bismo mogli imati tako blažen san!
Znao sam da djed govori istinu, ali kao u šali.
 
I kad ono ludilo bješe došlo u naše mirmo selo,
kad su ih tjerali iz te kuće da idu nekamo tamo,
nož djedu stavljali pod grlo, baki cijev na čelo,
rekli su takvima da odavde mogu na nebo samo.
 
Ali sada je posljednje ljeto i za taj šljivik stari,
šljive u njemu nema nitko više da trese i kupi,
srušena je taraba, za voćke više nitko ne mari,
u štali je korov, a krov je pao na kazan u šupi.
 
I posljednja komina od šljive džibri u vajatu,
rakijom u ovoj kući neće se više puniti čaše,
po avliji riju neke tuđe svinje, sve je u blatu.
Ugasilo se, tu u Srijemu, još jedno ognjište naše...
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)